Ana i Otto Raffai
Ove godine trebamo biti posebno oprezni, kada su u pitanju božićne propovijedi, smatra Birgit Aschmann, profesorica iz Berlina i članica Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK).
Jer, Božić je nabijen emocijama, naprosto traži blizinu drugih, susrete, pjesme u punim crkvama. Božić je pečenje kolača s bakom i kićenje bora, posjete rodbini s kojom rijetko kada u godini imamo to svečano i smireno vrijeme za razgovor uz kolače.
Kako Aschmann sažima: ”Tajna leži u iskustvu transcedentnog kada doživimo dodir, posredstvom čula i tijela”.
Pandemijska karantena i Božić ne idu skupa. Ograničenja u kretanju, u ophođenju, razmak od dva metra na koju se ove godine privikavamo, sve to nije u skladu s predodžbama Božića. I koliko god se trudili nabaviti i okititi bor i kupiti za svakoga koji nam je blizak poklone, nešto je drugačija atmosfera u zraku ili u nama: uz veselje se privila i tjeskoba.
Pa ipak, možda nas upravo neizvjesnost pandemijske godine podsjeti na suštinu poruke Božića. Jer, iskonska poruka Božića je: utjelovljenje i život. Bog hoće biti jedan od nas da bismo mi svakog čovjeka gledali iz te nove perspektive: svaki/a je subrat i susestra utjelovljenom Bogu. Ljudskost je pobožanstvena kako bismo bez straha živjeli su-ljudskost.
Evanđelja izvještavaju da se mali Bog rodio u oskudnim uvjetima. Dvije stvari je ovdje važno prepoznati: kao prvo, Bog, Isus se rodio u štalici. Kako stoji u evanđelju ”jer za njih nije bilo mjesta u svratištu”.
Ova godina je upravo prava godina za slavljenje Božića. Naša vjera se ne ostvaruje u bijegu od stvarnosti nego u suočavanju s njom i to pod ključem su-ljudskosti koju slavimo u Božiću
Mjesto vjere u Boga je stoga stvarnost, a ne idealni kontekst još manje izolacija od stvarnosti oskudice, problema, sukoba, siromaštva.
U tom smislu, ova godina je upravo prava godina za slavljenje Božića. Naša vjera se ne ostvaruje u bijegu od stvarnosti nego u suočavanju s njom i to pod ključem su-ljudskosti koju slavimo u Božiću.
Kao drugo, Bog se očitovao kao jedan od onih ”za koje nema mjesta u svratištu”. Upravo oni su i danas miljenici Božji, povlašteni u Božjim mjerilima.
Dapače, kako smatra Jon Sobrino, izvan siromašnih, obespravljenih nema ni spasenja. A tko su ti za koje nema mjesta? To su oni koje obično ne primjećujemo i tako propuštamo mjesta Božje blizine. Su-ljudskost s izbjeglicama na našim granicama je prilika za iskustvo Boga koji se utjelovio u sličnim stambenim uvjetima kao i oni.
Susret sa sramotno siromašnim građanima naše zemlje, o kojima prigodno pišu javna glasila, je prilika za dijeljenje koje nas podsjeća na to da je Bog htio ovaj svijet kao vrt u kojem za svakoga ima mjesta, a ne kao džunglu u kojoj preživljavaju samo jači.
Zalaganje za prava žrtava obiteljskog nasilja nas povezuje sa stidom zbog toga što je takvo nasilje uopće moguće i ne da nam mira već želimo mijenjati takve okolnosti.
U kontekstu štalice u kojoj se rađa mali Bog duhovnost i vjera znače kritičko pitanje: zašto itko treba biti u štalici rođen? Zašto itko treba danas biti bez krova nad glavom, bio on/ona izbjeglica, beskućnik ili tko treći?
Bog koji se rodio u štalici jasna je poruka da siromaštvo, bijeda nisu njegova/njena volja nego nepravda koju mi stvaramo. S druge strane gledano, svako namicanje privilegija bilo za sebe osobno ili za svoju naciju ili za svoju konfesionalnu zajednicu nije niti blizu malom Bogu u štalici.
Betlehemska štalica je kritika nepravde tada kao i sada: cinično je ogrnuti se privilegijama, a onda pred borom pjevati božićne pjesme.
Pandemijska karantena i Božić ne idu skupa. Ograničenja u kretanju, u ophođenju, razmak od dva metra na koju se ove godine privikavamo, sve to nije u skladu s predodžbama Božića. I koliko god se trudili nabaviti i okititi bor i kupiti za svakoga koji nam je blizak poklone, nešto je drugačija atmosfera u zraku ili u nama: uz veselje se privila i tjeskoba
Opredjeljenje koje iščitavamo iz Božića kao slavlja su-ljudskosti glasi: Bog koji je postao čovjekom kao ravnopravan s čovjekom i solidaran s onima za koje mi mislimo da nema mjesta u ovom društvu, pita svakog ponaosob u savjesti: na kojoj si strani.
Što se vidi iz tvog, mog djelovanja: jesi li na strani privilegiranih, jer koristiš privilegije koje smrde na nepravdu ili si na strani deprivilegiranih. Pita te kako se zalažeš za pravdu.
Iz izvještaja o rođenju malog Boga možemo prepoznati nenasilne orijentire za djelovanje: zbog popisa stanovništva, mlada obitelj se dala na put i nisu našli smještaj baš niti u jednoj kući.
Ne osuđuje niti prejudicira išta ovaj tekst. On tek opisuje gdje su se skrasili. Na indirektan način, tekst pokazuje da djelovanje u kojem se Bog objavljuje ne slijedi mjerila svijeta u kojem se očituje. Jer anđeli objavljuju radosnu vijest pastirima, dakle neprivilegiranim članovima zajednice, dok stanovnike Betlehema niti osuđuje, niti se vodi njihovim (većim) društvenim statusom. Oni su naprosto izostavljeni iz priče.
Kao što je konačno, u daljnjem tekstu, i Herod sporedan lik u priči o malom Isusu, premda njegovo zlodjelo, likvidacija male djece, nije prešućeno.
Kada razmišljamo o Božiću kao slavlju su-ljudskosti valja se pitati: na što usmjeravamo svoje težište djelovanja, tko su nam saveznici i koje nas svjetlo kao vizija vodi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pomirenje je oslobođenje od duha neprijateljstva
- Terorizam i vrijeme suodgovornosti
- Ne dopusti da ti ukradu dušu
- Od osvete do pomirenja – teološko politička pitanja
- Zašto Katolička crkva nije prionula poslu pomirenja u Hrvatskoj?
- Nenasilje je svijetla točka naše katoličke tradicije
- Mi dišemo za tebe, George Floydu
- Zaneseni za dobro
- ”Za dom – Spremni” i privid miroljubivosti
- U koju je to tradiciju Isus uskrsnuo?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.