Urša Raukar na neke je stvari malo osjetljivija nego ostali svijet. Zato u posljednjih dvadeset godina često među prvima svoje nezadovoljstvo iznosi na ulici. Uz to, Urša Raukar je i žena nešto slabijih živaca. To mi je sama rekla kada sam je pitao zašto je onog dana, kada je Zlatko Hasanbegović imenovan novim hrvatskim ministrom kulture, ispred Sabora plakala.
Ali Urša Raukar je vrlo ozbiljna glumica, žena koja je živi isključivo od svog umjetničkog rada i za tu istu umjetnost, koja je u hrvatsku kulturu ugradila svoj dragocjeni talent i naporan rad, uključujući i nastupe na međunarodnim pozornicama i u međunarodnim projektima u kojima služi na čast zemlji, narodu i jeziku koje predstavlja.
I zato, kada diže glas u stvarima koje se tiču hrvatske kulture ona ima autoritet koji joj se ne može tek tako otpisati. U svakom slučaju, od svakog, pa i novog ministra kulture Urša Raukar zaslužuje pažnju i poštovanje. Zlatko Hasanbegović olako otpisuje i ironično ridikulizira, između ostalih, i protestni glas Urše Raukar kada u svom nastupnom razgovoru za Večernji list o kritičarima svog imenovanja kaže:
“Najbizarnije su među njima veteranke ulične ‘revolucije’ koje ne da nisu zadovoljne mojom pojavom, već bi za pet dana prosvjedovale i protiv ministrice koja bi bila simbioza Rose Luxemburg i Nade Dimić.”
Urša Raukar na neke je stvari malo osjetljivija nego ostali svijet. Zato u posljednjih dvadeset godina često među prvima svoje nezadovoljstvo iznosi na ulici. Uz to, Urša Raukar je i žena nešto slabijih živaca. To mi je sama rekla kada sam je pitao zašto je onog dana, kada je Zlatko Hasanbegović imenovan novim hrvatskim ministrom kulture, ispred Sabora plakala
No, ostavimo sada po strani Uršu Raukar, njeno je ime prvo, ali i samo jedno na popisu itekako velikih, značajnih i zaslužnih imena hrvatske umjetnosti i kulture koja su stavila svoj potpis na javni apel protiv njegovog imenovanja.
Kada nabrojimo neka od tih imena, pokazat će se koliko je promašen Hasanbegovićev pokušaj paušalnog diskvalificiranja kritičara njegovog imenovanja.
Ovo su njegove riječi:
“Prostor javnoga govora u medijima proteklo desetljeće uzurpirala je interesno povezana manjina jednih te istih figura naše kulturne scene koja se smatra i njezinim arbitrom i glasnogovornikom svekolike, ne samo kulturne javnosti. Mediji sveprisutne sveznadare, uvijek iste verbalne zlostavljače i ljevičarske ‘doktore opće prakse’ ne samo što se uvijek pita za mišljenje, nego oni i i određuju, eliminiraju, insinuiraju, prozivaju na ostavke, kadroviraju i naravno – inkasiraju…
Iako se na prvi pogled čini da je riječ o monolitnoj družini okupljenoj u borbi protiv ‘zla’ utjelovljenog u mojoj osobi, zapravo je to šaroliko društvo sabran tek u tatkičku Facebook ‘narodnu frontu’ protiv zajedničkog neprijatelja. Pomiriti i ujedini stare kulturne veterane i ikone pozne socijalističke kulture prekaljene u SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama te državnom nakladništvu, ideološki indiferentne kulturne ‘poduzetnike’, starlete te mlade ‘postmarksističke’ i ‘postjugoslavenske’ teoretičare i ‘subverzivne’ diverzante na državni proračun može samo velika nevolja.”
Mnogo je navodnika u ministrovom izlaganju u kojem on svjesno i namjerno poseže za komunističkim vokabularom nastojeći čitavu tu stvar svesti isključivo na gramzivost i borbu za državni novac i privilegije koje on pruža.
Hajde da isprobamo ovaj ministrov uzorak identificiranja “ikona pozne socijalističke kulture prekaljene u SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama” na nekolicini najistaknutijih potpisnika apela “Kulturnjaci 2016”.
Uklapaju li se u Hasanbegovićevu (dis)kvalifikaciju, dakle kao “veteranke ulične revolucije” i prvakinje hrvatske glumačke scene kao što su Alma Prica, Doris Šarić Kukuljica ili Nina Violić? Koliko znam, nijedna od njih ne da nije članica, nego uz svoj umjetnički rad nema ni vremena za rad u bilo kakvim udrugama koje, prema Hasanbegoviću, zanimaju same državne pare?
Je li doista guranje oko sirotinjske slamice na državnim jaslama ono zbog čega je apel potpisala Dunja Vejzović?
Što je na istu listu dovelo kazališne redatelje Krešimira Dolenčića, uz ostalo i profesora koji čudesne predstave radi i sa svojim nadarenim studentima i Ivicu Buljana, koji u životu sasvim sigurno ne ovisi o poslu ravnatelja Drame zagrebačkog HNK?
Je li Pero Kvrgić možda postao legenda hrvatskoga glumišta zahvaljujući “SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama”?
Je li se novi ministar, kao pasionirani ljubitelj kazališta, zapitao što to protiv njegovog imenovanja ima Mate Matišić, jedan od najvrednijih hrvatskih dramskih pisaca, a uz to i izvrstan glazbenik i skladatelj, koji sigurno ne čeka u redu za državnu pomoć?
Ili što je to skrivio Bobi Jelčiću, još jednom lumenu kazališne i filmske scene u Hrvatskoj i šire, da posegnemo za zemljopisnom odrednicom prema naputku novog ministra vanjskih poslova?
Uklapaju li se u Hasanbegovićevu (dis)kvalifikaciju, dakle kao “veteranke ulične revolucije” i prvakinje hrvatske glumačke scene kao što su Alma Prica, Doris Šarić Kukuljica ili Nina Violić? Koliko znam, nijedna od njih ne da nije članica, nego uz svoj umjetnički rad nema ni vremena za rad u bilo kakvim udrugama koje, prema Hasanbegoviću, zanimaju same državne pare?
Gospodin Hasanbegović, baš kao što je to redovito činio i ranije, ali još radikalnijim riječnikom prilagođenim hrvatskim tjednicima, bujicama i sličnim platformama na kojima je nastupao, svoje oponente svrstava u isti koš nekakve iz komunizna zaostale i preostale povlaštene elite kojoj status i u današnjoj hrvatskoj kulturi još uvijek jamče pečati jugoslavenskih partijskih komiteta.
Da, evo baš se u taj model savršeno uklapa fenomenalni gitarist s Kosova Petrit Çeku.
Kape i pameti pod njima se mijenjaju.
Gospodin Hasanbegović, baš kao što je to redovito činio i ranije, ali još radikalnijim riječnikom prilagođenim hrvatskim tjednicima, bujicama i sličnim platformama na kojima je nastupao, svoje oponente svrstava u isti koš nekakve iz komunizna zaostale i preostale povlaštene elite kojoj status i u današnjoj hrvatskoj kulturi još uvijek jamče pečati jugoslavenskih partijskih komiteta
Mene mnogo više brine što novi ministar podržava već duže vrijeme forsiranu tezu da je hrvatska kultura zarobljena u gramzivim pandžama još od komunizma privilegiranih ljevičara. On kaže: “Vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje ‘lijevi’ i ‘desni’ koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase.”
Novi hrvatski ministar kulture, kako mi se čini, nažalost misli kako država može upravljati umjetnošću, ukusom i estetikom. Stoga me živo zanima koja to vrsta umjetnosti i koji to novi umjetnici čuče iza tog Berlinskog zida u njegovoj glavi da, odlukom birača, preuzmu vodeće mjesto u živoj hrvatskoj kulturi i gdje su bili do sada. Bit će to sigurno kulturna bujica za pamćenje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.