Bešćutna Europa, bešćutna Hrvatska

Europa je u velikom strahu, a s njom i Hrvatska. Val migranata sve je bliži otkako se turski diktator, moderni sultan, Recep Tayyip Erdoğan poigrao šaha i doslovno, zadao Europi šah-mat.

Glupi i naivni sporazum Europske unije i turskog diktatora koji je već dokazao da ne poštuje dogovore, a ni ljudska prava ni svojima, a niti tuđima, završava se tako u još jednom globalnom debaklu.

Naivni su europski državnici, okupljeni u brojnim europskim forumima, super-naivno zamislili da se migrantska kriza može riješiti na takav način – isplatiti sultana da on zadrži migrante s Bliskog istoka, a ponajviše iz sirijskih ratova koji se vode već devet godina, kao što su zamislili da će se afrički migranti zadržati u Libiji – drugoj oazi, osim Turske, slobode, čovjekoljublja i ljudskih prava.

Europa je u velikom strahu, a s njom i Hrvatska. Val migranata sve je bliži otkako se turski diktator, moderni sultan, Recep Tayyip Erdoğan poigrao šaha i doslovno, zadao Europi šah-mat. Glupi i naivni sporazum Europske unije i turskog diktatora koji je već dokazao da ne poštuje dogovore, a ni ljudska prava ni svojima, a niti tuđima, završava se tako u još jednom globalnom debaklu

Umjesto da još davno porade na onome to će tek morati započeti, ovoga petka, na sastanku ministara vanjskih poslova EU u Zagrebu, na poziv Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.

Morat će početi s rješavanjem migrantske krize ne površno i palijativno, kako je to EU činila dosada, već radikalno –zadiranjem u same korijene krize, kao što to i sam pojam ”radikalno” znači.

To je doista pet minuta čak i poslije dvanaest, a ne prije, jer se migrantski val već prelijeva preko Grčke i kreće putem balkanske rute, kao što je već hiperaktivna i mediteranska ruta.

Na tim rutama stradavaju muškarci, žene, djeca – u sve većem broju, čime se u povijesti ponavlja holokaust – biblijsko paljenje obredne žrtve, što izvorno taj pojam i znači, a u modernim vremenima označava u prvom redu i stradanje židovskog naroda, ali i drugih naroda.

Sada možemo govoriti o migrantskom holokaustu, prema kojemu pojedine europske zemlje mobiliziraju policiju i vojsku, kao, primjerice, sada i Hrvatska.

Možda će se i Europska unija trgnuti u posljednji čas, a političari kratke pameti shvatiti, konačno, da je to nezaustavljivi proces u svijetu globalnog kaosa – ratova, stradanja civila, okrutnog kršenja osnovnih ljudskih prava na svim drugim kontinentima, a posebice u permanentnim ratovima na Bliskom istoku.

Pa ipak, vodeći svjetski intelektualci već tridesetak godina upozoravaju da će migracije izmijeniti sliku svijeta u trećem mileniju i da se treba pripremiti za te događaje, bez obzira jesu li ih izazvali ratovi, glad i neimaština, diktature ili demokrature.

Podsjetiti valja tek na nekoliko svjetskih intelektualaca koji su digli svoj glas, upozoravajući čovječanstvo, a prije svega političare, na ono što nas sve čeka u vremenima koja dolaze.

Jedan od njih je i pokojni talijanski intelektualac Umberto Eco. Baš ovih dana možemo u tek izašloj knjizi na hrvatskom, u izdanju Tim pressa iz Zagreba, pod naslovom ”Migracije i tolerancija”, pročitati da je Eco još 1997. godine u svojem eseju pod nazivom ”Migracije trećeg milenija” upozorio da se svijet zavarava napretkom postignutim padom Berlinskog zida, dok su sve jasnije naznake glavnog problema s kojim će se suočiti svijet, a s njim, napose, i Europa – a to su baš migracije.

Možda će se i Europska unija trgnuti u posljednji čas, a političari kratke pameti shvatiti, konačno, da je to nezaustavljivi proces u svijetu globalnog kaosa – ratova, stradanja civila, okrutnog kršenja osnovnih ljudskih prava na svim drugim kontinentima, a posebice u permanentnim ratovima na Bliskom istoku. Pa ipak, vodeći svjetski intelektualci već tridesetak godina upozoravaju da će migracije izmijeniti sliku svijeta u trećem mileniju i da se treba pripremiti za te događaje, bez obzira jesu li ih izazvali ratovi, glad i neimaština, diktature ili demokrature

Eco uočava da turbulencije nastale u Trećem svijetu zbog pogrešne politike i katastrofalnih odluka najmoćnijih zemalja o podrškama pojedinim ratujućim stranama u brojnim ratovima na svjetskoj ”periferiji” izazivaju fenomene migracije kao nusprodukta ratova, gladi, neimaštine, terorizma i međunarodnog kriminala.

Migracije su procesi koji se ne mogu zaustaviti i ne mogu se kontrolirati. Migracije su kao prirodni fenomeni, ne može se pucati topovima na ozonske rupe (danas bismo rekli: na emisije CO2), ne mogu se podizati kineski zidovi ili žičane ograde protiv uragana i tajfuna, i sprečavati globalno zatopljenje transkontinentalnim raketama.

Treći svijet kuca na vrata Europe i ulazi u nju, iako se Europa ne slaže s time. Ovaj sukob dviju kultura – kulture mira i blagostanja, i kulture neimaštine i ratova, mogao bi imati i krvave ishode u ljudskim žrtvama koje će tako reprizirati tragediju holokausta.

Htjeli mi to ili ne, kaže Eco, migracije se ne mogu zaustaviti i Europa će postati poprište ”miješanja kultura”, postat će ”obojeni kontinent”, bez obzira na protivljenje rasista, ksenofoba, fašista i ostalih protivnika imigracije.

Izbjeglice i očajnici koji traže azil samo su politički etiketirani migranti, a uzroka ima mnogo: od egzistencijalnih kao što su nedostatak hrane i vode, klimatski razlozi koji dovode do ambijentalnih katastrofa, a na kraju tog migratornog lanca su i politički uzroci – diktature, progoni, nasilje, ratovi, etnička čišćenja, vjerski sukobi, terorizam…

Europa će u tijeku trećeg milenija postati višerasni kontinent – ”ako vam se sviđa, bit će tako; a ako vam se ne sviđa, bit će isto tako”.

Eco tu nema dilema: koliko god se mi odupirali pritiscima migranata zbog svojih sebičnih i egoističkih interesa ishod će biti upravo taj: promijenit će se slika svijeta.

Nije Eco bio usamljen, pred dvadesetak i više godina. Slično je govorio i Zygmunt Bauman, uočavajući da će migranti biti odlučujući element u promjeni agregatnog stanja modernog zapadnog društva. To novo, likvidno društvo, samo će zaoštriti odnose među ljudima i narodima: sve će postati fluidno, pa tako i sigurnost.

U knjizi ”Globalizacija: ljudske posljedice” iz 1997. Bauman opisuje strah od migracija koji će izazvati nasilje i definitivno promijeniti narav ljudskog društva, i u razvijenim i u nerazvijenim dijelovima svijeta.

Nasuprot tomu Europska unija pokazuje svoju bešćutnost, a s njome i Hrvatska, razglabajući o migrantima kao problemu sigurnosti koji se može riješiti policijom i vojskom na granicama. Iz svega ovoga nadaje se jedno osnovno pitanje: čitaju li europski političari, pa s njima i naši, uopće išta osim dnevnih vijesti? Nadajmo se, stoga, da će na sastanku u petak, u Zagrebu, ministri vanjskih poslova zemalja članica EU pokazati više osjećaja, znanja i intelekta negoli dosada. Jer je to jedna od posljednjih šansi ne samo za migrante, već i za EU, a i za sve nas

Talijanski filozof Massimo Cacciari iza tog nerazumnog, gotovo bestijalnog straha Europljana od migranata vidi recidive sukoba civilizacija i kolonijalnog odnosa prema Trećem svijetu uopće. I, naravno, vidi odsutnost Europske unije i međunarodne zajednice da se s tim problemom suoče na organizirani i racionalan način, ne zakapajući pritom glavu u pijesak i ne odlažući radikalno rješenje.

Nasuprot tomu Europska unija pokazuje svoju bešćutnost, a s njome i Hrvatska, razglabajući o migrantima kao problemu sigurnosti koje se može riješiti policijom i vojskom na granicama.

U ovom likvidnom svijetu, rekao bi Bauman, i granice postaju fluidne. Umrijet će na tisuće migranata, muškaraca, žena i djeca.  Za njima će doći novi valovi, pa još noviji, koji neće biti izazvani samo ratovima kojima se nitko ne želi baviti, već osnovnim potrebama za hranom i vodom, i oni će biti nezaustavljivi.

Iz svega ovoga nadaje se jedno osnovno pitanje: čitaju li europski političari, pa s njima i naši, uopće išta osim dnevnih vijesti?

O tome nisu pisali samo Eco, Bauman i Cacciari, već i Paul Krugman, Joseph Stieglitz, a od klasika i Raymond Aron, Giorgio Agamben, Michel Agier, Marc Augè… samo da spomenemo neke.

Nadajmo se, stoga, da će na sastanku u petak, u Zagrebu, ministri vanjskih poslova zemalja članica EU pokazati više osjećaja, znanja i intelekta negoli dosada. Jer je to jedna od posljednjih šansi ne samo za migrante, već i za EU, a i za sve nas.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Demokracija i solidarnost na kušnji
• Glavno pitanje: što da se radi?
• Politika u doba koronavirusa
• Posljedice redukcije javnog zdravstva u doba koronavirusa
• Banalnost zla u hrvatskoj verziji
• Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
• Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
• Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
• Kako vjerovati političarima?
• Kako da Milanović vrati dignitet predsjedniku Republike

» Svi tekstovi ovog autora