Budimir Lončar je donio jedinu moguću odluku: odbiti medalju

Budimir Lončar je donio jedinu moguću odluku: odbiti medalju Grada Zagreba. Posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, a kasnije i savjetnik predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, odbio je priznanje Grada Zagreba, zbog napada koji su povodom tog priznanja uslijedili.

Nakon što se HDZ ogradio od namjere zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da nagradi Budimira Lončara, iskusni diplomat je jučer uputio priopćenje javnosti:

“Nakon što sam postao objektom javnog, odnosno medijskog iživljavanja pojedinaca i skupina koji žele – preko mene – obračunati s prošlošću, prisiljen sam obratiti se na ovaj način hrvatskoj javnosti, građankama i građanima Republike Hrvatske.

Nikakvih drugih ni daljih reagiranja s moje strane neće biti. Postao sam predmetom kampanje što poprima sve odlike javnog linča, ali nemam se namjeru braniti od tih recikliranih optužbi, jer sam o svemu tome već govorio, a postoje, uostalom, i živi svjedoci.

Nikakvih drugih ni daljih reagiranja s moje strane neće biti. Postao sam predmetom kampanje što poprima sve odlike javnog linča, ali nemam se namjeru braniti od tih recikliranih optužbi, jer sam o svemu tome već govorio, a postoje, uostalom, i živi svjedoci

Optužbe iznesene protiv mene smatram neutemeljenim i bespredmetnim, a one koji ih iznose ne zanimaju ni dokumenti, ni sjećanja sudionika zbivanja o kojima bestidno lažno govore.

Ne mogu, međutim, a da ne konstatiram kako znakovito šute oni organi i institucije države koji bi im po službenoj dužnosti morali pokloniti ne samo pozornost, nego i reagirati na njihovo nedopustivo i anticivilizacijsko ponašanje. Ta me šutnja zabrinjava čak i više od hajke što se protiv mene vodi, jer ona govori o atmosferi u našemu društvu, atmosferi u kojoj je moguće nekoga nekažnjeno pribijati na stup srama. Danas mene, a sutra – tko zna koga. Siguran više nije nitko.

Ispod časti mi je licitirati s onime što sam učinio za Hrvatsku i njezin položaj u svijetu, a o tome postoje dokumenti, zapisnici i živi svjedoci koji znaju što je i kako je bilo.

U nastalim okolnostima niti mogu, niti želim primiti priznanje koje mi je htio uručiti zagrebački gradonačelnik.

Neki će se takvoj mojoj odluci zlurado veseliti, videći u tome svoju pobjedu, neki će biti razočarani, ocjenjujući da sam ustuknuo. Niti su oni koji me bjesomučno napadaju pobijedili, niti sam se ja povukao. Naprosto ne želim ni na koji način sudjelovati u tome žalosnom igrokazu koji sramoti moju domovinu, Republiku Hrvatsku. Ovo je moja konačna odluka i posljednja riječ u toj stvari. Napade koje trpim smatram bezočnim lažima.

Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, kao i da se može bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu – činjenice.

Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu. U NOB-u sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani.

Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske u čemu sam također ostavio trag.

Objektivni povjesničari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne!”

Neki će se takvoj mojoj odluci zlurado veseliti, videći u tome svoju pobjedu, neki će biti razočarani, ocjenjujući da sam ustuknuo. Niti su oni koji me bjesomučno napadaju pobijedili, niti sam se ja povukao. Naprosto ne želim ni na koji način sudjelovati u tome žalosnom igrokazu koji sramoti moju domovinu, Republiku Hrvatsku. Ovo je moja konačna odluka i posljednja riječ u toj stvari. Napade koje trpim smatram bezočnim lažima

***

Podsjetimo, što je to za Hrvatsku napravio Budimir Lončar? Važno je to reći zbog laži koje serviraju zagrebački HDZ i Andrija Mikulić: naime, Franjo Tuđman nikada nije optužio Lončara za izdajništvo. Sasvim suprotno.

Ključno će se pokazati Lončarovo lobiranje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 25. rujna 1991., kojem je predsjedala Francuska. Bez te sjednice ne bi došlo do rada Badinterove komisije i priznavanja hrvatskih granica. Lončaru je na tome čestitao i Tuđman.

Na toj sjednici će američki državni tajnik James Baker prvi puta otvoreno optužiti Slobodana Miloševića da proizvodi opasnost za europski i svjetski mir, te će se uvesti embargo na naoružavanje SFRJ.

Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokret nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca), a njega će beogradski tisak žestoko napadati kao izdajnika SFRJ. Naime, u dva ljetna mjeseca je protiv Lončara u Beogradu objavljeno više od 300 negativnih članaka.

Iako ga se u Hrvatskoj napada zato što je utemeljio i godinama rukovodio posebnim odjelom Ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje “neprijateljske djelatnosti u inozemstvu”, službe koja je, kažu njegovi klevetnici, pod Lončarom slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata, za doba njegova službovanja u Bonnu nisu registrirane likvidacije Hrvata, ali je ekstremna hrvatska emigracija ubila nekoliko jugoslavenskih diplomata. I ta je tvrdnja o radu posebnim rukovodstvom MVP SVRJ laž- Lončar se time nije bavio. Nikada.

Elem, premda je bio ministar vanjskih poslova SFRJ zalagao se za internacionalizaciju jugoslavenske krize, a održavanje izvanrednog 14. kongresa KPJ 22. siječnja 1990. u Sava centru u Beogradu uvjerilo ga je da je stvar s Jugoslavijom gotova.

Istina je ova: da su Rezoluciju o embargu na isporuku oružja SFRJ sastavili James Baker i austrijski kolega Alois Mock, da je donesena jednoglasno na već navedenoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 1991., a da joj je bio cilj spriječiti daljnje naoružavanje JNA, ponajviše oružjem iz bivšeg SSSR-a.

Budući da je optužba da je razoružao Hrvatsku najspornija, želim objasniti neke važne situacije.

Dana 12. rujna 1991., kada je već pokrenut proces Europske zajednice za posredovanje u ustavnoj i političkoj krizi u Jugoslaviji, održan je, na inicijativu Budimira Lončara, sastanak u Banskim dvorima u Zagrebu na kojem su bili: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Ante Marković i Lončar. Svrha sastanka je bila ocijeniti stanje krize i porast opasnosti od eskalacije sukoba s posebnim naglaskom na šire i agresivnije uključivanje JNA na strani politike Slobodana Miloševića.

Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju. Kao što je poznato, ta je mirotvorna akcija UN-a postala najuspješnija u povijesti Ujedinjenih nacija

Lončar se služio provjerenim informacijama iz State Departmenta i krugova bliskih Mihajlu Gorbačovu o tome da je JNA imala dogovor o kupnji naoružanja od SSSR-a u visini od 2 milijarde US dolara. Odlučeno je da se ide na Vijeće sigurnosti UN-a i na taj način dobije dodatni legitimitet za konferenciju o Jugoslaviji pod pokroviteljstvom Europske zajednice, nakon čega je došlo do već spomenute sjednice VS UN-a.

Dakle, da nije bilo Budimira Lončara, JNA bi bila još žešća u ratu protiv hrvatskih snaga! Mrtvih i ranjenih bi bilo kudikamo više.

Bila je to i prva prilika da jedan ministar vanjskih poslova (Lončar) pokrene sjednicu VS UN-a ”o sukobu u Jugoslaviji i opasnosti za svjetski mir”.

Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju.

Kao što je poznato, ta je mirotvorna akcija UN-a postala najuspješnija u povijesti Ujedinjenih nacija.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ne dijelimo se više po principu ”mi” i ”oni”, ”mi” i ”vi”!
• Biskup Banije Košić u jurišu na Turke, Srbe i komuniste
• Ovi nas potresi moraju pretvoriti u bolje ljude
• Rade Šerbedžija govori kao papa Franjo: gradimo kulturu skrbi
• David Grünfelder: Najvažnije je paziti na sebe i na druge
• Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost
• Bozanić pohvalio negacionistički feljton o Jasenovcu
• Moja ”Srbenka”, moja Aleksandra Zec, moji su svi
• Maradonina se lopta ne prlja. Niti moje suze
• Što je patrijarh Irinej napisao papi Franji o Stepincu

» Svi tekstovi ovog autora