Ivana Šojat
Da, živimo u psihozi već gotovo dvije godine i naravno da smo u podmuklome strahu. Čak i oni koji taj strah ne žele priznati.
Smrti se boje i najhrabriji. Smrt je domena nepoznatog koje nas neminovno čeka. Nepoznato izaziva strah. Strah, međutim, sve nas ne potiče na istovjetnu reakciju.
Možda bismo tako mogli objasniti situaciju koja nas je snašla, nasilnost i nasilje u porastu, netrpeljivost, agresivnost… Objasniti, ali ne i opravdati. Jer: jedno je strah, a nešto posve drugo samouvjerena, grlata neukost koja je uvjerena da je spoznajno obuhvatila sve domene ljudske spoznaje, pa si dopušta napadati, suditi, pozivati na linč.
Kao u Bjelovaru. Recimo. U Bjelovaru gdje si neukost pripisuje božanske karakteristike, dodjeljuje Božje poslanje zatiranja ”ubojica djece”, gdje zločincima naziva one kojima su nekoć u pohode išli kao Melkiori, Baltazari i Gašpari – s darovima, ”ciglama” kave, viskijima, svinjskim polutkama kad bi netko od njihovih zaglibio u bolnici…
Neukost se brani neuko, djetinje, kao prestrašeno dijete koje si preko očiju polaže dlanove kako ne bi vidjelo nešto strašno što mu se primiče. Kao iz inata ili goleme hrabrosti, a zapravo iz straha.
Da, živimo u psihozi već gotovo dvije godine i naravno da smo u podmuklome strahu. Čak i oni koji taj strah ne žele priznati
A strah je, zajedno s bijesom, rastao godinama, desetljećima. Sad je eksplodirao. U gorućim grozdovima. Posvuda. Na trgovima i ulicama, društvenim mrežama, na radnim mjestima, pa čak i obiteljima. Uništio je dugogodišnja prijateljstva. Taj strah napuhan do konstantne srdžbe i potpunog nepovjerenja u sve čemu smo nekoć čvrsto vjerovali u posvemašnjem povjerenju.
Kako se to dogodilo?
Neki će reći: ”Stožer je kriv za sve!” Spominjat će neupitnu nedosljednost Stožera koji je, s jedne strane mjerama posve pretumbao naše živote, a s druge sustavno dopuštao nedopustivo.
I to će biti dijelom točno, ali samo dijelom. Jer, mnogo je segmenata ove naprasne i zapravo tematski posve promašene ”pobune” do koje ranije nije dolazilo ponovno iz straha.
Dok su padali zviždači koji su razotkrivali lopuže, svi su šutjeli. Većinski smo šutjeli i dok su nam banke (uz dopuštenje države) prodavale kredite u stranim valutama, dok su mnogi propadali pod jarmom tih kredita, dok su propadale tvornice čiji su menadžeri-štetočine dobivali otpremnine astronomskih iznosa, a radnici otkaze bez ikakve naknade, dok je rastao porez na dodanu vrijednost, cijene hrane, goriva, prijevoza, udžbenika, dok je zdravstvo tonulo, Hrvatske željeznice se raspadale, dok se lovilo u mutnom u Hrvatskim autocestama, brodogradnji, dok je na površinu isplivavao sav ”populistički” mulj koji se danas u Saboru svađa kao šaneri na tržnici.
Sve se gomilalo. Većini u podsvijesti. Rijetkima na razumskoj razini.
I nema čvrste podloge pod našim nogama – samo dugo taloženi mulj močvare kojoj ne naslućujemo dno. Nema uzora. Oni koji su glumatali nekakve uzore zaboravili su svoje ”potrebite” u Europskom parlamentu, s europarlamentarnim plaćama.
I koga da poštujemo?
Predstavnike ”visoke politike” koji se pogrdama dobacuju kao dječurlija vrtićke dobi? Profesore kojima mnogi odavno prijete bušenjem guma zbog loših ocjena djece koja bolje ocjene nisu zaslužila? Novinare koji su ”izdajnici” čim ukažu na neku anomaliju? Književnike koji su mnogima ”lajave budale” i ”piskarala”? Suce koji se prodaju za skupe satove ili putovanja s ljubavnicama u Dubai?
Sve je postalo olako, a opet tako prokleto neizdrživo i teško, tegobno, dozlaboga mučno.
Sve se gomilalo. Većini u podsvijesti. Rijetkima na razumskoj razini. I nema čvrste podloge pod našim nogama – samo dugo taloženi mulj močvare kojoj ne naslućujemo dno. Nema uzora. Oni koji su glumatali nekakve uzore zaboravili su svoje ”potrebite” u Europskom parlamentu, s europarlamentarnim plaćama
Odbacili smo poštovanje prema drugom, drugima, razumijevanje i samilost kao staru, pohabanu halju. Vidimo samo sebe kao pojedinca, svoje trenutno, živuće stanje. Ne vidimo ljude koji se guše po COVID-odjelima, obitelji koje bez posljednjeg pozdrava pokapaju svoje mrtve, sad već više od dvanaest tisuća njih, takvih obitelji.
Bunimo se protiv nošenja maski kao da se već predugo ne gušimo zbog svih nepravdi koje smo prešutjeli.
”Ne dirajte djecu!” napisao je netko na Domu zdravlja Osijek. Napisao je to netko jamačno uvjeren u pompoznost svoje poruke, netko posve nesvjestan činjenice da je većinu djece odavno ”pojeo” konzumerizam i nadmetanje u posjedovanju, jalovost opsjednutosti vanjštinom, da je odavno sve otišlo k vragu.
A Božić će. I nakratko će svi ”raznježeni” i ”umilni” po društvenim mrežama ostavljati poruke o miru, sreći, blaženstvu, blagoslovu i ljubavi. Ljubavi koje za bližnjeg nekoliko dana kasnije više neće biti ni u tragovima.
Opet će svi koji misle drukčije biti budale, kreteni, idioti, ”ubojice kojima narod treba suditi” (dok se ne razboli).
Ona jelka na Markovu trgu oko koje bdije četa iskešenih orašara koji kao da su spremni na napad u meni zato izaziva jezu. Sve je manje jaslica, a sve više vojnika.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača
- Žene moraju uložiti stostruko više truda da bi išta postigle
- Svijet (a)moralno tone, a probudit će se kad stigne do dna
- U Ukrajini ginu ljudi, u Rusiji istina
- Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore
- Mrtvi žele mir jer u našim sjećanjima svatko od njih ima ime
- Tražimo prava za sebe i svjesno koračamo u kaos
