Tog zimskog jutra krajem 2010. godine glazba mi je pokazala jedno od svojih najljepših lica. Taj doživljaj ostao je pohranjen u vitrini za najveće dragocjenosti. Tamo su odjeci mnogih koncerata u bečkom Musikvereinu, berlinskoj Filharmoniji i salzburškom Festspielhausu. Tamo su nezaboravni zvuci i slike s pozornica milanske Scale, londonskog Covent Gardena, sanktpeterburškog Marijinskog, njujorškog Metropolitana i Wagnerovog Bayreutha.
Nije još u Lici, Zagori, Slavoniji ili Gorskom Kotaru stasao novi Ivo Pogorelić. Ali, na licima one perušićke, kao i mnoge druge djece koja su svih ovih godina svirala i pjevala uz Šimine klavire sigurno je ostala upisana barem jedna plemenita crta koje inače ne bi bilo. Nabava limuzine, “crne s efektom”, za vreću novca koja bi bila dostatna za najmanje dvadeset vrlo kvalitetnih novih pijanina, toj se djeci poručuje: nisu za vas seljačiće klaviri, vaša bolja budućnost dolazi u novom autu vašeg načelnika
Tamo su uspomene na žive i mrtve legende poput Claudija Abbada, Lucijana Pavarottija, Montserrat Caballé, Lorina Maazela, Mstislava Rostropoviča, Zubina Mehtu, Valerija Gergijeva, Danijela Barenboima…
Mozak mi otvara ta vrata kada se sjetim kako su s gramofona u moje djetinjstvo nadirale simfonijske rijeke Beethovena, Čajkovskog, Dvořaka, Brahmsa, Brucknera i Mahlera.
Tamo je blistavo i veličanstveno sjećanje na prvi ulazak u glazbeni hram Lisinskog uz sudbinske zvuke Beethovenove Pete simfonije koju je svirala Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem velikog Lovre von Matačića. Tamo je i sjećanje na Vladimira Ruždjaka i mog prvog Zrinskog u Hrvatskom narodnom kazalištu. I tamo je sjećanje na prosinačko jutro prije pet godina u Perušiću.
Glazba je blistala u očima i razdraganom smijehu djece koja su se poput vrapčića sjatila oko pijanina u toploj prostoriji Doma kulture u tom ličkom mjestašcu. U reportaži s tog putovanja ovako sam opisao njihov nastup: “Odlučno, žustro i bez treme, kao glazbenici s čvrstim i kao zora jasnim stavom prema glazbi i životu, svirali su nam svoje sonatine i nadvremenski lijepe teme iz Griegova ‘Jutra’ i ‘Labuđeg jezera’ Čajkovskog”.
U novinama je ostala otisnuta i divna fotografija kolege Brune Konjevića, grupni portret pet djevojčica, četrnaest dječaka, dvije gitare, dvije tamburice, harmonike i pijanina. Uz učenike profesorski ponosno stoji Zvonimir Kos, glazbeni pedagog koji sa svojom udrugom Gospićki glazbeni centar organizira glazbene tečajeve i temeljno glazbeno obrazovanje za djecu čitavog kraja.
Nazvao sam ga neki dan i saznao da je Nika Domazet, najmlađa i najmanja djevojčica koja nam je tog dana svirala u Perušiću, u međuvremenu jako lijepo napredovala i da upravo završava šesti razred glazbene škole.
Malih glazbenika u Perušiću danas je manje nego prije pet godina, samo osmero. Ali, isto toliko đaka u međuvremenu je zasviralo i u Udbini, a nastava se održava i u Brinju. U Gospiću profesor Kos vodi i pravi mali harmonikaški orkestar koji je ovih dana nastupio i u Rijeci, a s učeničkim kvintetom priprema koncert koji će 14. srpnja održati u gospićkom KIC-u koji vodi Danijela Bogić Ljevar.
Sigurno im nije lako, baš kao ni Tvrtku Sariću koji već šesnaestu godinu u svom rodnom gradu organizira Gospićke glazbene večeri. Ovogodišnja je sezona već pri kraju, a 1. srpnja isplati se i iz daljega otići u Gospić i čuti recital sjajnog i svjetski uspješnog mladog hrvatskog gitarista Srđana Bulata.
Baš kao i država, tako i lokalne vlasti, uz časne izuzetke, prema najvišim standardima udobnosti i sigurnosti održavaju vozni park. Kultura se mora snaći s manjim iznosom nego što je cijena načelničkog automobila. Nijedan od dva perušićka pijanina nije kupila općina, nego ih je u svojim dobrotvorno-prosvjetiteljskim pohodima donio veliki perušićki sin Šime Šimatović
Sve se to zbiva više usprkos, nego zahvaljujući lokalnim vlastima, a slično je u čitavoj državi.
Na ovaj sentimentalni povratak u Liku potaknula me vijest koja je ovih dana odzvonila upravo iz Perušića. Tamošnja je općina naručila novi automobil: “crne boje s efektom”, pogona na sva četiri kotača, aluminijskih naplataka, snage od 180 do 200 konjskih snaga po cijeni od 450 tisuća kuna.
Bio je Ivica Turić načelnik Perušića i prije pet godina i na pohvalan je način spomenut i u mom glazbenom putopisu. Pohvalio ga je profesor Kos rekavši kako je načelnik Turić svojedobno spremno prihvatio i podržao ideju glazbenog tečaja u Perušiću. Dodao je i da su se obojica iznenadili kada je ne prijemni došlo više od sedamdesetoro djece, dvostruko više nego što ih je moglo biti primljeno.
Baš kao i država, tako i lokalne vlasti, uz časne izuzetke, prema najvišim standardima udobnosti i sigurnosti održavaju vozni park. Kultura se mora snaći s manjim iznosom nego što je cijena načelničkog automobila. Nijedan od dva perušićka pijanina nije kupila općina, nego ih je u svojim dobrotvorno-prosvjetiteljskim pohodima donio veliki perušićki sin Šime Šimatović.
Na isti način su glazbala stigla i u Udbinu i Brinje, kao i još četrdesetak na sličan način zabačenih, ratom opustošenih i od visoke politike zaboravljenih i zapuštenih mjesta širom Hrvatske. Šime Šimatović je već zagazio u 96. godinu. Zavnohovski prosvjetiteljski duh u njemu još uvijek je snažan, ali je tijelo preslabo za nove ekspedicije, a prije pola godine sve nas je pogodila i prerana smrt njegove vjerne družice Mire Flies Šimatović čiji su prsti prvi prebirali po svakom od tih darovanih pijanina.
Klavirske se žice s vremena na vrijeme moraju ugoditi. Ta je usluga jeftinija nego redovni servis bilo kojeg automobila. Pa ipak, i za taj sitan izdatak moraju se u Perušiću pobrinuti sami roditelji djece koja se uz ta glazbala odgajaju, obrazuju i oplemenjuju.
Nije još u Lici, Zagori, Slavoniji ili Gorskom Kotaru stasao novi Ivo Pogorelić. Ali, na licima one perušićke, kao i mnoge druge djece koja su svih ovih godina svirala i pjevala uz Šimine klavire sigurno je ostala upisana barem jedna plemenita crta koje inače ne bi bilo.
Nabava limuzine, “crne s efektom”, za vreću novca koja bi bila dostatna za najmanje dvadeset vrlo kvalitetnih novih pijanina, toj se djeci poručuje: nisu za vas seljačiće klaviri, vaša bolja budućnost dolazi u novom autu vašeg načelnika.
Daleko od toga da se sadašnja vlast u Hrvatskoj pretrgla oko kulturnog uzdizanja države i prosvjetljivanja nacije. Ali, i tamo u Zovkovoj Hercegovini vladao je neki HDZ, kao što vlada i u Perušiću i čitavoj Lici, a najnoviji primjer antikulturne, antiintelektualne i anticivilizacijske politike dao je neki dan upravo predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. U televizijskoj emisiji – čije ime pristojan čovjek ne izgovara, a kamoli da u njoj gostuje – Tomislav Karamarko je Milanovićevu Vladu, pored svih ostalih protuhrvatskih rabota, optužio da urušava Hrvatski nogometni savez, “organizaciju koja stvara naš ponos”
Još u poslijeratnim 1990-im godinama bio sam svjedok prosvjetiteljsko-glazbeničkog zanosa s kojim se operni pjevač Ferdinand Zovko, nakon lijepe međunarodne baritonske karijere, vratio u svoj rodni Čerin u Hercegovini i od tamošnje osnovne škole napravio čudo. Oko škole ruže, a u školi ne samo klaviri, nego i računala, moderni kabineti… Procvalo je zanimanje i za glazbu i za strane jezike. Lokalne mu vlasti nisu oprostile te “nastranosti”. Otjeran je s etiketom izdajnika svog naroda, a zbog povezivanja svoje škole s onima na “krivoj” strani Neretve pretrpio je i batine.
Daleko od toga da se sadašnja vlast u Hrvatskoj pretrgla oko kulturnog uzdizanja države i prosvjetljivanja nacije. Ali, i tamo u Zovkovoj Hercegovini vladao je neki HDZ, kao što vlada i u Perušiću i čitavoj Lici, a najnoviji primjer antikulturne, antiintelektualne i anticivilizacijske politike dao je neki dan upravo predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
U televizijskoj emisiji – čije ime pristojan čovjek ne izgovara, a kamoli da u njoj gostuje – Tomislav Karamarko je Milanovićevu Vladu, pored svih ostalih protuhrvatskih rabota, optužio da urušava Hrvatski nogometni savez, “organizaciju koja stvara naš ponos”.
Doista, što će klaviri, što će Mozart, Beethoven i Bach ne samo ličkim seljačićima, nego i Hrvatima općenito. Za stadionsko urlanje, zna se čega, ne treba vam glazbena škola.
Naprotiv.
Dobar ukus, pamet, ljudska širina i plemenitost tamo samo smetaju.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.