Budućeg predsjednika birati u parlamentu ili ne?

Sada kada je izbor predsjednika dao rezultat koji je dao, javljaju se ideje i inicijative da se sustav izbora predsjednika poboljša i da se redefiniraju njegove ovlasti. Naš najugledniji vatikanist, odnosno vatikanolog Silvije Tomašević, jedan od doajena naših malobrojnih medijskih dopisnika iz inozemstva, u tekstu ”Predsjednici i njihove ovlasti – razlike između talijanskog i hrvatskog šefa države” zaključuje da možda i nije potrebno povećavati ovlasti hrvatskog predsjednika, ali bi onda bilo bolje da ga se bira u Saboru.

Osim što je svoju vanjskodopisničku karijeru izgradio na praćenju i analizi zbivanja u Vatikanu, o čemu je napisao čak pet knjiga od kojih mu je jedna, ona o Ivanu Pavlu II. prevedena na više svjetskih jezika, Tomašević je i jedan od ponajboljih naših poznavatelja talijanske politike.

To je onaj elegantni gospodin s elaboriranom frizurom koji se redovito pojavljuje na televizijskom ekranu kada se u Vatikanu nešto važno dogodi, a naša ga javnost pamti i po smjelim, ako ne i provokativnim pitanjima upućenim papi Franji za vrijeme njegovih susreta s novinarima tijekom njegovih avionskih putovanja u inozemstvo.

Naš najugledniji vatikanist, odnosno vatikanolog Silvije Tomašević, jedan od doajena naših malobrojnih dopisnika iz inozemstva, u tekstu ”Predsjednici i njihove ovlasti – razlike između talijanskog i hrvatskog šefa države” zaključuje da možda i nije potrebno povećavati ovlasti hrvatskog predsjednika, ali bi onda bilo bolje da ga se bira u Saboru

Tomašević u nedavno objavljenom tekstu u ”Večernjem listu” analizira ovlasti talijanskog šefa države i uspoređuje ih sa ovlastima hrvatskog predsjednika Republike, polazeći od citiranja Zorana Milanovića koji je više puta izjavio kako bi se hrvatskog predsjednika, s obzirom na ovlasti koje ima, trebalo birati u Saboru, a Tomašević konstatira da bi on sada, kao hrvatski predsjednik, mogao potaknuti tu promjenu.

Milanović je po njemu u pravu jer se u Hrvatskoj uloga šefa države, za razliku od Italije, svodi na bilježničku kada je u pitanju sastavljanje vlade, odnosno konstatiranje ima li mandatar dovoljni broj glasova, dok u Italiji šef države ima pravo utjecati i na imena članova vlade.

Nabrajajući razlike u ovlastima šefova država, Tomašević navodi da u Italiji šef države ima pravo utjecati na sastav ministara i zatražiti od mandatara da nekog predloženog ministra zamijeni drugom osobom, ako predložena osoba može izazvati negativne međunarodne reakcije, primjerice, u nekim europskim zemljama.

Talijanski predsjednik odobrava i zakone koje je izglasao parlament, i nije rijetkost da šef države vrati neki zakon na doradu u parlament. Nadalje, šef države je i predsjednik Vrhovnog sudskog vijeća, odnosno neovisne sudske vlasti i imenuje trećinu članova Consulte – Ustavnog suda, i tako može kontrolirati – i ispravljati – i sudsku i zakonodavnu vlast, a utjecanjem na sastav vlade može korigirati i izvršnu vlast.

No bilo bi pogrešno zaključiti, na osnovi toga što ovakve ovlasti hrvatski predsjednik nema, da bi trebalo hrvatskog predsjednika birati u Saboru.

Na taj način parlamentarna bi većina ne samo uspostavljala vladu, već bi birala i sebi pogodnog predsjednika, pa bi se tako izgubilo i ono malo kritičke distance koju naši predsjednici uspostavljaju prema izvršnoj vlasti.

Da su posljednji predsjednički izbori bili u nadležnosti Sabora, a ne građana i njihovog direktnog biranja predsjednika, na predsjedničkom bi tronu ostala Kolinda Grabar-Kitarović s čitavom svojom kamarilom, sramoteći i dalje našu zemlju na sve strane, svodeći je na seoski vašar s licitarskim srcima i raspojasanim nogometnim navijačima, pretvarajući patriotizam u domoljubni kič.

Da su posljednji predsjednički izbori bili u nadležnosti Sabora, a ne građana i njihovog direktnog biranja predsjednika, na predsjedničkom bi tronu ostala Kolinda Grabar-Kitarović s čitavom svojom kamarilom, sramoteći i dalje našu zemlju na sve strane, svodeći je na seoski vašar s licitarskim srcima i raspojasanim nogometnim navijačima, pretvarajući patriotizam u domoljubni kič

Ovako, birači imaju ipak mogućnost da direktno utječu na stvaranje protutijela izvršnoj vlasti, odnosno da naprave branu stvaranju jedne apsolutne vlasti u kojoj su slizani i vlada, i predsjednik Republike, i cijela koruptivno-klijentelistička stranačka mašinerija.

Tako su i ovi izbori u značajnoj mjeri bili rezultat želje, bolje reći i očaja ljudi, da se riješe ovog amalgamiranog bloka vlasti, ovakvog opasnog jedinstva izvršnog tijela i šefa države, premijera i predsjednice iz iste partije i da se oslobode opresivne atmosfere koju su stvarali jedna nesposobna predsjednica i ambiciozni premijer, koji je izgleda bio efikasniji kao profesionalni diplomat nego kao politički lider.

Sada se slobodnije diše, a pobijeđenoj strani ne preostaje ništa drugo nego da se međusobno obračunaju kao žuti mravi, do ”istrage vaše ili naše”, kao što bi rekao Njegoš.

Uostalom, talijanskog predsjednika ne bira parlament, i to često promakne i boljim poznavateljima talijanske politike. Njega ustvari bira poseban izborni kolegij u kojem članovi parlamenta imaju brojčanu prevagu, ali važnu ulogu imaju i predstavnici regija: naime, u izboru predsjednika Republike sudjeluje i po tri predstavnika svake od dvadeset talijanskih regija, koji se opet biraju po proporcijalnoj zastupljenosti političkih partija u regionalnim parlamentima, tako da njihovo sudjelovanje simbolizira i aktivnu ulogu regija i regionalne politike u izboru šefa države, a ustavna odredba da među tom trojicom visokih elektora valja osigurati i predstavnike manjina, svjedoči i o želji za nediskriminacijom političkih manjina na regionalnom planu.

Tako se talijanski predsjednik samim izborom razlikuje od šefova država koji se biraju samo u parlamentu. No to nije jedina razlika u odnosu na druge zapadnoeuropske političke sustave, odnosno na sustave konsolidirane demokracije.

Bitna je razlika i u poimanju državnoga poglavara i njegovim ovlastima i moćima u kontekstu povijesti političke kulture, u okviru povijesne tradicije, kontinuiteta i diskontinuiteta, razvoja i evolucije političkih institucija.

Naša je politička kultura još na primitivnom stupnju razvoja, zbog čega političari, posebno oni iz vladajuće nacionalističke partije, HDZ-a, doživljavaju politiku baš kao nogometnu utakmicu – kao da treba zabiti što više golova protivniku.

Odnosno, kao da pobjednik mora uzeti sve, od svih poluga vlasti do svih oblika imovine, državne i one tuđe, po načelu ”pobjednik nosi sve” – kao što je svojevremeno popularni švedski ansambl Abba pjevao – ”The winner takes it all”.

U razvijenim demokracijama gotovo se spontano uspostavlja ravnoteža – balans između premijera i šefa države da bi se tako izbjegnulo stvaranje bloka vlasti iz iste političke partije i tako potencijalno izbjegla situacija koja bi mogla dovesti do apsolutne vlasti i slizanosti šefa države i vlade

U konsolidiranim demokracijama zapadne Europe to nije tako. Zato ćemo u Njemačkoj vidjeti da njemački Bundestag izabire za predsjednika socijaldemokrata Steinemeiera nasuprot demokršćanskoj kancelarki Merkel, kao što je i u Austriji na općim izborima izabran ”zeleni” predsjednik Van der Bellen nasuprot desničaru Kurzu.

U razvijenim demokracijama gotovo se spontano uspostavlja ravnoteža – balans između premijera i šefa države da bi se tako izbjegnulo stvaranje bloka vlasti iz iste političke partije i tako potencijalno izbjegla situacija koja bi mogla dovesti do apsolutne vlasti i slizanosti šefa države i vlade.

Zato bi u Hrvatskoj, bez obzira na to što je to mislio izabrani predsjednik Milanović i što o tome misli uvaženi novinarski doajen Tomašević, i dalje trebalo sačuvati ovaj sustav izbora predsjednika – baš zato da se izbjegne koncentracija ovlasti u rukama šefa države i šefa vlade, o kojim smo se katastrofalnim posljedicama takvog stanja uvjerili ovih posljednjih pet godina – od trenutka izbora kraljice kičeraja Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu i HDZ-ovih nesposobnih premijera, Oreškovića i sve više svadljivog Plenkovića.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Ukrajina, godinu dana kasnije
• Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
• Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
• Kako da se odužimo Sloveniji?
• Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
• U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
• Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
• Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
• Crni val koji prijeti Italiji
• Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma

» Svi tekstovi ovog autora