Telefon Angele Merkel bio je slastica, bombon, fin zalogaj. Kažu nam da su ga pratili Amerikanci, ali isto tako mogli su ga prisluškivati i Rusi ili Kinezi, što ja znam, Izraelci ili Britanci, zašto ne. Nema dvojbe da je špijuniranje njemačke kancelarke skandal. Ali nije li jednako skandalozno da se najmoćnija žena na svijetu koristi telefonom koji se može prisluškivati i da o tome pojma nemaju zaposlenici BND-a (to je kratica za njemačku federalnu obavještajnu službu).
Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju već svima poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide
Želim, naime, kazati da puno dijelova ove slagalice još nije na svome mjestu. Pritom mislim na gomilu povišenih tonova povrijeđenih europskih šefova država ili vlada koji kao ništa nisu znali, a na čelu su suverenih država. Hej, ništa nisu znali i nikada nisu surađivali s Washingtonom u takvim poslićima sa svojim špiclovima jer su njihove obavještajne službe bile na burzi rada ili se odmarale na Šejšelima.
Nešto sam u svom kratkom, ali intenzivnom životu naučio, a to je da je informacija roba, temelj na kojem počiva svaki sustav moći i vlasti, a koliko je informacija ekskluzivnija i privilegiranija, toliko je vlast tvrđa, kompaktnija i uvjerljivija. Zamisliti svijet u kojem se saveznici međusobno ne špijuniraju jest naivnost, vježbanje irealnosti. Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju svima već poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide.
A to se sada dogodilo ekipi iz NSA-a i Obamine administracije. Prvo ih je razvalio WikiLeaks, potom se pojavio Edward Snowden, sitni tridesetogodišnjak koji sada već radi za Ruse, a upozorio je na odvratne dimenzije ne samo američke zloupotrebe moći već i na hipokrizijsko partnerstvo sada navodno zavađenih saveznika.
Hajde da vam kažem na što mislim. Posljednjih dana srpnja o jednom se pitanju šuškalo hodnicima političkih struktura u Berlinu, ali i po redakcijama najvažnijih njemačkih medija: je li njemačka kancelarka Angela Merkel bezobrazno lagala kada je pred više od 250 njemačkih i stranih novinara uz smiješak (koji je valjda trebao ostaviti dojam nevinosti) ustvrdila da joj je bila potpuno nepoznata suradnja američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) i tajne službe vlastite zemlje BND-a? ”Za to sam doznala iz tiska”, kazala je Angela Merkel. Međutim, u Njemačkoj se proširilo uvjerenje da NSA nije mogao provesti golemu akciju elektroničkoga nadziranja strahovito velikog broja njemačkih građana i institucija bez privole njemačkih vlasti i tijesne suradnje s njemačkim tajnim službama. Ni jedno ni drugo, u to su mnogi uvjereni, nije moglo proći bez suglasnosti njemačke kancelarke.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakome uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjega kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je posve irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već i to da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima
Novinarska istraživanja upućuju na to da je bilo tako: da je Angela Merkel odobrila da SAD špijunira njezine sugrađane. Tjednik Der Spiegel, primjerice, donosi dva faksimila s tajnim podacima NSA koji su potresli kancelarkine suradnike. U jednom faksimilu, pod šifrom top secret i naslovom ”Odnosi NSA i BND-a”, s datumom 17. siječnja 2013., stoji da je BND ustrajno radio na tome da federalna njemačka vlada ”bude fleksibilna u interpretaciji zakona kako bi se u kratkom i duljem roku mogle dijeliti informacije”.
U drugom faksimilu, na kojem je datum 29. travnja 2013. i koji je također ocijenjen kao strogo povjerljiv, tvrdi se da je njemačka vlada postigla potrebnu fleksibilnost u interpretaciji zakona koji pazi na tajnost komunikacije njemačkih građana kako bi ”BND dobio širi manevarski prostor u svrhu dijeljenja povjerljivih informacija sa stranim partnerima”. Osim toga, Der Spiegel optužuje BND da se koristio programima za špijuniranje koje su sastavili stručnjaci NSA i to upravo za špijuniranje na njemačkom teritoriju, navodno kako bi NSA imao dovoljan manevarski prostor u američkoj borbi protiv međunarodnog terorizma.
Jedan visoki politički dužnosnik iz redova opozicije komentirao je slučaj ovako: ”Ili je Angela Merkel besramno lagala ili uopće nema pojma o tome što se događa u sferama obavještajne zajednice, a obje mogućnosti diskvalificiraju je za ulogu kancelarke jer to znači da nije sposobna štititi njemačke državljane i procesuirati informacije koje stižu do njezina ureda”.
Slažem se, transatlantske organizacije dobile su veliku pljusku, ali ranjenih nema. Oni trebaju jedni drugima. Svijet bi, vjeruje se i u Berlinu i u Washingtonu, bez obzira na to što su Amerikanci napravili budalu najprije od A. Merkel, a onda i od Obame (koji je lagao kolegici da nije znao kako je pod nadzorom), bio manje siguran bez te tijesne špijunske suradnje.
Snowden možda zaslužuje veliko priznanje. Jedan moj kolega čak tvrdi da bi mu trebalo dati Nobelovu nagradu za mir. Edward Snowden upozorava da ”nadzor cijelih nacija, a ne samo pojedinaca može lako postati najvećim izazovom ljudskim pravima našeg vremena”. I ja se slažem s time da nam ova tvrdnja ni na sekundu ne smije postane nevažna.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakom uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjeg kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je potpuno irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima.
Nije, hvala Bogu, Edward Snowden jedini koji se opametio. Budete li nas izazivali, objavit ćemo koje boje gaća nosi američki veleposlanik u Zagrebu i koliko su površni, neobrazovani i neupućeni ti prestrašni, dobro čuvani, debelo plaćeni ali, dozlaboga prozirni i pročitani djelatnici State Departmenta, odnosno njihovi ađutanti.
Još tekstova ovog autora:
- Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
- Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
- Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
- Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
- Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
- Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
- Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
- Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
- Martens je poklopio Thompsona zbog ogoljelog nacionalizma
- Slovo o politici koja nije ni politikantstvo ni idiotizam
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.