Gotovo da smo navikli vidjeti pripadnike religija tamo gdje se rađaju podijeljenosti i nasilja, gdje se govori s prezirom ili s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se osuđuju drukčiji, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa, gdje je zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane posljednja briga.
Pripadnici crkvene hijerarhije toliko su ponekad zabavljeni vlastitim samoodržanjem, identifikacijom s nacijom, nametanjem moralnoga ponašanja drugima a izuzimanja sebe iz kritike da nije čudno da religija postaje sinonimom za krajnje licemjerje.
Nedopustivo je da na putu globalne etike, religije i njihove teologije ostanu blokirane iza zatvorenih vrata svojih krutih dogmatizama.
Pripadnici crkvene hijerarhije toliko su ponekad zabavljeni vlastitim samoodržanjem, identifikacijom s nacijom, nametanjem moralnoga ponašanja drugima a izuzimanja sebe iz kritike da nije čudno da religija postaje sinonimom za krajnje licemjerje
U povijesti sukoba koji su suprotstavljali narode religije ne samo da ih nisu priječile, dapače i pothranjivale su ih, čak pogoršavale.
Nerazuman fanatizam traganja za monopolom nad istinom razdvajao je narode jer ga svaka religija, u ime Božje i uz pomoć obitelji i države, usađivala u duh svakog pojedinca od njegova rođenja.
Svećenici, pastori, imami organizirali su svoje stado u getoima: nije li im cilj bio da osvoje svijet jedinom istinom kadrom da ga spasi, istinom koju svatko propovijeda u svojoj crkvi, hramu, džamiji ili sinagogi?
Osim nekoliko mudrih pionira koji su se usudili zaći izvan granica svojih vjeroispovijesti, vjernici su se zabarikadirali unutar sigurnosti svojih dogmi. Iako su religije uspostavljene da bi ostvarile saveze cijele ljudske vrste, postale su tvornicama getoa.
Možda uskoro nećemo povjerovati u iskrenost onih religioznih ljudi koji progovaraju iz mjesta koji daje raison d’être za postojanje religija. Nisu li one upravo i nastale da nam daju okvir za povezivanje s transcendentalnim te potiču međusobno povezivanje ljudi u solidarnosti i bratskoj ljubavi?
Kada bi pripadnici religija doista živjeli vjeru kojoj je religija tek jezik, ne bi li mir zavladao svijetom, financijski moćnici bili svedeni na njihovu pravu mjeru, a siromašni i obespravljeni ljudi doživjeli našu solidarnu pomoć?
Potencijal religija je golem, ali zanemarivan i često izdan. Do te mjere da nam se govor o bratskoj ljubavi i pravdi čini poput smiješne utopije.
No, utopija prestaje biti nigdinom kad joj se usudimo dati mjesta čak i kada to naši suvjernici i sunarodnjaci ne čine.
Osim nekoliko mudrih pionira koji su se usudili zaći izvan granica svojih vjeroispovijesti, vjernici su se zabarikadirali unutar sigurnosti svojih dogmi. Iako su religije uspostavljene da bi ostvarile saveze cijele ljudske vrste, postale su tvornicama getoa
Zalaganje religija za dobrobit čovječanstva počinje zalaganjem za uzajamnim uvažavanjem i skladom, a onda buđenjem potisnutoga i zakopanoga potencijala koji je svima zajednički.
Povijest takvoga zalaganja seže u 19. stoljeće. Svjetski parlament religija okupio je u Chicagu 1893. ovlaštene predstavnike religija iz cijeloga svijeta u jednakosti njihovih prava, zalažući se za sklad i bratstvo među svima religijama. U istom takvu uzletu proklamirale su Ujedinjene nacije Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka u Parizu 10. prosinca 1948. a prihvatilo ju je 58 nacija, tadašnjih članica.
Brojne konferencije koje se održavaju po cijelom svijetu pod vodstvom Ujedinjenih nacija i UNESCO-a, brojne vlade, nevladine organizacije i poznati autori podsjećaju na nove težnje čovječanstva u nebrojenim knjigama, člancima, televizijskim emisijama i deklaracijama.
Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća Katolička Crkva je s papom Ivanom XXIII, krenula je hrabrim putem ostvarivanja aggiornamenta, otvaranja Crkve potrebama vremena, a slijedi ga i papa Franjo.
Ekumensko vijeće kršćanskih crkava, odmah nakon rata 1939-1945. bilo je pionir na putovima pomirenja. Drugi Vatikanski koncil (1962-65) otvorio je nov put prelazeći od nepoznavanja, prezira i osude na priznavanje i prihvaćanje svih religija u ljubavi.
Ujedinjene nacije, na inicijativu UNESCO-a, godinu 2000. proglasiše međunarodnom godinom kulture mira. Objaviše manifest koji cijeli svijet poziva da se pridruži međunarodnom pokretu za kulturu mira i nenasilja.
Kada bi pripadnici religija doista živjeli vjeru kojoj je religija tek jezik, ne bi li mir zavladao svijetom, financijski moćnici bili svedeni na njihovu pravu mjeru, a siromašni i obespravljeni ljudi doživjeli našu solidarnu pomoć?
Godina 2000. imala je biti nadahnuće za nov hod u preobrazbi sveukupnosti kulture rata i nasilja u kulturu mira i nenasilja.
No, da li je ovaj nov i spasonosan put prožima misli kršćana? Nije li Bog židova, kršćana i muslimana ostavljen u izgnanstvu proisteklu iz naših razdora?
Papa Franjo to dobro razumije i artikulira u svakom susretu s pripadnicima drugih religija. A nedavno, 14. lipnja ove godine, sudjelovao je i u projektu ”Prijatelji“. Projekt je nastao na inicijativu insituta ”Ilijas Interfaith“, međuvjerske organizacije s uredima u Izraelu i Sjedinjenim Državama.
U priopćenju organizatori su rekli da je misija projekta: suprotstaviti se nepovjerenju i preziru prema drugi religijama te zalagati se protiv nasilja provođenoga u ime religija. Glavni vjerski vođe, od pape Franje do Dalaj Lame, objavili su zajednički video
jednostavno pozivajući ljude na: stvaranje prijatelja s ljudima drugih vjera. Video koji bi valjalo prikazivati ponajprije na satovima vjeronauka u svim školama i crkvama.
Rabin Dr. Alon Goshen-Gottstein, ravnatelj instituta ”Ilijas Interfaith“, rekao je da ovaj projekt uvodi novu teološku perspektivu koja potvrđuje potrebu za prijateljstvom između vjera. ”Ne možemo poreći da u knjigama mnogih religija možete pronaći tekstove koji izražavaju neprijateljstvo prema ljudima drugih vjera“ – rekao je u priopćenju – ”no, kada najvažniji svjetski vođe pozivaju na prijateljstvo, oni zapravo afirmiraju ono najbolje u svakoj religiji i pozivaju na poseban način prakticiranja vjere“.
U projektu je sudjelovalo dvadeset dvoje ljudi, koji predstavljaju širok spektar vjerskih uvjerenja – sikizam, budizam, hinduizam, islam, judaizam i kršćanstvo. Svaki vođa pridonio je osobnom izjavom za svrhu ovog projekta.
”Jedna od čudesnih stvari provođenja vremena s ljudima potpuno različitim od vas jest otkriće koliko imate zajedničkoga: isti strahovi, iste nade, ista zabrinutost“ – izjavio je rabin Jonathan Sacks, bivši šef rabina Ujedinjenog Kraljevstva.
”Naš savjet je da se sprijateljimo sa sljedbenicima svih religija“ – rekao je Ayatollah Sayyid Fadhel Al-Milani, jedan od najviših šijitskih muslimanskih klerika Ujedinjenog Kraljevstva.
”Osobni kontakt, osobno prijateljstvo, onda možemo razmijeniti dublju razinu iskustva“ – potvrdio je Dalaj Lama.
Papa Franjo svjedočio je o svom dugom prijateljstvu s argentinskim rabinom Abrahamom Skorkom, koji je također dio projekta. ”Moj vjerski život postao je bogatijim zahvaljujući njegovim objašnjenjima, mnogo bogatijim“, rekao je Francisco o Skorki – ”i nadam se da se to isto dogodilo i njemu“.
Okupljeni da bismo razmotrili praiskonsku temu mira, otkrili smo što nam je zajedničko: uvjerenje o temeljnom jedinstvu ljudske obitelji, o jednakosti i dostojanstvu svih ljudi: osjećaj nepovredivosti pojedinca i njegove savjesti; osjećaj vrijednosti ljudske zajednice; osviještenost o tome da se ljudska moć već ne poistovjećuje s pravom, da ljudska moć ne može samoj sebi biti dovoljna i da nije apsolutna; vjerovanje da su ljubav, suosjećanje, nesebičnost te snaga duha i unutarnje istine, na kraju krajeva, jači od mržnje, neprijateljstva i egoizma; osjećaj naše dužnosti da budemo uza siromašne i ugnjetene, protiv bogatuna i tlačitelja; duboka nada u krajnju pobjedu dobre volje
Nov planetarni poredak trebao bi biti utemeljen na temeljnim zahtjevima: prema svakoj osobi, muškarcu ili ženi, mora se ophoditi ljudski.
Globalna se etika može ostvariti jedino zahvaljujući zalaganju u uspostavi kulture nenasilja i poštivanja života u ekonomskoj solidarnosti.
Ove izjave teže ponovnom buđenju svijesti čovječanstva koje može preobraziti lice planeta ugrožena opasnostima koje nam svima prijete. Poziv je to da se oslobodimo svih granica u kojima smo zatočeni, a ponajprije granica našeg egoizma što se dižu oko nas. Jedino tako možemo izaći iz vlastita ropstva.
Citirajmo ovdje, izabranu među tisućama, zaključnu deklaraciju Svjetske konferencije religija za mir održane u Japanu, u Kyotu 1970:
Bahai, budisti, konfucijevci, kršćani, hinduisti, džainisti, židovi, muslimani, šintoisti, siki, sljedbenici Zoroastre i predstavnici drugih religija susreli smo se ovdje u našem općem interesu za mir.
Okupljeni da bismo razmotrili praiskonsku temu mira, otkrili smo što nam je zajedničko: uvjerenje o temeljnom jedinstvu ljudske obitelji, o jednakosti i dostojanstvu svih ljudi: osjećaj nepovredivosti pojedinca i njegove savjesti; osjećaj vrijednosti ljudske zajednice; osviještenost o tome da se ljudska moć već ne poistovjećuje s pravom, da ljudska moć ne može samoj sebi biti dovoljna i da nije apsolutna; vjerovanje da su ljubav, suosjećanje, nesebičnost te snaga duha i unutarnje istine, na kraju krajeva, jači od mržnje, neprijateljstva i egoizma; osjećaj naše dužnosti da budemo uza siromašne i ugnjetene, protiv bogatuna i tlačitelja; duboka nada u krajnju pobjedu dobre volje.
Mojsije, Buddha, Isus, Muhammed i mnogi drugi proroci svih religija svijeta i sami bi zacijelo mogli potpisati ovaj tekst. Hoćemo li i mi?
Još tekstova ovog autora:
- Pravovjerje i kršćanski identitet
- Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa
- Jean Vanier, putokaz za naše vrijeme
- Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom
- Nije života bez smrti
- Eichmann u Zagrebu
- Novo utemeljenje Crkve
- Blizu točke poslije koje više nema povratka
- Što omogućuje fašizam?
- Papa Franjo, čovjek od riječi
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.