Miroslav Volf
Religije mnogo toga čine, a neke stvari koje čine – ili ono što ljudi čine u ime religije ili čine skrivajući se iza plašta religije – duboko su zabrinjavajuće.
Na primjer, ljudi često koriste religiju kako bi razlikovali između “nas” i “njih” te dali utemeljenje za političko jedinstvo i suradnju u određenom društvu. Funkcija je to takozvane političke religije.
Religije su to činile stoljećima i činit će to i u budućnosti jer su, prema procjeni Yuvala Noaha Hararija, ljudima potrebne “izmišljene priče” kako bi pripadali zajednici i surađivali. Bog tako “služi naciji”, što je i podnaslov poglavlja o religiji u njegovoj knjizi iz 2018. godine, 21 lekcija za 21. stoljeće.
Po njegovu mišljenju, uloga je religije da odredi “o kome bismo se trebali brinuti, a na koga bismo trebali bacati bombe”.
Ako je Bog jedan, onda je on nužno Bog svih ljudi; vjernici u takvoga Boga mogu svoju državu voljeti samo u zajednici sa svim drugim državama i moraju djelovati u skladu s univerzalnim moralnim pravilima, a ne voditi se svojim nacionalnim interesom
No, pretvaranjem kršćanske vjere u političku religiju izdajemo njezinu univerzalnost. Poput drugih svjetskih religija, kršćanstvo je namijenjeno svakome čovjeku.
Ako je Bog jedan, onda je on nužno Bog svih ljudi; vjernici u takvoga Boga mogu svoju državu voljeti samo u zajednici sa svim drugim državama i moraju djelovati u skladu s univerzalnim moralnim pravilima, a ne voditi se svojim nacionalnim interesom.
Kršćansku vjeru se dakako može shvatiti kao obilježje identiteta, međutim ključna odlika njezinih glavnih uvjerenja je da određuju kako bismo trebali živjeti.
Kršćanska vjera je vizija istinitoga i dobroga života. Isto se odnosi i na druge svjetske religije.
Živjeti znači egzistencijalno se opredijeliti za usmjeravanje vlastitog života prema nekom konačnom; živjeti znači imati “predmet” ljubavi koji objedinjuje sve naše čežnje te daje smisao našim životima.
Takvo egzistencijalno opredjeljenje moguće je samo kao čin povjerenja – ne slijepoga povjerenja, već povjerenja koje ipak uključuje rizik.
U takvom egzistencijalom opredjeljenju uvijek želimo više no što racionalno možemo opravdati i više no što možemo zajamčiti da ćemo uspjeti ostvariti.
Nešto drugačije kazano, kao ljudska bića ne možemo izbjeći rizik usmjeravanja naših života, vođeni “pretpostavkama čiji (racionalni) temelji nisu razmjerni važnosti njihovih implikacija i dosegu njihovih tvrdnji”, kako je to napisao ateistički mislilac Roberto Unger u knjizi “Religija budućnosti” iz 2014. godine.
Možemo umovati o dobrim i lošim stranama prihvaćanja određene vizije života, no naposljetku, riječima Blaisea Pascala u “Mislima”, moramo se okladiti. Zapravo, u svakom se trenutku kladimo se, htjeli ili ne: živjeti znači upustiti se u rizik. Pitanje je samo kako mudro riskirati.
Možemo umovati o dobrim i lošim stranama prihvaćanja određene vizije života, no naposljetku, riječima Blaisea Pascala u “Mislima”, moramo se okladiti. Zapravo, u svakom se trenutku kladimo se, htjeli ili ne: živjeti znači upustiti se u rizik. Pitanje je samo kako mudro riskirati
Nije pitanje “ljubimo” li, da upotrijebim izraz crkvenog oca Augustina, i ”vjerujemo” li na ovaj egzistencijalni način; pitanje je što ili koga ljubimo i u što ili koga ćemo imati povjerenja.
U svojim učenjima, svjetske religije nude alternativne “predmete” egzistencijalnog povjerenja i ljubavi. Kroz živote svojih najboljih predstavnika – svojih utemeljitelja, svetaca ili mudraca – religije utjelovljuju istinski i dobar život u danom vremenu i prostoru, omogućavajući nam da zamislimo kakvi bi mogli biti naši životi prihvatimo li njihovu viziju života.
Svjetske religije nisu poput zastarjelih vikinških brodova u koje su se ljudi, prije izuma suvremenih aviona, pouzdavali da će ih prevesti preko oceana života. One pružaju najdugotrajnije i najuvjerljivije vizije dobroga života što ih čovječanstvo poznaje.
Svaka od njih ozbiljan je kandidat za najvažniju životnu odluku koju moramo donijeti.
Dakako, svaka od njih natječe se s drugim religijama oko istinitosti i valjanosti naših života, oko shvaćanja naše same ljudskosti.
Ne mogu sve religije biti istinite, barem ne potpuno jer, iako se njihove vizije dobroga i istinitoga života dijelom preklapaju, one se dobrim dijelom ipak i sukobljavaju.
U susretu sa svjetskim religijama, moramo razborito prosuditi i donijeti temeljnu odluku našega života; ja sam to i sâm učinio, prihvaćajući Isusa Krista kao oličenja naše ljudskosti. Što više moći imamo, to je važnije mudro odabrati osnovno usmjerenje vlastitog života.
Što inteligentnije i moćnije “alate” stvaramo, to nam mora biti jasnije kojim će svrhama ti inteligentni i kompleksni strojevi koristiti. I jedini način razabiranja svrha koje su vrijedne naše ljudskosti sadržan je u spoznaji onoga što je zaista vrijedno našeg povjerenja, što trebamo iznad svega ljubiti, te kakvi ljudi trebamo biti.
Budući da religije sadrže najdugotrajnije odgovore na ova pitanja, ubrzavanje znanstvenog i tehnološkog napretka neće religije učiniti izlišnima, već nužnijima no ikada.
Svjetske religije nisu poput zastarjelih vikinških brodova u koje su se ljudi, prije izuma suvremenih aviona, pouzdavali da će ih prevesti preko oceana života. One pružaju najdugotrajnije i najuvjerljivije vizije dobroga života što ih čovječanstvo poznaje
Hoćemo li 2068. godine, okruženi spektakularnom tehnologijom, prepoznati nužnost religije? Teško je reći. No, jedno je sigurno: ne prepoznamo li je, onda ćemo se, poput svinja iz Isusove prispodobe koje su gazile bisere ne mogavši njima utažiti svoju glad, okrenuti od najvažnijega u našem životu i potratiti ono najbolje od naše ljudskosti.
Koristeći sliku svinja što gaze bisere na želim optužiti one koji odbacuju religiju, već izazvati nas koji je prihvaćamo. Ta nas slika poziva da bisere svoje vjere ne bacimo na smetlište vlastite izobličene religioznosti.
Hoće li kršćanska vjera oblikovati živote 2068. godine?
To ne ovisi toliko o ubrzanom znanstvenom i tehnološkom razvoju koliko o odluci kršćana da ne dopuste da svjetlo njihove vjere nestane u crnoj rupi njihova nedosljednog ponašanja. Znanost i tehnologija ne mogu uništiti kršćansku vjeru.
To mogu učiniti samo sâmi kršćani.
(Kraj feljtona).
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.