autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Borci su još tu, novi ljudi – stare navike

Autor: Josip Kregar / 20.10.2016. Leave a Comment

AUTOGRAF Josip Kregar BBU vrijeme moje mladosti postojala je jedna zagonetna društvena skupina – borci. Po njima su se nazivale ulice, bolnice i škole. U školama se govorilo da su se žrtvovali za nas. Malo prerano sam gledao film ”Kozara” i danima sanjao kako borac svojim dlanom zaustavlja oštricu bajunete i spašava djecu.

Kod kuće su me učili drukčije. Moja nona Bogumila nije gledala partizanske filmove jer bi se uzrujala i plakala. Kada sam pitao nešto o tim borcima, majka je, za nju neobično, psovala i pljuvala. Otac je pričao grozne stvari o njima i njihovoj krvoločnosti, sasvim drukčije od onoga što se gledalo u kinu.

Učio me je da nikada ne napuštam masu, ni kada pitaju tko svira harmoniku, ni kad traže pismene ljude. Pa ipak, s nekima od njih bio je prijatelj, kartao i radio.

Po nekom našem susjedu zvala se ulica, ali su moji s podsmijehom govorili da je otišao u šumu bježeći od oltara. Ni dan-danas ne znam na što su mislili.

Tatin prijatelj Vojko bio je borac. Tata ga je poštovao jer je, premda je rušio vlakove s 18 godina, postao šofer, a ne ”budža”, kako se tada govorilo. Vojko i otac često su se sjećali kako su bili na suprotnim stranama, no nisu imali krvave ruke. Rukama su zajedno lovili ribe u rijeci.

Ipak borci su na koncu izgubili rat. Ostarjeli su, pili aspirine i pilule protiv bolova. Umirali su, a na patetičnim govorima na groblju proklinjala se nezahvalnost naroda koji ne cijeni njihovu žrtvu. Rat su izgubili jer se na groblju puca u zrak. Oni bi radije pucali u meso

Kad sam postao mladić, ti ljudi, borci, bili su stari i debeljuškasti, nosili su kockasti sako, ponekad orden. Bili su dekoracija na priredbama. Stalno su se žalili na nepravdu prema njima, kako ih se ne poštuje, kako su njihovi drugovi poginuli za ideale, kako su nas oslobodili od neprijatelja.

Narod je pak brundao protiv njihovih penzija, stanova koje su dobivali, a imali su kuće u obližnjem selu. Ja ih nisam smatrao ozbiljnima sve dok se nisu počeli petljati u cenzuru pjesama i filmova, kada su izmišljali lude konstrukcije protiv Brešana, Solženjicina ili Beatlesa.

Još kad su počeli pisati gnjevna pisma protiv ”Hrvatskog tjednika“, Savke i Tripala, počeo sam shvaćati da oni nisu bezazlena skupina statista na predstavama, dobroćudni nostalgičari koji se sjećaju svog mladenačkog zanosa, već zlobni spletkari koji brane svoje interese.

Sve je postalo jasno kad su dobili svoje kvote u Parlamentu i skupštinama, prednost kod dodjele poslovnih prostora i stanova, svoje staračke domove, svoj veto u odabiru kandidata i direktora, sekretara, kad su prozivali novinare, kritizirali Ameriku i tiho obožavali SSSR.

Oni moralni i vjerojatno najbolji MEĐU NJIMA polako su nestajali, gubili se u povremenim čistkama, prepuštali užicima stalne i rane mirovine. U prvi plan izbijali su sve mlađi, koji su u ratu zapravo bili djeca, oni koji su imali dva svjedoka koja su omogućavala ulaz u povlaštenu boračku klasu zaslužnih koji su sve žrtvovali za slobodu. Oštar kordunski naglasak ili vlaška poza i lukavost postali su znakovi prepoznavanja.

Posebno su brinuli o svojim simbolima, svetinjama kako su to zvali. S religijskim patosom govorili su o Sutjesci i Neretvi, tražili izgradnju monumentalnih spomenika. Bakić, Džamonja, Bogdanović dizali su grandiozne apstraktne skulpture, ali borci su često bili nezadovoljni. Oni su htjeli kipove visokih, snažnih ratnika s plamenim pogledom, stasite drugarice s rupcem na glavi, jedre i zagledane u visinu. Šake, ta omiljena tema kipara, morale su biti stisnute u pesnicu. Nikad im spomenik drugu Titu nije bio dovoljno velik ni ozbiljan. Ako nije bilo tako, borci bi se bunili.

Vjerojatno su zato četnički primitivci išarali ili srušili spomenike na Makljenu, Tjentištu, Kosmaju, Petrovoj gori, Košutama ili dopustili da se kradu metalne ploče i kamene gromade. Danas je to zapušteno kamenje, obraslo mahovinom, na kojem sprejem pišu četiri slova (CCCC).

Moja nona Bogumila nije gledala partizanske filmove jer bi se uzrujala i plakala. Kada sam pitao nešto o tim borcima, majka je, za nju neobično, psovala i pljuvala. Otac je pričao grozne stvari o njima i njihovoj krvoločnosti, sasvim drukčije od onoga što se gledalo u kinu

Ne znam kako su dopustili da nastane spomenik na Kozari koji neodoljivo podsjeća na kuću Teletubisa ili da se zadrži spomenik gay partizanskom borcu u Samoboru, čija feminizirana i nježna pojava ne podsjeća na rat već na šetnju šumom.

Zato su se na otvaranja spomenika zvali najviši drugovi, čak i Maršal, čija je nazočnost trebala spriječiti drugarsku kritiku i obožavanje partizanskog kiča. Borci bi morali suspregnuti svoj ukus i manifestno hvaliti monumentalnost. Takva otvaranja pratila je televizija, pjevali su zborovi, komentirali posebno odabrani drugovi, prema čemu i današnji prijenosi mise ili obljetnice izgledaju blijedo.

Drugovima borcima posebno su smetali filmovi. Nisam bio dovoljno odrastao da to pratim, ali se sjećam da su u početku filmovi o partizanima bili na rubu kiča. Nijemci i domaće izdajice padali su kao snoplje, Talijani su kukavički bježali, a domobrani jedva čekali da se predaju.

Golobradi dječaci s trorogom kapom bacali su bombe tako precizno kao da je to olimpijski sport. Kad se publika zasitila takve lakirovke, kad su pisci i režiseri počeli pisati o ratu kao o gadnoj kloaki kod čega na svakoj strani ima dobrih ljudi, kad su drug i drugarica prikazani kako vode ljubav pod šljivom (u početku se sve završavalo čednim poljupcem, ali kasnije…), borci su se uznemirili.

Lica poput Milene Dravić i njene lijepe oči, plave pletenice nisu baš odgovarale slici angažiranih drugarica. Grubi Pavle Vujisić i njegov prostački jezik smatrali su se duhovitim.

Silva Konjščina ili Richard Burton za njih nisu bili pravi partizani, ali budući da su svjetske zvijezde, preko toga se prelazilo. No kako nisu smjeli prigovoriti voljenom Maršalu, kritizirali su fondove i komisije koje su financirale takve filmove.

Odmah nakon rata nastao je pokret prikazivanja boraca u ljudskom a ne anđeoskom obliku, a oni su onda pisali protestna pisma o tome kako se partizane strijeljalo za ukradenu jabuku, kako drugovi nisu ljubili drugarice.

Posebnu pjenu izazivale su aluzije koje nisu razumjeli, simbolizam Mimice ili Babaje, smijeh publike na dosjetke Vrdoljaka. Za svaki film crnog vala tražili su snimanje dva megaspektakla o ofenzivama.

Još kad su počeli pisati gnjevna pisma protiv ”Hrvatskog tjednika“, Savke i Tripala, počeo sam shvaćati da oni nisu bezazlena skupina statista na predstavama, dobroćudni nostalgičari koji se sjećaju svog mladenačkog zanosa, već zlobni spletkari koji brane svoje interese

Iako nisu baš čitali knjige, znali su tko je drug, a tko sumnjivi element. Zna se tko je Davičo ili Krleža, Horvat ili Cesarec i koga treba staviti u lektiru, a čije knjige idu na zabačene police.

Borci su najviše mrzili satiru. Kanižaj, Brešan ili Hadžić, kad su i veličali vrijednosti za koje su se navodno borci zalagali, bili su sumnjivi. Bukarica (kod Brešana Hamletov otac) je bio njihova realistična slika pohlepnog pokvarenjaka koji se kiti revolucionarnim i domoljubnim frazama; nije bio izmišljen.

On je bio njihov, stvaran i njihov. Smijali su se iskreno tek Marici Hrdalo jer su mislili da je ona ipak ispod njih.

I na Sveučilištu se znalo tko je kada skinuo uniformu i nikad se nije pljeskalo iskrenim simpatizerima kao Rudiju i Ivanu Supeku ili Eugenu Pusiću. Borcima su takvi ljudi smetali, stalno su spletkarili protiv njih.

No njima je najvažnija stvar bila kadroviranje. Borci su bili protiv ministra kulture i obrazovanja. On je predlagao reforme škole i tražio da radnici dođu na sveučilište, a borci su htjeli da dođu njihova revolucionarna djeca. Držali su predavanja po školama i kao svetinju branili predmet Općenarodna obrana i zaštita.

Borci su smatrali da je Zapad dekadentan. Da moderno slikarstvo i muzika (danas glazba) navode mladež na ljubav, a ne na javljanje u vojsku. Postojale su simpatije prema svakom tko mrzi Ameriku. Njima je bilo glavno imati neprijatelja

Ipak, borci su na koncu izgubili rat.

Ostarjeli su, pili aspirine i pilule protiv bolova. Umirali su, a na patetičnim govorima na groblju proklinjala se nezahvalnost naroda koji ne cijeni njihovu žrtvu. Rat su izgubili jer se na groblju puca u zrak. Oni bi radije pucali u meso.

No njima najvažnija stvar bila je kadroviranje. Borci su bili protiv ministra kulture i obrazovanja. On je predlagao reforme škole i tražio da radnici dođu na sveučilište, a borci su htjeli da dođu njihova revolucionarna djeca. Držali su predavanja po školama i kao svetinju branili predmet Općenarodna obrana i zaštita

Kategorija ”dijete palog borca” postala je predmetom podsmijeha, no bila je temelj za razne privilegije i zahtjeve: smještaj u studentski dom, upis na fakultet, dobivanje stipendije, poslovnog prostora, građevinske dozvole, zaposlenja i napredovanja.

Smijali smo se Iljfu i Petrovu (knjiga ”Zlatno tele”) i zgodama djece kapetana Šmita, jer su takvi likovi obilazili nastojeći dobiti kakvu pomoć ili bar besplatni ručak.

Mislio sam da je sve to gotovo, da su borci nestali kao kategorija, kao što su nestali solunski borci, veterani davnih ratova, da se više ne dijeli zemlja i penzije.

Prevario sam se.

Borci još žive među nama. Nose druge uniforme, znakove i ordene, nameću prošlost kao temu. Bune se kod izbora ministara, protiv birokracije u dobivanju statusa, prstom pokazuju na narodne neprijatelje i izdajnike.

Novi ljudi – stare navike.

Još tekstova ovog autora:

  • Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
  • Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
  • Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
  • Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
  • Hrvatska je talac crnih bilježnica
  • Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
  • SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
  • SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
  • Politička alkemija sastavljanja vlade
  • Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: Bakić, Bogdanović, Brešan, Cesarec, Davičo, Dravić, Džamonja, Hadžić, Josip Kregar, Kanižaj, Konjščina, Kozara, Krleža, Pavle Vujisić, Porok Pravde, Richard Burton, Silva Horvat, SSSR

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT