autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Braća nam i sestre u svetosti

Autor: / Leave a Comment

Kakvi smo ljudi bjelodano se otkriva u našem odnosu spram drugih živih i neživih bićima. Povrijedimo li njihovo temeljno pravo na opstojnost, možda nas i dosegne kakva pravna kazna, ali moralna nelagoda jedva. Kad nas ne koče društveni i moralni obziri, bivamo bezobzirniji. Zapravo, kakvi doista jesmo.

 

Znanost i Crkva pridonijele su oblikovanju ljudskoga nadmenog stava spram drugih bića. Ponajprije bavljenjem isključivo ljudskim svijetom i čovjekom kao središtem svemira.

 

Zašto je Darwinova teorija evolucije, utvrdivši zajedničko porijeklo životinja i ljudi, izazvala toliko otpora u teološkim krugovima? Postalo je očitim da su sva ranija opravdanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića doista upitna. Ta nije li nas Bog, ontološki povezane, sve – biljke, životinje, ljude, zvijezde i galaksije – stvorio u istom stvaralačkom zamahu, od iste građe i s istom smrtnom sudbinom? I sve zajedno u prostoru kozmičke svetosti?

Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi

 

Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi.

 

No, kako očekivati da razumijednemo kako su nam sva stvorenja braća i sestre ako ponajprije ne razumijemo da smo to međusobno mi ljudi?!

 

Osloboditi čovjeka od ugnjetavanja nije moguće dok ne budu oslobođena sva bića. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, ni siromašni bogatima, ni slabi jakima, a ni minerali, biljke i životinje da bi ih ljudi istrebljivali. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla. Kakvi smo prema drugim ne-ljudskim bićima pokazuje kakvi smo kadri biti prema ljudima.

 

Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, brutalnom i golemom tiranijom ljudskih nad ne-ljudskim bićima u ekonomske i istraživačke svrhe, a s druge strane, revolucionarnim promjenama u našem shvaćanju ne-ljudskih bića, ili barem životinja, i njihova prava na ničim ugrožen život i prirodni rast i razvoj.

 

Ipak, valja primijetiti: zanimanje ljudi i zajednica za dobrobit životne zajednice na Zemlji probuđeno je tek kad je narušavanje ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste. Opet čovjek u središtu svemira!

 

Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.

 

Franjo iz Asiza, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: stoga propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama.

Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću

 

Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću.

 

Sveto je ono što nas posve nadilazi i za čim najdublje čeznemo. Ono je očitovanje Božje prisutnosti. Otkrivanje svetoga, hijerofanija, može se dogoditi u našem susretu s prirodom, u našem doživljaju ljudske ljepote, u našoj zahvalnosti za darovani život, u našem čitanju Pisma, u otvaranju sadržajima obreda i sakramenata. A prije svega u čežnji za našim nutarnjim domom.

 

Mjesta gdje smo osjetili da nas je dotaklo, vremena u kojima nas je zahvatilo ono sveto posvećujemo našim doživljajem prisutnosti svetoga te ta mjesta i ta vremena i sami za nas postaju svetima.

 

Iako smo uronjeni u sveti kozmos i prožeti njime, potrebno nam je da se svetoga trajno prisjećamo. To nam ne uspijeva uvijek izravno. Stoga gradimo mjesta pamćenja. Crkve, džamije, hramovi i sinagoge podignuti s tom nakanom prisjećaju nas naših susreta sa svetim ili mogu pobuditi želju za njima. Ono što i njih čini sakralnim jest upravo pamćenje svetoga. U izgradnju sakralnih zdanja stoga nastojimo uložiti naša ponajbolja znanja o arhitekturi i lijepome, o prisutnosti i svetome te ona za nas bivaju mjesta objave svetoga ukoliko u njih ulazimo očekujući da nam se to sveto obrati.

 

‘‘Sakralno“ je to mjesto i to vrijeme kojima stremimo u obrednom vjerovanju li mističkom osjećaju. A religija ga nastoji razlučiti od ‘‘profanoga“.

 

Bogoštovni obredi i sakramenti uspostavljaju sveti prostor, sveto vrijeme, svetu prirodu i sveti život. Utvrđujući ono što je sveto, što uistinu jest, omogućuju nam sigurnu orijentaciju u svakodnevnom prostoru, vremenu i životu. A opreka sakralnoga i profanog zasniva se na kvaliteti svetoga te tek spoznaja te kvalitete omogućuje prodor svetoga u svijet. Kultura je jedino tako mogla nastati iz prirode.

Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira

 

Sa svetim, s oniričkim i kozmičkim dimenzijama svojega bića komuniciramo prije njegova pojavljivanja u jeziku. S jedne strane, sveto je vezano uz svoja prvotna značenja, doslovna, osjetilna: upravo je to njegova neprozirnost; s druge strane, doslovno (‘‘profano“) značenje vezano je simboličkim značenjem koje na njemu počiva.

 

Stoga je potrebno da se trajno iznova prisjećamo najvažnijega: da je prisutnost Božje svetosti u sakralnome sakrament njegove prisutnosti u nama i u životu samom.

 

Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira.

 

U dijelu misnog obrasca što ga zovemo Pretvorbom, svećenik pruža dlanove nad kalež s vinom i pliticom s hostijama te izgovara Isusove riječi za Posljednje večere: “Uzmite i pijte – ovo je moja krv. Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo”. Po svećenikovim riječima Isus izgovara riječi pretvorbe i nad svakim od nas. Po Njemu i ja postajem Njegovo tijelo i Njegova krv.

 

U euharistiji Bogu prinosimo sami sebe, sve što jesmo, mislimo i osjećamo, sve koje volimo (i ne volimo) i sve što nas okružuje, a Bog nam po našoj spremnosti na otpuštanje, na darivanje, sve vraća preobraženo, posvećeno, produhovljeno. Po euharistijskoj žrtvi mi ponovno primamo sav kozmos iz Božje ruke. Sve što jest Kristovo je tijelo i krv. U Kristu sav kozmos za nas zadobiva svoje duhovno lice.

Rušenje zida ravnodušnosti

Autor: / 1 Comment

Da li se sjećate onog snažnog apela pape Franje ”protiv globalizacije ravnodušnosti?” Ovih dana nam je ovaj hrabri papa proročkih iznenađenja dao još jedan osobni dokaz odvažnosti i neravnodušnosti kada je u samom središtu mafijaškoga carstva proglasio mafijaše izopćenima.

 

U članku ”Protiv ravnodušnosti” (Revue de deux mondes, prijevod možete pročitati iduće nedjelje u rubrici Abrahamova djeca) nobelovac Elie Wiesel piše: ”Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na koncu, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt. Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Što je ravnodušnost nego najviši stupanj sljepoće? Onaj tko je njen zatočenik neće vidjeti ni unutrašnji ni vanjski svijet, više neće vidjeti ništa. Tako ravnodušnost nije više samo grijeh, ona postaje kazna.”

Da li se sjećate onog snažnog apela pape Franje ”protiv globalizacije ravnodušnosti?” Ovih dana nam je ovaj hrabri papa proročkih iznenađenja dao još jedan osobni dokaz odvažnosti i neravnodušnosti kada je u samom središtu mafijaškoga carstva proglasio mafijaše izopćenima

 

O grijehu ravnodušnosti je proteklih dana bilo govora i na jednom značajnom crkvenom skupu u Njemačkoj. Iako je moto 99. dana katolika Njemačke bio ”Graditi mostove”, kao ključne teme nametnula su se i pitanja neizbježne borbe protiv neobuzdanog kapitalizma te kako rušiti zidove pohlepe i ravnodušnosti. Nijemci vole metaforu ”rušenja zid(ov)a”, pa ju stoga rabe i u odnosu na neprihvatljive mentalne stavove kojima je tragično obilježena njihova nedavna povijest.

 

U bavarskom Regensburgu je u tri skupovima krcata ”katolička dana” oko 80.000 gostiju i posjetitelja sudjelovalo u brojnim raspravama o politici i gospodarstvu, umjetnosti i školstvu, etici i moralu, spolnosti i obitelji, svećenstvu i celibatu, itd.

 

Među istaknutim gostima je svojim govorom najveću pozornost privukao predsjednik države Joachim Gauck, inače protestantski pastor, koji je upozorio na opasnost širenja ”sveopće ravnodušnosti’’ kao na najveći problem današnjice. Ukazao je na nužnost zajedničkog ekumenskog djelovanja sučelice mnogim društvenim i moralnim problemima s kojima se suočavamo – ”s tako velikim izazovima u našoj zemlji i zajedničkom svijetu da si kršćani ne mogu priuštiti da nalaze jedan katolički, jedan protestantski i jedan pravoslavni odgovor na te izazove”.

 

Njemačkim medijima nije promakla činjenica da se na katoličkim danima pojavila većina članova kabineta kancelarke Angele Merkel. Nastup same kancelarke, koja je kršćanski odgojena u obitelji evangeličkog pastora, sadržajem je bio više propovijed, nego politički govor.

Među istaknutim gostima je svojim govorom najveću pozornost privukao predsjednik države Joachim Gauck, inače protestantski pastor, koji je upozorio na opasnost širenja ”sveopće ravnodušnosti” kao na najveći problem današnjice. Ukazao je na nužnost zajedničkog ekumenskog djelovanja sučelice mnogim društvenim i moralnim problemima s kojima se suočavamo…

 

Ona se požalila na gubitak kršćanskog duha u Njemačkoj i u Europi te pozvala kršćane da se na temelju svojih duhovnih vrednota i moralnih uvjerenja snažnije angažiraju u prilog promjena u društvenom životu zemlje. Naglasila je kako kršćanstvo spada u same temelje njemačkog i europskog društva te kako ”nikakva politika, bez obzira na to kako bila dobra, to ne može nadoknaditi”.

 

”Zajednička odgovornost za pravedniju budućnost” je rijedak analitičko-proročki dokument koji su u duhu konstruktivne ekumenske suradnje pripremili i javnosti prezentirali najviši predstavnici Njemačke (katoličke) biskupske konferencije i Evangelička crkva Njemačke. O tome smo na ovom mjestu već pisali početkom ožujka u kolumni Crkve protiv pohlepe, a na skupu u Regensburgu su njegove etičke poruke odzvanjale iz tisuću grla kao poziv na transformativnu akciju.

 

Tijekom lipnja je javna rasprava o zahtjevima tog značajnog dokumenta dignuta na najvišu državnu razinu javnim predstavljanjem u Berlinu te na brojnim diskusijama u kojima su sudjelovali vodeći predstavnici s područja politike, gospodarstva, znanosti te iz sindikata i udruga civilnog društva.

 

Evangelici i katolici zajedno kritiziraju nemilosrdnost neoliberalnog modela gospodarstva u kojem je na prvom mjestu maksimalizacija profita po svaku cijenu te zajedno traže pravednije i odgovornije gospodarstvo i novi socijalni poredak koji će na prvo mjesto staviti opće dobro i konkretnog čovjeka u ukupnosti njegovih potreba.

Poslije apela pape Franje i njemačkih katolika i evangelika vratimo se još jednom elokventnom Elieu Wieselu: ”Suprotnost ljubavi nije mržnja već ravnodušnost; suprotnost umjetnosti nije ružnoća nego ravnodušnost; suprotnost vjeri nije krivovjerje nego ravnodušnost; suprotnost životu nije smrt nego ravnodušnost.”

 

Ova sustavno razrađena ekumenska kritika udaljavanja ekonomije od etike ukazuje na gotovo sva socijalno-politička i gospodarsko-etička problematična područja, uključivši i često zanemarena pitanja (ne)plaćanja poreza. Doslovno: ”Obveza plaćanja poreza nije samo pravna, nego i moralna građanska obveza. Tko pokusa zaobići tu odgovornost, ogriješit će se o svoje sugrađane i opću dobrobit.”

 

U međuvremenu je za predsjednika Njemačke biskupske konferencije izabran minhenski nadbiskup kardinal Reinhard Marx te je time ovaj bivši profesor socijalne etike postao i glavni glasnogovornik ”Zajedničke odgovornosti” s katoličke strane. Marx je, poput pape Franje koji ga je izabrao u uži krug osam kardinala svojih posebnih savjetnika, čovjek osebujne karizme i snažne moći uvjeravanja.

 

Kardinala Marxa je u središte pozornosti njemačke javnosti lansirala knjiga čijim je naslovom podsjetio na svoga velikog prezimenjaka. Knjiga ”Das Kapital” kardinala Marxa je zapravo oštra kritika kapitalizma koja pledira, kao što kaže njezin podnaslov, da se na prvo mjesto stavi čovjek, a ne materijalni interesi. Ona iznosi snažan javni zahtjev pokretanja ”fundamentalne društvene debate” o održivosti suvremenih ekonomija i njihovoj kapacitiranosti da ”osiguraju dobrobit svijeta i čovječanstva”.

 

Poslije apela pape Franje i njemačkih katolika i evangelika vratimo se još jednom elokventnom Elieu Wieselu: ”Suprotnost ljubavi nije mržnja već ravnodušnost; suprotnost umjetnosti nije ružnoća nego ravnodušnost; suprotnost vjeri nije krivovjerje nego ravnodušnost; suprotnost životu nije smrt nego ravnodušnost.”

Sensus fidei

Autor: / Leave a Comment

Sensus fidei (osjećaj za vjeru) ”očituje se kao nadnaravan osjećaj vjere cijeloga naroda kad, od biskupa pa sve do posljednjega vjernika laika, pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala“ (Katekizam Katoličke crkve, 92).

 

Citirajući dokument Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila, Katekizam dodaje: ”Tim osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz vjeru, `koja je jednom bila predana svetima’, nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije ju primjenjuje u život“ (93).

 

Takva definicija, u dijalektici odnosa Pisma i predaje i njihova tumačenja, uključuje mogućnost da bude protumačena kao da učiteljstvo, a s njime i crkvena hijerarhija, imaju stanovitu prednost u posjedovanju jasnoće osjećaja za vjeru, i to ne samo pred laicima, nego i pred teolozima.

No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s očitovanjem osjećaja vjere kakav očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)? Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve

 

I doista, biskupi se često ponašaju kao da imaju monopol nad istinom, pogotovu kad je riječ o tumačenjima moralnih normi. Takav stav opravdavaju apostolskom sukcesivnošću koja im daje osobitu milost službe. I zaštitu, kadikad i od zdravoga razuma.

 

Opreka između nauka Crkve i osobnoga uvjerenja vjernika po pitanju kakve moralne norme – reći će “pravovjerni“ katolici – nemoguća je situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa ‘‘službenim“ katoličkim moralom: oblikovana savjest bi trebalo da prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca i nije savjest, nego – ‘‘volja Božja“.

 

Stoga se crkvena hijerarhija često prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavljaju ideologiju nasilja.

 

John Henry Newman pisao je o tri učiteljstva u Crkvi: učiteljstvu biskupa, teologa i laika. Da bi Crkva štogod proglasila naukom vjere, potrebna bi bila suglasnost svih triju učiteljstava, a posljednja dva sustavno su poslije Drugoga vatikanskog koncila bivala ušutkivana. Od Crkve bi valjalo očekivati da ih barem posluša.

 

Iako oprezno kaže da ‘‘Božji narod pod vodstvom svetoga učiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ“ (12), već Lumen gentium naglašava i to da Krist svoj proročki poziv ‘‘ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji, nego i po laicima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi“ (35).

 

No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s osjećajem vjere kakva očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)?

Papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“. Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog

 

Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana.

 

No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve. Sve je više vjernika kojima nije dostatan argument autoriteta, nego iziskuju i autoritet argumenta što ga crkvena hijerarhija, čini se, ne umije ponuditi. Brojne skupine ne samo laika, nego i svećenika i teologa iz Austrije, Njemačke, Belgije, Irske, Indije, SAD-a potpisuju apele iskazujući vrlo kritičke stavove prema ‘‘rimskoj politici“ glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi.

 

Obraćajući se Međunarodnom teološkom povjerenstvu – osnovao ga 1969. papa Pavao VI. s nakanom da ‘‘pomogne Svetoj stolici i Povjerenstvu za nauk u propitivanju ključno važnih teoloških pitanja“, broji 30 članova i trenutno mu predsjedava kardinal Gerhard Ludwig Müller – papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“.

 

Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog.

 

Što je, primjerice, s američkim redovnicama Konferencije redovničkih poglavarica? Zar se i za predano angažirane redovnice u solidarnosti sa siromašnima i marginaliziranima ili za redovnice ozbiljno posvećene teološkom istraživanju također može reći da ne sudjeluju posvema u životu Crkve ili ne poznaju njezin nauk samo zato jer o nekim pitanjima imaju vlastite stavove?

Još će proći dosta vremena dok Crkva ne bude  – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno

 

Dokument Teološkoga povjerenstva zacijelo se i njima obraća da ih poduči. Još će proći dosta vremena dok Crkva n ne bude  – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno.

 

Iako nedavno objavljen (10.  lipnja), četrdesetak stranica dug dokument papinskoga Međunarodnog teološkog povjerenstva ‘‘Sensus fidei u životu Crkve“ bio je pripreman dvije i pol godine, još za pontifikata Benedikta XVI., te se kreće unutar njemu svojstvenoga teološkog okvira – obrane nauka Crkve od ‘‘pluralizma i relativizma svijeta“. U dokumentu se, međutim,  može, čini se, naslutiti i utjecaj Benediktova nasljednika. Od pape Franje nije očekivati manje konzervativan stav, no način mu je drukčiji. Priznaje da postoji različitost stavova, štoviše donekle ih uzima i u obzir. Ne odbacuje ih a priori. Sluša. Stoga je ovaj Dokument suptilniji u izričaju od ranijih.

 

Govoreći Povjerenstvu, papa Franjo je upozorio kako “Crkva, kada uči s pozicije autoriteta, mora obratiti pozornost i na sensus fidelium“. ‘‘Po daru Duha Svetog članovi Crkve posjeduju ‘osjećaj za vjeru’, ‘duhovni instinkt’ koji im omogućuje da misle zajedno s Crkvom razlučujući što je dosljedno sukladno s apostolskom vjerom i s duhom Evanđelja. Crkveno učiteljstvo ima dužnost obraćati pozornost na to što Duh govori Crkvi kroz autentična očitovanja ‘osjećaja vjernikā’“.

 

Teolozi u svom Dokumentu pišu da ‘‘kada znatan broj vjernika ne poznaje ili odbacuje u pojedinim točkama crkveni nauk, često je to – ne uvijek – znak da društveni i kulturalni pritisci oslabljuju njihovu vjeru, ali i da crkveni vođe ne nalaze uvijek načina da protumače nauk Crkve tako da ga vjernici mogu razumjeti i prihvatiti“.

Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu

 

Potom: ‘‘Premda valjanost i važnost crkvenoga nauka ne mogu biti predmetom odabira, stupanj do kojih vjernici prihvaćaju nauk također je vrlo važan“. Jer: ‘‘laici ne samo da zavređuju da ih se posluša, nego njihovu reakciju treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir: tek po cjelokupnoj Crkvi apostolska vjera može biti rođena u Duhu Svetom“. Crkvena hijerarhija, dakle, treba biti senzibilizirana za ‘‘nove putove na putu vjere“, putove koji su od ‘‘vitalne važnosti za novu evangelizaciju“.

 

Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu.

 

Prostor u kojem zasada mi laici u Hrvatskoj možemo artikulirati svoj sensus fidei, naravno, prostor je našega vlastitoga svakodnevnoga življenja i svjedočenja vjere.

 

Ali ne manje i kritika nesrazmjera između riječi i djela crkvene hijerarhije, njihovo miješanje u politiku, dijeljenje moralnih lekcija svima i svakome te hranjenje folklorne, plemenske religioznosti na uštrb rasta u osobnoj vjeri.

 

Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae u dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog kaže da ‘‘vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ‘‘između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom očitovanju mišljenja“ (10).

 

Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost. Vjernik je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da i odgovara. A odgovori nek ne budu ni podložnički ni buntovnički, nego – proročki!

Između Sarajeva i Osijeka

Autor: / Leave a Comment

U lipnju su u našoj regiji održane dvije značajne međunarodne teološke konferencije sa sličnom tematikom – uloga religija u postkonfliktnim društvima. Prva je održana od 9. do 12. lipnja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a druga na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku 20. i 21. lipnja.

 

Usprkos očekivanjima i nekim najavama ostalo je nedovoljno elaborirano izuzetno aktualno kontekstualno pitanje kakav treba biti relevantan teološki govor nakon Srebrenice (u Sarajevu više spominjana od stranaca nego domaćih govornika) i nakon Vukovara čije su pak spominjanje, stekao se dojam, izbjegavali religijski mislioci na skupu u Osijeku. To eksplicitno prešućivanje najvećih rak-rana naše nedavne povijesti se može pripisati ekumenskom senzibilitetu iako se jasnim osudama nasilja i konsenzualnim pozivom na metanoju to pitanje ipak implicitno “odradilo.”

 

Sveopći naslov konferencije u Sarajevu je bio prikladan kontekstu i povijesti – ”Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet”. Skup je održan u okviru obilježavanja pedesete obljetnice izlaženja poznatog međunarodnog teološkog časopisa Concilium, pa je najveći broj sudionika konferencije dolazio iz kruga njegovih različitih nacionalnih izdanja.

I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja

 

Među njima su najistaknutiji globalno prepoznatljivi predsjednik Vijeća ravnatelja međunarodnog Conciliuma, poznati indijski teolog Felix Wilfried (dugogodišnji član Teološke komisije kojoj je predsjedao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger) i potpredsjednik Erik Borgman iz Nizozemske te filipinski teolog Daniel Pilario.

 

Međunarodno uredničko vijeće su zastupale i dvije istaknute teologinje feminističke orijentacije – Regina Ammicht-Quinn (katolkinja) iz Tubingena i Sarojini Nadar (protestantkinja) iz Južne Afrike. Najveće bogatstvo sarajevskog skupa je upravo u tome što su se čuli glasovi čija iskustva i ideje u našu regiju prerijetko ili nikada ne dopiru.

 

Globalizacija čini imperativom i naše sučeljavanje s teološkim promišljanjima i iskustvima vjere u zemljama takozvanog Trećeg svijeta, gdje je teologija manje opterećena nasljeđem zapadne civilizacije i filozofsko-teološke misli, a više ukorijenjena u razumijevanju vlastite (post)kolonijalne situacije i transformacijski angažirana unutar svojih kontradiktornih društveno-političkih situacija. Tu je činjenicu u javnom predavanju posebice naglasio i najpoznatiji sudionik, salvadorski isusovac i teolog oslobođenja Jon Sobrino.

 

Kao plenarni govornici su se istakli i hrvatski teolozi Miroslav Volf (Osijek/Yale), odnedavni član međunarodnog uredništva Conciliuma i dekan Franjevačke teologije Mile Babić te sarajevski biskup Pero Sudar. Njima treba pridodati ugledne bosanske književnike Dževada Karahasana i Aleksandra Hemona, sociologa religije Dina Abazovića te prorektora sarajevskog univerziteta filozofa Ugu Vlaisavljevića.

Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura

 

Na sve kršćanske sudionike izuzetno je snažan dojam ostavio progresivnom vizijom prožet referat islamskog teologa Dževada Hodžića o tome što znači biti evropski musliman.

 

Za uspjeh kompleksnog sarajevskog skupa su najzaslužniji agilni (su)organizatori Zoran Grozdanov (utemeljitelj riječke izdavačke kuće Ex libris) i sveprisutno neumorni domaćin fra Mile Babić. Njima, last but not least, kao i Grozdanovim suurednicima Alenu Kristiću i Entoniju Šeperiću te sarajevskom suizdavaču (Synopsis) Ivanu Pandžiću, idu čestitke za ideju i upornost petogodišnjeg izlaženja hrvatskog izdanja Conciliuma.

 

Usput: Grozdanov je najzaslužniji i za u međuvremenu odlično posjećenu i intelektualno izuzetno poticajnu tribinu u Zagrebu o knjizi ”Javna vjera” Miroslava Volfa, a na kojoj su uz autora govorili Žarko Puhovski i Željko Tanjić.

 

Desetak dana nakon Sarajeva na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku održan je znanstveni skup na temu ”Religija, odgovornost, pomirenje i tranzicijska pravda”. Pokrovitelj mu je bio National Endowment for Democracy a glavni organizator novosadski Centar za istraživanje religije, politike i društva (direktor Nikola Knežević) u suradnji s domaćinom i beogradskim Hrišćanskim kulturnim centrom dr. Radovan Bigović.

 

Za razliku od sarajevske konferencije na kojoj je sudjelovao samo jedan pravoslavni intelektualac, grčki teolog Pantelis Kalaitzidis, u Osijeku se je najintenzivnije dijalogiziralo upravo između pravoslavnih teologa iz Srbije i katoličkih i protestantskih teologa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sa srpsko-pravoslavne strane treba posebno istaći konstruktivan doprinos Blagoja Pantelića, direktora Hrišćanskog kulturnog centra dr. Radovan Bigović i o. Aleksandra Đakovca, glavnog i odgovornog urednika Pravoslavlja.

Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti

 

Paradoksalnu ulogu religije dobro su svojim naslovom izvješća s osječke konferencije sažele jedne dnevne novine – ”O religiji kao promotoru mira, ali i netolerancije”. Najzanimljivija je bila živa diskusija o deficitu kontekstualno relevantne političke teologije i nasušno potrebne proročke dimenzije teološkog govora, a najviše se vremena posvetilo pitanju kako desakralizirati naciju i prihvatiti neke elemente sekularizacije koja će distancirati vjeru od politike.

 

I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja. U Osijeku je citiran veliki židovski rodoljub Martin Buber koji je desetljećima prije osnivanja priželjkivane države Izrael isticao distinkcije koje su relevantne i za našu konfliktnim nacionalizmima opterećenu regiju: ”Narod je fenomen života; nacija je fenomen svijesti; nacionalizam je fenomen prenaglašene svijesti”.

 

Sve što je prenaglašeno je samo po sebi neuravnoteženo te u svojim ekstremnim oblicima ugrožava one koji su nacijom i vjerom drugačiji. Opasna simbioza strasnog nacionalizma i pregrijane političke religioznosti je lako podložna zloj instrumentalizaciji vlastitog zanosa.

 

Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura. Tako, nažalost, sve velike etnoreligijske manifestacije i impresivne demonstracije brojčane snage ostaju bez primjetnog moralnog i preobrazbenog učinka ”soli i svjetla”’ o kojima je govorio utemeljitelj kršćanstva.

 

Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti.

Ukorijenjenost

Autor: / Leave a Comment

Čovjek je na stanovit način prognan u svijet, a njegova čežnja za Bogom njegov je božanski zavičaj. Budući da je Bog nepoznat i nespoznatljiv, čežnja se ne može vezati ni uz kakav objekt te duša mora kušati prazninu u kojoj za utrošenu energiju naknade nema. Taj proces je nenaravan i bolan za čovjeka te je on neprestance iskušavan da svoju čežnju za Bogom usmjeri na kakav zemaljski objekt: društvo, religiju, Crkvu. Pružajući iluziju da su važnije od pojedinca, te institucije često postaju predmetom čovjekove idolatrije. [Read more…]

Rotarijanci nisu masoni

Autor: / Leave a Comment

Nije pretjerano reći da je papa Franjo svojom otvorenošću, spontanim čovjekoljubljem i evanđeoskom svježinom ideja oduševio svijet. Manje je poznato da se u mnogim katoličkim fundamentalističkim krugovima vodi žestoka kampanja protiv ”antipape Franje”. Optužuje se ga ne samo za teološki liberalizam i političku naivnost nego se otvorenom demonizacijom zaključuje kako je ovaj ”lažni papa” ”svoju dušu prodao Sotoni” te da sada želi što više ljudi povesti sa sobom ravno u pakao.

 

Ono što je zajedničko napadima na papu Franju je to što oni idu uglavnom iz ekstremnih desničarskih i nacionalističkih krugova koji se, između ostalog, prepoznaju i po antisemitskoj retorici i antiekumenizmu, kao i protivljenju svemu što je internacionalistički usmjereno i globalno obojeno.

Jedna od redovitih optužbi od samog početka ovog pontifikata je da je kao kardinal Bergoglio, tada nadbiskup Buenos Airesa, primljen za počasnog člana tamošnjeg Rotary Cluba. Kao dokazna dokumentacija se objavljuje korespondencija između Bergoglija i voditelja rotarijanaca, uz koju se onda lijepe nepristojni i raznoraznim izmišljotinama krcati komentari. Članstvo u Rotary Clubu je za takve kritičare sumnjivo jer ga smatraju ”predsobljem slobodnog zidarstva”, a Rotary, Lions i slični klubovi se generalno svrstavaju u ”paramasonske institucije”

 

Najnovije optužbe pljušte na račun Papine nedavne posjete zemljama Bliskog istoka i kompromisima tamošnjih interreligijskih i ekumenskih susreta. Između ostalog mu se posebno i najozbiljnije prigovara što je posjetio Zid plača u Jeruzalemu, iako je trebao znati da je to ”sjedište sotonskih rituala” koji su od 13. stoljeća dio židovskog okultnog sustava.

 

Jedna od redovitih optužbi od samog početka ovog pontifikata je da je kao kardinal Bergoglio, tada nadbiskup Buenos Airesa, primljen za počasnog člana tamošnjeg Rotary Cluba. Kao dokazna dokumentacija se objavljuje korespondencija između Bergoglija i voditelja rotarijanaca, uz koju se onda lijepe nepristojni i raznoraznim izmišljotinama krcati komentari.

 

Članstvo u Rotary Clubu je za takve kritičare sumnjivo jer ga smatraju ”predsobljem slobodnog zidarstva” a Rotary, Lions i slični klubovi se generalno svrstavaju u ”paramasonske institucije”. Uz takve generalne i neistinite optužbe nerijetko idu i konkretne iako totalno sulude apokaliptičke spekulacije koje rotarijance povezuju ne samo s masonima nego i s Illuminatima, kozmičkim urotama i stvaranjem antikristovskog ”novog svjetskog poretka”.

 

Tako, na primjer, jedan samozvani veliki Croata, manipulirajući netočnim datumima, u odgovoru na članak ”Papa Franjo protiv pohlepe” piše, spekulira i osuđuje kako ”ostaje činjenica da je on kao nadbiskup bio član od 1998. (666×3 -1998) godine, a počasni član od 2005. Rotary Cluba u Buenos Airesu unatoč izričitoj preporuci službene Crkve da se katolički vjernici, a pogotovo svećenici ne učlanjuju u to i takva društva… Kako netko može biti član kluba iz kojeg se vrbuju masoni koji su odgovorni za krize i opće globalno osiromašenje svjetskog stanovništva, a istovremeno zagovarati siromašne. Nešto mi tu ne štima. Tko je tu lud?”

 

Ono što kritičari pape Franje i rotarijanstva u svojoj bolesno selektivnoj memoriji zaboravljaju spomenuti je da je vatikanska zabrana učlanjivanja klera u Rotary Club datirana 1929. godine. Poslije toga je i konzervativni Vatikan počeo mijenjati svoje mišljenje o rotarijancima, shvativši da oni nisu istovjetni slobodnim zidarima, da nisu protivnici kršćanske vjere i da ne sudjeluju u nikakvim tajnim ritualima. Danas su u mnogim državama svijeta ugledni svećenici i visoko pozicionirani crkveni djelatnici aktivni članovi Rotary klubova, pa u tome kardinal Bergoglio nije bio izuzetak.

Nemoguće je nabrojati sve humanitarne, edukativne, kulturne i umjetničke akcije i inicijative u kojima sudjeluju i naši hrvatski rotarijanci. Stipendije nadarenim učenicima, međunarodne razmjene mladih, razminiranje, pomoć bolnicama i djeci s posebnim potrebama, sadašnja pomoć ljudima i naseljima pogođenim poplavama su samo neka područja u kojima rotarijansko ”služenje iznad svega” ostavlja formativne i blagotvorne učinke

 

Papa Pavao VI. je o rotarijancima govorio s izrazima visokog štovanja i bez riječi prigovora, a Ivan Pavao II. je u nekoliko navrata primio predstavnike Rotary Club International i vrlo pohvalno zborio o njihovom humanitarnom radu i globalno prepoznatljivom zalaganju za dobrobit čovječanstva. Naglasio je da su rotarijanske vrednote i ideali slični evanđeoskim, te da zajedno pridonose boljitku ljudskog života.

 

Rotary Club International odlikuje više od jednog stoljeća plemenitog služenja čovječanstvu. Od svojih početaka u Chicagu 1905. godine, kada je utemeljen prvi klub, rotarijanski je pokret umrežio utjecajne ljude visoke etičnosti i spremnosti dobrohotnog i dobrovoljnog služenja bližnjemu i potrebitima na svim kontinentima. Danas više od 1,2 milijuna članova djeluje u preko 32.000 klubova u 200 zemalja svijeta.

 

Rotary je u svojoj dugoj povijesti imao velik broj znamenitih članova. Najnoviji broj hrvatskog časopisa Rotary Magazin donosi opširan članak o svom vjerojatno najpoznatijem američkom članu predsjedniku Johnu F. Kennedyju. Tu su i mnogi drugi državnici, nobelovci, izumitelji, pisci, umjetnici i drugi istaknuti lideri svijeta i svojih profesija. Spomenimo samo neke: engleski premijer Winston Churchill, Walt Disney, astronaut i prvi čovjek koji je hodao Mjesecom Neill Armstrong, Dietrich Genscher, Thomas Edison, Hans Kung, princ Phillip, Franklin Roosevelt, Albert Schweitzer, Chung Yul Kim, J. William Fullbright, Thomas Mann …

 

Za rotarijance je osim profesionalne izvrsnosti izuzetno važna i visoka etičnost. Njihovo je geslo ”Service above self”, koje se kod nas (ne baš sasvim precizno, ali ipak vjerno duhu izvornika) prevodi kao ”Služenje iznad svega”. Od svakog se rotarijanca očekuje da primjenjuje najviša etička načela tako što će kod svega što misli, govori i radi zadovoljiti četiri naizgled jednostavna mjerila odgovorom na pitanja. Prvo: je li to istina? Drugo: je li to ispravno za sve kojih se tiče? Treće: hoće li promicati prijateljstvo i dobru volju? Četvrto: hoće li služiti na dobro svim sudionicima?

Nizom seminara o kritičnim pitanjima našeg vremena, miru u svijetu, rješavanju sukoba, promicanju pravde i prosperiteta kao i općenito o širenju tolerancije, međusobnog razumijevanja i mira među narodima UN je priznao kako visoko cijeni Rotary International kao jednog od svojih najutjecajnijih partnera u širenju ideala i ciljeva koji su im u velikoj mjeri zajednički

 

Istinoljubivost, dobrohotnost i spremnost na služenje bližnjemu su dakle osnovne karakteristike svih autentičnih rotarijanaca. Na globalnoj razini rotarijanci su dali izuzetno velik doprinos u borbi protiv takozvanih neizlječivih bolesti. Tako je Svjetska zdravstvena organizacija ovih dana na 105. Rotary International konvenciji u Sydneyju (održanoj od 1. do 4. lipnja) odala posebno priznanje rotarijancima svijeta za ogroman doprinos vrlo uspješnoj globalnoj akciji iskorjenjivanja dječje paralize.

 

Nemoguće je nabrojati sve humanitarne, edukativne, kulturne i umjetničke akcije i inicijative u kojima sudjeluju i naši hrvatski rotarijanci. Stipendije nadarenim učenicima, međunarodne razmjene mladih, razminiranje, pomoć bolnicama i djeci s posebnim potrebama, sadašnja pomoć ljudima i naseljima pogođenim poplavama su samo neka područja u kojima rotarijansko ”služenje iznad svega” ostavlja formativne i blagotvorne učinke.

 

Kada su prije nekoliko godina rotarijanci diljem svijeta na različite načine – kreativnim dobrotvornim pothvatima, organizacijom velikih kulturnih događaja i velikim humanitarnim projektima – obilježili svoju stogodišnjicu, posebnim programom su se im pridružili i Ujedinjeni narodi.

 

Nizom seminara o kritičnim pitanjima našeg vremena, miru u svijetu, rješavanju sukoba, promicanju pravde i prosperiteta kao i općenito o širenju tolerancije, međusobnog razumijevanja i mira među narodima UN je priznao kako visoko cijeni Rotary International kao jednog od svojih najutjecajnijih partnera u širenju ideala i ciljeva koji su im u velikoj mjeri zajednički.

U zagrljaju s papom Franjom

Autor: / Leave a Comment

Nakon promišljanja o načelima ekumenizma s drugim kršćanskim zajednicama koje se, unatoč teološkim i povijesnim prijeporima oko shvaćanja autoriteta apostolskog nasljedstva, smatraju sestrinskima, Drugi vatikanski koncil je uznastojao i u odnosu na druge, nekršćanske religije, svraćati pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi međusobnom jedinstvu a ne na ono što ih razdvaja onemogućujući istinski dijalog. U tom ozračju je i Pavao VI. učinio simboličku gestu: za posjete Carigradu 1966. patrijarhu Atenagori I. poklonio je ikonu na kojoj su Petar i Andrija, dvojica osnivača Crkava – jedne u Rimu, druge u Carigradu – naslikani u bratskom zagrljaju.

 

Ivan Pavao I. najavio je unutarnje reforme te daljnje otvaranje Crkve svijetu, no umro je 33. dana svojega pontifikata. Ivan Pavao II. počeo je lijepim riječima, sigurno i najboljim namjerama, ali odškrinute su se dveri ubrzo počele zatvarati. U dijalogu s drugim kršćanskim Crkvama obznanio je da rješenje, u konačnici, vidi u prepoznavanju njegova vrhunskoga autoriteta.

Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije. Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje pozitivno je vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala

 

Doduše, što se tiče odnosa s drugim kršćanskim vjeroispovijestima i drugim religijama, bilo je nekoliko dojmljivih manifestacija (susret u Asizu 1986. i 2002, post posljednjeg dana ramazana 2001.), no doktrinarna tvrdokornost i zaprečivanje institucionalnije suradnje, posebice s Ekumenskim vijećem Crkava, postavljali su neprekoračive granice napredovanju u ekumenskom dijalogu.

 

Ivan Pavao II. pokazivao je prirodnu simpatiju za Istočno kršćanstvo. Sve dok je Sovjetski savez još postojao, teološki dijalog odvijao se u skladu s teorijom o Europi koja “mora disati s oba plućna krila”, misleći pritom na suradnju racionalne, juridičke Latinske crkve s mističkom i kontemplativnom duhovnošću kakav nalazimo u Istočnoj. No, kada se Sovjetski savez raspao, a Gorbačov u prosincu 1989. bio posjetio Papu, povela se borba za crkvenim posjedima u Ukrajini, a Papa je otvorio katoličke biskupije na ruskom teritoriju. To je bio razlog da je patrijarh Aleksije II. govorio o prozelitizmu i odbijao sudjelovati u ekumenskim događanjima. Ruske episkope se, k tome, često vrijeđalo zbog njihove navodne KGB-ovske prošlosti.

 

Na temelju pojedinih izjava kardinala Ratzingera jasno se da zaključiti da je s neodobravanjem gledao na Wojtyłine ekumenske pothvate. Kada je Ivan Pavao II. 1996. sazvao više od dvjesto vjerskih vođa u Asiz kako bi “bili zajedno i molili”, Ratzinger je uvjeravao novinare da to ne može biti “primjer za ekumenski dijalog“. Što se tiče Židova, 1987. izrekao je da “pravi judaizam sada postoji u Katoličkoj crkvi”, te time, dakako, izazvao buru među Židovima: “Pronašavši vjeru u Krista, Crkva je ušla u puninu Abrahamove baštine…

 

Ušavši u jedinstvo s Kristom, ušla je u samo srce judaizma”. Ova izjava, inače radikalizacija tradicionalnog učenja o tome da je Stari zavjet prefiguracija i anticipacija Novoga, nagnala je Židove da otkažu svoje sudjelovanje na katoličko-židovskoj konferenciji u Washingtonu. Ratzingerov napad na ekumenizam u deklaraciji Dominus Iesus (Gospodin Isus, 2000) u kojoj druge kršćanske Crkve zabranjuje zvati “sestrinskima”, išao je i dalje no što je Ivan Pavao II. to bio htio. Kardinal je još je 1998. s pozicija “nepogrešivosti” Crkve, izjavio da su anglikanska, kao i pravoslavna ređenja nevaljana jer da ne proizlaze iz izravne apostolske linije.

Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastito vjersko gledište te produbljujemo vlastite stavove

 

Njegov dokument koji govori o sveopćoj Isusovoj spasiteljskoj funkciji, prekida jednako tako i mogućnost da Crkva ponovno promisli o odnosima s velikim religijama Orijenta: taj su tekst pojedini odgovorni azijski redovnici i političari tumačili kao opravdanje prozelitizma u društvima koja s mukom pronalaze svoj kulturni identitet, posebice vjerski.

 

Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije.

 

Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje je pozitivno vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala.

 

Očito valja tražiti rješenje u kristološki utemeljenoj hermeneutici priznavanja drugih i drukčijih kakva nadilazi i ekskluzivistički i inkluzivistički model, a moguće ga je naći u konceptima ‘‘slobode savjesti“ i ‘‘slobode religije“.

 

Upravo priznavanje prava na slobodan odabir religije omogućuje međureligijski dijalog i nov pogled na ekumenizam. No, pritom nije samo riječ o odluci da se drugoga poštuje, nego o priznanju drugoga u njegovu traganju za istinom. Tolerancija je tu više od pukog podnošenja. Usmjerena je na etiku priznavanja drugoga.

Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle. Kršćanska vjera, zapravo, upravo jest miroljubiva tolerancija

 

Taj “drugi” može nešto značiti tek kad s njim komuniciramo o nečemu što je i nama vrlo važno te ako mu priznajemo pravo da se suprotstavi našim pretpostavkama i uvjerenjima. Takav proces priznavanja nema više ništa s pasivnom tolerancijom, nego je aktivno prihvaćanje. Iako se tolerancija ne događa bez odricanja i bez boli, tek ona otvara prostor za istinski dijalog. Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastita vjerska gledišta te produbljujemo vlastite stavove.

 

Katolička crkva danas na različite načine biva stavljana pod povećalo: s jedne strane, provjerava se koliko je ozbiljna njezina tolerancija, a s druge strane kako pritom čuva vlastit identitet.

 

Još je Hannah Arendt pisala o tome kako postoje dvije razine identiteta koje bi, u najboljem slučaju, trebale biti u ravnoteži: identitet onoga što smo i identitet onoga tko smo. Ovo ‘‘što“ odnosi se na naše rodne i spolne karakteristike, porijeklo, kulturu, nacionalnost, religijsku pripadnost, o ovo ‘‘tko“ na ono kako se ponašamo i kako govorimo, na našu sposobnost da držimo zadanu riječ te umijemo tražiti i primati oproštenje. U nasilnoj redukciji onoga ‘‘tko“ na ‘‘što“ identitet ima tek jedan identifikacijski marker koji služi isključivanju svega što ne pripada prostoru našega ‘‘što“ identiteta. U miroljubivom uključivanju ‘‘tko“ identiteta, pak, jedini marker jest jednostavno: naša zajednička ljudskost.

 

Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle. Kršćanska vjera, zapravo, upravo jest miroljubiva tolerancija.

Papa Franjo se ne boji otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske. Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog

 

Kršćanski ekumenizam vrst je “alternativne globalizacije”. Stoga je Ekumensko vijeće Crkava, 1998. u Harareu, izjavilo: “Vizija koja se skriva iza globalizacije jest vizija koja se na neki način nadmeće s kršćanskom vizijom ekumenizma: jedinstvenosti čovječanstva cijele nastanjene Zemlje. Pojedini kršćani i Crkve pozvani su ovaj izazov globalizacije shvatiti kao stvar vjere, pružati otpor rastućoj dominaciji gospodarske i kulturne globalizacije te tražiti alternative sadašnjem ekonomskom sustavu”. Upravo je prepoznata zajednička odgovornost kršćana nov poticaj za međureligijski i uopće međuljudski dijalog.

 

Papa Franjo, slobodan čovjek koji umije istinski susretati ljude, očito živi i djeluje potaknut upravo takvom odgovornošću. Ne boji se otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske. Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog.

 

Njegovi susreti nisu kurtoazni izrazi diplomatske vještine, nego zbiljska mjesta prepoznavanja, sućuti i radosti: rabina Abrahama Skorku i imana Omara Abbouda, što ih  poznaje još iz Buenos Ariesa, spontano je zagrlio pred Zapadnim zidom kao svoju dragu braću i prijatelje; onima koji su  preživjeli Šou, njima šestero, pošto je saslušao njihove priče, šutke je, s dubokim poštovanjem, jednom po jednom, poljubio ruku; Šimona Peresa i Mahmuda Abbasa pozvao je u svoj dom da 8. lipnja, o blagdan Duhova, zajedno mole za mir, mir kakav se gradi jednostavnim, osobnim, svakodnevnim gestama poput njegovih.

 

Da ga sretnemo možda ne bismo poželjeli pitati ga kako vidi budućnost ekumenizma ili kako napreduje s reformom Rimske kurije, ili pak mnoga druga važna pitanja. Time neka se – kako je i sam rekao na konferenciji za novinare prilikom povratka u Rim – bave povjerenstva, teolozi i kardinali. Što se njega tiče, vrata su otvorena te, ukoliko ga nitko neće priječiti, Duh Sveti može slobodno puhati.

 

Da sretnemo papu Franju, vjerujem da bismo ga, barem mnogi od nas, naprosto – zagrlili kao brata.

Revolucionarni personalist

Autor: / Leave a Comment

Vrijeme je da vlastite slabosti prestanemo pravdati komunizmom. Osim toga, moramo pošteno priznati da osim laži u komunizmu ima i puno istine. Tako je tvrdio neprežaljeni Mirko Đorđević prigodom našeg posljednjeg druženja u Subotici prije desetak mjeseci, te time pokrenuo jednu podužu i vrlo zanimljivu diskusiju na simpoziju na kojem smo zajedno nastupali.

 

Na moj komentar da je to već odavno ustanovio i utemeljeno argumentirao briljantni ruski filozof Nikolaj Berdjajev, Mirko je predložio da sljedeću pauzu iskoristimo za šetnju kako bismo mogli peripatetički prodiskutirati Berdjajeva i druge koji su formativno utjecali na njegovu filozofsku i životnu personalističku orijentaciju.

 

O Mirku Đorđeviću je od njegove prerane smrti na Veliki petak objavljen lijep broj napisa ističući njegovu spisateljsku i prevodilačku djelatnost te hvaleći njegovu dobronamjernost i hrabrost sučelice društvenoj i religijskoj zloupotrebi moći i institucionaliziranom licemjerju. Valja ponoviti da je Mirko bio doista dobar čovjek, istovremeno blag i hrabar, mudar u svojim prosudbama iako povremeno vrlo oštar u konkretnim kritikama.

Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice

 

Elokventan i duhovit ovaj je izuzetni kršćanski intelektualac uvijek bio vjeran slobodnoj misli i neovisnosti o svim izvanjskim autoritetima. U svojoj istinoljubivosti, a vjeran svojoj kršćanskoj savjesti i iskrenom čovjekoljublju, postao je najmjerodavnijim moralno motiviranim javnim prorokom u srpskom društvu. Za njega se može reći ono što je Marko Grčić napisao za Vladu Gotovca – da je ”bio u zavadi sa svojim zlim vremenom, ali on sam nikada nije bio zao”.

 

Kao prakticirajući kršćanin često je kritizirao svoju pravoslavnu crkvu zato što je iznevjerila svoje duhovno poslanje, a aktivno sudjelovala u širenju mržnje podržavajući osvajačke ratove i u njima počinjene zločine. Uporno je ukazivao na činjenice kako je rat zloupotrijebljen kao suspenzija morala, kao politička zamka u koju se dala uhvatiti i Crkva u svojim neduhovnim ambicijama. Miloš Vasić ga uspoređuje s prorokom Jeremijom ističući kako je ”korio ove naše crkvene knezove zbog jeresi filetizma i simonije, zbog licemjerja, pohlepe i beskonačne grešne žudnje za svjetovnom vlašću.”

 

Mirko nije nikako mogao shvatiti kako je moguće pozivati se na Boga i istovremeno slaviti Karadžića, Mladića i druge ratne zločince kao narodne heroje. Neprihvatljivo mu je bilo i konfuzno miješanje nacionalističke ideologije krajnje desnice s pravoslavnom sabornošću i primitivnim populizmom.

 

Zamjerao je crkvenom vodstvu što niječe prave probleme ili ih prekriva ispraznim pobožnim riječima i lažnim utjehama. Činio je to uporno i dosljedno iako potpuno svjestan opasnosti da bude krivo shvaćen, pa i osuđivan od onih koji su sebi uspjeli stvoriti lažnu sigurnost uživajući u privilegijama vlastitih kompromisa.

 

Mirko je svjesno odlučio da neće robovati nikome i ničemu ma koliko ga ta sloboda stajala jer je on sigurno etičko uporište svog ljudskog djelovanja nalazio u Isusu iz Nazareta. Stoga je tražio evangelizaciju srpskoga naroda umjesto sveprisutne i politikom zatrovane klerikalizacije društva.

Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima

 

U tom duhu je sanjao o Crkvi koja neće tražiti političku moć i materijalne privilegije kako bi vladala narodom umjesto da mu služi u ljubavi, o proročkoj Crkvi koja će nenametljivo, ali uvjerljivo svjedočiti poruku o Kristu, Crkvu koja nije samopravednički nekritična prema sebi, sama sebi svrhom i sama sebi dostatna.

 

Vratimo se na trenutak u subotičku šetnju s Berdjajevim i pitanju duhovno-intelektualne formacije Mirka Đorđevića. Mirko ju je svestrano obradio u svojoj knjizi ”Sloboda i spas – Hrišćanski personalizam”. Berdjajev je, naime, nakon eksperimentiranja s marksizmom i nekim drugim suvremenim filozofskim sustavima nastojao izgraditi jednu autentičnu kršćansku antropologiju, učenje o čovjeku kao slobodnoj, samosvojnoj ličnosti nasuprot antihumanističkom kolektivizmu totalitarnih ideologija kao što su fašizam ili boljševizam-staljinizam.

 

Providnost je htjela da je Berdjajev, nakon što je protjeran iz Sovjetskog Saveza, svoj stalni boravak našao u Parizu. Tu se upoznao i počeo surađivati s Emmanuelom Mounierom, glavnim predstavnikom francuskih personalista. Personalisti, uključujući tu i Berdjajeva, su se zauzimali za jednu revoluciju u mentalnoj strukturi ličnosti.

 

Okupljali su se oko utjecajnog časopisa Esprit koji je Mounier pokrenuo tridesetih godina 20. stoljeća u cilju promicanja ”personalističke i zajedničarske revolucije”. Kršćanski utemeljen revolucionarni personalizam zalagao se za odvajanje spiritualizma od reakcionarnih stajališta i građanskog individualizma. Pozivao je na povratak zdravom realizmu, rehabilitaciji zajedničarske dimenzije i transformativnom društvenom angažmanu.

Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist

 

Ruski pravoslavac Berdjajev i francuski katolik Mounier prije nastanka oficijelnog ekumenizma razvili su izuzetno plodonosnu suradnju oko poimanja osobe kao duhovne stvarnosti koja je uronjena u prirodu, ali ju istovremeno transcendira. Taj misterij ljudske ličnosti otkriva se putem religijskog iskustva i prakticira u zajednici koja je otvorena nadnaravnome, ali ne u duhovnoj izolaciji, nego u djelatnom zauzimanju za promjenu ljudske svijesti i društvenih realnosti.

 

Francuski revolucionarni personalizam nasuprot zapadnom buržoaskom individualizmu i istočnom komunističkom kolektivizmu su mnogi prihvatili kao jedini odgovorni put slobode, a njegove su ideje u velikoj mjeri utjecale i na kasnija opredjeljenja Drugog vatikanskog sabora. On osporava i kritizira sve društvene, političke i religijske prilike i institucije koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe i izgradnju zdrave zajednice.

 

Kršćanski revolucionarni personalizam postao je životna filozofija Mirka Đorđevića koji se, rukovođen njegovim načelima, do kraja života kritički suprotstavljao svim vidovima individualističke i kolektivne (time i crkvene) depersonalizacije kao i komercijalizacije u međuljudskim odnosima.

 

Trgovina i novac dijele ljude, političari manipuliraju njima, a Crkva ih obmanjuje nudeći im kompromitiranu nacionalnu religiju umjesto oslobađajuće poruke evanđelja, tvrdio je dan prije prerane smrti naš najpoznatiji revolucionarni personalist.

Signa temporum

Autor: / Leave a Comment

‘‘Vjerujemo da je Božji poziv upisan u znakove vremena“ – jedan je od slogana Konferencije redovničkih poglavarica (Leadership Conference of Women Religious – LCWR), koja broji više od 1400 članica predstavljajući 80 posto od ukupno 51600 američkih redovnica. Sveta Stolica je Konferenciju utemeljila još 1956. kao kanonsko tijelo zaduženo svojim članicama davati potporu i savjete u življenju njihova poslanja. Kongregacija je poznata po svojem založenom djelovanju među siromašnima, ali i po svojim kontraverznim stavovima što se tiče moralnoga učenja i nauka vjere kakvi ne dobivaju odobrenje službene Crkve.

 

Još 1971. Konferencija je – potaknuta Drugim vatikanskim koncilom koji je od redovnica i redovnika tražio da svoj apostolat prilagode potrebama vremena – svoje poslanje definirala mnogo šire nego to Vatikan dopušta: kao korporativno pokretanje promjena i u društvu i Crkvi. Aggiornamento, dakle, sestre su razumjele i provodile radikalno, baveći se ponajviše društvenim i političkim pitanjima, odnosno aktivizmom i teologijom. Otada datiraju i trajni prijepori s eklezijalnim autoritetima, što ih onda najutjecajnije i najgorljivije redovnice dovode u pitanje ponajprije zbog njihova miziginskoga stava prema inicijativama žena.

Vatikan trajno kori sestre, članice Konferencije, zbog promoviranja “radikalnih feminističkih ideja”, odnosno protivljenja crkvenom učenju o isključivo muškom svećeništvu. Pojedinim je sestrama zaprijetio da će biti izopćene jer su potpisale izjavu da u Crkvi postoji ”različitost stavova” o pitanjima kontracepcije i pobačaja te homoseksualnosti, odnosno njihove zabrane, time  radikalno negirajući da ta različitost doista postoji

 

Vatikan trajno kori sestre, članice Konferencije, zbog promoviranja “radikalnih feminističkih ideja”, odnosno protivljenja crkvenom učenju o isključivo muškom svećeništvu. Pojedinim je sestrama zaprijetio da će biti izopćene jer su potpisale izjavu da u Crkvi postoji ”različitost stavova” o pitanjima kontracepcije i pobačaja te homoseksualnosti, odnosno njihove zabrane, time  radikalno negirajući da ta različitost doista postoji.

 

Budući da su se ‘‘ogriješile o crkveni nauk“, poslan im je nadbiskup Seattlea, Peter Sartain, da nadgleda njihov rad, a nedavno im je kardinal Gerhard Ludwig Müller, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, naložio da, ukoliko žele ostati unutar institucije Rimokatoličke crkve, moraju surađivati s Vatikanom i provesti promjene u statutu te u smjernicama djelovanja i javnog govora kakve su već bile ranije dogovorene s Kongregacijom za nauk vjere. I papa Franjo jasan je: poslanje redovnica mora biti vođeno ‘‘poslušnošću autoritetu iz ljubavi i savršenom usklađenošću s majkom Crkvom“.

 

Iako obazriva, prijetnja je očito neopoziva. Jednako kao i vjernost sestara svom putu. Za očekivati je stoga da će najrevnije pripadnice LCWR-a biti primorane nastaviti svoje djelovanje u civilnim udrugama, a ne više u krilu majke Crkve.

 

Jedna od meta kardinala Müllera jest teološki rad sestre Elizabeth Johnson, ugledne redovite profesorice na isusovačkom teološkom fakultetu Fordham sveučilišta u New Yorku. Zamjera joj integraciju feminističkih ideja u katoličku teologiju te ponavlja kritiku upućenu još 2011. njezinoj knjizi U potrazi za živim Bogom. U toj knjizi, objavljenoj 2007., autorica istražuje plodove teološke misli u perspektivama teologije oslobođenja, feminističke teologije i međureligijskoga dijaloga, kontemplirajući kršćansko razumijevanje Boga kao Trojstva, pritom pomno pazeći da njezina misao ostane vjerno upisana u teološku tradiciju katoličke misli.

Vatikan zamjera Elisabeth Johnson integraciju feminističkih ideja u katoličku teologiju te ponavlja kritiku upućenu još 2011. njezinoj knjizi U potrazi za živim Bogom. U toj knjizi, objavljenoj 2007., autorica istražuje plodove teološke misli u perspektivama teologije oslobođenja, feminističke teologije i međureligijskoga dijaloga, kontemplirajući kršćansko razumijevanje Boga kao Trojstva, pritom pomno pazeći da njezina misao ostane vjerno upisana u teološku tradiciju katoličke misli. Pročita li se obrazloženje kritike, postaje jasno da ona pripada političkoj, a ne teološkoj strategiji

 

Pročita li se obrazloženje kritike, postaje očito da ona pripada političkoj, a ne teološkoj strategiji: ‘‘Vjera Crkve ne može biti izražena na nove i kreativne način ukoliko se čvrsto ne oslanja na tradicionalne teološke obrasce“. Fenomen tradicionalnosti vrlo je složen jer počiva na suptilnoj dijalektici inovacije i taloženja. Taloženje kakvo pripisujemo paradigmama omogućuje i pojavljivanje i stabilizaciju tipologije građenja teološke misli No, suprotan fenomen inovacije nije manje važan jer paradigme koje uspostavlja prethodna inovacija služe kao vodič za propitivanje u narativnom teološkom polju. Upravo varijacije između ova dva pola i njihova dijalektika omogućuju preživljavanje tradicije.

 

Kao ključan primjer za to kako je LCWR u doktrinarnom smislu sve dalje od nauka Katoličke crkve i ne djeluje senti recum Ecclesia, kardinal je naveo “fokusiranost” na djela autorice, Barbare Marx Hubbard i njezinog koncepta “evolucije svijesti” koja će, tvrdi autorica, dovesti do napretka čovječanstva. Koncept evolucije svijesti, navodno je u izravnoj suprotnosti s kršćanskom objavom, posebice s konceptom Istočnoga grijeha i otkupljenja, kakvi, napomenimo, nisu zapravo prerečni još od Augustina.

 

Pojam ‘‘evolucije svijesti“, međutim, nije stran brojnim kršćanskim misticima i teolozima koji duhovnim poticajima stoljećima bogate vjernički život onih koji egzistencijalno i intelektualno ozbiljno shvaćaju kršćansku vjeru. Spomenimo tek neke: Meister Eckhart, Hildegard von Bingen, pa onda u naše vrijeme: Ilia Delio, John Haught, Beatrice Bruteau, Thomas Berry, David Richo. Theillard de Chardin evoluciju svijesti zove ‘‘kristifikacijom Zemlje“: ‘‘Vjerujem da je svemir jedna evolucija koja teži u pravcu duha, da se duh usavršava u pravcu osobnoga, da je usavršavanje osobnoga univerzalni Krist“.

 

Kardinal Ratzinger, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, trajno se suočavao s takvim ‘‘heretičkim ispadima“ pojedinih ‘‘intelektualaca“, odnosno teologa i mistika našega vremena te ih komentirao: ‘‘Crkveno učiteljstvo štiti vjeru običnih vjernika, onih koji ne pišu knjige, koji ne govore na televiziji i ne mogu pisati uvodnike u novinama – to je njegova demokratska zadaća.

Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika što ih manje-više dijele s američkim redovnicama LCWR-a bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, htio to Vatikan priznati ili ne, sada su u samom srcu Crkve

 

Ono mora dati glas onima koji ga nemaju“. ‘‘Nisu učeni – rekao je u propovijedi u Münchenu u prosincu 1979. – koji određuju ono što je istina o vjeri krštenja, već je vjera krštenja ta koja određuje ono što je ispravno u učenim tumačenjima. Nisu intelektualci koji ocjenjuju obične vjernike, već obični vjernici ocjenjuju intelektualce. Nisu intelektualna objašnjenja mjerilo ispovijedanja vjere krštenja, već je ispovijedanje vjere krštenja u svojoj izvornoj doslovnosti, mjerilo sve teologije. Krštenik, onaj koji je u vjeri krštenja, nema potrebu biti podučen“.

 

U istoj propovijedi dodaje: ‘‘Također bi trebalo napokon postati jasno da reći kako nečije mišljenje ne odgovara nauku Katoličke crkve ne znači kršiti ljudska prava. Svatko mora imati pravo formirati se i slobodno izreći vlastito mišljenje. Crkva s Drugim vatikanskim koncilom je to odlučno podržala i podržava još i danas, ali to ne znači da svako mišljenje sa strane treba priznati kao katoličko. Svakome se mora omogućiti da se očituje onako kako želi i kako može pred vlastitom savjesti. No, Crkva mora reći svojim vjernicima koji su stavovi sukladni njihovoj vjeri, a koji nisu da se očuva ona jasnoća koju ona duguje svojim vjernicima i svijetu“.

 

Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere,  do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika što ih manje-više dijele s američkim redovnicama LCWR-a bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, htio to Vatikan priznati ili ne, sada su u samom srcu Crkve.

 

Neposlušne nametanju argumenta autoriteta nad autoritetom argumenta nisu samo redovnice LCWR-a: brojne skupine ne samo laika, nego i svećenika i teologa iz Austrije, Njemačke, Belgije, Irske, Indije, SAD-a potpisuju apele iskazujući vrlo kritičke stavove prema ‘‘rimskoj politici“ glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi.

U prijeporu nisu pravovjerni crkveni službenici i neposlušne redovnice, nego dva pristupa svijetu: jedan borba protiv sekularizacije, relativizma i individualizma te za restauraciju Crkve, a drugi kontemplativno osluškivanje Božjega vodstva, zalaganje za slobodu odgovorne savjesti, društvenu pravdu te za obnovu svijeta i Crkve

 

U apostolskoj konstituciji Humanae salutis za Božić 1961. godine, kojom saziva Drugi vatikanski koncil, papa Ivan XXIII. dijagnosticira uglavnom zabrinjavajuće stanje tadašnjega suvremenog svijeta koji mnoge tradicionalne vrijednosti dovodi u pitanje. Međutim, za razliku od brojnih ‘‘dežurnih kritičara“ i ‘‘glasnika crnih prognoza“ Ivan XXIII. polazi od Evanđelja i u njemu nalazi poticaj za promjene.

 

Naglašava da je upravo Isusova preporuka ‘‘razlikovati ‘znakove vremena’ (Mt 16, 4)“. Dakle, za aggiornamento i poslanje Katoličke crkve u određenom povijesnom trenutku potrebno je otkrivati ‘‘znakove vremena“: i u najtežim situacijama prepoznavati znakove nade te i u tzv. svijetu otkrivati Božje tragove. Zaslugom kardinala Königa izraz je (signa temporum) ušao u pretposljednji i posljednji tekst konstitucije ‘‘Gaudium et spes“.

 

Ako li LCWR ne tumači ‘‘znakove vremena“ u skladu s tumačenjem kakvo daje današnja službena Crkva, mnogo opreznija i pesimističnija u odnosu na svijet nego što je bila Crkva Ivana XXIII., već je sâm prijepor dvaju razumijevanja zapravo – znak vremena. U prijeporu nisu pravovjerni crkveni službenici i neposlušne redovnice, nego dva pristupa svijetu: jedan borba protiv sekularizacije, relativizma i individualizma te za restauraciju Crkve, a drugi kontemplativno osluškivanje Božjega vodstva, zalaganje za slobodu odgovorne savjesti, društvenu pravdu te za obnovu svijeta i Crkve.

 

Tomislav Janko Šagi-Bunić, još je za održavanja Koncila (Radio Vatikan, 27. 10. 1964.) rekao: ‘‘Kršćani u rješavanje vremenitih stvari mogu uložiti svoje velike duhovne sile, mogu surađivati s ostalim ljudima donoseći svoje snage. Jer Crkva za rješavanje vremenitih pitanja i teškoća svijeta ima manje autoriteta da zapovijeda, a više duhovnih snaga da pomogne“. Nadajmo se da će i sada Crkva smoći snage da ne zapovijeda, nego osluškuje znakove vremena i nastoji pomoći u rješavanju prijepora unutar kakvih je, zapravo, počev od sabora u Jeruzalemu 50. godine, i sama bivala artikulirana i uspostavljana kao institucija.

Bog govori našim jezikom

Autor: / Leave a Comment

Još za života je bio proglašen ”modernom renesansnom legendom”. Mnoga elitna sveučilišta diljem svijeta dodijelila su mu počasne doktorate. Petnaest je puta bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir, koja mu je nekoliko puta tek za dlaku izmakla, što je šteta jer bismo onda i u našem dijelu svijeta znali nešto više o njemu.

Višestruko je nagrađivan kao pomiritelj među narodima, ali i kao nadareni pjesnik i globalno utjecajan znanstvenik. Tisuće na svim kontinentima pamte lingvistu i antropologa svjetskog glasa Kennetha Pikea, čovjeka iznimno plodonosne karijere, i kao briljantnog predavača i kreativnog komunikatora. Spada među najutjecajnije suvremene jezikoslovce svijeta, stručnjaka koji je lingvistiku, znanost o jeziku, ne samo obogatio nego i globalno revolucionirao.

Višestruko je nagrađivan kao pomiritelj među narodima, ali i kao nadareni pjesnik i globalno utjecajan znanstvenik. Tisuće na svim kontinentima pamte lingvistu i antropologa svjetskog glasa Kennetha Pikea, čovjeka iznimno plodonosne karijere, i kao briljantnog predavača i kreativnog komunikatora. Spada među najutjecajnije suvremene jezikoslovce svijeta, stručnjaka koji je lingvistiku, znanost o jeziku, ne samo obogatio nego i globalno revolucionirao

Već su stari Grci počeli znanstveno raspravljati o jeziku. Tako su se Pitagora i Platon bavili pitanjem glasova i vrsta riječi, a Aristotel analizom rečenica i logičkim problemima. Može se tvrditi da je gramatika zapravo rođena u krilu grčke filozofije, posebice logike. Grčki filozofi, na primjer, prvi su ustanovili gramatičke kategorije i klasifikacije koje i mi danas rutinski rabimo. No i pored primjene proverbijalne grčke analitičnosti na jezik, o lingvistici kao znanosti nema govora sve do 19. stoljeća.

Stručnjaci se uglavnom slažu da je temelje suvremene lingvistike svojim originalnim pogledima na jezik i njegovom tipologijom postavio tek čuveni Nijemac enciklopedijskog znanja Wilhelm von Humboldt (1767.-1835.). Ali ni Humboldt ni njegovi suvremenici nisu mogli imati pojma o tome koliko jezika u svijetu postoji, kao ni o enormnom izazovu literalizacije mnogobrojnih jezika svijeta koji su donedavno bili bez ikakve pismenosti.

Danas se u svijetu govori 6809 jezika (ne računajući njihove dijalekte), od kojih većina (62 posto) u Aziji i Africi. Lingvistički institut (SIL International), koji je u Dallasu do svog umirovljenja 1978. godine vodio dr. Pike, bavio se znanstvenim istraživanjima 1359 manje poznatih jezika. Više od 300 jezika duguje svoju pismenost Pikeu i njegovim suradnicima, a taj se posao završava na još 889 jezika. Njihova stručna bibliografija sadrži više od 1300 znanstvenih monografija, više od 160 objavljenih doktorskih disertacija, više od 170 objavljenih magistarskih radova, više od 6000 stručnih članaka i približno 8000 knjiga i priručnika na “novim jezicima.”

UNESCO drži da je SIL jedna od najkorisnijih obrazovno-znanstvenih ustanova svijeta, a to su svojim mnogobrojnim nagradama i odlikovanjima priznale i vlade velikoga broja zemalja. Opismenjavanjem naroda tzv. Trećeg svijeta i prevođenjem različite vrste gradiva na njihove jezike omogućeni su gospodarski, intelektualni i duhovni razvoj naroda te njihovo uključenje u suvremena civilizacijska kretanja i njihove beneficije.

Ti su neumorni vizionari i hrabri pioniri utrli putove pismenosti i izlaska iz civilizacijske izolacije stotinama milijuna ljudi, koji su kao i mi “stvoreni na sliku Božju” (…) U tom veličanstvenom poslu oslobađanja ljudskih potencijala od zaostalosti i neukosti nailazilo se na mnoge prepreke i otpore, pa se treba sa zahvalnošću i ovom prigodom prisjetiti i svih onih koji su u tim pionirskim pothvatima žrtvovali vlastite živote

Na području primijenjene lingvistike u službi biblijskog i općeg prevodilaštva SIL nema sebi ravne ustanove u svijetu. Za to i za stvaranje čitavog globalno angažiranog pokreta antropoloških lingvista najveće zasluge pripadaju dr. Kennethu Pikeu. U svojoj dugoj karijeri, više od šest desetljeća stručnog lingvističkog rada na terenu, te pedagoškog djelovanja, kao istaknuti profesor michiganskog sveučilišta te direktor SIL-a, Pike je školovao nekoliko tisuća lingvista i doslovce desetine tisuća kršćanskih misionara.

Osim toga, napisao je mnoge standardne lingvističke udžbenike i nezaobilazna stručna referentna djela iz fonetike i fonemike. O njegovoj erudiciji, veličini interdisciplinarnog uma tog ”čovjeka moderne renesanse” svjedoči posebice i njegova poslednja knjiga ”Talk, thought and thing: The emic road toward conscious knowledge”.

Kennetha Pikea, kao mladog kršćanskog misionara, u svijet lingvistike najprije je uputio William Cameron Townsend, legendarni utemeljitelj međunarodne udruge Wycliffe Bible Translators International (WBTI), “najzaslužniji čovjek za procvat biblijskog prevoditeljstva u 20. stoljeću” (R. Tucker). WBTI, prigodom utemeljenja 1934. godine, postavio si je ekumenski cilj pomoći svim narodima i plemenima svijeta da otkriju kako “Bog govori njihovim jezikom”. Ta plemenita vizija podrazumijevala je goleme pionirske pothvate u otkrivanju, stvaranju abecede i polaganju temelja pismenosti za stotine urođeničkih, dotad nepoznatih jezika.

Na tom su poslu u više od sedamdeset zemalja diljem svijeta i za više od 1200 jezika angažirane tisuće antropološki i lingvistički osposobljenih misionara. Ti su neumorni vizionari i hrabri pioniri utrli putove pismenosti i izlaska iz civilizacijske izolacije stotinama milijuna ljudi, koji su kao i mi “stvoreni na sliku Božju”, dakle članovi velike i raznorodne ljudske obitelji kojima također pripadaju sloboda, dostojanstvo i užitak u dobrima koja donosi autentični napredak čovječanstva.

U tom veličanstvenom poslu oslobađanja ljudskih potencijala od zaostalosti i neukosti nailazilo se na mnoge prepreke i otpore, pa se treba sa zahvalnošću i ovom prigodom prisjetiti i svih onih koji su u tim pionirskim pothvatima žrtvovali vlastite živote.

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt