autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukinimo kulturu!

Autor: / Leave a Comment

O novom srpskom premijeru Aleksandru Vučiću možete misliti što god hoćete. Imate puno pravo sumnjati u njegovu preobrazbu od četničkog vojvode šešeljevskog tipa u proeuropskog demokrata. Možete na njegovu najavu obračuna s korupcijom gledati kao na jeftinu populističku predstavu s pažljivo probranim metama.

 

Takvo mišljenje, uostalom, ima i veći dio mojih beogradskih prijatelja. Uostalom, možete o Aleksandru Vučiću ne misliti apsolutno ništa i praviti se da taj komad Balkana pod imenom Srbija uopće ne postoji, a ako i postoji, nas u Hrvatskoj savršeno se ne tiče. Međutim, ako vam je imalo na srcu ono što zovemo kulturom, zanimat će vas jedan Vučićev postupak o kojem u hrvatskim medijima baš i nije bilo nekog spomena.

Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi

 

Kada je za inauguracije nove Vlade u trosatnom izlaganju pred Skupštinom u Beogradu Aleksandar Vučić predstavljao svoj politički i premijerski program, učinio je jedan presedan: procijenjeno onako od oka, ali najmanje deset posto tog vremena i unaprijed napisanog i pripremljenog teksta posvetio je – kulturi. To je uistinu nešto novo ne samo u Srbiji nego i mnogo šire, a o Hrvatskoj da ne govorimo. I sam je Vučić u svom govoru istaknuo da nijedan predsjednik Vlade Republike Srbije prije njega sa skupštinske govornice uopće nije spominjao kulturu.

 

O svemu tome, ponavljam, ne morate misliti ništa, ali uzmite na znanje makar kao neku bizarnost iz istočnog nam susjedstva.

 

Je li za kulturu neke države i njenih naroda (premijer Vučić, naime, nije zaboravio u svoj program uključiti i brigu o kulturama manjinskih naroda u Srbiji) bolje da ju političar takvog kova spominje ili da je, baš kao i svi njegovi prethodnici, prešuti? Na to se pitanje ne može dati brz i jednostavan odgovor. Vrijeme će iskušati sve segmente Vučićeve politike, pa i onaj kulturni.

 

Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi.

 

Osim toga, Ivan Tasovac prije desetak dana drugi je put gostovao u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Prvi je put tamo bio pozvan kao direktor Beogradske filharmonije, a sada i kao ministar kulture u vladi Republike Srbije da govori o izazovima, vrijednostima i opasnostima za kulturu u globaliziranom svijetu.

Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića

 

Ako ništa drugo, svoju kulturnu politiku srpski su premijer i njegov ministar pošteno prenijeli javnosti, domaćoj i stranoj.

 

Komunikacija, komunikacija, komunikacija… ta se riječ neprestano ponavlja u komentarima i analizama slabosti hrvatskog premijera Zorana Milanovića i njegove vlade u kojoj je isti problem ima i Ministarstvo kulture. Upravljačka kriza zagrebačkog HNK samo je jedna, ali vrlo vidljiva i bolna točka hrvatske institucionalne kulture otkako je upravljanje državom, pa i onim što volimo nazivati hrvatskom nacionalnom kulturom, preuzeo SDP sa svojim koalicijskim saveznicima.

 

Prema oskudnim informacijama koje procure sa sastanaka koje ovih dana ima novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK, što s ministricom kulture i njenim zamjenikom, što s ljudima koji su još uvijek vršitelji svih upravljačkih dužnosti u HNK, do rezultata se dolazi sporo i teško. Ili ni sama ministrica Zlatar Violić nema jasnu sliku o tome što točno očekuje od Dubravke Vrgoč u HNK ili Dubravka Vrgoč za ministričine eventualne vizije ne mari, uglavnom, još uvijek ni umjetnici ni publika HNK ne znaju koji će ih program okupiti najesen i kako će izgledati nova sezona.

 

Požurivanje nije neumjesno. Ta već je kraj svibnja i pretplate su već odavno trebale biti u prodaji, a od publike se ne može očekivati da će kupovati bjanko-mjenice kao izraz slijepog povjerenja novoj upravi čiji sastav još ionako nije poznat.

 

Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića.

No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem

 

Međutim, nema mjesta čuđenju ni zgražanju, ne događa nam se ništa što nam nije prethodnih godina bilo najavljivano, obećavano, čime nam se nije prijetilo i što smo mogli čitati iz znakova vremena. Zašto bi kultura, koja među potrebama građana ipak zauzima mjesto nekakve duhovne, intelektualne i civilizacijske nadgradnje, bila iznimka nakon što je država već u pitanje dovela i mnoge temeljne, egzistencijalne stvari u životu tih istih građana, pa i same naše živote?

 

Razmislite zašto je u havariji hrvatskog autobusa na talijanskoj autostradi poginuo mladić s Pelješca Matijas Grbavac? Koliko je obezvrijeđen ljudski rad i odgovornost koja uz njega ide kada je satnica neiskusnog vozača koji je skrivio nesreću petnaest kuna i kada mu je to ionako usputni dodatni posao? U sustavu u kojem tako malo vrijedi posao profesionalnog vozača autobusa ne vrijede više ni životi putnika koje on prevozi.

 

Zar nas već godinama ne upozoravaju da ćemo morati raditi više sati i na više radnih mjesta da bismo zarađivali manje? Zar ljudski rad i znanje nisu svakim danim u ovoj zemlji sve manje vrijedni i zar se o svim vrstama usluga koje bi država trebala pružati svojim građanima ne govori samo kao o trošku? Što se tu više uopće ima kulturno nadograđivati?

 

Zar nije u pravu gradonačelnik Splita (SDP-ov!) kada intendantu splitskog HNK i umjetničkom ravnatelju Splitskog ljeta Tončiju Biliću pošalje uvredljivi papir na kojem piše da za te svoje opere, za tih pet predstava Nabucca i Aide može dobiti Peristil najviše na tjedan dana? Što će komu taj Verdi kad turisti prolaznici s kruzera negoduju te manje potroše i popiju zbog tih opernih kulisa i tribina?

 

No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Glazba kao opomena živima

Autor: / Leave a Comment

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja.

 

Prethodne su rečenice slobodni prijevod stihova Wilfreda Owena. Tjedan dana prije završetka Prvog svjetskog rata taj mladi poručnik unaprijeđen je u čin velikog ratnog pjesnika. Promaknuće mu je na poljima oko francuskog mjestašca Joncourt uručila smrt. Owen je imao 25 godina kad je prešao na stranu onih u čije je ime do tada pisao, na stranu svojih poginulih drugova.

 

Owen je odrastao u prilično siromašnoj obitelji, ali svojim radom i učenjem, a osobito literarnim interesom i talentom, otškrinuo si je vrata prema nekim širim horizontima i mogućnostima. U rat mu se nije žurilo i nije među prvima 1914. pohrlio za ratnim trubama i zastavama. Ipak, vjerojatno više zbog osjećaja solidarnosti nego dužnosti prema kralju, ujesen 1915. postao je dobrovoljac i nakon obuke upućen je na Zapadni front.

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja

 

Prva pisma koja je odatle slao kući bila su puna prezira prema vojničinama koji su ga okruživali i bili pod njegovim zapovjedništvom. Zgražao se nad grubošću, prostaklukom i spremnošću na lupeštvo. A onda ga je dohvatila granata i odbacila u jamu punu leševa u kojoj je ležao nekoliko dana prije nego su ga pronašli i spasili.

 

Imao je ozbiljne psihičke smetnje, klasični PTSP, zbog čega je poslan natrag na Otok, na oporavak. Ponovno sposobnim za vojnu službu proglašen je taman na vrijeme da se vrati na bojišnicu i ne zakasni na susret sa sudbinom kod Joncourta.

 

Za stihovima Wilfreda Owena posegnuo je 1961. veliki engleski skladatelj Benjamin Britten nakon što je dobio narudžbu da napiše glazbu koja će uveličati jedan vrlo poseban događaj: posvećenje nove katedrale u Coventryju koja je ponovo izgrađena nakon što je 14. studenog 1940. bila razorena u jednom od strašnih noćnih pohoda njemačkih bombardera. Svečani čin i praizvedba Brittenovog Ratnog requiema dogodila se 30. svibnja 1962. godine.

 

Bilo je to sedamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg je Velika Britanija, nakon velikih žrtava, izašla kao jedan od pobjednika. Ali, Benjamin Britten ne piše veliku simfonijsku odu trijumfalnoj pobjedi, nego misu za mrtve koja snažno i potresno, ponajviše zahvaljujući Owenovim stihovima, svjedoči da trijumfa u ratu nema.

 

Oratorijska skladba za veliki orkestar i veliki mješoviti te još jedan dječački zbor ima i tri solističke pjevačke dionice, a sam je Britten odredio i tko će ih pjevati na svečanoj praizvedbi. Uz engleskog tenora Petera Pearsa stajao je njemački bariton Dietrich Fischer-Dieskau, a pozvana je bila i jednako velika i znamenita ruska sopranistica Galina Višnjevskaja.

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”

 

Takvim izborom pjevača osnažena je humanistička i pacifistička poruka partiture na čijoj su prvoj stranici također bile ispisane riječi Wilfreda Owena: “Moja tema je rat i žalost zbog rata. Poezija je u žalosti… opomena je jedino što pjesnik danas može učiniti.”

 

Jednom od svojih najvećih glazbenih djela Britten je pridao i vrlo osobnu posvetu četvorici svojih prijatelja koje je odnio Drugi svjetski rat. Kosti trojice od njih ostale su razasute europskim bojištima. Četvrti je iznio živu glavu iz klaonice normandijskih plaža i svih kasnijih bitaka, ali je 1959., samo dva mjeseca prije svog zakazanog vjenčanja, počinio samoubojstvo.

 

Ni Britten ni Owen ne likuju nad ubijenim i poraženim neprijateljem. Oni oplakuju sve mrtve. Kada sam nedavno u Berlinu slušao Ratni requiem na samom me početku zgromio stih o onima “koji su umrli kao stoka”.

 

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”.

 

Vrhunac su Ratnog requiema stihovi u kojima ubijeni vojnik tumara svijetom mrtvih i susreće čovjeka koji mu je strašno poznat i koji mu se predstavlja riječima: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. U posljednjim taktovima tenor i bariton pjevaju “Hajde da sad spavamo”, a zbor im na latinskom odgovara “Počivali u miru. Amen”.

 

Ratni je requiem praizveden u Coventryju sedamnaest godina nakon rata, a ponovo je izveden i u Zagrebu 28. rujna, osamnaest godina nakon završetka našeg rata. Dvorana Lisinski tim je koncertom ne samo otvorila novu sezonu, nego izvršila i velik i važan umjetnički obred oplakivanja svih mrtvih i pomirivanja svih živih.

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima

 

U duhu Brittena i Owena, uz Simfonijski orkestar HRT-a pjevali su zborovi iz Beograda, Sarajeva i Zagreba, ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević obećao je postaviti i zaslone s prijevodom čitavog teksta. Iznimno je bilo važno da svi u publici u svakom trenutku znaju koje se riječi, pojačane univerzalnom, silno potresnom i duboko skrušenom glazbom, pjevaju na pozornici.

 

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima.

 

I zato je neprilično nad ijednim grobom slaviti bilo što drugo osim mira. Neprilično je na bilo kojem bojištu trijumfirati i likovati. Podlo je i kukavički remetiti mir mrtvih prizivajući opet njihove kosti u to bijesno kolo koje ih je već jednom pregazilo.

 

(…) Samo oplakivanje svih mrtvih i samo slavljenje mira za sve žive priliči ljudskom dostojanstvu i razumu. Ni razuma ni duše nemaju oni koji s govornica, oltara i pozornica čine drugačije, ili su hulje s interesima koji su im važniji od svih živih i mrtvih.

 

(Ovotjedna je kolumna, zbog spriječenosti autora, prilagođena repriza Pofukova teksta o Brittenovom ratnom requiemu objavljen 4.8.13. u Večernjem listu kojeg donosimo u povodu Dana Europe).

Vrgoč: prilika za HNK

Autor: / Leave a Comment

Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?

 

Tko dobro pročita i program Dubravke Vrgoč i napade na nju vidjet će da joj je pitanje na mjestu. Dio onih koji su je napali doista je isticanje nužnosti promjena u programu Dubravke Vrgoč pročitao kao kapitulaciju i izdaju.

 

I progres i nacija i kultura opasne su, velike, teške i poviješću opterećene riječi od kojih lako nastaju i populističke floskule i parole ubojica. Što napretkom, što nacijom, ogrtali su se svi masovni ubojice. Čine to i danas i sve su nam bliže, jer preblizu nam je čitav svijet. Sva njegova veličina i ljepota, sve njegove drame, tragedije i trijumfi, skupa sa svim bizarnostima, gadostima i banalnostima, sve nam to neprestano zuji oko glave, sabijeno u elektronske slike i slova.

Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?

 

Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore.

 

Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište.

 

Da, ona smatra da kazalište, kao i umjetnost općenito, moraju oplemenjivati. Ali, oplemenjivanje se ne postiže samo estetskom ugodom i lijepom deklamacijom biranih riječi. Čitav svijet klizi u sve veću grubost, primitivizam, nasilje i ružnoću. Mi i malo brže od njega.

 

Uostalom, i u Zagrebačkom kazalištu mladih pod dugogodišnjim i prema svim pokazateljima uspješnim vodstvom Dubravke Vrgoč uvijek se s jednakom ozbiljnošću pristupalo i brutalnim predstavama kakve zna raditi, recimo, Ivica Buljan, kao i suptilnim redateljskim i autorskim šaputanjima jednog gotovog pa kazališno-kršćanskog mistika Renea Medvešeka. Ne spada li rad i jednog i drugog među najveće vrijednosti suvremene hrvatske nacionalne kulture?

Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore. Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište

 

U razgovoru koji sam prošle srijede u Knjižarsko-galerijskom centru VBZ-a Fadil Hadžić s Dubravkom Vrgoč najprije vodio ja, a onda i zainteresirana publika, nova je intendantica HNK vrlo jasno izrekla neke stvari koje su čista suprotnost onome što joj se predbacuje.

 

Premda je to očito iz njezinog dosadašnjeg djelovanja za koje su i ona i autori i glumci ZKM-a dobili mnoge hrvatske i svjetske nagrade i priznanja, Dubravka Vrgoč je s pravom osjetila potrebu ponoviti i istaknuti promicanje a da čije i koje druge nego upravo hrvatske kulture u Europi i svijetu kroz toliki broj gostovanja naših glumaca, redatelja, predstava i autora o kakvom se većina drugih hrvatskih kazališta nikada nije usudila ni sanjati. Pogotovo u posljednjih dvadeset godina.

 

No, bez obzira na sve te dobro poznate činjenice, oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč.

 

I upravo ona u tim partnerskim suradnjama inzistira na ravnopravnosti. Pa nije ona ZKM pretvorila u poligon za gostovanja preplaćenih stranaca. Češće se u kontekstu takvog duhovnog i materijalnog rasipništva spominjao HNK.

Oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč

 

Kada je preuzimala vodstvo ZKM-a, prisjeća se Dubravka Vrgoč, dočekalo ju je prazno gledalište, prazna blagajna i otpori slični ovima što su posljednjih tjedana odjekivali HNK-om, novinama i eterom. Činjenice su na njezinoj strani. Hvalospjeve ZKM-u suvišno je ponavljati. To kazalište je živo, puno i bogato, barem u odnosu na ostala, uključujući i HNK s neusporedivo većim budžetom iz gradskog i državnog proračuna. ZKM je, za razliku od hrvatske države, znao kako doći do novca iz europskih fondova koji su također sve škrtiji prema kulturi.

 

HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava.

 

O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom.

 

Nova intendantica zapravo postavlja jedno vrlo logično pitanje: u čemu je zapravo vrijednost te naše nacionalne kulture i njezinih djela ako ona ne prelaze granice hrvatske države, odnosno hrvatskog te eventualno srpskog jezika? Zar je nacionalna kultura nešto što se nosi samo po kući? Ili možda mi nismo sposobni, a možda čak ni uopće zainteresirani da tu našu nacionalnu kulturu predstavimo svijetu i uputimo je da komunicira s tom Europom, ovom sada u svakom, pa i političkom smislu našom Europom?

HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava. O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom

 

Evo jednog primjera iz kojeg će možda i Vrgoč znati izvući koristan zaključak. Najveći uspjeh hrvatske opere posljednjih godina bilo je gostovanje operne fantazije “Posljednji ljetni cvijet” na međunarodnom opernom festivalu ARMEL u mađarskom Segedinu čiji program redovito prenosi i Mezzo, najgledanija europska televizijska postaja specijalizirana za klasičnu glazbu.

 

Za hrvatsku operu i nacionalnu kulturu to je uspjeh zato što je riječ o autorskom djelu i predstavi skladatelja, redatelja i dirigenta Zorana Juranića. Znate li koje je kazalište praizvelo to djelo hrvatskog skladatelja i otišlo s njim u Mađarsku? Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Predstava je gostovala i u Zagrebu, na Muzičkom biennaleu koji je bio koprodukcijski partner.

 

A baš u našim HNK-ovima mnogo je onih koji pred suvremenom i manje suvremenom hrvatskom glazbom začepe nos čim se ne radi o Eri i Zrinskom koje, naravno, ni Dubravka Vrgoč neće izbrisati s repertoara jer ih smatra lektirom svih generacija.

 

U nemogućim uvjetima preuzimanja dužnosti navrat-nanos, što nije njena krivica nego odraz općeg nereda u državi, Dubravka Vrgoč preuzima i silno veliku odgovornost. Ona će osobno, a tko bi drugi, biti odgovorna za izbor suradnika, a potom programa i njegovu realizaciju. Ona zalaže svoje ime i karijeru. To je veliki ulog, kao što je velika i njena ambicija, volja i spremnost na rad. Od HNK je obećala napraviti ponovno važnu te umjetnički, kulturno i društveno relevantnu točku u Zagrebu, Hrvatskoj, regiji i Europi.

 

Ako se doista pokaže da je to u suprotnosti s nacionalnim kulturnim interesima onda ću i ja priznati da nemam pojma što je to uopće hrvatska nacionalna kultura. Srećom, tamo vani uvijek će biti ocean kulture u kojoj imaju o čemu i mogu razgovarati svi ljudi i svi narodi koji to žele i koji to znaju.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Srcem u Auschwitzu

Autor: / Leave a Comment

U mraku kresne šibica i osvijetli ruku koja pali dvije svijeće na stolu oko kojeg židovska obitelj pjesmom pozdravlja početak šabata. U nekoliko kadrova svijeće dogorijevaju, sve dok se ne ugase. Tako počinje film ‘‘Schindlerova lista” iz kojeg u tom trenutku nestaje boja i nastupa doba mraka, dočarano crno-bijelim slikama, s izuzetkom crvenog kaputića jedne djevojčice koja nestaje na lomači.

 

Upravo u Krakowu, na mjestu snimanja filma, o toj mi je kapi crvene boje prije tri godine pričao Branko Lustig, Oskarom nagrađeni producent “Schindlerove liste”. Rekao mi je da je taj crveni kaputić bio posveta Stevena Spielberga svoj djeci koja su ubijena u holokaustu. Njih milijun i dvjesto tisuća.

 

Boja se u “Schindlerovu listu” vraća pred sam kraj filma, u trenutku kada rabin, jedan od spašenih ‘‘Schindlerovih Židova”, u posljednjim danima zatočeništva ponovno smije zapaliti svijeću i pjesmom pozdraviti šabat.

Lustig je tog vikenda u Poljsku, a za njim i ja, hodočastio drugim povodom. Došao je obaviti obred bar micve kojim židovski dječaci postaju punopravni članovi odrasle židovske zajednice. Lustigu je kao dječaku taj obred bio uskraćen jer je svoj dvanaesti rođendan 10. lipnja 1944. “proslavio” upravo u Auschwitzu

 

Sve su ovo fragmenti priče koju sam pisao početkom svibnja 2011., nakon jednog od najvažnijih i najpotresnijih zadataka u mom životu kada sam kao jedini novinar iz Hrvatske imao povlasticu pratiti Branka Lustiga na jednom i za njega vrlo važnom putovanju. Taj me je put doveo u poljski gradić Oswiecim koji je u svjetsko pamćenje upisan pod svojim zauvijek zlokobnim njemačkim imenom Auschwitz. Mislio sam da znam sve o tom mjestu patnje, zločina i smrti. No, znati je jedno, a osjetiti drugo.

 

Upravo u raspravi o tome što je važnije, razum ili srce, zatekao sam tada u Krakowu Branka Lustiga i njegovog prijatelja Yitzhaka Adizesa. Taj ekonomski stručnjak iz Amerike, podrijetlom potomak sefardske židovske obitelji iz Makedonije, isticao je razum koji čovjeku kaže kamo da stavi srce, dok je slavni hrvatski filmaš zaključio da na kraju o tome što je i kakav je čovjek ipak presuđuje srce.

 

Tih je dana, inače, čitava Poljska bila u svečanom i slavljeničkom raspoloženju zbog beatifikacije Ivana Pavla II. I Branko Lustig se prisjetio svog susreta s tim papom i njegovog srdačnog smijeha nad činjenicom da film o njemu rade uglavnom sve sami Židovi. Prisjetio se i priče o mladom Wojtyli koji se za vrijeme rata često odricao svog radničkog ručka dobacajući hranu preko zida krakowskoga geta gladnijima od sebe.

 

Ali, Lustig je tog vikenda u Poljsku, a za njim i ja, hodočastio drugim povodom. Došao je obaviti obred bar micve kojim židovski dječaci postaju punopravni članovi odrasle židovske zajednice. Lustigu je kao dječaku taj obred bio uskraćen jer je svoj dvanaesti rođendan 10. lipnja 1944. “proslavio” upravo u Auschwitzu.

Židovski obred ispred logorske zgrade broj 24a, koji je zanosno pjevajući predvodio kantor Velike jeruzalemske sinagoge Chaim Adler, potresao me je do kosti, kao i sve ostale prisutne. Premda je svatko od njih u mislima imao svoje najdraže ubijene u holokaustu, to nije bilo žalovanje, nego obred radosti i pobjede. Kroz suze su se pjevali blagoslovi i pljeskalo se, pa čak i plesalo od radosti, kako i priliči bar micvi

 

Židovski obred ispred logorske zgrade broj 24a, koji je zanosno pjevajući predvodio kantor Velike jeruzalemske sinagoge Chaim Adler, potresao me je do kosti, kao i sve ostale prisutne. Premda je svatko od njih u mislima imao svoje najdraže ubijene u holokaustu, to nije bilo žalovanje, nego obred radosti i pobjede. Kroz suze su se pjevali blagoslovi i pljeskalo se, pa čak i plesalo od radosti, kako i priliči bar micvi. Bio je to prizor poput onog ponovnog paljenja svijeće u “Schindlerovoj listi”, trenutak u kojem je to mjesto, simbol najcrnjeg mraka i zla, ponovno obasjalo svjetlo, trenutak u kojem su se sunčanom proljetnom danu ponovno vratile boje. Bilo je to veliko slavlje života.

 

Nakon obreda i čestitanja sijedom “dječaku” na pragu svojih osamdesetih, koji se tog dana na simboličan način vratio tradiciji svojih predaka, ispod željeznih logorskih vrata s natpisom “Arbeit macht frei” začuo se zvuk šofara, obrednog ovnujskog roga. Bio je to poziv za više od deset tisuća mladih sa svih strana svijeta koji su se tada, kao i svake godine oko Dana sjećanja na holokaust, okupili na tradicionalni Marš živih kojim se mrtvi oplakuju, a živi ohrabruju u odlučnosti i nadi sažetoj u dvije riječi: nikad više!

 

Branko Lustig nepokolebljivim je korakom predvodio kolonu na tri kilometra dugom putu od Auschwitza do Birkenaua, još strašnijeg mjesta masovnih pogubljenja, do one poznate velike kapije ispod stražarskog tornja koja je, poput vrata pakla, gutala čitave vlakove. Naš junak tamo je komemorativnu baklju i riječ simbolički predao svojoj kćeri Sari kao najboljem svjedoku da poruka njenog oca, koju podjednako strasno zagovara i njezina majka Mirjana, rođenjem katolkinja i Hrvatica, živi i u novoj generaciji.

 

“Zato što je opraštanje jednako važno kao i pamćenje, slušajte one čije je podrijetlo i iskustvo drugačije od vašeg, oni će vas naučiti toleranciji. Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanja s patnjama drugih”, poručila je tada s govornice tisućama mladih ljudi Sara Lustig.

“Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanje s patnjama drugih. I na kraju, molim vas, poslušajte svoju obavezu. Mi imamo dužnost prema našem narodu, našim obiteljima i čitavom svijetu da promičemo mir i dobru volju i da živimo snažne i sretne živote!”

 

Ipak, tog je dana na tom mjestu Sari, Mirjani i Branku Lustigu, a i meni, nešto bolno nedostajalo pri pogledu na tisuće mladih ljudi pod imenima i zastavama brojnih država iz koji su došli u Poljsku. Uzalud smo pogledom tražili hrvatsku zastavu. Upravo tog dana Branko Lustig se zavjetovao da će na Marš živih dovesti i mlade iz Hrvatske.

 

I evo radosne vijesti o ispunjenom zavjetu. U subotu ujutro, kada je ovaj tekst izašao u tiskanom izdanju Večernjeg lista, iz Zagreba je prema Poljskoj, koja će igrom slučaja ponovno biti svečano raspoložena zbog kanonizacije Ivana Pavla II, na jedno drugačije i još važnije hodočašće krenuo autobus s pedesetak studenata Fakulteta političkih znanosti, njihovih profesora, i nekoliko kolega s Filozofskog fakulteta. Za njih će to biti studijsko putovanje i najbolja moguća terenska nastava u sklopu kolegija na kojima uče o povijesti fašizma, teoriji nacionalizma, politici povijesti, državi i nasilju, političkoj i socijalnoj psihologiji te suvremenoj civilizaciji.

 

U suradnji s Festivalom tolerancije, rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš spremno se odazvao Lustigovom pozivu, a sasvim konkretnog pokroviteljstva, odnosno sufinanciranja za čitavu Hrvatsku važne ekspedicije, prihvatio se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. U ponedjeljak će i on, skupa s Lustigom te zagrebačkim studentima, profesorima i rektorom sudjelovati u ovogodišnjem Maršu živih od Auschwitza do Birkenaua. Tamo će ove godine i Branku Lustigu srce biti na mjestu kada nad mnoštvom sa svih strana svijeta ugleda i hrvatsku zastavu.

 

No, još je važnije ono što će se tamo dogoditi djevojkama i mladićima koji će i sve nas predstavljati u Maršu živih koji poučava i opominje razum, ali i potresa i oplemenjuje srce. Želim im sretan put uz ponavljanje riječi koje je u Poljskoj prije tri godine izrekla Sara Lustig: “Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanje s patnjama drugih. I na kraju, molim vas, poslušajte svoju obavezu. Mi imamo dužnost prema našem narodu, našim obiteljima i čitavom svijetu da promičemo mir i dobru volju i da živimo snažne i sretne živote!”.

 

(Autor se odnosi na jučerašnji ponedjeljak jer je tekst napisao prije nekoliko dana. Prenosimo ga s portala Večernjeg lista)

Nečovječno postrojavanje

Autor: / 1 Comment

Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu.

 

Ovako u mom slobodnom prijevodu glasi prva strofa pjesme “Nun will die Sonn’ so hell aufgeh’n” njemačkog pjesnika Friedricha Rückerta. To je samo jedna od ukupno 428 pjesama koje je veliki njemački pjesnik napisao 1833. i 1834. nakon agonije i smrti dvoje svoje djece od tada smrtonosnog šarlaha. Manično pišući stihove pjesnik se borio protiv tuge i ludila. Nije pisao da bi pjesme objavio, nego da sebi pronađe utjehu, a svijetu oko sebe i nastavku života smisao.

Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka

 

U prvim godinama dvadesetog stoljeća tih se pjesama prihvatio veliki skladatelj Gustav Mahler. Odabrao ih je pet i uglazbio ih za glas i orkestar. Prva je upravo ona o suncu koje ne mari za užas prošle noći. Riječ je o jednom od najpoznatijih i najpotresnijih glazbenih djela te vrste. Naslov je Mahlerovog ciklusa, baš kao i Rückertovih pjesama, “Kindertotenlieder”. Pjesme o mrtvoj djeci.

 

Pjesme o mrtvoj djeci praizvedene su u Beču 29. siječnja 1905. godine. Dirigirao je sam Mahler. Okrutnom igrom sudbine samo dvije i pol godine kasnije, u srpnju 1907., Gustava i Almu Mahler zadesila je ista strašna nesreća kao i pjesnika Rückerta. Njihove dvije kćerkice oboljele su od šarlaha i difterije. Samo jedna je preživjela.

 

Ta biografska nesretna okolnost dodatno je bacila još malo sablasnog svjetla na “Kindertotenlieder”, ali nije bila presudna za žalobnu slavu tog djela. Mahler je odabrao one Rückertove stihove koji u ljudima bude suosjećanje i empatiju. Čak i čovjeku koji sam nije iskusio brigu za život vlastitog djeteta lako je uživjeti se u očaj roditeljskoga glasa koji sanja kako su njegova mrtva djeca samo nakratko izašla iz kuće i svakog će trenutka nahrupiti kroz vrata uz zvonki smijeh i topot nožica, kao u pjesmi “Oft denk’ ich, sie sind nur ausgegangen”.

 

Pjesma koju je Mahler stavio na kraj svog ciklusa nosi naslov “In diesem Wetter”.

 

“Nikada ne bih poslao svoju djecu van po ovom vremenu, po ovakvoj oluji, Njih su odnijeli prije nego što sam ih stigao upozoriti da se čuvaju”.

Uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata

 

Ipak, na samom kraju, pjesnik nalazi utjehu u čvrstoj vjeri da nad njegovom mrtvom djecom bdije i od nevremena ih čuva neka veća i viša sila koju zove Božjom rukom. I zato vjeruje da njegova djeca tamo vani, na tom nevremenu i oluji, počivaju mirno kao u majčinom domu.

 

Utjeha za neutješne, tako je muzikolog Andreas Dorschel nazvao svoj članak o “Kindertotenlieder” ukazujući na posebnu poruku upisanu u note samog završetka skladbe. Tu je Mahler citirao jednu od glavnih tema svoje Treće simfonije i njenog stavka koji nosi programatski naslov “Što mi govori ljubav”. Smrt je jaka, ali ljubav je još jača.

 

Nisu Mahlerove pjesme samo još jedan antologijski dragulj u povijesti europske glazbe i kulture. One su ritualno djelo za kojim se poseže sa strahopoštovanjem i u trenucima onih najvećih i najstrašnijih nesreća nakon kojih je najteže pronaći utjehu i smisao. Od umiranja djece malo što je strašnije, osim jednog: ubijanja djece. Nažalost, među desecima tisuća žrtava posljednjih balkanskih ratova bila su i djeca. Njih na stotine samo u Hrvatskoj.

 

Kod svih velikih stradanja, kada smrt ljude kosi kao snoplje, imena se vrlo brzo prestaju i zapisivati, a kamoli pamtiti. Kolektivno pamćenje ne vodi računa o pojedinačnim smrtima. Zato pojedinačne mrtve ljude, njihova imena i prezimena, njihova lica, oči, glas i njihove ljudske značajke pojedinačno pamte i čuvaju u sjećanju oni koji su ih poznavali, koji su im bili bliski, koji su ih voljeli. A vjerojatno ih pamte i oni koji su ih ubili.

Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski

 

Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka.

 

Aleksandru Zec i njezine roditelje ubili su ljudi u hrvatskim uniformama, s hrvatskim grbovima, oružjem i mecima koje im je dala hrvatska država.

 

Vlasti ove naše hrvatske države krive su što ubojice obitelji Zec nisu osuđeni, premda su zločin priznali. Institucije ove naše hrvatske države tim su ubojicama dijelile odlikovanja i pomilovanja.

 

Zbog svega toga svi mi, državljani te iste Hrvatske, mi koji želimo vjerovati da je hrvatski grb častan simbol koji predstavlja nešto vrijedno i plemenito, moramo pamtiti ako već ne život, a onda barem ime i smrt Aleksandre Zec.

 

Time govorimo svoje NE takvoj Hrvatskoj koja je dopustila da u njeno ime, njenim metkom i pod njenim grbom bude ubijena dvanaestgodišnja hrvatska djevojčica srpske nacionalnosti. Napraviti jednu kazališnu predstavu, objaviti knjigu, nazvati jedan mali trešnjevački park njenim imenom, u svemu tome vidim upravo tu namjeru: upamtiti ime Aleksandre Zec da bismo, nažalost prekasno i za nju i za nas, ipak rekli NE suučesništvu u njenom ubojstvu.

 

Rückertove i Mahlerove “Kindertotenlieder” nažalost su preslabe kao rekvijem i za Aleksandru Zec i za svu onu ostalu djecu, njih preko četiri stotine, koja su na razne načine ubijena u Hrvatskoj u posljednjem od prokletih ratova. To je doista traženje utjehe za neutješne i spašavanje časti u beščašću.

Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu

 

Nažalost, uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata.

 

Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski.

 

Mnogi koji to čine slavit će Uskrs, a dušom ostati u grobu kao da sunce nije izašlo, kao da ubijeni Krist nije umro i uskrsnuo za sve. Oni i živu i mrtvu djecu dijele na njihovu i našu. Oni i jedinog Boga razvlače na svoju i njihovu stranu, oni slave samo svoj, a ne njihov Uskrs. Ali su im duše zato u zajedničkom grobu iz kojeg i nama živima ne daju van.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Don Damir Stojić kao trol

Autor: / Leave a Comment

Sa svih strana napadaju nas trolovi. Mala i velika ružna čudovišta belje nam se s ekrana, zaskaču nas iza svakog drugog klika na internetu, od njih smrde novine. Njihov je glavni cilj privući našu pažnju i navući nas da reagiramo na besmislice kojima se glasaju. Ti likovi, nazvani prema mitološkim patuljastim i divovskim rugobama, oko sebe šire smrad. Pred većinom je dovoljno samo okrenuti glavu i začepiti nos, ali od nekih nam prijeti opasnost ozbiljnog trovanja i upale mozga.

 

Svima koji su ikada podlegli napasti da se upuste u raspravljanje na internetskim forumima poznati su takvi likovi koji zatiru svaku suvislu raspravu i svaki su razgovor u stanju pretvoriti u besmisleno režanje i izmjenjivanje uvreda. Zato su ih upravo na internetu i nazvali trolovima, a to što oni čine dobilo je svoj glagol trolati. Na pozornicu obično izlaze upravo s nekom uvredom, najčešće zdravom razumu.

Velečasni Stojić nije glavni lik u ovoj priči. Ostavimo ga na trenutak po strani, povjerujmo njegovim kasnije izrečenim demantijima i pretpostavimo da rečena nebuloza nije izašla iz njegovih usta te da on, kao školovan i odgovoran čovjek i katolički svećenik kojem je Crkva povjerila kršćanski odgoj mladih ljudi, ne bi nikada izrekao nešto toliko glupo i za mnoge ljude, a osobito žene, po mnogim osnovama krajnje uvredljivo

 

Nekada je bilo dovoljno kloniti se njihovih internetskih obitavališta, ali su trolovi i trolanje u međuvremenu osvojili čitav javni i medijski prostor. Trolanje je postalo legitimna metoda političkog djelovanja. Njime se više ne bave samo budale koje nešto doviknu iz mase nego i njihovi šefovi za govornicama.

 

Trolanje je postalo i omiljena metoda medijskih “magova” i menadžera. Takve ne brine što će dugoročno rastjerati sve one čitatelje koji se listajući novine i otvarajući portale ne žele izlagati mentalnom zlostavljanju i opasnosti od nagnječenja mozga. Oni su zadovoljni kratkoročnim porastom broja znatiželjnih klikova na bizarne, glupe, gadljive, a često i izmišljene “vijesti” sa svih kontinenata.

 

Ima mnogo vrsta trolova i trolanja. No, u prošlom se tjednu u hrvatskom medijskom prostoru dogodio jedan ogledni primjer kojim se vrijedi pozabaviti zbog metode i rezultata. Riječ je o “slučaju” velečasnog Damira Stojića, katoličkog svećenika u javnosti poznatog po svojem dušebrižničkom radu među studentima. On je prije nekoliko dana završio na naslovnim stranicama gotovo svih novina i internetskih portala zbog svoje navodne izjave da je “medicinski nevjerojatno” da djevojka zatrudni u slučaju silovanja.

 

Ovo je klasičan primjer trolanja. Ubaciti ovakvu idiotariju uvredljivu za svaki zdrav razum u raspravu o tako ozbiljnoj stvari kao što je pobačaj jednako je utrčavanju slona u staklanu. Ali, velečasni Stojić nije glavni lik u ovoj priči. Ostavimo ga na trenutak po strani, povjerujmo njegovim kasnije izrečenim demantijima i pretpostavimo da rečena nebuloza nije izašla iz njegovih usta te da on, kao školovan i odgovoran čovjek i katolički svećenik kojem je Crkva povjerila kršćanski odgoj mladih ljudi, ne bi nikada izrekao nešto toliko glupo i za mnoge ljude, a osobito žene, po mnogim osnovama krajnje uvredljivo.

Zašto bi, dakle, Željka Markić i njena udruga ovakvim podmetanjem pokušale javno diskreditirati svećenika koji je toliko blizak njihovim mislima, djelima i svjetonazoru i koji im je dao svesrdnu podršku u uspješnoj realizaciji referenduma o braku? Osim toga, dotični članak ne sadrži ni najmanju naznaku bilo kakvog komentara, a kamoli ograđivanja od svećenikovih riječi

 

Obratimo pažnju na izvor te informacije s kojeg su je pokupili svi ostali mediji. To je internetski portal narod.hr. Većina tekstova koji se na tom portalu objavljuju nisu potpisani imenom i prezimenom, pa čak ni inicijalima novinara, nego najčešće samo ovako: “Izvor: narod.hr”. Upravo tako potpisan je i članak koji još uvijek stoji na tom portalu iz kojeg su svi uglavnom doslovno prepisali navode velečasnog Stojića onako kako ga je taj portal citirao i kako ću i ja u sljedećem ulomku doslovno prepisati:

 

“Želim razbiti jedan urbani mit glede silovane žene. Kad god raspravljamo o pobačaju, uvijek je korištena jedna metoda koja uključuje pronalazak najmarginalnijeg slučaja, pucanje na emociju i primjenu na opći moral. Ona je pogubna u razlučivanju je li nešto dobro ili zlo. Najmarginalniji slučaj jesu djevojke koje su silovane, ali sva se psihoza društva koncentrirala na njih”, rekao je studentski kapelan Damir Stojić tijekom rasprave o pravu na život u studentskom domu “Stjepan Radić” u Zagrebu.

 

Stojić je dodao da je “medicinski nevjerojatno da djevojka zatrudni u tom slučaju. Tko ne vjeruje, kaže priroda, a ja kažem da je Bog predvidio predigru. Ne toliko zbog nas muškaraca, nego da bi djevojka mogla biti spremna. Njezino je tijelo velik dar i Bog je ponudio predigru kako bi se njezino tijelo pripremilo. I što se događa, koga ne zanima predigra? Životinje i silovatelje. Zato su takvi slučajevi od kojih je i previše, toliko marginalni.”

 

Kod ovako preciznih citata označenim navodnicima podrazumijeva se da je tekst napisao novinar koji je na licu mjesta riječ po riječ zapisao ili snimio, pa kasnije doslovno prenio riječi citirane osobe. Svatko sklon ovom svećeniku i Crkvi općenito, a s dovoljno soli u glavi, morao je, pročitavši riječi koje bi bile skandalozne i iz usta najzadrtijeg afganistanskog talibana, pomisliti da to netko zlonamjeran velečasnom Stojiću podvaljuje nešto što odgovornom, školovanom čovjeku i svećeniku ne može pasti ni na pamet, a kamoli ispasti s jezika.

Zašto velečasni Stojić ni jednom riječju nije ukazao na zlonamjernost ili na neprofesionalnost portala narod.hr? Zašto velečasni Stojić nakon toga s narodom.hr razgovara i u tom razgovoru, za razliku od onog u Dnevniku HTV-a, ne povlači svoje riječi? I zašto narod.hr prenosi podršku studenata velečasnom Stojiću i njihove osude “medijske hajke” na njega, a i dalje na svojim stranicama drži rečenice koje su pokrenule ne hajku, nego opravdano zgražanje?

 

Čak i ja, koji prema velečasnom Stojiću s obzirom na mnoge njegove ranije istupe gajim oprez i smatram ga, najblaže rečeno, sklonim katoličkom fundamentalizmu, pomislio bih odmah da nije moguće da je on izrekao nešto takvo: da djevojka ne može ostati trudna kada ju muškarac siluje.

 

Međutim, njegove je riječi, kako sam to maloprije prepisao, objavio portal narod.hr kojem je izdavač, lijepo piše u impressumu, udruga U ime obitelji. I sada dok pišem ovu kolumnu na naslovnici tog portala stoji najistaknutije lice te udruge: slika i tekst dr. Željke Markić.

 

Zašto bi, dakle, Željka Markić i njena udruga ovakvim podmetanjem pokušale javno diskreditirati svećenika koji je toliko blizak njihovim mislima, djelima i svjetonazoru i koji im je dao svesrdnu podršku u uspješnoj realizaciji referenduma o braku? Osim toga, dotični članak ne sadrži ni najmanju naznaku bilo kakvog komentara, a kamoli ograđivanja od svećenikovih riječi.

 

Nadalje, ako je netko pogriješio i nešto krivo čuo ili zapisao, zašto s portala narod.hr (dok ovo pišem) nisu uklonjene riječi za koje velečasni Stojić tvrdi da ih nije rekao ni pomislio? Zašto velečasni Stojić ni jednom riječju nije ukazao na zlonamjernost ili na neprofesionalnost portala narod.hr? Zašto velečasni Stojić nakon toga s narodom.hr razgovara i u tom razgovoru, za razliku od onog u Dnevniku HTV-a, ne povlači svoje riječi? I zašto narod.hr prenosi podršku studenata velečasnom Stojiću i njihove osude “medijske hajke” na njega, a i dalje na svojim stranicama drži rečenice koje su pokrenule ne hajku, nego opravdano zgražanje?

 

Na sva ta pitanja ja mogu dokučiti samo jedan logičan odgovor: zato što svi oni skupa misle da smo blesavi i zato što su postigli cilj: u samo korak-dva velečasni Stojić dospio je do Dnevnika HTV-a da bi u njemu otvorio pitanje pobačaja. Ima svakakvih trolova, ali ovi nisu samo gladni pažnje nego i moći. A možda su samo željeli isprobati bi li im prošao još jedan referendum.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Farsa od kulturne politike

Autor: / Leave a Comment

Netransparentni i namješteni javni natječaji za radna mjesta, od portira do direktora, u Hrvatskoj nisu nikakva novost. Ta birokratska disciplina i uz nju vezani korupcijski društveni običaji bili su visoko razvijeni i u bivšoj socijalističkoj državi, a iz literature znamo da ta tradicija seže i dublje u prošlost.

 

Mene u toj stvari prati velika sreća još od školskih dana. Nikada se nisam morao javiti ni na jedan natječaj. Posao je nalazio mene, od uvježbavanja dječjih crkvenih zborova do studentskog ljetnog konobarenja na kapitalističkom zapadu, što je bilo višestruko korisno iskustvo.

 

Novinar sam također postao tako što sam u pravo vrijeme stajao na pravom mjestu. Mjesto je bilo dvorište zgrade Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, a vrijeme jedan od odmora između predavanja kada je nama, studentima muzikologije, pristupio i predstavio se tadašnji urednik kulturne redakcije Radija 101 Igor Šuljić u potrazi za novinarima koji će pratiti klasičnu glazbu.

S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti

 

Nismo se tada vjerojatno još ni usudili izgovoriti riječ kritičar, ali nas troje-četvoro nekoliko dana kasnije već smo bili šegrti te redakcije. Ta stara zanatlijska riječ sasvim je primjerena drilu koji smo prolazili, osobito u sobi lektora-redaktora iz koje smo nerijetko znali izaći podjednako crvenog lica i papira sa svojim iskrižanim početničkim tekstuljcima.

 

Sva školska znanja bila su korisna i važna, ali ja sam u toj redakciji naučio što znači biti novinar i kritičar. Poticala se tamo i naša mladenačka drskost kojom smo bezobzirno nasrtali i na najveće autoritete. Ali, ako smo već imali budalastu smjelost da se tekstovima oborimo i na stupove kulture i društva, nipošto nam nije bilo dopušteno da to činimo tupim i klimavim sjekirama. Vrcale su iskre svakodnevno od brušenja alata, u prvom redu materinjeg jezika, stila, logike i poznavanja područja o kojem se piše.

 

Svi ti strogi i stručni ljudi odredili su i usmjerili moj život i na tome ću im biti zahvalan dok sam živ. Na temelju tog iskustva, rada i prvih rezultata dobio sam sve kasnije angažmane. Koliko u tome, osim sreće, ima i mog talenta, vještine i pameti iznova provjeravate upravo vi, dragi čitatelji.

 

Naravno, ima i važnijih zanimanja kod kojih se mora strogo slijediti protokol i ništa ne smije biti prepuštano bilo kakvoj improvizaciji, sreći i dojmu. Ima ljudi o čijem nam znanju, stručnosti i posvećenosti poslu ne samo metaforički, nego i doslovno ovise životi. Tu su na početku najvažnije ocjene i sito natječaja koji doista moraju biti rigorozni. U umjetnosti je ipak drugačije, ali kod nas je i ta grana podvrgnuta birokratskim procedurama koje su puka formalnost i farsa, a to znaju svi koji u njima sudjeluju.

Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije (…) Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta

 

Kada se primadona Ruža Pospiš Baldani, već potkraj svoje velike svjetske pjevačke karijere, zapošljavala kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, tražili su od nje da donese diplomu. Ali, od diplome ni traga. Dokument je na kraju pronađen upravo na Muzičkoj akademiji budući da jedna od najslavnijih diplomantica te ustanove svoju diplomu nikada nije ni podigla iz referade. U svijetu je nitko nikada nije pitao za papir, dovoljan je bio glas, a isto bi bilo i da su joj nudili mjesto direktorice neke opere.

 

No, u Zagrebu, da bi postao, primjerice, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, svaki glazbenik, bez obzira na umjetnički ugled i rezultate, mora prikupiti papire i javiti se na natječaj na kojem vjerojatno hoće, ali i ne mora biti izabran.

 

S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti. A ponekad se nekom dosadašnjem ravnatelju, umjesto ljudskim razgovorom, upravo razbrčkavanjem, nepoštivanjem i poništavanjem čak i potpuno legitimno provedenog natječaja daje do znanja da nekome gore više nije po volji.

 

Takav se slučaj po ne znam koji put upravo događa u Zagrebačkoj filharmoniji. Srećom, kad se za mjesto šefa-dirigenta traži neki strani afirmirani umjetnik, onda to ipak bude stvar dogovora o izravnom angažmanu. Ali i tada se mora provesti lošim i zastarjelim zakonima propisana procedura zbog čega u očima tog istog stranca odmah ispadamo smiješni, birokratizirano i utoliko korupciji izloženije društvo. Što i jesmo. Između ostalog i zato Zagrebačka filharmonija već godinama nema šefa-dirigenta.

 

Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije.

Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi

 

Ama baš svi, pa i oni vrlo izravno upućeni i uključeni s kojima sam o toj temi razgovarao, slažu se u jednom: da je ministrica kulture odmah na početku mandata k sebi pozvala tadašnju intendanticu, ljudski joj zahvalila na radu i objasnila joj da nova kulturna vlast ima neku drugačiju viziju HNK i osobe na njenom čelu, Ana Lederer bi se sama sigurno povukla s tog mjesta surađujući u tranziciji, što je u takvim ustanovama od velike važnosti.

 

Ali kod nas se radi na sve druge osim na takav najrazumniji i najkulturniji način. Zato imamo već nekoliko propalih natječaja i tek sada, nakon dvije godine mrcvarenja čitave kuće, pred završetkom još jedan koji je opet, zbog svog formalizma, netransparentna farsa. Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta.

 

Ali već i samo sudjelovanje u jednom takvom pro forma natječaju unaprijed narušava ugled najizglednije buduće intendantice i doprinosi korumpiranosti čitavog sustava. Da ne spominjemo kako se sve to zbiva s nedopustivim zakašnjenjem i prekoračenjem svih mogućih rokova, kao što se, uostalom, i za raspodjelu sredstava u kulturi za godinu koja već traje doznaje ne s četiri, nego barem četrnaest mjeseci zakašnjenja. Kod nas je jednostavnije, lakše i jeftinije mijenjati zakon nego kulturno i pravovremeno razgovarati.

 

No, kad je već u novom Zakonu o kazalištu predviđeno da ministar kulture ima zadnju riječ u imenovanju intendanta zagrebačkog HNK, zašto se napokon nije potpuno ukinuo natječaj kojim politika, u konačnici, samo skida odgovornost sa sebe za odluku koja će biti donesena. A možda i neće. S natječajima se u nas nikad ne zna.

 

Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Opera o Hrvatskoj budućnosti

Autor: / Leave a Comment

Ja ne očekujem da mladi Palestinci i Izraelci, Arapi i Židovi koji sviraju u istom orkestru počnu isto razmišljati o politici, povijesti i budućnosti. Ali, od svih njih očekujem i zahtijevam da se slože o načinu na koji treba svirati Beethovenove simfonije.

 

Tako je prije dvije godine u Dubrovniku govorio veliki glazbenik i humanist Daniel Barenboim, osnivač i dirigent orkestra u kojem sviraju mladi Židovi i Arapi. Barenboim je bio spreman prošlog ljeta dovesti taj orkestar u Hrvatsku. Nažalost, za to gostovanje nije bilo novca, ali slične suradnje ni na ovim našim prostorima ne manjka. Više nije nikakvo čudo kada jedni uz druge ili jedni za druge sviraju Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovenci… Zagrebačka je filharmonija i ove godine već gostovala u Beogradu, Beogradska u Lisinski dolazi 26. svibnja.

 

No, ako bismo sudili prema ponašanju i govoru istaknutih političara, raspravama u Saboru i javnim diskusijama o politici i osobito bližoj povijesti, tada bismo morali zaključiti kako je najveće čudo kada se oko istog posla ili partiture složno okupe i međusobno surađuju sami Hrvati.

Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?

 

Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?

 

Kada se u nevolji moram obratiti nekoj službi ili djelatnosti u kojoj ovisim o ljudima i njihovom znanju, razumijevanju, susretljivosti i dobroj volji, redovito nemam prigovora. Naprotiv! Svako malo doživim iznenađenje, netko me svojom uslugom, ljubaznošću, savjesnošću, pa i čistom dobrotom podsjeti na ono u što vjerujem i što uporno ponavljam: narod kao narod nije ni loš, ni lijen, ni nesposoban, a ponajmanje je glup.

 

To mi potvrđuju i posljednje ankete o raspoloženju biračkog tijela. Ugled HDZ-a i dalje je nisko jer i nije bilo nikakvog razloga da poraste. Ipak, Tomislav Karamarko i dalje tvrdoglavo pokušava sebi i svojoj stranci podići ugled rasipanjem ispraznih floskulama o domoljublju. Bezočan primjer takvog ponašanja bio je jedan od komentara nakon nepravomoćne presude HDZ-u za udruženi kriminal. “Nema se što HDZ ispričavati onima koji nisu ni željeli hrvatsku državu”, rekao je tada Karamarko.

 

Dakle, mi smo je željeli, mi smo je i pokrali, pa šta! Zamislite kako bi tek bilo da su nas potkradali oni koji hrvatsku državu nisu ni željeli. Zamišljate li? Je li vam odjednom od takve pomisli još teže? Meni nije.

 

No, još bolji dokaz narodne mudrosti je najnovije strmoglavljivanje ugleda i povjerenja koje kod birača u sve manjoj mjeri uživa i SDP. I njihova je crta završila gdje joj je i mjesto, tamo dolje, ne u Australiji, nego uz HDZ. Čak i jednu recku ispod.

Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa

 

Stranka i koalicija na vlasti ne mijenjaju način ponašanja i vladanja svih dosadašnjih vlasti u Hrvatskoj: prvi i najvažniji kriterij je pripadnost i vjernost stranci i njenom šefu, a onda sve ostalo.

 

Od parlamentarne demokracije još uvijek nemamo boljeg sistema i zato ga treba što aktivnije koristiti. Nije u tom smislu čak ni loše što sada imamo i ove europske izbore. Većina hrvatskih političara, a osobito velike stranke, na te izbore ionako gledaju kao na mjerenje prolaznog vremena, skupljanje bodova i uzimanje zaleta za one njima važnije parlamentarne izbore. Uz to, mjesta u Europskom parlamentu služe im za poticanje i nagrađivanje unutarstranačke lojalnosti i poslušnosti.

 

Europski su nam poslovi ionako još izvan svijesti i vidokruga, tamo daleko iza Alpa, pa hajdemo onda i mi građani u istu svrhu iskoristiti te europske izbore: pokažimo najvećim strankama što mislimo o njihovom načinu vladanja i njihovoj nesposobnosti za svakodnevno stvaranje hrvatske države.

 

Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa. Ali, baš kad ponovo posumnjam u budućnost Hrvatske, ja uvijek naletim na neko novo čudo koje me ispuni nadom.

 

Jedno takvo čudo događa se ovih dana u Lisinskom gdje je čitav tjedan vladao velik, ali kreativan metež. U dvoranu bi svaki dan, a osobito navečer, nahrupile stotine studenata. Uz pomoć velikih zastora glazbeni podij pretvarali bi u kazališnu pozornicu. Namještali su se reflektori i projektori, iz partera se vadile stolice da bi se smjestio orkestar, raspremalo se i spremalo scenske rekvizite, scenografiju i stotinjak kostima, a sve to studenti su skicirali, nacrtali, a potom i sastavili, sašili, napravili vlastitim rukama.

Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva

 

Preko 250 studenata zagrebačkih umjetničkih akademija – muzičke, likovne i dramske – te njihove kolegice i kolege s Tehnološko-tekstilnog fakulteta uz pripomoć i budućih arhitekata došlo je u Lisinski sklopiti projekt koji već mjesecima pripremaju i uvježbavaju. U subotu, 29. ožujka, te sljedeće dvije večeri, oni će u Lisinskom izvesti operu ‘‘Orfej i Euridika“ austrijskog skladatelja iz 18. stoljeća Christopha Willibalda Glucka.

 

Talentom, energijom, oduševljenjem i već prikupljenim znanjem svojih studenata hrane se i njihovi profesori-mentori. Naša svojedobno u Europi velika operna pjevačica Vlatka Oršanić sada svoj umjetnički život nastavlja kroz mlade glasove koje s Muzičke akademije izvodi na pozornicu. Rekla mi je kako se slični projekti odavno rade i u inozemstvu, samo što tamo svaka veća akademija ima puno bolje uvjete i svoju vlastitu pozornicu. Darko Lukić s Akademije dramskih umjetnosti dodaje: “Nemamo novca ni uvjeta, ali imamo njihovu energiju, ali meni je te djece tako žao, pa kome oni danas uopće trebaju?”

 

Pitanje je, naravno, samo retoričko. Trebaju nam svima, a osobito državi koja i kulturu utapa u lokvama stranačkih interesa. Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva.

 

Sjećate li se priče o umrloj Euridiki koju svojom ljubavlju, odanošću i glazbom Orfej vraća u svijet živih? Kad pomislite da Hrvatska nema budućnosti, pogledajte oko sebe, pogledajte mlade, pogledajte sami sebe.

 

Mladi koji znaju napraviti operu i izgraditi kuću surađujući oko onog što je doista važno i bitno, to je Orfej koji nas vraća u život. A bezlični demagozi samo nas guraju sve dublje u grobove. Eno im ih, neka se izvole sami zakopati, a život neka ostave mladima i živima.

 

(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista).

Velika kultura ne ponižava

Autor: / Leave a Comment

Ona stara latinska o muzama koje šute pred oružjem već odavno ne vrijedi. Osobito kad je u pitanju Rusija. Ne šuti umjetnost, a još manje šute ruski umjetnici. U svojoj politici i munjevitoj akciji pripojenja Krima Rusiji Putin je dobio javnu podršku impozantne liste ruskih umjetnika među kojima su osobito uočljivi svjetski poznati glazbenici na čelu s dirigentom Valerijem Gergijevim.

 

U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande.

 

Međutim, u većini zapadnih medija za takve rasprave i analize uglavnom nema mjesta ni vremena. Zapad je Olimpijske igre u Sočiju olako i najčešće posprdno nazivao Putinovim igrama.

Ponos ruskom kulturom kako ga promiče dirigent Gergijev nikada ne služi poniženju onih  koji nisu Rusi. Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu

 

Nikada više ljudi nije slušalo glazbu Sergeja Rahmanjinova, ali CNN je tih dana jedan od svojih udarnih termina za javljanja uživo iz Sočija iskoristio za dramatičan razgovor s američkim sportašem koji se zaglavio najprije u zahodu, a potom u liftu. No, zato je ruski glazbenik Denis Macujev, onaj koji je u Sočiju usred bajkovite scenografije i koreografije svirao Rahmanjinova, zaradio etiketu Putinovog pijanista i prije nego je potpisao otvoreno pismo podrške svom predsjedniku u vezi Ukrajine i Krima.

 

Dirigenta Valerija Gergijeva već i otprije zovu Putinovim dvorskim dirigentom, osobito nakon što je uoči posljednjih predsjedničkih izbora bio jedno od najpoznatijih imena na listi od pet stotina umjetnika i sportaša koji su dali podršku Putinovoj kampanji. A kad već Putina nazivaju carem, mora mu se priznati da u kulturi ima carske kriterije i da državni novac na kulturu također troši u carskom stilu.

 

Riječ je o doslovno o milijardama eura. Samo izgradnja novog kazališta u Sankt Peterburgu koje je izgrađeno tik do stare zgrade Marijinskog teatra koštalo je oko petsto milijuna eura. Na otvorenju Marijinskog II dirigirao je, naravno, dugogodišnji generalni direktor te institucije Valerij Gergijev, a Putin je sjedio okružen umjetničkom elitom do legendarne balerine Maje Pliseckaje i njenog supruga, jednog od najvećih živućih ruskih skladatelja Rodiona Ščedrina.

Budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost

 

U srazu velikog i malog uvijek je dobro držati se pravdoljubivog i čovječnog instinkta zaštite slabijeg i strogosti prema velikom. Pod takvim svjetlom treba promatrati i svaki dosadašnji i budući potez Rusije na Krimu i u ostatku Ukrajine. Naravno, slabija strana zbog svog položaja nije lišena odgovornosti. A kada u politici i predstavljanju jedne velike sile kao što je Rusija u prvi plan, usporedo s ekonomskom snagom pa i oružjem, istupa kultura, treba biti osobito oprezan, pa i podozriv.

 

Jesu li se umjetnici poput pijanista Macujeva, violinista Spivakova, violista Bašmeta ili najvećeg među njima maestra Gergijeva prodali državi ma kakva bila njena politika?

 

Rezolutan i definitivan odgovor na takvo pitanje ne može se, naravno, dati u jednom novinarskom tekstu. Ali, budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost.

 

Koliko je Valerij Gergijev velika i važna ne samo kulturna, nego i društveno-politička figura uvjerio sam se i 2003. godine kada je Sankt Peterburg 300. godišnjicu postojanja. Samo dan prije središnje spektakularne proslave, u kojoj je Marijinski teatar sa svojim baletom, operom i orkestrom pod vodstvom Gergijeva imao glavnu ulogu, veliki je dirigent svoj orkestar poveo u kulturno-političku ekspediciju u Kalinjingrad, glavni grad regije koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza i osamostaljenja dijela njegovih bivših republika ostao fizički odvojen od matice poput klina između Poljske i Ukrajine na obali Baltika.

U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande

 

Cilj je bio jasan: pokazati Kalinjingradu, nekadašnjem pruskom Königsbergu, da je politički i kulturno dio velike Majčice Rusije. Nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu u kojem su naizmjence sudjelovale sve snage u tom je gradu od slavne povijesti netaknuta ostala tek katedrala s grobnicom Immanuela Kanta. Preostale Nijemce Staljin je nemilosrdno preselio u daleki Kazahstan.

 

U gradu bez koncertne dvorane za taj svečani koncert bila je uređena velika sportska dvorana. U prvom redu sjedila je čitava lokalna politička vrhuška s nekoliko generala i posebnim Putinovim izaslanikom. Guverner oblasti održao je prije koncerta vatreni govor o veličini ruske nacije i kulture. Program koncerta govorio je sam za sebe. Mogli bismo ga nazvati i nacionalističkim. U prvom planu bila je svečana uvertira “1812” koju je Petar Iljič Čajkovski skladao u spomen na veliku pobjedu Rusa nad Napoleonovom vojskom, a potom još borbenija skladba o staroj slavi i ruskim pobjedama: suita Aleksandar Njevski Sergeja Prokofjeva. Velika ruska glazba za Ruse u Kalinjingradu.

 

Nakon političara, Gergijev je također održao govor o velikoj ruskoj kulturi te duhovnom povezivanju ruskog Kalinjingrada s ruskim Sankt Peterburgom preko glazbe ruskih velikana Čajkovskog i Prokofjeva. Ali, na kraju govora maestro Gergijev je publici, a osobito onoj u prvom počasnom redu, priredio neočekivani šok najavljujući za početak koncerta točku koje nije bilo na programu.

Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze

 

Nakon svih velikih riječi o Rusiji i ruskoj kulturi koja je došla zagrliti rusku braću u Kalinjingradu, Gergijev je dodatno izrekao jedan dramatičan “ali” i završio ovako: “Ne smijemo zaboraviti da je ovdje, u Königsbergu, Richard Wagner skladao svoju prvu operu i zato ćemo koncert početi uvertirom tog djela, Wagnerove opere Rienzi”.

 

Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze.

 

Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu. Ovaj njegov čin u Kalinjingradu bio je umjetnički i državnički i samo je jedna od gesta koje govore u prilog njegovoj umjetničkoj i ljudskoj veličini.

 

U njegovom poimanju i umjetničkom djelovanju velika kultura nikada, ali baš nikada ne smije poslužiti ponižavanju onih koji su u nekom trenutku i na nekom mjestu u manjini, onih koji su slabi i nezaštićeni. Za dušu umjetnosti i umjetnika nema važnijeg kriterija.

 

(Prenosimo iz Večernjega lista)

Ljudske lobanje za Zokija

Autor: / Leave a Comment

Možda smo u pravu, a možda i nismo – poručio je Zoran Milanović svima nama koji njegovo putovanje u Australiju i Novi Zeland smatramo neprimjerenim, preskupim, suvišnim i smiješnim. Odgovor je primjeren vremenu i zemlji poljuljanih i razorenih kriterija, osobito onih stručnih.

 

Što je važnije za napredovanje u državnom aparatu: stručnost i rezultati ili pripadnost stranci i lojalnost njenom vodstvu? Današnja hrvatska vlast na tom je ispitu nažalost već pala kao i sve prethodne.

 

Jedan od najnovijih primjera je slučaj glavnog istražitelja zrakoplovnih nesreća Dinka Vodanovića koji je prošli tjedan izbačen, za sada samo iz zgrade, ali s ozbiljnom namjerom da ga se otpusti i s posla u Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Povod za najstrože disciplinske mjere bio je članak kolege Josipa Bohutinskog o tome kako stručni krugovi spornima ocjenjuju nedavna imenovanja Bojana Šenjuga i Anite Koprivnjak na mjesto ravnatelja i zamjenice ravnatelja spomenute agencije.

Kulturni neukus i neznanje iz istog su koša kao i  nekompetentnost i sve ostale brljotine i skandali Vlade Zorana Milanovića. Komentirajući na Facebooku Milanovića kod Billicha, Zvonko Maković je to i ovaj put točno i precizno sažeo: “Kakva Vlada, takav i slikar kojega se posjećuje. Sve je tu savršeno kompatibilno! Nema greške!”

 

Gospodin Šenjug je, navodno, prijatelj ministra Hajdaša Dončića, a gospođa Koprivnjak je sasvim sigurno kći pomoćnika ministra obrane Viktora Koprivnjaka koji je uz to, kao bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, još uvijek i predmet nekih nedovršenih istraga koje provodi Agencija.

 

Sve te činjenice nisu bile dovoljne da sama država reagira i korigira postupak iz kojeg upravo vrišti sukob interesa. Izostanak reakcije nadležnih domaćih državnih tijela ponukao je gospodina Vodanovića, glavnog i najpoznatijeg hrvatskog istražitelja zrakoplovnih nesreća s višedesetljetnim iskustvom, da taj novinski članak proslijedi za to područje mjerodavnim i nadležnim europskim institucijama.

 

Ali njegovi su novi šefovi zaključili da je time, kako piše kolega Bohutinski, “naštetio međunarodnom ugledu ne samo Agencije nego i Hrvatske te ugledu ravnatelja i njegove zamjenice kao i ugledu Upravnog vijeća”. Ma sram ga bilo, tako sramotiti domovinu! Baš tipično za tipove koji se kao pijani plota drže svoje struke, iskustva i rezultata kao da je to važnije nego se učlaniti u partiju ili stranku.

 

“Naime, istaknuti rezultati u području zračnog, pomorskog i željezničkog prometa nisu bili jedini kriterij po kojem se Upravno vijeće ravnalo pri izboru ravnatelja i zamjenice ravnatelja Agencije”, piše u priopćenju upućenom Večernjem listu. A što drugo? Evo što: “važna koncepcijska rješenja kandidata o planu i programu rada Agencije, rezultati provjere znanja iz područja važnih za rad ravnatelja i zamjenika ravnatelja, sistem bodovanja, bodovne liste…”. Ukratko, birokratski blablabla kakvim se prikriva svaki nepotizam i korupcija.

Izbjegavajući klubove australskih Hrvata na čijim zidovima još uvijek vise portreti Ante Pavelića, Milanović je tako završio pred Billichevim portretom Josipa Broza Tita koji bi zasigurno svaki australski ustaša rado objesio odmah do Pavelića. U putopisnom prilogu HTV-a lijepo smo vidjeli nakaradnog Tita s krvavom petokrakom urezanom na čelo, krvoločno iskeženim vampirskim zubima i ogrlicom od ljudskih lobanja

 

No, vratimo se mi tamo dolje, u Australiju, gdje je hrvatski premijer našao vremena da izazove i jednu omanju kulturološko-političku sramotu i nesreću. Novinar HTV-a u Dnevniku 10. ožujka kaže da je naš premijer u Sydneyu “tijekom dana pronašao vremena i za posjet galeriji svjetski poznatog umjetnika hrvatskog podrijetla Charlesa Billicha”. Na službenim stranicama Vlade RH taj je posjet zabilježen fotografijom ispod koje piše: “Predsjednik Vlade u galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najpoznatijih živućih australskih slikara”. Prepisano je to s internetskih stranica samog Charlesa Billicha.

 

Međutim, Australija je ozbiljna država čija Vlada na svojim službenim internetskim stranicama promovira kulturu tako detaljno da donosi i popis svojih najcjenjenijih (ali očito ne i svjetski najpoznatijih) suvremenih umjetnika. Virtualno se može razgledati i australski Muzej suvremene umjetnosti. Ni na jednom od tih mjesta ni traga Charlesu Billichu.

 

Naravno, biti svjetski poznat i biti cijenjen od struke nipošto nije jedno te isto. Kao argumente svoje slave sam gospodin Billich, odmah ispod svog imena, iznosi dvije njemu očito najvažnije reference: “Od Bijele kuće do Vatikana”. Ne znam tko je Papi odnio portret koji je naslikao Billich, ali dobro se sjećamo kako je njegova slika završila u Bijeloj kući, gdje se vjerojatno više i ne nalazi. U jesen 2006. tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu na dar ju je odnio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, a tadašnji je glasnogovornik Vlade Ratko Maček rekao kako je Charles Billich iznimno poznato ime u svijetu suvremenog slikarstva.

 

Struka je o državničkom daru imala nešto drugačije mišljenje. “Poklon koji je Sanader dao američkom predsjedniku kompromitira hrvatsku kulturu i umjetnost i Hrvatsku koja pretendira biti dijelom Europe”, rekao je tada kolegici Patricji Kiš za Jutarnji list povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Galerist Damir Grubić Billicha je ocijenio kao “sladunjavog slikara veduta i aktova koji je čak i unutar akademske manire prosječan, te koji se preko veza uspio nametnuti međunarodnoj kič klijenteli”. Takve su otprilike ocjene i australskih kritičara.

Meni i mnogim drugima imponiralo bi da je naš premijer posjetio svjetsko čudo od Opere u Sydneyu. Mogao je, recimo, baš toga dana umjesto u Billichevu galeriju otići na izvedbu opere ‘‘Jevgenij Onjegin“ i provjeriti nije li mlada sopranistica Nicole Car, koju australski i svjetski kritičari hvale na sva usta, možda također hrvatskog podrijetla

 

Izbjegavajući klubove australskih Hrvata na čijim zidovima još uvijek vise portreti Ante Pavelića, Milanović je tako završio pred Billichevim portretom Josipa Broza Tita koji bi zasigurno svaki australski ustaša rado objesio odmah do Pavelića. U putopisnom prilogu HTV-a lijepo smo vidjeli nakaradnog Tita s krvavom petokrakom urezanom na čelo, krvoločno iskeženim vampirskim zubima i ogrlicom od ljudskih lobanja.

 

Charles Billich, za kojeg piše da je kao student proveo dvije godine u mariborskom zatvoru zbog političkog delikta, ima, dakako, pravo na svoj likovni komentar komunističkih zločina. Ali, bez obzira na taj politički segment, premijer Milanović je zbog dobrog ukusa i kulturoloških razloga mogao, morao zaobići i tu galeriju kad već za svog mandata nije kročio ni u jednu drugu, kao ni u kazalište ili na neki koncert klasične glazbe.

 

Naravno, meni i mnogim drugima imponiralo bi da je naš premijer posjetio svjetsko čudo od Opere u Sydneyu. Mogao je, recimo, baš toga dana umjesto u Billichevu galeriju otići na izvedbu opere ‘‘Jevgenij Onjegin“ i provjeriti nije li mlada sopranistica Nicole Car, koju australski i svjetski kritičari hvale na sva usta, možda također hrvatskog podrijetla. Ovako je samo o državnom trošku napravio besplatnu reklamu svjetski poznatom majstoru samopromocije i kiča te svojim odabirom imponirao nekom drugom dijelu javnosti i biračkog tijela.

 

Kulturni neukus i neznanje iz istog je koša nekompetentnosti kao i skandal u Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu i sve druge brljotine ove Vlade. Komentirajući na Facebooku Milanovića kod Billicha, Zvonko Maković je to i ovaj put točno i precizno sažeo: “Kakva Vlada, takav i slikar kojega se posjećuje. Sve je tu savršeno kompatibilno! Nema greške!” Neznanje i kič se vole, privlače.

 

(Prenosimo sa partnertskog portala Večernjeg lista)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt