Biskupi ostaju bez baze

Referendum o braku pokazuje da je Katolička crkva u Hrvatskoj svjesna kako će nastavak dosadašnjeg funkcioniranja po inerciji smanjiti broj katoličkih vjernika i njezin utjecaj u društvu. Jedino što probuđenom katoličkom aktivizmu ipak ide na ruku, to je inertnost lijeve i/ili građanske i/ili liberalne opcije.

 

Strasti su se smirile, i vrijeme je da se konačno kaže da je Katolička crkva na tom referendumu doživjela težak poraz. Nakon proglašenja rezutata referenduma, ona više nema legitimitet tvrditi da govori u ime 90 posto Hrvata. Koji su argumenti za takvu – mnogima vjerojatno neočekivanu – ocjenu?

 

Katolička crkva se u kampanju “za” unošenje u Ustav definicije braka kao životne zajednice žene i muškarca uključila iz sve snage, naglašavajući dapače izuzetnu važnost tog pitanja i glasanja “za” na referendumu. U svim crkvama u Hrvatskoj (i u BiH)  preporučivalo se vjernicima izlazak i glasanje “za”, od kardinala do posljednjeg župnika. I – od 3 700 000 katolika poruku je poslušalo njih – četvrtinu!  Da sam ja vojskovođa i – na moj poziv za sudjelovanjem u odlučnom boju – tri četvrtine mojih ljudi ostanu kod kuće, debelo bih se zabrinuo!

U svim crkvama u Hrvatskoj (i u BIH)  preporučivalo se vjernicima izlazak i glasanje “za”, od kardinala do posljednjeg župnika. I – od 3 700 000 katolika poruku je poslušalo njih – četvrtinu!  Da sam ja vojskovođa i – na moj poziv za sudjelovanjem u odlučnom boju – tri četvrtine mojih ljudi ostanu kod kuće, debelo bih se zabrinuo!

 

U kampanju “protiv” uključila se i hrvatska Vlada, a premijer Zoran Milanović bio je tu najeksponiraniji. Radi se o Vladi koja – osim fiskalizacije – u dvije godine mandata nema nijednog drugog pozitivnog rezultata, i neki uspjeh referenduma o ustavnoj definiciji braka tumače i kao svojevrsni referendum protiv Vlade. To je ponešto pretjerano, ali – sigurno je da je bar svaki deseti (svaki peti?) građanin koji je na referendumu o ustavnoj definiciji braka zaokružio “za” glasao zapravo “protiv” Milanovića, a da mu je ustavna definicija braka  – devedeset i deveta rupa na svirali.

 

Last but not least – referendumsko “za” podupro je i HDZ, koji po svim anketama ima nešto više od 20 posto potpore.

 

I što je onda 950 000 glasova “za”? Pobjeda? Malo teže. Jer je od 3 700 000 katolika u Hrvatskoj njih 2 750 000 ostalo kod kuće. Nakon nedjelje 1. prosinca navečer Katolička crkva teško da više može tvrditi da govori u ime 90 posto Hrvata. Trideset posto? Četrdeset?

 

Tri su momenta potaknula Katoličku crkvu na snažniji angažman.

 

Prvo, erozija HDZ-a nakon otkrivanja koruptivnih aktivnosti Ive Sanadera, njegova bijega iz Hrvatske, uhićenja i niza suđenja, koja je uvjerila Crkvu da im HDZ više neće moći biti moćna politička poluga uvijek na usluzi. Dakle, moraju nešto sami.

 

Drugo, zvono za uzbunu zazvonilo je kada su u prosincu prošle godine objavljeni podaci iz popisa stanovništva 2011. godine, gdje su rezultati u dvije rubrike izazvali zabrinutost. S jedne strane, broj katolika je pao sa 3 903 551 prema popisu stanovništva iz 2001. godine, (87,97 posto u ukupnom stanovništvu Hrvatske)  na 3 697 143, dakle  86,28 posto u ukupnom stanovništvu. Ukupan broj Hrvata se smanjio između 2 popisa, pa je logično i da se smanji broj najveće vjerske denominacije među Hrvatima, ali – važni su i omjeri.

Postotak katolika u ukupnoj populaciji pao je za 1,69 posto. S druge strane, taman je toliko u 10 godina od popisa do popisa porastao broj nevjernika i ateista (od 2,22 na 3,81 posto), a broj agnostika i skeptika porastao je sa zanemarivih 0,03 posto na malo teže zanemarivih 0,76 posto

 

A postotak katolika u ukupnoj populaciji pao je za 1,69 posto. S druge strane, taman je toliko u 10 godina od popisa do popisa porastao broj nevjernika i ateista (od 2,22 na 3,81 posto), a broj agnostika i skeptika porastao je sa zanemarivih 0,03 posto na malo teže zanemarivih 0,76 posto.

 

Treće, nema više socijalizma i Jugoslavije, gdje se Katolička crkva mogla predstavljati čuvaricom hrvatskog nacionalnog osjećaja i identiteta, nema više rata koji je kao jednu od svojih posljedica imao homogenizaciju, među ostalim i oko tradicionalnih vrijednosti. Hrvatskom sve više vlada neoliberalni imperativ individualnog profita naštetu javnog interesa, a jedna od kolateralnih žrtava bit će i tradicionalna vjera.

 

Resentiman za vremenima socijalizma kada su katoličke crkve u zemljama realsocijalizma i u Jugoslaviji bile izuzete od vala sekularizacije, prepoznatljiv je kod nas i u činjenici da je definicija braka koja je ovim referendumom unesena u Ustav naslijeđena iz obiteljskog zakonodavstva iz vremena socijalizma.

 

Zato formiranje Hrasta, zato formiranje inicijative U ime obitelji i ovaj  referendum. Hrast je na lokalnim izborima postigao skromne rezultate,  a inicijativa U ime obitelji polučila je na referendumu dovoljne, ali opet skromne rezultate. Ti su rezultati bili dodatno zasjenjeni zabranom dijelu medija da izvještavaju s njihove proslave pobjede na referendumu – poteza koji je PR faux pas desetljeća.

 

Hoće li Katolička crkva ovom akcijom uspjeti zaustaviti svoju kapilarnu eroziju? Teško. Možda će uspjeti bude li nakon ove akcije slijedila nova, ako se u njoj bude mogao angažirati isti ili veći broj ljudi, i ako tema sljedeće akcije bude afirmativnija (jer je ovaj referendum u pretežnom dijelu javnosti doživljen kao referendum protiv LGBT zajednice) i socijalno osjetljivija (jer slabi odaziv na referendum o braku govori da je ta tema doživljena kao nešto što nema nikakve veze sa stvarnim egzistencijalnim problemima građana).

Gdje je zagovaranje prava siromašnijih, gdje je – recimo – stav o izmjenama Zakona o radu? Zašto to nije bila tema nedjeljnog referenduma? Zašto to ne bi bila tema sljedećeg masovnog angažmana Crkve i aktivista iz U ime obitelji?

 

Međutim, i katolički aktivisti su ljudi. Vjerojatno su neki od najangažiranijih u ovoj kampanji U ime obitelji nestrpljivi da što prije kapitaliziraju svoj uspjeh, i nemaju previše živaca za daljnja dokazivanja. S druge strane, socijalna osjetljivost Katoličke crkve u Hrvatskoj na djelu je u Caritasu, ali ne i na širem društvenom planu. Gdje je zagovaranje prava siromašnijih, gdje je – recimo – stav o izmjenama Zakona o radu? Zašto to nije bila tema nedjeljnog referenduma? Zašto to ne bi bila tema sljedećeg masovnog angažmana Crkve i aktivista iz U ime obitelji?

 

Međutim, takve ih teme ne zanimaju. Odmah nakon proslave pobjede na referendumu o ustavnoj definiciji braka nova meta Katoličke crkve i inicijative U ime obitelji postao je Nacrt prijedloga Zakona o životnom partnerstvu, kojim se planira zakonski urediti položaj istospolnih zajednica. Tu neće moći dobiti toliku potporu i interes javnosti. Naime, ta tema – nakon cijele kampanje o ustavnoj definiciji braka  – zvuči  kao Rocky VI. Reciklaža već viđenog. Građani bi nešto novo. Ali to Katolička crkva i inicijativa U ime obitelji ne mogu i ne žele shvatiti.

 

Hoće li Katolička crkva ovom akcijom uspjeti zaustaviti svoju kapilarnu eroziju? Teško. Ukratko, referendum o braku pokazuje da je Katolička crkva u Hrvatskoj svjesna kako će nastavak dosadašnjeg funkcioniranja po inerciji smanjiti broj katoličkih vjernika i njezin utjecaj u društvu. Referendum o braku proglašen je fenomenalnim uspjehom, a on to objektivno nije.

 

Da bi zaustavila eroziju broja svojih vjernika i svog utjecaja, ona će morati nastaviti s raznovrsnim akcijama. Osim navedenih otegotnih okolnosti (kadrovi, izbor tema), suočit će se s još jednom zaprekom – možda najozbiljnijom.

 

Hrvatski su građani inertni i nenavikli na građanski aktivizam, a neka sljedeća tema teško da će se opet moći proglasiti sudbinskom i sudbonosnom, kao što se proglasilo ovu o ustavnoj definiciji braka. Pogotovo što im je odabir tema – ograničen. Jedino što probuđenom katoličkom aktivizmu ipak ide na ruku, to je  inertnost lijeve i/ili građanske i/ili liberalne opcije. Kako god bilo, rezultat u dogledno vrijeme bit će ovakav: tvrdite da govorite u ime 90 posto?! Ma zaboravite!

 

(Prenosimo s portala H-ALTER s dozvolom autora).