Lana Bobić
Da vam iskreno kažem, prvi put u svoje 34 godine tako jasno i intenzivno osjećam strah. Tom sam rečenicom započela tekst za Autograf dan uoči potresa u Zagrebu. Tek kada sam se nakon potresa vratila tekstu, shvatila sam da sam bila u strahu i prije potresa, a da je, pak, taj strah bio mačji kašalj u odnosu na strah koji me obuzeo nakon potresa.
Sa strahom sam lijegala, sa strahom sam se budila.
Vjerujem da je mnoge strah, što zbog pandemije koja nas je zarobila u kuće i nagnala da razmišljamo o budućnosti koja je najednom postala tako nesigurna, kao da je uostalom ikada i bila sigurna, što zbog potresa koji nas je dobrano protresao.
Bojimo se zaraze, bojimo se za naše bližnje, bojimo se stradanja, bojimo se hoćemo li izgubiti posao, kako će se svijet nositi s pandemijom, a onda i ekonomskom krizom koja je neminovna, shvaćamo kako je sve povezano i jasno nam je da je krenuo domino efekt čije nas posljedice s razlogom straše.
Jasno nam je da više nikada ništa neće biti kao prije.
Iako je strah emocija koju kao ni jednu drugu ne treba potiskivati, ipak se strahu nikada, a najmanje sada ne treba prepustiti.
Jer prepuštanje strahu je opasnije i od pandemije i od potresa.
Strah je sam po sebi funkcionalan, postavlja nas u stanje spremnosti kada opasnost zakuca na vrata. Čak i osvještava. Kada shvatimo čega se zbilja bojimo počinjemo bolje shvaćati i što nam je zbilja važno.
Vjerujem da je mnoge strah, što zbog pandemije koja nas je zarobila u kuće i nagnala da razmišljamo o budućnosti koja je najednom postala tako nesigurna, kao da je uostalom ikada i bila sigurna, što zbog potresa koji nas je dobrano protresao
No prepustiti se strahu postaje nefunkcionalno, postaje iracionalno, porobljava i ne dopušta nam prostor za manevar. U svom kontinuumu, strah je pauza u kojoj stojimo na mjestu ili, pak, jurimo, žmirećki. Strah osljepljuje.
Strah je odličan impuls, samo treba paziti da ne postane bȉlo.
Papa Franjo je pred neki dan molio za zaustavljanje pandemije. Sam na kiši na velikom praznom trgu izabrao je ulomak iz Markova Evanđelja koji govori upravo o strahu. Učenici su u lađi prelazili na drugu stranu kada ih je uhvatila oluja. U strahu su probudili Isusa koji je spavao na krmi da ih spasi, zabrinuti što on spava kao da ne mari za njih. Isus smiri oluju i reče im: ”Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”
Papa Franjo prepoznaje strah koji nas obuzima, prepoznaje strah uslijed ”oluje”, prepoznaje i strah da Bog ne mari, da nam neće pomoći. Prepoznaje gubitak nade, optimizma, vjere, a to je najveća opasnost straha koji obuzima.
Ne vidjeti mogućnosti, ne vidjeti put izbavljenja, ostati zarobljeni u ”oluji” pa čak i kada se valovi primire.
Nismo li u trenutku izbijanja ove pandemije, u vrijeme vrhunca veličanja ideologija velikog napretka i individualizma, shvatili koliko smo zapravo svi maleni i krhki, koliko smo svi povezani i kako smo bez obzira na bilo koji status u ovoj oluji i u lađi svi zajedno? Koliko jedni o drugima ovisimo?
Najednom shvaćamo da su problemi tamo nekih ”drugih i drugačijih” jednako i naši problemi i najednom shvaćamo da nas se itekako tiče što se događa na svakom uglu ove naše planete.
Budimo li se? Hoćemo li shvatiti da kroz ”oluju” moramo veslati zajedno ili ćemo nastaviti sebično štititi ”svoje mjesto” u lađi pa čak i izbacivati ljude s lađe kako bismo si osigurali neki egom prepleteni privid sigurnosti?
Hoćemo li u lađi pogođenoj olujom panično vjerovati u Boga spasitelja i panično ga zazivati da nas nekim čudom izbavi ili ćemo vjerujući Bogu preuzeti odgovornost koja je naša?
Kako papa Franjo kaže ”prigrliti svoj križ, smoći hrabrosti prigrliti sve opasnosti sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo duh može probuditi.
To znači pronaći hrabrosti da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogućiti nove oblike gostoljubivosti, bratstva, solidarnosti.
U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge.
Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!” (Prijevod Jadranke Brnčić)
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- #ženeujavnomprostoru
- Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
- Silovanje je čin pokoravanja, ono je i ratna strategija
- HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
- Fiksacijom protiv djece
- Jednom k’o ni jednom
- Imati ili biti
- Salonska desnica
- Patrijarhat ubija, ljude i prirodu
- Tko se boji roda još
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.