U Zagrebu je održan skup o 70. obljetnici Bleiburga koji nije promijenio ni jednu činjenicu o NDH. To što je Tolstoj rekao da on nije našao ratne zločince među žrtvama Bleiburga ne znači da ih nije bilo, nego samo da ih on nije našao. To ne mijenja karakter NDH
Na neki su, dosta bizaran, način i zabavni ti hrvatski kvaziistinoljupci koji bi da ustaše postanu svijetla točka hrvatske povijesti. Istina, ta zabavnost kratko traje, jer kada se normalna, prosječna osoba s normalnim, prosječnim odnosom prema dobru i zlu sjeti što su radili, kako su vladali i što su ostavili iza sebe, normalnom i prosječnom bude zlo. I bude ga stid. Upravo su se neki dan opet zeznuli, pozvavši stručnjaka za Bleiburg da spasi hrvatski ugled.
”Ne postoji ni jedan dokaz da je među žrtvama bio i jedan ratni zločinac”, rekao je Tolstoj u svom izlaganju i dopunio se još jednom mišlju: ”Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac”, izgovorio je vjerujući da spašava sav ustaški imidž iz razdoblja 1941. – 1945. godine
Grof Nikolaj Tolstoj, rođak onog slavnog pisca, potegnuo je u svojoj osamdesetoj godini u Zagreb kako bi gostovao na tribini o Bleiburgu koja je održana, naravno, u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu. Tolstoj se bavi Bleiburgom više od dvadeset godina, proučava sudbinu kozačkih vojnika koji su se borili na strani fašizma i nacizma.
Interesira ga i razlog odluke britanskih časnika koji su Titovim partizanima predali njihove ratne neprijatelje, ustaše, domobrane, četnike i razne druge vojske. Sa svojim ugledom, slavnim povijesnim istraživanjem i radom te porijeklom, idealan je da popravi ugled ustaša. A to bi bilo tako važno hrvatskoj desnici.
”Ne postoji ni jedan dokaz da je među žrtvama bio i jedan ratni zločinac”, rekao je Tolstoj u svom izlaganju i dopunio se još jednom mišlju: ”Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac”, izgovorio je vjerujući da spašava sav ustaški imidž iz razdoblja 1941. – 1945. godine.
Nekako, kao da je uložio sav svoj povjesničarski kredibilitet i onih dva milijuna funti na koliko ga je britanski sud svojedobno osudio zbog tužbe lorda Aldingtona, zapovjednika britanskih vojnika na Bleiburgu u svibnju 1945. na tu jednu rečenicu i – uprskao.
Zabrljao je baš kada je trebalo da ih izvuče i pohvali jer je u stvari rekao da je među ustašama bilo ratnih zločinaca. Samo, on ih nije našao.
No, to govori tek o njegovoj uspješnosti i nikako ne znači da su ustaše bili neki dobri likovi tijekom Drugog svjetskog rata. Ne, i dalje su bili odani i pokorni sljedbenici i partneri fašista i nacista u ovom dijelu Europe, ponosni na logore u koje su zatvarali Srbe, Židove, Rome, komuniste i mnoge Hrvate koji ih nisu podržavali.
To što su zatvarali ljude po logorima, samo je početak priče o organiziranim progonima, rasnim zakonima, masovnim pogubljenjima, mučenjima i drugim zločinima koje su ustaše radili, od prvog dana kada su okupirali svoju vlastitu zemlju, pa do posljednjeg trenutka, kada su na Bleiburgu potpisali predaju i položili puške.
Na neki su, dosta bizaran, način i zabavni ti hrvatski kvaziistinoljupci koji bi da ustaše postanu svijetla točka hrvatske povijesti. Istina, ta zabavnost kratko traje, jer kada se normalna, prosječna osoba s normalnim, prosječnim odnosom prema dobru i zlu sjeti što su radili, kako su vladali i što su ostavili iza sebe, normalnom i prosječnom bude zlo. I bude ga stid. Upravo su se neki dan opet zeznuli, pozvavši stručnjaka za Bleiburg da spasi hrvatski ugled. Grof Nikolaj Tolstoj, rođak onog slavnog pisca, potegnuo je u svojoj osamdesetoj godini u Zagreb kako bi gostovao na tribini o Bleiburgu koja je održana, naravno, u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu
Svi koje su partizani pogubili na kraju Drugog svjetskog rata, pri oslobađanju, su žrtve, to nije sporno. Veliki je to zločin koji nosi antifašizam u ondašnjoj Jugoslaviji, čak i da među žrtvama nije bilo desetina tisuća civila koliko se nalazilo u grupama s vojskama u bijegu.
No, to ne mijenja karakter ustaškog pokreta, ni u kom smislu. I dalje je, govoreći o ustaštvu, riječ o svirepo organiziranoj, zločinačkoj državi koja je od prvog trenutka svoje vladavine proganjala i istrebljivala sve koje su ustaše proglasili nepoželjnima, počevši s rasnim zakonima.
Antifašizam je ipak imao drukčiju ideju, on je nudio ravnopravnost i jednakost. Zato tu nema mjesta usporedbi. Vladavina komunizma s Golim otokom, oduzimanjem vlasništva i drugim metodama je ipak nešto drugo što i nadalje nikako ne prevodi ustaše na stranu ratnih saveznika, boraca protiv fašizma.
Nema mjesta ni priči kako je ustaštvo nešto drugo u odnosu na fašizam i nacizam, neki drugi sustav kojemu su se potkrali zločini. Nisu, logori se ne dogode, masovne deportacije se ne dogode, ubojstva se ne događaju.
U Drugom svjetskom ratu je ovdje NDH bila ta koja je vladala zločinom. Ali, čak i takva, NDH je u stvarnom životu rehabilitirana.
Ustaše dobivaju mirovinu u današnjoj Hrvatskoj. Dovoljan je dokument s fotografijom kao dokaz i ostvaruje se mirovina. Nema li fotografije, stari ustaša mora dovesti dva svjedoka koji će potvrditi da je bio unovačeni pripadnik hrvatskih domovinskih vojski, tako smo naime imenovali ustaše i domobrane, iako su bili pripadnici vojske u međunarodno nepriznatoj državi.
Vjerojatno to mogu, u slučaju nekog jasenovačkog čuvara, biti i dva logoraša. A dobar je i neki drugi neosporan dokaz koji će mu mirovinsko priznati.
Takav ustaša koji je rat proveo u nekom židovskom stanu ili vili dobiva mirovinu po istom kriteriju kao da je bio partizan iz šume. Čak, staž proveden u ustašama računa se duplo, pri čemu eventualna presuda zbog ratnih zločina nije nikakva prepreka dobivanju mirovine. Naprotiv, ako je ustaša bio u zarobljeničkom logoru, to mu se vrijeme obračunava dvostruko pri dodjeli mirovine.
To što su zatvarali ljude po logorima, samo je početak priče o organiziranim progonima, rasnim zakonima, masovnim pogubljenjima, mučenjima i drugim zločinima koje su ustaše radili, od prvog dana kada su okupirali svoju vlastitu zemlju, pa do posljednjeg trenutka, kada su na Bleiburgu potpisali predaju i položili puške
Najbolje, svaki mjesec plaćamo oko devet tisuća takvih mirovina, u prosjeku s oko 2800 kuna. Super, pripadnika nepriznate vojske tko je u ime nepriznate države proganjao ljude iz njihovih domova izdržavamo kao da smo baš to oduvijek htjeli od njega.
A ako to nije nagrada i davanje legitimiteta, onda što je?
Da, naravno, mnoge zemlje rade isto, ali zato što zna i priznaje razliku između dobra i zla, Amerika je ukinula pravo čak i na socijalnu pomoć u slučaju da se pokaže kako je neki njihov državljanin bio pripadnik nacističkih trupa.
Mi, naravno nećemo.
Reći ćemo da nam je to super, da je to stvar prošlosti i da treba biti velikodušan iako je ta Hrvatska koju su stvarali ustaše bila sve protiv čega su slobodni ljudi.
Od njihove Hrvatske je normalnom čovjeku zlo i samo ga je stid.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
- Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
- Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
- Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
- Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
- Ona je plakala u jastuk
- Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
- Kakav predsjednik treba Hrvatima
- Istina koja nikome nije po volji
- Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.