U ovim tužnim danima opraštanja od Arsena Dedića medije su preplavila sjećanja na velikog umjetnika, pjesnika, glazbenika. Između ostalog, portal Index je objavio i malu antologiju njegovih citata. U nju je uvrštena i ova rečenica: “Bilo bi bolje da smo prestali preslušavati je li točno reći amen ili amin”.
Arsen Dedić to je izrekao prije nešto više od godinu dana, u proljeće 2014. godine, u razgovoru za beogradski Blic. Govorio je pohvalno o ideji i osjećaju solidarnosti i jednakih prilika za sve u bivšoj državi. Na pitanje o tome kako se mnogi danas odriču Jugoslavije, Arsenov je odgovor, onako kako su ga objavile srpske novine, glasio ovako:
“To je besmisleno. Karijeru šansonjera započeo sam na stadionu ‘Tašmajdan’ 1961. godine, kada sam u kvartetu pevao na izboru ‘Lepote devojke’. Potom sam na festivalu ‘Beogradsko proleće’ 1963. sa pesmom ‘Prolećni cvet’ Radoslava Grajića osvojio treće mesto i dobio prvi honorar. A 1965. snimio sam za PGP singl ‘To sam ja’ i imao solistički koncert u Domu sindikata. Kako je Gabi u to vreme snimila za PGP svoju prvu ploču, mogu da priznam da nas je Beograd stvorio kao umetnike… S druge strane, najlepši izazovi u mladosti dogodili su mi se u zagrebačkoj školi. Bilo bi bolje da smo prestali da se preslišavamo da li je tačno reći amen ili amin.”
U povodu smrti Arsena Dedića oglasila se i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Na svom Facebook-profilu napisala je: “Želim izraziti duboko žaljenje zbog odlaska Arsena Dedića, velikog skladatelja i čovjeka. Njegove note i njegov opus zauvijek su utkani u našu povijest, kulturu i naše društvo. Vječna mu hvala!” Lijepo i točno, osim u jednome. Da su note i riječi Arsena Dedića upisane u našu, hrvatsku kulturu i povijest, to je potpuno točno. Dok god će biti hrvatske povijesti i kulture i onih koji za nju mare, pamtit će se i spominjati umjetnički opus Arsena Dedića. Međutim, usuđujem se reći da je ono o utkanosti opusa Arsena Dedića u “naše društvo” ipak obična fraza
Naravno da je hrvatski pjevač i pjesnik novinaru Aleksandru Nikoliću odgovarao na svom materinjem hrvatskom jeziku u kojem je bio majstor i koji je zadužio dovijeka. I naravno da su srpske novine, baš kao što to obrnuto činimo i mi u Hrvatskoj objavljujući razgovore s onima koji govore sprski, njegove riječi “ekavizirale” i prilagodile svom standardu. Ja ih navodim onako kako su objavljene zbog točnosti navoda i zato što je najbitnije da ih svi razumijemo. A razumijemo ih. Baš kao i amen i amin.
Arsen Dedić bio je svjetski čovjek i umjetnik, ali kao i većina velikana naših jezika postao je i ostao velik u prvom redu na području omeđenom granicama prostora na kojem živi publika koja ga razumije. I zato je Arsen Dedić ovih dana oplakan i obžaljen ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, danas tolikima mrskoj regiji, a naročito u Srbiji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. S koje god strane ovih dana dolazilo, svako svođenje Arsena Dedića bilo na njegovo etnički srpsko podrijetlo, ili pak na njegovo hrvatsko domoljublje iskazano “onda kada je trebalo”, sitničavo je i nedostojno njegove širine i veličine.
U povodu smrti Arsena Dedića oglasila se i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Na svom Facebook-profilu napisala je: “Želim izraziti duboko žaljenje zbog odlaska Arsena Dedića, velikog skladatelja i čovjeka. Njegove note i njegov opus zauvijek su utkani u našu povijest, kulturu i naše društvo. Vječna mu hvala!”
Lijepo i točno, osim u jednome. Da su note i riječi Arsena Dedića upisane u našu, hrvatsku kulturu i povijest, to je potpuno točno. Dok god će biti hrvatske povijesti i kulture i onih koji za nju mare, pamtit će se i spominjati umjetnički opus Arsena Dedića. Međutim, usuđujem se reći da je ono o utkanosti opusa Arsena Dedića u “naše društvo” ipak obična fraza.
Istina je, svi mi koji smo dijelili i dijelimo humanistički svjetonazor Arsena Dedića, također smo dio tog društva, ali u njemu, ako je suditi po prevladavajućim politikama i ponašanju masa koje ih slijede, teško je, makar i u tragovima, pronaći onu zdravu, nikad ničim masovnim zaluđenu, nikad na stranputice zalutalu kritičku misao i fini ironični odmak. Uostalom, i sama predsjednica svojim je djelovanjem, nastupima i prisustvom uglavnom posvećena promicanju nekog drugog, više čavoglavskog nego arsenovskog hrvatstva.
Istina je, svi mi koji smo dijelili i dijelimo humanistički svjetonazor Arsena Dedića, također smo dio tog društva, ali u njemu, ako je suditi po prevladavajućim politikama i ponašanju masa koje ih slijede, teško je, makar i u tragovima, pronaći onu zdravu, nikad ničim masovnim zaluđenu, nikad na stranputice zalutalu kritičku misao i fini ironični odmak. Uostalom, i sama predsjednica svojim je djelovanjem, nastupima i prisustvom uglavnom posvećena promicanju nekog drugog, više čavoglavskog nego arsenovskog hrvatstva
Međutim, nešto se drugo događalo ovih dana zbog čega mi u sjećanju zvoni Arsenova misao o “amenu” i “aminu”. Mislim na iznenadni procvat srpsko-pravoslavnog i hrvatskog katoličkog ekumenizma. Mislim na zagrljaje i poticajne riječi koje su sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Irinejom izmijenili nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić u Zadru, a potom nadbiskup Marin Barišić u Splitu.
U drevnim katedralama svete Stošije i svetoga Dujma prisjetili su se velikodostojnici obiju crkava zajedničkih stoljeća, svetaca i duhovnog naslijeđa, pa čak i zajedničkog im Isusa Krista. Svim ranama usprkos, “smatram da se mi kršćani ne smijemo umarati širiti ljubav, snošljivost i praštanje”, rekao je nadbiskup Puljić, a dan kasnije, u manastiru Krka, mudro je prešutio patrijarhovo kršćanski i ljudski neprilično licitaranje sa žrtvama, stradanjima i raspodjelom krivnje.
Zaslužili su patrijarh i nadbiskup naslovnicu ovih novina uz iscrpnu analizu kolege Pavičića koji je ekumensku otvorenost hrvatskih biskupa nazvao provođenjem “akcijskog plana” ubrzanog približavanja katolika i pravoslavaca. Ili, da parafraziram partizansku krilaticu, “drug je papa izdo naređenje, svi u borbu za ujedinjenje”.
Dok završavam ovu kolumnu još uvijek nije stigla vijest o susretu patrijarha Irineja i biskupa Ivasa koji je također bio najavljen. Šibenski biskup ionako je već jednom nogom u mirovini, pa si je možda priuštio biti više dosljedan sebi, nego papi. No, zato je splitski nadbiskup Barišić u svom zagrljaju sa srpskim patrijarhom i popratnom govoru otišao još dalje od Puljića. Premda je to mislio u prvom redu ekleziološki, ipak će ostati upamćene njegove riječi da bi na putu prema pomirenju i slozi “katolici morali biti malo više pravoslavci, a pravoslavci malo više katolici”. Spomenuo je i da su ih vjernici u bratstvu pretekli i da oni, hijerarhija, u tome ne bi smjeli biti smetnja.
Dok završavam ovu kolumnu još uvijek nije stigla vijest o susretu patrijarha Irineja i biskupa Ivasa koji je također bio najavljen. Šibenski biskup ionako je već jednom nogom u mirovini, pa si je možda priuštio biti više dosljedan sebi, nego papi. No, zato je splitski nadbiskup Barišić u svom zagrljaju sa srpskim patrijarhom i popratnom govoru otišao još dalje od Puljića. Premda je to mislio u prvom redu ekleziološki, ipak će ostati upamćene njegove riječi da bi na putu prema pomirenju i slozi “katolici morali biti malo više pravoslavci, a pravoslavci malo više katolici”. Spomenuo je i da su ih vjernici u bratstvu pretekli i da oni, hijerarhija, u tome ne bi smjeli biti smetnja
Sve je to divno i krasno. Ali, dok čitam afirmativne izvještaje o ekumenskim zagrljajima na portalima za koje smo do jučer svi mi koji smo se tako ponašali i ranije bili srbofili, hrvatomrsci i vampiri, mislim da su i patrijarh, i dobar dio biskupa i episkopa, nešto ostali dužni. Ne samo da su ih u tom zbližavanju preduhitrili mnogi vjernici, nego možda još češće i više oni koje bi njihovi pastirski štapovi razvrstali među nevjernike.
Nažalost, veliko zakašnjenje ekumenske svijesti i kršćanske ljubavi koja mora nadići sve vrste razmirica i podjela bilo je fatalno za milijune ljudi na ovim prostorima. Bilo bi lijepo kada bi se zbog svoje tromosti i sporosti, kako svoje, tako i mnogih svojih prethodnika, ispričali i katoličkim i pravoslavnim i svim ostalim vjernicima, a pogotovo nevjernicima koji su se prije njih, mimo njih, a često i usprkos njima, ponašali onako kako priliči ne samo kršćanima, nego i svim ljudima.
Tada bih spremnije povjerovao i u iskrenost njihovog sadašnjeg ekumenskog zanosa, koji u svakom slučaju, pa i kada ovoliko kasni, pozdravljam. Bila bi to poruka na koju bi većina nas rekla i amen i amin.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Ognjen Tvrtković says
Veliki srpski skladatelj Radoslav nije Grajić, nego Graić. Rođen je u Mrkonjić Gradu 3.siječnja 1931. u uglednoj srpskoj obitelji, pobjegao od ustaškog režima u Beograd, studirao solo pjevanje i povijest umjetnosti, pisao šlagere i pjevao ih na prvim festivalima zabavne glazbe (Opatija, Beogradsko proleće). Skladao i neke od najljepših narodnih pjesama (Mito bekrijo, recimo), bio autor glazbe za djecu (Vuče, vuče bubo lenja) i urednik na RTV Beograd. Veliko ime. Sin mu je Vladimir također odličan skladatelj pop glazbe, autor muzike za skladbu “Molitva” sa kojom je Marija Šerifović trijumfovala 2007. na Eurovision Song Contestu u Finskoj, inače inženjer programer.