Prvi puta sam ga vidjela u Mrkoplju, pod stablom, okružena djecom kojima je govorio o ljepoti mira. Sjena mu padala na lice, a kosa, prosijeda i, premda kratka, nemirna, vijorila na vjetru. Pokreti mu bili žustri, glas pomalo opor, pun strasti, a pogled iz sjene svijetao i blag.
Nisam ga nikad poslije pitala kako je, ne poznajući me, došao na pomisao pozvati me da govorim o haiku poeziji. Nećkala sam se rekavši mu da ne znam govoriti djeci, a on me, meko izgovarajući goranski ”ć” u telefonsku slušalicu, hrabrio: ”Djeca će razumjeti i prije nego li im kažeš ijednu riječ”. Osjetila sam njegov osmijeh. Imao je pravo.
Rat još nije bio završio i roditelji djece u ”Školi mira” možda su se baš u tom trenutku borili na suprotnim stranama. A između njih jednostavno, gotovo priprosto, stajao je Franjo Starčević i njihovoj djeci govorio o miru: ”Gorski kotar je povišen, on je najviše naseljeno područje u Hrvatskoj. Ovdje vlada mir jer smo na visini, pa smo bliže nebu.”
”Gorski kotar je povišen, on je najviše naseljeno područje u Hrvatskoj. Ovdje vlada mir jer smo na visini, pa smo bliže nebu“ (…) ”Ideja mira je nastala u vremenu koje nema početak ni kraj. Život u kojem živimo nije od danas do sutra, nego teče neprekidno. Unutar tog neprekidnog niza uvijek će biti razloga za borbu za mir“
O miru je govorio neprestance svima, hrabrošću koja je često graničila s ludošću. I s navršenih osamdeset sedam jednakim žarom: ”Dokle god ne bude mira, neću bezbrižno spavati, ako treba opet ću misliti, buditi, drmati, udarati pod rebra.”
Još 1992. brat Franjo je pješice, preko barikada, kada je to bilo nepoželjno i vrlo opasno, obilazio kuće u selima Gorkog kotara kadikad i tridesetak kilometara udaljenim od Mrkoplja preko Bjelolasice sve do Jasenka, potičući i Srbe i Hrvate na povjerenje i nenasilje.
I doista, u Gorskom kotaru nije bilo ratnih sukoba!
Potom se predao radu s djecom uvjeren da je mir najbolje stvarati u njihovim srcima, a onda u kolovozu 1994. utemeljio, zajedno sa suradnicima, mrkopaljsku ”Školu mira” u kojoj su djeca različitih nacionalnosti učila da je bogatstvo upravo u različitostima.
Privukao brat Franjo nebo nad Gorski kotar.
Petnaestak godina kasnije tek što sam zakoračila na stepenice u Voćarskoj ulici u Zagrebu, otvori se prozor i proviri glava profesora Aleksandra (Saše) Flakera. Dobacio mi ključić doviknuvši: ”Hajd’ mi, molim te, uzmi poštu iz sandučića”.
Hrpica računa, a na vrhu bijela koverta s poznatim rukopisom. Franjinim. Saznah tada da su Saša i Franjo prijatelji još od školskih senjskih dana.
”Postoje ljudi koji postaju dijelom nas samih. Držimo se za njih jer su ujedno naše okomice i putokazi”. Takvom je Sašinom okosnicom postao Franjo. Uzajamno su se cijepili različitim vrstama svjetonazorskog cjepiva.
Prijateljstvo im se učvrstilo u rujnu 1943. Sreli su se ”na položaju“ iznad Škrljeva: Franjo kao konjovodac, a Saša kao prezreni novak pogrešna pedigrea. Pogledali su se i – razumjeli.
”Postoje ljudi koji postaju dijelom nas samih. Držimo se za njih jer su ujedno naše okomice i putokazi“
A onda su se ponovno našli pred završetkom studija književnost, odnosno filozofije. I uzajamno se neko vrijeme posjećivali. A pridruživao im se u Mrkoplju Alojzije Crnić. S njim je Franjo došao na ideju o spomeniku smrznutoj 26-orici, jedinstvenom po zamisli jer nije slavio ni borbu ni ratnike, nego je iskazivao sućut onima koji su umrli Božjom voljom na Matić poljani ponad Mrkoplja.
Družili se opet nakon što su s pojavile prve barikade. Franjo opasnost nije shvaćao kao strateško, nego kao moralno pitanje. Stvarao je mir. Njegovo je misionarstvo urodilo plodom: ”Dani mira” privlačili su mirotvorce iz Zagreba, Austrije, Njemačke, Italije i usred rata širili se na Bosnu, pa i na Srbiju.
Saša bi s njim odlazio u Jasenak, ručali bi u hotelu s izbjeglicama iz Vukovara i pili u gostionici s predstavnicima Srba. Snimale su Franju europske TV kamere, dolazili novinari u ”oazu mira”. Kaže Saša: ”Nije bilo ni traga ritualnom katolicizmu, bilo je to kršćanstvo izvorno, poslanja onoga koji je Franji dao ime, Asiškog.”
Je li Franji izrečena zahvalnost u Hrvatskoj? Pa i nije, zapravo. Rat je na ovim prostorima završio, mirotvorac je obavio svoje i može biti zaboravljen.
”Dani mira” su još neko vrijeme održavani, ali više kao lokalna ponuda Mrkoplja, nego ”svjetlost usred europske pomrčine”. Memorijal mira na Matić poljani počeli su svojatati drugi.
Franju su mnogi napustili, a najbolji prijatelj Alojzije i supruga Ljuba umrli. Poput pustinjaka – vapio je i dalje – u šumi u koju je svakodnevno hodočastio. Kao u radost. Ali i bol. Trajno je moguć novi rat – tinja pod korom neodržavana mira. Pod korom našega nepročišćena pamćenja, naše gotovosti da one ”druge” smatramo svojim neprijateljima.
Prirodu je smatrao ”drugom stranom ljudske mirotvorne vrline”. Sudjelovao je u pokušaju osnivanja udruge ”Spasimo zeleno srce Hrvatske” imajući na umu spas svojih brda od okova i ružnoće tehnike.
Trajno je moguć novi rat – tinja pod korom neodržavana mira. Pod korom našega nepročišćena pamćenja, naše gotovosti da one ”druge“ smatramo svojim neprijateljima
Ali nije uspio. Razmišljao je da krilaticu ”Spasimo zeleno srce Hrvatske” objesi o štap i kraj njega se spali poput Palacha. Odustao je misleći na unuka, na sina Gorana i nevjestu. I na mogućnost da se otvori lanac daljih poraza. Oni su svejedno došli, prirasli uz pobjede, i obrnuto – ”sišle su pobjede u svoje poraze”.
Postupno je pronalazio smisao u pisanju, na što ga i Saša poticao. Dok je radio na rukopisu knjige U potrazi za goranskom dušom (2003), i kasnije. Saša i ja smo ga, kada bi se brda zazelenjela, posjećivali. Kadikad s Krunom Pranjićem ili Marinom Protrkom i njihovim obiteljima.
Pričao mi o ocu, o ljubljenoj Ljubi, o izdajama samoga sebe… I u tekstovima Franjo je bio bespoštedno ispovjedno iskren i neodoljivo slobodno zaigran riječima. Saša ga zvao inženjerom riječi.
Šest mjeseci poslije Saše. Franjo je umro 30. travnja 2011. u bolnici u Rijeci. Sahranjen je u Mrkoplju 3. svibnja. Tom prigodom župnik je rekao kako će se, uza sva dobra djela i nastojanja Franjina, najviše sjećati njegova pogleda kada bi nedjeljom stao u red da primi pričest. Pogleda djetinja, otvorena, iskričava i blaga. Pogleda kakva je imao onoga dana pod stablima,„ hlađen i žežen na njihovoj kori”.
Franjo nas i danas udara pod rebra: ”Ideja mira je nastala u vremenu koje nema početak ni kraj. Život u kojem živimo nije od danas do sutra, nego teče neprekidno. Unutar tog neprekidnog niza uvijek će biti razloga za borbu za mir”.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
- Prispodoba za naše vrijeme: da svima bude dobro
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
- Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
- Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
- Žena za biskupa Lyona
- Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
- Sretan rođendan, planete Zemljo!
- Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.