Ovdje već dugo nitko ne želi razgovarati, slušati drugoga i preispitivati sebe, odmjeravati riječi. Stoga nije čudo da smo već i zaboravili kako se razgovara.
Nešto slično reklo mi je ovih dana dvoje ljudi od kulture i duha, oboje kazalištarci. Umjesto razgovora, lete teške riječi i uvrede. Umjesto da se rješavaju, problemi se umnažaju, rekla mi je intendantica HNK Dubravka Vrgoč. Umjesto razgovora, gledamo i slušamo nabacivanje kostima iz jednog rova u drugi, kaže glumac Boris Svrtan.
Oboje misle i tvrde, a ja se s njima slažem, da je kazalište pravo mjesto za razgovore. A razgovor podrazumijeva refleksiju, sagledavanje i razumijevanje partnera u razgovoru, kao i samog sebe.
Prošli tjedan u Zagrebu je nakon duge odsutnosti iz Hrvatske nastupio Maks Emanuel Cenčić. Imao sam priliku razgovarati i s tim hrvatskim umjetnikom svjetske karijere i slave. I on mi je govorio o nedostatku refleksije koja je preduvjet za bilo kakav ozbiljan razgovor.
Na to sam odgovorio da je zato, eto, Njemačka nedavno u svom proračunu odlučila novac za kulturu povećati za još 120 milijuna eura. “Da, ali Njemačka je jedina”, odgovorio mi je Cenčić i nastavio o tome zašto se osobito divi njemačkom narodu i državi i po čemu su to Nijemci u Europi jedinstveni. Po tome što su se vrlo pošteno i hrabro suočili s vlastitom poviješću i njezinim najcrnjim i najkriminalnijim stranicama koje su upravo oni ispisali
Razgovarali smo o Hrvatskoj, ali i o Europi. Pošto je Pariz jedan od gradova u kojima trenutačno živi i radi, bilo je riječi o Francuskoj, nekada europskom šampionu kulture i duha, a danas jednoj od zemalja u kojoj kultura trpi velike rezove i smanjenja državne potpore.
Na to sam odgovorio da je zato, eto, Njemačka nedavno u svom proračunu odlučila novac za kulturu povećati za još 120 milijuna eura. “Da, ali Njemačka je jedina”, odgovorio mi je Cenčić i nastavio o tome zašto se osobito divi njemačkom narodu i državi i po čemu su to Nijemci u Europi jedinstveni. Po tome što su se vrlo pošteno i hrabro suočili s vlastitom poviješću i njezinim najcrnjim i najkriminalnijim stranicama koje su upravo oni ispisali.
Bespoštedno i bez uljepšavanja. Oni su svoju povijest temeljito proradili, proučili, sagledali i priznali sami sebi svoja najdublja i najsramotnija posrnuća. I iz toga su izašli dva puta veći i jači. I duhovno, a i ekonomski.
I zato su, kaže Cenčić, a ja se s njegovom tvrdnjom slažem, Nijemci sposobniji od bilo kojeg drugog naroda i društva za refleksiju u političkim debatama.
A onda se Njemačkoj dogodilo ujedinjenje, priključenje matici zemlji DDR-a, one polovice Njemačke koja je bila ostala iza željezne zavjese, pod komunističkom vlašću. Tamo se povijesti pristupalo drukčije. Na način koji smo i mi iskusili u bivšoj državi. Povijest je služila propagandi, bila je podložna ideološkim manipulacijama, s jedne strane uljepšavanju, a s druge preuveličavanju.
Izravna posljedica je AfD, ekstremno desna stranka koja je prošle nedjelje na njemačkim parlamentarnim izborima postala treća po snazi i broju zastupnika u Bundestagu politička snaga u velikoj zemlji.
Najsnažnija glasačka uporišta te stranke upravo su na istoku Njemačke. Postavši dio najbogatije europske države, istočni Nijemci dobili su nakon ujedinjenja blagostanje u roku mnogo kraćem i uz mnogo manje napora i rada od svojih zapadnih sunarodnjaka.
Što je njihov doprinos? Isključivost, neonacizam, ksenofobija, homofobija i razni drugi strahovi i tjeskobe. Jednostavno zato, kako je točno zaključio moj sugovornik, jer su drukčije učili povijest, odnosno, jer su učili drukčiju povijest. Revidiranu i izobličenu
Što je njihov doprinos? Isključivost, neonacizam, ksenofobija, homofobija i razni drugi strahovi i tjeskobe. Jednostavno zato, kako je točno zaključio moj sugovornik, jer su drukčije učili povijest, odnosno, jer su učili drukčiju povijest. Revidiranu i izobličenu.
Njihov slučaj nije jedinstven. Slična je situacija s cijelim europskim nekadašnjim komunističkim istokom. Nismo bili baš iza željezne zavjese, ali nismo bili ni u slobodnoj demokraciji i zato se isto dogodilo i još se događa i nama.
Jedan od posljednjih primjera nabacivanja uvredama i galamom iz starih-novih rovova dogodio se ovih dana u Istri, u Pazinu. Predsjednicu su grubo izviždali istarski partizani i antifašisti. Božo Milanović, istarski svećenik, antifašist, domoljub i kulturni prosvjetitelj, a ovo posljednje u toj sveopćoj galami ostaje zaboravljeno i u drugom planu, bio je kolateralna žrtva.
Prije nego što je spomenula Božu Milanovića, izgovorivši mu prezime pogrešno i prekrstivši ga u Milankovića, predsjednica je izgovorila jednu od svojih besmislenijih rečenica. Rekla je: “Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti”. Te riječi su u žestokom sukobu s elementarnom logikom.
Naime, jedna od mogućih “ideoloških pripadnosti” za koju su se ljudi u to doba mogli opredijeliti, baš kao i danas, jest i fašizam.
Stoga bi se riječi predsjednice mogle raspetljati i ovako: svaki istarski domoljub bio je antifašist, čak i ako je po ideološkoj pripadnosti bio fašist.
Nije Božo Milanović zaslužio da njegovo ime bude okidač glasnih protesta. Bila je to galama iz rova. Ali, kako je na to odgovorila Crkva, odnosno Porečko-pulska biskupija svojim službenim priopćenjem? Novom galamom, tekstom nabijenim teškim riječima, riječima nekoga kome je sve jasno, brzim na osudi i teškim kvalifikacijama, u boljševičkom stilu.
Nije Božo Milanović zaslužio da njegovo ime bude okidač glasnih protesta. Bila je to galama iz rova. Ali, kako je na to odgovorila Crkva, odnosno Porečko-pulska biskupija svojim službenim priopćenjem? Novom galamom, tekstom nabijenim teškim riječima, riječima nekoga kome je sve jasno, brzim na osudi i teškim kvalifikacijama, u boljševičkom stilu
To glasno i ogorčeno priopćenje dodatno skreće pažnju na brojne druge prilike koje je takozvana Crkva u Hrvata, kako njezine pojedine nadbiskupije i biskupije, tako i Hrvatska biskupska konfererncija, do sada propustila, a u kojima je trebala i morala reagirati na ostrašćene i revizionističke istupe vlastitih pojedinih biskupa i svećenika.
Dakle, ipak znaju reagirati, brzo i žestoko. Ali ne žele, nego to čine samo kada je “njihova” strana povrijeđena i uvrijeđena. A čini se da i dalje biraju uvijek jednu stranu. Jedini mučenici koje spominju i slave su oni pali od komunističke ruke. One druge i dalje prešućuju, kao da ih nije bilo. Pri tome čine isto što su činili i boljševici: jedno preuveličavaju i uljepšavaju, drugo umanjuju i prešućuju. Tako se ne razgovara.
Tako se samo galami.
U Nijemce vjerujem. Oni su temeljito i pošteno proradili vlastitu povijest, tako će pristupiti i današnjem političkom trenutku i stanju svoje države.
Mi Hrvati, čini se, nećemo nikad. Dok ne poumiru i jedni i drugi, umovi ukopani duboko u krvavu zemlju i među kosti kojima ne daju mira, niti ih poštuju, jer i njih dijele na “naše” i “njihove”.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Beethoven, Banovina i herojska borba za opstanak Europe
- Mala Hrvatska u preriji
- Fantastična mašta Basare i Jergovića
- Vladika Nikodim i Arsenov rebus
- Diskriminacija kao nagrada
- Pokušaj Euridike-Ane Lederer da se vrati u politički život
- Bonhoefferova pouka: glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo
- Maestro Ivan Repušić u svijetu radi čuda s hrvatskom glazbom
- Ministar Božinović kao grobar KUD-ova
- Nikoll i crna statistika o zlostavljanju djece
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.