autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Farsa od kulturne politike

Autor: / Leave a Comment

Netransparentni i namješteni javni natječaji za radna mjesta, od portira do direktora, u Hrvatskoj nisu nikakva novost. Ta birokratska disciplina i uz nju vezani korupcijski društveni običaji bili su visoko razvijeni i u bivšoj socijalističkoj državi, a iz literature znamo da ta tradicija seže i dublje u prošlost.

 

Mene u toj stvari prati velika sreća još od školskih dana. Nikada se nisam morao javiti ni na jedan natječaj. Posao je nalazio mene, od uvježbavanja dječjih crkvenih zborova do studentskog ljetnog konobarenja na kapitalističkom zapadu, što je bilo višestruko korisno iskustvo.

 

Novinar sam također postao tako što sam u pravo vrijeme stajao na pravom mjestu. Mjesto je bilo dvorište zgrade Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, a vrijeme jedan od odmora između predavanja kada je nama, studentima muzikologije, pristupio i predstavio se tadašnji urednik kulturne redakcije Radija 101 Igor Šuljić u potrazi za novinarima koji će pratiti klasičnu glazbu.

S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti

 

Nismo se tada vjerojatno još ni usudili izgovoriti riječ kritičar, ali nas troje-četvoro nekoliko dana kasnije već smo bili šegrti te redakcije. Ta stara zanatlijska riječ sasvim je primjerena drilu koji smo prolazili, osobito u sobi lektora-redaktora iz koje smo nerijetko znali izaći podjednako crvenog lica i papira sa svojim iskrižanim početničkim tekstuljcima.

 

Sva školska znanja bila su korisna i važna, ali ja sam u toj redakciji naučio što znači biti novinar i kritičar. Poticala se tamo i naša mladenačka drskost kojom smo bezobzirno nasrtali i na najveće autoritete. Ali, ako smo već imali budalastu smjelost da se tekstovima oborimo i na stupove kulture i društva, nipošto nam nije bilo dopušteno da to činimo tupim i klimavim sjekirama. Vrcale su iskre svakodnevno od brušenja alata, u prvom redu materinjeg jezika, stila, logike i poznavanja područja o kojem se piše.

 

Svi ti strogi i stručni ljudi odredili su i usmjerili moj život i na tome ću im biti zahvalan dok sam živ. Na temelju tog iskustva, rada i prvih rezultata dobio sam sve kasnije angažmane. Koliko u tome, osim sreće, ima i mog talenta, vještine i pameti iznova provjeravate upravo vi, dragi čitatelji.

 

Naravno, ima i važnijih zanimanja kod kojih se mora strogo slijediti protokol i ništa ne smije biti prepuštano bilo kakvoj improvizaciji, sreći i dojmu. Ima ljudi o čijem nam znanju, stručnosti i posvećenosti poslu ne samo metaforički, nego i doslovno ovise životi. Tu su na početku najvažnije ocjene i sito natječaja koji doista moraju biti rigorozni. U umjetnosti je ipak drugačije, ali kod nas je i ta grana podvrgnuta birokratskim procedurama koje su puka formalnost i farsa, a to znaju svi koji u njima sudjeluju.

Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije (…) Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta

 

Kada se primadona Ruža Pospiš Baldani, već potkraj svoje velike svjetske pjevačke karijere, zapošljavala kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, tražili su od nje da donese diplomu. Ali, od diplome ni traga. Dokument je na kraju pronađen upravo na Muzičkoj akademiji budući da jedna od najslavnijih diplomantica te ustanove svoju diplomu nikada nije ni podigla iz referade. U svijetu je nitko nikada nije pitao za papir, dovoljan je bio glas, a isto bi bilo i da su joj nudili mjesto direktorice neke opere.

 

No, u Zagrebu, da bi postao, primjerice, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, svaki glazbenik, bez obzira na umjetnički ugled i rezultate, mora prikupiti papire i javiti se na natječaj na kojem vjerojatno hoće, ali i ne mora biti izabran.

 

S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti. A ponekad se nekom dosadašnjem ravnatelju, umjesto ljudskim razgovorom, upravo razbrčkavanjem, nepoštivanjem i poništavanjem čak i potpuno legitimno provedenog natječaja daje do znanja da nekome gore više nije po volji.

 

Takav se slučaj po ne znam koji put upravo događa u Zagrebačkoj filharmoniji. Srećom, kad se za mjesto šefa-dirigenta traži neki strani afirmirani umjetnik, onda to ipak bude stvar dogovora o izravnom angažmanu. Ali i tada se mora provesti lošim i zastarjelim zakonima propisana procedura zbog čega u očima tog istog stranca odmah ispadamo smiješni, birokratizirano i utoliko korupciji izloženije društvo. Što i jesmo. Između ostalog i zato Zagrebačka filharmonija već godinama nema šefa-dirigenta.

 

Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije.

Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi

 

Ama baš svi, pa i oni vrlo izravno upućeni i uključeni s kojima sam o toj temi razgovarao, slažu se u jednom: da je ministrica kulture odmah na početku mandata k sebi pozvala tadašnju intendanticu, ljudski joj zahvalila na radu i objasnila joj da nova kulturna vlast ima neku drugačiju viziju HNK i osobe na njenom čelu, Ana Lederer bi se sama sigurno povukla s tog mjesta surađujući u tranziciji, što je u takvim ustanovama od velike važnosti.

 

Ali kod nas se radi na sve druge osim na takav najrazumniji i najkulturniji način. Zato imamo već nekoliko propalih natječaja i tek sada, nakon dvije godine mrcvarenja čitave kuće, pred završetkom još jedan koji je opet, zbog svog formalizma, netransparentna farsa. Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta.

 

Ali već i samo sudjelovanje u jednom takvom pro forma natječaju unaprijed narušava ugled najizglednije buduće intendantice i doprinosi korumpiranosti čitavog sustava. Da ne spominjemo kako se sve to zbiva s nedopustivim zakašnjenjem i prekoračenjem svih mogućih rokova, kao što se, uostalom, i za raspodjelu sredstava u kulturi za godinu koja već traje doznaje ne s četiri, nego barem četrnaest mjeseci zakašnjenja. Kod nas je jednostavnije, lakše i jeftinije mijenjati zakon nego kulturno i pravovremeno razgovarati.

 

No, kad je već u novom Zakonu o kazalištu predviđeno da ministar kulture ima zadnju riječ u imenovanju intendanta zagrebačkog HNK, zašto se napokon nije potpuno ukinuo natječaj kojim politika, u konačnici, samo skida odgovornost sa sebe za odluku koja će biti donesena. A možda i neće. S natječajima se u nas nikad ne zna.

 

Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Opera o Hrvatskoj budućnosti

Autor: / Leave a Comment

Ja ne očekujem da mladi Palestinci i Izraelci, Arapi i Židovi koji sviraju u istom orkestru počnu isto razmišljati o politici, povijesti i budućnosti. Ali, od svih njih očekujem i zahtijevam da se slože o načinu na koji treba svirati Beethovenove simfonije.

 

Tako je prije dvije godine u Dubrovniku govorio veliki glazbenik i humanist Daniel Barenboim, osnivač i dirigent orkestra u kojem sviraju mladi Židovi i Arapi. Barenboim je bio spreman prošlog ljeta dovesti taj orkestar u Hrvatsku. Nažalost, za to gostovanje nije bilo novca, ali slične suradnje ni na ovim našim prostorima ne manjka. Više nije nikakvo čudo kada jedni uz druge ili jedni za druge sviraju Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovenci… Zagrebačka je filharmonija i ove godine već gostovala u Beogradu, Beogradska u Lisinski dolazi 26. svibnja.

 

No, ako bismo sudili prema ponašanju i govoru istaknutih političara, raspravama u Saboru i javnim diskusijama o politici i osobito bližoj povijesti, tada bismo morali zaključiti kako je najveće čudo kada se oko istog posla ili partiture složno okupe i međusobno surađuju sami Hrvati.

Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?

 

Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?

 

Kada se u nevolji moram obratiti nekoj službi ili djelatnosti u kojoj ovisim o ljudima i njihovom znanju, razumijevanju, susretljivosti i dobroj volji, redovito nemam prigovora. Naprotiv! Svako malo doživim iznenađenje, netko me svojom uslugom, ljubaznošću, savjesnošću, pa i čistom dobrotom podsjeti na ono u što vjerujem i što uporno ponavljam: narod kao narod nije ni loš, ni lijen, ni nesposoban, a ponajmanje je glup.

 

To mi potvrđuju i posljednje ankete o raspoloženju biračkog tijela. Ugled HDZ-a i dalje je nisko jer i nije bilo nikakvog razloga da poraste. Ipak, Tomislav Karamarko i dalje tvrdoglavo pokušava sebi i svojoj stranci podići ugled rasipanjem ispraznih floskulama o domoljublju. Bezočan primjer takvog ponašanja bio je jedan od komentara nakon nepravomoćne presude HDZ-u za udruženi kriminal. “Nema se što HDZ ispričavati onima koji nisu ni željeli hrvatsku državu”, rekao je tada Karamarko.

 

Dakle, mi smo je željeli, mi smo je i pokrali, pa šta! Zamislite kako bi tek bilo da su nas potkradali oni koji hrvatsku državu nisu ni željeli. Zamišljate li? Je li vam odjednom od takve pomisli još teže? Meni nije.

 

No, još bolji dokaz narodne mudrosti je najnovije strmoglavljivanje ugleda i povjerenja koje kod birača u sve manjoj mjeri uživa i SDP. I njihova je crta završila gdje joj je i mjesto, tamo dolje, ne u Australiji, nego uz HDZ. Čak i jednu recku ispod.

Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa

 

Stranka i koalicija na vlasti ne mijenjaju način ponašanja i vladanja svih dosadašnjih vlasti u Hrvatskoj: prvi i najvažniji kriterij je pripadnost i vjernost stranci i njenom šefu, a onda sve ostalo.

 

Od parlamentarne demokracije još uvijek nemamo boljeg sistema i zato ga treba što aktivnije koristiti. Nije u tom smislu čak ni loše što sada imamo i ove europske izbore. Većina hrvatskih političara, a osobito velike stranke, na te izbore ionako gledaju kao na mjerenje prolaznog vremena, skupljanje bodova i uzimanje zaleta za one njima važnije parlamentarne izbore. Uz to, mjesta u Europskom parlamentu služe im za poticanje i nagrađivanje unutarstranačke lojalnosti i poslušnosti.

 

Europski su nam poslovi ionako još izvan svijesti i vidokruga, tamo daleko iza Alpa, pa hajdemo onda i mi građani u istu svrhu iskoristiti te europske izbore: pokažimo najvećim strankama što mislimo o njihovom načinu vladanja i njihovoj nesposobnosti za svakodnevno stvaranje hrvatske države.

 

Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa. Ali, baš kad ponovo posumnjam u budućnost Hrvatske, ja uvijek naletim na neko novo čudo koje me ispuni nadom.

 

Jedno takvo čudo događa se ovih dana u Lisinskom gdje je čitav tjedan vladao velik, ali kreativan metež. U dvoranu bi svaki dan, a osobito navečer, nahrupile stotine studenata. Uz pomoć velikih zastora glazbeni podij pretvarali bi u kazališnu pozornicu. Namještali su se reflektori i projektori, iz partera se vadile stolice da bi se smjestio orkestar, raspremalo se i spremalo scenske rekvizite, scenografiju i stotinjak kostima, a sve to studenti su skicirali, nacrtali, a potom i sastavili, sašili, napravili vlastitim rukama.

Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva

 

Preko 250 studenata zagrebačkih umjetničkih akademija – muzičke, likovne i dramske – te njihove kolegice i kolege s Tehnološko-tekstilnog fakulteta uz pripomoć i budućih arhitekata došlo je u Lisinski sklopiti projekt koji već mjesecima pripremaju i uvježbavaju. U subotu, 29. ožujka, te sljedeće dvije večeri, oni će u Lisinskom izvesti operu ‘‘Orfej i Euridika“ austrijskog skladatelja iz 18. stoljeća Christopha Willibalda Glucka.

 

Talentom, energijom, oduševljenjem i već prikupljenim znanjem svojih studenata hrane se i njihovi profesori-mentori. Naša svojedobno u Europi velika operna pjevačica Vlatka Oršanić sada svoj umjetnički život nastavlja kroz mlade glasove koje s Muzičke akademije izvodi na pozornicu. Rekla mi je kako se slični projekti odavno rade i u inozemstvu, samo što tamo svaka veća akademija ima puno bolje uvjete i svoju vlastitu pozornicu. Darko Lukić s Akademije dramskih umjetnosti dodaje: “Nemamo novca ni uvjeta, ali imamo njihovu energiju, ali meni je te djece tako žao, pa kome oni danas uopće trebaju?”

 

Pitanje je, naravno, samo retoričko. Trebaju nam svima, a osobito državi koja i kulturu utapa u lokvama stranačkih interesa. Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva.

 

Sjećate li se priče o umrloj Euridiki koju svojom ljubavlju, odanošću i glazbom Orfej vraća u svijet živih? Kad pomislite da Hrvatska nema budućnosti, pogledajte oko sebe, pogledajte mlade, pogledajte sami sebe.

 

Mladi koji znaju napraviti operu i izgraditi kuću surađujući oko onog što je doista važno i bitno, to je Orfej koji nas vraća u život. A bezlični demagozi samo nas guraju sve dublje u grobove. Eno im ih, neka se izvole sami zakopati, a život neka ostave mladima i živima.

 

(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista).

Velika kultura ne ponižava

Autor: / Leave a Comment

Ona stara latinska o muzama koje šute pred oružjem već odavno ne vrijedi. Osobito kad je u pitanju Rusija. Ne šuti umjetnost, a još manje šute ruski umjetnici. U svojoj politici i munjevitoj akciji pripojenja Krima Rusiji Putin je dobio javnu podršku impozantne liste ruskih umjetnika među kojima su osobito uočljivi svjetski poznati glazbenici na čelu s dirigentom Valerijem Gergijevim.

 

U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande.

 

Međutim, u većini zapadnih medija za takve rasprave i analize uglavnom nema mjesta ni vremena. Zapad je Olimpijske igre u Sočiju olako i najčešće posprdno nazivao Putinovim igrama.

Ponos ruskom kulturom kako ga promiče dirigent Gergijev nikada ne služi poniženju onih  koji nisu Rusi. Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu

 

Nikada više ljudi nije slušalo glazbu Sergeja Rahmanjinova, ali CNN je tih dana jedan od svojih udarnih termina za javljanja uživo iz Sočija iskoristio za dramatičan razgovor s američkim sportašem koji se zaglavio najprije u zahodu, a potom u liftu. No, zato je ruski glazbenik Denis Macujev, onaj koji je u Sočiju usred bajkovite scenografije i koreografije svirao Rahmanjinova, zaradio etiketu Putinovog pijanista i prije nego je potpisao otvoreno pismo podrške svom predsjedniku u vezi Ukrajine i Krima.

 

Dirigenta Valerija Gergijeva već i otprije zovu Putinovim dvorskim dirigentom, osobito nakon što je uoči posljednjih predsjedničkih izbora bio jedno od najpoznatijih imena na listi od pet stotina umjetnika i sportaša koji su dali podršku Putinovoj kampanji. A kad već Putina nazivaju carem, mora mu se priznati da u kulturi ima carske kriterije i da državni novac na kulturu također troši u carskom stilu.

 

Riječ je o doslovno o milijardama eura. Samo izgradnja novog kazališta u Sankt Peterburgu koje je izgrađeno tik do stare zgrade Marijinskog teatra koštalo je oko petsto milijuna eura. Na otvorenju Marijinskog II dirigirao je, naravno, dugogodišnji generalni direktor te institucije Valerij Gergijev, a Putin je sjedio okružen umjetničkom elitom do legendarne balerine Maje Pliseckaje i njenog supruga, jednog od najvećih živućih ruskih skladatelja Rodiona Ščedrina.

Budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost

 

U srazu velikog i malog uvijek je dobro držati se pravdoljubivog i čovječnog instinkta zaštite slabijeg i strogosti prema velikom. Pod takvim svjetlom treba promatrati i svaki dosadašnji i budući potez Rusije na Krimu i u ostatku Ukrajine. Naravno, slabija strana zbog svog položaja nije lišena odgovornosti. A kada u politici i predstavljanju jedne velike sile kao što je Rusija u prvi plan, usporedo s ekonomskom snagom pa i oružjem, istupa kultura, treba biti osobito oprezan, pa i podozriv.

 

Jesu li se umjetnici poput pijanista Macujeva, violinista Spivakova, violista Bašmeta ili najvećeg među njima maestra Gergijeva prodali državi ma kakva bila njena politika?

 

Rezolutan i definitivan odgovor na takvo pitanje ne može se, naravno, dati u jednom novinarskom tekstu. Ali, budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost.

 

Koliko je Valerij Gergijev velika i važna ne samo kulturna, nego i društveno-politička figura uvjerio sam se i 2003. godine kada je Sankt Peterburg 300. godišnjicu postojanja. Samo dan prije središnje spektakularne proslave, u kojoj je Marijinski teatar sa svojim baletom, operom i orkestrom pod vodstvom Gergijeva imao glavnu ulogu, veliki je dirigent svoj orkestar poveo u kulturno-političku ekspediciju u Kalinjingrad, glavni grad regije koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza i osamostaljenja dijela njegovih bivših republika ostao fizički odvojen od matice poput klina između Poljske i Ukrajine na obali Baltika.

U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande

 

Cilj je bio jasan: pokazati Kalinjingradu, nekadašnjem pruskom Königsbergu, da je politički i kulturno dio velike Majčice Rusije. Nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu u kojem su naizmjence sudjelovale sve snage u tom je gradu od slavne povijesti netaknuta ostala tek katedrala s grobnicom Immanuela Kanta. Preostale Nijemce Staljin je nemilosrdno preselio u daleki Kazahstan.

 

U gradu bez koncertne dvorane za taj svečani koncert bila je uređena velika sportska dvorana. U prvom redu sjedila je čitava lokalna politička vrhuška s nekoliko generala i posebnim Putinovim izaslanikom. Guverner oblasti održao je prije koncerta vatreni govor o veličini ruske nacije i kulture. Program koncerta govorio je sam za sebe. Mogli bismo ga nazvati i nacionalističkim. U prvom planu bila je svečana uvertira “1812” koju je Petar Iljič Čajkovski skladao u spomen na veliku pobjedu Rusa nad Napoleonovom vojskom, a potom još borbenija skladba o staroj slavi i ruskim pobjedama: suita Aleksandar Njevski Sergeja Prokofjeva. Velika ruska glazba za Ruse u Kalinjingradu.

 

Nakon političara, Gergijev je također održao govor o velikoj ruskoj kulturi te duhovnom povezivanju ruskog Kalinjingrada s ruskim Sankt Peterburgom preko glazbe ruskih velikana Čajkovskog i Prokofjeva. Ali, na kraju govora maestro Gergijev je publici, a osobito onoj u prvom počasnom redu, priredio neočekivani šok najavljujući za početak koncerta točku koje nije bilo na programu.

Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze

 

Nakon svih velikih riječi o Rusiji i ruskoj kulturi koja je došla zagrliti rusku braću u Kalinjingradu, Gergijev je dodatno izrekao jedan dramatičan “ali” i završio ovako: “Ne smijemo zaboraviti da je ovdje, u Königsbergu, Richard Wagner skladao svoju prvu operu i zato ćemo koncert početi uvertirom tog djela, Wagnerove opere Rienzi”.

 

Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze.

 

Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu. Ovaj njegov čin u Kalinjingradu bio je umjetnički i državnički i samo je jedna od gesta koje govore u prilog njegovoj umjetničkoj i ljudskoj veličini.

 

U njegovom poimanju i umjetničkom djelovanju velika kultura nikada, ali baš nikada ne smije poslužiti ponižavanju onih koji su u nekom trenutku i na nekom mjestu u manjini, onih koji su slabi i nezaštićeni. Za dušu umjetnosti i umjetnika nema važnijeg kriterija.

 

(Prenosimo iz Večernjega lista)

Ljudske lobanje za Zokija

Autor: / Leave a Comment

Možda smo u pravu, a možda i nismo – poručio je Zoran Milanović svima nama koji njegovo putovanje u Australiju i Novi Zeland smatramo neprimjerenim, preskupim, suvišnim i smiješnim. Odgovor je primjeren vremenu i zemlji poljuljanih i razorenih kriterija, osobito onih stručnih.

 

Što je važnije za napredovanje u državnom aparatu: stručnost i rezultati ili pripadnost stranci i lojalnost njenom vodstvu? Današnja hrvatska vlast na tom je ispitu nažalost već pala kao i sve prethodne.

 

Jedan od najnovijih primjera je slučaj glavnog istražitelja zrakoplovnih nesreća Dinka Vodanovića koji je prošli tjedan izbačen, za sada samo iz zgrade, ali s ozbiljnom namjerom da ga se otpusti i s posla u Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Povod za najstrože disciplinske mjere bio je članak kolege Josipa Bohutinskog o tome kako stručni krugovi spornima ocjenjuju nedavna imenovanja Bojana Šenjuga i Anite Koprivnjak na mjesto ravnatelja i zamjenice ravnatelja spomenute agencije.

Kulturni neukus i neznanje iz istog su koša kao i  nekompetentnost i sve ostale brljotine i skandali Vlade Zorana Milanovića. Komentirajući na Facebooku Milanovića kod Billicha, Zvonko Maković je to i ovaj put točno i precizno sažeo: “Kakva Vlada, takav i slikar kojega se posjećuje. Sve je tu savršeno kompatibilno! Nema greške!”

 

Gospodin Šenjug je, navodno, prijatelj ministra Hajdaša Dončića, a gospođa Koprivnjak je sasvim sigurno kći pomoćnika ministra obrane Viktora Koprivnjaka koji je uz to, kao bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, još uvijek i predmet nekih nedovršenih istraga koje provodi Agencija.

 

Sve te činjenice nisu bile dovoljne da sama država reagira i korigira postupak iz kojeg upravo vrišti sukob interesa. Izostanak reakcije nadležnih domaćih državnih tijela ponukao je gospodina Vodanovića, glavnog i najpoznatijeg hrvatskog istražitelja zrakoplovnih nesreća s višedesetljetnim iskustvom, da taj novinski članak proslijedi za to područje mjerodavnim i nadležnim europskim institucijama.

 

Ali njegovi su novi šefovi zaključili da je time, kako piše kolega Bohutinski, “naštetio međunarodnom ugledu ne samo Agencije nego i Hrvatske te ugledu ravnatelja i njegove zamjenice kao i ugledu Upravnog vijeća”. Ma sram ga bilo, tako sramotiti domovinu! Baš tipično za tipove koji se kao pijani plota drže svoje struke, iskustva i rezultata kao da je to važnije nego se učlaniti u partiju ili stranku.

 

“Naime, istaknuti rezultati u području zračnog, pomorskog i željezničkog prometa nisu bili jedini kriterij po kojem se Upravno vijeće ravnalo pri izboru ravnatelja i zamjenice ravnatelja Agencije”, piše u priopćenju upućenom Večernjem listu. A što drugo? Evo što: “važna koncepcijska rješenja kandidata o planu i programu rada Agencije, rezultati provjere znanja iz područja važnih za rad ravnatelja i zamjenika ravnatelja, sistem bodovanja, bodovne liste…”. Ukratko, birokratski blablabla kakvim se prikriva svaki nepotizam i korupcija.

Izbjegavajući klubove australskih Hrvata na čijim zidovima još uvijek vise portreti Ante Pavelića, Milanović je tako završio pred Billichevim portretom Josipa Broza Tita koji bi zasigurno svaki australski ustaša rado objesio odmah do Pavelića. U putopisnom prilogu HTV-a lijepo smo vidjeli nakaradnog Tita s krvavom petokrakom urezanom na čelo, krvoločno iskeženim vampirskim zubima i ogrlicom od ljudskih lobanja

 

No, vratimo se mi tamo dolje, u Australiju, gdje je hrvatski premijer našao vremena da izazove i jednu omanju kulturološko-političku sramotu i nesreću. Novinar HTV-a u Dnevniku 10. ožujka kaže da je naš premijer u Sydneyu “tijekom dana pronašao vremena i za posjet galeriji svjetski poznatog umjetnika hrvatskog podrijetla Charlesa Billicha”. Na službenim stranicama Vlade RH taj je posjet zabilježen fotografijom ispod koje piše: “Predsjednik Vlade u galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najpoznatijih živućih australskih slikara”. Prepisano je to s internetskih stranica samog Charlesa Billicha.

 

Međutim, Australija je ozbiljna država čija Vlada na svojim službenim internetskim stranicama promovira kulturu tako detaljno da donosi i popis svojih najcjenjenijih (ali očito ne i svjetski najpoznatijih) suvremenih umjetnika. Virtualno se može razgledati i australski Muzej suvremene umjetnosti. Ni na jednom od tih mjesta ni traga Charlesu Billichu.

 

Naravno, biti svjetski poznat i biti cijenjen od struke nipošto nije jedno te isto. Kao argumente svoje slave sam gospodin Billich, odmah ispod svog imena, iznosi dvije njemu očito najvažnije reference: “Od Bijele kuće do Vatikana”. Ne znam tko je Papi odnio portret koji je naslikao Billich, ali dobro se sjećamo kako je njegova slika završila u Bijeloj kući, gdje se vjerojatno više i ne nalazi. U jesen 2006. tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu na dar ju je odnio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, a tadašnji je glasnogovornik Vlade Ratko Maček rekao kako je Charles Billich iznimno poznato ime u svijetu suvremenog slikarstva.

 

Struka je o državničkom daru imala nešto drugačije mišljenje. “Poklon koji je Sanader dao američkom predsjedniku kompromitira hrvatsku kulturu i umjetnost i Hrvatsku koja pretendira biti dijelom Europe”, rekao je tada kolegici Patricji Kiš za Jutarnji list povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Galerist Damir Grubić Billicha je ocijenio kao “sladunjavog slikara veduta i aktova koji je čak i unutar akademske manire prosječan, te koji se preko veza uspio nametnuti međunarodnoj kič klijenteli”. Takve su otprilike ocjene i australskih kritičara.

Meni i mnogim drugima imponiralo bi da je naš premijer posjetio svjetsko čudo od Opere u Sydneyu. Mogao je, recimo, baš toga dana umjesto u Billichevu galeriju otići na izvedbu opere ‘‘Jevgenij Onjegin“ i provjeriti nije li mlada sopranistica Nicole Car, koju australski i svjetski kritičari hvale na sva usta, možda također hrvatskog podrijetla

 

Izbjegavajući klubove australskih Hrvata na čijim zidovima još uvijek vise portreti Ante Pavelića, Milanović je tako završio pred Billichevim portretom Josipa Broza Tita koji bi zasigurno svaki australski ustaša rado objesio odmah do Pavelića. U putopisnom prilogu HTV-a lijepo smo vidjeli nakaradnog Tita s krvavom petokrakom urezanom na čelo, krvoločno iskeženim vampirskim zubima i ogrlicom od ljudskih lobanja.

 

Charles Billich, za kojeg piše da je kao student proveo dvije godine u mariborskom zatvoru zbog političkog delikta, ima, dakako, pravo na svoj likovni komentar komunističkih zločina. Ali, bez obzira na taj politički segment, premijer Milanović je zbog dobrog ukusa i kulturoloških razloga mogao, morao zaobići i tu galeriju kad već za svog mandata nije kročio ni u jednu drugu, kao ni u kazalište ili na neki koncert klasične glazbe.

 

Naravno, meni i mnogim drugima imponiralo bi da je naš premijer posjetio svjetsko čudo od Opere u Sydneyu. Mogao je, recimo, baš toga dana umjesto u Billichevu galeriju otići na izvedbu opere ‘‘Jevgenij Onjegin“ i provjeriti nije li mlada sopranistica Nicole Car, koju australski i svjetski kritičari hvale na sva usta, možda također hrvatskog podrijetla. Ovako je samo o državnom trošku napravio besplatnu reklamu svjetski poznatom majstoru samopromocije i kiča te svojim odabirom imponirao nekom drugom dijelu javnosti i biračkog tijela.

 

Kulturni neukus i neznanje iz istog je koša nekompetentnosti kao i skandal u Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu i sve druge brljotine ove Vlade. Komentirajući na Facebooku Milanovića kod Billicha, Zvonko Maković je to i ovaj put točno i precizno sažeo: “Kakva Vlada, takav i slikar kojega se posjećuje. Sve je tu savršeno kompatibilno! Nema greške!” Neznanje i kič se vole, privlače.

 

(Prenosimo sa partnertskog portala Večernjeg lista)

U čast novinaru Vukoviću

Autor: / Leave a Comment

U prošlotjednoj sam kolumni pisao o naširoko razglašenom skupu HDZ-a u Omišu. Istu su temu komentirali i mnogi moji kolege koji, baš kao ni ja, nisu bili u Omišu. Svih tih komentara ne bi bilo da na spomenutom skupu nije bio prisutan novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković koji je sve što se tamo događalo potanko opisao u tekstu koji su prenijele sve velike novine i svi informativni internetski portali. Dakle, kolega Vuković bio je i naše uho i naše oko na tom skupu.

 

Svi koji smo imali potrebu napisati svoje pametne misli o tom događaju pomalo smo parazitirali na njegovom novinarskom radu. No, to je istovremeno i jedna od najvećih satisfakcija novinaru na terenu kada se njegova priča daleko čuje i pokrene lavinu komentara. Tako nešto se podrazumijeva i nitko nema potrebu zahvaliti kolegi koji nas je opskrbio relevantnim podacima čiju istinitost on jamči svojim ljudskim i profesionalnim poštenjem, imenom i prezimenom.

Nakon što svi mi ostali sa sigurne udaljenosti istresemo svoje komentare i odmah tražimo nove teme, taj kolega, taj naš čovjek na terenu poput Vinka Vukovića nastavi živjeti i hodati ulicama svog maloga grada na kojima svakodnevno licem u lice susreće one o kojima piše, one koje hvali, a još češće one koje kritizira i prokazuje

 

Međutim, nakon što svi mi ostali sa sigurne udaljenosti istresemo svoje komentare i odmah tražimo nove teme, taj kolega, taj naš čovjek na terenu poput Vinka Vukovića nastavi živjeti i hodati ulicama svog maloga grada na kojima svakodnevno licem u lice susreće one o kojima piše, one koje hvali, a još češće one koje kritizira i prokazuje. Njegova djeca i dalje idu u jedinu školu u tom gradu, a o odjecima njegovog rada roditelji mu mnogo više čuju na ulici, nego što pročitaju u novinama ili na internetskim portalima.

 

O ovoj posljednjoj priči kolege Vukovića iz Slobodne Dalmacije, koji živi u Omišu, treba još jednom reći i ovo: nije se on kao neki špijun nepozvan uvukao na stranački skup koji su neki hadezeovci nazvali zatvorenim za javnost, nego je pošao odraditi jedan svakodnevni rutinski novinarski zadatak nakon što su i on osobno i njegova redakcija dobili sasvim službenu obavijest i poziv organizatora da prisustvuju političkom skupu.

 

Treba još jednom ponoviti i to da dotična stranka nije ni pokušala službeno demantirati njegov izvještaj i proglasiti ga lažnim i neistinitim. Nije to bio ni prvi, niti je sigurno posljednji izvještaj kolege Vukovića iz njegovog Omiša koji govori o anomalijama i prečesto kriminalnom ponašanju lokalnih političara i nositelja lokalne vlasti. Ali, desetak dana nakon ove priče Vinku Vukoviću dogodila se “počast” kakvu ne pamtimo da je prije njega doživio ijedan naš novinar.

 

Omiške su maškare po njegovom liku napravile karnevalsku lutku, okitile su je novinarskom akreditacijom i primjerkom Slobodne Dalmacije za koju kolega Vuković radi, pronijele su je u maskiranoj povorci ulicama Omiša i na kraju je spalile kao krivca, kao simbol svega lošeg s čime se u njihovom gradu treba obračunati, svega s čim se na fašnik treba izrugati i što treba završiti na lomači.

Omiške su maškare po njegovom liku napravile karnevalsku lutku, okitile su je novinarskom akreditacijom i primjerkom Slobodne Dalmacije za koju kolega Vuković radi, pronijele su je u maskiranoj povorci ulicama Omiša i na kraju je spalile kao krivca, kao simbol svega lošeg s čime se u njihovom gradu treba obračunati, svega s čim se na fašnik treba izrugati i što treba završiti na lomači

 

Najmanje što sam mogao učiniti bilo je nazvati kolegu Vukovića kojeg do sada nisam imao priliku osobno upoznati, pitati ga kako je i izraziti mu svoju zahvalnost za njegov rad i kolegijalnu solidarnost.

 

Paljenje njegove lutke, pretvaranje njegove osobe u Pedra koji visi i gori kao da je krivac i kao da je upravo on počinitelj svih loših stvari o kojima je godinama izvještavao, pogodilo ga je i užasnulo, kao što bi i svakog od nas. Ali, s druge strane, dobio je i nagradu u pozivima i reakcijama mnogih ljudi koji su se i sami osjećali osramoćeni i pogođeni postupkom svojih maskiranih sugrađana sakrivenih iza karnevalske obijesti i slobode od bilo kakve odgovornosti za ono što se kaže i učini pod maskama.

 

Komentirajući napad druge vrste na našeg kolegu Antu Tomića Boris Dežulović je napisao i ovo: “Kantu govana smatram legitimnim alatom demokratskog dijaloga, tek nešto malo otvorenijim i radikalnijim – ako hoćete, čak i iskrenijim – od, primjerice, kante Polikolora, pokvarenog jaja ili trule rajčice”. Vjerujem da bi se i kolega Dežulović složio da u takve legitimne radikalne alate demokratskog dijaloga uvrstimo i te karnevalske paljevine mesopusta, krnje i kako se već sve u različitim krajevima nazivaju lutke za obredno paljenje kojim se uvijek nekome šalje neka poruka.

 

Bilo je već u prošlosti i bližoj povijesti hrvatskih karnevala paljenja nakaznih lutaka koje su predstavljale stvarne osobe, naše sugrađane, ali one u vrhovima vlasti do kojih baza ne može doprijeti ni trulom rajčicom, ni pokvarenim jajetom, ni kantom govana, ni lomačom. Bez obzira na to kojoj stranci pripadali, zakon na poseban način štiti takve osobe, stavlja im na raspolaganje tjelohranitelje i postavlja između njih i njihove baze vidljive i nevidljive zaštitne krugove, kordone, ograde i zidove.

 

Međutim, kada to učinite svom sasvim običnom sugrađaninu koji nije zaštićen nikakvim posebnim zakonima i tjelohraniteljima, kojeg na ulici licem u lice može susresti svatko i reći mu i učiniti što god mu padne na pamet, onda je to doista izravna prijetnja.

Tim našim ljudima na terenu zato želim na ovaj način iskazati posebno priznanje i zahvalnost. Mnogi koji smo s njim radili i kojima je bio dragi i poštovani urednik ostali smo zatečeni kada je prije više od deset godina sada već nažalost pokojni Anđelko Erceg napustio velike zagrebačke novine, vratio se u rodnu Makarsku i tamo pokrenuo Makarsku kroniku, najbolje hrvatske lokalne novine koje i danas odolijevaju i opstaju usprkos svim teškoćama

 

Tim našim ljudima na terenu zato želim na ovaj način iskazati posebno priznanje i zahvalnost. Mnogi koji smo s njim radili i kojima je bio dragi i poštovani urednik ostali smo zatečeni kada je prije više od deset godina sada već nažalost pokojni Anđelko Erceg napustio velike zagrebačke novine, vratio se u rodnu Makarsku i tamo pokrenuo Makarsku kroniku, najbolje hrvatske lokalne novine koje i danas odolijevaju i opstaju usprkos svim teškoćama.

 

Zahvaljujući Anđelku Ercegu i njegovim kasnijim iskustvima naučio sam kako je lako s komentatorske distance opaliti po predsjedniku, premijeru ili predsjednicima stranaka. Ali, hajde ti budi faca, pa kritiziraj otvoreno lokalnog šerifa u gradu u kojem i sam živiš, u redakciji ili dopisništvu koje se ne nalazi u poslovnom neboderu s portirima i zaštitarima, nego je običan mali ured dostupan svakome poput trafike. E, to je teren na kojem se dokazuje novinarska hrabrost i poštenje kao i smisao posla koji smo odabrali.

 

Upravo zato sam osjećao obavezu, a i bilo mi je uvijek i posebno zadovoljstvo, pri svakom odlasku na novinarski zadatak u nekom drugom hrvatskom gradu posjetiti dopisništvo, pozdraviti kolege kojima je moj teren rodni grad i koji znaju sve ono što ja o njihovom mjestu ne znam. Nažalost, njih je sve manje.

 

Jedan od najtežih izravnih udaraca novinarskoj profesiji u ovoj krizi bez kraja učinjen je ukidanjem brojnih dopisništava, otpuštanjem mnogih naših kolega i pouzdanih ljudi na terenu bez kojih je novinarstvo prepušteno internetu, Facebooku i voajerstvu kamera mobitela. Velika je to šteta i za čitavo društvo premreženo s mnogo više tračeva nego pravih, relevantnih i pouzdanih informacija.

 

Svi mi “veliki” metropolitanski novinari i komentatori izgubili smo nijemo promatrajući tu veliku paljevinu i dio svog ljudskog dostojanstva i profesionalne vjerodostojnosti. I zato svima njima, našim ljudima na terenu, upućujem ovu kukavno skromnu i zakašnjelu zahvalnost i priznanje.

 

(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)

Karamarkov bog nije Bog

Autor: / 1 Comment

Zamišljam kako fratri u Omišu ovih dana imaju malo više posla oko duhovnog savjetovanja vjernika koji im dolaze uznemireni riječima što su u njihovom gradu izrečene na proslavi obljetnice osnivanja HDZ-a. Ne mislim pritom na vrijeđanja predsjednika Josipovića i njegova oca koji su nazvani đubretom. Makar, zar ne bi bilo sasvim normalno da vjernik, katolik i kršćanin pita svog duhovnika kako da se postavi prema prostakluku političke stranke koja se svako malo poziva na kršćansku tradiciju i kulturu Hrvata. Ne mislim ni na prijedlog ponovnog otvaranja i dopunjavanja Kevine jame koji je Tomislavu Karamarku također dobačen iz hrvatske zajedničarske publike.

 

Hadezeovci koje se pojedinačno pitalo o proslavi u Omišu nisu, naravno, čuli ni đubretarenje po Josipovićima, ni otvaranje Kevine jame za političke protivnike.

 

Ali, HDZ nije demantirao Slobodnu Dalmaciju i njenog novinara na terenu, dok je predsjednik stranke na više strana poručio da se treba baviti stvarima ozbiljnijim od toga tko je što na nekom skupu rekao. E, polako, mrki druže Karamarko.

 

Ako vas nećemo po riječima, po čemu ćemo vas onda suditi prije nego što ste išta drugo napravili? Uz to, nije kod nas dalek put od podlih riječi jednoga do još podlijeg djela drugoga, a nabacivanje govnima u ovoj zemlji nakon napada na kolegu Antu Tomića ionako više nije metafora.

Nažalost, u mnogim obiteljima i životima još uvijek zjape krvave jame iz prošlosti. Punili su ih ustaše, punili su ih i partizani. Ali, kada se na jednom stranačkom skupu čuje povik “U Kevinu jamu s njima!”, povik koji se odnosi na jedno od stvarnih komunističkih stratišta u Dalmatinskoj zagori i na današnje političke protivnike HDZ-a, e nad tim treba stati, razmisliti i o tome razgovarati

 

“U Kevinu jamu s njima!”

 

Dakle, zar ne bi bilo normalno da se mnogi hrvatski građani, a osobito kršćani, uznemire kada čuju da 2014. godine u njihovom gradu netko ponovo poziva na punjenje jama živim ljudima i mrtvim truplima?

 

O tome se mora razgovarati. Možemo to nazvati nepromišljenošću, pijanstvom, euforijom ili kojom god bolešću, ali ne može iz glave izaći nešto čega u njoj nema. Nažalost, u mnogim obiteljima i životima još uvijek zjape krvave jame iz prošlosti. Punili su ih ustaše, punili su ih i partizani. Ali, kada se na jednom stranačkom skupu čuje povik “U Kevinu jamu s njima!”, povik koji se odnosi na jedno od stvarnih komunističkih stratišta u Dalmatinskoj zagori i na današnje političke protivnike HDZ-a, e nad tim treba stati, razmisliti i o tome razgovarati.

 

Razlog više je potpuno neodgovorno ponašanje političkog čelnika, predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji je na takve uzvike, izvještava Slobodna Dalmacija, uzvratio odobravajućim smiješkom i zahvalom na sjajnom bodrenju i podizanju atmosfere.

 

Takvo bi ponašanje članstva i vodstva trenutno najveće opozicijske hrvatske stranke bilo zlokobno i zastrašujuće čak i da se dogodilo u pet ujutro na kraju teške pijanke u nekoj zabitoj krčmi gdje ih nitko ne bi trebao ni vidjeti, ni čuti. A kamoli usred grada i bijeloga dana na službenom stranačkom skupu.

 

Karamarkova retorika postaje sve iracionalnija, ratobornija i primitivnija. Čemu, primjerice, služi uzvik: “Neće nama četnički vojvoda pregledavati udžbenike!”?

Kao jedan od glavnih problema Frano Prcela ispravno vidi činjenicu da nova, demokratska i slobodna hrvatska država još uvijek nije sankcionirala ama baš nijedan komunistički zločin i njegove izvršioce. Zato i Karamarko može nastaviti s manipulativnim pretjerivanjima poput tvrdnje da je Udba u svijetu ubijala Hrvate samo zato što su nedjeljom išli na misu

 

Govori li to ozbiljan političar s ambicijom da nam postane premijer ili to urliče pijani nogometni huligan? Razmotrimo taj slučaj.

 

Da, aktualni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u nekom je trenutku doista postao četnički vojvoda zasluživši titulu djelima i riječima kakve su se i očekivale od novokomponiranih četnika 1990-ih. Koliko znam, nisam čuo da je prošao nekakav proces “odvojvođivanja”, ali se danas trudi ponašanjem i govorima ne podsjećati na taj dio svoje prošlosti, što mu ponekad i uspije.

 

Međutim, što u političkom smislu znači parola “Neće nama jedan četnički vojvoda…”, ma što? U europskom su parlamentu i zastupnici HDZ-a podržali proces pristupanja EU te iste Srbije kojoj je predsjednik četnički vojvoda. Tomislav Nikolić je pred hrvatskim predsjednikom u Beogradu izrekao jednu tvrdnju o hrvatskim udžbenicima.

 

Po Karamarku Josipović se trebao okrenuti i podviknuti: “Nećeš ti nama, četnički vojvodo jedan, vrijeđati udžbenike!” Umjesto toga u Nikolićev je kabinet iz Zagreba poslan paket tih udžbenika i čitava se Srbija uvjerila da njezin predsjednik i četnički vojvoda naprosto laže. Nije to bilo poniženje Hrvatske, nego u prvom redu funkcije predsjednika Republike Srbije.

 

I to Karamarko zna, ali ipak računa na to da su članovi njegove stranke i hrvatski birači u prvom redu nacionalno frustrirana, nesigurna, neiživljena i priglupa bića. To je krajnji politički domet Tomislava Karamarka i HDZ-a pod njegovim vodstvom od kojeg ćemo se u predstojećim kampanjama još naslušati povika tipa “neće oni nama ovo i ono…”. A to je zlokobno, jer kad god bi takav diskurs prevladao u politici i društvu, jame su se doista punile ljudima.

 

Duhovni savjet Frane Prcele

Kada sam zamišljao vjernike uznemirene omiškim skupom HDZ-a, imao sam na pameti nešto treće. I zato sam na kraju našeg razgovora Franu Prcelu zamolio da na trenutak zamisli da je omiški župnik, a ja sam uzeo ulogu vjernika koji nije siguran što da misli o osjećaju Tomislava Karamarka da je Bog ponovo na strani HDZ-a. Prcela nije morao dugo razmišljati što bi na takvo pitanje odgovorio: “Taj bog o kojem govori Karamarko nije moj Bog!”

 

U srijedu sam pred publikom VBZ-ove zagrebačke knjižare Fadil Hadžić vodio razgovor s dominikancem, svećenikom i teologom Franom Prcelom.

 

Tog je dana izašla i njegova nova knjiga “Bogozaborav – Razmišljanje o aktualnim izazovima Crkve” u izdanju zagrebačko-sarajevske kuće Synopsis. Jedan od problema koje Prcelini tekstovi detektiraju, analiziraju i traže za njih rješenja je i nikakvo ili selektivno suočavanje s prošlošću/prošlostima.

 

U toj priči kao jedan od glavnih problema Prcela ispravno vidi činjenicu da nova, demokratska i slobodna hrvatska država još uvijek nije sankcionirala ama baš nijedan komunistički zločin i njegove izvršioce. Zato i Karamarko može nastaviti s manipulativnim pretjerivanjima poput tvrdnje da je Udba u svijetu ubijala Hrvate samo zato što su nedjeljom išli na misu.

 

Za taj propust u prvom su redu doista krivi komunisti, ali ne samo oni u SDP-u, nego još više oni u HDZ-u jer su ipak malo duže bili na vlasti, počevši od ključnih deset Tuđmanovih godina.

 

I Karamarko će opet do besvijesti u kampanjama skidati maršala Tita odande gdje nam ga je ostavio Tuđman. No, da se vratim na početak.

 

Kada sam zamišljao vjernike uznemirene omiškim skupom HDZ-a, imao sam na pameti nešto treće. I zato sam na kraju našeg razgovora Franu Prcelu zamolio da na trenutak zamisli da je omiški župnik, a ja sam uzeo ulogu vjernika koji nije siguran što da misli o osjećaju Tomislava Karamarka da je Bog ponovo na strani HDZ-a.

 

Prcela nije morao dugo razmišljati što bi na takvo pitanje odgovorio: “Taj bog o kojem govori Karamarko nije moj Bog!” Ljudski i teološki kratko i jasno.

 

Upamtite ove riječi i ne zaboravite da postoje i takvi svećenici, teolozi, kršćani, katolici i Hrvati. Mislite na to onog dana kada se opet nađe neki biskup spreman ovjeriti učlanjenje Boga u HDZ ili bilo koju drugu stranku. Po mogućnosti još zlokobniju.

 

(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista)

Pilselova vika s krovova

Autor: / 1 Comment

Obračun novinara i borca za ljudska prava Drage Pilsela s vlastitom desničarskom i antisemitskom prošlošću – tako HINA u izvještaju o zagrebačkoj promociji opisuje Pilselov autobiografski “Argentinski roman”. Fraza o “obračunavanju s prošlošću” spominje se i u izvještaju Novog lista s predstavljanja knjige u Rijeci. Može se to nazvati i tako, ali Pilselova je knjiga nešto mnogo, mnogo više i važnije. Svjedočio sam o tome na obje promocije, i u prepunoj velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu u ponedjeljak i u krcatom riječkom antikvarijatu Ex libris u srijedu. Želim i moram o tome svjedočiti i ovdje.

 

Pilselova priča nije nova. On je biblijski izvikuje s krovova već dvadeset godina kad god mu se pruži prilika. Na poticaj Miljenka Jergovića, koji je knjizi zadao i naslov – makar ne i formu, te uz potporu i požurivanje izdavačke kuće Profil, Drago Pilsel je sada sve te svoje kolumnističke i televizijske propovijedi usredotočeno sažeo u jednu priču, premda s mnogobrojnim rukavcima u kojima leže još mnogi nenapisani romani. Ali, sve je to još jedna velika propovijed koja, kako i priliči, ima dva jasna dijela: najprije primjer iz života, a potom moralnu pouku i savjet.

Drago Pilsel je sada sve te svoje kolumnističke i televizijske propovijedi usredotočeno sažeo u jednu priču, premda s mnogobrojnim rukavcima u kojima leže još mnogi nenapisani romani. Ali, sve je to još jedna velika propovijed koja, kako i priliči, ima dva jasna dijela: najprije primjer iz života, a potom moralnu pouku i savjet. Malo koji propovjednik poput Pilsela može danas toliko opravdano i uvjerljivo posegnuti za vlastitim životom kao primjerom u prvom redu dosljednosti

 

Malo koji propovjednik poput Pilsela može danas toliko opravdano i uvjerljivo posegnuti za vlastitim životom kao primjerom u prvom redu dosljednosti.

 

S brkatim Pavelićem na leđima

 

Dosljednosti?! Netko tko je odrastao pod slikom Ante Pavelića, mrzio Srbe, Židove, komuniste, Jugoslavene, bacao kamenje na sinagogu, pohađao terorističku obuku i pokušao u Buenos Airesu zapaliti kino skupa s publikom i jugoslavenskim ambasadorom? Netko tko se nakon svega toga predstavlja kao veliki antifašist, ljevičar, promicatelj i zaštitnik manjina i svih ljudskih prava? Dosljedan?!

 

Da, upravo takav kakav jest Drago Pilsel je uzor dosljednosti u traženju istine i borbi za slobodu, u prvom redu svoju osobnu slobodu od svih lažnih bogova i mitova, ponajprije onog naci-fašističkog ustaškog. Pilselova potraga za istinom o samom sebi, o vlastitoj obitelji, narodu, Crkvi, vjeri, svijetu i samom Bogu u godinama je i kilometrima veliko i dugačko putovanje bez kraja. Ipak, ono ima svoj dramatični vrhunac u 1990-ima u Hrvatskoj, u Domovinskom ratu u kojem pogiba Dragin mlađi brat Branko, te u Domovinskom poraću iza čijih zločina Pilsel traži, nalazi, broji i pokapa leševe srpskih staraca.

 

U tom svom kretanju od fašizma do kršćanskog humanizma, iz kojeg logično proizlaze i njegov antifašizam i lijevi liberalizam, Drago Pilsel je početkom 1990-ih u Hrvatskoj putnik-samotnjak. Poput lososa bez jata, vođen moralnim instinktom koji se još zove i savjest, on se kreće protiv struje, pliva protiv matice.

 

U vrijeme kada gledamo čitavu jednu malu seobu naroda s lijeva na desno, kada dojučerašnji titoisti, socijalisti i komunisti preko noći postaju tusti gramzivi kapitalisti i zagriženi nacionalisti, Drago Pilsel kreće se u suprotnom smjeru. On je nalik Rodrigu Mendozi, liku kojeg u filmu ”Misija“ glumi Robert de Niro, čovjeku koji se uspinje uz velike riječne slapove vukući za pokoru na leđima svu svoju ratničku opremu, oružje i oklop da bi ih gore odbacio i postao bratom Guaranima, ljudima koje je do jučer kao životinje hvatao i prodavao u roblje.

U vrijeme kada gledamo čitavu jednu malu seobu naroda s lijeva na desno, kada dojučerašnji titoisti, socijalisti i komunisti preko noći postaju tusti gramzivi kapitalisti i zagriženi nacionalisti, Drago Pilsel kreće se u suprotnom smjeru. On je nalik Rodrigu Mendozi, liku kojeg u filmu ”Misija“ glumi Robert de Niro, čovjeku koji se uspinje uz velike riječne slapove vukući za pokoru na leđima svu svoju ratničku opremu, oružje i oklop da bi ih gore odbacio i postao bratom Guaranima, ljudima koje je do jučer kao životinje hvatao i prodavao u roblje

 

Lažni karijerni komunisti postaju jednako ništavni domoljubi radi materijalne koristi i moći. Zato ih je mnogo. Dragi Pilselu istina neće donijeti ni novac, ni moć, nego samo “slavu” izdajnika i izroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Argentini.

 

Ali, on je izdržao i evo ga pred nama s oklopom, oružjem i portretom brkatog Pavelića koje je odbacio i s knjigom o kojoj je Jergović na zagrebačkoj promociji rekao: “Ona je autorefleksija i to je ono što je za hrvatsko društvo i kulturu dragocjeno jer je izuzetno usamljeno i stoji protiv onoga što je masovno raspoloženje i ‘duh nacije’, koji je predugo i prečesto bio taj da se odsustvo tolerancije i razumijevanja za druge smatra jedinim obrascem hrvatskog patriotizma”.

 

Pilsel nudi jedan sasvim drugačiji obrazac. On voli svoju domovinu. Štoviše, obje. Ali, ne više nego svakog čovjeka. On više nema neriješenih identitetskih problema jer je prigrlio identitet najprije čovjeka koji nacije ne prezire, nego ih nadvisuje i bratski ujedinjuje. Baš kao i religije.

 

Nedavno Pilselovo gostovanje na HTV-u postalo je najgledanija Stankovićeva emisija, a ljudi su pohrlili i na dosadašnje promocije knjige. U Rijeci sam morao prekinuti Dragu Pilsela kada je, odgovarajući na pitanja posjetitelja, veliko zanimanje javnosti počeo skromno objašnjavati okolnostima. Ne! Nakon što smo svi iscrpljeni sada već dokazano besciljnim, besplodnim i za većinu ljudi štetnim ponavljanjem istih manipulatorskih obrazaca, ljudi se okreću onome tko je drugačiji. A Pilsel to jest.

 

Izazov za novo doba

 

On se s prošlošću ne obračunava nego je nadrasta učeći iz nje s razumijevanjem i sućuti, ali i gnjevom prema onima koji ništa drugo ne zaslužuju. Vodeći svoj “Argentinski roman” prema završnici u kojoj ljudskosti nudi ohrabrenje i nadahnuće, Pilsel nam crta obrise mogućne drugačije Hrvatske i svijeta. Poziva u pomoć glas Vlade Gotovca, a potom intervjuira i samog Isusa.

Pilsel: “Jesi li ti na ljevici ili na desnici?” Isus: “Pravedno je da se zapitaš tko je nadahnuo Simone Weil kada je rekla da ‘čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika’? Ja sam tamo gdje su žrtve nepravdi

 

Pilsel: “Jesi li ti na ljevici ili na desnici?”

 

Isus: “Pravedno je da se zapitaš tko je nadahnuo Simone Weil kada je rekla da ‘čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika’? Ja sam tamo gdje su žrtve nepravdi.”

 

Naposljetku prepisuje čitavo pismo Hrvatske biskupske konferencije objavljeno 1. svibnja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, jednu kršćansko-humanističku deklaraciju bez premca na ovim nesretnim prostorima, dokument koji bi mogao biti platforma i temelj istinskog pomirenja oko kojeg bi se mogli okupiti svi kojima je uistinu stalo do dostojanstva mrtvih i dobrobiti živih.

 

Nažalost, hrvatski su se biskupi u praksi brzo odrekli tih riječi, a građane i vjernike koji su ih citirali u pismu papi Franji nazvali su tužibabama i vragovima. Ali, tu je i Drago Pilsel da ih neprestano podsjeća koliko su te 1995. bile lijepe, duboke, poticajne, skrušene i ohrabrujuće njihove riječi poput ovih: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice” …nego… “kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? … Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

 

E, to je Pilselov izazov i biskupima, i političarima i svakome od nas. Izazov toliko različit koliko je jednostavan i ljudski. Istinski izazov za novo doba.

 

(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)

U počast Tuzli i Tuzlacima

Autor: / Leave a Comment

Moje najduže putovanje automobilom na jednoj relaciji u jednom danu, bez zaustavljanja, trajalo je devetnaest sati. Od Splita do Tuzle. Ne do one Tuzle na istočnom, azijskom rubu Istanbula. Do tamo ima 1550 kilometara i putovanje bi, preko Dubrovnika, Tirane, Soluna i mosta preko Bospora, kaže Google, trajalo 18 i pol sati. Ja sam 19 sati vozio do ove naše, bosanske Tuzle, do koje od Splita, kaže Google, ima 350 kilometara i uvrh glave pet sati lagane vožnje. Ali, putovanje o kojem pričam bilo je u ljeto 1993. kada nije bilo Googlea, ali je bilo rata i sve postojeće auto-karte nisu služile ničemu ako niste znali gdje je na tom putu koja bojišnica.

 

A to vam u jeku hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini nije pouzdano mogao reći nitko. Zapravo, nije to bila vožnja bez zaustavljanja, nego bez odustajanja. Itekako su nas zaustavljali na punktovima, od onih “službenih”, do “privatnih” iza šumskih zavoja. Pouzdano smo jedino znali gdje su Srbi, jer taj front je već bio utvrđen i tamo nipošto nismo smjeli ni htjeli zabasati.

Tuzla je jedini grad koji je izbjegao barem jedan od ratova vođenih u Bosni i Hercegovini. I to ne nekom pukom srećom, nego voljom svojih građana. U barem jednom od ratova u koji ih se itekako guralo Tuzlaci su jednostavno odbili sudjelovati. Ili, da to kažem onim Amerikancu neprevedivim rječnikom, barem jedan rat oni nisu popušili

 

Kod Tomislavgrada skretalo se desno, u Vran planinu preko koje je vodila opjevana ratna “cesta spasa”. Najteže je bilo naći prohodan i koliko-toliko siguran put kroz srednju Bosnu, Lašvansku dolinu u kojoj su sukobi između hrvatskih i muslimanskih snaga (nitko to tada nije nazivao hrvatsko-bošnjačkim sukobom) bili najžešći. Krivudali smo od Uskoplja/Gornjeg Vakufa cestom, također u ratu probijenom, prema Travniku i Vitezu, pa onda s nje skrenuli desno prema Fojnici, odakle smo se nekako provukli negdje oko Busovače prema Visokom, pa onda prema Brezi, Varešu, pa preko Konjuh planine put Olova, pa onda oštro lijevo prema Kladnju i Tuzli.

 

Bez obzira na sve opasnosti i ponekad vrlo neugodne i neizvjesne susrete sa svakojakim vojskama i milicijama u sjećanje su mi se najsnažnije urezali prelijepi krajolici, kanjoni uz rijeke, pogledi s planinskih vrhunaca. Ali, najvažnije i najjače upamćeno od svega je ono što je Tuzlu u ono vrijeme činilo jedinstvenom i zbog čega mi je ona uvijek i bila najdraži teren, uz ispriku što u kontekstu rata i patnje uopće spominjem bilo kakvu dragost.

 

Strancima koje smo mi domaći plaćenici svjetskih novinskih agencija odvodili i sprovodili kroz Bosnu uglavnom ništa nije bilo jasno. Tko s kim protiv koga i zašto… Lakše im je bilo sav taj ratni metež podvesti pod urođeno divljaštvo balkanskih plemena. Mnoge im je stvari bilo nemoguće objasniti i prevesti, pogotovo neke, iz današnje perspektive banalne, putositnice.

 

Vozimo se tako nekim šumskim drumom, a ono odjednom uz put straćara pretvorena u gostionicu, a na njoj rukom ispisana drvena ploča s imenom. Pa ti sad strancu, koji pita što je to nas lokalce odjednom toliko razgalilo, prevedi što to zapravo znači i kako to nama zvuči “Ovo malo duše”. Trebalo je u tim objašnjavanjima ponekad zagrabiti i u kulturnu povijest kad bi Amerikanac, sričući ime neke druge usputne kafane, upitao: “What does it mean – Sevdah?”

Došao sam tako u Tuzlu i jutro nakon onog strašnog 25. maja 1995. kada je srpska granata s Ozrena, ispaljena u toplu proljetnu večer nekadašnjeg Dana mladosti prema trgu Kapija, masakrirala tuzlansku mladost. Ubijenih 71, ranjenih 240, većinom između 18 i 25 godina. Ali, na televizijskim ekranima sljedeći su se dan vrtjele samo slike UN-ovih promatrača koje su Mladićevi Srbi vezali za odašiljače i druge moguće ciljeve zračnih napada NATO-a…

 

Ipak, taman kad bi nekako svladali osnovne podjele i naučili razliku između HVO-a i Armije BiH, između crveno-bijelih kockica i bijelih ljiljana na plavom, u Tuzli bi im sve to krhko znanje ponovo palo u vodu.

 

Kolega fotoreporter i ja jednom tako dolazimo u Tuzlu s velikim novinarom iz velikog svijeta. Vodimo ga u restorana kakvih je uvijek, nasreću i nažalost, bilo i u ratom najiscrpljenijim mjestima, pa i u Tuzli sa svih strana zatvorenoj za normalan promet normalnih ljudi i robe. Kad tamo – tamburaši. Pjevaju “Ne dirajte mi ravnicu”. Pita Amerikanac čija je to pjesma? Hrvatska. A zašto oni sviraju tu pjesmu pokraj stola za kojim sjede ljudi s ljiljanima na uniformama? Zato što je ovo Tuzla. Uto ulazi manji odred HVO-a i već s vrata tamburašima dovikuju: Dosta više, bolan, te ravnice, sviraj “Da te nema, Alija”. Tuzla!

 

Sve mi to dolazi u pamet dok pokušavam pokupiti koje zrno soli u naknadnim pametovanjima i spinovima o uzrocima, povodima i javno-tajnim ciljevima nereda koji su počeli kao radnički prosvjed u Tuzli. Nitko od onih koji pišu trezveno, upućeno i oprezno, kako osjetljivost teme i vremena nalaže, nije obezvrijedio autentičnost tog prvog socijalnog motiva u Tuzli zapaljene iskre nezadovoljstva.

 

Od rata nisam bio u Tuzli i premalo znam o tome što se u tom gradu, koji mi je prirastao srcu, u međuvremenu događalo. A i ono što znam tiče se uglavnom kulture, osobito književnosti koja je tamo na cijeni neuobičajeno visokoj za naše krajeve. Ali želim odati priznanje Tuzli u ratu za ono što nisam vidio spomenuto ni u jednom sadašnjem tekstu, jer to nešto nije ni beznačajno, ni nevažno, ni malo.

Bilo ih je koji su o Tuzli tako govorili i u ratno vrijeme. Bit će i znalaca upućenih u “prave razloge” odbijanja Tuzlaka da povrh jednog uđu i u drugi rat. Ja samo pišem o onom što sam vidio. I hvatam se za nadu da možda ipak postoji mogućnost da su barem negdje i barem jednom razum i ljudskost prozreli i odbili nacionalističko ostrašćivanje kao recept svakog rata. I zato, neka takve Tuzle. Uostalom, u bljutavoj kaljuži nije dosta zrno, ovdje nam baš treba čitav rudnik soli

 

Tuzla je jedini grad koji je izbjegao barem jedan od ratova vođenih u Bosni i Hercegovini. I to ne nekom pukom srećom, nego voljom svojih građana. U barem jednom od ratova u koji ih se itekako guralo Tuzlaci su jednostavno odbili sudjelovati. Ili, da to kažem onim Amerikancu neprevedivim rječnikom, barem jedan rat oni nisu popušili.

 

U Tuzli, naime, nije bilo hrvatsko-muslimanskog rata, u Tuzli su Armija BiH i HVO ostali saveznici i onda kada su se te dvije strane nemilosrdno klale u južnijim predjelima. Došao sam tako u Tuzlu i jutro nakon onog strašnog 25. maja 1995. kada je srpska granata s Ozrena, ispaljena u toplu proljetnu večer nekadašnjeg Dana mladosti prema trgu Kapija, masakrirala tuzlansku mladost. Ubijenih 71, ranjenih 240, većinom između 18 i 25 godina. Ali, na televizijskim ekranima sljedeći su se dan vrtjele samo slike UN-ovih promatrača koje su Mladićevi Srbi vezali za odašiljače i druge moguće ciljeve zračnih napada NATO-a koji će se dogodili nekoliko mjeseci i premnogo tisuća u Srebrenici i drugdje pobijenih ljudi prekasno.

 

Naravno da je “revolucija” propala. Naravno da su na bunt raje zajašile samozvane elite. Ali, i u meni proključa kada čitam kako “Tuzla nije samo grad propalih socijalističkih mastodonata, nego grad u kome caruju ljevičarske i progresivističke udruge, s izrazito antinacionalnim i projugoslavenskim ideologijskim profilom”. Borislav Ristić tako piše u Indexu da bi omalovažio i ocrnio Tuzlake koji su izašli na ulicu i diskvalificirao njihov očaj.

 

Bilo ih je koji su o Tuzli tako govorili i u ratno vrijeme. Bit će i znalaca upućenih u “prave razloge” odbijanja Tuzlaka da povrh jednog uđu i u drugi rat. Ja samo pišem o onom što sam vidio. I hvatam se za nadu da možda ipak postoji mogućnost da su barem negdje i barem jednom razum i ljudskost prozreli i odbili nacionalističko ostrašćivanje kao recept svakog rata. I zato, neka takve Tuzle. Uostalom, u bljutavoj kaljuži nije dosta zrno, ovdje nam baš treba čitav rudnik soli.

 

(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista)

Pretvaramo se u kukavice

Autor: / 1 Comment

Ne znam što se dogodilo s ovim kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike.

 

Prethodne rečenice ispisao je prije nekoliko dana poznati i veliki poljski pisac Andrzej Stasiuk. Riječ je, naravno, o Europi, kontinentu o kojem Stasiuk piše i čijim se stanovnicima obraća u članku koji je 31. siječnja objavljen u njemačkom Die Weltu.

 

Srećom, u internetskim bespućima besmisla i gluposti postoje čak i na hrvatskom jeziku lijepi mali ograđeni i kulturno uređeni vrtovi u kojima se mogu ubrati i takvi dobri i važni tekstovi kakav je ovaj članak poljskog književnika objavljen u njemačkim novinama. Članak koji je s njemačkog na hrvatski prevela Anne-Kathrin Godec pod naslovom “Europa umire od straha da će izgubiti svoje blagostanje” objavljen je u časopisu Ajfelov most, koji na svojim osobnim internetskim stranicama sa suradnicima uređuje i objavljuje Miljenko Jergović na adresi www.jergovic.com.

Stasiuk se Europi obraća s vrlo konkretnim i ozbiljnim razlogom. On piše pogleda uprtog na Ukrajinu i ono što se tamo događa s doslovno plamenim i krvavim žarištem na središnjem trgu grada Kijeva. Članak ne otkriva je li i sam Stasiuk bio tamo. To i nije važno jer on književnički snažno i faktički precizno prenosi slike s Majdana

 

Otkako sam ga pronašao i pročitao ne mogu prestati misliti na taj Stasiukov članak. U vezi s rečenicama koje sam citirao na početku ove kolumne ponajprije si postavljam pitanje: jesmo li i mi, Hrvati, bili dio te i takve nekada hrabre, radoznale, poduzetne i vitalne Europe?

 

Volim misliti i vjerovati da jesmo, pa tako i mislim i u to vjerujem, ne baš sasvim neutemeljeno u povijesti. Uostalom, govoriti i misliti kako smo “mi Hrvati” u povijesti učinili ovo ili ono ima smisla toliko ili još i manje nego kada televizijski komentator samog sebe i čitavu naciju poistovjeti s ekipom ili pojedincem koji se bori na nekom sportskom terenu. Ipak, kolektivni identiteti postoje, pa tako i ovaj europski iz kojeg Stasiuk, izražavajući poretkom riječi i red stvari, jednostavno i točno kaže: “Radili smo strašne stvari, ali i velike”.

 

Baš kao i svaki drugi europski narod, a to vrijedi i za ona vremena kada narodi još nisu ni znali da su više narodi nego ljudi, tako su i Hrvati činili strašne stvari, ali i velike. Doduše, nismo poput Holanđana zemlju otimali moru, nego nekim drugim narodima, u skladu s tadašnjim pravom i običajima.

 

No, pustimo sad filozofiranje nad poviješću.Stasiuk se Europi obraća s vrlo konkretnim i ozbiljnim razlogom. On piše pogleda uprtog na Ukrajinu i ono što se tamo događa s doslovno plamenim i krvavim žarištem na središnjem trgu grada Kijeva. Članak ne otkriva je li i sam Stasiuk bio tamo. To i nije važno jer on književnički snažno i faktički precizno prenosi slike s Majdana:

 

“Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu.

Pišući o Europi koja se mučnom šutnjom danas ogradila od svog revolucionarnog, u ime europskih vrijednosti pobunjenog ukrajinskog istoka, Stasiuk priziva potpunu samoću i izdaju koju je 1939. godine morala osjetiti njegova nacistima pregažena Poljska, a odmah potom i Balkan koji je na početku 1990-ih godina bio jednako sam, premda perverzno okružen kamerama kroz koje je svijet “bio u prilici gledati kako se ide na klanje”

 

U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi.

 

Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova, od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču, ne bi li milicioneri izbjegli hice.”

 

S pogledom na Ukrajinu Stasiuk piše i o svojoj domovini Poljskoj. Podsjeća kako su mladi Poljaci prije deset godina, jednako hladne zime kao što je ova, hrlili k susjedima proslaviti Narančastu revoluciju. “Revolucija je, činilo se, prava fešta”, piše Stasiuk i podsjeća kako je narančasta boja tih dana bila sveprisutna i u Poljskoj.

 

A onda nastavlja: “Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevalska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra. Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?”

 

Zašto se sva ova pitanja tiču i nas Hrvata? Između ostalog i zato što smo i mi iskusili nešto slično. Andrzej Stasiuk napisao je mnoge sjajne stranice o Europi, osobito ovom našem, istočnom krilu. U knjizi “Na putu za Babadag” zabilježio je lucidne razgovore sa živima, a u fantastičnom tekstu “Novembarska noć”, napisanom za nastup u projektu Kakanien bečkog Burgtheatra, zapisao je što su mu na nekom zapuštenom karpatskom vojničkom groblju iz Prvog svjetskog rata ispričali mrtvi i njihov car koji ih je tamo ostavio.

Da ima nesreću biti Hrvat, u Stasiukovom bi kriku zasigurno bilo još više srama i očaja. Naime, mi Hrvati nesumnjivo smo danas dio te prestrašene, kukavičke Europe bez volje i karaktera, makar smo samo nakratko i na kredit opipali blagostanje u kojem ipak koliko-toliko još uvijek uživa dobar dio njenih građana sjevernije i zapadnije od nas

 

Pišući o Europi koja se mučnom šutnjom danas ogradila od svog revolucionarnog, u ime europskih vrijednosti pobunjenog ukrajinskog istoka, Stasiuk priziva potpunu samoću i izdaju koju je 1939. godine morala osjetiti njegova nacistima pregažena Poljska, a odmah potom i Balkan koji je na početku 1990-ih godina bio jednako sam, premda perverzno okružen kamerama kroz koje je svijet “bio u prilici gledati kako se ide na klanje”.

 

I zato Stasiuk zdvaja nad ovim kontinentom koji premire od straha od vlastitih vrijednosti za koje su se odlučili boriti neki ljudi tamo preko istočne poljske granice i zbog kojih tisuće i tisuće s juga nasrću na sve utvrđenije obale europskog Mediterana.

 

“Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći?” O, itekako. Da ima nesreću biti Hrvat, u Stasiukovom bi kriku zasigurno bilo još više srama i očaja. Naime, mi Hrvati nesumnjivo smo danas dio te prestrašene, kukavičke Europe bez volje i karaktera, makar smo samo nakratko i na kredit opipali blagostanje u kojem ipak koliko-toliko još uvijek uživa dobar dio njenih građana sjevernije i zapadnije od nas.

 

A pravnu i građansku sigurnost kakvu tom dijelu naših europskih sugrađana jamče njihove države nismo osjetili nikada. Štoviše, upravo se ovih dana na brojnim primjerima, poput iživljavanja sistema nad liječničkim sindikalistom dr. Babićem, možemo uvjeriti da hrvatski građanin nema većeg neprijatelja od hrvatske države i ljudi koji njom vladaju.

 

A mi ipak jednako kukavički i bezvoljno pristajemo na sve. Štoviše, od Ukrajine nas je još više strah dignuti glas za sebe, osim, što čitavu situaciju čini još apsurdnijom, kada nam je navodno ugrožen nacionalni ponos. Pritom je sve očitije da je Europu sve manje briga kako se i koliko u našoj državi drži do europskih vrijednosti. U svakovrsnoj iskvarenosti i korupciji uživamo, čini se, potpunu suverenost! Glavni cilj je ispunjen: Europa nas je sada doista ugradila u svoje istočno i južno predziđe, a mi ćemo spremno prvi zarežati na one još siromašnije od nas.

 

(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)

Kadiš za HBK

Autor: / Leave a Comment

Klerici Katoličke crkve vole reći da se njima nikada i nikamo ne žuri jer institucija kojoj služe svoju povijest, a isto tako i vrijeme prošlo i buduće, mjeri tisućljećima. Ali, kad održavanje jedne sjednice Hrvatske biskupske konferencije treba pomaknuti za neznatno zrnce pijeska, kakvo prema vječnosti predstavlja jedan sat zemaljskog vremena, onda je biskupsko vrijeme odjednom dragocjeno.

 

Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji učinilo se nemogućim i nepriličnim da barem jedan biskup sat vremena potroši na odlazak u Hrvatski sabor kako bi svojim prisustvom, uz hrvatski državni vrh i najviše predstavnike svih ostalih najbrojnijih crkava i vjerskih zajednica, posvjedočio i kršćansku vjeru i ljudskost i tako supotpisao političku poruku osude strašnog masovnog zločina u kojem je, nažalost, s osobitim žarom i predanošću sudjelovala i ustaška Nezavisna Država Hrvatska.

 

Možda je i legitimno raspravljati je li premijer Milanović svoje zapažanje o niskoj hijerarhijskoj razini zastupnika Katoličke crkve baš morao izreći u okviru svog službenog govora. No, tu je riječ samo o političko-formalističkim i diplomatskim finesama, dok u samom sadržaju Milanovićevog komentara nema ničeg neistinitog, upitnog ili spornog.

Koliko god je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj predana komemoriranju hrvatskih žrtava komunističkih zločina, toliko je još uvijek oprezna i suzdržana kad treba pognuti glavu i pomoliti se za one koje su sustavno ubijali i istrebljivali Hrvati, da ne kažemo katolici ustaše. To valjda ne treba još jednom dokazivati navođenjem brojnih primjera, a tu očiglednu nelagodu prilično je lako i objasniti

 

Kad je o holokaustu riječ, a još konkretnije o nedvosmislenoj osudi masovnih ustaških zločina počinjenima prema Srbima, Židovima, Romima te, dakako, Hrvatima kojima savjest nije dopuštala te zločine prešutjeti bez aktivnog protivljenja, onda hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj vrlo pažljivo odmjerava vrijeme i intenzitet svog angažmana, onda se broji svaki korak koji treba učiniti prema jasenovačkom Kamenom cvijetu ili od Kaptola ili Ksavera prema Griču.

 

Da je tog istog dana na najvišoj državnoj razini bila upriličena komemoracija za sve žrtve ratnih, poratnih, pa i mirnodopskih komunističkih zločina, među čijim su žrtvama najbrojniji bili katolici i Hrvati, usuđujem se tvrditi da nema te sjednice čiji bi raspored zapriječio da se u Hrvatski sabor uputi najreprezentativnija moguća delegacija hrvatskih biskupa.

 

Koliko god je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvatskoj predana komemoriranju hrvatskih žrtava komunističkih zločina, toliko je još uvijek oprezna i suzdržana kad treba pognuti glavu i pomoliti se za one koje su sustavno ubijali i istrebljivali Hrvati, da ne kažemo katolici ustaše. To valjda ne treba još jednom dokazivati navođenjem brojnih primjera, a tu očiglednu nelagodu prilično je lako i objasniti.

 

Sudeći prema držanju Katoličke crkve i njenoj politici i diplomaciji tijekom mračnog 20. stoljeća, između dvije totalitarističke nemani koje su zinule nad Europom i svijetom Crkva je fašizam i nacizam jednostavno detektirala kao manje zlo od boljševizma i komunizma. Tako su se držali i Kaptol i Vatikan.

 

Ali, problem je u tome što se mnogi na Kaptolu i na Ksaveru (gdje je sjedište HBK) tako drže i danas, a najgore je što neki među njima, dok opravdano zahtijevaju i nastoje da se razotkriju svi komunistički zločini i zločinci, istodobno umanjuju, relativiziraju ili čak i niječu one ustaške, ili ih, kao na nekoliko mjesta u notornom martirologiju don Ante Bakovića, s biskupskim blagoslovom pripisuju partizanima.

Kada je predsjednik Ivo Josipović u prvoj godini svog mandata krenuo sustavno obilaziti sva grobišta i mjesta zločina svih strana, uvrstivši u svoja hodočašća i sramotne tragove koje su nažalost sve strane ostavile i u posljednjem ratu, posvuda je nailazio na nevoljkost i nespremnost za iskreno suočavanje s prošlošću, pa čak i podsmijeh

 

Na onoj pak antifašističkoj i komunističkoj strani koraci isto tako znaju postati teški i riječi suzdržane kada treba jasno, glasno i nedvosmisleno osuditi zločine počinjene na toj strani i kada treba poći pokloniti se i kolektivno pokajati na stratišta njihovih žrtava.

 

Kada je predsjednik Ivo Josipović u prvoj godini svog mandata krenuo sustavno obilaziti sva grobišta i mjesta zločina svih strana, uvrstivši u svoja hodočašća i sramotne tragove koje su nažalost sve strane ostavile i u posljednjem ratu, posvuda je nailazio na nevoljkost i nespremnost za iskreno suočavanje s prošlošću, pa čak i podsmijeh.

 

A nedužnih je žrtava toliko da ih sve komemoracije i molitve dok je svijeta i vijeka neće dostojno oplakati i vratiti im dostojanstvo nakon što su na način nedostojan bilo kojeg živog bića, a kamoli čovjeka, ubijeni, a njihova tijela bešćutno poput strvina razbacana po zastrašujuće brojnim jarcima, jamama i rovovima.

 

Katolički su biskupi svoj izostanak s komemoracije žrtvama holokausta na dan kada to čini čitav civilizirani svijet opravdali na birokratski i formalistički način. No, kad već nisu u ime kršćanskog duha i čovječnosti mogli prevladati svoju već toliko puta iskazanu netrpeljivost prema aktualnoj hrvatskoj vlasti, nitko im nije branio da budu veliki i pod vlastitim krovom. Mogli su na početak svog zasjedanja, koje ionako uvijek počinju molitvom, pozvati primjerice židovskog rabina da otpjeva kadiš, židovsku molitvu za mrtve i uz nju pognuti glavu u ime čovjeka pred, barem tako kažu, istim Bogom.

 

Nije to stvar ekumenizma, nego humanizma koji nam u javnom diskursu bilo koje boje i svjetonazora toliko bolno nedostaje ne samo u odnosu prema mrtvima nego podjednako i prema živima. Živimo u vremenu bešćutnosti, socijalne neosjetljivosti, duhovne plitkosti i zamiranja kulture koja na tom polju i danas može biti snažan povezujući simbol.

Mogli su biskupi na početak svog zasjedanja, koje ionako uvijek počinju molitvom, pozvati primjerice židovskog rabina da otpjeva kadiš, židovsku molitvu za mrtve i uz nju pognuti glavu u ime čovjeka pred, barem tako kažu, istim Bogom

 

Ali, pomanjkanje svijesti i znanja o toj kulturi iskazali su nažalost i organizatori same državne komemoracije u Hrvatskom saboru.

 

Podosta je već komentara napisano o neprimjerenosti još jedne demonstracije govorničke traljavosti premijera Milanovića čije su nemušte oratorske improvizacije bile naročito nedostojne prigode i poruke koju je želio poslati. Zasluženo je bio kritiziran i predsjednik Sabora Josip Leko koji bi doista morao poraditi na čitanju govora ili, ako je u tome problem, promijeniti naočale. Ali, neprikladan, pa time i nedostojan, bio je i sam završni glazbeni dio komemoracije u Saboru.

 

Violončelistica Ana Rucner odviše je estradizirana glazbenica da bi bila pravi izbor za takvu prigodu, a odabir skladbe „Oblivion“ argentinskog skladatelja Astora Piazzolle, ma koliko tugaljive bile njegove note, pokazala je pomanjkanje kulturnog sluha i smisla pored tolikih potresnih skladbi svjetskih, pa i hrvatskih skladatelja koje su same po sebi izravan umjetnički odgovor i na holokaust i na ostala davnija i novija stradanja i ubijanja nedužnih.

 

Da je samo bilo znanja i volje, za tu bi se prigodu našla i poneka itekako prigodna skladba nekog od hrvatskih židovskih skladatelja koji su za ovaj svijet, a nažalost uvelike i za hrvatsku glazbenu kulturu usmrćeni u Jasenovcu, poput Žige Hirschlera, Roberta Herzla ili Rikarda Schwarza. Neki ih glazbenici, poput pijanistice Tamare Jurkić-Sviben, vrijedno nastoje oživjeti.

 

Nažalost, za takve nema sluha na našim brežuljcima moći, baš kao ni ljubavi i poštovanja kako prema mrtvima, tako i prema živima.

 

(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt