Božićna molitva

Nitko to nije znao kao majka. U njenom glasu krila se čarolija koja je daleke svjetove činila tako bliskim i stvarnim. Pred mojim djetinjim očima prepunim znatiželje oživljavale su dobre vile i vještice, patuljci i zmajevi, lijepe princeze…

Vječna borba između dobra i zla odigravala se tik preda mnom, malim djetetom, prepunim strepnje, ali i sigurnosti kako će dobro pobijediti, kako će na koncu princeza biti sretna, siromah postati bogat, siroče naći roditelje…

Bajke su bile radost moga djetinjstva. Spavao sam slatko, sretan, jer je svijet nakon svake priče bio još jedanput uspješno spašen od zla.

Dobro je uvijek pobjeđivalo.

I prve dječje igre stvarane su u sjeni bajki. Pod sunčevim svjetlom pretvarali smo se u junake koji su hodali našim snovima. Poneko je morao biti zla vještica ili ljutiti zmaj. No, i taj je na koncu postajao dobar, zla vještica mila baka, a zmaj lijepi princ kojeg nekoć mračne sile osudiše na propast.

Čudesne bijahu te igre!

Kad sam malo stasao majka mi je ispričala najčudesniju bajku koju sam do tad čuo. I sam njen glas, dostojanstven i nježan kao nikada prije, i lice neopisivo blago, govorili su kako to nije obična bajka.

Želio je biti manji od onih koje je najviše volio. Imao je hrabrosti prepustiti se drugima da ga vole. Naumio je pomoći ljudima da budu sretni, ispuniti njihove najdublje čežnje i sanje, kojih često ni sami nisu svjesni. Poučiti ih kako se bude čovjekom, to mu je bila želja. Život je posvetio tome

U dalekoj zemlji, seocetu imenom Betlehem, rodio se dječačić Isus. U štalici pored ovaca i volova. Marija i Josip, tako su se zvali Isusovi roditelji, bili su presretni.

To je bio početak priče.

Sve što je slijedilo nakon toga bilo je čarobnije od svake bajke. Pojavili su se raspjevani anđeli, zahvalni pastiri, mudraci s dalekog Istoka, svi sretni i okupljeni oko novorođenog Isusa. Ljude oko sebe učinio je sretnim. Izuzev nekog zlog kralja Heroda. On nije prihvatio biti sretan s drugima. Nimalo čudno jer ne postoji bajka bez zlog kralja ili zle vještice.

Isus nije bio obično dijete. Bajka veli da je on bio Sin Božji koji je želio postati čovjek. Mogao je odmah postati odrastao, ali je njemu posebnu radost pričinjavalo biti nježno bespomoćno dijete.

Želio je biti manji od onih koje je najviše volio. Imao je hrabrosti prepustiti se drugima da ga vole. Naumio je pomoći ljudima da budu sretni, ispuniti njihove najdublje čežnje i sanje, kojih često ni sami nisu svjesni. Poučiti ih kako se bude čovjekom, to mu je bila želja.

Život je posvetio tome.

Onakav kakav je ušao u svijet, takav je i hodao njime. Bez maske, prepun povjerenja i ljubavi. Željan susreta s drugim čovjekom. U drugome se krije tvoja sreća, a drugoga u tebi, znao je.

Nije bježao od ljubavi uplašen patnjom. Nije očajavao. Ljubavlju i povjerenjem liječio je druge. Što ne bi stigao učiniti, prepun djetinjeg brižnog povjerenja prepuštao je svom Ocu.

Cijelog života ostao je Očevo dijete.

Djetinje srce otkrivalo mu je kako je unatoč svega lijepo i dostojno biti čovjek. Raširene ruke obilježile su njegov život. Rođenje, djelovanje i smrt. Te ruke odagnale su zlo iz mnogih ljudskih srdaca.

Isus je ustvari bio poruka njegova Oca svim ljudima. Putokaz na putu čovještva. Tajna pobožanstvenjenja čovjeka. Neizmjerna ljubav.

Na koncu je moja majka sasvim ozbiljno rekla kako je sve to istinito. Nasmiješio sam se u sebi tiho, jedva se suzdržavajući da ne kažem majci, pa da, naravno, sve su bajke istinite, zar to ne znaš?

Nakon te večeri moj omiljeni junak bio je Isus. Svi ostali postali su nekako mali i nestvarni. Bio sam sretan jer je Isus bio dijete, a bio je junak kome su se i odrasli divili.

Bilo je lijepo biti dijete.

Godine su prolazile. Moje sjećanje na djetinjstvo postajalo je sve bljeđe. Mnoge ispričane priče nestale su u bezdanu zaborava. Osim jedne, one o malom Isusu. Ne samo zato što se svake godine na Božić slavio njegov rođendan.

Preteška je maska koju ti daruju kad stupiš u svijet odraslih. Maska ti zabranjuje suze. Kada osjećaš bol, nasmiješi se! Zabranjuje smijeh. Kada si sretan, namrgodi se!

Isus mi je postao prijatelj.

Upoznao sam ga. Kušao sam pod svjetlošću dana postati kao moj prijatelj, moj junak. Nekada davno puno lakše mi je uspijevalo u dječjim igrama biti princ ili dobri vilenjak. Ali biti kao Isus, to nije išlo baš tako lako.

Ne znam zašto. Strah me je da ne odrastem. Kao da odrasli izgube sposobnost pretočiti bajke u životu, postati sličnim omiljenom junaku ili prijatelju. Osjećam kako tu sposobnost sve više gubim u svom srcu.

Preteška je maska koju ti daruju kad stupiš u svijet odraslih. Maska ti zabranjuje suze. Kada osjećaš bol, nasmiješi se! Zabranjuje smijeh. Kada si sretan, namrgodi se!

Ludost je trošiti vrijeme na druge, jer tko rasipa vrijeme ne uspijeva. Igri i bezbrižnosti nema mjesta u svijetu odraslih. Uspjeh je mjerilo svega, cijena mu je mala. Tvoje srce, iskrenost i životna radost.

Masku uz lice veže strah, a u duši pustoš vapi za iskrenom riječju drugoga čovjeka bez maske. Raspet između želja i straha.

Bajke i maske ne idu skupa.

Ne želim odrasti. Želim biti kao dijete.

Ovog Božića to će biti moja jedina molitva upućena malom Isusu.

Molitva za djetinje srce.

Moje i moje subraće ljudi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Polazišta za doprinos islama globalnom ekološkom obraćenju
• Desmond Tutu, Evanđelje u obrani crnačke ljudskosti
• Ekologija kao put svetosti
• Kur’ansko izvješće o Isusovom rođenju
• Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (3)
• Ponovno otkrivanje ekološkog poslanja kršćana
• Ekološka nastojanja i borba za socijalnu pravdu idu zajedno
• Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (2)
• Važnost religija u globalnom ekološkom obraćenju
• Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (1)

» Svi tekstovi ovog autora