Bog i koronavirus: Onaj koji nosi i koji s nama skupa pati

Jasno je da ljude od vjere, bilo da su kršćani, bilo da su muslimani, židovi ili nešto četvrto, ovo stanje s koronavirusom tjera da se temeljito preispituju. Preispituju se i ljudi bez vjere. Ja sam vjernik, ali i kršćanski teolog i, kao takav, ne prihvaćam tumačenja da nas Bog kažnjava.

Bilo je vrijeme teških iskušenja na našem kontinentu: kuga je onomad temeljito potresla Europu, dovela do pada autoriteta mnogih institucija, Crkve naročito, i u velikoj je mjeri pripremila plodno tlo da nastane i da Lutherova reforma pusti korijene te da nam od nje dođe, prvo reformacija, a onda protureformacija. Kuga, možemo slobodno reći, potpuno je promijenila lice Europe, pa i našega balkanskog podneblja. Kako li će tek izgledati naše društvo nakon ove pandemije?!

Ja sam radije za to da govorimo o, kako je poentirao mitropolit Porfirije Perić u razgovoru za Večernji list objavljen 18. travnja (kojeg u cjelovitoj verziji možete pročitati na našem portalu), stanovitoj ”Božjoj pedagogiji”: preciznije, ako vjerujemo u kozmičko bratstvo svega stvorenog, kako je tumačio sveti Franjo Asiški i kako preuzima papa Franjo u svojim dokumentima i propovijedima, ne bi li bilo točno, a i pravdeno, da govorimo, poručuje vladika Porfirije, ”kako majka Zemlja i priroda u njoj vrše pedagogiju čovjeka koji se tako brutalno okomio i obrušava na prirodu izazvavši prave ekološke kataklizme”.

Ne bi li bilo točno, a i pravdeno, da govorimo kako majka Zemlja i priroda u njoj vrše pedagogiju čovjeka koji se tako brutalno okomio i obrušava na prirodu izazvavši prave ekološke kataklizme

Papa Franjo otkriva Crkvi i svijetu novu viziju – integralnu ekologiju, čiji je ključ razumijevanja sadržan u pojmu ”sve je povezano”. Himnu integralne ekologije napisao je sveti Franjo Asiški, čija je ”Pjesma stvorova” završila u naslovu enciklike: ”Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim”.

Pojava Papine enciklike Laudato si‘ (Hvaljen budi) traži poštivanje stvorenoga reda. Taj je red, na poseban način, sadržan upravo u bioraznolikosti, koja je vrijednost i bogatstvo odnosa koje teologija otkriva kao proslavu Stvoritelja, a (konvencionalna) ekologija kao mjeru za zdravlje okoliša. Na taj način očuvanje bioraznolikosti i briga o povezanosti među stvorenjima postaju moralni imperativ integralne ekologije.

Zastupam teologiju koja želi biti biblijski utemeljena, eshatološki usmjerena i politički odgovorna. Za pisanje ove kolumne rukovodim se pročitanim u knjizi ”Raspeti Bog – Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije” protestantskog teologa prof. dr. Jürgena Moltmanna sa sveučilišta u Tübingenu u Njemačkoj (Ex libris, Rijeka, 2005.).

Knjiga (izvorno objavljena 1972.) je, jedan ”dio njegova očajničkog hrvanja s Bogom, njegove patnje zbog tamne strane Boga, njegove boli zbog napuštenosti žrtvi od Boga i zbog bezbožnosti počinitelja u onom krvavom ratu” (pritom misli na Drugi svjetski rat). Riječ je o knjizi koja govori o vjeri u Boga nakon Kristova raspeća. Knjiga koju mora imati u ruci svaki zagovornik naravnog božanskog prava, to jest, svakog tražitelja milosrdnosti i ljubavi. Konačno, svaki graditelj moralne teologije političkog života.

Govoriti o Moltmannu teško da možemo ako se ne osvrnemo na njegovu ”trilogiju” o teologiji nade, nastalu u razdoblju od 1960. do 1980. Ovoj teologiji, posebno pitanju Kristova uskrsnuća, Moltmann (čitali smo u popratnoj recenziji kada je knjiga u nas objavljena) pristupa s trostrukim kantovskim pitanjem: ”što mogu znati, što trebam činiti i čemu se smijem nadati?”.

Zato teologiju nade možemo shvatiti kao teologiju Kristove budućnosti, odnosno eshatološku kristologiju. Upravo druga knjiga trilogije – ”Raspeti Bog”, govori nam kako autor Krista promatra u svjetlu njegove povijesti, odnosno križa, čime je sačuvan kontinuitet i personalni identitet između raspetoga i uskrsloga Krista. Posljednji dio njegove trilogije čini teologija poslanja Crkve kao mesijanske zajednice, u knjizi ”Crkva u sili Duha”, kojom Moltmann odaje svoje ekumensko usmjerenje.

Što želim kazati? Da simbol križa koji je temelj Moltmannove knjige potiče na promišljanje: što je nama i našoj (eventualnoj) vjeri pandemijska kriza? Moltmann razotkriva idole i idolatrije unutar i izvan kršćanstva, jer upućuje na ono što čini identitet kršćanske vjere, te ukazuje na raspetoga Krista (svako nijekanje križa i uskrsnuća, ako se govori o kršćanstvu, vodi u idolatriju). Znamo kako se kršćanstvo nalazi u krizi identiteta i relevantnosti, zato treba shvatiti da nam je potrebna teologija križa koja kršćansku vjeru čini relevantnom.

Bog koji uskrisuje mrtve i suočava se sa svakim zlom te ljubavlju pobjeđuje sve negativnosti, pretpostavka je slobode čovjeka pojedinca i cijeloga čovječanstva, napisao je Moltmann.

Znamo kako se kršćanstvo nalazi u krizi identiteta i relevantnosti, zato treba shvatiti da nam je potrebna teologija križa koja kršćansku vjeru čini relevantnom. Bog koji uskrisuje mrtve i suočava se sa svakim zlom te ljubavlju pobjeđuje sve negativnosti, pretpostavka je slobode čovjeka pojedinca i cijeloga čovječanstva

S filozofijskoga, pak, aspekta možemo govoriti o trima relevantnim tezama, uči nas Moltmann, jer znamo kako knjiga pokazuje ”moguće putove iskušavanja istine”. Prva se teza odnosi na pitanje može li Bog su-patiti s čovjekom. Odgovor na nju glasio bi da su-patnja Boga i čovjeka omogućuje čovjeku da bude slobodan. Druga teza odnosi se na čovjeka, odnosno njegovu spremnost na prihvaćanje Kristova Križa, su-patnje s drugima, jer ako nje nema ”onda nema vjere i tu pada svaka teologija”. Treća teza odnosi se na pitanje je li temelj kršćanske teologije religija kao institucija ili Isus Krist, što nas vraća na egzistencijalnu kristologiju, odnosno transcendentnu antropologiju.

Ako bismo morali odgovoriti na pitanje narušenoga i pokušaja ponovnoga uspostavljanja povjerenja (pa i u Boga u doba korone), to je moguće ako, kaže profesor, slijedimo tri osnovna koraka. Najprije je potrebno priznati vlastitu krivnju što nas vodi k slobodi i istini, zatim se iskreno kajati za krivnju jer je ”kajanje bez oprosta besplodno mučenje, a opraštanje grijeha otvara novu budućnost”, što nam uvelike pomaže da se okrenemo pravednosti. Slijedi potom izravnavanje štete odnosno ispravljanje pogrešaka. U konačnici, slijedi otpuštanje grijeha te uspostavljanje ponovnoga povjerenja i korak k novom početku, jer je povjerenje koje nastaje kao posljedica obraćenja čvrsto, budući da je prošlo kroz faze iskrivljenoga povjerenja i na taj način je postalo vjerodostojnije.

Zato takvomu čovjeku prije možemo vjerovati nego nekomu tko kaže da nikada nije pogriješio. Isto tako, i problemi na političkoj razini mogu se riješiti uvođenjem mjera povjerenja ili mirovne politike, kao, primjerice, u poslijeratnom razdoblju u Njemačkoj.

Moltmann se pita kojemu Bogu možemo vjerovati s obzirom na to da danas svatko sebi stvara osobnoga boga, ustvrdivši da je istinski Bog, onaj koji nosi, Bog koji s nama skupa pati, baš kao što je nekoć patio s izraelskim narodom oslobodivši ga na kraju od ropstva. Njegova je moć njegovo ”svetrpljenje”, i stvaralačka moć kojom Bog čovjeka vodi kroz životne tjesnace.

U svakom slučaju, kada sam se već odlučio da vam u vezi patnji i straha, temeljitog ”hrvanja s Bogom”, napišem poruku, onda moram govoriti o osloboditeljskoj funkciji teologije. Pak i kada nastupam kao novinar moj posao mora biti u znaku supatnje, odnosno gledanje na Boga i na svijet iz perspektive žrtava, patnika, patnje, nedostatka pravde.

Stoga, moram ovu kolumnu zaključiti, svjestan da me mnogi neće shvatiti ili prihvatiti, tako da ostajem u stanju opreza i poslušnosti medicinskim vlastima, ali i skromnog iščekivanja znakova Duha Svetoga, jedini koji istinski oslobađa, a to je i jedna od važnih poruka ultimativnog blagdana – Uskrsa/Vaskrsa, kojeg smo proslavili.

S Moltmannom mogu reći da vjerujem u Boga jedino radi Krista, vjerujem u Boga Isusa Krista. Bez Krista, pretpostavljam, bih bio ateist. Iz same povijesti i prirode možda ne bih došao na misao o Bogu i na misao da je Bog ljubav. To me uči Isus Krist. Moj razapeti i uskrsli Gospodin.

Tvrdim: istinski je Bog onaj koji nosi, Bog koji s nama skupa pati. Njegova je moć njegovo svetrpljenje. To je stvaralačka moć kojom Bog čovjeka vodi kroz životne tjesnace.

S Moltmannom mogu reći da vjerujem u Boga jedino radi Krista, vjerujem u Boga Isusa Krista. Bez Krista, pretpostavljam, bih bio ateist. Iz same povijesti i prirode možda ne bih došao na misao o Bogu i na misao da je Bog ljubav. To me uči Isus Krist. Moj razapeti i uskrsli Gospodin

Jest, da, valja znati kuda nas to Bog sada vodi. A znate gdje ćemo to još moći saznati? Tamo gdje se Bog poslužio s piscima našeg jezika, da nam pokaže, što bi rekao fra Ivan Šarčević, sva ona katarzična, terapijska mjesta. Pa sam se sjetio Jergovićeve istine da u ovo vrijeme korone (a i inače), valja intenzivno čitati važne naše pisce. Posegnuh za knjigu koja mi je ovih dana nasušna: ”Nestali u stoljeću” (Fraktura, 2013.), jednog od meni najbližih pisaca – Ivana Lovrenovića.

Tu čitam o drami ljudskog postojanja u vremenu koje je i moje. Ivan ima nestaloga oca. Ja imam nestaloga brata. A sad nam nestaju ljudi u bolnicama, staračkim domovima, prašumama Brazila… Enver Kazaz (Poetika bola, Sarajevske sveske br. 43-44) piše da ”nestali postaju naši egzistencijalni i društveni fantomi, stalno opsjedajuće figure etičkog diskursa koje pokazuju da je povijest etička pustinja koja stalno narasta i od koje ceptimo u strahu”.

A možda ima izlaza iz pustinje. Možda.

U pustoj smo ravnici egzistencije. Duša nam je suha premda Duh Božji po njoj daždi. Nestati, naravno, možemo. I hoćemo, svi. Ne bi li bilo vrijedno pomisliti da nam je do tog nestajanja omogućeno da ostavimo prostora da nas Bog prožme, kada se već dao razapet, da nas privuče k sebi?

Proganja me ta Borgesova rečenica, da ”Bog vreba u pukotinama”, kakvih je pustinja prepuna, i nije mi mrska misao da ću kroz jednu takvu pukotinu i ja procuriti, nestati… Ali u vasionu!

Padamo, curimo, nestajemo. Past ćemo, iscurit će naš život, bit ćemo prah. Pa onda opet zvijezde.

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Vaistinu: kršćanstvo koje nije oslobodilačko, nepotrebno je
• Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
• Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
• Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
• Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
• Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
• Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
• Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
• Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
• Martens je poklopio Thompsona zbog ogoljelog nacionalizma

» Svi tekstovi ovog autora