Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu…

Premda joj je kulturni prestiž najčešće bio nizak, i premda je nerijetko bila ružena kao muzički trivijalna, splitska/dalmatinska estrada tijekom više desetljeća bila je i ostala najslušaniji i kulturološki najutjecajniji dio muzičke kulture i u Hrvatskoj i u drugim zemljama bivše Jugoslavije.

A kao i svaki utjecajni segment popularne kulture, i dalmatinska estrada prodavala je stanovitu mitologiju. Kao i svaki popularni i utjecajni dio popularne kulture, i dalmatinska je estrada oblikovala ono što bismo željeli biti te utjecala na to što smo postali.

Postoje dvojica ljudi koji su u toj konstrukciji identiteta bili ključni. Jedan od te dvojice bio je Mišo Kovač, a drugi Oliver Dragojević.

Od trenutka kad je (navodno, na nagovor tučepskog hotelskog konobara) pustio brkove, Mišo Kovač je i stihovima i stilom nastupa i javnom personom postao reprezentant jednog tipa mediteranskog maskuliniteta. To je onaj mitskog Dalmatinca koji “nosi lančić oko vrata”, sangvinika, emotivca, a istodobno testosteronskog alfa mužjaka.

Oliver je pritom puno dulje od Miše tražio mitološko pakiranje za mit koji je prodavao. U 70-ima je prolazio mijene imidža, bio i hrvatski Johnny Denver i terasaški roker i pjevač diskoidnih hitova. A onda se koncem 70-ih njegovo ime i glas zalijepilo za niz nepoderivih hitova kompozitora Zdenka Runjića i najboljih tekstopisaca, uključujući Jakšu Fiamenga

Taj model muškog “dalmatinstva” bio je tako uspješan da je sam Mišo stvorio desetke imitatora, a taj model doveden do karikature završio je i na reklamama za državnu lutriju.

Oliver je i pjesmama i imidžem predstavljao drugu vrstu mediteranskog maskuliniteta: elegičnu, flegmatičnu, stoičku, bez velikih strasti i gesti, skoro “filozofsku”. To je maskulinitet Corta Maltesea koji, kao i Oliver, ima rećinu u uhu te kao i Oliver plovi morem zagledan u galebove i horizont.

Ta slika, to je bio Oliverov mit.

Oliver je pritom puno dulje od Miše tražio mitološko pakiranje za mit koji je prodavao. U 70-ima je prolazio mijene imidža, bio i hrvatski Johnny Denver i terasaški roker i pjevač diskoidnih hitova. A onda se koncem 70-ih njegovo ime i glas zalijepilo za niz nepoderivih hitova kompozitora Zdenka Runjića i najboljih tekstopisaca, uključujući Jakšu Fiamenga.

Oliverov poderani napukli glas vezuje se uz “zen” pjesme o lažini i galebovima, malinkoniji i vjetrovima te uz filozofske pop-alegorije poput “Skalinade” i “Picaferaja”.

Oliverov ogrubjeli šotovoče perfektno se vezuje uz tekstopisačke narative o filozofičnom Mediterancu koji diže glavu od svakodnevnih sranja te zagledan u obzor, ptice i atmosferilije promišlja život i prošlo. To je trenutak kad Oliver postaje – kako je Zlatko Gall domišljato sročio u naslov biografije – “Morski vuk”.

Istodobno on postaje dio etablirane mainstream kulture kojoj je u toj eri profanacije juga trebao reprezentant tog drugog, tankoćutnog, maritimnog, zapitanog, egzistencijalističkog Mediterana

Zanimljivo je da je upravo to trenutak kad se mijenja i Oliverov kulturološki status.

Do devedesetih Oliver je bio popularan, ali kao i čitavoj estradi, kulturni rejting bio mu je nizak, doživljavalo ga se kao komercijalnog zabavljača.

U 90-ima hrvatska pop muzika povijat će se pod tajfunom dancea, dalmatinsku estradu osvojit će Huljić, a s ratom i poratnim razočaranjima nacija će se naći u krizi identiteta, nezadovoljna slikom koju vidi u ogledalu.

Upravo je to trenutak kad “morski vuk” stječe u Hrvatskoj nikad veći kulturološki rejting.

Začudo, to se događa približno u vrijeme kad Oliver prestaje biti jako prodavan, jako slušan i jako hitoidan.

Istodobno on postaje dio etablirane mainstream kulture kojoj je u toj eri profanacije juga trebao reprezentant tog drugog, tankoćutnog, maritimnog, zapitanog, egzistencijalističkog Mediterana.

Trebao joj je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu koji je negdje onkraj i iza naših kopnenih sranja.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

 

Još tekstova ovog autora:

• Kako su pastiri rastjerali stado
• Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
• Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
• Novinarstvo u slučajnoj državi
• Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
• Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
• Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
• Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
• Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca
• A što da Danijel Subašić nije znao braniti?

» Svi tekstovi ovog autora