autograf.hr

novinarstvo s potpisom

”Oluja” i ustanak u Srbu

Autor: / Leave a Comment

Kako to da pametni ljudi ovo ne vide? Kako je moguće da netko tako nešto može reći i objaviti? Zar doista misle da smo svi glupani i budale? I tako dalje…

 

Već odavno nema smisla postavljati ovakva pitanja. Previše nam je godina već prošlo u iščuđavanju, zgražanju i osuđivanju, u ocrnjivanju i proklinjanju ili ismijavanju onih drugih, onih koji mrze, lažu, kradu, obmanjuju ili su, naprosto, zapušteni ljudi koji ne znaju i ne mogu bolje od onoga što govore i pišu.

Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti

 

Ljetna je sezona slavljenja ratova, ustanaka, stradanja i pobjeda. Koliko god se činilo uzaludnim, čovjeku željnom istine, pravde i mira nema druge nego što sabranije razmišljati i što mirnije iznositi i koliko god treba ponavljati ono što mu se čini očitim i običnom zdravom razumu dokučivim. Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti.

 

U svom sljepilu za te sličnosti podjednako su, u sagledavanju povijesnih događaja i okolnosti nedosljedni i oni koji su u Srbu bili za govornicom, kao i oni koji su im, s druge strane policijskog kordona, i ove godine osporavali pravo na bilo kakvo veličanje tog ustanka.

 

U posljednjem broju tjednika Novosti objavljen je tekst Slavka Goldsteina o ustanku u Srbu. Goldstein je pisac i povjesničar koji je dobar dio života posvetio proučavanju dokumenata i svjedočenja o tom razdoblju, nadograđujući tako vlastita sjećanja i tragediju vlastite obitelji. Goldsteinov tekst počinje ovako: “Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.”

”Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika”

 

Tvrdnju o prijetećem i već započetom ustaškom genocidu Goldstein, uz ostalo, podupire službenim dokumentima same NDH o akcijama “čišćenja” koje su krajem lipnja i početkom srpnja 1941. izvedene pod zapovjedništvom Vjekoslava Maksa Luburića na prostoru oko Bihaća, Donjeg Lapca i Srba.

 

U članku lišenom bilo kakve ostrašćenosti Goldstein poimence nabraja i “lokalne političare velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac”, izvještavajući o njihovu kretanju i ulozi u ustanku koji će uslijediti. Nadalje, Goldstein savjesno obrađuje i zločine nad civilnim stanovništvom koje su ustanici iz Srba počinili nad lokalnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, uključujući i osvetničko uništavanje Boričevca, sa svim živima koji su se u njemu zatekli.

 

Pa ipak, u hrvatskim se medijima sada već ustalilo ustanak u Srbu nazivati “kontroverznim”, a puni legitimitet u javnosti dobili su istupi poput onog predsjednika HSP-a, lišeni svake znanstvenosti i obazrivosti prema svim povijesno utvrđenim činjenicama. Daniel Srb u službenom priopćenju svoje stranke piše: “Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. Armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!”.

“…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine”

 

Na stranu politička intonacija Srbova priopćenja u kojem nismo ni očekivali da barem pokuša objasniti neporecivo savezništvo ustaške NDH i te Mussolinijeve, prema Hrvatima, genocidne fašističke Italije. Na stranu i to što Srb o zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom piše ostrašćeno i neznanstveno. Ali, ne može se ne uočiti i ne upozoriti na ono što njegov i slične istupe zdesna o “kontroverznom” ustanku u Srbu u bitnome razlikuje od Goldsteinove analize. O ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom, koji su prethodili tom ustanku i osvetničkim zločinima koji su ga pratili kod Daniela Srba nema ni slova.

 

Nažalost, sasvim različite naglaske u prikazima tog vremena nude i povjesničari. Josip Jurčević svojim obrazovanjem, akademskim titulama i radom svakako jest povjesničar. Ali, ako su ga točno ovih dana citirali u Slobodnoj Dalmaciji, ničeg povjesničarskog nema u ovakvoj izjavi o ustanku u Srbu: “Na žalost, do dandanas široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice što se tada dogodilo. Općepoznata je stvar da su se tada dogodili najmonstruozniji zločini nad civilima.”

 

Dakle, široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice o nečemu što je već u sljedećoj rečenici općepoznata stvar. Iz Goldsteinova teksta smatram osobito važnim citirati zaključne rečenice: “…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.”

Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?

 

Evo kako zaključak povjesničara Slavka Goldsteina izgleda prenesen u istup jednog političara. Odgovarajući na riječi i postupke predsjednika HSP-a, Milorad Pupovac je u Srbu, opet prema citatu iz Slobodne Dalmacije, rekao i ovo: “Stanoviti magistar, jedan Srb, nakon 70 godina odlučio se biti protiv Srba. Položio je vijenac za žrtve koje nisu smjele pasti i kojima smo se spremni pokloniti, ali to ne znači da treba zaboraviti na strašne žrtve koje su ustaški režim i taj pokret ostavili u Hrvatskoj”.

 

Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?

 

Zašto oni samozvani predstavnici svih hrvatskih branitelja koji bjesne na svako izražavanje počasti ili žaljenja zbog srpskih civila pobijenih nakon Oluje ne mogu uvidjeti da je njihov stav prema obilježavanju ustanka u Srbu identičan namjernom sljepilu srpske politike koja, nažalost, ima kontinuitet od Tadića do Nikolića i Vučića, politike koja Hrvatskoj odriče pravo slavljenja pobjede u ratu koji je, svim ratnim zločinima usprkos, baš kao i partizanska Narodnooslobodilačka borba, bio oslobodilački i jednako antifašistički?

 

U toj slijepoj točci urušava se svaka logika, vjerodostojnost i dosljednost većine političara kao i ostrašćenih profesionalnih slavitelja ratova i naricatelja nad žrtvama uvijek samo jedne, a nikada svih strana. A o tobože kršćanskim crkvama i njihovim službenim propovjednicima, hrvatskim katoličkim i srpskim pravoslavnima podjednako, da i ne govorimo.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Uzvišeni smisao svijeta

Autor: / Leave a Comment

Otkinuli smo tek pola listova s kalendara 2014. godine, a ja na ovoj maloj parceli evo pokapam već trećeg dirigenta.

 

Na samu Novu godinu u Innsbrucku je umro Milan Horvat. U petak trinaestog lipnja za njim je iz Beča pošao Berislav Klobučar. U siječnju je svoju Italiju i svijet napustio i Claudio Abbado, a u nedjelju 13. srpnja u Castletonu u Virginiji umro je naš veliki maestro Lorin Maazel.

 

Naš? Da, naš!

 

Židov, Amerikanac, iz obitelji ruskih emigranata, rođen u Francuskoj. Maestro svih nas koji smo ga imali sreću gledati i slušati u Zagrebu. Maestro svih onih koji su ga upoznali i zavoljeli još kad im je s Bečkim filharmoničarima navraćao čestitati i svirati valcere u vrijeme novogodišnjih ručkova. Maestro svih koji su cijenili ozbiljnost i analitičnost dirigentskog aristokrata, intelektualca, poliglota, filozofa, violinista, matematičara, šahista i kompozitora. U Zagrebu je dirigirao često, jednom čak i u Ciboni za vrijeme Univerzijade 1987.

Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju. Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije

 

Nastupao je s našim filharmoničarima i simfoničarima, a jednom je s nekim talijanskim orkestrom bio pratnja Bocelliju.

 

Ipak, prevario sam se pomislivši lani u Beču da je podsjećanje na sve te nastupe dobar početak za razgovor s maestrom Maazelom. Kratko je odgovorio: ”Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim”. Osim po odličnoj memoriji, bio je poznat i po izravnosti, često neugodnoj, i niskom pragu tolerancije na glupost. Srećom, ja sam dobio priliku postaviti i drugo pitanje.

 

Sa svoje 83 godine na leđima (u ožujku ove godine bio je navršio 84) maestro Maazel je kao šef-dirigent Minhenske i stalni gost-dirigent Bečke filharmonije putovao i dirigirao više nego ikada ranije u životu i više od sedam desetljeća dugoj karijeri.

 

Ohrabren vlastitom vitalnošću i brojem stogodišnjaka među svojim precima, maestro Maazel je tek bio počeo pomišljati da bi možda jednog dana, recimo za tri-četiri godine, kad mu se obaveze u kalendaru prorijede, mogao malo usporiti. Međutim, godine i dani, pokazalo se, bili su mu drugačije odbrojani.

 

Prvo otkazivanje nastupa dogodilo se u travnju i od tada više nije stao za dirigentski pult. Prije mjesec dana službeno je dao ostavku na prestižno šefovskog mjesto u Münchenu, ujedno zahvaljujući na milijunima poruka s dobrim željama, te objavljujući da će se na godinu dana povući sa svih pozornica, osim one na svom imanju Castleton. Ali, ni tamo više nije dirigirao, ali je skoro do posljednjeg dana života radio s mladim glazbenicima.

 

Na kraju ga je dokrajčila upala pluća tamo na velikoj farmi među idiličnim brežuljcima, pašnjacima i šumama američke države Virginije. Tamo je maestro Maazel za sebe i svoju obitelj izgradio sklonište od svijeta. A onda je u njega pozvao čitav svijet.

 

Uz pomoć supruge, njemačke glumice Dietlinde Turban, na velikom je imanju 2008. pokrenuo glazbeni festival namijenjen ponajprije mladim glazbenicima, dirigentima, sviračima i pjevačima, te privlačenju nove, mlade publike. Počelo je u kućnom kazalištu, onda je podignut šator za četiristo ljudi, zatim paviljon s još većim auditorijem te mnogi prateći objekti u kojima mladi muzičari mogu boraviti i raditi čitavo ljeto.

Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu

 

Jest, Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju.

 

Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije.

 

I tada sam imao povlasticu provesti gotovo čitav sat prije koncerta u maestrovom društvu. Kada mu je prišao jedan obožavatelj i ponudio na potpis CD sa snimkom koncerta Zagrebačke filharmonije, Maazel je, podigavši obrvu, samo rekao: “Ha, još jedno piratsko izdanje”. I ljubazno se na njega potpisao.

 

A ja sam čitavo vrijeme mislio kako će slavni gosti, dirigent i orkestar, reagirati kada izađu pred poluprazno gledalište Lisinskog.

 

Neiskusan organizator potcijenio je važnost marketinga, a precijenio platežnu moć publike koju nije potrebno mamiti da dođu slušati Maazela, Minhensku i remek-djela 20. stoljeća. No, dijelom i zato što su korporacijski šminkeri, estradne zvjezdice i političari s tog koncerta izostali, bila je to jedna od najsavršenijih glazbenih večeri u našim životima.

 

Prva simfonija Sergeja Prokofjeva, Plesovi iz Galante Zoltana Kodályja te Koncert za orkestar Béle Bartóka, za nas nekoliko stotina odsvirani su kao da nas je prepuna dvorana. A da nas je toliko činilo se i kada smo pljeskali i vikali od oduševljenja podigavši čak i usne strogog Maazela u zadovoljni osmijeh.

“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene”

 

Svojim analitičkim umom glazbu je rastavljao i secirao do najtanjih žilica, ali za njim nisu ostajali leševi partitura, nego nanovo oživljena, novim znanjem, mudrošću, dahom i duhom ispunjena glazba. Između umjetničkog zanosa i stroge intelektualne logike kod Maazela nije bilo nikakvog proturječja: ljepota u istini, istina u ljepoti. Na takvoj čvrstoj logici počivala je i njegova umjetnička i ljudska etika. Govoreći polako i jasno, u savršeno oblikovanim rečenicama povezanima u zaokružene misli, maestro Maazel mi je lani u Beču rekao i ovo:

 

“Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe, jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet”.

 

Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu.

 

Festival u Castletonu u spomen na svog osnivača istaknuo je ove njegove riječi:

 

“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene.”

 

Ne politika, ne stranke, ne crkve, ne korporacije, nego ovakvi ljudi čuvaju vjeru u uzvišeni smisao svijeta. Njihova baklja gori i putuje, od ruke do ruke, od slova do slova, od note do note.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Tuđmanovo ne dirajte Tita

Autor: / Leave a Comment

Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu.

 

Franjo Tuđman imao je u devedesetim godinama prošlog stoljeća takvu vlast i toliki utjecaj da je mogao “naređivati”, odnosno poticati donošenje i provođenje čak i zakona koji ni njegovim najvjernijim poklonicima nisu bili mili. Na primjer, Zakon o oprostu iz rujna 1992. koji je značio aboliciju onih koji su sudjelovali u pobuni i ratu protiv mlade Republike Hrvatske.

 

Naravno, taj Zakon, baš kao ni njegovo drugo prošireno izdanje iz rujna 1996., nisu oslobodili odgovornosti i kaznenog progona počinitelje “najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina”. No, ti zakoni i njihovi učinci i danas još uvijek znaju biti osporavani za političkim govornicama, najčešće kad je riječ o pojedinim hrvatskim političarima srpske nacionalnosti koji su aktivno sudjelovali u pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Nerijetko su među tim osporavateljima upravo članovi HDZ-a.

Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu

 

Mnogi se čitatelji vjerojatno mogu prisjetiti i vlastitog ogorčenja, osjećaja povrijeđenosti i nepravde kada je 1992. prvi put proglašena abolicija i na taj način pružena ruka neprijatelju. Trećina Hrvatske bila je okupirana. Od pada Vukovara, mnogih zločina i protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranih prostora nije bila prošla ni godina dana. Velik dio hrvatskih građana živio je u prognaništvu i potpunoj neizvjesnosti o tome hoće li se i kada moći vratiti u svoje domove, ili ono što je od njih ostalo. Ipak, te 1992. mnogi su stisnuli zube i progutali svoju bol i gorčinu.

 

Uz Franju Tuđmana jedan od najmoćnijih ljudi, ministar obrane i pravi gospodar rata, bio je Gojko Šušak. Najraširenija legenda iz njegovog emigrantskog života u Kanadi je ona o nošenju lijesa sa svinjom na kojoj je pisalo TITO.

 

O Šuškovim sentimentima prema komunističkoj Jugoslaviji i njenom vođi sve govori i jedna ganga ispjevana u Vlaku slobode od Zagreba do Splita nakon Oluje. Točan citat iz ovog će teksta izostati, što zbog povjerenja čovjeka koji je u tom ganganju sudjelovao, što zbog pristojnosti.

 

Nije Gojko Šušak bio jedini u vrhu tadašnje vlasti kojem je svaki spomen na Tita bio crn pred očima. A Tuđman je mogao sve, pa tako i jednim potezom pera izbrisati Tita sa svih hrvatskih ulica i trgova koje nose njegovo ime, uključujući i onaj najljepši u središtu Zagreba. Franjo Tuđman je, baš kao i Tomislav Karamarko, bio povjesničar, a k tomu, kao partizan i Titov general, i živi svjedok, da ne kažemo sudionik onih crnih stranica što ih je potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata ispisala osvetnička i boljševička ruka antifašizma.

Spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju

 

Ali ipak, ili baš zato, Tita dirao nije. Štoviše, pobrinuo se da na Dan državnosti, 30. svibnja 1995. godine, na velikoj trijumfalnoj hrvatskoj vojnoj paradi između Bljeska i Oluje, svi koji smo to gledali pomislimo upravo na Tita i da protrljamo oči u nevjerici kad smo vrhovnika Tuđmana ugledali u zlatom iskićenoj bijeloj uniformi kakva je u komunističkoj Jugoslaviji bila rezervirana samo za njega, maršala Tita, junačkoga sina.

 

Možda je istinita ona fama da Tuđman nije mijenjao ime zagrebačkog Trga maršala Tita kako bi ga sačuvao za sebe. Možda bi HDZ doista i napravio tu promjenu da je nakon Tuđmanove smrti ostao na vlasti. Ali nije.

 

Kako god bilo, spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju.

 

Dva puta sam bio u prilici da javno, kao novinar, postavim Tomislavu Karamarku pitanje o tome kako da shvatimo i kako da pomirimo njegovu navodnu odanost naslijeđu Franje Tuđmana s jedne strane, i njegovo zazivanje i obećavanja lustracije i brisanje svakog javnog spomena na zločinca Tita s druge strane. Oba puta prigoda je bio Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, odnosno skup tim povodom organiziran u Dubrovniku.

 

Prvi put Karamarko je tamo nastupio još uvijek kao izvanstranački ministar unutarnjih poslova kojeg je Jadranka Kosor naslijedila od velikog “detuđmanizatora” Ive Sanadera. Godinu kasnije već je bio predsjednik HDZ-a. Oba puta dobio sam isti, zapravo nikakav, izmotavajući odgovor.

Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu

 

Zato ni sada, kada ponovno Tomislavu Karamarku postavljam isto pitanje, ne očekujem nikakav suvisli odgovor. Baviti se tom temom postalo je zamorno i teško. Utoliko više što je čovjek svjestan da nas ta tema nikamo ne vodi, koliko god je, s vremena na vrijeme, predsjednik HDZ-a i najozbiljniji aspirant za preuzimanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima Tomislav Karamarko pokušava prikazati ključnom i presudnom.

 

Na oba spomenuta skupa u Dubrovniku nije bilo nikakve sumnje što o tom pitanju misli i osjeća većina prisutnih, među kojima su bili i potomci žrtava ubijenih u masovnom komunističkom obračunu s političkim neistomišljenicima i “klasnim neprijateljima” čije su kosti završile na zlokobnom otočiću Daksi. Nisam sumnjao tada, ne sumnjam ni danas u njihovu bol, tugu i frustraciju zbog nikada zadovoljene pravde.

 

Ali, itekako sam sumnjao u iskrenost Tomislava Karamarka koji je njihove, i sve naše mrtve svih križnih puteva, oba puta došao iskoristiti u svrhu vlastite političke promocije i osvajanja vlasti na koju još uvijek čeka. U motive Tomislava Karamarka još više sumnjam danas, nakon što mu je za jezik ponovno zapelo Titovo ime i Titovo kameno poprsje koje je iz komada bijelog kamena isklesao Antun Augustinčić, a koje i danas stoji u redu hrvatskih velikana u predvorju predsjedničkog ureda na Pantovačku.

 

Premda ga s lijeve strane neki optužuju da time prvog hrvatskog predsjednika koristi kao alibi, sadašnji predsjednik Josipović potpuno je opravdano Karamarka podsjetio da je tu bistu tamo ostavio predsjednik Franjo Tuđman. Opravdana je bila i bukvica koju je u formi otvorenog pisma tim povodom Karamarku očitao i Stjepan Mesić optužujući ga za revizionizam te podsjetivši usput, također s razlogom, na Karamarkova akrobatska prelijetanja iz jata u jato.

 

Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Note mira prosute u vjetar

Autor: / Leave a Comment

Kako i priliči kad su tako ozbiljne stvari u pitanju, koncert Bečke filharmonije, održan 28. lipnja u Sarajevu, bio je pripreman dvije godine. Već u proljeće 2012. godine znao se program koncerta zakazanog na samu stotu godišnjicu smrtonosnih i povijesno sudbonosnih hitaca Gavrila Principa.

 

Uz veliku potporu političke Europske unije, glavni organizator bila je Europska radiotelevizijska unija (EBU) koja je koncert izravno prenosila u četrdesetak europskih i svjetskih država. U skladu s mirotvornom simbolikom glavni nositelji projekta, u suradnji s Radiotelevizijom Bosne i Hercegovine, bile su najveće televizijske kuće Njemačke i Francuske, dviju država koje su u Velikom ratu bile neprijatelji, uz velik udio Austrije koju je na koncertu predstavljao i sam predsjednik Heinz Fischer.

 

Te su zemlje predstavljali i njihovi skladatelji. Beethoven je sa svojom univerzalnom, ali danas politički EUropeiziranom Odom radosti, dobio mjesto na kraju. Uz sudjelovanje opernog zbora sarajevskog Narodnog pozorišta izvedena je i uzvišena Pjesma sudbine (Schicksalslied) Johannesa Brahmsa. I remek-djelo francuskog skladatelja Mauricea Ravela, La Valse, hommage je Beču i njegovim valcerima.

Pogreška je bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa

 

Jedina skladba koja se svojom potresnom izražajnošću mogla izravno dovesti u vezu s ratnim strahotama glazbeno je predskazanje rovovskih klanja sadržano u Maršu iz Tri komada za orkestar što ih je 1913. skladao Alban Berg koji će kasnije, kao austrijski vojnik, i sam završiti u rovu.

 

Poneki polemički glasovi mogli su se unaprijed, uglavnom iz Beograda i ne bez razloga, čuti u povodu prve točke programa, koja je slijedila odmah nakon današnje službene novokomponirane himne Bosne i Hercegovine. Četvorica gudača odsvirala su drugi stavak iz Gudačkog kvarteta u C-duru bečkog klasičara Josepha Haydna. Upravo po tom stavku čitava je skladba dobila nadimak Carski kvartet (Kaiserquartett).

 

Taj je stavak, naime, čitav izgrađen na glazbenoj temi koja se i prije sto godina u Sarajevu svirala Franji Ferdinandu kao carska himna. Danas je poznajete kao njemačku himnu, a Haydn ju je skladao još 1797. za rođendan cara Franje II. posudivši narodnu pjesmu gradišćanskih Hrvata.

 

Tko je htio, u ovoj je skladbi lako mogao čuti nostalgično prisjećanje na vrijeme austrijske okupacije koja je u povijesti Bosne i Hercegovine bila i prosvjetiteljska, i graditeljska te s današnjeg gledišta civilizacijski unapređujuća, ali ipak okupacija.

 

U zamišljanju programa tako važnog kulturno-političkog događaja dogodila su se dva velika propusta. Jedan je sasvim banalan, ali za posljedicu je sasvim sigurno imao katastrofalnu gledanost. Petnaest minuta nakon 18 sati bilo bi i inače neobično vrijeme za početak koncerta, a tog 28. lipnja najveći je dio europske, pa i globalne televizijske publike već bio na nekom drugom programu s nogometašima Brazila i Čilea.

Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću

 

Druga je pogreška bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa.

 

Europski organizatori sarajevskog koncerta tako su se, u najmanju ruku, i to samo ako poželimo dobrohotno vjerovati u njihovu dobronamjernost, pokazali naivnima. Prije samog koncerta govor je u Sarajevu održao predsjednik Bečkih filharmoničara Clemens Hellsberg.

 

Bio je to lijep govor u kojem je Austrijanac, lišen bilo kakvih nacionalno-povijesnih kompleksa, podsjetio kako su se raspala i netragom nestala carstva, od faraonskog i rimskog do habsburškog, koja su se u svoje doba sama sebi činila neuništivima i vječnima.

 

Prolaznosti zemaljske moći suprotstavio je glas umjetnosti koja ih nadživjela, glas koji je i danas slabašan u usporedbi s jezikom političke i gospodarske moći, glas koji čovjek može čuti samo ako se umiri i utiša oko sebe svu buku svijeta, glas koji nadvladava ljudske strahove i slabosti pozivajući ljude i narode da se susretnu i upoznaju na jednoj uzvišenijoj ravni.

 

Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću.

Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata

 

Lijepe riječi i note, uključujući i Palme mira Josefa Straussa, tako su još jednom prosute u vjetar.

 

Dok je Bečka filharmonija u Sarajevu gudjela o miru i zajedničkoj nam europskoj budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je u Višegradu na otvorenju Kusturičina Andrić-grada. Tamo je, u društvu srpskog premijera Vučića, patrijarha Irineja i mnogih drugih srpskih odličnika, Europi zabavljenoj koncertom još jednom nedvosmisleno poručio: “Mi trebamo i želimo mir, mi hoćemo biti dio civilizirane Europe, ali mi ne želimo da nam Europa nameće bosansku državu i jezik”. I dodao: “Bosna i Hercegovina pokazala je do sada sve osim sposobnosti da opstane”.

 

I tako nama ovdje na Balkanu prolaze godine i prilike za nešto novo, prolaze nam životi u tjeskobi i neizvjesnosti, dok domaći političari još nameću i vode ratove kostima, bistama i spomen-pločama koje kao da se pišu i podižu upravo zato da hrane novu mržnju onih koji će ih kad-tad jednog dana srušiti. Ni Hrvatska se nije odmakla iz tog kola.

 

Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata.

 

Umjetnici su ljudi druge vrste. Usred ruševina te iste Vijećnice i na nišanu srpskih topova koji su je uništili, veliki je Zubin Mehta 1994. dirigirao u nebo vapijući Mozartov Requiem. U svijetu umjetnosti, onom o kojem je govorio Hellsberg, nema nikakvog proturječja između tog koncerta, i svih onih kasnijih koje je maestro Mehta održao s Beogradskom filharmonijom, uključujući i onaj u Dubrovniku, kao doprinos izgradnji nečeg novog. Ali, mi ništa novo nećemo, kod nas se izbori još dobivaju kostima i kamenjem. Do novog rata.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Najprije muzika, onda riječi

Autor: / Leave a Comment

Tko je to tamo danas pokopan? – na njemačkom me je pitala jedna gospođa na bečkom centralnom groblju. Odgovor je očekivala i skupina turista koja je radoznalo i pobožno za njom hodala kilometarskim alejama i prostranim livadama obilazeći posljednja počivališta velikih i slavnih. Upravo su bili krenuli od ekstravagantnog staklenog nadgrobnog spomenika sa siluetom čovjeka ogrnutog crnim plaštem iznad kojeg strši trometarski obelisk od crvenkastog mramora zlatnim slovima uklesanim imenom Falco. Zanimalo ih je tko se to useljava u podzemno susjedstvo slavne austrijske rock-zvijezde.

 

Odgovorio sam im: Berislav Klobučar, veliki dirigent koji je u svojoj dugoj karijeri preko tisuću puta nastupio u Bečkoj državnoj operi. S poštovanjem su zakimali glavama na spomen slavne operne kuće, ali me je vodičica ipak zamolila da još jednom ponovim ime za koje, očito, nikada nisu čuli. Ponovio sam, još polaganije: Berislav Klobučar. I dodao: bio je Hrvat.

 

Možda će ovlaštena i savjesna turistička radnica Beča nešto od toga zapamtiti, barem kao zanimljivost za neku buduću grupu turista. Oni su otišli svojim putem i poslom, a ja sam se, izbrojavši četrdeset koraka preko osunčanog travnjaka vratio do male žalobne skupine oko svježe iskopanog groba.

U Beč sam sa sobom donio misli o temi i događaju koji će u subotu, 28. lipnja, glazbom spojiti prijestolnicu nekadašnjeg carstva sa sudbonosnim glavnim gradom njegove nekadašnje balkanske provincije – Sarajevom. Stota je godišnjica atentata nakon kojeg će početi prvo veliko svjetsko klanje prošlog stoljeća

 

Četrdesetak ljudi došlo je ispratiti velikog umjetnika. Za razliku od Zagreba, gdje se Berislav Klobučar rodio prije devedeset godina, na bečkim grobljima ipak leže čitave plejade glazbenih velikana, a mnoge žive legende i danas hodaju njegovim ulicama. Jedna od njih došla mu je na i sprovod. Sopranistica Gundula Janowitz bila je prepuna zahvalnosti i poštovanja prema jednom od svojih najdražih dirigenata.

 

Nije bilo prilično pitati je da li joj je Klobučar možda bio draži i od Karajana. Kada je on bio za dirigentskim pultom naši su glasovi letjeli lagano i sigurno kao na krilima anđela – rekla mi je jedna druga velika pjevačica Olivera Miljaković. Istaknula je Klobučarev autoritet, znanje, ljudski skromnost i – ljubav.

 

U Beč sam sa sobom donio misli o temi i događaju koji je u subotu, 28. lipnja, glazbom spojio prijestolnicu nekadašnjeg carstva sa sudbonosnim glavnim gradom njegove nekadašnje balkanske provincije – Sarajevom.

 

Stota je godišnjica atentata nakon kojeg će početi prvo veliko svjetsko klanje prošlog stoljeća. O tome sam već bio počeo pisati. Ali, to će činiti i već su učinili mnogi, a izravni prijenos koncerta Bečke filharmonije u predvečerje 28. lipnja našao se i na rasporedu Hrvatskog radija i televizije. Nastup orkestra, pa bio on i najbolji na svijetu, ne može, naravno, promijeniti prošlost, a po svemu sudeći neće uljepšati ni sadašnjost. Osobito ne u Sarajevu.

 

No, kad sam već do sad u ovom tekstu spominjao samo velikane, neka tako i ostane. Vraćam se na bečko groblje i osjećam dužnost pisati o onome o čemu ionako nitko drugi neće, o ispraćaju čovjeka čiji je život bio posvećen istoj onoj umjetnosti i kulturi koju je u Sarajevo otišla predstavljati Bečka filharmonija, orkestar pred kojim je Berislav Klobučar stajao više od tisuću puta. Na to je u svom oproštajnom govoru podsjetio i današnji direktor Bečke državne opere Dominique Mayer.

Vraćam se na bečko groblje i osjećam dužnost pisati o onome o čemu ionako nitko drugi neće, o ispraćaju čovjeka čiji je život bio posvećen istoj onoj umjetnosti i kulturi koju je u Sarajevo otišla predstavljati Bečka filharmonija, orkestar pred kojim je Berislav Klobučar stajao više od tisuću puta

 

Dugogodišnja suradnica i prijateljica maestra Klobučara iz Pariza na kraju svog govora uputila mu je i jedno “Do viđenja” na maestrovom materinjem jeziku kojim su bile ispisane i kratke jednostavne poruke ljubavi na vijencima kojih nije bilo puno.

 

Maestrovi su poštovatelji uvažili na osmrtnicama istaknutu molbu obitelji da se novac, umjesto za vijence i cvijeće uplati na humanitarni račun za postradale u nedavnim poplavama u jugoistočnoj Europi, to jest Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Posljednja je govorila maestrova kći Marina, prisno, nježno, dirljivo.

 

U nekoliko živopisnih sitnica opisala nam je ljubav i šest desetljeća zajedničkog života, partnerstva i međusobnog nadopunjavanja svojih roditelja. Jedna od takvih malih velikih sitnica bila je majčina briga da otac na turnejama uvijek ima dovoljno upravo onih košulja i sokni koje “dirigiraju” bolje od nekih drugih, običnijih.

 

Ispričala nam je i o još nekim simpatičnim praznovjericama, ili pak malim vjericama svog oca kojima se priklonio pod stare dane. Religiozan nije bio. Ali, u jednom je trenutku svakog petka počeo postiti i štovati svetu Petku posvojivši tako nebesku zaštitnicu od majke svoje supruge Natalije, rođene u staroj beogradskoj obitelji Savić. Petak je za njenog oca, ispričala je kći Marina, bio poseban i sretan dan, a s osobitim je uzbuđenjem očekivao svaki petak trinaesti.

 

Nije ga se bojao, nego je vjerovao da je sve što mu se dogodi u bilo koji, a osobito u neki s tim brojem upareni petak, sretno i dobro. Umro je 13. lipnja. U petak. Na ispraćaj Berislava Klobučara iz Zagreba je u ime Ministarstva kulture došao zamjenik ministrice Berislav Šipuš, a bio je prisutan i hrvatski veleposlanik u Beču Goran Bakota. Bile su to lijepe geste, u prvom redu za Hrvatsku.

Maestrova je domovina negdje drugdje, u umjetnosti koju je, nažalost, malo tko čuo i razumjo na sarajevskom koncertu Bečke filharmonije u pomno i s razlogom odabranim skladbama Josepha Haydna, Albana Berga, Franza Schuberta, Mauricea Ravela, Josefa Straussa i Beethovena

 

Marina Klobučar podsjetila je i na posljednji izlazak svog oca u javnost. Bilo je to 1. srpnja 2013., kada ga ništa, pa ni bolest, nije moglo zaustaviti da ne dođe na koncert Zagrebačke filharmonije kojim se u Beču, u dvorištu Gradske vijećnice, slavio ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ali, maestrova je domovina negdje drugdje, u umjetnosti koju je, nažalost, malo tko čuo i razumjo na sarajevskom koncertu Bečke filharmonije u pomno i s razlogom odabranim skladbama Josepha Haydna, Albana Berga, Franza Schuberta, Mauricea Ravela, Josefa Straussa i Beethovena.

 

Na spomen-sličicama s maestrovom fotografijom, koje su se dijelile za uspomenu na posljednji ispraćaj, napisana je iz povijesti glazbe poznata talijanska izreka koja znači: najprije muzika, a onda riječi. I zato je glazba bila prva i posljednja i govorila je još više od riječi, sa snimaka na kojima je sačuvan taj magičan dodir maestrovih prstiju s njegovim instrumentom, orkestrom: uvertira Legende o nevidljivom gradu Kitežu Nikolaja Rimskog Korsakova, a potom glazbom obavijene riječi i veliki ženski glasovi koji su pratili maestra i on njih.

 

Dragica Carla Martinis i Madame Butterfly podsjetila je na Klobučarev bečki debi. Glas Sene Jurinac, za koju je uvijek govorio da je njegova mladenačka neuzvraćena ljubav, oglasio se Večernjim rumenilom, jednom od Posljednjih pjesama Richarda Straussa. Naposljetku, Birgit Nilsson i Izoldina ljubavna smrt, a na kraju svega, kao ritam dostojanstvenim koracima bečkih pogrebnika s lijesom na ramenima, Siegfriedova posmrtna koračnica iz Sumraka bogova Richarda Wagnera.

 

Maestro Klobučar bi za te svoje snimke skromno rekao: “Pa to uopće nije tako loše”. Baš kao ni ovaj svijet, usprkos svemu, dok god je na njemu takvih ljudi i umjetnika i poneke duše koja ih razumije i koja im je zahvalna.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Novine gole pod tušem

Autor: / Leave a Comment

Moja velika želja za igranjem nogometa oduvijek je bila u obrnutom srazmjeru s mojom nadarenošću za taj sport.

 

Da istrčim na pravi nogometni travnjak moglo se dogoditi samo tako da se nada mnom sažali neki humanitarac. Upravo to se prije i dogodilo prije desetak godina u Dubrovniku. U okviru svog sjajnog, u međuvremenu netragom nestalog festivala komorne glazbe, slavni violinist Julian Rachlin organizirao je i dobrotvornu nogometnu utakmicu. Igrale su glazbeničke, filmske i sportske zvijezde, a na moju sreću i novinari.

 

Tako sam dobio svojih desetak minuta na pravoj travi pravog stadiona.

 

Za protivničku ekipu igrao je Robert Prosinečki. Jedan njegov prodor prema našem golu usporio sam barem za djelić sekunde. Toliko je ipak i legendarnom Žutom trebalo da obiđe nogometaški neopasnu, ali volumenom ipak ne sasvim malu fizičku prepreku mog tijela na terenu.

Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo

 

Ipak, nije to moja najvažnija uspomena na tu utakmicu. U ekipi koju je zapalo da joj smetam igrao je i najveći junak i idol mog djetinjstva: legendarno dugokoso lijevo krilo, bijela 11-ica, zaštitni znak slavnog Hajduka pod vodstvom Tomislava Ivića. Ljudi! Igrao sam s Ivicom Šurjakom!

 

Nakon utakmice uputili smo se, kako i priliči, u svlačionicu i pod tuševe. Nismo se još dovoljno dobro poznavali da bismo se dječački zaigrano prskali od radosti što smo pobijedili. Ali, bili smo, zamislite, goli!

 

Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo.

 

Ove uspomene i misli probudilo mi je objavljivanje fotografija hrvatskih nogometnih reprezentativaca bez gaća u trima najvećim hrvatskim dnevnim novinama, među kojima su i ove naše koje čitate.

 

U Večernjem listu foto-kolaž nekolicine Vatrenih kako gologuzi trčkaraju oko bazena završio je na pola stranice u sportskoj rubrici, a zadatak da napiše popratni tekst dobio je sportski novinar. Dan kasnije objavili smo i komentar jednog od bivših izbornika hrvatske nogometne vrste Otta Barića koji je osudio takvo narušavanje privatnosti nogometaša i pokazao puno razumijevanje za njihovu odluku da na špijuniranje teleobjektivima iz grmlja odgovore bojkotiranjem svih hrvatskih medija. Jutarnji list nadmašio nas je u jeftinom i žutom senzacionalizmu.

 

“Svjetski foto-ekskluziv” (na stranu to što očito nije riječ o ekskluzivu kad potpuno iste ili slične slike ima i konkurencija) najavili su na naslovnici na kojoj je gola stražnjica jednog hrvatskog reprezentativca zauzela glavno mjesto i najveću površinu. A u samim novinama, fotografije preko čitave stranice tamo negdje na periferiji rubrike kulture, u tematskom sektoru takozvanog “lifestylea”, scene, života ili nečeg tomu sličnog.

Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”. Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?

 

Zadatak pisanja popratnog teksta dopao je kolegici iz kulturne rubrike. Dan kasnije čitav mali esej o dječačkoj nevinoj zaigranosti golih nogometaša ispisao je naš cijenjeni kolega sa statusom ozbiljnog pisca, štoviše, nagrađivanog romanopisca. Smisao tog teksta, ne jedinog te vrste proteklih dana, bio je uvjeriti hrvatske nogometaše da nisu učinili ništa loše te da se nemaju čega sramiti.

 

To bi trebalo značiti da nema ni razloga njihovoj ljutnji na novinare i uvrijeđenosti samo zato što su ih naši kolege fotoreporteri slikali bez njihovog znanja, doslovno iz grmlja, u njihovim potpuno privatnim trenucima opuštanja i rekreacije. Naposljetku, fotografije i čitava tema zauzeli su istaknuto mjesto i na naslovnici i stranicama 24 sata.

 

Bio je to zoran primjer i dokaz nečega što već ionako znamo: ma koliko se ozbiljnima trudile biti, ili ma koliko voljele o sebi misliti da su ozbiljne i namijenjene ozbiljnim čitateljima, sve su hrvatske novine već odavno tabloidizirane. Sasvim sam siguran da bi i sve ostale na današnjem hrvatskom medijskom tržištu opstale novine objavile fotografije golih nogometaša, samo da su ih imale, na stranicama svojih tiskanih i internetskih izdanja.

 

Da se razumijemo, nije sve to skupa nikakav osobit skandal, kako za hrvatske nogometaše, tako za hrvatske medije.

 

Gledali smo mi i čitali mnogo gore stvari u mnogo većem neskladu, pa i suprotnosti s profesionalnim, etičkim i moralnim kodeksima kakve svaka novinska kuća u svijetu, pa i u Hrvatskoj, ima, pored onih općih načela o kojima bi trebala brinuti profesionalna novinarska društva i od samih novinara i izdavača osnovana promatračka i ocjenjivačka tijela.

Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike (…) pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica

 

Nismo imali pravo. Međutim, mene osobno, a iz razgovora znam i mnoge moje kolegice i kolege, baš kao i čitatelje, kopka u ovom slučaju nešto drugo.

 

Uvjeravanje nogometaša da se nemaju čega sramiti bilo je sasvim suvišno i protivno nekom još uvijek prevladavajućem zdravom razumu i općem ukusu. Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”.

 

Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?

 

Kažem opet, bilo je prilika kada smo otvarajući novine bez svoje volje i bez upozorenja znali naletjeti i na ružne, mučne, gnjusne ili totalno neukusne prizore čije objavljivanje je dvojbeno, ili čak očigledno protivno profesionalnoj etici, javnom moralu, a ponekad čak i zakonu.

 

No, baš zato što se ovih dana toliko puta poručilo nogometašima da se nemaju čega sramiti čini mi se da neće biti baš sasvim uzalud i besmisleno barem u ovom slučaju reći da to, nažalost, ne vrijedi i za nas novinare. Mi se, kao profesija, imamo čega sramiti. Utoliko više što je riječ o tako zapravo nebitnom i banalnom primjeru.

 

Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike, kolektivne te nakon prve pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica.

 

Mi u novinama koje bi htjele biti ozbiljnije od drugih, skupa s našim čitateljima, o tome bismo još trebali porazgovarati i razmisliti. Za ubuduće.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Gradu himni glazbena škola!

Autor: / Leave a Comment

Kamere, mikrofoni, novinari baš i nisu uobičajena slika na ulicama Gline. No, u ponedjeljak 9. lipnja onamo ih je privukao dolazak hrvatskog predsjednika, kojeg su čekali pred ulazom u Hrvatski dom.

 

Začudo, Josipovića nitko nije pitao o Milanoviću, Liniću ili Karamarku, nego samo o Natku Devčiću, skladatelju rođenom prije sto godina kojem se te večeri svečanim koncertom u Glini odavala počast.

 

Josipović je i prije tri godine bio u Glini na jednom glazbenom zadatku. Tada je došao na koncert koji je Glini, skupa s novim pianinom, darovao Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. U obje prilike uvjerio sam se da je domaćinima uistinu bilo stalo ne samo do predsjedničkih posjeta nego i do njihovih povoda i razloga.

Josipović je i prije tri godine bio u Glini na jednom glazbenom zadatku. Tada je došao na koncert koji je Glini, skupa s novim pianinom, darovao Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. U obje prilike uvjerio sam se da je domaćinima uistinu bilo stalo ne samo do predsjedničkih posjeta nego i do njihovih povoda i razloga

 

Gradonačelnik Milan Bakšić i svi ljudi koji se okupe u ovakvim prilikama – profesori, predstavnici glinskog ogranka Matice hrvatske, zainteresirani građani, pa čak i učenici dovedeni na priredbe, pokazali su da im je važan i novi klavir, kao i čuvanje uspomene na jednog od svojih sugrađana zaslužnih za hrvatsku kulturu.

 

Pri tom je pijanist, skladatelj, pedagog, glazbeni teoretičar i akademik Natko Devčić (30. lipnja 1914. – 4. rujna 1997.) već kao mladić napustio Glinu i zauvijek se odselio u Zagreb. Međutim, njegova udovica, gospođa Beata Devčić, glasovita zagrebačka profesorica glazbe, najbolji je svjedok i nastavljač ljubavi svoga supruga prema rodnom gradu. Kao počasna gošća bila je osobito dirnuta svečanošću koje su zajednički organizirali Grad Glina, Hrvatskog društvo skladatelja, HAZU i Ministarstvo kulture RH.

 

I ova svečanost, baš kao i onaj dirljiv koncert pijanistice Mire Flies Šimatović s prvacima zagrebačke Opere prije tri godine, imali su još nešto zajedničko: ideju da je Zagreb, kao središte hrvatske države i kulture, dužan sa zahvalnošću uzvraćati provinciji na ljudima kakav je bio Natko Devčić i kakvih je mnogo. Dovoljno je uzeti u ruke bilo koji leksikon znamenitih Hrvata i pogledati mjesta njihova rođenja. Zagreb, baš kao i svako državno središte, privlači i usisava sve najbolje iz cijele zemlje, prema njemu s raznovrsnim talentima, željama, snovima i ambicijama hrle nadarena djeca iz svakog zakutka i zaselka domovine.

 

Ali, u današnje se vrijeme u tom istom Zagrebu i njegovim velebnim ustanovama i velevažnim institucijama dičnih imena sve rjeđe javlja svijest o tome da je metropola svojim provincijama dužna ne samo zahvalnost nego i ulaganje u nove naraštaje.

Upravo je u Glini, kaže predaja, prvi put zasvirana i prema Runjaninovim notama otpjevana Mihanovićeva Hrvatska domovina, Lijepa naša. Zbog toga Glina s pravom pokušava doći do pozornosti hrvatske javnosti i hrvatske države i kao grad hrvatske himne. Gradonačelnik Bakšić ima čak i jednu vrlo originalnu ideju o festivalu himni, a sa suradnicima je razvio i koncept projekta integriranog razvoja pod naslovom “Glina – riznica nacionalnog identiteta”

 

Da, nadarena djeca se rađaju i predstavljaju čudo i za svoje roditelje. Ali, ako im se ne pruži barem minimalna prilika za prepoznavanje svojih talenata, ako se za cijelog svog djetinjstva i mladosti ne susretnu s ljudima, djelima i primjerima koji im mogu razbuditi maštu i potaknuti znatiželju i ambicije, iskra duha ili možda čak genija u njima ostat će neotkrivena, skrivena i na kraju će utrnuti skupa sa životom koji se mimoišao sa svojom sudbinom. Valjda nitko ne misli da djeci danas na tom putu mogu pomoći i oplemeniti ih pametni telefoni, današnji mediji i internet?

 

Uostalom, vratimo se opet na te velebne i velevažne naše zgrade, ustanove i državna ministarstva i pročačkajmo po njihovoj povijesti, počevši od imena utemeljitelja i datuma nastanka.

 

Kada bi hrvatska država za svoje današnje “provincije”, gradove, prekobrojne općine i sela, činila barem deseti dio onoga što je u tom pogledu za svoju hrvatsku provinciju činio carski Beč, gdje bi nam bio kraj? Ima stvari u kojima i okupatori mogu dati dobar primjer.

 

Glina je grad u kojem se, s pravom, vole hvaliti svojom kulturnom prošlošću, usko vezanom uz vojnu povijest. Josip Jelačić je iz glinskog garnizona otišao na mjesto hrvatskog bana, ostavivši za sobom, među ostalim, lijepo uređen glavni gradski perivoj. Mnogi su se austrougarski oficiri bavili i glazbom, a među njima je bio i Josif Runjanin.

 

Upravo je u Glini, kaže predaja, prvi put zasvirana i prema Runjaninovim notama otpjevana Mihanovićeva Hrvatska domovina, Lijepa naša. Zbog toga Glina s pravom pokušava doći do pozornosti hrvatske javnosti i hrvatske države i kao grad hrvatske himne. Gradonačelnik Bakšić ima čak i jednu vrlo originalnu ideju o festivalu himni, a sa suradnicima je razvio i koncept projekta integriranog razvoja pod naslovom “Glina – riznica nacionalnog identiteta”.

 

Jedna stvar u tom konceptu, doduše, vrlo vidno nedostaje. Predviđeno je spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu kao i memorijalna prezentacija mjesta na kojem je u središtu grada stajala župna katolička crkva sv. Ivana Nepomuka, koju su tijekom okupacije srpski pobunjenici sravnili do temelja.

Nikakvog sluha nema u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sve je zapelo u nekom uredu, a odgovori na brojne upite su sve jedan birokratskiji od drugog. Pa kad to već nije riješio ministar Jovanović, eto njegovu nasljedniku Mornaru prvog, važnog i vrlo jednostavnog zadatka: dajte gradu hrvatske himne Glini glazbenu školu!

 

Ali, nekima je taj zločin, baš kao i povelik broj ubijenih Hrvata iz Gline i onih koji su još uvijek na popisu nestalih, valjan razlog da se ni jednom riječju ne spominje pravoslavna crkva koja je 1941. najprije bila poprište masovnog ubojstva srpskog stanovništa, a potom je i srušena. Umjesto nove crkve, komunističke su vlasti na njenu mjestu izgradile Spomen-dom. Nakon oslobođenja u Oluji iz te su zgrade uklonjeni svi tragovi spomena na žrtve ustaškog zločina. Devastiran je spomenički kompleks i ispred zgrade koja je preimenovana u Hrvatski dom.

 

O tome ljudi u Glini nerado govore, što najbolje govori da su svjesni koliko je cijela ta stvar oko pamćenja, sjećanja i počasti žrtvama riješena na, blago rečeno, nepriličan način. No, to je priča za sebe za koju će Glinjani sami, Hrvati i Srbi zajedno, morati smoći snage da je raščiste i svojoj djeci otvore put prema budućnosti u kojoj neće vladati pravilo crkva za crkvu, grob za grob.

 

U tom je smislu primjereno na mjestu zločina djeci ponuditi upravo glazbu, pružiti im priliku za oplemenjivanje i razvijanje talenata, dati im poticaj da grade neki novi bolji svijet.

 

U glinskom Hrvatskom domu i u Gradu Glini sve je spremno za otvaranje Glazbene škole, prve u tom gradu hrvatske himne. Osigurali su sredstva, obavili sve administrativne procedure, dali školi već i ime Natka Devčića, napravili audiciju i već registrirali pedesetak nadarenih djevojčica i dječaka. Imaju i profesore i novac. K tomu profesorica Devčić, itekako kompetentna za tu prosudbu, tvrdi da čak petnaestero od prijavljene djece ima apsolutni sluh.

 

Ali zato nikakvog sluha nema u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sve je zapelo u nekom uredu, a odgovori na brojne upite su sve jedan birokratskiji od drugog. Pa kad to već nije riješio ministar Jovanović, eto njegovu nasljedniku Mornaru prvog, važnog i vrlo jednostavnog zadatka: dajte gradu hrvatske himne Glini glazbenu školu!

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Posrči, zataji, naguzi

Autor: / Leave a Comment

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.

 

Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno.

Pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka

 

S kojim ćete se likom na pozornici poistovjetiti, to svakako ovisi i o namjeri autora, ali isto tako i o osobnom moralu, karakteru, svjetonazoru ili vjeri gledatelja. I svi smo, naravno, na strani Joce-Amleta. A baš Hamlet, onaj Shakespeareov na danskom dvoru, kao i Brešanov u poljoprivrednoj zadruzi i mjesnim aktivima Narodnog fronta i Partije u selu Mrduša Donja, prokazuje laž i slabosti tog osobnog morala, časti i vjere svakog pojedinog lika i gledatelja.

 

Drama princa Hamleta i Joce Škokića, rečenoga Škoke, istovjetna je. Oni su probuđeni i vlastitog udesa svjesni pojedinci. Njima su oči otvorili zločini nad vlastitim dobrim i pravednim očevima čiji ih duhovi progone i tjeraju da otkriju istinu o zločinu na kojem je izgrađena čitava jedna društvena i politička hijerarhija ugleda, časti, moći i vlasti. Tu istinu oni najprije bacaju u lice samim zločincima, a onda se okreću javnoj savjesti, osobito Brešanov Joco u kraju, selu i jeziku koji se diče grubom izravnošću i nesposobnošću za bilo kakvo okolišanje. Hamlet i Joco su zviždači!

 

Ali, bivalo je tako u Shakespeareovo vrijeme, a zacijelo i mnogo ranije; bivalo je tako i u vrijeme Brešanove mladosti kada je 1965., iz ogorčenosti i dišpeta, napisao slavni komad; bivalo je tako i 1971. kada je Mrduša zaživjela na sceni Teatra &TD, a i pet godina kasnije kada ju je komunistički Centralni komitet od tamo skidao glasom i rukom Ivice Račana, kako u programskoj knjižici svjedoči Vjeran Zuppa, tada skupa s Mrdušom uklonjen iz kazališta. Usput, ni metoda nam nije strana. Kad nije moglo drugačije, učinjeno je to na zahtjev živih i mrtvih branitelja, pardon, partizana sa Sutjeske.

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije: “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”

 

Dakle, očito je bivalo uvijek, pa što ne bi bivalo i danas, da Joco-Amlet ostaje sam, a čitavo selo gluho za njegove zviždanje i urlanje koje svima kvari mir, dobro raspoloženje i veselje koje se ipak tu i tamo desi. Kako Danci i Mrdušani, tako i svaka publika svakog Hamleta, pa i svake dobre satire kakva se ovih dana daje u kazalištu Kerempuh. Brešan nam je pokazao što se dogodi književnosti, teatru, umjetnosti i kulturi kada ih se uhvate tipovi poput Mate Bukarice, rečenog Bukare, lažnog partizanskog prvoborca i lokalnog komesara partijskom silom nadređenog svim ostalim mjesnim odborima, aktivima i zadrugama sela Mrduša Donja u općini Blatnik.

 

Osim ako sami ne igraju nekog kralja, Bukare se ipak drže dalje od kazališta. Ali, što je s nama u gledalištu? Naša je sućut uz Amleta i Omeliju, Jocu i Anđu. Ali, u Bukari koji urla “Ja sam, ljudi, jedan strašan kralj, moja šaka udara ki malj, sve poda mnom kuka, pišti, stenje, ljudi, stoka, drvlje i kamenje” mi prepoznajemo gazde i vlasnike današnjice, naših vlastitih poslova i života. Ali, među njihovim podanicima i dodvoricama, ako ni po čemu drugom, a onda po šutnji, prepoznajemo i barem jedan djelić sebe samih. U popratnom tekstu predstave to je vrlo točno sažela dramaturginja Željka Udovičić Pleština:

 

“Ta priča o oportunistima, lopovima, licemjerima, skrivenima iza političke frazeologije trenutka razotkriva glupost totalitarnog režima, ali jednako tako otvara prostor analogiji s našim vremenom demokrature. I prokazuje da promjena sistema ne garantira promjenu mentaliteta. On je ostao isti. Stoga je ova predstava o nama, ona nam pokazuje da su Bukare i danas jednako tako na vlasti, da je sve prepuno poltrona Mačaka, a da je pobuna pojedinca idealistički čin osuđen i od ovog društva na propast.”

 

Ovu posljednju rečenicu valja ponoviti i dobro si je posvijestiti: pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka.

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno

 

No, za razliku od završne scene antologijskog filma Krste Papića, novi Bukara u strašnom i sjajnom tumačenju Gorana Navojca u svom završnom medvjeđem plesu ostaje sam. Ostali mu se likovi ne pridružuju. Gledaju ga nepomično i nijemo, zgađeni čitavom pričom i svojim udjelom u njoj. U tom su prizori sadržani i bezizlazni očaj i makar slabašna nada, putokaz prema kakvom-takvom otporu.

 

Utoliko sablasnije odjekuju gledalištem udarci teških Bukarinih nogu o kazališne daske koje ovdje čitav svijet znače, a stihovi u desetercu opisuju principe kojima se vode i pripadnici današnjih elita: “Čaše, pijati, žlice, botiljuni, pečeno meso i dobri bokuni, pohano pile i but od janjca, teleća noga i bubrig od prasca. Kolači, kotači, blagajne, vile, zadružni savjet, pečeno pile, općina, kotar, praseća mast, janjeća muda, narodna vlast, slanina, kobasa i srce na žaru, donesi kumašine rakiju staru.”

 

Što je grublji, taj je govor istinitiji: “Trešeta, briškula, kupa i špada, članska knjižica, divica mlada, upravni odbor, postelja meka, žena nek u kući sidi i čeka, prkno udovice, visoka plaća, zaprdi i naij se dobrih kolača”.

 

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije:

 

“Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”.

 

Baš kao i likovi ovoj predstavi, najmanje što možemo jest ne pridružiti se Bukarinoj pjesmi pripjevom “uživajmo braćo draga, nek iđe sve dovraga”, a sve pod žutom petokrakom zvijezdom koja na kraju na pozornici neprimjetno zamijeni onu crvenu.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Modrić za Ujevića i gol!

Autor: / Leave a Comment

Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.

 

Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.

Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu

 

Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.

 

Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.

 

Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.

 

Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.

Recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?

 

Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.

 

Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?

 

Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.

 

Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.

 

Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.

S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne

 

Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.

 

Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.

 

Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.

 

Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.

 

S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Ivan Pavao II. – jugofil

Autor: / Leave a Comment

U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

 

Tko to ovim riječima Hrvatsku opet gura na Balkan i zaziva jugonostalgiju i jugofiliju zlorabeći pritom i imena nabujalih rijeka govoreći: “U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama.

 

Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, Srednje i zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.”

Papine su riječi tračak nade, vjere i razuma za sve nas na ovoj strani ljudskosti gdje je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. Ustaša ili udbaš, svejedno. Na strani na kojoj se ljudi s obje strane rijeke razumiju

 

Sjećate li se sada tko je i kada izrekao te riječi? Papa Ivan Pavao II. u svojoj povijesnoj propovijedi pred mnoštvom vjernika i hodočasnika na zagrebačkom hipodromu, u Hrvatskoj usred rata, 11. rujna 1994.

 

Jedna se mudra građanka ovih dana vodene kataklizme prisjetila papinih riječi o Savi i Dunavu i prepisala ih na Facebook. Iz komentara se vidjelo da su te riječi zaboravili, kao da ih uopće nisu čuli, čak i neki koji su bili na toj papinoj milijunskoj misi. Ništa čudno. Odjek glavne poruke prvog posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj nastojao se mnogim sredstvima prigušiti.

 

Među onima koji su kao zahvalni Hrvati i katolici slavili proglašenje Ivana Pavla II. svetim, i danas će se na mnoge uši i duše uz tresak spustiti tvrdi oklop pred riječima kao što su ove: “Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture i vlastitih osjećaja, istu privrženost Kristovu evanđelju.

 

Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti.”

Nakon propovijedi u Bleiburgu, ali i one biskupa Škvorčevića u župi Jasenovac, možda je došlo vrijeme da se poslušaju i povijesne riječi Ivana Pavla II.

 

Papina je propovijed bila jasna kao dan, taj divan, sunčan i bistar rujanski dan njegova dolaska u ratom izmučenu Hrvatsku:

 

“U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?”

 

Ove su riječi toliko jasne da ih svojim mudrovanjima i objašnjenjima ne mogu zamutiti ni teolozi, ni lingvisti. Mogu ih samo prešućivanjem pokušati sakriti u zaboravu.

 

Naposljetku, ako je pravoslavnima, muslimanima i svim ostalima bio molba, katolicima koji su ga dočekali kao vrhovnog vjerskog poglavara papina je propovijed bila velikom ljubavlju nadahnuta, ali zato ništa manje izričita i nedvosmislena zapovijed:

Papina je propovijed bila jasna kao dan, taj divan, sunčan i bistar rujanski dan njegova dolaska u ratom izmučenu Hrvatsku: “U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere….”

 

”Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’.”

 

Pomislio sam da je vrijeme da se ponovno poslušaju i ove povijesne papine mirotvorne riječi nakon propovijedi koje su izrekli najprije požeški biskup Antun Škvorčević 11. ožujka u župnoj crkvi u Jasenovcu, a drugu dubrovački biskup Mato Uzinić u subotu 17. svibnja u Bleiburgu. Nije pravedno reći da se Crkva u Hrvatskoj potpuno oglušila o papinu propovijed. Jedan od najsnažnijih odjeka bilo je Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata koje su 1. svibnja 1995. potpisali kardinal Kuharić i svi hrvatski biskupi.

 

Međutim, nakon umirovljenja i smrti kardinala Kuharića, i to se pismo, također povijesno, rijetko spominjalo, a osobito njegova temeljna poruka koju je u Jasenovcu doslovno citirao biskup Škvorčević: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?

 

A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

”…Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?” Ove su riječi toliko jasne da ih svojim mudrovanjima i objašnjenjima ne mogu zamutiti ni teolozi, ni lingvisti. Mogu ih samo prešućivanjem pokušati sakriti u zaboravu

 

Biskup Uzinić rekao je i ovo: “Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo svoje žrtve i tuđe zločine, nego i svoje zločine i tuđe žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti.”

 

Ali, Hrvati se doista moraju najprije među sobom pomiriti. Premda je i kardinal Bozanić još 2007. u Bleiburgu citirao Stepinčeve riječi o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”, koje je ove godine ponovio i Uzinić, dubrovački je biskup otišao korak dalje. Napravio je prestrojavanje živih uz mrtve koje bi moglo biti plodonosno ako zaživi u mislima i raspravama. On nije pozvao na pomirenje “nas” i “njih”, što bi Crkvu opet ukopalo u blajburški rov nasuprot onog jasenovačkog, nego je pozvao na identificiranje i empatiju sa svim žrtvama govoreći: “Mi, mi u Bleiburgu, i mi, mi u Jasenovcu”.

 

Kao alternativu takvom “preuzimaju odgovornosti za društvu koje nam je povjereno” biskup Uzinić je vrlo jasno označio “zatvaranje u sebične, bilo osobne, bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno”. Nadam se da će biskup Uzinić sve to što prije ponoviti i pod jasenovačkim kamenim cvijetom.

 

Ustašama i udbašima zajedničko je upravo opravdavanje, umanjivanje i nijekanje jednih zločina nasuprot drugih. No, biskupove riječi morat će se ozbiljno pretresti upravo u Crkvi čiji pojedinci i dalje istinu o komunističkim zločinima traže umanjujući one ustaške. Jedan od njih je crkveni povjesničar, svećenik, ali i državni službenik dr. Stjepan Razum.

 

Upravo Razumove teze o sasvim običnom i uobičajenom “sabirnom polju Jasenovac” Uziniću na nos stavljaju filoustaški portali kojima je od biskupove propovijedi ostao gorak okus u ustima.

 

Ali, zato su takve riječi tračak nade, vjere i razuma za sve nas na ovoj strani ljudskosti gdje je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. Ustaša ili udbaš, svejedno. Na strani na kojoj se ljudi s obje strane rijeke razumiju.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt