autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Intendantica slonovske glave

Autor: / Leave a Comment

Nema riječi koje bi dočarale, teško je naći pravi izraz, neopisiva ljepota, neizrecivi užas… Nema novinara početnika koji barem jedan tekst nije započeo nekim od ovakvih izraza i fraza. Uz pravog učitelja učinio je to jednom i nikada više. Nemaš riječi? Idi, pa ih nađi i onda se vrati. Ozbiljan novinarski posao ne oprašta i ne trpi nedostatak riječi. Umjetničke kritike upravo zato sasvim zasluženo pripadaju višoj razini naše profesije.

 

Skladatelji i slikari, na primjer, čitav život posvećuju izricanju onog što je neizrecivo riječima, a naš je zadatak upravo to neizrecivo prepričati, dočarati i još k tomu ocijeniti. Premda tu često vrijedi ona Wittgensteinova da se o onome o čemu se ne može govoriti ima šutjeti, nama je govoriti i pisati. I premda to zna biti ćorav posao, ipak je potreban, izazovan i nadasve povlašten.

Povlašteno je tri večeri prošlog tjedna bilo i novozagrebačko naselje Travno sa svojim kulturnim centrom i Scenom Travno koju je pohodio Festival svjetskog kazališta. Tamo, na platou Mamutice, tri se večeri igrala predstava o Ganešu, indijskom bogu sa slonovskom glavom koji se zaputio u nacističku Njemačku da vrati ono što je Hitler ukrao bogovima: svastiku, drevni hinduistički simbol sreće i napretka pretvoren u kukasti simbol mržnje i uništenja

 

Povlašteno je tri večeri prošlog tjedna bilo i novozagrebačko naselje Travno sa svojim kulturnim centrom i Scenom Travno koju je pohodio Festival svjetskog kazališta. Tamo, na platou Mamutice, tri se večeri igrala predstava o Ganešu, indijskom bogu sa slonovskom glavom koji se zaputio u nacističku Njemačku da vrati ono što je Hitler ukrao bogovima: svastiku, drevni hinduistički simbol sreće i napretka pretvoren u kukasti simbol mržnje i uništenja.

 

Predstava je u Novi Zagreb došla čak iz Australije, odakle je kazališna trupa i širom svijeta poznata i hvaljena nezavisna kazališna institucija “Back to Back Theatre”.

 

Nažalost, ne mogu vam reći da svakako odete u Travno pogledati predstavu “Ganeš protiv Trećeg Reicha” jer njihove su tri večeri prošle, ali ako i kada ponovno dođu u naše krajeve svakako ću vas na vrijeme upozoriti. Ovaj put ni ja nisam imao pojma što me čeka u Travnom, ali Festival svjetskog kazališta ionako nas je naviknuo da ne očekujemo ništa manje od čuda, pa se čudo pred našim očima i tamo dogodilo.

 

Ali kakvo čudo! Neopisivo, napisao bi novinar početnik. Predstava čovjeka doista ostavi bez riječi. Kvragu hladna objektivnost i novinarska distanca! Ionako sam u Travno otišao kao gledatelj, a ne kao novinar pa si tim više mogu dopustiti biti krajnje subjektivan, štoviše i privatan, pa reći da sam nakon predstave, odsjedivši svoje u šutnji i potajice brišući suze, naletio u gledalištu na Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana, par koji nam već godinama u Zagreb donosi kazališna čuda sa svih strana svijeta.

 

U tom trenutku doista nisam imao riječi kojima bih im zahvalio na upravo doživljenom iskustvu. Mogao sam ih samo zagrliti kao svoje rođene, pa sam to i učinio, kad već nisam mogao, jer bi ipak bilo pretjerano i australskim gostima vjerojatno čudno, zagrliti svakog od petorice glumaca predstave.

Predstava čovjeka doista ostavi bez riječi. Kvragu hladna objektivnost i novinarska distanca! Ionako sam u Travno otišao kao gledatelj, a ne kao novinar pa si tim više mogu dopustiti biti krajnje subjektivan, štoviše i privatan, pa reći da sam nakon predstave, odsjedivši svoje u šutnji i potajice brišući suze, naletio u gledalištu na Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana, par koji nam već godinama u Zagreb donosi kazališna čuda sa svih strana svijeta

 

Back to Back Theatre na prvu je poseban po tome što u njemu predstave sukreiraju i izvode glumci koje takozvano normalno društvo zdravih ljudi promatra i doživljava kao osobe s poteškoćama, intelektualnim i fizičkim. Ali, oni su daleko posebniji po rezultatu svog rada, po originalnosti, domišljatosti i promišljenosti, po genijalnim scenskim rješenjima postignutim krajnje jednostavnim sredstvima, što podrazumijeva upravo izrazito visoku razinu umjetničke inteligencije. Ganeš s glavom slona tu ima višestruko simboličku ulogu kao božanstvo svladavanja svih mogućih prepreka.

 

Naslov predstave može vas zavarati. Vječno prisutni fašizam i kako mu se oduprijeti samo je jedna od dotaknutih tema. Je li Ganeš uspio Hitleru oduzeti svastiku? Nije. Zadnje Hitlerove riječi u predstavi glase: svastika će zauvijek pripadati meni. Ali, tu je riječ o mnogočemu drugom, svakodnevnom, ljudskom. Između ostalog upravo i o poimanju različitih poteškoća i svrstavanju ljudi u neravnopravne kategorije po njihovim (ne)sposobnostima.

 

Samo postojanje ove kazališne družine, koju su australski kritičari proglasili najvažnijom nezavisnom kazališnom institucijom svoje zemlje i njenim snažnim glasom u svijetu, pouka je za sebe.

 

Back to Back Theatre osnovan je još 1987. godine. Sadašnji umjetnički direktor i glavni autor te redatelj ove predstave s kojom su došli u Hrvatsku je Bruce Gladwin. Premda je, kao i svaki inteligentan čovjek, kritičan prema svojoj zemlji i društvu i mnogočemu nepoželjnom što se i “tamo dolje” zbiva, Gladwin mi je potvrdio da je osnivanje i razvoj njihovog kazališta izravna posljedica australske državne politike koja je tih godina odlučila napraviti zaokret u svojoj socijalnoj politici, osobito u pogledu uključivanja ljudi s različitim urođenim poteškoćama u društvo i omogućavanje da razviju sve svoje talente i mogućnosti.

Back to Back Theatre na prvu je poseban po tome što u njemu predstave sukreiraju i izvode glumci koje takozvano normalno društvo zdravih ljudi promatra i doživljava kao osobe s poteškoćama, intelektualnim i fizičkim. Ali, oni su daleko posebniji po rezultatu svog rada, po originalnosti, domišljatosti i promišljenosti, po genijalnim scenskim rješenjima postignutim krajnje jednostavnim sredstvima, što podrazumijeva upravo izrazito visoku razinu umjetničke inteligencije. Ganeš s glavom slona tu ima višestruko simboličku ulogu kao božanstvo svladavanja svih mogućih prepreka

 

Dakle, naglasak je na razvijanju mogućnosti umjesto na ublažavanju nemogućnosti, odnosno, na svladavanju prepreka, dakle upravo onog što je misija simpatičnog božanstva Ganeša.

 

Back to Back Theatre je dokaz kako država može odigrati veliku ulogu stvaranjem platforme koja potiče kreativnost i nastanak ovakvih predstava nakon kojih morate zaključiti: čovjek je uistinu divno i jedinstveno stvorenje, samo iz njegove glave i srca mogu izaći ovakva čudesa, poput zvjezdanog neba dočaranog tek s malo svjetla i nekoliko najlonskih zastora.

 

Nastajanje predstave i sve ono što se među glumcima u tom procesu događa, uključujući i žestoke rasprave na rubu fizičkog sukoba, postalo je dio predstave. Diskusija o tome tko ima, a tko nema pravo pričati jednu tako veliku i važnu priču kao što je holokaust, tko ima pravo prisvajati simbole, povijest i sjećanja ovog ili onog naroda i kulture, sve se to doista događalo među glumcima.

 

Sama ideja o spoju jednog indijskog božanstva i Trećeg Reicha nastala je iz zasebnih opsjednutosti dvoje članova trupe Ganešom, odnosno Hitlerom. Svaki od petorice glumaca malo glumi samog sebe, a onda svoju ulogu: Židova logoraša, doktora Mengelea, nacističkog stražara, boga Ganeša i na koncu samog Hitlera. Komično se isprepliće s ozbiljnim, povijest sa sadašnjošću, sadašnjost s vječnošću.

 

Aktualizirajmo na kraju još jednom ulogu države u svemu tome. Back to Back Theatre živo svjedoči o jednom zdravom i poticajnom dijelu australske državne politike, o društvu koje preispituje svoje poteškoće i ograničenja i potiče njihovo uklanjanje.

 

Na drugoj strani globusa, ovdje u Hrvatskoj, imamo politiku koja još uvijek kreativnim idejama i ljudima koji ih donose stvara mnogo više prepreka nego što ih uklanja. Trenutno stanje u hrvatskim velikim kazališnim kućama najbolji je primjer. Nova intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč, ujedno uz Ivicu Buljana pokretačica i direktorica Festivala svjetskih kazališnih čuda, trebat će svu pomoć jednog Ganeša, boga svladavanja prepreka, i nadasve slonovsku glavu da svoje ideje izgura kroz birokratski labirint koji je onemogućava čak i u onom najosnovnijem: da izabere i na odgovarajuća mjesta postavi vlastite suradnike po svom izboru.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Junaci mirne integracije

Autor: / Leave a Comment

Upaljene luči. Tako se zove knjiga koja je u nedjelju, 21. rujna predstavljena u Domu kulture u Berku. U pozivnici piše da je knjiga plod rada dvadesetak “običnih” ljudi, mirovnih aktivistica i aktivista, teologinja i teologa. Piše i to da je knjiga zbirka koja promovira doprinos običnih ljudi za izgradnju mira i da priče i pjesme u njoj govore o stvarnim događajima i konkretnim situacijama u kojima su autori i autorice, u teškim i tragičnim trenucima, doživjeli pomoć nekoga sa suprotne, neprijateljske strane.

 

Berak je selo u blizini Vukovara za koje je većina nas prvi put čula zbog zla koje ga je pogodilo na samom početku agresije na Hrvatsku 1991., zbog protjerivanja nesrpskog stanovništva, zbog zločina u kojem su ubijeni mnogi njegovi nedužni stanovnici, zbog stradanja koje su preživjeli oni koji su u njemu ostali. Međutim, mnogo smo manje čuli i mnogo se manje pažnje obratilo na uspostavljanje mira u Berku i mnogim drugim sličnim mjestima, na napore koje su uložili mnogi ustrajni pojedinci, zagovornici mira i suživota, da se na mjestu zločina i patnje ponovno uspostavi mir i nastavi život dostojan ljudi. Ova je knjiga zbirka njihovih svjedočanstava koja nas ne bi smjela ostaviti ravnodušnima.

Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici

 

Knjiga govori o dugotrajnom procesu izliječenja koji traje i daleko je od svog završetka, ali i o ustrajnosti i odlučnosti ljudi koji u njemu sudjeluju da ne posustanu, usprkos vremenu i okolnostima. A da okolnosti ne idu uvijek u prilog pomirenju upozorava već u samom predgovoru knjige Dragica Aleksa, jedna od najzaslužnijih za paljenje i održavanje na životu svjetla tih luči iz Berka. U procesu vlastitog traženja mira sa samom sobom, nakon svih doživljenih nepravdi i preživljenih patnji, Dragica Aleksa je još prije petnaest godina objavila knjižicu pod naslovom Priče iz Berka koja je govorila o traženju izgubljenog mira u sebi i oko sebe.

 

U knjizi Upaljene luči o tome svjedoči i Katarina Kruhonja opisujući ulogu koju su, uz desetak drugih udruga iz Hrvatske i tri iz Srbije, imali aktivisti Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u procesu koji pamtimo kao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sustav Republike Hrvatske.

 

Ona opisuje kako su pripremali grupe ljudi koji su nekada živjeli zajedno, razbacane ratom na obje strane Dunava, za ponovne susrete. Piše kako su ih učili da nadvladaju zazor i strah od onih drugih i od samih sebe i da ponovno počnu razgovarati. Pri tom s pravom upozorava kako se u pričama o uspjehu te mirne integracije tek usput spominjala i uloga civilnodruštvenog sektora.

 

A upravo na tom polju, presudnom za povezivanje jedne po jedne niti koje su među pojedinačnim, stvarnim ljudima i obiteljima bile pokidane, sudjelovale su tisuće i tisuće žena i muškaraca, većinom izravno i vrlo osobno pogođenih ratom. Taj udio “običnih” ljudi u velikom zajedničkom poduhvatu ostao je nekako po strani, u sjeni politike i državnih te međudržavnih institucija.

 

Žao mi je što ove nedjelje nisam mogao biti u Berku, ali zato na ovaj način ljudima koji će se okupiti oko Upaljenih luči želim uputiti pozdrav i izraziti veliko poštovanje. Želim na njih obratiti i vašu pažnju i tako ih dodatno ohrabriti da se ne umore i ne posustanu.

Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći

 

Mirotvorstvo se uvijek događalo usprkos prevladavajućem stanju svijesti i okolnostima u svijetu. Ljudi okupljeni oko Upaljenih luči u Berku toga su itekako svjesni. Među njima su i Ana i Otto Raffai, dvoje katoličkih teologa posvećenih mirotvorstvu u svemu što rade i žive.

 

Drugi dio knjige Upaljene luči donosi deset njihovih teoloških kolumni na temu mirotvorstva koje su prošle i ove godine bile objavljivane u sarajevskom franjevačkom teološkom časopisu Svjetlo riječi. Ti su tekstovi proizašli iz njihove vjere, iz njihovog napora da prouče, razumiju i žive Evanđelje nadahnuti i primjerima mnogih drugih ljudi u povijesti i sadašnjosti koji su, bez obzira na vjersku i bilo koju drugu pripadnost, na jednak način bili predani ostvarivanju mira, svaki u svom trenutku i na svom mjestu na Zemlji, od Tolstoja do Gandhija i mnogih drugih za koje šira javnost nikada nije čula.

 

Među njima je, primjerice, američki svećenik i redovnik Družbe Isusove Dan Berrigan koji je upravo katolike okupljao u jednu od prvih antiratnih grupa i inicijativa protiv rata u Vijetnamu. Oni na jednostavan, a teološki utemeljen način objašnjavaju neka od najzahtjevnijih i za primjenu u svakodnevnom životu najtežih mjesta Isusovog nauka, počevši od okretanja lijevog obraza onome tko te je udario po desnom. Oni strpljivo i uporno poučavaju da nenasilje ne znači pasivnost, da biti nenasilan ne znači biti gubitnik, da je nenasilje aktivna snaga.

 

Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici.

Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”

 

Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći.

 

Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”.

 

A govoreći o novom dobu čovječanstva, kojem se i mi još uvijek nadamo i na kojem smo dužni raditi, Gotovac kao da je u bliskoj budućnosti vidio upravo ljude poput ovih kojima je posvećena ova kolumna: “Novi heroji su ljubezni, strpljivi, puni poštovanja prema drugome. Nova veličina isključuje nasilje, tlačenje, ponižavanje. Novo dostojanstvo omogućuje dostojanstvo drugoga.”

 

U predgovoru knjizi Dragica Aleksa piše i ovo: “Ubrzo nakon početka prikupljanja priča, ionako teška situacija u Vukovaru događanjima vezanim uz uvođenje ćirilice postala je još i teža. Mnogi ljudi koji su do tada željeli s nama podijeliti svoje pozitivno iskustvo, čak i neki čije su priče već bile zabilježene, molili su nas da ih ne objavljujemo jer da je za to ‘još prerano’.”

 

Upravo zato trebaju nam njihove upaljene luči. Od tog arhaičnog pojma dolazi i riječ razlučiti. Dobro od zla, svjetlo od mraka. Luči iz Berka utoliko su važnije na putu prema miru.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Ćilić, kultura i identitet

Autor: / Leave a Comment

Nakon fantastične pobjede u finalu US Opena vedar i nasmijan Marin Čilić nove je simpatije širom svijeta osvojio nastupom na jednom od najvažnijih američkih televizijski terena. Opušteni Čilić u emisiji legendarnog voditelja Davida Lettermana ponudio je deset kratkih i silno duhovitih odgovora na pitanje koje su mu sve misli prolazile kroz glavu dok je igrao protiv Nishikorija. “Ako ovo pobijedim, moram li igrati i protiv Serene? Ako sada krenem, možda izbjegnem prometnu gužvu. A zašto ne ide 15, 30, 45? Kako da se koncentriram kad William i Kate čekaju drugo dijete? Još samo šesnaest titula do Federera.”

 

To su neki od šaljivih odgovora kojima je Čilić nasmijao svijet. Ali, istodobno je možda i razočarao neke svoje vječno napete i mučenički smrknute obožavatelje u Hrvatskoj poput onih koji su se oglasili na internetskom portalu Večernjeg lista uoči Čilićeva meča komentirajući vijest o tome da Hrvatska televizija pokušava kupiti prava na izravni prijenos finala iz New Yorka.

Znao sam da ima ljudi čije su izmučene duše plodno tlo za tužbalice o sveprisutnoj komunističkoj uroti i mržnji protiv svega hrvatskog i katoličkog kojima ih se obasipa s političkih govornica i oltara, ali ipak me osupnuo i letimičan pogled na bijes nagomilan ispod jedne tako obične vijesti. “Pa naravno da ne prenose Čilića kad je Hrvat i katolik! Da igra Đoković sigurno bi prenosili! Sramota! A prenosili su košarkašku utakmicu Srbija-Grčka! Bagra komunistička, sva sreća da neće još dugo…” i sve u tom stilu pjenili su se uzrujani, uvrijeđeni i povrijeđeni čitatelji i gledatelji

 

Znao sam da ima ljudi čije su izmučene duše plodno tlo za tužbalice o sveprisutnoj komunističkoj uroti i mržnji protiv svega hrvatskog i katoličkog kojima ih se obasipa s političkih govornica i oltara, ali ipak me osupnuo i letimičan pogled na bijes nagomilan ispod jedne tako obične vijesti. “Pa naravno da ne prenose Čilića kad je Hrvat i katolik! Da igra Đoković sigurno bi prenosili! Sramota! A prenosili su košarkašku utakmicu Srbija-Grčka! Bagra komunistička, sva sreća da neće još dugo…” i sve u tom stilu pjenili su se uzrujani, uvrijeđeni i povrijeđeni čitatelji i gledatelji.

 

Pamtim vremena kada su Hrvatska televizija, odnosno Televizija Zagreb, kao i sve ostale televizije u sklopu (trebao bih valjda dodati zloglasnog i zločinačkog jugokomunističkog) JRT-a, obavezno prenosile mečeve sva četiri najveća svjetska teniska turnira iz Australije, New Yorka, Pariza i Londona. A pogotovo finala. Tako je bilo i kada nam je Goran Ivanišević 2001., posljednji put kidao živce i bacio nas u delirij legendarnom pobjedom na Wimbledonu.

 

Ali, u međuvremenu smo dobili kapitalizam u kojem su vrhunski profesionalni i visoko komercijalizirani sport preuzele komercijalne medijske kuće kao dio velikog sportsko-televizijskog biznisa. Zato Hrvatska televizija, na žalost svih pravih i redovitih ljubitelja tenisa, već godinama ne prenosi nijedan veliki turnir i zbog toga nije prenosila ni Čilićevo polufinale s Federerom. U ovom izvanrednom slučaju uspjela je na kraju, sasvim sigurno ne za mali novac, kupiti prava na prijenos meča Čilić-Nishikori. I to je dobro i zbog interesa javnosti sasvim opravdano.

 

Svaka je velika i dobra vijest s nekim iz Hrvatske u glavnoj ulozi dobrodošla i poželjna u ovim tmurnim vremenima. Lijepo je kada se Hrvati mogu barem na kratko poistovjetiti s nekim tko je uspješan i tko pobjeđuje.

 

Ali, jedno je opravdano narodno nezadovoljstvo zbog neuspješne i loše državne politike, a drugo su frustracije izazvane fobijama i paranojama bez uporišta u stvarnosti. Takve ne može izliječiti ni sto hrvatskih pobjeda na teniskom terenu.

U svim medijima će se uvijek naveliko pisati o svakom velikom trofeju svakog hrvatskog sportaša. Ali, ni privatna, ni javna glasila neće vas ni obavijestiti, a kamoli poslati novinara ove subote, 13. rujna, na samostalni recital hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu. A to vam je u svijetu klasične glazbe jedna od nekoliko dvorana u čitavom svijetu koja uživa ugled uzvišenih i posvećenih mjesta baš onako kao glavni teren Wimbledona u tenisu

 

Štoviše, takvi bi Čiliću vrlo lako mogli predbaciti, ako već i nisu, što kao pobjednik na njujorškom terenu nije naglasio i istaknuo svoje hrvatstvo. Zašto nije ponio sa sobom hrvatsku zastavu da se njom ogrne? I kako to jedan dobar katolički mladić iz Međugorja hoda, igra i pobjeđuje po svijetu bez krunice oko vrata? I zar baš nijednu od tih deset misli o kojima ga ja pitao David Letterman nije mogao posvetiti obitelji, domovini, narodu, Bogu ili barem Gospi?

 

Pobjeda Marina Čilića je u prvom redu njegova i bilo je baš divno gledati kako on u njoj opušteno i zasluženo uživa. Svjetski su mediji veliku pažnju posvetili i trenerskom udjelu Gorana Ivaniševića u Čilićevoj pobjedi. “Goran me naučio kako da uživam u igri”, rekao je Čilić već na terenu prije nego će preuzeti pobjednički pehar.

 

Novinarima je, kako prenosi engleski Telegraph, prepričao i upute koje je od Ivaniševića dobio neposredno pred izlazak na teren: “Idi tamo, uživaj, zaslužio si, zabavi se. Napunit ćeš gaće, ali samo pokušaj i uživaj.”

 

Čitav sportski svijet sada zna za Marina Čilića i svi znaju da je Hrvat. Kod Davida Lettermana to više nije ni spomenuto. Nakon počasnog kruga po velikim televizijskim studijima i ispunjavanja obaveza koje idu uz višemilijunsku dolarsku novčanu nagradu, Marina Čilića čekaju novi treninzi, naporan i mukotrpan rad kojim si je izborio pravo na vrhunski pobjednički užitak u igri tenisa. Ako tako nastavi, sigurno ćemo se veseliti još mnogim njegovim velikim finalima i trofejima.

 

A uvijek će biti i onih koji će pokušati namazati s barem malo zlatne boje pobjeda poput ove Čilićeve. Kao, na primjer, Zoran Milanović. Njegova službena čestitka Čiliću bila je sasvim na mjestu, ali nipošto i ton poruke u kojoj se premijer tenisaču obraća sa ti. Sve da su i najbolji prijatelji i partneri u tenisu, predsjednik Vlade ima se svakom građaninu koji nije malo dijete obraćati po bontonu, sa vi. Ali, nepristojnost je jedno od glavnih obilježja svakog populizma.

Ako nam ponos, samosvijest i identitet toliko ovise o uspjesima naših sportaša, ja se samo pitam kako su Hrvati uopće preživjeli i opstali kroz duga stoljeća svoje teške povijesti bez sporta i pobjeda svojih reprezentacija i pojedinaca. Nešto se šuška da je neku ulogu u tom preživljavanju, opstajanju i razvoju navodno imala kultura

 

Međutim, mene u čitavoj toj priči muči nešto drugo što nitko od zapjenjenih i frustriranih nacionalista nikada neće spočitnuti Hrvatskoj televiziji jer ih za to nije briga. Dobro plaćeni profesionalni sport uvijek će imati puno prostora na komercijalnim televizijama. Ali, javna televizija ima moralnu, profesionalnu i povrh svega zakonsku dužnost posvećivati pažnju i promicati ono što nije komercijalno, a vjerujemo da je jako važno, kao kultura.

 

U svim medijima će se uvijek naveliko pisati o svakom velikom trofeju svakog hrvatskog sportaša. Ali, ni privatna, ni javna glasila neće vas ni obavijestiti, a kamoli poslati novinara ove subote, 13. rujna, na samostalni recital hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu. A to vam je u svijetu klasične glazbe jedna od nekoliko dvorana u čitavom svijetu koja uživa ugled uzvišenih i posvećenih mjesta baš onako kao glavni teren Wimbledona u tenisu.

 

Ma neće nijedna redakcija više poslati novinara ne do Londona, nego ni do Korčule na primjer gdje sam prošli tjedan imao sreću pratiti i ponešto izvijestiti s 3. Korčulanskog baroknog festivala. Da samo znate koliko je tu vrhunskih glazbenika, pa i hrvatskih, uživalo u svojoj igri i oduševljavalo brojnu publiku!

 

Ako nam ponos, samosvijest i identitet toliko ovise o uspjesima naših sportaša, ja se samo pitam kako su Hrvati uopće preživjeli i opstali kroz duga stoljeća svoje teške povijesti bez sporta i pobjeda svojih reprezentacija i pojedinaca. Nešto se šuška da je neku ulogu u tom preživljavanju, opstajanju i razvoju navodno imala kultura.

 

Jesu li sada zaista druga vremena, ili mi previše pažnje pridajemo ipak sporednim stvarima, vidjet će se već za stoljeće ili dva. Ali, to nije naša briga, zar ne?

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Hrvatska spirala smrti

Autor: / Leave a Comment

Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju.

 

Prethodne rečenice nisu moje, ali čim sam ih prije nekoliko dana pročitao znao sam da ću njima započeti sljedeću kolumnu. ”Priče poput smrtonosnih spirala, hrđave kuke koje su ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati”… sam nikada ne bih točnije opisao što sam mislio dok sam u subotu 30. kolovoza na televiziji slušao propovijed biskupa Vlade Košića iz Udbine, s mise ispred nacionalnog svetišta crkve Hrvatskih mučenika, na Dan hrvatskih mučenika.

Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju

 

Koliko se sama ideja, pa čak i samo ime takve crkve i blagdana uklapaju u katoličku teologiju, to pitanje neka oni vjernici koje to zanima postave svojim svećenicima i teolozima. Ja im mogu preporučiti odlično teološko razmatranje baš o toj konkretnoj temi u knjizi “Bogozaborav” katoličkog teologa, svećenika i redovnika Frane Prcele (Synopsis, 2014.).

 

Međutim, ovdje se ne radi samo o privatno-vjerničkoj stvari jer biskup Košić obraćao se preko javne televizije čitavoj hrvatskoj javnosti i tumačio mnogo manje, ako imalo, vjeru, a mnogo više nacionalnu povijest i aktualnu političku situaciju.

 

Čitav tekst objavljen je i na službenim internetskim stranicama Sisačke biskupije čiji je on biskup. Prije same homilije, portal donosi i jednu, vjerojatno samom biskupu najvažniju rečenicu, koju nije izrekao u propovijedi, nego u uvodnim pozdravima s udbinskog oltara: “Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina!”

 

Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana.

Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana

 

Biskupskom rječitošću Dario je Kordić tako stavljen uz bok onih od Crkve i papa kanoniziranih Nikole Tavelića i Marka Križevčanina te beatificiranih Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića i Drinskih mučenica.

 

Među živog Kordića i mrtve svece i blaženike biskup Košić nadalje je dodao od partizana ubijene širokobriješke fratre i strijeljanu časnu sestru Žarku Ivasić, pak onda Nevinu dječicu i Ivana Krstitelja. Potom se “pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972.” našla u istoj rečenici sa Stjepanom i Pavlom Radićem te Đurom Basaričekom, žrtvama atentata u beogradskoj Skupštini 1928. godine.

 

U mučeničku kolonu koja se proteže stoljećima biskup je, iza živog “suvremenog hrvatskog mučenika” Darija Kordića potom poredao Eugena Kvaternika, bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana. “Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja”, propovijedao je biskup Košić nabrajajući dalje žrtve ratnih i poratnih partizanskih i komunističkih pokolja i “bezbrojna pogubljenja” izvršena rukom pripadnika Udbe.

 

Kao simbol spomenut je Bruno Bušić te kao mučenik za hrvatsku istaknut i Zvonko Bušić koji si je upravo prije godinu dana sam oduzeo život, baš nakon hodočašća u Udbinu.

 

Na kraju tužnog niza biskup Košić prisjetio se i svih hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu te nedužnih žrtava “srpskog genocida, kulturocida i urbanocida”.

Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije

 

Zašto ovako opširno prepričavam biskupovu propovijed? Zato da pokažem s koliko je pažnje i sistematičnosti nabrajao hrvatske mučenike usmrćene u raznim vremenima i sistemima, osim jednog: onog nacističko-fašističkog za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaške NDH.

 

Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije.

 

Netko neupućen ili zlonamjeran mogao bi pomisliti da takvih nije ni bilo, odnosno da ih, ako ih je i bilo, biskup Košić svrstava na pogrešnu stranu čije se mučeništvo ne broji, niti im se priznaje ikakav ljudski, kršćanski, a kamoli hrvatski idealizam.

 

Govoreći, pak, o prošlostoljetnim progonima i ubijanjima kršćana, a pogotovo o današnjim zločinima od strane terorističkih islamskih fanatika, biskup se pozvao na ono što piše talijanski katolički novinar Antonio Socci.

 

Nije, naravno, spomenuo da je riječ o katoličkom radikalu koji je upravo ovih dana javno i žestoko kritizirao mirotvorstvo pape Franje. Socciju je, naime, neprihvatljivo što se papa izričito protivi svakom, ali baš svakom ratu, pa tako čak i onom kojim bi se kršćane štitilo od progona i zločina koje nad njima čine nekršćani, odnosno muslimani.

Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive

 

No, dok je papa Franjo jednostavno evanđeoski dosljedan molitelj za mir protiv svakog rata, njegov biskup Košić svoj pastirski križ pretvara u vagu kojom prosuđuje krive i prave i nepogrešivo razlučuje mučenike od mučitelja. Ona, pak, vremena u kojima razdijeliti hrvatske mučenike na prave i krive baš i nije tako lako i jednostavno, biskup jednostavno prešućuje.

 

No, istodobno neke druge, a zna se dobro koje, optužuje za falsificiranje povijesti, kao da se u pola stoljeća komunizma nismo uvjerili da je prešućivanje jedan od najučinkovitijih načina krivotvorenja.

 

Riječi Sebastiana Fitzeka našao sam na samom početku njegova romana “Sakupljač očiju” (VBZ, 2014.). Naslov se odnosi na zločinačkog psihopata, a izvrsno napisan i napet roman nema baš nikakve veze s bilo čijom poviješću, pa ni hrvatskom. Ali, asocijacije su tu.

 

Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive.

 

To je taj “perpetuum morbile”, to je spirala čije se hrđave kuke zabadaju u misli i meso vječno pravedničke, razapete, mučeničke i gubitničke nacije. Doista, dok nas s druge strane melje vrtlog gospodarskog neuspjeha, mučeništvo nam je najbolja isprika što nismo stvorili ništa dobro i novo.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Karamarkovo penjanje kostima

Autor: / Leave a Comment

Od kostiju žrtava komunističkih zločina na Daksi i drugim stratištima Karamarko gradi ljestve prema vlasti

 

Berlinski je zid pao prije 25 godina, u raznim je bivšim komunističkim zemljama na različite načine i u različitim opsezima provedena lustracija, a u Hrvatskoj je počeo rat. Agresija je krenula iz Beograda gdje je na vlast zasjeo komunist Milošević ”reformiran“ u rigidnog nacionalista fašističkih metoda.

 

Umjesto lustracije, poput one u Poljskoj ili Njemačkoj, u Hrvatskoj se dogodio masovni prelazak bivših komunista u HDZ. Novu su vlast činili i neki od nekadašnjih najzadrtijih izvršitelja komunističke vlasti, a nije se oklijevalo uposliti i udbaške ”profesionalce“.

Mnogi su komunisti okrenuli kapute, pohrlili u crkve, naučili se prekrižiti i staviti desnicu na hrvatsko srce i sve im je bilo oprošteno. Lustrirani su samo komunistički spomenici antifašizmu, i to dinamitom, ali Titovo ime je ostalo na ulicama i trgovima, a bista na Pantovčaku. Pod Tuđmanom

 

Mnogi su komunisti okrenuli kapute, pohrlili u crkve, naučili se prekrižiti i staviti desnicu na hrvatsko srce i sve im je bilo oprošteno. Lustrirani su samo komunistički spomenici antifašizmu, i to dinamitom, ali Titovo ime je ostalo na ulicama i trgovima, a bista na Pantovčaku. Pod Tuđmanom.

 

Istraživanje komunističkih zločina baš i nije imalo visoki prioritet pod vlašću Tuđmanova HDZ-a, uključujući i onih pet godina nakon završetka Domovinskog rata.

 

Sve to što je tada ostalo neraščišćeno današnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nastoji pretvoriti u svoj politički kapital i gorivo za raspirivanje i produbljivanje podjela. Najnoviji primjer dogodio se na Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima koji Hrvatska obilježava 23. kolovoza, na dan sklapanja zloglasnog pakta Hitler – Staljin.

 

Karamarko, nažalost, predvodi povijesni revizionizam stran civiliziranoj i demokratskoj Europi na koju se on poziva dok želi po svaku cijenu izjednačiti fašizam i komunizam. U toj Europi, dakle, danas nitko ozbiljan ne niječe komunističke zločine, počevši od Staljinovih. Ne zataškavaju se više ni zločini koje je u samom oslobađanju Europe od fašizma i nacizma počinila Staljinova, dakle komunistička Crvena armija.

 

Pa ipak, u toj istoj Europi ne događa se da se zbog ideoloških ciljeva i revolucionarnih krvavih metoda umanjuju, omalovažavaju ili niječu milijunske žrtve i presudan doprinos te crvene Staljinove vojske u pobjedi nad nacizmom. Tako i danas usred Berlina, baš kao i usred Beča, netaknuti stoje monumentalni spomenici vojnicima Crvene armije. Njihov status osloboditelja nije kontroverza, nego povijesna činjenica koja se poštuje.

Karamarko, nažalost, predvodi povijesni revizionizam stran civiliziranoj i demokratskoj Europi na koju se on poziva dok želi po svaku cijenu izjednačiti fašizam i komunizam. U toj Europi, dakle, danas nitko ozbiljan ne niječe komunističke zločine, počevši od Staljinovih. Ne zataškavaju se više ni zločini koje je u samom oslobađanju Europe od fašizma i nacizma počinila Staljinova, dakle komunistička Crvena armija

 

Kod nas, pak, antifašizma zapravo nije ni bilo, tvrdi Karamarko. Od takvog stava nije daleko ni onaj drugi, sve zastupljeniji i legitimniji u javnosti, da kod nas, zapravo, u Drugom svjetskom ratu nije bilo ni fašizma, nego se je u nesretnim okolnostima stvorena NDH samo branila od svih koji su joj se suprotstavljali, počevši od Srba, pa do izdajničkih Hrvata, a sudjelovanje te iste države u Holokaustu nad Židovima želi se umanjiti i sveti pod tragičnu kolateralnu žrtvu.

 

Hrvatska je Vlada ove godine, u organizaciji Ministarstva branitelja, po drugi put 23. kolovoza organizirala odavanje počast svim žrtvama svih totalitarnih sustava na dvama simbolički važnim i prepoznatljivim mjestima: u Jadovnom, na mjestu ustaških zločina, te nad žumberačkom jamom Jazovka, jednom od mjesta na kojem su partizani počinili jedan od poslijeratnih masovnih zločina. Tamo je bio i predsjednik Sabora Josip Leko, tamo je bio i izaslanik predsjednika Josipovića, tamo su bili, što je osobito važno, i predstavnici vjerskih zajednica.

 

Doduše, u objavljenim vijestima nigdje nije pisalo tko je predstavljao Srpsku pravoslavnu crkvu i je li bilo izaslanika židovskih zajednica u Hrvatskoj. Međutim, svakako je važan korak u postizanju jednakog poštovanja prema svim žrtvama svih zločina učinjen sudjelovanjem katoličkog biskupa Mile Bogovića u komemoraciji u Jadovnom. Njegov je dolazak zaslužio i mnogo veći publicitet, a osobito ova njegova izjava (kako je prenosi portal Nove TV):

 

”Otkako postoji Povjerenstvo (za istraživanje, uređivanje i održavanje vojnih grobalja, grobalja žrtava Drugog svjetskog rata i grobalja poslijeratnog razdoblja), mi smo počeli razgovarati i sada se sastaju članovi Komisije za martirologiju, kojoj sam ja na čelu, i članovi Povjerenstva koje predvode ministar Matić i pukovnik Grujić, i zajedno radimo na tome da spasimo istinu i poštedimo nove naraštaje od zločina sličnih onima koji su se ovdje dogodili.“

Pa ipak, u toj istoj Europi ne događa se da se zbog ideoloških ciljeva i revolucionarnih krvavih metoda umanjuju, omalovažavaju ili niječu milijunske žrtve i presudan doprinos te crvene Staljinove vojske u pobjedi nad nacizmom. Tako i danas usred Berlina, baš kao i usred Beča, netaknuti stoje monumentalni spomenici vojnicima Crvene armije. Njihov status osloboditelja nije kontroverza, nego povijesna činjenica koja se poštuje

 

Mi smo počeli razgovarati, mi sada zajedno radimo… ovo su ljekovite riječi koje pobuđuju nadu, takve nam riječi trebaju, a još više djela o kojima one govore.

 

Desetljeća prešućivanja komunističkih zločina i njihovih žrtava još bi i mogla poslužiti kao slabašan izgovor što su predstavnici HDZ-a taj dan sjećanja na sve žrtve svih totalitarnih režima odabrali za obilazak samo onih mjesta na kojima su se dogodili upravo komunistički zločini. Međutim, ono što su tamo izgovarali pokazuje da im nije do ispravljanja starih nepravdi koliko do politikantskog lažiranja novih podjela.

 

Ignorirajući državno hodočašće u Jadovno i na Jazovku, hadezeovci poput Ante Sanadera i Josipa Đakića prozivali su aktualnu vlast da ne čini ništa i da nije spremna pokazati nikakvo poštovanje prema žrtvama komunizma. Tomislav Karamarko to je još jednom učinio u Dubrovniku na sada već tradicionalnoj tribini posvećenoj tom danu i osobito žrtvama komunističkog zločina čije su kosti ostale na otočiću Daksi.

 

Otišao sam tamo poslušati hoće li Karamarko reći išta novo, hoće li on možđa učiniti neki novi korak prema miru i pomirenju, a čuo sam samo stare prozirne i neodgovorne floskule, kao i selektivno odabrane tragične brojke iz povijesti izvučene iz konteksta.

 

Naposlijetku, tko o čemu, Karamarko o Titu i lustraciji. Za razliku od prijašnjih godina, nisam ovaj put više imao volje postavljati uzaludna logična pitanja.

Kod nas, pak, antifašizma zapravo nije ni bilo, tvrdi Karamarko. Od takvog stava nije daleko ni onaj drugi, sve zastupljeniji i legitimniji u javnosti, da kod nas, zapravo, u Drugom svjetskom ratu nije bilo ni fašizma, nego se je u nesretnim okolnostima stvorena NDH samo branila od svih koji su joj se suprotstavljali…

 

Ali, zato se na kraju digao jedan strpljivi slušatelj, k tomu prema formulaciji pitanja i načinu obraćanja Karamarku očito član HDZ-a. Gospodin je postavio pitanje i o toj famoznoj Titovoj bisti na Pantovčaku koju je ostavio Tuđman, a osobito ga je zanimalo kako to Karamarko, kada napokon dođe na vlast, misli konkretno provesti lustraciju.

 

Odgovor oko Tuđmanovog Tita jednostavno je izbjegnut, kao da pitanje nije ni postaljveno, a o lustraciji ćemo se već nekako dogovoriti, kazao je Karamarko najavivši da će taj proces početi čišćenjem (još jednim!) školskih udžbenika.

 

Uz to Karamarko nije mogao otrpiti čak ni Čičkovu usputnu primjedbu kako komunizam kod nas nisu srušili samo Tuđman i HDZ, nego čitav hrvatski narod uz izvjesne zasluge čak i tadašnjeg Saveza komunista Hrvatske. Svom ”dragom prijatelju“ Čičku Karamarko je uzvratio rafalom parola upregnuvši tako u promociju samog sebe i svoje stranke još jednom i žrtve s Dakse i svih ostalih stratišta.

 

Njihove kosti njemu služe samo kao ljestve prema vlasti i zato bilo kakav konstruktivni pomak opcije na vlasti, po njemu isključivo neokomunističke i jugofiličarske, Karamarko mora umanjiti, ili jednostavno prešutjeti.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Dva Adama i dvije Eve

Autor: / Leave a Comment

U jednom od dramatičnih trenutaka baleta Romeo i Julija, koji se prošlog ljeta igrao u Dubrovniku na Boškovićevoj poljani, u pozadini pozornice polako i svečano otvorila su se velika i teška vrata na kamenom portalu svetog Ignacija.

 

Uz potresnu glazbu Sergeja Prokofjeva u crkvu je ušla pogrebna povorka predvođena fratrom kojem je Shakespeare u svom tragičnom komadu namijenio malu, ali važnu i pozitivnu ulogu razboritog čovjeka punog razumijevanja i sućuti. On je na strani mladih ljubavnika usred vrtloga mržnje u koju su ogrezle njihove neprijateljske obitelji. Tako je dubrovačka crkva sasvim zasluženo i dramaturški opravdano zaigrala u predivnoj i duboko oplemenjujućoj baletnoj predstavi.

 

Baletni ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora ove je godine ponovno gostovao na istom mjestu, ali s jednim sasvim drugačijim i potpuno novim komadom. Valentina Turcu i Leo Mujić, dvoje sjajnih plesača, koreografa i umjetnika, ove su godine za Dubrovnik napravili predstavu prema knjizi Opasne veze francuskog autora Pierrea Choderlosa de Laclosa iz druge polovice 18. stoljeća.

Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine

 

Epistolarni roman, koji je već doživio brojna kazališna i slavna filmska uprizorenja, bavi se dekadencijom. U njemu nema nevinih i čistih duša poput Romea i Julije. Likove u Opasnim vezama pokreću razvrat, taština, zavist, osveta i čista pakost. Omiljena im je razonoda zavođenje i moralno upropaštavanje mladih i naivnih žrtava koje iza licemjerne moralističke fasade još nisu prozrele pokvarenost i zlobu. Nikakvo čudo da je priča aktualna i danas.

 

Autori predstave rekli su da ovaj put pred moralnom crkvom rade nemoralan komad. Štoviše, Valentina Turcu mi je pričala kako je u Dubrovniku za ovogodišnju predstavu tražila i zapravo već bila našla novo mjesto, ali na kraju su okolnosti i praktični razlozi ipak presudili da se i Opasne veze postave ispred crkve čije monumentalno barokno pročelje nijedna kazališna scenografija ne može ni sakriti, niti ga nadvladati.

 

Tako je jezuitska crkva ponovno zaigrala u jednoj baletnoj predstavi, ali ovaj se put njena vrata nisu otvorila. Uzalud je po njima udarala od svih likova najopakija Markiza od Merteuila. Bez milosti i razumijevanja, pred sjajnom mariborskom primabalerinom Jelenom Lečić crkvena su vrata ostala zatvorena.

 

Niti je bila namjera baletnih umjetnika širenje nemorala, niti je Dubrovačka biskupija otkazala suradnju umjetnicima. Naprotiv. Zgrada biskupskog sjemeništa i gimnazije uz crkvu bila je i ove godine na usluzi umjetnicima kao garderoba, skladište rekvizita i prostor iza scene.

 

Baš kao i roman u svom, tako i ova predstava u našem, kako su ga sami autori predstave nazvali, odvratnom vremenu traži ostatke ljudskosti, ljubavi i ljepote. Sve te vrline u Opasnim vezama ostaju poražene, a samo glavni lik Valmont proživljava katarzu, sve do iskupljenja u smrti.

 

Naposljetku, u finalu predstave bude strgnut veliki prozirni zastor u dnu pozornice. Koprena svih licemjernih obmana pada da bi se iza nje, u svoj svojoj nijemoj kamenoj veličini, ukazalo pročelje crkve kao simbol nepromjenjive moralne vertikale i usput pogubljenih vrijednosti.

Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam”

 

Za Valentinu Turcu umjetnost je religija i ona s religioznim žarom govori o svom umjetničkom poslanju. Da, baš tom riječju poslanje ona opisuje svoju profesiju. Tome ju je naučio njen legendarni učitelj Maurice Bejart. Umjetnost je njena istina i ona njome zrači i svojim je napornim i mukotrpnim svakodnevnim radom svjedoči.

 

To je vrhunska umjetnost kojoj je stalo do komunikacije s ljudskim dušama i srcama. “Došlo je vrijeme velikog otvorenog srca, te strasti i komunikacije…”, pričala mi je uoči dubrovačke premijere umjetnica rođena u Zagrebu, dijete velikih baletnih umjetnika Maje Srbljenović i Marina Turcua.

 

O svim ljudskim iskustvima, a ponajviše o smrti koja donosi bol, ona govori kao o velikoj školi skromnosti i poniznosti. Njezin je dom, kao i njenog umjetničkog partnera Lea Mujića, njezin kofer. Njihova domovina su kazališta u kojima nastupaju, njihova su obitelj plesači s kojima rade. Oni nisu putujući zabavljači nego propovjednici ljepote i istine ispisane tijelima koja prkose ne samo sili teže, nego i odvratnosti vremena, kanibalizmu koji vlada u svijetu profita, zavisti, otimačine, svakovrsnog ranjavanja ljudi, malodušnosti i malograđanštine.

 

Emotivno, strasno, iskreno… omiljene su riječi Valentine Turcu, a takva su joj i djela. O umjetnosti kojoj je podredila život i prema kojoj je najstrožom disciplinom oblikovala i vlastito tijelo, ona sa zanosom kaže i ovo: “Balet je uvijek bio stvar ljepote. On ima kapacitet božanske ljepote i strasnog ulaska u ljudska srca ako ga sa srcem radimo. Ja u to vjerujem i na taj način razmišljam.”

 

Koliko je to različito od mnogih koji imaju monopol propovijedati iza crkvenih zidova i ispred monumentalnih pročelja, pred mikrofonima i kamerama i desecima tisuća ljudi željnih smisla, ohrabrenja i ljepote! Možda i zbog “crkvenosti” tog jedinstvenog ambijenta Boškovićeve poljane, meni su svako malo, kao kontrast svim tim porukama umjetnika, u mislima odjekivale riječi iz jedne od biskupskih propovijedi izrečenih tjedan dana ranije na blagdan Velike Gospe.

Koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”

 

Odakle sad odjednom biskupi u tekstu o baletu? Pa upravo zbog oštre različitosti i upravo vrišteće suprotnosti pristupa čovjeku, ljudskim iskustvima koja čine život, pa i samom Bogu koji, za one koji u njega vjeruju, iza svega toga stoji kao posljednja istina i vertikala.

 

S jedne strane primam duboku poruku i vidim ogroman kako fizički, tako i umni i duhovni napor ugrađen u još jednu predstavu koja očarava oči, uznemiruje duh, uzburkava osjećaje, pobuđuje suosjećajnu ljudskost i potiče na razmišljanje. S druge strane vidim ljude koji u uzvišenoj pozi i kostimima raskošnijim i skupljim od onih u predstavi olako i samodopadno izgovaraju tako jeftine i banalne riječi.

 

Doista, koliki intelektualni i duhovni napor jedan nadbiskup treba uložiti da bi domislio jednu ovako banalnu, nepromišljenu i nedomišljenu “misao” i “istinu”: “Da je Bog stvorio dva Adama i dvije Eve nas danas ne bi bilo”. A da ne govorim o onom još primitivnijem “vicu” drugog biskupa o tome kako je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Stevu”.

 

S takvom banalnom, blasfemičnom i populističkom “teologijom” i logikom koju može rasturiti svaki iole pronicljiviji pučkoškolac, ne može se raspravljati bez spuštanja na jednako nisku razinu. Takav govor i ne želi da se o njemu razmišlja i raspravlja, pa to i ne činim.

 

Zapravo, u posljednjoj rečenici kolumne već mogu i priznati da sam se biskupima poslužio samo kao mamcem na čitanje teksta o jednom baletu, osobito za one koji možda doista vjeruju svom nadbiskupu da bi oba Adama i obje Eve sigurno bili gej već zbog same mogućnosti izbora.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Proslava duha i života

Autor: / Leave a Comment

Oko ponoći ponedjeljka 11. kolovoza do našeg je dijela svijeta stigla šokantna vijest: ubio se Robin Williams. Samoubojstvo gušenjem, kako je njegova smrt obzirno opisana na engleskom jeziku, u nas je prevedena točnije i brutalnije: slavni se glumac objesio.

 

Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima.

Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima

 

U filmovima kao što su “Gospođa Doubtfire” ili “Krletka”, Robin Williams je bio urnebesni komičar zbog kojeg vas boli trbuh od smijanja. Ali, svi ti njegovi gegovi, maskiranja, verbalno virtuozni rafali viceva i svakojake ludorije, osim gušenja publike smijehom, uvijek su imali i mnogo važniju i uzvišeniju svrhu: masažu moždanih vijuga i prokrvljavanje srčanog mišića ljudskošću, nježnošću i razumijevanjem za bližnje, kako unutar napuklih obitelji, tako i prema onim ljudima za koje su inače rezervirani zazor, prezir i omalovažavajuće predrasude.

 

Ubio se čovjek očito nesretniji nego što su i njegovi najveći obožavatelji slutili. Ali, likovi koje je oživljavao u filmovima ostaju slaviti život i ljudski duh nasuprot svijetu koji tom duhu ostavlja sve manje prostora, vremena i važnosti.

 

Nije to puka podudarnost što svijet koji zatire ljepotu, jedinstvenost i hrabrost ljudskog duha postaje sve hladniji, okrutniji, bezobzirniji i ružniji. To nije slučaj, to je uzrok i posljedica. Isto tako nikako ne može biti slučajno da je Robin Williams briljirao upravo u likovima koji duhom prkose takvom uređenju svijeta promičući suosjećanje i solidarnost.

 

Umjetnost glume podrazumijeva sposobnost preobrazbe u svakojake likove, i odvratne i divne. Ipak, način na koji je Robin Williams pred našim očima utjelovio vojnog radijskog voditelja Adriana Cronauera u “Good Morning, Vietnam”, Patcha Adamsa u istoimenom filmu o liječniku koji liječi smijehom, doktora Malcolma Sayera koji nakon desetljeća obamrlosti teške bolesnike nakratko vraća u život u “Buđenjima”, sve te i mnoge druge uloge ne ostavljaju ni najmanje sumnje da je Williams jedan dio osobnosti svih tih likova nosio u sebi i kad nije glumio. O tome, uostalom, govori i njegova predanost pomaganju ljudima, od stipendiranja mladih glumaca do ohrabrivanja teško bolesnih prijatelja i kolega.

U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju

 

Naravno da nisam zaboravio, nego sam na počasnom mjestu ostavio lik profesora engleskog Johna Keatinga u “Društvu mrtvih pjesnika”. Tko bi s imalo srca, pameti i duše mogao zaboraviti tog odgojitelja mladih ljudi kojem književnost, a osobito poezija, nisu bili samo jedna od prepreka koju mladići moraju preskočiti i što prije zaboraviti u svom akademskom napredovanju prema budućim karijerama u svijetu bez poetike i etike?

 

Začudio sam se kad sam ovih dana vidio da je ta antologijska filmska drama snimljena tek 1989. godine jer sam bio uvjeren da me taj film uzbudio, dirnuo, protresao i nadahnuo još dok sam bio gimnazijalac. Vjerojatno sam se gledajući ga vratio u školske klupe, pa odatle pogreška pamćenja, utoliko više što sam u svom srednjoškolskom životu bio blagoslovljen sličnim profesorom hrvatskog jezika.

 

Doduše, profesor Grga Pejnović bio je stari gospodin nimalo luckast poput Williamsova lika. Ali, zajedničko im je bilo ono najvažnije: strastvena ljubav prema jeziku i književnosti, predavačka karizma, sati i sati predanog, ponekad čak i do urnebesne komičnosti uživljenog čitanja rečenica i stihova hrvatskih i svjetskih klasika, te iznad svega čvrsto uvjerenje da je upravo taj predmet onaj kojim se odgajaju pametni, pošteni i hrabri ljudi čvrstih karaktera, ljudi koji u sigurnosti vlastitog identiteta i podrijetla mogu slobodno, otvoreno i znatiželjno otvarati sva vrata ovoga svijeta tražeći i stvarajući dobrotu i ljepotu.

 

Ipak, ispostavilo se da sam Društvo mrtvih pjesnika gledao i u jednom školskom razredu. Poruka jedne bivše učenice razdragala me i podsjetila da sam svoje četverogodišnje pedagoško iskustvo i druženje s jednim divnim razredom, punim budućih vrijednih učiteljica i profesorica, završio upravo tako da smo naše posljednje zajedničke sate u razredu proveli gledajući Društvo mrtvih pjesnika. Predivna je nagrada znati da je i ta video-projekcija izvedbe Robina Williamsa u ulozi profesora Keatinga ostala upamćena sve ove godine i desetljeća. To bi mu sigurno bilo drago čuti.

Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana

 

Nije slučajno ni to što se svi spomenuti filmski likovi Robina Williamsa u svom plemenitom poslu moraju boriti protiv ekonomsko-političko-militarističkog ustroja svijeta. Nije tu riječ o naknadnoj pameti pod dojmom osobne Williamsove tragedije ako kažem da sam u njegovom bučnom smijehu i širokom osmijehu uvijek nazirao i primjesu neke gubitničke sjete i beznadne tuge.

 

Sve njegove spomenute filmske misije završavaju porazom. Čovjeka koji se na valovima ratne vojničke radio-stanice usudio sprdati sa “svetinjama”, a u prvom redu s ratom samim, vojno-birokratska mašinerija na kraju je odstranila. Mali pacijenti Patcha Adamsa na kraju uglavnom umiru, baš kao što se i oni veliki dr. Sayera vraćaju u besvjesno stanje. Ali, prije toga svi su ti likovi ljude oko sebe dirnuli čudom koje se ne zaboravlja čak ni u najdubljoj komi.

 

Naposljetku, profesor Keating doživljava najveću tragediju kada jedan od njegovih učenika, zaražen poezijom i slobodom, počinja samoubojstvo kao predaju pred svijetom odraslih koji mu ne da poletjeti. Tko se danas može okladiti da ga se Williams nije sjetio stavljajući omču oko vlastitog vrata?

 

U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju.

 

Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Majmuni su pametniji od nas

Autor: / Leave a Comment

U izraelskim dnevnim novinama Haaretz neki je dan, u rubrici komentara, objavljen tekst maestra Daniela Barenboima. Legendarni pijanist i dirigent, Židov rođen u Argentini, trenutno je umjetnički direktor milanske Scale i Državne opere u Berlinu, a poznat je i po orkestru sastavljenom od mladih Židova, Palestinaca i Arapa iz bliskoistočnih zemalja koje okružuju Izrael. Barenboimov prijatelj i partner u pokretanju projekta West-Eastern Divan orkestra bio je istaknuti palestinski pisac i intelektuac Edward Said.

 

Maestrovom članku u Haaretzu prethodilo je priopćenje u ime židovsko-arapskog orkestra koje je, uz Barenboima, potpisala Saidova udovica Mariam. Taj tekst još jednom ističe ono što je misao vodilja postojanja i djelovanja Barenboimovog i Saidovog orkestra:

 

“U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života.”

U ovim vremenima kušnje, moramo istaknuti važnost umjetnosti slušanja. Umijeće slušanja se uči i usavršava u orkestru. Moramo se podsjećati koliko je važno primjenjivati ono što učimo na pozornici na druge aspekte naših života

 

Potom se u tekstu navodi ovaj Schopenhauerov citat: “Ništa nas neće tako brzo vratiti na put pravde kao zamišljanje nevolje, bola i žalosti gubitnika”. Zaključak teksta, kojem je povod najnovija eskalacija vojnog sukoba i stradanja u Izraelu, odnosno u Pojasu Gaze, kaže:

 

“U ovom sukobu obje su strane gubitnici. West-Eastern Divan orkestar je zajednica izgrađena na povjerenju, poštovanju, suosjećanju i kulturi slušanja i razumijevanja. Ove su vrijednosti srž našeg zajedničkog rada i razlog zašto je Divan svjetionik nade za sve nas”.

 

Barenboimov komentar u Haaretzu, novinama čije ime na hebrejskom znači “zemlja”, od svih spomenutih vrijednosti najviše ističe važnost suosjećanja koje je potrebno gajiti na obje strane u svakom, pa i ovom najaktualnijem bliskoističnom sukobu. Barenboim se obraća javnosti i građanima Izraela i Palestine. On to čini kao čovjek koji ima, i to uvijek s ponosom ističe, dvije putovnice: izraelsku i palestinsku.

 

Zbog prihvaćanja palestinske putovnice, čime je faktički priznao i palestinsku državu na tlu Izraela, Barenboim je od mnogih svojih sunarodnjaka Židova čašćen redovitim izljevima mržnje i optužbama za izdaju svog naroda i domovine. Jednako je omiljen i među onim Palestincima i Arapima koji jedino rješenje dugotrajne bliskoistočne krize vide u potpunom uništenju države Izrael i bacanju svih Židova u more. Dakle, Barenboim uživa u svim “blagodatima” mirotvorstva, kao što i priliči čovjeku koji nosi titulu Glasnik mira Ujedinjenih naroda, koju i sam ističe na početku svog komentara u Haaretzu.

 

Temeljno Barenboimovo polazište je da židovsko-palestinski sukob nije politički, nego ljudski. To je sukob dvaju naroda koji su uvjereni da imaju pravo na isti mali komad zemlje, uglavnom bez onih drugih na njemu. Maestro nije naivan romantičar, on uvijek ističe da nema brzog rješenja i prečice prema rješenju tog sukoba.

Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih

 

U svom tekstu slikovito kaže kako se prečicama mogu služiti samo ljudi koji poznaju teren kojim se kreću, dok je u ovom slučaju taj teren pomirenja i suživota podjednako nepoznat i jednoj i drugoj strani u sukobu. Ne kao recept za brzo okončavanje sukoba, nego kao važan i nužan korak prema njemu, glazbenik ističe kulturu suosjećanja s onim koji pati, na bilo kojoj strani.

 

Dok se ovih dana, sve u sjeni srušenog aviona nad Ukrajinom, gomilaju žrtve, ubijeni i ranjeni u Gazi kao posljedica napada izraelske vojske, mnogi s pravom ističu nesrazmjer ljudskih stradanja na izraelskoj i palestinskoj strani. Barenboim to ne čini. Sasvim sigurno je svjestan da će mu i takve riječi priskrbiti još kojeg neprijatelja i mrzitelja više, ali, prije nego pozove na uživljavanje u nevolje, patnje i žalost s građanima Gaze, on ističe i suosjećanje sa svojim izraleskim sugrađanima već i zbog samog života u strahu od raketnih napada.

 

Bez obzira na uistinu fascinantnu djelotvornost proturaketnog štita o koji se velika većina tih raketa razbija prije nego učini bilo kakvu štetu, uistinu nema štita od ljudskog straha i brige za vlastiti život i sigurnost svojih najbližih.

 

Bez obzira koliko će možda mali broj ljudi naći utjehu i smisao u Barenboimovim riječima i koliko će izrečeni stavovi i poruka biti ponovno ignorirani od političkih vođa oba naroda, ipak je vrijedna već i sama činjenica da u Izraelu još uvijek postoje novine, i to najstarije i najtiražnije, koje su spremne objaviti razmišljanja poput Barenboimovih.

 

Sućut, suosjećanje, empatija u svijetu politike i kod pokretača ratova nikada nisu bili cijenjeni pojmovi.

 

Ovih dana i u hrvatskim kinima igra novi nastavak iz serije filmova pod skupnim naslovom Planet majmuna. Ovaj najnoviji vrlo je poučan. Kao u čitanci za djecu u njemu je prikazano kako počinje svaki rat. Makar i u poučne svrhe, u njemu su majmunima sasvim nezasluženo pridodane ljudske mane, skupa s vrlinama, kao jednoj strani u sukobu s ljudima. Oni imaju razumnog vođu koji daje prednost povjerenju prema drugoj strani i spremnosti na pomoć koja je ljudima u toj znanstvenofantastičnoj postapokaliptičnoj priči potrebna.

Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu

 

Koja je prva optužba koju mu upućuju oni koji su željni rata? Naravno, da je izdajnik, da više vole ljude nego majmune. O, kako nam je to dobro poznato iz hrvatskih medija. Stroga podjela na “nas” i “njih” i nametanje svakom pojedincu pitanja i izbora: za koga si? Pri tom se podrazumijeva potpuno crno-bijela slika: mi smo u pravu, mi smo pravedni, mi smo dobri, oni drugi su bez iznimke zli i beznadno za sva vremena pokvareni.

 

Prva pretpostavka za rat je strah kojeg treba izazvati u tako homogeniziranoj skupini. Prijetnju i zle namjere onih drugih, a huškača uvijek ima i među njima, treba preko svake mjere uvećati, a ako je potrebno i izmisliti, inscenirati. U kotao straha potom treba samo ubaciti dovoljno oružja i rat je tu.

 

I još jedna “sitnica”: u nahuškanoj masi treba ugušiti već i svaku pomisao na moguće suosjećanje s patnjama onih tamo, neprijateljskih drugih. Poznato? Itekako!

 

Ne brinite, neću vam pokvariti gledanje filma. Priča je univerzalna s predvidivom završnom moralnom poukom i porukom, a u filmu ćete zbog fenomenalne izvedbe i vizualne dimenzije svejedno uživati.

 

Oni razumni na ljudskoj i majmunskoj strani prevladat će sukob. Ali, majmunski je vođa ipak pametniji kada predviđa da taj jednom započeti rat neće nikada završiti. Zašto? Zato što oni drugi, u ovom slučaju ljudi (ovdje možete umetnuti ime naroda po izboru) nikada neće zaboraviti ni oprostiti. Takav je završetak pravedan prema majmunskoj vrsti jer ljudska povijest daje sve manje dokaza da smo nastali od majmuna.

 

Ako smo se evolucijski i razvili od njih, u razvoju svojih duhovnih potencijala definitivno jurimo prema natrag, pobjeđujući u proizvodnji straha, oružja i bešćutnosti.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

”Oluja” i ustanak u Srbu

Autor: / Leave a Comment

Kako to da pametni ljudi ovo ne vide? Kako je moguće da netko tako nešto može reći i objaviti? Zar doista misle da smo svi glupani i budale? I tako dalje…

 

Već odavno nema smisla postavljati ovakva pitanja. Previše nam je godina već prošlo u iščuđavanju, zgražanju i osuđivanju, u ocrnjivanju i proklinjanju ili ismijavanju onih drugih, onih koji mrze, lažu, kradu, obmanjuju ili su, naprosto, zapušteni ljudi koji ne znaju i ne mogu bolje od onoga što govore i pišu.

Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti

 

Ljetna je sezona slavljenja ratova, ustanaka, stradanja i pobjeda. Koliko god se činilo uzaludnim, čovjeku željnom istine, pravde i mira nema druge nego što sabranije razmišljati i što mirnije iznositi i koliko god treba ponavljati ono što mu se čini očitim i običnom zdravom razumu dokučivim. Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke ”Oluje” u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti.

 

U svom sljepilu za te sličnosti podjednako su, u sagledavanju povijesnih događaja i okolnosti nedosljedni i oni koji su u Srbu bili za govornicom, kao i oni koji su im, s druge strane policijskog kordona, i ove godine osporavali pravo na bilo kakvo veličanje tog ustanka.

 

U posljednjem broju tjednika Novosti objavljen je tekst Slavka Goldsteina o ustanku u Srbu. Goldstein je pisac i povjesničar koji je dobar dio života posvetio proučavanju dokumenata i svjedočenja o tom razdoblju, nadograđujući tako vlastita sjećanja i tragediju vlastite obitelji. Goldsteinov tekst počinje ovako: “Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.”

”Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali. U suštini, on je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika”

 

Tvrdnju o prijetećem i već započetom ustaškom genocidu Goldstein, uz ostalo, podupire službenim dokumentima same NDH o akcijama “čišćenja” koje su krajem lipnja i početkom srpnja 1941. izvedene pod zapovjedništvom Vjekoslava Maksa Luburića na prostoru oko Bihaća, Donjeg Lapca i Srba.

 

U članku lišenom bilo kakve ostrašćenosti Goldstein poimence nabraja i “lokalne političare velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac”, izvještavajući o njihovu kretanju i ulozi u ustanku koji će uslijediti. Nadalje, Goldstein savjesno obrađuje i zločine nad civilnim stanovništvom koje su ustanici iz Srba počinili nad lokalnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, uključujući i osvetničko uništavanje Boričevca, sa svim živima koji su se u njemu zatekli.

 

Pa ipak, u hrvatskim se medijima sada već ustalilo ustanak u Srbu nazivati “kontroverznim”, a puni legitimitet u javnosti dobili su istupi poput onog predsjednika HSP-a, lišeni svake znanstvenosti i obazrivosti prema svim povijesno utvrđenim činjenicama. Daniel Srb u službenom priopćenju svoje stranke piše: “Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. Armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!”.

“…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine”

 

Na stranu politička intonacija Srbova priopćenja u kojem nismo ni očekivali da barem pokuša objasniti neporecivo savezništvo ustaške NDH i te Mussolinijeve, prema Hrvatima, genocidne fašističke Italije. Na stranu i to što Srb o zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom piše ostrašćeno i neznanstveno. Ali, ne može se ne uočiti i ne upozoriti na ono što njegov i slične istupe zdesna o “kontroverznom” ustanku u Srbu u bitnome razlikuje od Goldsteinove analize. O ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom, koji su prethodili tom ustanku i osvetničkim zločinima koji su ga pratili kod Daniela Srba nema ni slova.

 

Nažalost, sasvim različite naglaske u prikazima tog vremena nude i povjesničari. Josip Jurčević svojim obrazovanjem, akademskim titulama i radom svakako jest povjesničar. Ali, ako su ga točno ovih dana citirali u Slobodnoj Dalmaciji, ničeg povjesničarskog nema u ovakvoj izjavi o ustanku u Srbu: “Na žalost, do dandanas široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice što se tada dogodilo. Općepoznata je stvar da su se tada dogodili najmonstruozniji zločini nad civilima.”

 

Dakle, široj javnosti nisu poznate ni elementarne činjenice o nečemu što je već u sljedećoj rečenici općepoznata stvar. Iz Goldsteinova teksta smatram osobito važnim citirati zaključne rečenice: “…historija tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može oprostiti. Znali su odlično voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti. Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu 27. srpnja 1941. godine.”

Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?

 

Evo kako zaključak povjesničara Slavka Goldsteina izgleda prenesen u istup jednog političara. Odgovarajući na riječi i postupke predsjednika HSP-a, Milorad Pupovac je u Srbu, opet prema citatu iz Slobodne Dalmacije, rekao i ovo: “Stanoviti magistar, jedan Srb, nakon 70 godina odlučio se biti protiv Srba. Položio je vijenac za žrtve koje nisu smjele pasti i kojima smo se spremni pokloniti, ali to ne znači da treba zaboraviti na strašne žrtve koje su ustaški režim i taj pokret ostavili u Hrvatskoj”.

 

Za mene je ključno pitanje ovo: što to Milorada Pupovca, Stipu Mesića ili bilo kojeg drugog političara koji na ovaj način argumentira opravdanost proslavljanja ustanka u Srbu priječi da 5. kolovoza u Kninu oda počast svim ubijenim srpskim civilima i onda kaže: ali to ne znači da treba zaboraviti strašne žrtve koje su Miloševićev, Martićev ili Hadžićev režim i velikosrpski pokret ostavili u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine?

 

Zašto oni samozvani predstavnici svih hrvatskih branitelja koji bjesne na svako izražavanje počasti ili žaljenja zbog srpskih civila pobijenih nakon Oluje ne mogu uvidjeti da je njihov stav prema obilježavanju ustanka u Srbu identičan namjernom sljepilu srpske politike koja, nažalost, ima kontinuitet od Tadića do Nikolića i Vučića, politike koja Hrvatskoj odriče pravo slavljenja pobjede u ratu koji je, svim ratnim zločinima usprkos, baš kao i partizanska Narodnooslobodilačka borba, bio oslobodilački i jednako antifašistički?

 

U toj slijepoj točci urušava se svaka logika, vjerodostojnost i dosljednost većine političara kao i ostrašćenih profesionalnih slavitelja ratova i naricatelja nad žrtvama uvijek samo jedne, a nikada svih strana. A o tobože kršćanskim crkvama i njihovim službenim propovjednicima, hrvatskim katoličkim i srpskim pravoslavnima podjednako, da i ne govorimo.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Uzvišeni smisao svijeta

Autor: / Leave a Comment

Otkinuli smo tek pola listova s kalendara 2014. godine, a ja na ovoj maloj parceli evo pokapam već trećeg dirigenta.

 

Na samu Novu godinu u Innsbrucku je umro Milan Horvat. U petak trinaestog lipnja za njim je iz Beča pošao Berislav Klobučar. U siječnju je svoju Italiju i svijet napustio i Claudio Abbado, a u nedjelju 13. srpnja u Castletonu u Virginiji umro je naš veliki maestro Lorin Maazel.

 

Naš? Da, naš!

 

Židov, Amerikanac, iz obitelji ruskih emigranata, rođen u Francuskoj. Maestro svih nas koji smo ga imali sreću gledati i slušati u Zagrebu. Maestro svih onih koji su ga upoznali i zavoljeli još kad im je s Bečkim filharmoničarima navraćao čestitati i svirati valcere u vrijeme novogodišnjih ručkova. Maestro svih koji su cijenili ozbiljnost i analitičnost dirigentskog aristokrata, intelektualca, poliglota, filozofa, violinista, matematičara, šahista i kompozitora. U Zagrebu je dirigirao često, jednom čak i u Ciboni za vrijeme Univerzijade 1987.

Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju. Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije

 

Nastupao je s našim filharmoničarima i simfoničarima, a jednom je s nekim talijanskim orkestrom bio pratnja Bocelliju.

 

Ipak, prevario sam se pomislivši lani u Beču da je podsjećanje na sve te nastupe dobar početak za razgovor s maestrom Maazelom. Kratko je odgovorio: ”Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim”. Osim po odličnoj memoriji, bio je poznat i po izravnosti, često neugodnoj, i niskom pragu tolerancije na glupost. Srećom, ja sam dobio priliku postaviti i drugo pitanje.

 

Sa svoje 83 godine na leđima (u ožujku ove godine bio je navršio 84) maestro Maazel je kao šef-dirigent Minhenske i stalni gost-dirigent Bečke filharmonije putovao i dirigirao više nego ikada ranije u životu i više od sedam desetljeća dugoj karijeri.

 

Ohrabren vlastitom vitalnošću i brojem stogodišnjaka među svojim precima, maestro Maazel je tek bio počeo pomišljati da bi možda jednog dana, recimo za tri-četiri godine, kad mu se obaveze u kalendaru prorijede, mogao malo usporiti. Međutim, godine i dani, pokazalo se, bili su mu drugačije odbrojani.

 

Prvo otkazivanje nastupa dogodilo se u travnju i od tada više nije stao za dirigentski pult. Prije mjesec dana službeno je dao ostavku na prestižno šefovskog mjesto u Münchenu, ujedno zahvaljujući na milijunima poruka s dobrim željama, te objavljujući da će se na godinu dana povući sa svih pozornica, osim one na svom imanju Castleton. Ali, ni tamo više nije dirigirao, ali je skoro do posljednjeg dana života radio s mladim glazbenicima.

 

Na kraju ga je dokrajčila upala pluća tamo na velikoj farmi među idiličnim brežuljcima, pašnjacima i šumama američke države Virginije. Tamo je maestro Maazel za sebe i svoju obitelj izgradio sklonište od svijeta. A onda je u njega pozvao čitav svijet.

 

Uz pomoć supruge, njemačke glumice Dietlinde Turban, na velikom je imanju 2008. pokrenuo glazbeni festival namijenjen ponajprije mladim glazbenicima, dirigentima, sviračima i pjevačima, te privlačenju nove, mlade publike. Počelo je u kućnom kazalištu, onda je podignut šator za četiristo ljudi, zatim paviljon s još većim auditorijem te mnogi prateći objekti u kojima mladi muzičari mogu boraviti i raditi čitavo ljeto.

Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu

 

Jest, Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju.

 

Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije.

 

I tada sam imao povlasticu provesti gotovo čitav sat prije koncerta u maestrovom društvu. Kada mu je prišao jedan obožavatelj i ponudio na potpis CD sa snimkom koncerta Zagrebačke filharmonije, Maazel je, podigavši obrvu, samo rekao: “Ha, još jedno piratsko izdanje”. I ljubazno se na njega potpisao.

 

A ja sam čitavo vrijeme mislio kako će slavni gosti, dirigent i orkestar, reagirati kada izađu pred poluprazno gledalište Lisinskog.

 

Neiskusan organizator potcijenio je važnost marketinga, a precijenio platežnu moć publike koju nije potrebno mamiti da dođu slušati Maazela, Minhensku i remek-djela 20. stoljeća. No, dijelom i zato što su korporacijski šminkeri, estradne zvjezdice i političari s tog koncerta izostali, bila je to jedna od najsavršenijih glazbenih večeri u našim životima.

 

Prva simfonija Sergeja Prokofjeva, Plesovi iz Galante Zoltana Kodályja te Koncert za orkestar Béle Bartóka, za nas nekoliko stotina odsvirani su kao da nas je prepuna dvorana. A da nas je toliko činilo se i kada smo pljeskali i vikali od oduševljenja podigavši čak i usne strogog Maazela u zadovoljni osmijeh.

“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene”

 

Svojim analitičkim umom glazbu je rastavljao i secirao do najtanjih žilica, ali za njim nisu ostajali leševi partitura, nego nanovo oživljena, novim znanjem, mudrošću, dahom i duhom ispunjena glazba. Između umjetničkog zanosa i stroge intelektualne logike kod Maazela nije bilo nikakvog proturječja: ljepota u istini, istina u ljepoti. Na takvoj čvrstoj logici počivala je i njegova umjetnička i ljudska etika. Govoreći polako i jasno, u savršeno oblikovanim rečenicama povezanima u zaokružene misli, maestro Maazel mi je lani u Beču rekao i ovo:

 

“Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe, jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet”.

 

Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu.

 

Festival u Castletonu u spomen na svog osnivača istaknuo je ove njegove riječi:

 

“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene.”

 

Ne politika, ne stranke, ne crkve, ne korporacije, nego ovakvi ljudi čuvaju vjeru u uzvišeni smisao svijeta. Njihova baklja gori i putuje, od ruke do ruke, od slova do slova, od note do note.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt