Nema tome dugo da sam gledala jedan veoma lijep film, o kojemu još uvijek razmišljam. Ne, ne radi se tu o nekakvoj naročitoj radnji, iako ona jest, na jedan način posebna, ali svaku radnju, pa i onu kompleksnije prirode, čovjek može strpati u petnaestak rečenica, nakon kojih mu, ako to učini, više ne ostane ništa.
Jasno je da nikada u potpunosti nije stvar u onome ”što”, već je ipak malo više stvar u onome ”kako”, kako će se nešto ispričati. Zbog toga one predivne slike, koje mi se još uvijek ne miču ispred očiju, zbog toga potreba da se u mislima vraćam pojedinim vizualnim detaljima, da se čudim i pitam – kako, na koji način, odakle?
Koliko vizualno upečatljivih scena, ne bi sve uspjele stati u jedan debeo fotoalbum, jer one se nižu jedna za drugom, čitav film je, bez predaha, od njih sačinjen, on je upravo jedna vizualno narativna kompozicija u čijoj partituri nema pogrešnoga tona, nema detalja koji od nekuda, iz pozadine, vrišti i zapomaže tražeći pomoć zbog toga jer se je našao na krivome mjestu, i da, uistinu, nakon jedne ovakve stvari (u pozadinu stavljam snažnu kritiku Crkve i licemjerja njemačkog društva početkom prošloga vijeka, temu rađanja zla, kojom se film bavi) čovjek se osjeća umireno, zadovoljno, ispunjeno, osjeća se kao da je sve na svome mjestu, premda su stvari uokolo njega, promatrano u jednoj neminovnoj širini, u svom najvećem dijelu kaotične, zabrinjavajuće.
Kako je prirodan i spontan bio osmijeh one djevojke, koju ne mogu nazvati glumicom, iz razloga jer je niti jednoga trena tijekom trajanja filma nisam doživjela kao glumicu, nisam imala osjećaj da je to djevojka glumica koja glumi djevojku, već sam, uistinu, bila ondje, skupa s njom, i s onim mladim učiteljem klavira s naočalama (oboje su, naočigled rastućega zla, svojevrsni simboli dobra), u toj njemačkoj provinciji, diveći se velikim imanjima i gazdinskim kućama nalik na mađarske ili vojvođanske salaše, na imanja kakvih je bilo po Slavoniji, diveći se i čudeći tome kako su lijepa polja bogata zlatnim žitnim klasjem kada ih se snimi, fotografira u crno-bijeloj boji, čudeći se polju punom glava kupusa koje jedan bijesni, ljutiti mladić iz osvete bogatom veleposjedniku sasijeca kosom za košnju trave, onom starom kosom kakve više ne viđam, a koje, kada bi ih išli oštriti jednim komadom specijalnoga kamena kojega su nazivali ”brus”, ljudi iz kraja u kojemu sam odrasla, kazali bi kako idu ”naklepati” kosu…
Razmišljam dugo poslije, i vraća mi se u mislima, kao sam od sebe, kompleksan lik seoskoga liječnika, kojemu je preminula žena, koji koristi ljubavne usluge jedne kućne pomoćnice, prilično islužene, koju u stvari mrzi, čije je pak obožavanje usmjereno prema njemu ventil za otvaranje njegovoga prezira, grubosti, nasilja, pa čak i izopačenosti (jer režiser nam, u veoma diskretnom, gotovo nejasnom do kraja kadru, tankoćutno razotkriva doktorove običaje da u svojoj ordinaciji, na liječničkome krevetu, opipava tijelo svoje vrlo mlade, još nepunoljetne kćeri)…
Razmišljam o mržnji i ubilačkome potencijalu toga čovjeka, kao i o identičnim stvarima koje se mogu iščitati iz jednog sasvim drugačijeg lika, mjesnoga feudalca koji iskorištava, zloupotrebom dakako, radne snage cijeloga sela, pri čemu ostaje ravnodušan, emotivno netaknut pogibijama onih koji pritisak vlastita siromaštva – i ucjenu njegove pohlepe za još većim bogaćenjem – nisu izdržali.
No njegov je način jedan sasvim drugi način, oprečan onoj potisnutoj agresivnosti i netrpeljivosti seoskoga liječnika, on se ispostavlja kroz njegovu uglađenost i rafiniranost, kroz debelokoštvo i mogućnost da se živi u velikoj, rasipničkoj raskoši, okružen glađu i neimaštinom posve mirne, netaknute savjesti…
Razmišljam o pritiscima kojima su izložena djeca seoskoga svećenika, koji strogoću kršćanskoga morala, čija je čelična besprijekornost posve oprečna ljudskoj nesavršenosti, pretpostavlja svakom iskrenom osjećanju i očinskoj ljubavi kao takvoj, a ta se, u suštini, zločinačka degeneriranost, opetuje i ponovno rađa kroz maštovite ubilačke naume i vješte poduhvate njegove bešćutne djece…
Jedno zlo, nesvjesno sebe, producira drugo, koje je itekako svjesno onoga što čini, i u tome uživa, raduje se, trijumfira nad onim mučenjima kojima je bilo podvrgnuto. I tako dalje, i tako dalje, jer ima toga još…
Jer, razmišljam, zbog čega su baš djeca odabrana da budu oni koji će počiniti nasilje, pokušaje ubojstava, ubojstva, zlo, je li u tom odabiru prikrivena sugestija kako se zlo uvijek rađa iz nesvjesnosti, iz nezrelosti, iz osjećanja nutarnjeg hendikepa?
I kolike su brojne relacije koje čovjek može povući s današnjim vremenom – jer to vrijeme, što ga fascinantno oslikava redatelj i scenarist Haneke, uz veliku i nevjerojatno nadarenu pomoć svih koji su radili na ovome filmu, i nije u nekom doslovnom smislu vrijeme, kao što niti mjesto nije nužno to i to mjesto…
Nije dakle ipak stvar u tome da čovjek razmišlja samo o veličanstvenim slikama koje mu ostaju u glavi nakon odgledanog, već dugo čuvenog filma ”Bijela vrpca” Michaela Hanekea, već je stvar u tome da te slike na dubok i složen način kreiraju pripovijest, čiji su iskazi uvijek na granici nedorečenosti, onog neiskazivog koje je sposobno kreirati neko značajno umjetničko djelo, koje, da bi bilo dovršeno, sklopljeno u zbiljsku cjelinu, treba svoga recipijenta, onoga koji će razumjeti sugestivnu tajanstvenost simbola, znakova, gesta od kojih je satkano…
I zato da, nadam se da će na HTV-ovom trećem programu kroz neko vrijeme možda opet, ponovno emitirati ovo filmsko remek-djelo, jer ono traži da ga se gleda u više navrata.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Osjećanje zahvalnosti prognano je iz ljudskoga svijeta
- Dekalog – majstorska studija ljudske psihe bez patetike
- Rat u Ukrajini i molitve za mir – utopija koja mora pobijediti
- O slikanju kompjuterom i kistom
- Božićni r’n’r & ekološki happening na Baniji i Kordunu
- Krleža je neprikosnoveno najhrvatskiji od svih naših pisaca
- Ulica otpisanih umirovljenika
- Tamo gdje je sve opustošeno, zasjale su jedino riječi
- Tajne diverzije spasa unutar zdravstvenog sustava
- Ivo Andrić – izvanvremenski književni talent
