Budimir Lončar – vanserijski čovjek iz neponovljivog vremena

Tvrtko Jakovina, “Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta’’, Fraktura, Zaprešić, 09/20, 770 str.

Jedan čovjek i jedna knjiga.

Knjiga o čovjeku i njegovom životu, to je ono što nas je u petak 2. listopada okupilo u Kristalnoj dvorani Hotela Westin u Zagrebu.

Suhim faktografskim jezikom rečeno, a bez ikakvih vrijednosnih sudova, pred nama, pred javnošću, golema je knjiga o dugovječnom čovjeku. No na tome niti možemo, niti smijemo stati. Dodamo li nužni vrijednosni sud, onda ćemo reći da predstavljamo krajnje ozbiljno i studiozno napravljenu knjigu o jednom iznimnom čovjeku.

Knjiga nosi naslov ”Budimir Lončar” i podnaslov ”Od Preka do vrha svijeta”. Znam da ”junak knjige” s podnaslovom, blago rečeno nije presretan, smatra ga pretencioznim. Dopustit ću si luksuz kakvoga sam si ponekada u raspravama s gospodinom Lončarom dopuštao, da se – naime – s njime ne složim.

Mislim da je podnaslov savršeno točan i korektan, da u tih samo nekoliko riječi sažima njegov život. Iz njegovog rodnog Preka, s otoka Ugljana, kao i s mnogih hrvatskih otoka, ne malo se ljudi otisnulo u veliki svijet. Neki su tamo i ostajali, neki su se vraćali.

No samo jedan krenuo je iz malog Preka, mjestašca nasuprot Zadru, da bi, figurativno govoreći, doista stigao do vrha svijeta, odnosno u sam vrh svjetske politike.

Knjigu treba čitati polako i pažljivo, jer na svakoj je stranici toliko imena, toliko događaja, a nerijetko i kratkih, za Lončara neuobičajeno britkih i jasnih ocjena pojedinih suvremenika, da će čitatelj svako malo imati potrebu vratiti se na netom pročitano i razmisliti o tome što je pročitao

Taj jedan, to je Budimir, Leko, Lončar.

Čovjek upravo nevjerojatne karijere, bogatog i prebogatog života, sadržajnog života, često je djelovao iz sjene, ali rezultati njegovih poteza javnosti su bili itekako vidljivi.

Ova je knjiga, čijem autoru Tvrtku Jakovini treba odati maksimalno priznanje za višegodišnji rad, punih 16 godina, ogledni primjer kako se pišu biografije, s time da je u ovom konkretnom slučaju – takav je barem moj dojam – riječ i o biografiji, čiji je autor profesor Jakovina, i o autobiografiji, jer u ne malom dijelu knjige njezin je autor zapravo medij preko kojega Budimir Lončar priča svoju životnu priču.

Autor je, počinjući rad na knjizi zakoračio na tlo terre incognite, neistražene zemlje. Bio je evidentno fasciniran informacijama do kojih je dolazio i akribijski ih je sakupljao, bilježio i arhivirao. Osim što ih prezentira u knjizi što je pred nama, stvorio je tako i građu koja će koristiti ozbiljnim povjesničarima i istraživačima u godinama što dolaze. I to treba reći!

Prepričavati knjigu, bilo bi besmisleno. Da bi se upoznalo životnu priču ovoga, ponovit ću: iznimnog čovjeka, knjigu treba pročitati, treba slijediti njegov put od djetinjstva na Ugljanu, preko školovanja u Zagrebu, sudjelovanja u Narodno-oslobodilačkoj borbi, kraće epizode u resoru unutarnjih poslova, pa do života u diplomaciji.

Svjesno kažem: života u diplomaciji, mada bi još ispravnije bilo reći da je diplomacija postala život Budimira Lončara. Ako kažem da je on ”dijete diplomacije” sigurno nisam pogriješio. Ako pretpostavim da je bilo trenutaka kada je postao njezinim zarobljenikom, možda sam otišao predaleko, mada mislim da sam blizu istini.

Knjigu treba čitati polako i pažljivo, jer na svakoj je stranici toliko imena, toliko događaja, a nerijetko i kratkih, za Lončara neuobičajeno britkih i jasnih ocjena pojedinih suvremenika, da će čitatelj svako malo imati potrebu vratiti se na netom pročitano i razmisliti o tome što je pročitao.

O slikovnom materijalu, a i to su vrijedni dokumenti, da i ne govorim.

Suvišno je i reći, ali ipak: ovo nije knjiga ”rekla – kazala”. Sve je fundirano, sve je dokumentirano, za svaki citat navedeno je iz kojega je dokumenta, odnosno tko ga je i kada izrekao, odnosno napisao.

Ovo je knjiga prepuna činjenica, provjerenih i dokazivih činjenica. U očima ozbiljnog čitatelja to će joj biti najveća vrijednost, u očima onih – a ima ih! – zaslijepljenih i višedesetljetnom propagandom zavedenih, to će biti njezina najveća mana.

Ona ih, naime, prisiljava da bolno otvore oči.

Ona ih konfrontira, evo samo jednoga primjera, s činjenicom da je čovjek kojega su naučili, naglašavam ovo: naučili smatrati neprijateljem Hrvatske, već godine 1993. imao hrvatsku dipomatsku putovnicu.

Zanimljivo: Lončara je približio komunističkoj ideji i Partiji njegov srednjoškolski profesor Bogdan Ogrizović. Ogrizović je bio kolega u zbornici mojoj majci, tada također srednjoškolskoj profesorici. Ja sam pohađao Petu gimnazinju koja je tada nosila ime Bogdana Ogrizovića, jedne od brojnih žrtava ustaškog terora, a sa mnom je u klupi kroz nekoliko godini sjedio njegov sin

Jer, ova knjiga, kroz životnu priču Budimira Lončara, suvremenika, sudionika i protagonista mnogih zaista povijesnih događaja, izvlači na površinu mnoge godinama prešućivane i potiskivane, a kroz to i zaboravljene istine. Ona ruši agresivnom propagandom povijesnih revizionista nametnute stereotipe i laži. I ona donosi i neke do sada široj javnosti potpuno nepoznate podatke.

Knjiga je to o jednome čovjeku, tako sam rekao na početku. Ali to je ujedno i knjiga o jednome vremenu, o jednoj državi koje više nema, o jednoj vrlo efikasnoj diplomaciji i o svijetu u previranju, svijetu druge polovice 20. stoljeća i početka 21.

Knjiga je to za probranu publiku, za one koji znaju – da svoja saznanja obogate i prošire, ali i za one koji ne znaju – ako žele saznati.

Što mislite, kako današnjim mladima zvuči podatak da je u vrijeme kada je Budimir Lončar bio ambasador u Zapadnoj Njemačkoj, samo u pokrajini Bavarskoj na raznim projektima i poslovima radilo više od 80 poduzeća iz Jugoslavije? Ne gastarbeiteri, nego poduzeća! Iz današnje perspektive – nestvarno. Ali, bilo je tako!

Ili, kako onima koji se godinama trude umanjiti i poreći značenje Pokreta nesvrstanih i jugoslavenske uloge u njemu, zvuči podatak o tekućoj prepisci između američkog predsjednika Cartera i jugoslavenskog predsjednika Tita, kako zvuči podatak o tome da je jugoslavenski ambasador Lončar bio osobni prijatelj američkog potpredsjednika, kasnijeg predsjednika Georgea Busha, starijeg? Izmišljeno? Ne nije, tako je bilo!

I tako iz stranice na stranicu. Ljudi, događaji i – jedan čovjek usred svega toga, diplomat koji se penje po hijerarhijskoj ljestvici, koji nakon što je bio ambasador u Indoneziji, Zapadnoj Njemačkoj i Sjedinjenim Državama karijeru završava – govorim o jugoslavenskoj diplomaciji – kao posljednji ministar vanjskih poslova države koja srlja u propast.

Budimir Lončar, međutim, karijeru nije završio s propašću države u koju je vjerovao, baš kao i u antifašističke ideje i ideale. Nastavio ju je na međunarodnoj sceni, kao predstavnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda pri predsjedajućem Pokreta nesvrstanih, a potom – javno – i u samostalnoj Hrvatskoj, surađujući s predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem.

Ako smijem dodati i jednu osobnu notu, reći ću još i ovo. Za ime Budimira Lončara čuo sam još kao srednjoškolac, već tada me zanimala vanjska politika. Svoj prvi osvrt, kao televizijski novinar, napisao sam na temu previranja u Indoneziji, u vrijeme kada je Lončar tamo bio ambasador.

Licem u lice sreo sam ga prvi puta godine 1981., kada je bio ambasador u Americi, a potom – u vrijeme kada je voda već dobrano prodirala u tonući jugoslavenski brod – u Zadru, gdje je razgovarao s njemačkim ministrom vanjskih poslova, Hansom Dietrichom Genscherom, jednim iz goleme galerije njegovih brojnih poznanika i prijatelja iz vrha svjetske politike.

Na moju inicijativu uspostavili smo telefonski kontakt u devedesetim godinama, kada je ovdje – mada je pomagao prvim iskoracima neovisne Hrvatske na međunarodnu scenu – bio gotovo persona non grata.

Nastavili smo kontakt i kada se vratio u New York, a intenzivirali nakon što sam postao savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Mesića; u čemu je Budimir Lončar također odigrao određenu ulogu.

Zanimljivo: Lončara je približio komunističkoj ideji i Partiji njegov srednjoškolski profesor Bogdan Ogrizović. Ogrizović je bio kolega u zbornici mojoj majci, tada također srednjoškolskoj profesorici. Ja sam pohađao Petu gimnazinju koja je tada nosila ime Bogdana Ogrizovića, jedne od brojnih žrtava ustaškog terora, a sa mnom je u klupi kroz nekoliko godini sjedio njegov sin.

Pokret nesvrstanih je među brojnim prioritetima kojima se bavio Lončar, nesumnjivo bio na prvome mjestu. Za vrijeme summita nesvrstanih u Colombu, a o tome se također govori u knjizi, ja sam bio za cijelu mrežu jugoslavenskih televizija koordinator svih izvještaja što su od tamo dolazili.

Knjiga nosi naslov ”Budimir Lončar” i podnaslov ”Od Preka do vrha svijeta”. Znam da ”junak knjige” s podnaslovom, blago rečeno nije presretan, smatra ga pretencioznim. Dopustit ću si luksuz kakvoga sam si ponekada u raspravama s gospodinom Lončarom dopuštao, da se – naime – s njime ne složim. Mislim da je podnaslov savršeno točan i korektan, da u tih samo nekoliko riječi sažima njegov život

Televizija Zagreb za tu je priliku uspostavila u Šri Lanki – televiziju koju ta zemlje do tada nije imala. Oprema, uključujući reportažna kola, putovala je teretnim brodom i cijeli je svijet, posredovanjem naše televizije, imao informacije o sastanku na vrhu Pokreta koji je u vrijeme blokovske konfrontacije odigrao zaista ključnu ulogu u normaliziranju prilika u svijetu. I to zvuči nestvarno, zar ne? Ali – tako je bilo!

Među zaista brojnim Lončarovim prijateljima iz svijeta umjetnosti bili su slikar Edo Murtić i književnik Jure Kaštelan. Obojicu sam upoznao u Murtićevom ateljeu u Martićevoj ulici, kada su mi davali izjave u sklopu jedne reportaže što sam je radio za tadašnju Televiziju Zagreb.

Napokon, s gospodinom Lončarom blisko sam surađivao u vrijeme kada sam bio savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Mesića, a on – posebni savjetnik za međunarodne odnose. Da je u toj ulozi odigrao ključnu, nezamjenjivu ulogu u lobiranju za izbor Hrvatske kao nestalne članice Vijeća sigurnosti, u osnovi je poznato, no knjiga i tu donosi zanimljive pojedinosti.

Da sam imao utjecaja na naslov knjige, ona bi se zvala ”Diplomat”, s podnaslovom ”Život i vrijeme Budimira Lončara”; s time da vrijeme Budimira Lončara teče i dalje, da je njegova aktivnost, mada ne i formalizirana u vidu neke funkcije, živa i živahna, da je – usudio bih se reći – sveprisutan, ne samo u Zagrebu, ne samo u Hrvatskoj, nego i na njemu toliko dragoj međunarodnoj sceni na kojoj i danas, kao i u Hrvatskoj, održava golemi krug poznanstava i prijateljstava.

Mislim da smijem reći da se i ja ubrajam u taj krug i zahvaljujem mu na mogućnosti da kažem ovih nekoliko riječi i o jednoj iznimno vrijednoj knjizi, i o njemu, glavnome junaku te knjige, vanserijskom čovjeku izniklom iz jednog neponovljivog vremena.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kraj američkog stoljeća
• Lekcija iz Hallea: opasnost od desnog ekstremizma
• Bahatost bez zadrške
• Američki plan za plin
• Era neodgovornosti
• Predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku
• Milanovićeva šarada oko parade
• Oči širom zatvorene
• Neslavni kraj hrvatskog predsjedanja EU-om
• Amerika se boji socijalizma

» Svi tekstovi ovog autora