Bolest vam sve zamuti, samo ne uvid u ljude!

Trebala bih pisati kronološki, uostalom kolumna je najavljena kao prikaz slijeda jedne bolesti.

Ok, najavljene su i reminiscencije izazvane stanjima tijela i psihe koje ona donosi. I to bi trebao biti okvir.

Moj urednik, a ni ja, nismo uzeli u obzir da sam osoba koja izlazi iz okvira. Zadane struje su mi bile uvijek najteže, plivanje uzvodno i ono protiv struje je valjda moje prirodno stanje, bolje reći poriv.

Ali ovdje se ne radi o tome. Radi se o slučajevima kad vas neka iznenadna vijest izbaci iz tijeka, zaustavi u kretanju, ne prebaci vas na drugi kolosijek već vas doslovno izbaci iz tračnica.

Ne zaustavi vam samo kretanje, zaustavi vam dah pa tako skamenjeni dopirete samo do vrtloga misli i emocija, do bujice koja prijeti da vas utopi veličinom tragedije, ali i spoznajom da ste i vi mikronski dio nečega što je moglo spriječiti takav događaj.

Zvala se Nikoll, nje više nema, imala je dvije i pol godine, udarci roditelja su bili prejaki za njeno ranjivo tijelo, udarci roditelja, udarci sustava, udarci svih nas koji ne činimo dovoljno da se ovako nešto nikad ne dogodi.

Bili smo kao društvo jako motivirani u organizaciji i provođenju referenduma vezanog za pitanje istospolnih brakova. I za neka druga pitanja, premalo njih, bili smo ujedinjeni i organizirani.

Dobra i lijepa riječ je blagoslov, ali najveća pomoć je u djelima. Ono što vas do kraja uvjeri da niste sami. Neki ljudi su me trajno zadužili jer su u ovim najtežim trenucima bili uz mene, neki su me razdužili svega jer su pokazali ružnoću svog obraza

Gdje nam je svih ovih godina, koje pune naslovnice obiteljskog nasilja, motiviranost da iskoristimo sve, ali baš sve, demokratske alate kako bismo spriječili ovakve tragedije.

Zdravka, stop!

Nisi ovdje zbog ove teme, prepusti onima koji bolje poznaju tu materiju, nek’ puste svoj krik u eter. I nek’ ga ne zaustavljaju dok se ne naprave korjenite promjene nužne za ispravke svega što bi trebalo biti ispravljeno.

U mojoj temi je nažalost isti taj tjedan u rani jutarnji sat do mene došla i druga, pretužna vijest.

Listajući stranice interneta u gluho doba noći naletjela sam na fotografiju djevojke iznad koje je pisao meni neprihvatljiv naslov.

To mlado biće nisam nikad prije vidjela, generacijski smo bile udaljene, platforme javnog izražavanja nam nisu bile iste, ista nam je bila jedino bolest. Tog mladog bića više nema!

Grozničavo tražim po internetu sve što je objavljeno u proteklih dvadesetak sati, kao da sam u potrazi za nekim dokumentom koji će sve ostale negirati, ali uzalud.

Umrla je Adela Klobučar. Otišla je. Nema je među nama. Svugdje se ponavlja isto, nema opoziva.

Gledam u njene fotografije, na svakoj prelijepa, na svakoj s najljepšim mogućim osmijehom, čak i na onoj na kojoj samo što se suza nije otkotrljala niz njezin obraz, ali brana oka ju je zaustavila u trenu kad ju je fotograf trajno zabilježio u dvodimenzionalnosti svoje fotografije.

Moje suze nije uspjela ni jedna brana zaustaviti. Gledala sam satima te noći u njen osmijeh, dobio je zvuk, zvuk je dobio riječi i odzvanjale su: ”Život je lijep i želim živjeti!”. Želja joj se nije ispunila.

Stihovi su krenuli sami iz moje nutrine, stihovi posvećeni Adeli.

Noćas u ranim satima ovog dana
Došla je pretužna vijest i do mene
Potresla me bolno iznutra i izvana
Zbog jedne prelijepe, mlade žene
Suborci smo bili, a nismo ni znali
Primali istu tešku kemiju kroz vene
Ja sam još tu, al’ ne znam dokad
A njeno tijelo iz trena u tren vene
I gledam osmijeh, sjaj u njenom oku
Što kamera je uhvatila godine neke
Tu ljepotu u jednom mladom biću
Tu put nježnu poput tkanine meke
Gledam i vidim u njoj svoje dijete
I svu mladost ovog čudnog svijeta
I zavapim Nebu: ”O zašto baš tako,
Zar nije imala pravo na mnoga ljeta?”
I tko to i po kojem to ključu sve bira
Je l’ to zbog onog nečeg kakva je bila
Što to točno određuje baš svakom
Kad će mu oduzet’ hod i staviti krila
Ovakav osmijeh ne viđa se često
Ni ovakva borba za koju godinu više
Ostaje još nada da i dalje gore negdje
Ta radost, ta mladost, ta ljepota diše

Prokleta sudbino, čemu ovo. Kakvu lekciju nam donose smrti mladih. O Nikoll ne smijem više govoriti, kao što rekoh nije moja tema na ovim stranicama (ali iznutra vrištim).

Pa opet, upravo sad dok pišem, ne mogu zaustaviti svoju asocijativnost i neku čudnu kreativnost svog uma koji povezuje ta dva imena: Adela i Nikoll i pretvorim ih u poruku: ”A D(j)ELA? NI(t)KO!”.

Ne znam je l’ se što moglo učiniti da se spriječi bolest koja je zahvatila mlado Adelino tijelo da je odvede tamo gdje nije željela, no sigurna sam da se moglo štošta toga učiniti da se spriječi bolest koju je zahvatilo institucije i ljude, a koja je Nikoll odvela u smrt.

Prokleta sudbino, čemu ovo. Kakvu lekciju nam donose smrti mladih. O Nikoll ne smijem više govoriti, kao što rekoh nije moja tema na ovim stranicama (ali iznutra vrištim)

I nije da nitko ništa ne poduzima, ali premalo je onih koji djelima pomažu nemoćnima i potrebitima.

Poznajem neke divne pojedince koji zaslužuju biti primjer svima nama i iste takve udruge koje postanu svijetla točka u tamama mnogih svojih članova.

Zašto kažem tamama? Jer kolikogod se smijali, kolikogod bili snažni duhom i vjerovali u dobar ishod ima trenutaka kad vas nadvlada strah, bol, nemoć.

Isto tako, nadvlada vas nedostatak snage i energije u vašem tijelu dok čitav niz obaveza i dalje zahtijeva vaš angažman jer život ide svojim ritmom i ne pita za vaš.

Dobra i lijepa riječ je blagoslov, ali najveća pomoć je u djelima. Ono što vas do kraja uvjeri da niste sami.

Neki ljudi su me trajno zadužili jer su u ovim najtežim trenucima bili uz mene, neki su me razdužili svega jer su pokazali ružnoću svog obraza. U biti svi su ostali ono što su uvijek i bili samo što sam ih ja sad doživjela na jasniji način.

Bolest vam sve zamuti, samo ne uvid u ljude. Njega razbistri!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ne odričem se krila za jedan novi let nakon svih udaraca
• Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?
• Ponekad najteže bitke dobiva dijete u nama
• Između udarca i utjehe
• Potresi u nama i izvan nas
• I pjesma je ponekad vrisak
• Kad padamo, za nešto se moramo uhvatiti!
• Čarobna formula je stati na vrijeme prije nego što zakuhamo
• Ja, usvojeno ”dite” iz ”Malog mista”
• RAKıJA

» Svi tekstovi ovog autora