Dvorana Krematorija bila je turobna, prepuna i tiha. Stajali smo u tišini čekajući početak oproštaja od sjajnog novinara, dokumentarista, čovjeka i kolege Matije Vukšića. Imao je samo 37 godina.
Nije to bio jedan od onih obreda kakvi su izmišljeni da ponude kakav-takav smisao i utjehu, od onih u kojima tako važne stvari koje nas se najdublje tiču prepuštamo hladnim profesionalcima raznih religija.
Kako nad lijesom prekrivenim bijelim pokrovom i cvijećem reče njegov prijatelj, jedan od govornika, “Matija nije bio fan tog kluba”. Ali zato je civilni obred sastavljen od iskrenih, osobnih i smislenih riječi ljudi koji su ga dobro poznavali, pratili i do kraja voljeli bio itekako uzvišen.
Glavni cilj svih politika je da nas zaglupe i tako žive pokopaju (…) Svako umjetničko djelo je tih i moćan bunt protiv besmisla, ništavnosti, ispraznosti i prolaznosti. Pri tom je prolaznost svega živog činjenica, dok su ništavnost i ispraznost ljudske mane i nedostaci, nesposobnost ili lijenost čovjeka da tu činjenicu pojmi i da joj se vlastitim snagama, pameću i srcem suprotstavi i okrene u našu korist
A neki od govornika su, nipošto neprikladno pogrebnoj prigodi i mjestu, ošinuli one koji su Matijin neizmjeran talent i ljudskost ograničavali i kočili umjesto da ga podržavaju i potiču.
A povrh svega bila je glazba, pjesme i glas Arsena Dedića. “Balada o prolaznosti” sa starinskim zvukom klavira i refrenom “Mi rekli smo si zbogom govoreć doviđenja”, pa Ujevićev “Odlazak” i na kraju Arsenov “Amigo”.
Ovo nije tekst o Matiji Vukšiću, bit će za to još dobrih razloga i prigoda. Ovo je tekst o toj glazbi, uvjerljivim pravim riječima, umjetnosti i ljudskosti koje nas kao malo što drugo mogu tješiti, hrabriti i snažiti čak i pred smrću.
Svako umjetničko djelo je tih i moćan bunt protiv besmisla, ništavnosti, ispraznosti i prolaznosti. Pri tom je prolaznost svega živog činjenica, dok su ništavnost i ispraznost ljudske mane i nedostaci, nesposobnost ili lijenost čovjeka da tu činjenicu pojmi i da joj se vlastitim snagama, pameću i srcem suprotstavi i okrene u našu korist.
Učenje jezika umjetnosti, a još više razvijanje intelektualnog i emocionalnog aparata kojim je možemo prepoznati, osjetiti i biti njome dirnuti svakom bi ljudskom društvu morale biti najvažnije stvari. Ali mi živimo, trajemo i često prerano umiremo u jednom od onih društava i jednoj od onih država koje za to sve manje mare.
Što je tužnija prigoda i što je bolnija smrt, kao kad preko reda svijet napuštaju mladi ljudi, to očitijom postaje isprazna površnost s kojom se države i sve što je okuženo politikom prema njima odnose.
Kako na sprovodima, tako i o tužnim godišnjicama zala i nesreća u organiziranom protokolarnom sjećanju i pijetetu.
Prevladavajući glavni cilj svih politika danas je da nas zaglupe i zatupe. Jer to im je u interesu. Neprestano smanjivanje prostora za vrijedne stvari i pružanje prilike ljudima za susret s nečim što ih može dirnuti, uzdići i oplemeniti njihov je interes.
Zaglupljeni, umrtvljeni, obeshrabreni, obesmišljeni i obezvoljeni ljudi njima su korisniji, poslušniji i podložniji.
Zato je svaka umjetnost i svaki vrijedan umjetnički čin tih i moćan bunt umjetnika i svih onih koji njihovu umjetnost imaju sreću prepoznati, osjetiti i doživjeti.
Kako nad lijesom prekrivenim bijelim pokrovom i cvijećem reče njegov prijatelj, jedan od govornika, “Matija nije bio fan tog kluba”. Ali zato je civilni obred sastavljen od iskrenih, osobnih i smislenih riječi ljudi koji su ga dobro poznavali, pratili i do kraja voljeli bio itekako uzvišen
Stoga se jedna naša mlada i mala hrvatska glazbena agencija vrlo prikladno zove BuntArt. Okuplja i organizira nastupe nekih od najboljih i najizvrsnijih hrvatskih glazbenika kao što su Monika Leskovar, Martina Filjak ili kosovski virtuoz kojemu je i Hrvatska domovina Petrit Çeku.
Bunt protiv obesmišljenosti, prostote, površnosti i plitkoće kojima nas žive pokapaju političke i medijske organizacije, institucije i korporacije.
Tek na rubovima koji se još trzaju i odupiru možete nešto načuti o ljudski i umjetničko neizmjerno važnim i dubokim stvarima i čudima koja se ipak događaju i koja bi od nas mogla činiti bolje ljude, društva, države, narode i svijet. Na primjer o fantastičnom koncertu Petrita Çekua i njegova gitarističkog Trija Elogio i njihovom novom CD-u. U izdanju upravo BuntArta.
A da ne govorimo kako umjetnost, za razliku od većine političara koji čim zinu ljude i narodu dijele i udaljuju, djeluje upravo suprotno.
Samo pratite što će sve ovih dana biti izrečeno nad grobovima i stratištima i hoće li vas ijedna od tih riječi utješiti, ohrabriti, otvoriti vam perspektivu i viziju bolje budućnosti.
Kada su nedavno združeni zborovi Hrvatske radiotelevizije i Radiotelevizije Srbije u Lisinskom uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija pjevali poput Dunava velik, širok i dubok “Njemački requiem” Johannesa Brahmsa, to nije bio nikakav politički, nego isključivo umjetnički događaj.
Začudo, organizirale su ga i producirale velike institucije čiji informativno-politički pogoni spadaju među najveće zagađivače javnog prostora i grobare pameti dviju zemalja. Utoliko je ovakvo združivanje njihovih umjetničkih ansambala bilo važnije i potrebnije.
Isto tako, daleko od interesa i bilo kakve podrške politike bilo je i nedavno gostovanje ljubljanskog Mini teatra kod zagrebačkog Planet Arta na pozornici Male scene u okviru suradnje i razmjene ovih dvaju sjajnih malih i nezavisnih kazališnih družina.
Gledali smo kako fantastični slovenski glumci Marko Mandić i Pia Zemljič u režiji Ivice Buljana izvode globalno poznati komad “Zatvaranje ljubavi” Pascala Ramberta.
U prvom dijelu On verbalno rastura ne samo njihovu vezu i dugogodišnji brak, nego i samu ideju i mogućnost ljubavi, nazivajući je “mauzolejem fikcija”.
Ovo nije tekst o Matiji Vukšiću, bit će za to još dobrih razloga i prigoda. Ovo je tekst o toj glazbi, uvjerljivim pravim riječima, umjetnosti i ljudskosti koje nas kao malo što drugo mogu tješiti, hrabriti i snažiti čak i pred smrću
O, kako slično politikama koje sve više ovladavaju svijetom propovjedajući nevjerovanje u bilo kakvu mogućnost univerzalne ljudske uzajamnosti, solidarnosti, suosjećanja i suživota među različitim ljudima i narodima.
Za njih je to konstrukt i izmišljotina, jer njihova stvarnost su rovovi i bojišta na kojima se nude kao samopromaknuti generali. I zato mi još uvijek u duši poput melema i trube na čelu kontranapada odzvanjaju riječi kojima mu Ona odgovara (u prilagođenom hrvatskom prijevodu Ivice Buljana):
“kakva vulgarnost govoriti o mauzoleju, govoriti o ljubavi koja nas je ujedinila u izrazu mauzolej, fikcija, kakva vulgarnost, kakav poraz pred svijetom, kakvo odustajane pred svijetom, nisi ti general, ti nisi general s četiri zvjezdice, ti si dezerter, jadni mali dezerter…”.
Ne dajte se, ne dajmo se živi pokopati.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje kolumna naslovljena: Tih i moćan bunt umjetnika čije nas riječi i note tješe i ohrabruju čak i pred smrću).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nikako o Vučiću u trenutku ispraćaja velikana Morriconea
- U jednome složni: za podjele nismo krivi mi, nego oni
- Sistem je namješten protiv potrošača, građana i birača
- Srednji prst s desnice može učiniti više za novu Hrvatsku
- Stepinac je protiv ustaša prosvjedovao rijetko i u rukavicama
- Owensu je 1936. klicao pun stadion u Berlinu, ne i Roosevelt
- Svako sistemsko nasilje računa na šutnju mirnih promatrača
- Najbizarniji koncert u povijesti
- Komemoracije bi trebale biti posvećene svim satrtim životima
- Još jednom smo se naivno ponadali da je HDZ-u važna kultura
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.