Bumerang iz mulja devedesetih

”Gospođo, smirite se, vi možete ostati, on mora van iz zemlje, takav je zakon!”

Mjesto radnje policija za strance u Pragu, 2008. godina.

”Gospođa” sam ja, ”on” je moj sin, beba od tri mjeseca koju držim u nosiljci ispred sebe dok zabezeknuto slušam mladu službenicu koja ne trepćući okom, bez ijedne grimase na licu, govori kako sin mora van iz zemlje zato što smo u procesu prikupljanja podataka za njegovu osobnu iskaznicu zakasnili prijaviti rođenje na policiju za strance nekoliko dana od previđenog roka od dva mjeseca.

Suprug je po rođenju odmah sina prijavio u matični ured, dobio je tzv. rodni broj, nešto kao OIB u Hrvatskoj. Skupili smo sve ostale dokumente, imali smo stalni boravak, zaposlenje, bili smo vlasnici stana, porezni obveznici, živimo oboje u Pragu od 1993.

Suprug je dolazio u policiju za strance nekoliko puta u ta dva mjeseca zbog prikupljanja dokumenata za nedavno rođeno dijete, nijednom mu nije rečeno da ga treba prijaviti na policiji, i da mu samo nedostaje ta prijava.

Ne sjećam se što sam izgovorila mladoj, revnosnoj službenici, suprug me zgrabio za ramena da potpuno ne izgubim kontrolu dok je u putovnicu sa slikom bebe stavila pečat da je sin deportiran i govorila mrtva hladna da on mora provesti dva mjeseca van Češke dok mu se boravak ne sredi, ponovno dodajući da se smirim, jer da ja, eto, ne moram.

Nekoliko dana sam provela kao u snu telefonirajući s pravnicom Komisije za ljudska prava češke vlade. Da ne dužim priču, uspjeli smo pomoću žalbe upućene načelniku policije i uz intervenciju vladine komisije izbjeći deportaciju bebe.

Ne sjećam se što sam izgovorila mladoj, revnosnoj službenici, suprug me zgrabio za ramena da potpuno ne izgubim kontrolu dok je u putovnicu sa slikom bebe stavila pečat da je sin deportiran i govorila mrtva hladna da on mora provesti dva mjeseca van Češke dok mu se boravak ne sredi, ponovno dodajući da se smirim, jer da ja, eto, ne moram

Ali slika mlade žene koja pečatom deportira bebu od tri mjeseca zbog nekoliko dana kašnjenja formalne prijave me nastavila proganjati.

Tisuću puta sam pomislila što bi bilo da je na mom mjestu bila majka čija je prva domovina ratna zona, ili majka koja se iz drugih razloga nema kamo s bebom skloniti dva mjeseca. Nisam mogla ne zapitati se što bi ta djevojka bila u stanju učiniti svojim pečatom u ratna vremena.

Podrazumijevajuća moć vladinog službenika u odnosu na onog s druge strane šaltera, uz nonšalantnu poštapalicu ”takav je zakon”, pretvara u hipu u ratnim vremenima tzv. male obične ljude, naše partnere, roditelje, susjede, rođake i prijatelje u potpisnike presuda o deportaciji, zatvoru, gubljenju posla, oduzimanju stana pa i smrtnih presuda. A svi oni će slijegati ramenima, jer su, zaboga, samo poštivali zakon i radili svoj posao.

Prije četiri i pol godine razgovarala sam za portal Lupiga s preživjelim iz Auschwitza, profesorom Tomášom Radilom, slovačko-mađarskim Židovom i češkim znanstvenikom, neurofiziologom.

Pitala sam ga slaže li se s Hannom Arendt koja je u seriji tekstova pretočenih u knjigu o suđenju Adolfu Eichmannu, jednim od glavnih organizatora Holokausta, ogolila zlo i svela ga na banalnost. Zloglasnog nacističkog zločinca nije opisala kao monstruma već običnog, ali vrlo revnosnog činovnika nacističkog režima koji je zdušno obavljao svoj posao.

Profesor Radil je odgovorio:

”Eichmann je bio prosječan čovjek, ali s velikim organizacijskim sposobnostima. U Mađarskoj, kojoj je bečkom arbitražom pripalo i moje, do tada čehoslovačko mjesto boravka, u ožujku 1944. godine nakon okupacije od strane Njemačke, u razdoblju od samo sedam tjedana izvršena je priprema za deportaciju i masovnu likvidaciju, a u narednih sedam tjedana ubijeno je 450.000 ljudi. To je Eichmannovo ”majstorsko djelo”. U određenim okolnostima zlo koje čuči u čovjeku se može aktivirati, ali ne kod svakog čovjeka. Eichmannu je bilo potpuno svejedno ubijaju li se ti ljudi ili ne, u drugim okolnostima bi organizirao isto tako uspješno nešto potpuno drugačije, tko zna možda i nešto pozitivno.”

U kolumni za beogradski list Danas kazališni režiser Zlatko Paković u tekstu pod naslovom ”Aušvic. Ostalo je ćutanje” podsjetio je kako nasilnički potencijal čuči u svakom od nas.

”Karijere najčešće zavise od sadističko-mazohističkog prepuštanja ovom potencijalu za nasilje. Sudbine, međutim, zavise od odupiranja ovom potencijalu, od toga da se čoveku u najranijoj razvojnoj etapi ovaj sopstveni nasilnički potencijal ogadi.”

Paković naglašava kako nije sve u začaranom krugu civilizacije (nasilja). ”Postoji čitava kultura koja je izgrađena nasuprot njemu. Kultura svesti da je čovek sposoban da dostojanstveno izabere i podnese tragičku sudbinu te da je on jedinstveno biće koje se usuđuje da govori istinu i kad mu je život zbog toga ugrožen.”

Češka političarka, pravnica, antifašistkinja i feministica Milada Horáková jedna je od mnogih o kojima Paković piše.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata aktivna u antifašističkom pokretu, mučena i zatvarana od strane Gestapa da bi nakon komunističkog prevrata 1948. u Čehoslovačkoj pala u nemilost zbog kritike nedemokratskog ponašanja Komunističke stranke. Proganjala ju je zloglasna tajna služba StB, a 1950. je bila uhapšena u okviru iskonstruiranog političkog procesa nalik staljinističkim čistkama tijekom kojeg je bila osuđena na smrt vješanjem.

Tisuću puta sam pomislila što bi bilo da je na mom mjestu bila majka čija je prva domovina ratna zona, ili majka koja se iz drugih razloga nema kamo s bebom skloniti dva mjeseca. Nisam mogla ne zapitati se što bi ta djevojka bila u stanju učiniti svojim pečatom u ratna vremena

Za vrijeme suđenja su se optuženi morali ponašati prema unaprijed režiranom scenariju i priznati krivnju, ali se Horáková nije predala, branila je sebe i svoje ideale znajući da time umanjuje šanse za smanjenje kazne.

”Padam, padam, ovu bitku sam izgubila, odlazim časno. Odlazim ne mrzeći vas. Volim ovu zemlju, volim ovaj narod, gradite mu blagostanje. Želim vam to, želim vam to… Odlazim s uzdignutom glavom. Mora se znati i gubiti. To nije sramota. I neprijatelj izaziva poštovanje kad je častan i pravedan. U boju se pada, a što je drugo život nego boj…”

Ovo su posljednje riječi iz pisma Milade Horákove pred njezino smaknuće koje je izašlo u javnost tek nakon baršunaste revolucije 1989.

Proteklih dana sve nas s prostora nekadašnje Jugoslavije udario je bumerang devedesetih odlaskom jedinstvene Mire Furlan. Ugazili smo svi u taj mulj, oni stariji se sjećali i preispitivali savjest i zajedno s mlađima čitali stare novinske članke, puno monstruoznih i nečasnih i malo časnih. Ispričavali su se i oni koji jesu i koji nisu krivi.

I sve to skupa jest i nije licemjerno. Za ispriku Miri je kasno, ali nikad nije kasno ukazivati na nečovještvo, prokazati zlo i one koji ga čine, ne dopustiti da im to prođe zauvijek, da im je činjenje zla samo stepenica u karijeri.

Najgore saznanje nakon općeg valjanja u blatu devedesetih je da Hrvatska iz mulja nije nikada ni izašla, što je u svom neponovljivom stilu predočio Boris Dežulović u briljantnom tekstu o Miri Furlan pod naslovom ”Helena, žena koje nije bilo.”

”Ta Republika, eto, raskošno je i savršeno svejedna 1991., 1999., 2008. ili 2021., mala, tijesna, ”prazna i mračna” republika u kojoj istočni grijeh Mire Furlan nikad ne zastarijeva”.

Kad režim legitimizira mržnju, krađu, ubojstva, što je činiti puku? Puk postaje projektil s kojim se iz daljine upravlja i koji s lakoćom pronađe metu. Devedesetih u Hrvatskoj su mete bili njezini građani, jedni po nacionalnosti Srbi, drugi nepoćudni Hrvati poput Mire Furlan.

I ne, nisam zaboravila na agresiju i rat. I ne, rečenica ”bio je rat, teška vremena, takav je bio zakon” ne opravdava nasilje i zlo. Monstruozni zločini nad Hrvatima u Vukovaru i Škabrnji ne mogu se poništiti zločinima nad hrvatskim građanima koji su igrom slučaja druge nacionalnosti i vjere ili nad Hrvatima koji, po nekim procjenama, nisu dovoljno Hrvati.

Kad se vratim kaljuži devedesetih pred očima iskaču nelijepe scene. Jedna rečenica iz jednog pisma posebno boli.

”Samo da ne otkrije da sam S. onda nemam nikakve šanse.”

Ovo mi je devedesetih iz Zadra u Prag pisala moja petnaestogodišnja rodica kad se zaljubila u vršnjaka iz škole. Nije bila u stanju napisati Srpkinja, a kamoli negdje to glasno izgovoriti ili priznati.

Devedesetih je biti S. u Zadru bilo vrlo neuputno. Mogao si, na primjer, kao neki od mojih nekadašnjih sugrađana usred noći biti odveden od ljudi u gardijskim odorama pa da te sutradan nađu mrtvog i u donjem rublju u nekom jarku

Devedesetih je biti S. u Zadru bilo vrlo neuputno. Mogao si, na primjer, kao neki od mojih nekadašnjih sugrađana usred noći biti odveden od ljudi u gardijskim odorama pa da te sutradan nađu mrtvog i u donjem rublju u nekom jarku.

Ili da ti nepoznati ljudi u crnim uniformama uđu u kuću, sve porazbijaju, opljačkaju, zavežu te za stolicu skupa sa ženom i odrežu ti uho. Ili da ti tijelo pronađu u kontejneru za smeće. Ili da te odvedu pa da te nikad ne pronađu. Ili da ti dinamitom razore kuću.

Žrtve se znaju imenom i prezimenom, počinitelji još uvijek ne.

Bilo je toliko neprimjereno biti Srbin da te susjedi iz ulice nisu pozdravljali. Punih pet godina, kao moje roditelje, na primjer.

Ali, da nema izuzetaka ne bi bilo ni pravila. To je ono na što ukazuje Paković, na kulturu svijesti, na dostojanstvo, i na izbor.

Jedna je susjeda, nazovimo je Kata, jedina pozdravljala moje roditelje, i to glasno, štoviše posjećivala ih je uzdignute glave. A jedan se susjed, što smo saznali tek nakon rata, nazovimo ga Ante, ispriječio ispred nacionalno osviještene omladine s dinamitom u rukama, koja je namjerila dinamit baciti pred prag kuće mojih roditelja, riječima ”Preko mene mrtvog!”.

Ima jedna izreka u Talmudu koja glasi otprilike ovako – ”ne pridružuješ se većini čini li zlo.”

Prije nego što pošaljem tekst uredniku uvijek ga dam na čitanje mom suprugu.

Nakon čitanja ovoga je rekao: ”Mučno mi je i beskrajno tužno da skoro trideset godina pišeš o istim stvarima.”

 

KOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
• Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
• Pravo na nasilje kao ustavno pravo
• Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
• Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?
• Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje
• Uzalud nam cjepivo bez empatije i solidarnosti
• Kad se građani pretvore u vojsku volontera zvoni na uzbunu
• Žene koje nisu slomili ni režimi ni patrijarhat
• Izgubljena bitka s dezinformacijama znači izgubljene živote

» Svi tekstovi ovog autora