BiH i NATO: Dokle seže Čovićevo licemjerje?

Na dolazak gospodina Mateva Palmera, posebnog izaslanika državnog sekretara SAD-a za zapadni Balkan, u Sarajevo prvi je javno reagirao Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. On je požurio obavijestiti gospodina Palmera, uz dobrodošlicu, da su ”dužnosnici HNS-a i HDZ-a BiH predvodnici integracija BiH u EU i NATO”. Također, on je izrazio nadu ”novim iskustvom kroz politički dogovor konstitutivnih naroda što prije postići kompromis kako bi postali dio velike obitelji EU i NATO”.

To nije prvi put da Dragan Čović ističe pred funkcionerima međunarodne zajednice ”hrvatsko predvodništvo” na putu BiH ka euroatlanskim integracijama. Naravno, sve pod njegovim liderstvom, njegovom osobnom zaslugom kojom se stiče autoritet i podrška u svijetu i potvrđuje hrvatska legitimnost. (Tek toliko da se ne bi slučajno pojavio neki konkurent).

On je sličnu izjavu dao početkom ove godine tvrdeći kako je ”hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u”, te da je on sa svojim suradnicima najviše doprinio da se dobije poziv iz NATO-a za aktivizaciju MAPA.

Čović se otvoreno zalaže za uvođenje etničkog principa u izborni zakon, za nacionalnu homogenizaciju građana i nacionalizaciju teritorija u BiH. Kada bi se u EU uveli takvi standardi, ona bi se raspala i raspale bi se mnoge njene članice

Čovićeva retorika otkriva pravi smisao njegovih nastojanja na euroatlanskom putu BiH. On o tome govori kao da je taj put uvijek na početku, na prvom koraku, ali i za njega treba izgraditi pretpostavke. On svojim izjavama taj dugotrajni proces faktički stalno vraća na početak.

Njegova osnovna politička strategija je tapkanje u mjestu uz snažno iskazivanje želje za napretkom i njegovom vodećom ulogom u tome. I ovaj put požurio se iskazati gospodinu Palmeru.

To je, također, izraz oholosti i podcjenjivanja američke politike prema BiH. On se ponaša kao da SAD nema svoju ambasadu u Sarajevu, kao da nema službe koje prate rad državnih i političkih institucija BiH, koje analiziraju sve političke poteze naših stranaka i njihovih lidera.

On se ponaša kao da su SAD neka banana država, bez tradicije i sjećanja, bez političkog kontinuiteta, kojoj se može proturati jedna politika na stolu, a druga ispod stola. Zaboravlja da su SAD najangažiranija svjetska država u BiH još od rata, da su tvorci dva mirovna sporazuma o BiH i da to smatraju svojim najvećim diplomatskim kapitalom.

Zaboravlja također da je upravo njihova administracija likvidirala ”Herceg-Bosnu”, koju on na razne načine želi obnoviti proglašavajući je najboljim hrvatskim rješenjem u BiH.

Prvo, put BiH u NATO je otvoren još davne 2010. godine i nije na početku. Sve relevantne institucije BiH su ga prihvatile i obavezale se realizirati ga kroz godišnje nacionalne programe (NAP).

Donesen je zakon koji na to obavezuje Ministarstvo obrane BiH. Postavlja se pitanje što su ti ”predvodnici” integracije BiH u NATO, na čelu s Čovićem, radili do sada.

Cijelo to proteklo vrijeme bili su na vlasti u BiH, Čović je bio član Predsjedništva države, a bivša i aktuelna ministrica obrane je iz HDZ-a. Po postojećem zakonu njeno ministarstvo treba izraditi godišnji nacionalni program i poslati ga NATO-u. Čović se nije ni potrudio kod svoje ministrice da to uradi, nego je prihvatio Dodikovu politiku vraćanja na početak svih procesa.

On najzad upozorava gospodina Palmera da je sa svojom političkom bulumentom iz HNS-a (nevladine organizacije), kao ”predvodnik”, ”opredijeljen i privržen” NATO-u, ali da je to stvar dogovora (kompromisa) ”konstitutivnih naroda”.

Prije deset godina taj ”kompromis” je postignut, ali ne među narodima, nego u institucijama države. MAP su prihvatili Predsjedništvo BiH, Ministarsko vijeće, Parlament BiH i obavezali se zakonom provoditi ga. O kakvom to novom ”političkom dogovoru konstitutivnih naroda” govori Čović?

On je mogao kao ključni čovjek vlasti zadnjih godina, zajedno s Dodikom, ispuniti sve uvjete koje je NATO postavio Bosni i Hercegovini za aktivizaciju MAPA.

Ova stalna Čovićeva politika ispod stola nije više skrivena. Sam ju je razotkrio više puta izjavama kako je ”hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u”, što bi trebalo upozoriti da drugi nisu, a da se ne upre prstom.

Ovo ”hrvatsko opredjeljenje” za NATO treba samo na siguran način dovesti do realizacije. Najsigurniji način je hrvatska samostalnost u BiH koja se postiže trećim entitetom. Samo tako će biti jasno tko je za NATO, a tko nije.

Čovićeva retorika otkriva pravi smisao njegovih nastojanja na euroatlanskom putu BiH. On o tome govori kao da je taj put uvijek na početku, na prvom koraku, ali i za njega treba izgraditi pretpostavke. On svojim izjavama taj dugotrajni proces faktički stalno vraća na početak

Što je najgore, taj treći entitet je imitacija ”Herceg-Bosne” koju je likvidirala američka administracija Vašingtonskim sporazumom, a Međunarodni sud u Hagu osudio kao udruženi zločinački poduhvat. I to sada želi Čović prodati gospodinu Palmeru u dobrodošlici?

Mogao je komotno, ne pitajući nikoga, držeći se ranijih odluka i zakona, narediti svojoj ministrici da pošalje godišnji nacionalni program za NATO. Međutim, to bi dovelo do političkog razilaženja s Dodikom i do pucanja saveza koji postoji još iz vremena Bobana i Karadžića i koji se održava u kontinuitetu.

Radi tog političkog partnerstva Čović ponavlja iste floskule kao i ruski ambasador u BiH da se NAP-om ne smije ucjenjivati formiranje vlasti u BiH. Po tome, tek kada se formira Vijeće ministara BiH, moguće je otvoriti pitanje NAP-a.

Zna se unaprijed – Ministarsko vijeće, s Dodikovim premijerom, neće otvoriti taj proces. BiH će i dalje tapkati na mjestu čekajući Čovićev dogovor ”konstitutivnih naroda”.

Drugo što je vidljivo u Čovićevim izjavama (na stolu) je pozivanje na volju naroda. Nepoznato je u povijesti NATO-a da je neki narod postao članicom toga saveza. U NATO-u su države i o tome odlučuju državne institucije.

Države postaju članice NATO-a, a njihova odluka mora imati podršku njihovih građana i naroda, koja se na kraju potvrđuje referendumom. S obzirom na to da je ”hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u”, Čović se ne bi trebao bojati referenduma. Međutim, on ne želi dovesti taj proces do te tačke odlučivanja, on odlučivanje o tome stalno drži unutar ”dogovora konstitutivnih naroda”, odnosno na nivou pregovora koje on u ime naroda vodi.

A da bi se taj dogovor postigao, on ima svoje zahtjeve koji su potpuno izvan procesa približavanja BiH NATO-u. I tako se tapka u mjestu.

To nije kraj, postoji i treće. ”Privrženost” NATO-u uključuje i privrženost evropskim društvenim vrijednostima i državnim standardima. Ni jedna tranzicijska zemlja nije ušla u EU dok nije ušla u NATO.

Želi se društvo zajedničkih vrijednosti za sve članice EU i zajednički standardi u izgradnji države. Ono za što se zalaže Čović u suprotnosti je s vrijednostima evropskih društava i standardima na kojima funkcioniraju evropske države.

Ta društva su građanska, sa izrazitim osjećajem za ljudska prava i ravnopravnost. Države su demokratske, sa zakonodavstvom koje štiti najviše društvene vrijednosti. Ni jedna evropska država ne podržava društvene podjele i segregacije.

Tim državama je potpuno nepoznato dijeljenje njihovih građana, bez obzira na to kojem narodu pripadaju, na etničkim ili vjerskim principima.

Čović se ponaša kao da su SAD neka banana država, bez tradicije i sjećanja, bez političkog kontinuiteta, kojoj se može proturati jedna politika na stolu, a druga ispod stola. Zaboravlja da su SAD najangažiranija svjetska država u BiH još od rata, da su tvorci dva mirovna sporazuma o BiH i da to smatraju svojim najvećim diplomatskim kapitalom

Ako postoji institucionalna podjela među društvenim zajednicama, svi njihovi pripadnici su građani svoje zemlje s istim pravima.

Čović se otvoreno zalaže za uvođenje etničkog principa u izborni zakon, za nacionalnu homogenizaciju građana i nacionalizaciju teritorija u BiH. Kada bi se u EU uveli takvi standardi, ona bi se raspala i raspale bi se mnoge njene članice.

Ono što on radi ispod stola zapravo otkriva što znači njegovo zalaganje za euroatlanski put BiH. Iz te pozicije treba tumačiti njegove izjave i postupke.

Našoj javnosti to je već poznato. Sigurno je to poznato i predstavnicima američke administracije u BiH jer su ovdje u kontinuitetu.

Dvostruke politike više ne idu i ne mogu se prodati ni kada je u pitanju neka dobrodošlica.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• UZP (12): Etnička čišćenja i ubojstva u Tuđmanovoj režiji
• UZP (11): Tuđmanov pokušaj detroniziranja franjevaca u BIH
• UZP (10): Od Tuđmanove izdaje do mržnje i rata s Bošnjacima
• UZP (9): Mate Boban je naredio hapšenje mons. Vinka Puljića
• UZP (8): Franjo Tuđman, grobar hrvatskog naroda u BiH
• UZP (7) – Tuđmanov zločinački plan: da nestanu bosanski Hrvati
• UZP (6): Tuđman je blagoslovio osnutak Republike Srpske
• Udruženi zločinački poduhvat (5): Jedina politika HDZ-a i H-B
• Udruženi zločinački poduhvat (4) – Udio RH u ratu u BiH
• Udruženi zločinački poduhvat (3) – Naredbodavac Tuđman

» Svi tekstovi ovog autora