Drago Pilsel
Ne pada mi na pamet uhvatiti se u kolo s gmazovima tabloidne močvare koji vade utrobu i živima i mrtvima, ali kao svjedok događaja koji su postali predmet rasprava o našim izuzetnim glumcima, Radi Šerbedžiji i pokojnoj Miri Furlan, imam obavezu i novinarsku dužnost da čitateljima pomognem shvatiti kako su se stvari ipak dogodile. Inače, u životu me vodi i potreba za ispravnim pamćenjem.
Teolog sam, i kršćanin, ne samo novinar, pa znam da se imperativ zdravog pamćenja nameće kao put prema istini – ta, znamo da bez istine neće biti slobode. O tome vrlo dobro i poticajno, na primjer, piše teolog prof. Miroslav Volf (”Zrcalo sjećanja – Ispravno pamćenje u nasilnu svijetu”, Ex libris, Evanđeoski teološki fakultet, Rijeka, Osijek, 2012.). Za autora je od nezaborava daleko veći izazov iznaći takve načine pamćenja i sjećanja koji će omogućiti vladavinu istinskoga, ali i pravednoga mira uslijed liječenja dubokih rana nastalih nepravednim političkim porecima, ali i onih počinjenih i pretrpljenih u osobnoj sferi i privatnosti, konstatira jedna od recenzija ovoga djela (Ivan Smiljanić, časopis Filozofska istraživanja, broj 156, god. 39, 2019., svezak 4, 937-951.).
Kako, dakle, pamtim sporne događaje? Mira Furlan je, navodno, napisala da ju (str. 579, prvog izdanja memoara ”Voli me više od svega na svijetu”, dakle, riječ je o prvom izdanju hrvatske nakladničke kuće Fraktura, naime, izašlo je već i drugo izdanje, ali o tom po tom) nakon njena gostovanja u ulozi Medeje u ljeto 2002. na Brijunima Rade Šerbedžija ”nikad više neće pozvati na taj otok” te da ona i Rade nakon te 2002. ”nikad više neće(mo) progovoriti ni riječ”. Tim rečenicama završava dugi niz stranica obračuna autorice s Radom Šerbedžijom i njegovom suprugom, redateljicom Lenkom Udovički.
Pustimo sada mučninu odnosno nelagodu, a za mnoge veliku tugu koja ostaje nakon čitanja memoara Mire Furlan, ostanimo kod činjenica.
Dopustimo da je Mira imala pogled na svijet i na ljude i događaje kakve je imala. Ali ja vam ipak moram reći da, kao svjedok događaja, žalim zbog ovako objavljenih verzija njenih memoara jer pamtim drugačije i jer sam susreo jednostavnu, ali opet mudru ženu koja zrači pozitivnu energiju i koja svojom pojavom sugerira da su prijateljstvo, temeljna ljudska solidarnost i iskrenost naše najveće blago
Rekoh, bio sam tamo, svjedok sam događaja. Prvo što me je začudilo, kao što se dogodilo i drugim osobama, recimo splitskom novinaru i piscu Ivici Ivaniševiću koji je to primijetio u osvrtu na knjigu u Slobodnoj Dalmaciji, je izbor najvećeg negativca ove knjige. ”Nije ga Mira Furlan službeno izabrala i takvim proglasila, no teško je uteći dojmu da je, kad se ispod libra i života podvuče crta, najgore prošao Rade Šerbedžija. Ljudi koji su je počastili zlobom (a bilo ih je podosta, štoviše, ima ih i danas, jer su mnogi još uvijek živi) prošli su s ponekom usputnom opaskom ili čak bez nje”, piše Ivanišević.
Još i ovo ističe kolega: ”Nejasno je, međutim, zašto je sljedećih godina sudjelovala u obnovi te predstave kad je već navodno potpuno zahladila odnose s bračnim parom Šerbedžija-Udovički. No, što konkretno ona ustvari zamjera velikome glumcu? Bojim se samo jedno: činjenicu da je on čeljade drukčije krvne grupe, koji ne može živjeti s gorčinom, nego pokušava (i uspijeva) ostaviti iza sebe sve neugodnosti, sva poniženja koja je pretrpio, i ići dalje, uživajući u novim izazovima”.
Mogao bih, kao što je učinio Rade Šerbedžija, stvar, glede faktografije u knjizi, staviti ad acta tako što ću vas pozvati da razmislite kako je bilo to ”više ne progovoriti ni riječ” sa Šerbedžijom ako postoje na hiljade svjedoka koji znaju da tomu nije tako, ako se, uostalom, glumica nakon 2002. vraćala na Brijune da glumi Medeju pa smo svjedočili čak o četirima takvim sezonama.
Eno, pitajte nekadašnjeg šefa kazališta Kerempuh u Zagrebu i producenta Šerbedžijinog teatra Ulysess, Duška Ljuštinu (kao što sam ga i ja pitao u slučaju da sam ponorio, poludio dakle), te ako, na kraju krajeva, Šerbedžija ima ovo sada već svima poznato Mirino toplo i zahvalno pismo napisano 13. siječnja 2017. koje završava ovako: ”Bio si i ostao moj uzor i my hero, od onih davnih dana kada sam iz Gimnazije trčala u I. T. D. da te gledam u ”Rosencrantzu i Guildensternu”. I da ti se divim, tebi, tvojoj snazi, oštrini, preciznosti, jasnoći i tvojoj karizmi. Bez obzira na sve, ostajem tvoj fan, tvoj poštovalac i tvoja stara kolegica, partnerica i prijatelj u nevolji”.
I, samo malo, ako je kod Mire Furlan postojao neki nesporazum s Radom Šerbedžijom, a ovo pismo je napisano 2017. nije li imala gotovo četiri godine da ”revidira”, to jest redigiraju te gorke stranice o Radi i Lenki?
U najmanju ruku, ne bi li bilo korektno da se ispravi to ”nikada više nećemo progovoriti ni riječ” kada znamo da se to zahvalno Mirino pismo Radi, ostavljeno na porti teatra u Rijeci, dogodilo iste večeri nakon što je Rade organizirao večeru u Mirinu čast kada je završila još jednu (nažalost i posljednju) uspješnu sezonu u HNK Rijeka?
Ali tada biste mogli odmahnuti rukom i reći: Ma, pusti Pilsela, Rade Šerbedžija piše za portal Autograf, a Drago se javlja kao Radetov advokat…
A stvar je daleko od ove. Ne, nisam advokat Radeta Šerbedžije, makar sam mu sada i urednik. Ne da nisam njegov advokat, već sam se suprotstavio Šerbedžijinoj molbi i želji da se slučaj ”više ne komentira”. Ali stvar je otišla malo predaleko jer kako je za beogradski dnevni list Danas izjavio redatelj Rajko Grlić, u čijim filmovima su obje ove glumačke veličine nekadašnje Jugoslavije igrale, izražava sličnu bojazan kao i Šerbedžija – naime, da je rukopis ipak znatno izmijenjen. ”Bojim se da je Rade u pravu. Mirina autobiografija izlazi u nekoliko verzija, u Zagrebu su izašle dvije koje se na mjestima razlikuju. U prvoj nema teksta o Slavenki Drakulić, u drugom izdanju naglo se pojavljuje. Dakle, neko uređuje Mirin tekst…”, kazao je Grlić.
”Znate što, Drago? Čiste priče nigdje nema. One su moguće tek kad umreš”. Ajme, ni tada, kako sada vidimo! ”Čim ti živiš, ti si stalno u kompromisima. Ovakvim ili onakvim. Stalno u nekim nečistoćama”. Mira mi je rekla da je zaista prihvatila mali milijun kompromisa koje se zapravo i ne može kontrolirati
Pojasnimo ovo: u prvom izdanju memoara nema ovih nekoliko stranica o Slavenki Drakulić (koje ne odgovaraju faktima, odnosno verziji događaja prema pisanju Slavenke Drakulić), a ni onih s njima povezanih o redatelju Emiru Kusturici (što je do sada prolazilo ”ispod radara”), čitamo ih u drugom izdanju.
Čudesno je to: da memoari dobivaju novi sadržaj premda je autorica mrtva!
Seid Serdarević, šef Frakture i urednik knjige, kaže da je dogotovljen rukopis (na engleskom) od supruga preminule glumice Gorana Gajića (nasljednika prava) dobio 7. veljače 2021. Doduše, ističe, da je tekst bio ”gotovo potpuno sređen, s povremenim autoričinim napomenama samoj sebi da još treba poraditi na tekstu, no i ti su dijelovi ostavljani onako kako su predani. Urednički i prevoditeljski u tekst se nije interveniralo osim što je na jednom mjestu izbačena epizoda koja se tiče serije ”Izgubljeni”, koja je bila dva puta ispričana na gotovo identičan način. Mira mi je u ljeto 2020. rekla da intenzivno radi na tekstu…”.
Meni je nešto tu nejasno. Naime, Mira Furlan je preminula 20. siječnja 2021. Zar je prva stvar koju će udovac učiniti nakon sahrane i u velikoj žalosti ta da pripremi tekst da ga se pošalje Seidu Serdareviću u Zagreb? Hajde, neka je i tako bilo. Čudno, ali moguće. I onda se knjiga prevodi na hrvatski, šalje Gajiću na ogled, on autorizira i ide se u izdavanje. Ali, avaj, Gajić ima potrebu dodati materijal (o Slavenki Drakulić, Emiru Kusturici i još nešto), desetak novih stranica na već objavljenih 630. Zašto? I tko ih je napisao? Složit ćete se da je to, najblaže rečeno, jedno zanimljivo pitanje.
Bilo je pokušaja da se nagovori gospodina Gajića da ne bude ”proširivanja” originalne verzije. Mogu razumjeti urednika i izdavača Seida Serdarevića. Gajić nije na to pristao. Imao je već namjeru da ”proširena” verzija bude objavljena drugdje, u Beogradu za početak. I kako bi ispalo da neko treće izdanje, beogradsko ili neko četvrto ima nešto što se u drugom zagrebačkom neće naći? Bi li to možda bio novi povod gmazovima iz močvare da krenu s opetovanim optužbama kako se, eto, u Hrvatskoj opet cenzurira Miru Furlan?!
Potrudio sam se, koliko sam mogao, i pitao sam urednika Seida Serdarevića, spominjujući mu tu veliku netočnost o navodnom konačnom prestanku odnosna izmešu Mire i Radeta u ljeto 2002., je li bio svjestan da ide u objavljivanje notornih neistina? Gospodin Serdarević je rekao da je uvidio problem, ali da ”nije mogao dirati u nasljedna prava Mire Furlan”.
Knjiga, oštrim okom pročitana, ima mnogo faktografskih netočnosti, ali i kulturoloških nejasnoća (kako mi je pojasnio Ivica Ivanišević). Jasno je da, kada je u pitanju memoaristika, to ne smije biti čitano kao što se čita dobro napisani udžbenik povijesti. Dopustimo da je Mira imala pogled na svijet i na ljude i događaje kakve je imala. Ali ja vam ipak moram reći da kao svjedok vremena žalim zbog ovako objavljenih verzija njenih memoara jer se bojim, a to bi bilo jako tužno i štetno, da se ovu veliku glumicu pamti ne po maestralnim ulogama nego samo po ovim spornim memoarima koji su neke ljude jako ražalostili.
A kako pamtim vrijeme kada je Mira, po mišljenju mnogih, igrala najveću ulogu karijere, spomenutu Medeju i to baš 2002. kada se vratila pred publiku u Hrvatskoj koja ju je obožavala?
Što konkretno ona ustvari zamjera velikome glumcu? Bojim se samo jedno: činjenicu da je on čeljade drukčije krvne grupe, koji ne može živjeti s gorčinom, nego pokušava (i uspijeva) ostaviti iza sebe sve neugodnosti, sva poniženja koja je pretrpio, i ići dalje, uživajući u novim izazovima
Razgovarali smo tri sata na kraju gostovanja te njene prve sezone na Brijunima. Nekoliko sam dana bio tamo, pažljivo, reporterski (za potrebe jednog teksta koji sam tada objavio kao kolumnist i komentator Novog lista), sve promatrao i stvari ne pamtim onako kako su napisane u memoarima. Na Brijunima se tada zatekao i veliki slovenski glumac Radko Polič, kojeg je Mira Furlan u autobiografiji označila kao jedinog koji je ”imao hrabrosti” razgovarati s njom. Međutim, Polič kaže ovih dana da se sjeća tih dana na Brijunima te da ni po čemu nije primijetio da je Miri Furlan bilo loše ili teško. ”Mi smo je svi tretirali kao kraljicu. Čudim se da je to rekla”, napomenuo je Polič.
”Znam samo da mi je bilo prekrasno ponovno glumiti i govoriti materinim jezikom i da sam uživala pustiti svoj glas pod zvjezdanim nebom”. To mi je rekla Mira Furlan završavajući svoj angažman kao Medeja te 2002. Bio sam posljednji kojem je pristala dati intervju, ali za jedan tadašnji beogradski tjednik (Reporter). Pošao sam do nje da iz prve ruke čujem njenu priču i da je pitam u kojem su odnosu ona i Hrvatska s kojom želi, kako mi je rekla, jer joj je potrebno, imati normalniji odnos?
I tada, 2002., kao i 1991. kada je popraćena medijskom hajkom otišla, bila protjerana, mislila je Mira da je osnovno pravo čovjeka imati vlastiti stav, ma kakav on bio, ali priznaje da je bila arogantna. Shvaćala je da je njena publika imala pravo na prigovor: ”Zašto te, Miro, ne zanimaju naše patnje?”, da ljudi očekuju njeno neko minimalno kajanje zbog ”emocionalne odsutnosti” (njene riječi) u trenutku velikih patnji, kao i to da i ona ima pravo očekivati kajanje i isprike onih koji su je duboko uvrijedili nazivajući je lakom ženom i izdajicom nacije.
”Evo sjećam se jednog, možda posljednjeg intervjua kojeg sam dala tadašnjem zagrebačkom tjedniku Danas, čini mi se 1990. godine, kada su se stvari još zakuhavale. Nije se, dakle, još pucalo. Pa iako stojim iza svega što sam tada mislila i izgovarala, međutim moj ton je bio arogantan. Naime, bilo je nešto u stilu: Ja molim da se mene pusti na miru, u mojoj izolaciji, jer mene totalno ne zanimaju ni nacije ni države ni nacionalizmi, mene zanima, recimo, kultura, druge stvari…”, kazala mi je Mira-Medeja.
Snažno, gotovo bravurozno, izvrsno igrajući na Brijunima, u komadu postavljenim baš za nju, za njen povratak, a koji se pretvorio u kulturno-politički događaj sezone, Mira Furlan ponovno je hrvatsku, ne samo kazališnu publiku, nakon jedanaest godina, suočila sa sobom, sa svojom umjetnošću, ali i sa svojom životnom pričom.
Ovacije nisu manjkale. Pljeskalo joj se i do deset minuta na nogama. Mediji, pa i oni koji su sudjelovali u javnoj hajci koja je prethodila i popratila njenu odluku da u rujnu 1991. napusti Hrvatsku, ponovno su joj tepali tvrdeći da je ”najsenzibilnija i najveća dramska umjetnica hrvatskog glumišta”.
Bilo mi je važno čuti i da se ne smatra obmanutom od Globusa koji 2002. isprikom kupuje ”bolju prošlost” (Izdavač Globusa, EPH, je tada bio i medijski pokrovitelj predstave). Taj tjednik, naime, tjedan dana nakon isprike toga vrućeg povratničkog kolovoza, iz pera kazališnog komentatora, opet relativizira, opet je superiorno interpretira, opet u njeno ime govori o razlozima odlaska. I složili smo se, Mira i ja, da, kao i prije jedanaest godina, nije zanimljiva ona, nego oni koji se bave sami sobom, obračunavaju se sa sobom, preispituju sami sebe. I bilo mi je stalo vidjeti kako joj plješće publika. A publika joj je pljeskala (pa tako i kasnije, kada je na poziv Olivera Frljića i Marina Blaževića glumila u HNK Rijeka) kao da ima potrebu sebe ohrabrivati, umiriti, pomiriti.
Razgovarajući s velikom glumicom, shvatio sam i poruku ”Medeje”. Kaže mi: ”Čim sam ovdje znači da sam prihvatila milijun kompromisa koje se zapravo i ne mogu kontrolirati. Ali sam barem živa. Nisam se ugasila. Jer je beskrvna, mrtva čistoća, svakako mnogo manje privlačna nego život, čak i onaj koji se usput malo zaprljao”.
Ne pada mi na pamet uhvatiti se u kolo s gmazovima tabloidne močvare koji vade utrobu i živima i mrtvima, ali kao svjedok događaja koji su postali predmet rasprava o našim izuzetnim glumcima, Radi Šerbedžiji i pokojnoj Miri Furlan, imam obavezu i novinarsku dužnost da čitateljima pomognem shvatiti kako su se stvari ipak dogodile. Inače, u životu me vodi i potreba za ispravnim pamćenjem
Susreo sam mudru ženu koja je zračila pozitivnom energijom i koja je svojom pojavom sugerirala da su prijateljstvo, temeljna ljudska solidarnost i iskrenost naše najveće blago.
Mira mi je kazala da ne zna drugačije živjeti nego da bude topla i otvorena. Kako drugačije? Da se začahuri? Ugasi? Ohladi? Da nikome ništa ne vjeruje? Da bude emocionalno mrtva? ”Mislim, mogu danas reći da sam 1991. bila politički glupa i naivna. Pa što? Ali sam bila živa! Voljela sam neke ljude, a mene neki nisu”.
”Znate što, Drago? Čiste priče nigdje nema. One su moguće tek kad umreš”. Ajme, ni tada, kako sada vidimo!
”Čim ti živiš, ti si stalno u kompromisima. Ovakvim ili onakvim. Stalno u nekim nečistoćama”.
Mira mi je rekla da je zaista prihvatila mali milijun kompromisa koje se zapravo i ne može kontrolirati. Vjerujem da je glumački posao zaista predivan. Istodobno je težak, ali i zdrav, jer glumca, glumicu čisti i tjera da se bavi sobom, da ulazi u razne dubine i ponore, a da ih ne plati glavom.
Halo, ljudi, dokle će se tražiti da Mira Furlan plaća? Pitam to i one koji su odgovorni za valjanje po blatu meni vrlo dragih osoba, a našoj kulturi, neću pretjerati, karijatidnih figura: Mire Furlan, Radeta Šerbedžije, Lenke Udovički…
Pitam to i urednike i novinare posebno onih medija koji su inače pokazivali da jako cijene umjetničke dosege ovo troje umjetnika, a sada pumpaju ”skandal”…
I dajte, molim vas gospodine Gajiću, neka ti memoari konačno budu dovršeni.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Doći će dan kada će i Sinod SPC-a znati pisati saopštenja
- Evo zašto je Goldsteinova knjiga o revizionizmu toliko važna
- Dafinka je bila i ostala prorok i protagonist naše slobode
- U našim temeljima je i čestitost odvjetnice Dafinke Večerine
- Markovina je hraknuo na episkopa Ćulibrka i osramotio se
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (6)
- HDZ-ova priča je završena iako još ne teče odjavna špica
- U pomoć, biskupe Košiću, hapse nam Skeju!
- Kako gledam na ”Oluju” i zašto su sve žrtve moje
- Je li nadbiskupu Kutleši uopće stalo do Glasa Koncila?