Iako je za interpretaciju biblijskih tekstova važno proći kroz objašnjenje njihovih značenja i smisla, nakana interpretacije nije ”objasniti” Bibliju, nego ju ”razumjeti”.
Dakle, pitanje nije toliko u tome da se otkriju značenje i smisao biblijskih tekstova, koliko da se u njih uđe. Izvana i iznutra: upoznavanjem s njezinim glasovima te prianjanjem ne samo uz jedan od njih, nego uz njihov međusoban sklad.
Obraćenje pristajanje je na određeno nutarnje razumijevanje i ono ne pripada samo religijskoj sferi biblijske recepcije, nego ulazi u određen tekstualan korpus čitanja ljudskog svijeta uopće te svjedočenja o njemu kao o trajno otvorenim mogućnostima
Je li riječ o nutarnjem ili izvanjskom pristupu, ovisi o obraćenju kakvo se događa pred svijetom biblijskoga teksta. Obraćenje pristajanje je na određeno nutarnje razumijevanje i ono ne pripada samo religijskoj sferi biblijske recepcije, nego ulazi u određen tekstualan korpus čitanja ljudskog svijeta uopće te svjedočenja o njemu kao o trajno otvorenim mogućnostima.
U hermeneneutičkom krugu vjere i razumijevanja najmanje su tri poveznice između hermeneutike i vjere.
Prvo: autentična se vjera pojavljuje u kružnom kretanju kroz trajnu hermeneutiku sumnje koja vjerniku nudi sredstva za uklanjanje idola vjerovanja, naivno nesvjesna svojih početaka u određenim sustavnim (ekonomskim, filozofskim ili psihodinamičkim) iskrivljenjima.
No, ukloniti idole znači istodobno simbolima dati da govore. U napetostima između ikonoklazma i vjerovanja u činu vjere, odnosno između ”potuđivanja” i ”prisvajanja” u interpretaciji teksta, pretpostavke onoga tko ih tumači produktivno su izazvane.
Oba propitana modusa, i onaj kritike i onaj vjere, bivaju dotaknuti uzajamnim dijalektičkim odnosom. Vjera ne može ostati netaknutom nakon ovog sučeljavanja, ali ne može to ni kritička koncepcija stvarnosti. Upravo tako obremljena vjera potiče ”strast za mogućim”.
Drugo: metaforička imaginacija saveznica je u razumijevanju i artikulaciji vjere. U svojoj biti vjera proizlazi iz nade kojoj imaginacija daje maha. Prostor vjere je, zapravo, prostor imaginacije. Pozivajući se na Kanta, možemo tvrditi da je moć produktivne imaginacije upravo u shematiziranju novoga odnosa između datosti iskustva i figura imaginacije, iako obje datosti razumijevanja, čini se, prvotno nisu bile u vezi.
Imaginacija generira nove metafore kako bi sintetizirala raspršene aspekte realnosti koje uklanjaju konvencionalne pretpostavke o prirodi stvari. Figurativan diskurs izostavlja referenciju prvoga reda na predmete i događaje kako bi oslobodila referenciju drugog reda na nedoslovan svijet novih mogućnosti.
Velika većina poetskih tekstova referira se na svijet. No, to nije svijet dostupan pozitivizmu i esteticizmu, nego je to svijet refiguriran pod ”tutorstvom” imaginarija mogućega. Moć teksta da otvori nove mogućnosti razumijevanja svijeta nudi čitatelju širi pogled na svijet i dublju sposobnost za sebstvo. Poetski jezik doseže zbiljnost – nije zatvoren jezik bez ikakve referencijalne funkcije – ali njegova moć referencije jest moć da unaprijed postavi nove ”ontologije” koje preusmjeravaju čitatelja u svjetlu uvijek sve veće vizije cjeline
Uloga žive metafore je da stavi jedan uz drugi dva različita oblika artikulacije kako bi u jezičnu dimenziju uvela ono što je prethodno bilo skriveno u deskriptivnom diskursu. Metafora je retorički proces kojim diskurs širi moć što ju fikcionalni tekstovi imaju da ”ponovno opišu stvarnost”. Spajanje različitih termina u metaforu oslobađa novo razumijevanje koje se ne može interpretirati odvojeno od metaforičke inovacije.
Treće: velika većina poetskih tekstova referira se na svijet. No, to nije svijet dostupan pozitivizmu i esteticizmu, nego je to svijet refiguriran pod ”tutorstvom” imaginarija mogućega. Moć teksta da otvori nove mogućnosti razumijevanja svijeta nudi čitatelju širi pogled na svijet i dublju sposobnost za sebstvo. Poetski jezik doseže zbiljnost – nije zatvoren jezik bez ikakve referencijalne funkcije – ali njegova moć referencije jest moć da unaprijed postavi nove ”ontologije” koje preusmjeravaju čitatelja u svjetlu uvijek sve veće vizije cjeline.
Poetska slika nije predočavanje odsutne ili nerealne stvari koja bi bila gdje drugdje – slike osjetilnog porijekla služe jedino kao prijenosno sredstvo i građa verbalne moći, dok je njihova prava dimenzija onirička i kozmička.
Kaže Gaston Bachelard: poetska slika ”postaje novim bićem našega jezika, ona nas izražava preobrazujući nas u ono što izražava”. Simbol je ta slika-riječ koja prelazi slikom-predodžbom. Psalam kaže: ”Nebesa pričaju o slavi Božjoj”, ali nebesa ne govore. Ona ne govore preko proroka, nego preko himana i liturgije – uvijek je potrebna riječ da bi se preuzeo svijet i da bi on postao hijerofanijom.
Pjesnik nam, dakle, pokazuje rađanje riječi kakvo izmiče, skrtiveno nam u zagonetkama kozmosa i psihe. Pjesnikova snaga jest u tome da pokaže simbol u trenutku kad ”pjesništvo stavlja jezik u stanje pojavljivanja”. Obred i mit ga učvršćuju u hijeratskoj stalnosti, a san ponovno uvodi u labirint želje. Stoga – upravo da bi se kroz riječ došlo do oniričkog i kozmičkog, tj. do ”mjesta pojavljivanja jezika” – valja biblijske tekstove uvijek iznova čitati u njihovu obraćanju nama, meni.
Čitanje Biblije paradigmatski je primjer prisutan već u samoj Bibliji: proroci i mudraci (Daniel, Jeremija, evanđelisti itd.) neprestance su se stavljali u osluh ”jezika u stanju pojavljivanja”, tj. opetovano su čitali tekstove Izlaska ne bi li bolje razumjeli vlastitu situaciju i pisali o potrebama trenutka istodobno obnavljajući i razumijevanje temeljnih, konstitutivnih događaja Izlaska.
Paul Beauchamp kaže: ”Biblijski tekstovi govore jedan drugom – zato i mogu govoriti nama”.
Čitanje, nadalje, može biti i onaj neuhvatljiv trenutak kada se glas Riječi (Logos/Verbum) probije kroz tišinu ljudske riječi. To je iskustvo koje dovodi do rascjepa u osobnoj povijesti čitatelja, otvarajući u njemu najdublje ”čežnje duše za Bogom”, kako bi rekao Augustin, da bi onda čitatelj potonuo u tišinu ”unutarnjeg svetišta”, tako Terezija Avilska zove to iskustvo – tamo gdje se prepoznaje ono što je ”srce” znalo od početka, mjesto, po Augustinu, intimior intimo meo, ”intimnije mi od mene samog”
Poetička moć jezika i interakcije između teksta i čitatelja mogu se povezati s religijskim iskustvom: postoji suptilna dijalektika među poezijom i religijskim iskustvom, jednako kao što postoji i među hermeneutikom i kršćanskom vjerom.
Čitanje biblijskih tekstova ima učinak na religijsko iskustvo, a ovo na opće ljudsko iskustvo. Dakle, čitanje biblijskoga teksta već je po sebi metánoia: biblijski tekst poziva na vraćanje poetskim, imaginativnim moćima položenima u njega, kadrima preobražavati čitatelja.
Primjeri obraćenja na temelju čitanja Biblije protežu se kroz cijelu povijest kršćanstva: od Augustina, preko Terezije Avilske, Ignacija Lojolskog sve do Paula Claudela, Simone Weil, Raïse Maritain i Edith Stein, da spomenmo tek najpoznatije iz genealogije čitanja.
Njihova svjedočanstva daju hermeneutici podlogu za analizu djelovanja biblijske misli. Naime, obraćenja o kojima svjedoče otvaraju čitav niz mogućih interpretacija iskustva obraćenja: od egzistencijalnoga preko intelektualnoga do mističkoga.
Biblijski tekst čitateljima otvara nove mogućnosti čitanja vlastite zbiljnosti te tako utječe na njihove životne odluke. U tome osobitu ulogu ima povezivanje dviju priča – Isusove i priče čitateljeva života. Duhovno iskustvo suobličenja Isusu kao paradigmi ”novog stvorenja”, o kojem svjedoče čitatelji koji prepoznaju uzajamno djelovanje ovih dviju priča, često je krajnji primjer učinka čitanja.
Izjava Paula Ricœura što ju je preuzeo od Kanta (”Kritika rasudne moći”) – ”simbol daje misliti”, može značiti i to da čitanje biblijskih tekstova otvara i našu inteligenciju za nove tipove promišljanja: ono, primjerice, može omogućiti otkrivanje eshatološke perspektive poruke u interpretaciji ”problema zla”, perspektive u kojoj se dolazi do fundamentalne ”dobrote” stvaranja, do onoga što Ricœur zove logikom ”unatoč tomu što”.
Iako je za interpretaciju biblijskih tekstova važno proći kroz objašnjenje njihovih značenja i smisla, nakana interpretacije nije ”objasniti” Bibliju, nego ju ”razumjeti”
Čitanje, nadalje, može biti i onaj neuhvatljiv trenutak kada se glas Riječi (Logos/Verbum) probije kroz tišinu ljudske riječi. To je iskustvo koje dovodi do rascjepa u osobnoj povijesti čitatelja, otvarajući u njemu najdublje ”čežnje duše za Bogom”, kako bi rekao Augustin, da bi onda čitatelj potonuo u tišinu ”unutarnjeg svetišta”, tako Terezija Avilska zove to iskustvo – tamo gdje se prepoznaje ono što je ”srce” znalo od početka, mjesto, po Augustinu, intimior intimo meo, ”intimnije mi od mene samog”.
A do onoga što je ”srce znalo od početka” dolazi se vjerom, pri čemu vjeru, dakako, ne treba shvaćati u strogo religijskom smislu, nego kao povjerenje iskazano dosegu imaginacije u mogućem svijetu ”novoga stvorenja”. Mogući svijet nastanjen u biblijskom tekstu svijet je ”novog stvorenja”.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.