Premda je doživio duboku starost, smrt fra Bonaventure Dude, člana Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, istinski je ražalostila sve zauzete kršćane na ovim prostorima, dakle ne samo u Hrvatskoj.
Fra Bonaventura Duda, omiljeni svećenik franjevac, smatran najuglednijim franjevcem na hrvatskom jezičnom području, preminuo je 3. kolovoza u franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu (gdje je proveo posljednje tri godine), u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva. Pokop se zbio u utorak 8. kolovoza.
Tri stvari želim kazati u povodu smrti ”oca hrvatske Biblije” fra Bonaventure Dude.
Najprije jednu osobnu opasku: zahvaljujući činjenici da mi je bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kada sam uređivao i vodio duhovni program na OTV-u (”In medias res” je bila jedna od mojih emisija u kojoj smo ga nekoliko puta ugostili), bio sam ga u prilici intervjuirati, napose stoga da gledatelje obogati svojim sveobuhvatnim poznavanjem ”božićevanja među Hrvatima”.
Odlaskom patera Bonaventure Dude ostajemo osamljeni, jer kada se gleda kurs Katoličke crkve u nas, sve je manje branitelja i promicatelja Koncila i to nas mora žalostiti.
Nisam to odmah shvatio kada sam ga upoznao, ali pred nama je stajao i među nama je do sada živio jedan od najvjernijih tumača duha Drugog vatikanskog sabora.
Odlaskom patera Dude ostajemo siročad jer kada se gleda kurs Katoličke crkve u nas, sve je manje branitelja i promicatelja Koncila i to nas mora žalostiti.
Zatim želim u prvom tekstu koji pišem o pateru Dudi nakon njegove smrti jasno braniti tezu da smo imali priliku upoznati nepatvorenog sveca. Na dan njegove smrti sam bio u Ljubljani, ali sam u hotelu imao program HTV-a i uspio o njemu pogledati dokumentarac.
Trnci su me prolazili kada sam još jednom vidio Dudu kako korača Mirogojem tiho vapijući nebu ”Bože moj, Bože moj”. Bila je to istinska molitva, jedina moguća za osobu koja je potpuno predana Bogu i ljudima: ”Bože moj i jedino moje!”.
Treće: Duda nas je učinio svjesnima da onkraj svih naših budalaština, osobito onih nacionalnih, imamo alat i teren za sporazumijevanje, pomirenje i pobratimljenje – Bibliju.
Recimo to ovako: tijekom povijesti mnogi su učeni ljudi prevodili Sveto pismo i na hrvatski jezik i neka narječja u hrvatskom jeziku. No cjelokupni prijevod Biblije na standardni hrvatski književni jezik ostvario se 1968. uz zalaganje mnogih književnika i teologa (Jure Kaštelana i o. Jerka Fućeka, napose), a duša svega toga bio je fra Bonaventura Duda. Svaka riječ koju čitamo i slušamo prošla je, kako je napisao naš kolumnist dr. Peter Kuzmič, kroz um, ali još više kroz srce o. Bonaventure.
Bio je glavni urednik Zagrebačke Biblije, kapitalnog prijevoda Svetog pisma iz 1968. godine, iznimnog zagrebačkoga i hrvatskoga biblijskog pothvata, zajedno s ostalim vrhunskim zagrebačkim i hrvatskim književnicima i jezikoslovcima, teolozima i prevoditeljima, (tiskanom u 400.000 primjeraka), što je utjecalo i na tiskanje desetak svezaka Hrvatskoga lekcionara (1973.-1991.).
U nevoljama, ali ne u tjeskobi; bez trenutnog usmjerenja, ali ne očajni; prognani, ali ne ostavljeni u pogibelji; oboreni, ali ne uništeni. I kada pravi začetnik rata bude poražen, znajmo, kao Ivan na Patmosu, da svjetlo u tami svijetli iako ga svijet teško prepoznaje
Kao autor sadržajnog projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom sudjeluje u ostvarenju Zagrebačke Biblije 1968. godine u izdanju Stvarnosti; poslije ju je otkupila Kršćanska sadašnjost. S fra Zorislavom Lajošem (+1972.), prvotnim inicijatorom, ujesen 1962. godine sudjeluje u pokretanju Glasa Koncila. Širitelj je misli Drugoga vatikanskoga sabora s koncilskom ekipom predvođenom blagopokojnim profesorom Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem (+1999.), franjevcem kapucinom.
Duda je rođen u Rijeci 14. siječnja 1924. godine; kršten je kao Roko. Rano djetinjstvo proveo je u selu Krasu na otoku Krku, gdje je s pet i pol godina krenuo u pučku školu. Pohađao ju je do 1933. godine, a nakon toga školovanje nastavlja na Sušaku u građanskoj školi.
U to vrijeme ministrirao je kod časnih sestara Svetoga Križa i upoznao trsatske franjevce koje je, nakon drugog razreda, zamolio da ga prime u samostan. Fra Bonaventura je bio pravi franjevac.
Visoko obrazovan i učen čovjek, a opet tako jednostavan ponizan i skroman. Na poseban način mogli smo vidjeti u životu o. Bonaventure Dude kako velika učenost i veliko znanje mogu itekako roditi i veliku ljubav prema Bogu i veliku poniznost, jednom riječju, veliku čovječnost. A za nas kršćane to je silna svetost.
Bio je velik učitelj svojim riječima, izgovorenim ili napisanim, ispjevanim ili odsviranim na orguljama, ali bio je učitelj svojim životom i svojom blagom i smirenom smrću.
Dragi pateru Bonaventura, brate, hvala ti za mnogo toga. Mnoge od nas si učio; svi smo mi na neki način tvoji učenici. Pamtit ćemo te po dobroti koja je prožimala tvoj život, po malenosti koja se nastanila u tako velikom čovjeku, u onoj veličini koja je od onog malog dječaka izrasla, koja nas je učila vjerovanju u Boga, koja nas je učila crkvenosti.
Trnci su me prolazili kada sam još jednom vidio Dudu kako korača Mirogojem tiho vapijući nebu ”Bože moj, Bože moj”. Bila je to istinska molitva, jedina moguća za osobu koja je potpuno predana Bogu i ljudima: ”Bože moj i jedino moje!”
I konačno, neka je hvala Onome u kojemu si se i ti proslavio i kojemu te preporučujemo u vječnosti. Njemu kojega si i ti stavio u središte svoga života i rekao da je On ono prvo u tvome životu. Neka On u koga si vjerovao, za kim si išao, kome si služio u svome svećeništvu i svom redovništvu, bude vječna nagrada za tvoju dobrotu i plemenitost. A sveti Franjo Asiški, čiju si halju obukao, neka ti bude zagovornikom.
Dragi naš i jedinstveni pateru Duda, neka moja zahvalnost završi malom ispoviješću. Tražio sam pomoć, a pomoć sam našao ondje gdje je ona za mene najpouzdanija.
Ti si me to naučio!
Čuo sam je od apostola Pavla u njegovoj poruci Korinćanima. U nevoljama, ali ne u tjeskobi; bez trenutnog usmjerenja, ali ne očajni; prognani, ali ne ostavljeni u pogibelji; oboreni, ali ne uništeni. I kada pravi začetnik rata bude poražen, znajmo, kao Ivan na Patmosu, da svjetlo u tami svijetli iako ga svijet teško prepoznaje.
(Ova kolumna je izvorno objavljena u tjedniku Nacional od 8. kolovoza, a ovdje je postavljam jer mi se čini važnim da u mojoj rubrici osvane moje prvo očitovanje o svetom Bonaventuri Dudi).
Još tekstova ovog autora:
- U što da se ufamo, mi prevareni i opljačkani?
- Hrvatska je u neredu, mora se sabrati, preispitati!
- Patagonija me omamila, teška srca se vraćam u Hrvatsku
- Misli o mom bratu Porfiriju iz Patagonije, mjesto spokojstva
- Pismo teologu, prof. Hafizoviću: jao, Mani, mani se Biblije
- U čemu griješe Zoran Pusić i Antifašistička Liga RH
- Razmišljanje o nestalom bratu: Kako se to voli domovina?
- Deset godina borbe protiv mediokretenizma
- Kako govoriti o Izraelu i Palestini? Svakako ne navijački!
- Deset godina Autografa: Mi smo služitelji bolje budućnosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.