U rukama mi je novi prijevod Biblije, vrhunski tiskarski rad Grafotiska iz Gruda. Za ovaj se prijevod iz zagrebačke Protestantske reformirane crkvene općine saopćava da je ”prvo izdanje cjelovitog (protestantskog) prijevoda Biblije na zvanični bosanski jezik… koji je u potpunosti djelo slobodnih bošnjačkih intelektualaca islamske vjeroispovijesti”. Impressum obavještava o zaslužnim osobama: utemeljitelj projekta je Stuart Moses Graham, urednik Redžo Trako, prevoditelji James Dannenberg i Edib Kafadar, teološki redaktor Rešid Hafizović, a jezični redaktori Senahid Halilović i Ismail Palić.
Iz popratnoga teksta doznajemo da je Graham ”član Muckamore Presbyterian Church iz Sjeverne Irske i izvršni direktor misionarske organizacije Church Growth Croatia and Bosnia”, Dannenberg ”(iz Istanbula) anglikanski lingvist s Oxforda i savjetnik vodeće svjetske organizacije biblijskih prevoditelja Wycliffe Bible Translators, te jedan od prevoditelja posljednjeg izdanja ‘turske’ Biblije”, a Hafizović, Halilović i Palić sveučilišni su profesori iz Sarajeva, prvi na Fakultetu islamskih nauka, druga dvojica na Filozofskom fakultetu. O Kafadarovim referencama, osim da je ”efendija iz Sarajeva”, teško je bilo što naći u dostupnim izvorima.
Pojava ovoga izdanja sama je po sebi događaj. Poželjeti je da mu bude posvećena puna pažnja stručnjaka – teologa, bibličara, filologa, književnih znalaca, prevoditeljskih majstora, a najprije čitateljske publike. Tek kad se nakon nekoga vremena slegnu iskustva i prosudbe iz svih tih perspektiva, bit će moguće donositi cjelovitije sudove i utemeljenije ocjene ovoga pothvata
Zanimljiva je ličnost dr. Trake, od kojega je potekla inicijativa za prevođenje Biblije na ”službeni bosanski jezik”. Daruvarac i predavač islamskih nauka na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, ovaj ”bošnjački slobodni znanstvenik”, kako se sam predstavlja, član je Baptističke crkve Daruvara i vjerski službenik Saveza Baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj. Biografija mu je slikovita: do 90-ih oficir JNA iz Viteza i stručnjak za raketne sustave, vojni zatvorenik zbog odbijanja da sudjeluje u ratu, potom povratnik u Hrvatsku pa izbjeglica u Sjevernoj Irskoj, gdje studira povijest i Bibliju i postiže doktorat iz srednjovjekovne bosanske povijesti…
Pojava ovoga izdanja sama je po sebi događaj, kao svaki novi prijevod Biblije, koja je temelj ne samo judeokršćanske nego u određenom smislu i islamske civilizacije. Poželjeti je da mu bude posvećena dostojna pažnja stručnjaka – teologa, bibličara, filologa, književnih znalaca, prevoditeljskih majstora, a najprije čitateljske publike. Tek kad se nakon nekoga vremena slegnu iskustva i prosudbe iz svih tih perspektiva, bit će moguće donositi cjelovitije sudove i utemeljenije ocjene ovoga pothvata. U ovom trenutku moguće je apostrofirati tek nekoliko pitanja što ih ovo izdanje pokreće.
Najprije – jezik kao motivacija za prevođenje, kako je obrazlaže idejni začetnik dr. Trako: ”Ideja da se radi prijevod Biblije javila se dok sam bio na Belfast Bible Collegeu. Bio sam jedini student od svih stranih studenata na tom koledžu koji nije imao Bibliju na svom materinjem jeziku. Svi studenti dolazili su sa svojim biblijama na predavanja i u njima su pratili predavanja koja su bila na engleskom. Da bi bolje razumjeli, koristili su svoje Biblije. Jako me pogodilo da sam iz evropskog naroda, bošnjačkog naroda usred Evrope, a da moj narod nema Bibliju na svom jeziku.” Trako bošnjačkim intelektualcima adresira odgovornost za to što ”njihov narod nema Bibliju na bosanskom jeziku, kao što su Hrvati odgovorni što njihov narod nema Kur’an na hrvatskom jeziku”.
Pune iskrenoga htijenja i plemenitih namjera, ove tvrdnje, međutim, nekakvu obrazloživost (klimavu i nategnutu, uostalom) mogu imati tek ako ih se tumači iz današnjega strahovito suženog, striktno političko-identitarnog rakursa, a nimalo iz perspektive lingvističke, jezično-običajne, kulturološke.
Iz te perspektive nam se, naime, na jednostavan i očigledan način potvrđuje upravo suprotno: svi naši moderni prijevodi jedne i druge knjige (Daničić-Karadžićeva Biblija, Biblija Stvarnosti/Kršćanske sadašnjosti, Šarićeva Biblija, kao i Ljubibratićev, Čauševićev, Korkutov, Karićev, Durakovićev prijevod Kur’ana) ni za hrvatski, ni za bošnjački, a, bogami, ni za srpski narod nimalo nisu na ”nesvojim” jezicima. Valja reći ovako, bez ikakva kolebanja i zamućivanja: i bošnjački, i hrvatski, i srpski narod imaju, imali su i do sada, i Bibliju i Kur’an prevedene na svojemu jeziku.
O drugim motivima nastanka ovoga prijevoda, poput pitanja zašto je izabran baš protestantski kanon Biblije kada su u našim povijesno-tradicijskim i interkulturalnim relacijama daleko uvreženiji pravoslavni i katolički kanon, moglo bi se tek nagađati, što nije ni pametno ni korektno. No, jedno je izvan dvojbe: jezična motivacija kako je obrazlažu iz uredništva potpuno je neuvjerljiva
Da je to tako, najbolje svjedoči upravo ovaj prijevod Biblije na ”službeni bosanski jezik”. Uz malo truda svatko se u to može uvjeriti; ja sam za svoju dušu napravio ”sinoptičko” uspoređivanje na sasvim malom, ali reprezentativnom uzorku (fragmenti iz Postanka i Propovjednika, Psalam 137, Evanđelje po Ivanu. Proslov, Pavao, Hvalospjev ljubavi), koje čitatelj može naći u integralnom tekstu na: www.ivanlovrenovic.com, jer je prostor ove kolumne ograničen.
Bez ikakvih pretenzija na prosuđivanje kvalitete, tečnosti, ljepote (uostalom, sasvim relativne) i tačnosti svih navedenih prijevoda, jedno se može reći izvan ikakve dileme: sve je to jedan i isti jezik, potpuno razumljiv, pa čak u velikoj mjeri i familijaran svakomu od govornika bilo kojega štokavskog jezičnog varijeteta, od Karlovca do Vršca, od Subotice do Ulcinja. Eksperiment s istim rezultatom mogao bi se lako napraviti i sa svim navedenim prijevodima Kur’ana. (Potpuno je druga stvar s kakvim osobnim užitkom čovjek čita pojedini od tih prijevoda; osobno, moj izbor je Daničić-Karadžićeva Biblija i Enesa Karića Kur’an.)
Kada je sve to tako, tvrdnja da ”moj narod nema Bibliju na bosanskom jeziku” i da ”Hrvati nemaju Kur’an na hrvatskom jeziku” nije samo materijalno netačna; to bi bilo najmanje važno. Ona govori o nečemu mnogo gorem: o intelektualnoj i kulturnoj pogubnosti današnjih političkih definicija nacionalnih jezikā, i još gore: o fatalnom poremećaju koji se sastoji u tome da te invalidne definicije po automatizmu bivaju prihvaćane kao samorazumljive, pa i kod ljudi nesumnjivo dobronamjernih (poput dr. Trake), i kod ljudi s nesumnjivim akademskim statusom (poput ostalih navedenih).
O drugim motivima nastanka ovoga prijevoda, poput pitanja zašto je izabran baš protestantski kanon Biblije kada su u našim povijesno-tradicijskim i interkulturalnim relacijama daleko uvreženiji pravoslavni i katolički kanon, moglo bi se tek nagađati, što nije ni pametno ni korektno. No, jedno je, kako smo vidjeli, izvan dvojbe: jezična motivacija kako je obrazlažu iz uredništva potpuno je neuvjerljiva.
A Ivan Umočitelj – e, to je zaista biser! Malo kad se prevoditeljska želja za mehaničko-bukvalističkom ”vjernošću” izvornom značenju (grč. baptizō – zagnjurujem, krstim) tako groteskno poigrala sama sa sobom! Nema ni jednoga živog jezika u kojemu taj grčki oblik nije odavno, praktično već dvije hiljade godina, resemantiziran isključivo u značenju obavljanja čina krštenja, davanja imena, pa je u tom značenju također odavno ušao i u posve laički govor
Na kraju, teško je odoljeti da se ne problematiziraju dva prevoditeljska rješenja. U ovome prijevodu uz ime Isusa figurira samo pojam Pomazanik, a oblik Krist ili Hrist(os) se ne uvodi; Ivan nije Krstitelj nego – Umočitelj. Očevidno i sistemsko, a jezičnim razlozima teško objašnjivo izbjegavanje ovih formi imenā, toliko ukorijenjenih ne samo u vjersku nego i u opću, kolokvijalnu jezično-komunikacijsku tradiciju, književnost i kulturu i u Bosni (Mak Dizdar: Sunčani Hristos!), i na Balkanu, napokon i u svijetu, neizbježno navodi na zaključak da posrijedi mogu biti samo neki tvrdi doktrinarni razlozi. (Pada mi na pamet, tek kao asocijacija, nedavno po internetu proširen gnjevni protest nekoga zabrinutog vjersko-jezičnog čistunca; nevoljnik piše o opasnom ”pokrštavanju bosanskog jezika” koje se sastoji u tome da Bošnjacima muslimanima neki mračni centri planski podmeću u jezik riječi ”krstareće rakete”, ”ukrštenica i križaljka”, ”raskrsnica”, ”iskrsnuti”, ”prekrštene ruke”, ”unakrsna vatra”, ”ukrstiti” itd.)
A Ivan Umočitelj – e, to je zaista biser! Malo kad se prevoditeljska želja za mehaničko-bukvalističkom ”vjernošću” izvornom značenju (grč. baptizō – zagnjurujem, krstim) tako groteskno poigrala sama sa sobom! Nema ni jednoga živog jezika u kojemu taj grčki oblik nije odavno, praktično već dvije hiljade godina, resemantiziran isključivo u značenju obavljanja čina krštenja, davanja imena, pa je u tom značenju također odavno ušao i u posve laički govor. A koje konotacije i prizvuke u današnjemu živom jeziku − bio on ”bosanski”, ili ”hrvatski”, ili ”srpski”, sasvim svejednako − ima glagol umočiti i iz njega izvedena imenica umočitelj? Tri su glavne, ako ne i isključive: gastronomska, kriminalna i, avaj, pornografska!
Jezik je kao sudbina: neumoljiv.
Još tekstova ovog autora:
- Novo značenje Ferhadije džamije
- Sarajevo – muslimanski grad?
- Neka se razapne! Neka se razapne!
- Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
- U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
- Prekretna knjiga o Titu
- Patriotizam kao mržnja
- Podmetanja u Oslobođenju
- Brišite me sa svojega spiska
- O Markušiću, kvislingu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.