Jadranka Brnčić
Umrla je kraljica Velike Britanije Elizabeta II. i, nakon skupih protokola i ceremonija koji su trajali desetak dana, napokon 19. rujna (2022.) sahranjena da počiva u miru.
Prateći događanja od njezine smrti do sahrane te prisjećajući se povijesti i simboličke težine britanske monarhije, teško se oteti dojmu koliko sličnosti postoji između monarhije i ustroja Katoličke Crkve. Ne samo u povijesti, nego, na nešto drukčiji način, i danas. Uostalom, Sveta Stolica smještena u Vatikanu i jest apsolutna monarhija.
Trenutno postoji samo sedam apsolutnih monarhija u svijetu, a većina njih djeluje unutar Arapskog poluotoka. Papa, kada je izabran, ne odgovara ljudskim vlastima, nego ima apsolutnu vlast nad cijelom Rimokatoličkom Crkvom, izravnu vlast koja dopire do pojedinih članova.
Dakle, vladajući službenici u Vatikanu, Vatikanska kurija, djeluje na temelju delegiranih ovlaštenja od pape. Njegova dužnost pape uključuje tri glavne vladine službe: on je vrhovni sudac, vrhovni zakonodavac i vrhovni izvršni organ, tako da nema podjele vlasti.
Jednako vrijedi i za službu biskupa; svaka se pojedina biskupija teološki naziva zasebnom, mjesnom crkvom u kojoj biskup ima apsolutnu moć podređenu papi.
Kad su europske monarhije postale kršćanske, počele su se modelirati prema modelu svete monarhije: počeli su sebe vidjeti kao Božji instrument, kao Božju zamjenu na zemlji, njegove ”namjesnike” i kao sluge naroda. Funkciju koju su obnašali nisu sami odabrali, nego su naslijedili, čemu su se morali prilagoditi – ponekad, poput oca kraljice Elizabete, Georgea VI., nevoljko.
Obje monarhije svoj kontinuitet, na koji su ponosni, dakle, zahvaljuju logici nasljeđivanja kakvoj se priznaje sakralno značenje. U britanskoj monarhiji riječ je, dakako, o prijenosu vlasti krvnim srodstvom među generacijama, ali ono nije dovoljno. Naime, središte svakog krunjenja je pomazanje – crkveni obred koji posvećuje i potvrđuje svetost službe koju pomazanik obavlja u službi Bogu i narodu kojemu služi i kojega predstavlja pred Bogom. Biskupi, doduše, nisu krvno povezani, i bira ih se među svećenicima, no veže ih pomazanje udjeljivano od apostolskih vremena do danas. Celibat je od 12. stoljeća postao obaveznim za biskupe i svećenike među ostalim i zato da ne bi došlo do dijeljenja crkvene imovine njihovim obiteljima.
Što veže dvije monarhije, britansku i crkvenu, jest ponajprije simbolička težina njihove moći. Iako obje formalno nemaju političke, zbog svoje simboličke, ali i financijske moći, ipak su itekako važni igrači u pozadini političkih događaja. I obje se manje-više uspješno prilagođavaju promjenama u političkoj geografiji svijeta.
Kraljevska obitelj i biskupi svoju službu doživljavaju kao svetu dužnost ili kao poslanje utemeljeno na pozvanju. Za razliku od preuzimanja dužnosti u svjetovnim institucijama, gdje je služba uloga odijeljena od drugih uloga u privatnom životu, kraljevi/kraljice i biskupi/svećenici svoju službu doživljavaju ne samo kao jednu od uloga, nego se posvema poistovjećuju s njom i ona postaje njihovim ljudskim identitetom. Zato često stupajući u službu dobivaju novo ime.
Upravo ovo osobno poistovjećivanje s ulogom skriva u sebi i mitsku privlačnost kakva narodu može ulijevati osjećaj sigurnosti u okrilju tradicije, ali i golemu opasnost kada je zlouporabljeno ili izigrano. Zato se britanska kraljevska obitelj toliko, manje ili više uspješno, brine o svom ugledu, a Katolička Crkva, ne samo crkvena hijerarhija, nego često i vjernici, njegujući licemjerje veze službe i uloge, kritiku njezinih službenika doživljuju kao neprijateljsko narušavanje ugleda same Crkve, a budući da je ona Božji namjesnik na zemlji, i samog Boga.
Kao što svjedoči trenutačno emocionalno stanje u njezinoj zemlji, odanost kraljice Elizabete ovom idealu bila je iznimno uspješna u vezivanju njezinih ljudi za nju i, preko nje, jedne za druge. Ona je bila konstanta kada su se političari izmjenjivali, utjelovljenje ne samo ustava, nego i duha nacije. To je postigla nevjerojatnim brojem službenih funkcija, kao i spokojnom nepromjenjivošću. Povremeno je to impliciralo i određeni stupanj osobnog herojstva, kao kada je kraljevska obitelj odbila napustiti London tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
Organizacija i struktura zapadne, latinske Rimokatoličke Crkve tijekom svoje je povijesti bila pod utjecajem društvene i političke stvarnosti razdoblja u kojem je djelovala (obavljala svoje poslanje). Dovoljno je jednostavno pratiti povijesni put; sjetiti se feudalizma ili formiranja modernih monarhijskih država. Trenutno, Katolička Crkva živi uglavnom unutar demokratskih društava u mnogim zemljama svijeta, posebice u Europi.
Stoga je postaviti pitanje: je li Crkva, unatoč svojim vrlo specifičnim karakteristikama, voljna dopustiti da njezini unutarnji procesi budu dovedeni u pitanje težnjama suvremenika u odnosu na demokraciju i ljudska prava? Štoviše, može li u njoj postojati, u nizu aspekata, dosluh s autentičnim kršćanskim putem bratskog/sestrinskog uređenja? Nije li to možda, prije svega, ključni izazov za kredibilnost evanđelja u današnjem svijetu, posebice u Europi?
Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) iznio je niz duboko tradicionalnih teoloških i crkvenih stvarnosti, stoljećima skrivenima, u prvi plan: radikalnu jednakost svih krštenih ljudi, njihovo krsno i proročko svećeništvo, njihov osjećaj vjere, vrst kolektivnog duhovnog instinkta (sensus fidei) koji im omogućuje da percipiraju što je u skladu s vjerom a što nije, njihovu karizmu i prema tome poslanje, riječima i djelima, koje trebaju ostvariti, i unutar Crkve i u svijetu, shvaćanje zaređene službe kao služenja kršćanima, a ne kao autoritarne dominacije nad njima, djelomičnu reintegraciju biskupa unutar njegove lokalne dijecezanske crkve, djelomičnu reintegracija pape unutar biskupskog kolegija.
Iz ove teološke perspektive, kakvu svesrdno prihvaća i promovira papa Franjo, ne samo da vjernici ponovno postaju igrači koji govore i djeluju, i unutar svoje mjesne Crkve i unutar sveopće Crkve, nego svaka mjesna Crkva sama postaje igrač, sa zasebnom autonomijom i specifičnošću. Rim je samo zadužen za misiju služenja jedinstvu i zajedništvu mjesnih Crkava. Teološki, ako ne uvijek u praksi, ovo ponovno uspostavljanje ravnoteže između zajednice vjernika i pastoralne vlasti biskupa ili svećenika podrazumijeva drugačije shvaćanje moći i njezine primjene unutar Crkve, što svakoga vodi do većeg sudjelovanja i do suradnje u zajedničkom crkvenom poslanju.
Uz ovo preuređenje unutarnjega crkvenog prostora, Drugi vatikanski koncil zauzeo je i novi odlučan i vrlo inovativan stav, barem s katoličkog gledišta, u usporedbi s prethodnim stoljećem. U Pastoralnoj konstituciji pod naslovom Gaudium et spes Vijeće se opredijelilo za pozitivan dijalog sa suvremenim svijetom, priznajući da Crkva ne samo da pridonosi svijetu, nego da od svijeta i mnogo prima.
Tijekom proteklih 55 godina, a posebice za pontifikata pape Franje, došlo je do nekih promjena.
Prva značajna činjenica, u prilično kritičnim okolnostima za Rimsku kuriju, bila je kada je Pavao VI., tijekom Drugog vatikanskog sabora, najavio reformu i internacionalizaciju Kurije. Druga značajna činjenica bila je ta da je, kako bi udovoljio zahtjevu koncilskih otaca za više sabornosti i kolegijalnosti u Katoličkoj Crkvi, Pavao VI., do kraja koncila, stvorio sinodu biskupa – sa savjetodavnom ulogom – uglavnom sastavljenu od izabranih predstavnika biskupskih konferencija koji se sazivaju prema potrebama Crkve i Pape da savjetuju potonju i Rimsku kuriju, kao i da sudjeluju u upravljanju sveopćom Crkvom. No nije dovoljno internacionalizirati osoblje Rimske kurije da bi se ona doista obnovila u svom birokratskom mentalitetu, u opsegu svoje moći i funkcioniranja.
Rimska biskupska sinoda, koju je uspostavio Pavao VI. 1965. godine, nije ispunila očekivanja nekolicine koncilskih otaca jer je bila osmišljena da igra tek savjetodavnu ulogu. Iako su obične ili posebne rimske sinode mogle imati neke koristi za kolegijalne osjećaje, ipak se činilo da postaju samo jednostavni studijski ili informativni simpoziji o raznim temama u većoj ili manjoj mjeri hitnim. Dakle, rasprave bez izravnog utjecaja na sveopće upravljanje Crkvom, koje je ostalo prerogativ Pape i Rimske kurije. S tim u vezi papa Franjo je uveo veće savjetovanje sa svim Božjim narodom.
Tijekom gotovo dvadeset i pet godina umnožili su se akti Svete Stolice, koje mnogi smatraju autoritarnima: primjerice, apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. Ordinatio sacerdotalis, kojim se, čini se, definitivno zatvara pitanje pristupa žena svećeničkoj službi, dokument koji je Kongregacija za nauk vjere čak smatrala nepogrešivim, namećući prisegu vjernosti rimskom učiteljstvu svakoj osobi s dužnošću autoriteta ili poučavanja u Crkvi uz obvezno pridržavanje nove kategorije tzv. konačne istine, motu proprio Ad tuendam fidem, bez podsjećanja na osporavana biskupska imenovanja, ili, u novije vrijeme, motu proprio Summorum pontificum, kojim se Rimski misal iz 1962. odobrava kao izvanredni oblik katoličke liturgije i, u isto vrijeme, ograničava uloga biskupa kao moderatora liturgiju u svojoj biskupiji. Za biskupske konferencije papa Franjo je srećom obnovio ulogu biskupa kao moderatora liturgije u svojoj mjesnoj Crkvi.
Sinodalnost treba primjenjivati na svim razinama. Sve dok se istinski ne provodi na univerzalnoj razini u Katoličkoj Crkvi, sinodalnost ostalih crkvenih razina jest ozbiljno narušena.
Što je najvažnije, kroz ovu sinodalnu preobrazbu posebno katolicizma, kršćanstvo bi si osiguralo sredstva da poruku Evanđelja učini vjerodostojnijom jer se dokaz bratstva u Kristu ne bi činio proturječnim autoritarnom ponašanju unutar samih crkava. No to nedvojbeno pretpostavlja i kritičko, ali temeljno pomirenje Katoličke Crkve s demokratskom kulturom našeg vremena, koje još nije dovršeno.
Ako Crkva ne naviješta Boga koji se raduje autonomiji inteligentnog, svjesnog i slobodnog ljudskog subjekta, solidarnog s drugim ljudskim subjektima, Boga koji nudi svoj savez ljubavi, ako se Crkva pokaže sumnjičava i negativna, imperativna i zabranjujuća u odnosu na našu kulturu, kako može tvrditi da ju evangelizira i održava? Crkva bi možda mogla pridonijeti revitalizaciji naših zapadnih demokracija, dajući im onu dodatnu dozu duhovnosti, brige za javno dobro i kolektivno jedinstvo, dinamiku, dašak nade koji im tako često nedostaje.
Danas bi možda Crkva mogla pomoći, zajedno s drugima, ispuniti ovu demokratsku prazninu od koje pate naša suvremena društva. Moglo bi se također vjerovati da bi ova preobrazba katolicizma mogla pridonijeti i drugim kršćanskim Crkvama da napuste predrasude, potaknuvši ih na ponovnu uspostavu zajedništva.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Želim li da se svijet promijeni?
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina