autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Prirodne i druge katastrofe

Autor: Filip David / 30.11.2014. Leave a Comment

Godina koja se bliži kraju biće upamćena po katastrofalnim poplavama čije su posledice još prisutne. Nešto se moglo popraviti uz međunarodnu pomoć, nešto nije. Višegodišnja nemarnost u održavanju nasipa, odvodnih kanala, nerazumne i nekontrolisane seče šuma, čija su posledica mnoga klizišta, učinila su prirodne katastrofu i većom i strašnijom te uvećale strah da se nešto slično opet može ponoviti.

 

Neke se pouke moraju izvući. Još jednom se potvrđuje kao ozbiljna opomena: u većini katastrofa, makar one izazvane delovanjem prirodnih sila, postoji i jedan, nekada manji, nekada veći, udeo ljudske nemarnosti, nepažnje, nebrige.

 

Postoje i oni drugi oblici katastrofe kojima je ljudsko učešće i ljudsko delovanje isključivi uzročnik. U tu kategoriju katastrofa idu one sa socijalnom ili etičkom pozadinom, koje su posledica poremećenih odnosa u društvu, gubljenje moralnog kompasa, ekonomskog kolapsa, što sve itekako utiče na život svakog pojedinca, na ličnu i opštu nesigurnost, na nepoštovanje zakona i izbegavanje odgovornosti na različitim nivoima vlasti.

U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo

 

Ako takozvane ”prirodne” katastrofe često dolaze iznenada i protutnje ostavljajući za sobom pustoš, puzajuće katastrofe izazvane ljudskom pohlepom, bahatošću, prostaklukom i nasiljem ostavljaju pustoš u institucijama sistema, još gore, teže i neizlečivije posledice od svake poplave, oluje ili zemljotresa.

 

Neke nedavno sačinjene analize pokazuju da korupcija u svojim različitim oblicima nanosi državi štetu koja se meri u milijardama evra. Od te smrtonosne bolesti nije zaštićen nijedan deo društva. Korupcijom se bukvalno preko noći stiču ogromna bogatstva, ali istovremeno uvaljuje u dno siromaštvo veliki deo naroda.

 

Povremena hapšenja lopova na visokom nivou, bankroti javnih preduzeća, otpuštanja hiljade radnika samo pokazuju dubinu ambisa u kojem se država nalazi. Osobe koje su pre samo godinu, dve ili tri proglašavani za menadžere godine danas odgovaraju za velike poreske utaje i nezakonito uzimanje kredita koje nisu vraćali, dovodeći do bankrota ne samo banke, nego i svakog drugog sa kojim su bili u poslovnom odnosu.

 

U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo.

 

Otkriveno je da u Beogradu deluju bande maloletnika, dečaka od deset i jedanaest godina koje napadaju starije osobe, upadaju u stanove i pljačkaju. Policija i tužilaštvo, kako tvrde, nemoćni su da zaustave to nasilničko ponašanje jer maloletna lica ne mogu odgovarati pred sudovima, ne mogu biti hapšena niti suđena na zatvorske kazne.

Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku

 

Drugim rečima, otvoreno se priznaje da je država nemoćna pred tom vrstom kriminala. To je neka vrsta začaranog kruga: sve veće siromaštvo dovodi do raspada porodica, deca iz takvih porodica završavaju na ulici i ulaze u ličnu, nemilosrdnu bitku za preživljavanje u jednom nasilnom, nemilosrdnom svetu gde je golo nasilje jedna od najčešćih formula kako preživeti. Svet u koji su bačeni je svet nasilja i zločina, svet beznađa i očajanja, bez perspektive.

 

Koliko život više nema značenja, a ni cene, pokazuje nesreća koja se dogodila iza ponoći na beogradskom keju u blizini ostrva Ada Huje. U automobilu marke BMW bilo je šest osoba. Putnici u automobilu imali su između 16 i 20 godina. Dvojica mladića i devojka uspeli su da isplivaju, a troje je nastradalo. Vraćali su se iz provoda. Svi su bili pod alkoholom, a vozač nije posedovao vozačku dozvolu. Uz sve to vozio je nedozvoljenom brzinom.

 

Po mišljenju analitičara ovo je mnogo više od saobraćajne nesreće. U ovakvim i sličnim nesrećama sve više stradaju mladi. Po statistikama svaka četvrta žrtva u saobraćaju mlađa je od 29 godina i po tome se Srbija nalazi među najmanje bezbednim zemljama. To postaje državni problem.

Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako. Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja

 

Huliganstvo na sportskim takmičenjima uzima svoj sve veći danak u krvi. U Istanbulu je stradao navijač košarkaškog kluba Crvena zvezda. Ovaj težak incident razbuktao je srpsko-turske strasti. Pale su mnoge teške reči, a sukob je dobio i opasne političke razmere.

 

Ovim uznemirujućim vestima koje nose miris katastrofe mogu se pridodati vesti o višemesečnom prekidu rada sudova zbog štrajka advokata kome se ne nazire kraj i štrajka prosvetnih radnika zbog umanjenja plata.

 

Na Filozofskom fakultetu ne prestaje studentska opsada zbog nezadovoljstva uslovima rada na fakultetu. Preti zatvaranje fakulteta ili nasilan prekid blokade.

 

Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku. Da je država blizu bankrota, a siromaštvo većine naroda dostiglo kritične granice, o tome MMF ne brine mnogo, a vlast sada pokušava da vodu iscedi, kako se to kaže, ”iz suve drenovine”. Teško, veoma teško. Smanjene su plate i penzije, ali su se i te uštede već istopile u okeanu novih nepredviđenih rashoda.

 

Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako.

 

Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, delikvencija, Društvo, EU, Europa, Filip David, Hrvatska, katastrofa, kolumna, kriminal, mafija, MMF, politika, premijer, priroda, provalija, Srbija, Vlada, Vučić

Povratak ”patriote”

Autor: Filip David / 23.11.2014. Leave a Comment

Beograd, sredinom oktobra. Na sve strane mogu se videti plakati sa likom Vojislava Šešelja. Na Trgu Republike četnički vojvoda koji je nekoliko dana ranije pušten iz Haškog zatvora bez očekivane presude, sa obrazloženjem da je ozbiljno bolestan, drži jedan od svojih govora.

 

Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića.

 

Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica sa četničkim obeležjima i podignuta tri prsta u znak pobede.

Takve je govore, gotovo od reči do reči, držao i početkom devedesetih, nadaleko poznate govore mržnje koji su doprineli kasnijem etničkom čišćenju i brojnim ratnim zločinima. Šešelj se nije nimalo promenio, na njemu se ne primećuju znaci teške bolesti, a ništa se nije promenilo ni u njegovoj se retorici. Opet ista priča o Velikoj Srbiji, veličanje Rusije, zagovaranje promena granica, zadovoljstvo zbog ubistva Zorana Đinđića. Sa Trga Republike odjekuje četnička pesma ”Spremte se, spremte, četnici” koju oduševljeno prihvata više hiljada njegovih pristalica…

 

Kakva je to pobeda? Još jedan poraz već sluđene Srbije koja, eto, nikako da se oslobodi uveliko kompromitovanog nasleđa prošlosti. Tabloidni mediji prate Šešelja u stopu. On je ličnost dana. O njemu se govori kao o heroju, ”Srbinu”, ”onome koji je rasturio Haški tribunal”, vratio dostojanstvo Srbiji. Tako se govorilo i o njegovom nekadašnjem mentoru Slobodanu Miloševiću.I on je vraćao dostojanstvo Srbiji. Bolje da nije. Šešelju se, uz ostalo, priznaje ”istrajnost” kao vrhunska pozitivna osobina. I za mnoge od onih koji se navodno ne slažu u svemu sa njim ”Šešelj je moralna i intelektualna veličina za ove male i jadne marionete koji su pogazili svaku svoju reč koju su izgovorili”.

 

Ruska državna televizija Šešelja naziva patriotom koji se vratio ”nepokoren i neslomljen”, dočekan u Beogradu pravim ovacijama i zalaže se za integraciju sa Rusijom na održanom ”grandioznom” mitingu.

 

Vlast se ne oglašava. Iako bi trebalo da se bez uzdržavanja ogradi od Šešeljevih političkih stavova i njegove dugotrajne zločinačke aktivnosti. U većini medija Šešelj je prikazan i prihvaćen kao žrtva, a njegov povratak kao trijumfalna pobeda nad svetskom globalističkom birokratijom.

 

Mediji izveštavaju: ”U prepunom hramu Svetog Save na Vračaru održana je zajednička liturgija patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila i patrijarha srpskog Irineja, uz sasluženje arhijereja Ruske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva i đakona”. Liturgiji je pored srpskog predsednika i niza značajnih ličnosti srpskog političkog života prisustvovao i Vojislav Šešelj.

 

Koliko je vlast sada uzdržana, toliko nije bila samo desetak dana prilikom posete albanskog predsednika Edija Rame. Srpske vlasti su itekako žestoko reagovale na Raminu izjavu da bi priznanje Kosova d strane Srbije doprinelo uspostavljanju normalnih ekonomskih i političkih odnosa. Rama je takođe više puta naglašavao da se Albanija protivi ideji o Velikoj Albaniji i kako Srbiju i Albaniju vidi zajedno u velikoj Evropi.

 

Srpska štampa je Edija Ramu nazvala ”perverznjakom”, ”razvratnikom, propalicom koji Srbiji otima Kosovo i koji je u Beograd došao samo da vređa”. Jedan upečatljiv naslov preko cele prve strane glasio je: ”Edi Rama, Šiptar bez srama”. Srpska državna televizija nije prevodila Ramine reči prilikom dolaska u Beograd.

To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva

 

Predsednik Nikolić je odbio da primi u posetu albanskog predsednika. Premijer Srbije je ”diplomatski” izjavio: ”Ako neko misli da bi ozbiljna politika bila da sam juče uzeo motku ili udario Ramu, mislim to nije ozbiljna politika…”

 

Svaki objektivni posmatrač mora da uoči ovu očitu nesrazmeru: mrzovolju i više od toga – mržnju prema Ediju Rami i otvoreno ili skriveno prihvatanje Vojislava Šešelja. Provokacija je, po ovdašnjim shvatanjima, kada albanski predsednik govori o zajedničkom putu u Evropu i neophodnosti priznavanja nezavisnog Kosova (što svakako očekuje Srbiju na njenom putu u Evropsku uniju), a nije provokacija kada optuženik za ratne zločine insistira na promenama granica, na ostvarenju Velike Srbije, hvali ubice Zorana Đinđića i diči se ruševinama Vukovara.

 

Dežurni teoretičari zavere uveliko govore i pišu kako poslednji događaji, a u to uključuju i pokušaj ubistva poznatog biznismena Milana Beka, predstavljaju kažnjavanje neposlušne Srbije zbog njene politike u kojoj ima sve više okretanja ka Rusiji u političkoj, ekonomskoj i vojnoj saradnji. Na ovaj način, kažu ovi teoretičari, Sjedinjene Američke Države žele da destabilizuju Srbiju i tako je kazne zbog njene spoljne proruske politike.

 

Ovi ”argumenti” postaju objašnjenje za sve što se u Srbiji događa. Zato dobijaju široku podršku. Takva objašnjenja mogu se pročitati u štampi, čuti u elektronskim medijima, ali i u izjavama političara. One gode uhu prosečnog građanina jer tobože sve objašnjavaju, a krivca, po starom, dobrom običaju, uvek nalaze negde drugde, izvan sopstvene sredine i sopstvene odgovornosti.

 

To samo svedoči o nedozrelosti jedne politike, ali i o nezrelosti, naivnosti, ali najčešće i neodgovornosti onih koji u to veruju. Ništa gore od takvog uverenja koje odvlači od stvarnog sagledavanja postojećeg stanja stvari. A uvlači u mitsko preoblikovanje stvarnosti, u golemu laž i odbijanje odgovornosti za ono što je učinjeno ili se još uvek čini. A to nije ništa drugo nego stanje ozbiljne bolesti čitavog društva.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, bolest, četnik, Filip David, Haag, Hrvatska, karcinom, kolumna, pobjeda, politika, rat, Srbija, Trg Republike, ustaša, Vlada, Vojislav Šešelj, zatvor, zločin, Zoran Đinđić

Ko će suditi sudijama

Autor: Filip David / 16.11.2014. Leave a Comment

Ne tako davna prošlost opterećena je mnogim nepresuđenim slučajevima teškog kriminala, zločina, pljačke, ratnih zločina. Kako vreme prolazi, čini se da se ovaj broj ne smanjuje nego samo povećava. Vreme radi za zlikovce i ubice. Pravda postaje sve nedostižnija. Sećanja su sve nesigurnija, svedoka je sve manje, obećanja lažna i neispunjena, prošlost u velikoj meri podložna manipulacijama. Ono što se nekada naočigled odigralo, danas za tužitelje, ali i očevice, kao da se nije dogodilo. Zaborav omogućava pranje savesti mnogih, stvaranje neke drugačije istorije od one koja se dogodila.

 

Ima i slučajeva dovedenih do apsurda. Onih koji izlaze iz okvira ratnih zločina, ali jesu zločini, porazno svedočanstvo o slabosti države i njenih ključnih institucija.

 

Takav je slučaj stradanja dvojica gardista 2004. godine u kasarni u beogradskom Topčideru. Dražen Milovanović i njegov vršnjak Dragan Jakovljević služili su vojni rok u Gardijskoj brigadi. Nađeni su mrtvi sa prostrelnim ranama. Vojni istražni organi slučaj su predstavili kao ubistvo i samoubistvo, odnosno da je Jakovčljević ubio Milovanovića, a onda pucao u sebe.

Ko će suditi sudijama koje nisu obavile svoju profesionalnu dužnost i svojim nedelovanjem omogućile da lopovi postanu uvaženi građani? Nije sprovedena lustracija koju je po zakonu trebalo sprovesti, a to znači svima onima koji su obrukali profesiju bilo koje vrste, sudijsku, novinarsku, političku, pedagošku, trebalo je za izvesno vreme zabraniti obavljanje te profesije. To nije učinjeno, zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru

 

Malo ko je poverovao u tako iskonstruisanu priču od strane vojnog tužilaštva. Bilo je očevidno da su, obavljajući stražarsku dužnost, videli nešto što nisu smeli da vide i da su zato likvidirani. Tu se, po svoj prilici, nalazilo tajno sklonište Ratka Mladića i to je, može se naslutiti, bio razlog njihove likvidacije. Sva kasnija veštačenja potvrdila su neodrživost teze tužilaštva o ubistvu i samoubistvu. Postoji ozbiljna sumnja da su to dvostruko hladnokrvno ubistvo obavile vojne bezbednosne službe. Gardistima je presuđeno po kratkom postupku.

 

Deset godina posle ovog tragičnog događaja, uprkos mnogim dokazima i svedočenjima istraga nije mnogo odmakla od samog početka i sve je izglednije da će ova ubistva zbog ”viših interesa” ostati u kategoriji nerazjašnjenih, bez osude počinioca. Umesto da se pravi krivci pozovu na odgovornost, javljaju se poznati teoretičari zavere, poput u tom poslu nadaleko poznate Smilje Avramov sa tvrdnjom kako su ”hrvatski obaveštajci ubili dvojicu gardista”.

 

Ova starica, koja pripada prvoj liniji Miloševićevih obožavalaca i sledbenika, navodno poseduje ”snimljene razgovore hrvatskih obaveštajaca” što, kako kaže, ugrožava i njenu bezbednost!

 

Navodimo ovu bizarnu, sumanutu priču koja graniči sa potpunim idiotizmom (hrvatski obaveštajci u beogradskoj kasarni, da bi lišili života dva vojnika – zašto?) samo radi potvrde da kada istražni organi i sud ne obave svoj posao kako treba i kako moraju, tu se onda otvara prostor za najmorbidnije i najluđe izmišljotine. Ni ubistvo novinarke Dade Vujasinović ne pomera se sa mrtve tačke, a ubistvo Slavka Ćuruvije posle toliko godina nikako da dobije svoj sudski epilog.

 

Nedavno je Evropska unija zamerila srpskom tužilaštvu što veoma sporo radi na utvrđivanju ratnih zločina. Ovome svakako treba dodati neistražene optužne radnje protiv pljačke, šverca i iznošenja ogromnih količina deviza u vreme Miloševićeve vladavine, na čemu su se mnogi obogatili i danas nekažnjeno uživaju u plodovima svojih kriminalnih radnji. Njihova poslovna carstva, vlasništvo nad medijima, pripadnost takozvanom džet setu, vile i jahte direktan su rezultat bezobzirne pljačke kojom su zaslužili titule novih srpskih bogataša.

Kada se današnja situacija uporedi sa situacijom sa početka devedesetih i kasnije, mnogo toga je prepoznatljivo. Iste su fizionomije, ali u novom pakovanju. Promenjena su odela, ali ne karakteri i moralne strukture dobro poznatih likova. Može li im se danas verovati? Evo ih opet u sudnicama (…) Prepoznaju se i izdaleka po svojoj retorici i svome delovanju, štetočine koje uprljaju sve čega se dohvate. Ko će suditi sudijama, vlasnicima naših života, za sve ono što je loše, kriminalno i zločinački učinjeno, a ostalo bez kazne? To je jedno od ključnih pitanja na koje zasada nema odgovora

 

Ko će suditi sudijama koje nisu obavile svoju profesionalnu dužnost i svojim nedelovanjem omogućile da lopovi postanu uvaženi građani? Nije sprovedena lustracija koju je po zakonu trebalo sprovesti, a to znači svima onima koji su obrukali profesiju bilo koje vrste, sudijsku, novinarsku, političku, pedagošku, trebalo je za izvesno vreme zabraniti obavljanje te profesije.

 

To nije učinjeno, zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru. Potkupljive i prilagodljive sudije nastavile su svoje kompromitovane karijere zasnovane na bliskosti sa političarima i odanosti političkim partijama.

 

Slično se događalo i sa uveliko kompromitovanim novinarima, univerzitetskim profesorima i političarima – kada su se okrenuli jedan ili dva kruga vlasti, iznova su se našli tamo gde su nekada bili, a mnogi su i nagrađeni, unapređeni, mestima savetnika, direktora i šefova raznih važnih ustanova sistema. Kako se od takvih moglo očekivati da će istraživati i kažnjavati zloupotrebu poziva i neprofesionalno obavljanje dužnosti? Da će ispitivati i preispitivati sopstvenu ulogu u sveopštem urušavanju države.

 

Kada se današnja situacija uporedi sa situacijom sa početka devedesetih i kasnije, mnogo toga je prepoznatljivo. Iste su fizionomije, ali u novom pakovanju. Promenjena su odela, ali ne karakteri i moralne strukture dobro poznatih likova.

 

Može li im se danas verovati? Evo ih opet u sudnicama, u televizijskim studijima, u politici, među uvaženim profesorima beogradskog i drugih univerziteta, mašu iznova patriotskim zastavama. Prepoznaju se i izdaleka po svojoj retorici i svome delovanju, štetočine koje uprljaju sve čega se dohvate.

 

Ko će suditi sudijama, vlasnicima naših života, za sve ono što je loše, kriminalno i zločinački učinjeno, a ostalo bez kazne?

 

To je jedno od ključnih pitanja na koje zasada nema odgovora.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Beležnica, ekonomija, Filip David, gospodarstvo, kazna, kolumna, kriminal, mafija, medij, milicija, novinar, očevidac, pedagogija, politika, profesija, Srbija, sudije, suđenje, ubica, Vlada, zakon, zatvor

Čija je kultura?

Autor: Filip David / 09.11.2014. Leave a Comment

U pozadini političkih zbivanja u Srbiji i apsolutne vlasti Srpske napredne stranke događaju se kulturni incidenti koji svedoče o pokušaju, i ne samo pokušaju, da se potpuno osvoji kulturni i informativni prostor Srbije i time zapravo uvede potpuna kontrola govora i mišljenja.

 

To nije ništa novo ako se ima u vidu da su ”naprednjaci” nastali iz Srpske radikalne stranke vrlo bliskih saradnika Miloševićevog režima. Zvuči paradoksalno da je u Miloševićevo vreme bilo više otpora takvim pritiscima na određene medije i kulturne ustanove nego što tog otpora ima danas. I tamo gde se pojavi, ograničen je, izolovan i bez veće podrške deprimiranih nevladinih organizacija i istrošenog javnog mnjenja.

 

Nova predsednica Demokratske stranke Srbije izjavila je kako je njena partija ”dobila” Sekretarijat za kulturu grada Beograda i da to znači ”kako sada kultura u Beogradu nije više samo mondijalistička, već više srpska”.

 

Naravno, jedna takva izjava mogla bi se nazvati ”budalastom” ili ”idiotskom”, svedočanstvom o vaskrsavanju i daljem širenju gluposti kakvih smo se naslušali u poslednjih dvadesetak godina.

Šta zapravo znači to blagočestivo obećanje da kultura u glavnom srpskom gradu, a to znači i u čitavoj zemlji, ”više neće biti samo mondijalistička, već više srpska”? Prevedeno na jednostavan, razumljiv jezik to znači samo jedno: povratak ”slavnim” danima samoizolacije, prezira prema svemu što dolazi sa strane, strahu od stranog uticaja i sveta u kojem se ne radi ništa drugo nego kuju zavere protiv male, ali hrabre i ponosite Srbije

 

No, stvar postaje ozbiljnija kada se ima u vidu da je takvo uverenje o nesumnjivoj superiornosti sopstvene kulture već dugo prisutno ne samo u uticajnim političkim partijama nego i među onim intelektualcima, nažalost u većini, uveliko zaslužnim za sramotni uticaj kojim su u nizu izgubljenih godina zagadili srpski kulturni i politički prostor.

 

Jedno kraće vreme nisu se odveć glasno i jasno čuli na javnoj sceni, a sada su, kako se čini, sa novom snagom, iako bez novih argumenata, ali sa jakom političkom podrškom, ponovo u ofanzivi.

 

Razdvajati kulturu na ”mondijalističku” i ”srpsku”, u kojoj podeli mondijalizam znaši nešto štetno, retrogradno, strano, a ono što je srpsko nešto autohtono, nadmoćno, ”samo naše”, vredno – to je samo jedna varijanta podele na izdajnike i patriote, na one koji navodno svoju domovinu prodaju tuđincima i na one koji domovinu brane od tuđinaca.

 

Šta su očevidne posledice ovakvog shvatanja kulture? Bez sumnje, a to znamo iz prethodno stečenog iskustva, posledice su provincijalizacija, duhovno osiromašenje i prava poplava primitivizma, ne samo na uskom području onoga što obično nazivamo kulturom, kao što su izdavaštvo, kulturne manifestacije, izložbe, nego i u ostalim delovima javnog života, poput političkog mišljenja i oživljavanja različitih teorija koje imaju određen prizvuk rasizma, ksenofobije, straha palanke od velikog sveta.

 

Poslednja događanja oko Oktobarskog salona i smena u Kulturnom centru Beograda potvrđuju reči predsednice Demokratske stranke Srbije o putu kojim nova vlast ide. ”Naprednjaci” su kulturu prepustili Koštuničinim naslednicima, jednoj od najrigidnijih srpskih političkih partija, poznatoj po svojoj izolacionističkoj politici, patrijarhalnom konzervatizmu i antievropskom stavu.

 

Iskustvo nas takođe uči da se preko odnosa prema kulturi jasno može sagledati suština politike na vlasti. Uprkos predizbornim obećanjima da će ceniti profesionalnost pre bilo kakve političke pripadnosti, događa se ono što je u Srbiji postalo pravilo i zakon: na najvažnija rukovodeća mesta dolaze ili se vraćaju (iz Miloševićevog vremena) provereni partijski kadrovi koji u ustanove kulture, kao i drugde, uvode partijski (ne)moral, partijsku disciplinu i više nego očiti nepotizam.

Kao da ijedna kultura može postojati sama za sebe, izdvojeno, bez uticaja. Uostalom, najveći dometi svake istinske i poštovanja dostojne kulture sadržani su u sposobnosti prožimanja sa drugim kulturama. Izjave o ”mondijalističkoj” i ”našoj” kulturi kao o suprotstavljenim pojmovima dolazi iz glava koje kulturu vide samo kao oružje u velikoj bitci sa ostatkom čovečanstva. Takve bitke unapred su izgubljene na štetu onog ko ih započinje. Jednom smo to već doživeli, hoćemo li opet, iznova?

 

Zaklinjanje u patriotizam, posebno u kulturi, a to je još jedna lekcija naučena iz ne tako dalekih vremena, ne znači ništa drugo nego manipulaciju kulturom u političke svrhe. Zna se dobro ko se, kako i zašto zaklanjao iza ”patriotizma”. Sve one političke i intelektualne štetočine koje su nakon stvarnih i metaforičkih ruševina u kojima su ostavile svoju voljenu zemlju uhleblje pronašle u svojim partijskim skloništima i utonule u svoj hibernacijski san da bi se iznova probudile kada za njih i njihovu partiju dođe pogodan čas.

 

Šta zapravo znači to blagočestivo obećanje da kultura u glavnom srpskom gradu, a to znači i u čitavoj zemlji, ”više neće biti samo mondijalistička, već više srpska”? Prevedeno na jednostavan, razumljiv jezik to znači samo jedno: povratak ”slavnim” danima samoizolacije, prezira prema svemu što dolazi sa strane, strahu od stranog uticaja i sveta u kojem se ne radi ništa drugo nego kuju zavere protiv male, ali hrabre i ponosite Srbije.

 

Već sama pomisao da postoji neka ”naša” i neka drugačija, svetska, ”mondijalistička” kultura nosi u sebi ideju o tome da ta druga i drugačija kultura donosi zagađenje, uništava ono što je naše, izvorno, ono što niko drugi nema, a mi jedini imamo.

 

Kao da ijedna kultura može postojati sama za sebe, izdvojeno, bez uticaja. Uostalom, najveći dometi svake istinske i poštovanja dostojne kulture sadržani su u sposobnosti prožimanja sa drugim kulturama.

 

Izjave o ”mondijalističkoj” i ”našoj” kulturi kao o suprotstavljenim pojmovima dolazi iz glava koje kulturu vide samo kao oružje u velikoj bitci sa ostatkom čovečanstva.

 

Takve bitke unapred su izgubljene na štetu onog ko ih započinje. Jednom smo to već doživeli, hoćemo li opet, iznova?

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, bitka, demokracija, Demokratska stranka Srbije, Filip David, kolumna, kultura, Milošević, politika, Radikali, Šešelj, Srbija, Srpska napredna stranka, Vlada, vlast, zavera

Kult nasilja

Autor: Filip David / 02.11.2014. Leave a Comment

Svuda, gde god se okrenemo, sudaramo se sa nasiljem. Nasilje je u mnogim slučajevima postalo društveno prihvatljivo, a i poželjno. Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi. Takvo uverenje nije posledica paranoje, nego zaključak na osnovu onoga što smo videli i doživeli u bliskoj prošlosti, a što se događa i danas.

 

Nasilnici se često nalaze među onima koji treba da brinu o redu i miru, da zaštite slabe i nemoćne. Netolerancija je u modi. Ona daje status, priziva uvažavanje, prethodi nasilju. Nasilnici najlakše nalaze posao, udobno žive u zemlji gde vlada opšta nezaposlenost i besparica.

 

Zapošljavaju se kao telohranitelji visokih državnih ličnosti, kao zaštitari i bliski saradnici državne bezbednosti, kao veza između mafije i policije, o čemu postoje mnogobrojna svedočanstva. Nasilnike jednako uvažavaju i vlast, i policija i sudovi. Kriminalci sa desetak optužbi za najgora nedela: krađe, prodaje droge, tuče, razbojništva i najrazličitijih oblika kriminala imaju gotovo jednak imunitet kao narodni poslanici u Skupštini.

Najopasniji oblici nasilja diktirani su i kontrolisani od strane vlasti i njenih institucija, policije i raznih tajnih i obaveštajnih službi

 

Saradnik Službe ne može biti svako. Postoje neke predispozicije, neki urođeni talenti sa kojima, pod ruku, idu i određene preporuke i veze.

 

Kult nasilja bio je posebno dominatan tokom devedesetih godina. Postojao je i pre, postojaće i kasnije, ali tada je javno ozvaničen. Kriminalnim radnjama poput šverca i pljačke pridodati su atributi patriotizma i rodoljublja kao svojevrstan zaštitini znak. Kriminalci i ubice veličani su preko medija. Tako su stvoreni ”heroji” tipa Arkana, Legije, Mladića, Karadžića, jedan amalgam vođa navijačkih grupa, pojedinačnih i masovnih ubica, idola bašibozluka, proizvedenih u tvornicama branilaca nacionalnih interesa i nacionalne časti.

 

Kult nasilja vuče korene iz totalitarne države u kojoj su smrtne kazne neprijateljima države i političkog sistema izricane ne u sudovima, nego u kabinetima pojedinih ministara, presude, bez opoziva, čiji su izvršioci postajali poznati kriminalci koji će koju godinu kasnije, u vreme raspada Jugoslavije, vaskrsnuti sa oficirskim činovima u vojničkim uniformama paravojski podređene Jugoslovenskoj armiji. Heroji belosvetskog podzemlja, trgovci narkoticima, cigarama, oružjem i svime onime što je donosilo unosnu dobit sada su krstarili ratištima izazivajući strah i trepet civilnog stanovništva.

 

Kroz različite režime, preko različitih generacija provlačila se ta odanost Službi i beneficije koje je Služba davala svojim vernim pomagačima.

Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život

 

Tako su se izjednačile iznajmljene ubice prošlih režima sa novim herojima masovnih grobnica. Ustanovljen je ”kulturni model” koji određuje šta se podrazumeva pod rodoljubljem, ”poslednjim utočištem protuva”, kako je to definisao jedan engleski filozof. Kult nasilja postao je sastavni, neozaobilazni deo filozofije života, u državi siromaštva, ekonomske i političke nestabilnosti, posunovraćenih vrednosti.

 

Tragovi nasilja neumitno se spuštaju na nivo ulice i svakodnevnog ponašanja stanovništva. Ako su policija ili pojedini delovi policije i delovi vlasti pokrovitelji nasilja, od onog političkog. međudržavnog, na uličnim demonstracijama do onih na sportskim terenima, onda je nauk jasan: nasilje je dopušteno i prihvaćeno. Jačanje unutrašnjih tenzija u jednom društvu po uverenju onih koji ga organizuju, podržavaju i dopuštaju ne samo da je neophodno, ono je i korisno, jer je to najdelotvorniji način održavanja vlasti i moći zasnovane na strahu.

 

Spuštena na ulicu ova ”teorija nasilja i straha” izražava se u divljanjima na stadionima, skandiranju koje poziva na ubijanje i genocid, na razbijanje izloga etnički nepoželjnih vlasnika i prodavaca i ugrožavanje njihovih života, na ruženje fasada nacionalističkim i pretećim grafitima, u tučama kriminalnih grupa i uništavanju svega čega se nasilnici dohvate.

U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici

 

Najopasnija posledica ovakvog načina ponašanja jeste da se nasilje počinje posmatrati kao nešto sasvim normalno, kao prihvatljiv deo života, koje ima svoju utemeljenost i svoju prihvatljivost u raznim teorijama poput ”socijalnog darvinizma”. Samo jaki pobeđuju, a većina ima prirodno pravo da ugnjetava manjinu. Sve nesuglasice i ozbiljne ekonomske, socijalne i etničke probleme najjednostavnije je razrešavati nasiljem iza kojeg stoji nasilna država sa svojim organizovanim i kontrolisanim udarnim, batinaškim grupama.

 

Nasilje može biti prikriveno ili otvoreno, javno. Svejedno, posledice su iste.

 

Daleko od toga da se nasiljem mogu rešavati nagomilani socijalni i ekonomski problemi. Sasvim suprotno. Nasilje je izvor nepravde. Kult nasilja izobličava sve one vrednosti na kojima mora da počiva pravična i pravedna država koja bi trebalo da svakom svom državljaninu garantuje siguran, miran i bezbedan život. Kada toga nema, sve je destabilizovano: i vlast i institucije vlasti, a napetost raste do te mere da u nekome trenutku postaje opasnost ne samo za stabilnost države nego i za njen goli opstanak.

 

Tamo gde je nasilna država nasilni su i pojedinci.

 

U vladavini nasilja i straha život vredi malo ili nimalo. Dobro poznajemo takvu državu, mi njeni podanici.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Arkan, autograf.hr, Beležnica, Beograd, Filip David, imunitet, kolumna, kult, Legija, mafija, Mladić, nasilje, netolerancija, nezaposlenost, opasnost, policija, politika, Skupština, Srbija, zaštitari

Između mržnje i ljubavi

Autor: Filip David / 26.10.2014. Leave a Comment

Dva događaja u srpskoj prestonici u razmaku od samo nekoliko dana pokazala su da se Srbija teško oslobađa starih predrasuda i da je postojeće stanje duha slično onom s početka devedesetih, opterećeno političkim tenzijama i nacionalističkim nabojem. U jednom slučaju radi se o dugoročno usađivanoj mržnji, u drugom o ispoljavanju i veličanju opsesivne ljubavi. U oba slučaja frustriranost je velika, nezdrava i opasna.

 

Krenimo redom.

 

U utorak je započet, a prekinut pre kraja prvog poluvremena fudbalski susret između Albanije i Srbije. Nekoliko dana uoči utakmice beogradski mediji su objavljivali tobožnje izjave albanskih fudbalera i funkcionera albanskog fudbalskog saveza koje su se najmanje doticale utakmice, a više su bile u oblasti političkih provokacija. Uzalud su iz Albanije stizali demanti takvih izjava; nekome je odgovaralo da se one plasiraju i podgreju atmosferu netolerancije pred samu utakmicu.

Dva događaja u srpskoj prestonici u razmaku od samo nekoliko dana pokazala su da se Srbija teško oslobađa starih predrasuda i da je postojeće stanje duha slično onom s početka devedesetih, opterećeno političkim tenzijama i nacionalističkim nabojem. U jednom slučaju radi se o dugoročno usađivanoj mržnji, u drugom o ispoljavanju i veličanju opsesivne ljubavi

 

Sve što se potom odigralo dobro je poznato. Zviždanje prepunog stadiona albanskoj himni, skandiranje  ”Ubij, ubij, zakolji, da Albanac ne postoji”, bacanje baklji na teren, pojava iznad stadiona letilice sa albanskom zastavom sa znamenjima, kako je protumačeno, ”velike Albanije”, tuča igrača oko zastave, upad navijača. Redari su se pridružili navijačima u obračunu sa albanskim igračima koji su se sa zadobijem modricama jedva probili do svlačionica gde su nekoliko sati čekali da se gužva raščisti, a potom i na aerodromu proveli sate u očekivanju da se vrate u Tiranu.

 

U međuvremenu Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštava, kako prenose Večernji novosti, da je uhapšen brat predsednika Albanije prisutan na tribini, jer je, kako saopštavaju iste novine, a prenose svi srpski mediji, ustanovljeno da je upravljao famoznom letilicom i usmeravao je. Olsi Rama, predsednikov brat, po povratku u Tiranu izjavljuje da je ta optužba čista laž, da nema nikakve veze sa incidentom ni sa letilicom, da nije hapšen niti zadržavan u policiji.

 

Ono što potom sledi pretvara se u pravu histeriju koja nema nikakve veze sa sportom. Tabloid blizak srpskom premijeru izvlači u naslov na prvoj strani kvalifikaciju događaja kao ”Šiptarsku svinjariju”. Predsednik Foruma za istraživanje međunarodnog terorizma Milan Pašanski ocenio je da su Albanci, ubacivanjem zastave takozvane ”velike Albanije” na stadion Partizana u Beogradu, objavili specijalni rat Srbiji i bez ugrožavanja ljudskih života ostvarili svoj cilj – svetsku reafirmaciju političkog koncepta ”velike Albanije”.

 

Pritom, kako je naglasio, SAD imaju svoju računicu da ”gaje” belu Al kaidu na Balkanu, da fundamentalizmom inficira muslimanske delove Rusije i Kine, te da drži bezbednosno otvorenim obod EU s ciljem vezivanja za sebe. Pored Pašanskog javljaju se i drugi ”stručnjaci” koji za upad letelice, pored Albanaca, optužuju i Amerikance i Hrvate.

Iz ovakve ”antifašitičke” izjave poslate gledalištu može se zaključiti da će se verovatno na nekoj od sledećih parada, ako ih bude, pojaviti i četnička obeležja, o čemu je već bilo zahteva. Poruka na kraju svečane akademije (…) bila je da Srbi moraju da zapamte ko ih je nedavno bombardovao i da shvate ko su pravi srpski prijatelji

 

Izlivi nesputane mržnje prema susednom narodu, podgrejavani izjavama visokih političkih funkcionera, dobijaju opasne razmere. U Somboru, Staroj Pazovi, Vršcu i Novom Sadu ”nepoznata lica” pale i kamenuju pekare i poslastičarnice čiji su vlasnici Albanci, srpski državljani.

 

Podmetnut je požar na subotičkoj Muhadžir džamiji. Reakcija policije je nepravovremena i zakasnela, što podseća na ponašanje policije prilikom paljevina ambasada i džamije u Beogradu posle mitinga 2008.godine. Sve ovo dovelo je u pitanje ranije ugovorenu posetu predsednika Albanije Edija Rame Beogradu koja je proglašena istorijskom. Ako do posete i dođe pod pritiskom Evropske unije, očevidno je da je nekome bilo u interesu da se stara mržnja produbi i dobije novi zamah.

 

Nekoliko dana posle ovih događaja Beograd je preplavljen izjavama ljubavi Putinu i Rusiji. U centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici ulične tezge ukrašene su majicama sa slikama Putina, Ratka Mladića i Karadžića. Pored njih, šajkače sa kokardama. Ova roba nikada nije bolje išla, hvale se prodavci.

 

Parada je bila i prošla. Narod prisutan na paradi nosio je transparente sa natpisima ”Spasi nas, Putine!” i ”Srbija, Rusija, ne treba nam Unija”. Izjave ljubavi ruskom premijeru od strane srpskog premijera delovale su u toj meri udvorički da se činilo kako je i samom Vladimiru Putinu neprijatno.

Fudbalska utakmica sa Albanijom, a potom poseta ruskog predsednika Srbiji probudili su loše strasti i loše stereotipe. Srbija (…) ponovo postaje talac već doživljenih zabluda, bez želje i spremnosti da izvuče pouke iz bliske prošlosti

 

Tri dana posle posete ruskog predsednika Beogradu održana je svečana akademija povodom dana oslobođenja Beograda u Sava centru. U pamćenju su ostale dve poruke. U jednoj sceni okupatori tuku i muče osvedočenog patriotu. Na pitanje kakva su njegova uverenja on odgovara: ”Ja sam ravnogorac i “crveni”. Ravnogorac je zato što je veran zakletvi koju je dao kralju, a ”crveni” zato što voli Rusiju.

 

Iz ovakve ”antifašitičke” izjave poslate gledalištu može se zaključiti da će se verovatno na nekoj od sledećih parada, ako ih bude, pojaviti i četnička obeležja, o čemu je već bilo zahteva. Poruka na kraju svečane akademije, rečena glasom spikera, bila je da Srbi moraju da zapamte ko ih je nedavno bombardovao i da shvate ko su pravi srpski prijatelji. Naravno, ne oni na Zapadu, nego oni na Istoku.

 

Posle svega što se u ovih nekoliko dana događalo ciljevi srpske politike ostaju zamagljeni. Doskora se govorilo kako u politici nema ljubavi i večnih prijateljstava nego samo interesa; danas se ta rečenica više ne čuje i ne spominje.

 

Fudbalska utakmica sa Albanijom, a potom poseta ruskog predsednika Srbiji probudile su loše strasti i loše stereotipe. Srbija, kako se čini, zaslugom svojih političara, medija i svoje intelektualne elite, ponovo postaje talac već doživljenih zabluda, bez želje i spremnosti da izvuče pouke iz bliske prošlosti.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Albanija, antifašizam, autograf.hr, Beležnica, Beograd, etika, fašizam, Filip David, kolumna, ljubav, moral, mržnja, nogomet, Olsi Rama, politika, predsjednik, Putin, Rusija, Srbija

Jedno pismo Politici

Autor: Filip David / 19.10.2014. Leave a Comment

Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi.

 

Pismo glasi:

 

Poštovana gospođo urednice,

 

Živim u Americi. u Njujorku. Dugo godina sam bio funkcioner Ujedinjenih nacija. Sada sam penzioner. Pažljivo i redovno pratim zbivanja u našoj zemlji Srbiji uglavnom preko Interneta (dnevna štampa, nedeljnici, RTS …). Svakog leta provedemo po mesec do dva dana u Srbiji. Ovdašnja srpska dijaspora je upoznata sa teškom finansijsko-ekonomskom situacijom Srbije i merama koje sadašnja vlada preduzima ili ima nameru da preduzme zarad uštede budžetskih rashoda – smanjenje penzija, plata i sl. Ovih dana je bilo zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. U našoj dijaspori se zna da je delegaciju Republike Srbije predvodio Predsednik Tomislav Nikolić kao i da je delegacija gospodina Nikolića odsela u Hotelu Star Wood na Lexington Aveniji.

Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi

 

U tom hotelu je odselo 50, i slovima pedeset, članova delegacije uključujući Predsednika i njegovu suprugu Dragicu. Bilo je sedam članova bezbednosti. Dvokrevetna soba u hotelu Star Wood košta 600 do 800 dolara na noć. Gospođa Dragica Nikolić je navodno došla na konferenciju o autističnoj deci. Ona je predsednik tog zaštitnog udruženja u Srbiji. Sa njom je bila i njihova snaja koja je blagajnik tog udruženja. Usput su išle i u kupovinu i to baš u radnju Victoria Secrets gde se prodaje ekskluzivni ženstveni donji veš. Apartman hotela Star Wood u kojem je odsela porodica Nikolić košta bar par hiljada dolara za noć.

 

Istovremeno je drugi deo delegacije na čelu sa gospodinom Ivicom Dačićem, Ministrom spoljnih poslova, odseo u hotelu Kimberli (50. ulica i Medison avenija). Njih je bilo, kažu, 20, i slovima dvadeset. Radi opsluživanja sedamdesetočlane delegacije Republike Srbije angažovani su ne samo Stalna misija pri UN (što je prirodno) već i Generalni konzulat u Njujorku, Ambasada RS u Vašingtonu, generalni konzulati iz Čikaga i Kanade.

 

Trebalo je obezbediti automobile, vozače, prevodioce, pratioce u šetnji i kupovini, plaćanje računa u restornima itd., itd. Pre neki dan je istim povodom (Gen. skupština UN) u Njujorku boravio Ministar spoljnih poslova Ruske Federacije, gospodin Sergej Lavrov.

Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja

 

Sa njim je došlo još sedam saradnika (provereno u Stalnoj misiji Ruske Federacije pri UN). Jedan iz obezbeđenja, zamenik njegovog šefa kabineta, predstavnik za štampu i nekolicina stručnjaka – Ukrajina, Sirija i sl. Pitanje: Koliko je stotina i stotina hiljada evra koštala ekskurzija sedamdesetočlane delegacije siromašne Republike Srbije u Njujork i koliko je tu penzija, plata ili doprinosa žrtvama nedavnih poplava otišlo.

 

Da li ti vaši/naši lideri imaju obraza. Znaju li da STANU? Ovo sam pismo poslao urednici rubrike ”Među nama” u Politici. Ne verujem da će da objave. Svejedno, vi možete da ga širite dalje. Neka vide domaći primitivci za koga su glasali. Možda im sledeći put zadrhti ruka!

 

Sa poštovanjem Dusan Dragić 111 Harvard Drive Hartsdale, NY 120530 U.S.A.

 

Treba li još jednom spomenuti da se putovanje Predsednika Srbije i Ministra spoljnih poslova sa njihovim svitama događalo u vreme pripreme rebalansa budžeta i najavljenih velikih mera štednje koje uključuju smanjivanje plata i penzija, najavljeno otpuštanje prekobrojnih zaposlenika u javnim službama. Istovremeno, naočigled, državna administracija se ponaša rasipnički, uveliko kompromitujući sve reformske ideje, pokazujući svojim lošim primerom da su oni, koji bi prvi morali pokazati da poštuju drastične mere štednje, upravo ti koji takve mere krše i izlažu podsmehu.

 

Zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija ni po čemu nije bilo posebno ni naročito značajno. Nisu se donosile neke važne odluke, niti se razgovaralo o Srbiji. Po svemu, bilo je dovoljno prisustvo stalnog srpskog predstavnika u UN i možda, više reda radi, nekog od vodećih ljudi iz srpskog političkog establišmenta.

Zbog svega toga ovaj događaj (…) posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji (…) Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu

 

Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja.

 

Svakodnevni su štrajkovi onih koji u propalim ili polupropalim preduzećima i fabrikama mesecima ne primaju plate, nemaju zdravstveno osiguranje niti dobijaju socijalnu pomoć.

 

Hiljade mladih ljudi traže bilo kakav posao, a državi preti bankrot.

 

Zbog svega toga ovaj događaj, prisustvo gargantuovsko – pantagruelovske delegacije na zasedanju Generalne skupštine UN-a, posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji, svuda i na svakom mestu. Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu. Dokrajčen je još ranije. Ali nepošteno je, drsko i osiono ponašati se na taj način u vreme velike krize države, njenih institucija i njenih finansija.

 

A nepošteno je i od Politike što pismo gospodina Dušana Dragića ne želi da objavi.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Amerika, autograf.hr, Beležnica, delegacija, Dušan Dragić, Filip David, internet, kolumna, licemjerje, New York, novina, pismo, politika, predsednik, RTS, SAD, Srbija, Tomislav Nikolić, Ujedinjene nacije, urednik, vlast

Parada za Putina

Autor: Filip David / 12.10.2014. Leave a Comment

Već je sada jasno da će mesec oktobar proteći u znaku učvršćivanja srpsko-ruskih odnosa u različitim oblastima kulture, politike, a po svemu sudeći i vojne saradnje.

 

Počelo je dolaskom u Republiku Srpsku, prema izveštajima Federalne televizije BiH, ”sto četrdeset i osam ruskih specijalaca i obaveštajaca”, za koje u Republici Srpskoj tvrde da je reč o ”tri folklorne grupe kozaka iz Rusije” koji su došli da obeleže godišnjicu Prvog svetskog rata. Predvodi ih kozak Nikolaj Đakonov, pripadnik grupe ”Velika vojska Dona” koja se nalazi na crnoj listi Evropske unije zbog učešća u borbama u Ukrajini.

 

Istovremeno u Beogradu gostuje poznati ruski filmski reditelj Nikita Mihalkov, lični prijatelj Vladimira Putina. Mihalkov je u Beogradu organizovao svetsku premijeru svog novog filma ”Sunčanica”. Premijera je održana u Sava centru pred više hiljada specijalno pozvanih gledalaca. Karte se nisu pojavile u slobodnoj prodaji.

Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima

 

Više od samoga filma pažnju su privukle izjave Mihalkova o Ukrajini, ruskom Krimu, bratstvu srpskog i ruskog naroda, ”večnom prijateljstvu” i kritici Zapada i Evropske unije.

 

Ova premijera i ova poseta, to je svakome jasno, predstavljaju samo uvod u glavni oktobarski događaj – dolazak Vladimira Putina 16. oktobra i veliku vojnu paradu u njegovu čast kojom će se obeležiti godišnjica oslobođenja Beograda.

 

Po pisanju dnevnog lista Politika predsednik Srbije Tomislav Nikolić uručiće tom prilikom ruskom kolegi Putinu najviše srpsko odlikovanje ”Orden Republike Srbije na velikoj ogrlici”. Reč je o ordenu prvog stepena, a Putin će biti prvi, za sada i jedini, kome se ovo najviše priznanje dodeljuje.

 

Taj orden, ustanovljen još 2009. godine, uručuje se predsednicima država ili vlada za ”naročite zasluge učinjene za srpsku državu i narod”. Nije sasvim poznato koje su to velike zasluge Vladimira Putina za srpsku državu i narod. Ali dodela ovog najvišeg odlikovanja treba da bude poruka koja ide dalje od Putina i Rusije.

 

Posebno je zanimljivo da će na paradi učestvovati i ruska vojna grupa ”Striži” sa avionima Mig 29.

Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije ”hladnog rata”. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici

 

Paradom i prisustvom ruskog predsednika, kako se zvanično saopštava, obeležava se i godišnjica pobede nad fašizmom.

 

Putinovoj poseti Beogradu, što je svojevrsni paradoks, najviše se raduju i najviše je podržavaju one političke struje, grupe i organizacije koje su poznate po svom desnom ekstremizmu, nacionalističkoj orijentaciji, i koje najmanje imaju veze sa bilo kakvim antifašizmom. Naprotiv. Oni oslobađanje Beograda vide kao novu okupaciju, a suprotstavljanje Hitleru i nacizmu kao istorijsku grešku. Njih za Putinovu Rusiju vezuju pravoslavlje, panslovenizam i otpor Zapadu i Evropskoj uniji. Uostalom, te veze sa Srbijom svakom prilikom ističu i Nikita Mihalkov i Vladimir Putin.

 

Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima. ”Pravda zahteva da i četnička obeležja budu u paradi jer su i oni učestvovali u pobedi nad fašizmom.. Ako se ovo ne ostvari u ovogodišnjoj paradi, onda treba da se ostvari u nekim budućim paradama”, kaže Oliver Antić, savetnik predsednika Tomislava Nikolića.

 

Uskoro se očekuje sudska rehabilitacija Draže Mihailovića koji nikada o sebi i svome pokretu nije govorio kao o antifašistima. U arhivama, a i na internetu, mogu se pronaći brojni dokumenti i fotografije koje svedoče o bliskoj saradnji Nemaca i četnika, a zločini koje su za vreme Drugog svetskog rata počinile četničke jedinice u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori nad civilnim stanovništvom zauzimaju posebno, neslavno mesto u istoriji zločina na teritoriji bivše Jugoslavije.

Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva

 

Iako se Putin deklariše kao antifašista, taj antifašizam treba samo da pokrije ideološko rasulo u kojem se Rusija danas nalazi. Jedan od najpoznatijih savetnika ruskog predsednika Aleksandar Dugin zagovornik je geopolitike, inače zvanične doktrine Hitlerove Nemačke. Dugin je već duže vreme uzor srpskim pronacističkim grupama.

 

Duginove teorije o Evroaziji danas su u zvaničnom programu Rusije. Srpski fašista Dragoš Kalajić, koji se ponosio svojim fašizmom, bio je veliki poklonik Aleksandra Dugina, često ga citirao i uveo u srpski politički prostor.

 

Iza sadašnje priče o antifašizmu maskiraju se mnoge veoma opasne i problematične teze. Zato treba biti oprezan prema onome što se govori i širi kroz medijsku propagandu. Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije Hladnog rata’. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici.

 

Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva.

 

Istorija se na neki način ponavlja, da li ovoga puta samo kao farsa?

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, četnik, civilizacija, Evropske unije, farsa, Filip David, istorija, kolumna, Nikolaj Đakonov, parada, politika, predsjednik, Putin, rat, Rusija, Sava, Srbija, Ukrajina, varvari

Ruganje zdravom razumu

Autor: Filip David / 05.10.2014. Leave a Comment

Posle mnogo natezanja i nedoumica hoće li biti održan ili ne, u Beogradu je ipak održan takozvani ”prajd” ili ”gej parada”.

 

Ova šetnja beogradskim ulicama dugo je vremena prava noćna mora za vlasti i za veći deo srpske javnosti. Snažan pritisak Evropske unije da Srbija mora omogućiti i takvu vrstu ravnopravnosti i da ne može računati na članstvo u toj organizaciji ako ne ispuni uslove koji se postavljaju u jednom od pristupnih poglavlja izazvao je prave potrese u srpskom društvu.

 

Predstavnici najviše vlasti su sa očitom mrzovoljom preuzeli ovu obavezu kao nešto mučno što se ipak mora učiniti, kao ”krupnu žabu koja se mora progutati” (izraz Zorana Đinđića) šaljući poruke javnosti i svojim istomišljenicima kako oni to najrađe ne bi, ali što se mora, mora se, inače naš Titanik, koji se jedva održava na površini posle sudara sa ledenom santom ekonomske i finasijske krize, ode pod led, zauvek na dno.

Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi

 

Nekoliko stotina pripadnika gej populacije uz podršku više stranih ambasadora i nekoliko predstavnika srpskih vlasti i organizacija koje se zalažu za ljudska prava prošetalo se unapred strogo određenom trasom, obezbeđivani od nekoliko hiljada do zuba naoružanih policajaca.

 

Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi.

 

To stanje netolerancije i netrpeljivosti najbolje je u svojoj poslanici izrazio srpski Patrijarh u ime Srpske pravoslavne crkve koja po se svim anketama nalazi na vrhu institucija koje narod poštuje i uvažava. Umesto da pozove na razumevanje i poštovanje svih oblika različitosti, Patrijarh je raspirivao strasti i otvoreno prizivao nasilje.

 

Srpska pravoslavna crkva, kako je saopštio Patrijarh, osuđuje održavanje Parade ponosa kao ”besprizorni skup nametnut Srbiji i Beogradu” sa porukom da njeni učesnici ”imaju pravo da paradiraju, ali samo o svom trošku i trošku svojih nalogodavaca”. Tako govori Patrijarh koji je na čelu institucije koja je parazitska, živi od dotacija dobivenih od države, ne plaća poreze toj državi i čiji se službenici, popovi, penzionišu o trošku države. Beneficije bez presedana, povlašćenost bez presedana u jednoj siromašnoj državi.

Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno (…) To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu

 

Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno, i dalje se pojavljuju na crkvenim skupovima i svečanostima, uveliko zaštićeni, bez ijedne reči osude od strane brižnog, bogobojažljivog Patrijarha. To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu.

 

Patrijarh u slučaju održavanja parade predviđa nemire i nasilje u Beogradu, što zapravo ovakvim izjavama preporučuje i priziva podržavajući militante iz redova Dveri, Obraza i sličnih koji su uvek spremni za krstaški pohod protiv greha i grešnika, svuda osim u svojim redovima.

 

Održavanje ”prajda” na način kako je održan ponižavajući je za gej populaciju, za policiju i za srpsko društvo u celini. Ne može biti govora o nekakvoj pobedi, kako tumače organizatori šetnje, političari i neki predstavnici evropske zajednice. Izjavljivati tako nešto posle svega viđenog zaista je izvrtanje istine, iako sa dobrim namerama.

 

Pored svega toga, sam ”prajd” je ostao u senci prebijanja u još nerazjašnjenim okolnostima braće premijera Srbije i gradonačelnika Beograda od strane žandarmerije. Tom prizoru nasilja posvećeno je u medijima daleko više komentara nego samoj manifestaciji.

Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”. To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti

 

Sve u svemu, onaj ko se nadao da se nešto promenilo u društvenoj svesti, da se iskoračilo iz ograničenosti i bede palanačkog mentaliteta mogao je da se uveri koliko je bio u zabludi, kako je još uvek samo utopija dosledno poštovanje ljudskih prava.

 

Jedan od ključnih problema srpske politike i većeg dela srpske javnosti bio je i ostao odnos prema manjinama, bile one etničke, rodne, socijalne. Taj odnos, uprkos pozitivnim zakonskim odredbama, nikada nije rešavan ni rešen na pravi i zadovoljavajući način. Otuda nezadovoljstvo u Vojvodini, Sandžaku, na jugu Srbije među Albancima i među različitim manjinskim grupama. Većina, očevidno, ne razume u čemu je suštinski značaj poštovanja manjinskih prava i njihovo sprovođenje u delo.

 

Sve ono što se događalo i što se još uvek događa oko održavanja ”gej parade” samo je zaoštrilo i u prvi plan izvuklo konzervativnost i netolerantnost većinskog dela srskog društva. Iskreno, to nije nikakvo iznenađenje. Ako je Beograd uoči i za vreme parade bio grad pod pravom opsadom, sa jedne strane od policije, sa druge od ekstremističkih nacionalističkih organizacija podržanih od Crkve i znatnog broja stanovništva, to je žalosna slika stanja koje se godinama ne menja, stanja ozbiljne zaparloženosti duha, neshvatanja sveta u kojem se živi.

 

Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”.

 

To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, bolest, brak, Crkva, Filip David, gej, homoseksualnost, kolumna, kriminal, milicija, parada, Patrijarh, pedofilija, politika, prostitucija, razum, vladika, zdravlje

Cenzura i autocenzura

Autor: Filip David / 28.09.2014. Leave a Comment

Šta se događa sa medijima u Srbiji? U jednom od najkritičnijih perioda u istoriji savremene Srbije, kada je ekonomska kriza na vrhuncu, standard stanovništva na najnižem nivou, nezaposlenost veća nego ikada, prostor za kritiku je do te mere smanjen da ga skoro nema, a polemičke emisije su nestale sa televizijskih ekrana.

 

Objava predsednika srpske Vlade o smanjivanju plata i penzija dočekana je u medijima, što je svakako apsurd, kao nesumnjiv vladin uspeh. Nisu smanjene najniže plate i penzije, one do 200 maraka u dinarskom iznosu, ali je progresivnim oporezivanjem iznad te sume zadat nov, ozbiljan udarac takozvanoj ”srednjoj klasi” koja se sada još više srozava na nivo očevidnog siromaštva.

 

Možda je tako moralo, slažu se i mnogi ekonomisti, jer država troši mnogo više nego što privređuje. Ali ne treba zaboraviti da je pre samo nekoliko meseci premijer Aleksandar Vučić kategorički tvrdio kako niko i ne pomišlja da dira u penzije, a da će se uštede postići otpuštanjem prekobrojnih državnih službenika, posebno onih koji su posao dobili zahvaljujući svome partijskom pedigreu, zatim uštedama u rasipničkoj državnoj administraciji i uvođenjem ”sive ekonomije” u redovne ekonomske tokove.

Cenzura ili autocenzura? Skoro da je svejedno, posledice su iste. Samo u mesec dana nestale su sa TV ekrana popularne emisije u kojima su se sučeljavala različita mišljenja. Neke su sasvim ukinute, neke premeštene u regionalne programe sa mnogo manjom gledanošću. To se pravda promenom uređivačke politike, tobožnjim zahtevima gledalaca za više razonode i zabave

 

Za sada ništa od toga. Sudeći po komentarima Fiskalnog saveta, ovo smanjivane plata i penzija nije dovoljno, novi udar na lična primanja, po njihovom predviđanju, može se očekivati već dogodine.

 

Istovremeno predsednik srpske vlade utešno ali neuverljivo obećava kako se oporavak srpske privrede očekuje u 2016. godini, a sa tim oporavkom i povećanje životnog standarda. U to malo ko veruje, a i svi ozbiljni ekonomisti sumnjaju da je tako nešto moguće. Naprotiv, izgledi su da će se kriza samo produbljivati, pa takva i slična obećanja deluju kao umirujuća šarena laža. A iskustvo iz bliske i dalje prošlosti uči da se političarima malo šta može verovati.

 

Mnogi su se sada prisetili već zaboravljene činjenice da je Aleksandar Vučić u Miloševićevo vreme bio ministar informisanja. To je vreme kada su zabranjivane novine, a na Televiziji Beograd sprovedene ”čistke”, udaljeni sa posla i otpušteni najbolji novinari, urednici, tehničko osoblje, što je za najveću i najozbiljniju medijsku kuću u Srbiji predstavljalo pravi udar od kojeg se do dana današnjeg nije oporavila.

 

Vučić danas nije zadužen za informisanje, ali kao predsednik srpske vlade nesumnjivo nije bez uticaja na ono šta se u Srbiji piše i kako se piše. Sa njegovim znanjem, a možda i bez njegovog znanja, ali pogađajući premijerove želje, njegovi najbliži saradnici, u to niko više ne sumnja, ozbiljno kontrolišu izveštavanje štampanih i elektronskih medija i utiču na njihovu uređivačku politiku.

 

Cenzura ili autocenzura? Skoro da je svejedno, posledice su iste. Samo u mesec dana nestale su sa TV ekrana popularne emisije u kojima su se sučeljavala različita mišljenja. Neke su sasvim ukinute, neke premeštene u regionalne programe sa mnogo manjom gledanošću.

Postoji medijski rat koji se vodi u ime stranačkih, političkih interesa i koji takođe ima svoje žrtve. Žrtve su dosledni, časni, nepotkupljivi i nepodmitljivi novinari. Sa njima i istina. Žrtve su podjednako i gledaoci i čitaoci. Bez istine nema izlaska iz krize. Bez istine nema pravednog društva. A istine ne može biti tamo gde cvetaju cenzura i autocenzura, a sa njima glupost i primitivizam. Gde se umesto prave slike stvarnosti nudi lažna slika stvarnosti. Otrovne biljke korumpiranog i ugušenog novinarstva daju otrovne plodove. I ubijaju istinu. A sa ubijanjem istine ubijaju i nadu za izlazak iz moralne, političke i socijalne krize

 

To se pravda promenom uređivačke politike, tobožnjim zahtevima gledalaca za više razonode i zabave. Tako nova urednica B92, nekada ugledne i hrabre televizijske stanice, izjavljuje kako žele da naprave ”zabavnu i komercijalnu televiziju”. Gotovo istovetno objašnjenje dolazi i iz direkcije Studija B. Po svemu sudeći, uzor postaje Televizija Pink i njen model zabave. A to znači što više folka, grubog, primitivnog humora, srozavanja do golog neukusa.

 

Sasvim je tendenciozna i netačna tvrdnja kako gledaoci ne žele polemičke emisije. Pre će biti da novi vlasnici i novi urednici uvode autocenzuru, kako se ne bi zamerali političkom rukovodstvu Srbije i najjačoj partiji koja ima gotovo apsolutnu vlast.

 

Ozbiljni analitičari upozoravaju, svakako ne bez osnova, da je sadašnja medijska situacija u Srbiji gora i od one u Miloševićevo vreme.

 

Istovremeno sa ovim  programskim promenama očevidan je i pad opšte novinarske kulture. Sve je više nedoučenih i priučenih novinara i urednika koji nimalo ne služe na čast srpskom novinarstvu. Sa sobom su doneli nekulturu, često i nedostatak običnog kućnog vaspitanja, neznanje, udvorištvo, uličarski rečnik, veliku količinu prostakluka.

 

Šta nas čeka u budućnosti? Sa sve dubljom opštom krizom može se naslutiti dalji porast ulagivačkog novinarstva i sve više ”ružičastih” televizija.

 

Davno je rečeno, negde početkom 20. veka: ”Kad izbije rat, prva žrtva je istina”.

 

Ima različitih vrsta ratova. Onih oružanih, ali i onih pritajenih, prikrivenih, za vlast, za privilegije, za eliminaciju protivnika. Postoji medijski rat koji se vodi u ime stranačkih, političkih interesa i koji takođe ima svoje žrtve. Žrtve su dosledni, časni, nepotkupljivi i nepodmitljivi novinari. Sa njima i istina. Žrtve su podjednako i gledaoci i čitaoci.

 

Bez istine nema izlaska iz krize. Bez istine nema pravednog društva. A istine ne može biti tamo gde cvetaju cenzura i autocenzura, a sa njima glupost i primitivizam. Gde se umesto prave slike stvarnosti nudi lažna slika stvarnosti.

 

Otrovne biljke korumpiranog i ugušenog novinarstva daju otrovne plodove. I ubijaju istinu. A sa ubijanjem istine ubijaju i nadu za izlazak iz moralne, političke i socijalne krize.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autocenzura, autograf.hr, Beležnica, Beograd, cenzura, ekonomija, emisija, Filip David, folk, kolumna, mediji, moral, novinar, politika, rat, Srbija, televizija, TV, urednik, Vlada, žrtva

  • « Previous Page
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • …
  • 7
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    nenad-jovanovic
  2. Povijesni kompromis

    Povijesni kompromis

    marinko-culic
  3. Aleksandar Vučić, najveći ikad

    Aleksandar Vučić, najveći ikad

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Baka bi rađe Vajzer

    Baka bi rađe Vajzer

    paulina-arbutina
  2. Povratak u budućnost

    Povratak u budućnost

    goran-gazdek
  3. Raste slatinski Srpski centar

    Raste slatinski Srpski centar

    goran-gazdek

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova...

    19.04.2021.
  2. Prvi put s ćaćom u Glini

    Prvi put s ćaćom u Glini

    19.04.2021.
  3. Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2020.

    Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski...

    19.04.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se