Slobodan Šoja
Ko pretjerano sanja obično doživi ono što nije želio ni sanjati. Ko sanja nemoguće, neće se nikad iz sna probuditi bez boli.
Bosna i Hercegovina je zemlja koja mnogo sanja, a živi strašnu i sve teže podnošljivu javu. Potrebno joj je hitno buđenje, ali izgleda da za to još nije spremna. Više voli živjeti nemoguće nego ono što je jedino moguće. Pa će se naša agonija nastaviti.
A sve je počelo sa jednim spontanim snom nastalim u nedoba, u trenucima raspadanja Jugoslavije, kad su se unutar te zemlje, a pomalo i van nje, različiti snovi neprijateljski sudarali i razbijali i kad je svako vjerovao da je njegov san najbolji i najlegitimniji.
Prednost i mana Bosne i Hercegovine je što ona jedina od jugoslavenskih republika predstavlja umanjenu kopiju Jugoslavije, odnosno što je od nje naslijedila i dobre i loše strane. A vrijeme koje živimo nije pogodno za dobre već za loše strane. Pa će se naša agonija nastaviti.
Mlada jugoslovenska nećaka koja je pobjegla od roditelja nostalgično nas podsjeća na vrijeme koje je omogućavalo ljudima da budu braća, ako to požele, ali i da budu ljuti neprijatelji, ako ih neko na to natjera. Mi decenijama živimo ovo drugo, a nemamo nikoga da nam pomogne da zauvijek prigrlimo ono prvo. Suza naša nema roditelja!
Već tri decenije sve se čini da ljudi prihvate da nije dobro graditi bratski i sestrinski ambijent u državi i da je prirodnije i preporučljivije sačuvati oprez, a nekad i mržnju prema osobi različite vjere. Višegodišnji trud da ljudi postanu netrpeljivi i zli donio je uspješne rezultate pa umjesto društva pruženih ruku postajemo društvo isturenih pesnica. Pa će se naša agonija nastaviti.
Izgleda da je danas najlakše ostvariti prljave snove. Jedini koji su lako ostvarili i ne prestaju ostvarivati svoje snove su vlastodršci. Nisu dugo trajali njihovi snovi koji su se svodili na tri stvari: da se dokopaju i po svaku cijenu sačuvaju vlast, da pljačkaju što više mogu i da zbog pljačke ne završe u zatvoru već ostanu u vlasti.
Svaki san im se lako ispunio. Nesrećna je država u kojoj je sreća vlastodržaca povezana sa nesrećom građana. To mogu zahvaliti ostrašćenim masama uronjenim u nacionalizam, ali i moralnoj slabosti desetina hiljada ljudi koji bi se na vlasti ponašali jednako neodgovorno, bezbrižno i halapljivo kao i trenutni vlastodršci. Pa će se naša agonija nastaviti.
Bosnu i Hercegovinu ne ugrožavaju toliko snovi na koje svako ima pravo, koliko su za nju pogubne njihove razlike. Hajdemo malo pogledati ko šta sanja u ovoj zemlji dugog čekanja lijepih dana.
Bošnjaci grosso modo sanjaju veoma centraliziranu državu bez entiteta, u kojoj bi postojala samo jedna politička nacija i u kojoj bi građanski koncept države trebao zasjeniti etnički. Najjače bošnjačke stranke, međutim, suštinski ostaju vjerne etničkom konceptu, a hvalospjeve građanskom konceptu države treba jedino posmatrati kao dobar izgovor da se lakše pobijedi na izborima.
Premda veoma zadovoljna posjedovanjem polovine zemlje koja nosi srpsko ime (Republika Srpska) ogromna većina Srba bi sutra vrlo rado pristala na konfederalnu državu, kao prvi korak k odcjepljenju od Bosne i Hercegovine.
Hrvati, pak, ljuti na Bošnjake koji ne žele razgovarati o posebnoj hrvatskoj federalnoj jedinici i potajno ljubomorni na Srbe koji je imaju, ali koji se ne protive da je dobiju i Hrvati, žele po svaku cijenu ostvariti san o trećem entitetu. Uz to, ne bi se protivili pridruženju Hrvatskoj.
Osim sadržaja ova tri sna, trebalo bi napomenuti tri stvari. Prvo, svi snovi krajnje istinito svjedoče o većinskom stanju duha naših žitelja, njihovih iskrenih osjećanja, želja, odnosno vizije budućnosti Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, snovi ostaju snovi i politički neostvarivi, ali njihov sadržaj je realan, a ljudi snažno privrženi ideji, što stvara veliko nezadovoljstvo i stalnu nestabilnost.
Drugo, politički, odnosno nacionalni, predstavnici triju sanjarskih naroda, kao i njihove politike, u ovom pitanju uopšte nisu bitni jer se snovi odnose na mase.
Treće ovi su snovi svaki dan snažniji i masovniji pa umjesto da se probudimo i dogovorimo mi sve dublje tonemo u snove.
U ovom strašnom raskoraku, nedosanjanoj stvarnosti i u stvarnom haosu i improvizaciji ogleda se tragedija i teče život jedne države prepun netrpeljivosti i uvreda, razjedinjenosti i neiskrenosti, frustracija i boli, neizvjesnosti i nemira…
A želje i nade nikako da utihnu, poput snova žednog o vodi nadomak oaze. Svi žele nemoguće. Umjesto da to kod njih izazove prirodni nagon da se nađe kompromis, to izaziva frustracije i mržnju prema onom drugom koji je jedini krivac što se nečiji san ne može ostvariti.
Da sve bude gore, realizacija svakog od tri sna realno se na drugoj strani doživljava kao povod za nove ratove. Niko ne razmišlja da bi svaki njegov ishitren potez mogao povrijediti nekog drugog.
Politička sebičnost oduvijek je proizvodila socijalnu sljepoću, a u socijalnom mraku lakše je lomiti ne samo ono što je krhko već i mnogo toga za koje bi se moglo pomisliti da je trajno i nesalomljivo. Kod nas je sve lako i brzo lomljivo.
Ako svaki pojedinačni san naših naroda zamislimo kao zaseban svilen gajtan omotan oko središnjeg stuba koji predstavlja državu Bosnu i Hercegovinu, lakše ćemo shvatiti koliko se i zašto se država guši, davi, gubi snagu i svijest… dok svako snažno vuče na svoju stranu i nikako da popusti. A dovoljno je da svako napravi korak natrag umjesto naprijed da se država okrijepi i naglo ojača.
Koji bi se od ovih snova mogao najprije naći na ulazu u javu?
Dozvoljavam sebi prognozirati da će to biti hrvatski san o trećem entitetu i da će on snažno obilježiti četverogodišnji period poslije oktobarskih izbora ove godine. I ne samo obilježiti već ga u velikoj mjeri zapaliti i učiniti mučnijim nego što trenutno jest, a već je mnogo mučan.
Srpski i bošnjački snovi još dugo će biti potpuno nemogući. O odcjepljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine je toliko neozbiljno razmišljati da je bolje odmah se zaustaviti.
Nije neozbiljno razmišljati o stvaranju jake centralizirane i građanske države, ali je to trenutno potpuno nerealno i utopistički i biće tako još dugo. Velike sile nemaju ništa protiv građanske države ukoliko se svi dogovore da bude takva, ali centralističku ne žele ni slučajno. Ono što je predloženo u Daytonu 1995. o tome najbolje svjedoči.
San o posebnom hrvatskom entitetu u Bosni i Hercegovinu, međutim, sve se više iz snoviđenja pretvara u politički zahtjev o kojem se zasad stidljivo, ali učestalo i masovno govori.
U istoriji su uzroci i povodi bili uvijek različiti, ali redovno snažno povezani. Pravi uzrok snova o trećem, hrvatskom, entitetu je, budimo iskreni i realni, vrlo jednostavan. Većinski gledano, hrvatski živalj u Bosni i Hercegovini radije bi živio u federalnoj državi sa tri federalne jedinice nego po sadašnjem principu jedna država, dva entiteta i tri naroda.
A povod zašto se nemirno aktualizira pitanje o posebnom hrvatskom entitetu je sve učestalija izborna kombinatorika kojom se uz pomoć prevare pokušava isposlovati da što manje kandidata HDZ-a BiH dobije ono malo mjesta u Predsjedništvu BiH i u kantonalnim domovima naroda, jedinih mjesta koja se biraju po etničkom, a ne građanskom principu.
Bosna i Hercegovina nije građanska država, ali u vrijeme izbora bira se uglavnom po građanskom principu gdje se biraju građani, a ne narodi.
Kod Bošnjaka i Srba ovakva kombinatorika ne postoji niti može postojati i to je ono što smeta većini Hrvata u BiH. Kad bi podvala bila usmjerena k pojedincu, to ne bilo strašno jer u većini slučajeva svi političari su loši na različit način, ali ako je usmjerena protiv jednog naroda, to već postaje ozbiljno jer stvara veoma loš i neperspektivan ambijent u cijeloj državi.
Hrvatski član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, dovršava treći mandat u tom tijelu, a na sva zvona najavljuje i četvrtu prevaru. Ako je prvi mandat prošao skoro bezbolno, drugi, a naročito treći stvorili su bezbroj problema od kojih jedino Komšić ima ličnu korist, a cijela država veliku štetu koja bi mogla biti fatalna.
U filmu ”Manhattan” Woody Allen veli da kad sluša Wagnera dobije snažan nagon da osvoji Poljsku.
Ovo je naravno šala iz Allenove komedije, ali u našoj tragikomediji bez imalo šale kad većina Hrvata čuje šta govori i radi Željko Komšić dobiju snažan nagon da imperativno traže stvaranje trećeg entiteta. Ako se on na kraju i stvori, Komšić će ostati upamćen kao babica koja je porodila hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini.
Ono što zdravorazumske ljude u BiH iritira je zatvaranje očiju nad činjenicom da je Komšić izazvao dosad neviđenu, ali razumljivu frustraciju hrvatskog življa koja nema nikakve veze s politikom HDZ-a BiH.
Lično poznajem mnogo Hrvata koji su ideološki predaleko od pomenute partije i kojima je ona uzdrmala njihovo hrvatstvo, dok im je Komšićeva nevješta demagogija uzdrmala njihovo bosanstvo. Kao, uostalom, i svim racionalnim ljudima u BiH.
Tužno je, ali i veoma znakovito, što stotine i stotine hiljada ljudi ne žele ni trenutak razmišljati o tim frustracijama, a mnogi se i vesele svakoj novoj prevari. Nesrećnici utonuli u snove ne shvataju i ne žele shvatiti da time ne jačaju već potpuno potkopavaju temelje države.
Vrijeme je da se probudimo i uozbiljimo, da se naša agonija konačno okonča. Damoklov mač počeo se opasno drmati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pretužno je da su glavni nosači zla u BiH isključivo mladi
- I ZAVNOBiH i Dayton mogu od BiH napraviti ozbiljnu zemlju
- Mat Ukrajini u dva poteza
- B-H izbori: dobili smo što smo tražili i zaslužili
- Nacija i antinacija kao profesija i veliki biznis
- Ilijada i Travnička hronika u Sarajevu
- U vezi Rezolucije Bundestaga o BiH: jedno moje ”hm”
- Zašto je Charles de Gaulle i dalje opasan i nepoželjan?
- Dok teško ranjena Ukrajina krvari, u BiH najteže tek dolazi
- Kulturu sjećanja pretvorili smo u poziv na osvetu
