Alen Kristić
Tijela zaljubljenih u ljubavnoj strasti, pri kojoj duša pretječe tijelo, a tijelo dušu – od tog nema većeg bogoslužja pod kapom nebeskom i prizora u kojem snažnije odzvanja nagost Božje ljubavi spram svijeta – od časa stvaranja do časa golgotskog križa!
Možda je upravo sustavno potiskivanje te slutnje ili – pravo rečeno – paničan strah od nje, jer kao i svaka ljubav, izmiče pokušaju kontrole i propisivanja, fundamentalni uzrok nesposobnosti povijesnog kršćanstva da nam objavi blagost Novog zavjeta, blagost gole i nemoćne Božje ljubavi, nesposobnost kršćanskih crkvi, počevši od Katoličke, da nam raskriju blasfemično lice Boga, koji pred svijetom ne stoji u slavi i moći nego poput prosjaka pred licem ljubljene – oboružan tek slabom moći poziva na ljubav, na odvažnost ranjenosti i izručenosti…
Uvijek iznova poput Sizifa!
Zar ne dolazi otuda u crkvenim prostorima prezir tijela, zakočena i zatrovana seksualnost, frustracije, koje se izokreću u progone ”slobodnog duha” u svijetu umjetnosti, literature, filozofije ili mistike?
Zar otuda ne dolazi i sve do danas efektivna zakočenost Katoličke crkve da poduzme spasonosni korak, čak i nakon Drugog vatikanskog koncila, u smjeru ljudske zrelosti i za svijet odgovornog kršćanstva?
Paničan strah od prosjačkog lika Boga, u toj mjeri zaljubljenog u svijet da se poput Ljubavnika odvažio na utjelovljenje, razgolivši se do kraja!
A samo je to put rasta!
Samo je to put milosti!
Ne onkraj suza, ne onkraj rana, ne onkraj padova, nego usred života!
U svekolikom realizmu i tragičnosti života!
Uvijek iznova, poput Sizifa skupa s nama kotrljajući kamen nasljedovanja u mojoj i tvojoj Galileji, pa čak i onda kad uvijek iznova skonča napušten i gol na golgotskom križu, izdan od nas jer se pobojasmo svoje krhkosti i ranjivosti!
Bez truna metafizičke patine, koja umrtvljuje bezdano pitanje o njegovoj smislenosti!
Zapravo, kome na koncu vjerujemo više?
Velikom inkvizitoru ili golom Isusu s križa?
Sakatimo li sebe zarad ideologiziranog kršćanstva i sakralizirane Crkve, glumeći nemoćne žrtve i tješeći se posebnim zaslugama – a sve to jer si uskraćujemo ljudsku ljubav?
Ili se uvijek iznova otvaramo ognju strastvene ljubavi u svakom ljudskom odnosu i susretu – pa čak i onda kad to znači rizik hodanja po vodi u nepoznato, nepoznato sebe samoga, nepoznato ljubljene osobe, nepoznato svijeta oko nas, nepoznato samoga Boga?
Jer možda rastemo jedino onda kad se pred licem drugog čovjeka usudimo razgoliti kao Bog u golom čovjeku Isusu na križu!
Do kraja i bez ostatka!
Do samoga dna gdje se i sami strašimo zakoračiti!
A ne onda kad se od sebe i drugih ustrašeno zaklanjamo dotrajalim konvencijama i otrcanim moralnim obrascima, pa makar bili ovjereni i certifikatom ove ili one Crkve, u kojoj je vjeru odavno ugušila religija!
U kojoj se odavno zaboravilo govoriti, a kamoli živjeti ljubav nošenu čudom ne da ja ili ti vjerujemo u Boga nego da taj Bog vjeruje i u mene i u tebe!
Uvijek iznova, poput Sizifa skupa s nama kotrljajući kamen nasljedovanja u mojoj i tvojoj Galileji, pa čak i onda kad uvijek iznova skonča napušten i gol na golgotskom križu, izdan od nas jer se pobojasmo svoje krhkosti i ranjivosti!
Nošeni naprosto čudom da nas ovo ili ono ljubljeno lice voli svim našim izdajama unatoč!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Uskrs je teže komercijalizirati i banalizirati od Božića
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (V)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (IV)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (III)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (II)
- Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (4)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (I)
- Polazišta za doprinos islama globalnom ekološkom obraćenju
- Desmond Tutu, Evanđelje u obrani crnačke ljudskosti
- Ekologija kao put svetosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.