autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Gradu himni glazbena škola!

Autor: / Leave a Comment

Kamere, mikrofoni, novinari baš i nisu uobičajena slika na ulicama Gline. No, u ponedjeljak 9. lipnja onamo ih je privukao dolazak hrvatskog predsjednika, kojeg su čekali pred ulazom u Hrvatski dom.

 

Začudo, Josipovića nitko nije pitao o Milanoviću, Liniću ili Karamarku, nego samo o Natku Devčiću, skladatelju rođenom prije sto godina kojem se te večeri svečanim koncertom u Glini odavala počast.

 

Josipović je i prije tri godine bio u Glini na jednom glazbenom zadatku. Tada je došao na koncert koji je Glini, skupa s novim pianinom, darovao Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. U obje prilike uvjerio sam se da je domaćinima uistinu bilo stalo ne samo do predsjedničkih posjeta nego i do njihovih povoda i razloga.

Josipović je i prije tri godine bio u Glini na jednom glazbenom zadatku. Tada je došao na koncert koji je Glini, skupa s novim pianinom, darovao Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. U obje prilike uvjerio sam se da je domaćinima uistinu bilo stalo ne samo do predsjedničkih posjeta nego i do njihovih povoda i razloga

 

Gradonačelnik Milan Bakšić i svi ljudi koji se okupe u ovakvim prilikama – profesori, predstavnici glinskog ogranka Matice hrvatske, zainteresirani građani, pa čak i učenici dovedeni na priredbe, pokazali su da im je važan i novi klavir, kao i čuvanje uspomene na jednog od svojih sugrađana zaslužnih za hrvatsku kulturu.

 

Pri tom je pijanist, skladatelj, pedagog, glazbeni teoretičar i akademik Natko Devčić (30. lipnja 1914. – 4. rujna 1997.) već kao mladić napustio Glinu i zauvijek se odselio u Zagreb. Međutim, njegova udovica, gospođa Beata Devčić, glasovita zagrebačka profesorica glazbe, najbolji je svjedok i nastavljač ljubavi svoga supruga prema rodnom gradu. Kao počasna gošća bila je osobito dirnuta svečanošću koje su zajednički organizirali Grad Glina, Hrvatskog društvo skladatelja, HAZU i Ministarstvo kulture RH.

 

I ova svečanost, baš kao i onaj dirljiv koncert pijanistice Mire Flies Šimatović s prvacima zagrebačke Opere prije tri godine, imali su još nešto zajedničko: ideju da je Zagreb, kao središte hrvatske države i kulture, dužan sa zahvalnošću uzvraćati provinciji na ljudima kakav je bio Natko Devčić i kakvih je mnogo. Dovoljno je uzeti u ruke bilo koji leksikon znamenitih Hrvata i pogledati mjesta njihova rođenja. Zagreb, baš kao i svako državno središte, privlači i usisava sve najbolje iz cijele zemlje, prema njemu s raznovrsnim talentima, željama, snovima i ambicijama hrle nadarena djeca iz svakog zakutka i zaselka domovine.

 

Ali, u današnje se vrijeme u tom istom Zagrebu i njegovim velebnim ustanovama i velevažnim institucijama dičnih imena sve rjeđe javlja svijest o tome da je metropola svojim provincijama dužna ne samo zahvalnost nego i ulaganje u nove naraštaje.

Upravo je u Glini, kaže predaja, prvi put zasvirana i prema Runjaninovim notama otpjevana Mihanovićeva Hrvatska domovina, Lijepa naša. Zbog toga Glina s pravom pokušava doći do pozornosti hrvatske javnosti i hrvatske države i kao grad hrvatske himne. Gradonačelnik Bakšić ima čak i jednu vrlo originalnu ideju o festivalu himni, a sa suradnicima je razvio i koncept projekta integriranog razvoja pod naslovom “Glina – riznica nacionalnog identiteta”

 

Da, nadarena djeca se rađaju i predstavljaju čudo i za svoje roditelje. Ali, ako im se ne pruži barem minimalna prilika za prepoznavanje svojih talenata, ako se za cijelog svog djetinjstva i mladosti ne susretnu s ljudima, djelima i primjerima koji im mogu razbuditi maštu i potaknuti znatiželju i ambicije, iskra duha ili možda čak genija u njima ostat će neotkrivena, skrivena i na kraju će utrnuti skupa sa životom koji se mimoišao sa svojom sudbinom. Valjda nitko ne misli da djeci danas na tom putu mogu pomoći i oplemeniti ih pametni telefoni, današnji mediji i internet?

 

Uostalom, vratimo se opet na te velebne i velevažne naše zgrade, ustanove i državna ministarstva i pročačkajmo po njihovoj povijesti, počevši od imena utemeljitelja i datuma nastanka.

 

Kada bi hrvatska država za svoje današnje “provincije”, gradove, prekobrojne općine i sela, činila barem deseti dio onoga što je u tom pogledu za svoju hrvatsku provinciju činio carski Beč, gdje bi nam bio kraj? Ima stvari u kojima i okupatori mogu dati dobar primjer.

 

Glina je grad u kojem se, s pravom, vole hvaliti svojom kulturnom prošlošću, usko vezanom uz vojnu povijest. Josip Jelačić je iz glinskog garnizona otišao na mjesto hrvatskog bana, ostavivši za sobom, među ostalim, lijepo uređen glavni gradski perivoj. Mnogi su se austrougarski oficiri bavili i glazbom, a među njima je bio i Josif Runjanin.

 

Upravo je u Glini, kaže predaja, prvi put zasvirana i prema Runjaninovim notama otpjevana Mihanovićeva Hrvatska domovina, Lijepa naša. Zbog toga Glina s pravom pokušava doći do pozornosti hrvatske javnosti i hrvatske države i kao grad hrvatske himne. Gradonačelnik Bakšić ima čak i jednu vrlo originalnu ideju o festivalu himni, a sa suradnicima je razvio i koncept projekta integriranog razvoja pod naslovom “Glina – riznica nacionalnog identiteta”.

 

Jedna stvar u tom konceptu, doduše, vrlo vidno nedostaje. Predviđeno je spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu kao i memorijalna prezentacija mjesta na kojem je u središtu grada stajala župna katolička crkva sv. Ivana Nepomuka, koju su tijekom okupacije srpski pobunjenici sravnili do temelja.

Nikakvog sluha nema u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sve je zapelo u nekom uredu, a odgovori na brojne upite su sve jedan birokratskiji od drugog. Pa kad to već nije riješio ministar Jovanović, eto njegovu nasljedniku Mornaru prvog, važnog i vrlo jednostavnog zadatka: dajte gradu hrvatske himne Glini glazbenu školu!

 

Ali, nekima je taj zločin, baš kao i povelik broj ubijenih Hrvata iz Gline i onih koji su još uvijek na popisu nestalih, valjan razlog da se ni jednom riječju ne spominje pravoslavna crkva koja je 1941. najprije bila poprište masovnog ubojstva srpskog stanovništa, a potom je i srušena. Umjesto nove crkve, komunističke su vlasti na njenu mjestu izgradile Spomen-dom. Nakon oslobođenja u Oluji iz te su zgrade uklonjeni svi tragovi spomena na žrtve ustaškog zločina. Devastiran je spomenički kompleks i ispred zgrade koja je preimenovana u Hrvatski dom.

 

O tome ljudi u Glini nerado govore, što najbolje govori da su svjesni koliko je cijela ta stvar oko pamćenja, sjećanja i počasti žrtvama riješena na, blago rečeno, nepriličan način. No, to je priča za sebe za koju će Glinjani sami, Hrvati i Srbi zajedno, morati smoći snage da je raščiste i svojoj djeci otvore put prema budućnosti u kojoj neće vladati pravilo crkva za crkvu, grob za grob.

 

U tom je smislu primjereno na mjestu zločina djeci ponuditi upravo glazbu, pružiti im priliku za oplemenjivanje i razvijanje talenata, dati im poticaj da grade neki novi bolji svijet.

 

U glinskom Hrvatskom domu i u Gradu Glini sve je spremno za otvaranje Glazbene škole, prve u tom gradu hrvatske himne. Osigurali su sredstva, obavili sve administrativne procedure, dali školi već i ime Natka Devčića, napravili audiciju i već registrirali pedesetak nadarenih djevojčica i dječaka. Imaju i profesore i novac. K tomu profesorica Devčić, itekako kompetentna za tu prosudbu, tvrdi da čak petnaestero od prijavljene djece ima apsolutni sluh.

 

Ali zato nikakvog sluha nema u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sve je zapelo u nekom uredu, a odgovori na brojne upite su sve jedan birokratskiji od drugog. Pa kad to već nije riješio ministar Jovanović, eto njegovu nasljedniku Mornaru prvog, važnog i vrlo jednostavnog zadatka: dajte gradu hrvatske himne Glini glazbenu školu!

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Posrči, zataji, naguzi

Autor: / Leave a Comment

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.

 

Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno.

Pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka

 

S kojim ćete se likom na pozornici poistovjetiti, to svakako ovisi i o namjeri autora, ali isto tako i o osobnom moralu, karakteru, svjetonazoru ili vjeri gledatelja. I svi smo, naravno, na strani Joce-Amleta. A baš Hamlet, onaj Shakespeareov na danskom dvoru, kao i Brešanov u poljoprivrednoj zadruzi i mjesnim aktivima Narodnog fronta i Partije u selu Mrduša Donja, prokazuje laž i slabosti tog osobnog morala, časti i vjere svakog pojedinog lika i gledatelja.

 

Drama princa Hamleta i Joce Škokića, rečenoga Škoke, istovjetna je. Oni su probuđeni i vlastitog udesa svjesni pojedinci. Njima su oči otvorili zločini nad vlastitim dobrim i pravednim očevima čiji ih duhovi progone i tjeraju da otkriju istinu o zločinu na kojem je izgrađena čitava jedna društvena i politička hijerarhija ugleda, časti, moći i vlasti. Tu istinu oni najprije bacaju u lice samim zločincima, a onda se okreću javnoj savjesti, osobito Brešanov Joco u kraju, selu i jeziku koji se diče grubom izravnošću i nesposobnošću za bilo kakvo okolišanje. Hamlet i Joco su zviždači!

 

Ali, bivalo je tako u Shakespeareovo vrijeme, a zacijelo i mnogo ranije; bivalo je tako i u vrijeme Brešanove mladosti kada je 1965., iz ogorčenosti i dišpeta, napisao slavni komad; bivalo je tako i 1971. kada je Mrduša zaživjela na sceni Teatra &TD, a i pet godina kasnije kada ju je komunistički Centralni komitet od tamo skidao glasom i rukom Ivice Račana, kako u programskoj knjižici svjedoči Vjeran Zuppa, tada skupa s Mrdušom uklonjen iz kazališta. Usput, ni metoda nam nije strana. Kad nije moglo drugačije, učinjeno je to na zahtjev živih i mrtvih branitelja, pardon, partizana sa Sutjeske.

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije: “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”

 

Dakle, očito je bivalo uvijek, pa što ne bi bivalo i danas, da Joco-Amlet ostaje sam, a čitavo selo gluho za njegove zviždanje i urlanje koje svima kvari mir, dobro raspoloženje i veselje koje se ipak tu i tamo desi. Kako Danci i Mrdušani, tako i svaka publika svakog Hamleta, pa i svake dobre satire kakva se ovih dana daje u kazalištu Kerempuh. Brešan nam je pokazao što se dogodi književnosti, teatru, umjetnosti i kulturi kada ih se uhvate tipovi poput Mate Bukarice, rečenog Bukare, lažnog partizanskog prvoborca i lokalnog komesara partijskom silom nadređenog svim ostalim mjesnim odborima, aktivima i zadrugama sela Mrduša Donja u općini Blatnik.

 

Osim ako sami ne igraju nekog kralja, Bukare se ipak drže dalje od kazališta. Ali, što je s nama u gledalištu? Naša je sućut uz Amleta i Omeliju, Jocu i Anđu. Ali, u Bukari koji urla “Ja sam, ljudi, jedan strašan kralj, moja šaka udara ki malj, sve poda mnom kuka, pišti, stenje, ljudi, stoka, drvlje i kamenje” mi prepoznajemo gazde i vlasnike današnjice, naših vlastitih poslova i života. Ali, među njihovim podanicima i dodvoricama, ako ni po čemu drugom, a onda po šutnji, prepoznajemo i barem jedan djelić sebe samih. U popratnom tekstu predstave to je vrlo točno sažela dramaturginja Željka Udovičić Pleština:

 

“Ta priča o oportunistima, lopovima, licemjerima, skrivenima iza političke frazeologije trenutka razotkriva glupost totalitarnog režima, ali jednako tako otvara prostor analogiji s našim vremenom demokrature. I prokazuje da promjena sistema ne garantira promjenu mentaliteta. On je ostao isti. Stoga je ova predstava o nama, ona nam pokazuje da su Bukare i danas jednako tako na vlasti, da je sve prepuno poltrona Mačaka, a da je pobuna pojedinca idealistički čin osuđen i od ovog društva na propast.”

 

Ovu posljednju rečenicu valja ponoviti i dobro si je posvijestiti: pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka.

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno

 

No, za razliku od završne scene antologijskog filma Krste Papića, novi Bukara u strašnom i sjajnom tumačenju Gorana Navojca u svom završnom medvjeđem plesu ostaje sam. Ostali mu se likovi ne pridružuju. Gledaju ga nepomično i nijemo, zgađeni čitavom pričom i svojim udjelom u njoj. U tom su prizori sadržani i bezizlazni očaj i makar slabašna nada, putokaz prema kakvom-takvom otporu.

 

Utoliko sablasnije odjekuju gledalištem udarci teških Bukarinih nogu o kazališne daske koje ovdje čitav svijet znače, a stihovi u desetercu opisuju principe kojima se vode i pripadnici današnjih elita: “Čaše, pijati, žlice, botiljuni, pečeno meso i dobri bokuni, pohano pile i but od janjca, teleća noga i bubrig od prasca. Kolači, kotači, blagajne, vile, zadružni savjet, pečeno pile, općina, kotar, praseća mast, janjeća muda, narodna vlast, slanina, kobasa i srce na žaru, donesi kumašine rakiju staru.”

 

Što je grublji, taj je govor istinitiji: “Trešeta, briškula, kupa i špada, članska knjižica, divica mlada, upravni odbor, postelja meka, žena nek u kući sidi i čeka, prkno udovice, visoka plaća, zaprdi i naij se dobrih kolača”.

 

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije:

 

“Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”.

 

Baš kao i likovi ovoj predstavi, najmanje što možemo jest ne pridružiti se Bukarinoj pjesmi pripjevom “uživajmo braćo draga, nek iđe sve dovraga”, a sve pod žutom petokrakom zvijezdom koja na kraju na pozornici neprimjetno zamijeni onu crvenu.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Modrić za Ujevića i gol!

Autor: / Leave a Comment

Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu.

 

Neću biti licemjer pa zdvajati nad zaokupljenošću svijeta nogometom jer i sam ću tog dana biti pred televizorom u navijačkom raspoloženju. Ipak, unaprijed mi ide na živce iracionalno zatezanje jedne sportske igre i s njom povezanog uzbuđenja na guslama nacionalnih zanosa. Takvi guslari već dulje vrijeme gude i po imenu Luke Modrića stavljajući u njegove vješte noge i na ne baš jaka pleća teret nerazumnih očekivanja: njegova bi savršena dodavanja Hrvate trebala nadahnuti da nadiđu sami sebe i da se ujedine u ponosu i prkosu pred velikim, nama vječno nesklonim svijetom.

Svjetska je nogometna federacija na internetu (www.fifa.com) objavila intervju s hrvatskim reprezentativcem rođenim u Brazilu i posebno istaknula ove njegove riječi: “Moja krv je brazilska, ali moje srce je sada hrvatsko.” Ako se u São Paulu dogodi čudo pa Eduardo da Silva zabije Brazilu gol i donese pobjedu Hrvatskoj, njegove će riječi postati važnije i od onih Teslinih o dvostrukom podrijetlu

 

Nacionalisti će reći da usprotiviti se takvim euforijama znači biti loš Hrvat ili, nešto još mnogo gore, u svakom slučaju neka vrsta neprijatelja za kojeg je hrvatsko veselje otrov. Ostavimo takve po strani, oni ionako sve znaju. Nama ostalima neće škoditi malo razmišljanja o tome što je to sport, a što kultura te što jedno, a što drugo donosi i znači pojedincima i narodima.

 

Zamislite da neka država poželi da Luka Modrić postane njezin reprezentativac onako kako je Eduardo da Silva postao hrvatski. Za razliku od mladog Brazilca, koji je u Hrvatsku stigao kao ekonomski useljenik da bi tek ovdje razvio svoje nogometne talente, Luki Modriću takvo što ne treba. On je svoje nogometne snove imao sreću ostvariti ne mijenjajući kontinente i državljanstvo. Bilo mu je dovoljno da velikom svjetskom klubu iznajmi samo svoje noge. Tako nepodijeljenog srca i krvi on se u trenutku najvećeg profesionalnog trijumfa u dresu Reala zato može ogrnuti hrvatskom zastavom.

 

Ali, ostaje činjenica da se vrijednost njegova umijeća na nogometnom tržištu vrlo egzaktno može izraziti novcem. Također, sve kad bi i odlučio odabrati neko drugo državljanstvo, to bi ostala njegova privatna stvar, baš kao što i brazilsko-hrvatski transfer mladog Da Silve nije bio međudržavno pitanje, nego njegova osobna odluka i posao u kojem mu je, usput rečeno, život godinama zagorčavao ropski ugovor s menadžerom kojeg se morao oslobađati na sudu. Sve to ima svoju cijenu u novcu, bez obzira na sve nenaplative emocije nogometnih i nacionalnih navijača.

 

Takva bi se hipotetska cijena mogla odrediti i za nezamislivi Modrićev transfer u dres neke druge reprezentacije. Postoji neki astronomski iznos koji bi mogao biti opravdanje čak i takve “izdaje”, fantastična brojka za čije bi prihvaćanje i najzagriženiji navijač imao razumijevanja, pogotovo ako bi se dio tog novca na bilo koji način, recimo kroz milijunsku pomoć poplavljenima, vratio Hrvatskoj.

Recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?

 

Međutim, meni se po glavi vrti jedan još fantastičniji scenarij. Pročitali ste možda prije dva-tri mjeseca da se Kinezi spremaju na kineski prevesti i tiskati jednu antologiju suvremene hrvatske poezije. Premda mi o njima ne znamo ništa, ima Kina i svojih pjesnika.

 

Ali, recimo da im za oko zapnu stihovi Tina Ujevića i da u njima prepoznaju nešto što baš nedostaje kineskoj poeziji 20. stoljeća, pa Hrvatskoj ponude otplatu pozamašnog postotka nacionalnog duga u zamjenu za odricanje od velikog pjesnika. Za koliko bismo novca bili spremni izbrisati iz hrvatskih čitanki Igračku vjetrova, Visoke jablane i Pobratimstvo lica u svemiru i prodati Kinezima pravo da Tina od sada zovu svojim?

 

Malo je Tinovih pjesama koje bi bile same po sebi razumljive samo Hrvatima, barem onoj manjini koja ih čita i pamti i nakon što napusti školske klupe. U njegovim su stihovima velike svevremenske, sveljudske poruke, razgovori sa svijetom i svemirom koji veliki hrvatski pjesnik zove i vasionom.

 

Ili, za koliko bismo Litvi prodali Krležin Banket u Blitvi? A što da nam Mađari ponude sav udio MOL-a u Ini u zamjenu za Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski čiji bi se junak vrlo lako uklopio i u mađarski libreto pod imenom Miklos Zrinyi pod kojim ga sjeverni susjedi ionako slave kao svojeg? Ova bi posljednja ideja zapravo bila ekonomski vrlo primamljiva da cijena Zajčeve opere nije u posljednje vrijeme porasla do Marsa zbog u njoj sadržanog novootkrivenog starog hrvatskog pozdrava.

 

Naravno, u pravu ste, ove su fantazije i usporedbe potpuno blesave. Evo i zašto. Materijalnim se umjetničkim djelima, slikama, kipovima pa i povećim spomenicima, koji i na današnjem tržištu imaju cijenu u novcu, kroz povijest trgovalo. Još češće ih se u ratnim pohodima otimalo i otpravljalo u muzeje i na trgove osvajača. Ali, ona djela satkana od slova i nota, utkana u duhovne i kulturne identitete naroda i čovječanstva, jednostavno nemaju cijenu i izmiču u potpunosti danas prevladavajućem mentalitetu i zakonu tržišnog profita.

S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne

 

Hrvatski bi nacionalni ponos preživio i nekim drugim brzim i vještim nogama nadomjestio gubitak jednog Modrića ili Mandžukića. Ali, naše bi oči i duše ostale nenadoknadivo uskraćene bez Šimića, Kranjčevića i Ujevića, bez njihovih opominjućih i nadahnjujućih stihova, bez njihovih poruka koje još uvijek dopiru i do novih naraštaja koji odrastaju u hrvatskom jeziku.

 

Spomenuti su, naravno, samo simbolični predstavnici mnogo veće reprezentacije naših velikana duha, prošlih i današnjih. Pritom ih možemo, premda to rijetko radimo, beskonačno dijeliti i među sobom i s drugim narodima a da ih nikada ne potrošimo. Naprotiv, vrijednost im na taj način samo raste, ali u nama, ne u novcu.

 

Ono što će hrvatski nogometaši učiniti na brazilskim travnatim poljima bit će i ostati igra. Ali, kada neki naš orkestar zaigra na Sunčanim poljima Blagoja Berse, i kada to djelo skoro čitavo stoljeće nakon nastanka doživi prvo ozbiljno tiskano izdanje kakvo je ovih dana objavio Hrvatski glazbeni zavod, e onda smo učinili nešto uistinu ozbiljno, vrijedno i trajno za hrvatski kulturni i duhovni identitet, samosvijest i ponos koji nije u suprotnosti s ljudskom skromnošću i razboritošću.

 

Uživajte u nogometu. Obucite dresove, mašite zastavama i popijte u zdravlju i veselju to navijačko pivo. Ono je najbolji podsjetnik da taj luckasti zanos oko jedne igre ima precizno izračunatu marketinšku i tržišnu cijenu u kojoj je sadržana i sva njegova ispraznost i prolaznost.

 

S nogama na travi, ali s glavom u visini, u krošnjama Tinovih jablana, “povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde, samo vile lete, ili bure jezde; samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!” Jednako sjajne, zabio Eduardo taj gol Brazilu ili ne.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Ivan Pavao II. – jugofil

Autor: / Leave a Comment

U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

 

Tko to ovim riječima Hrvatsku opet gura na Balkan i zaziva jugonostalgiju i jugofiliju zlorabeći pritom i imena nabujalih rijeka govoreći: “U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama.

 

Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, Srednje i zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.”

Papine su riječi tračak nade, vjere i razuma za sve nas na ovoj strani ljudskosti gdje je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. Ustaša ili udbaš, svejedno. Na strani na kojoj se ljudi s obje strane rijeke razumiju

 

Sjećate li se sada tko je i kada izrekao te riječi? Papa Ivan Pavao II. u svojoj povijesnoj propovijedi pred mnoštvom vjernika i hodočasnika na zagrebačkom hipodromu, u Hrvatskoj usred rata, 11. rujna 1994.

 

Jedna se mudra građanka ovih dana vodene kataklizme prisjetila papinih riječi o Savi i Dunavu i prepisala ih na Facebook. Iz komentara se vidjelo da su te riječi zaboravili, kao da ih uopće nisu čuli, čak i neki koji su bili na toj papinoj milijunskoj misi. Ništa čudno. Odjek glavne poruke prvog posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj nastojao se mnogim sredstvima prigušiti.

 

Među onima koji su kao zahvalni Hrvati i katolici slavili proglašenje Ivana Pavla II. svetim, i danas će se na mnoge uši i duše uz tresak spustiti tvrdi oklop pred riječima kao što su ove: “Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture i vlastitih osjećaja, istu privrženost Kristovu evanđelju.

 

Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti.”

Nakon propovijedi u Bleiburgu, ali i one biskupa Škvorčevića u župi Jasenovac, možda je došlo vrijeme da se poslušaju i povijesne riječi Ivana Pavla II.

 

Papina je propovijed bila jasna kao dan, taj divan, sunčan i bistar rujanski dan njegova dolaska u ratom izmučenu Hrvatsku:

 

“U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?”

 

Ove su riječi toliko jasne da ih svojim mudrovanjima i objašnjenjima ne mogu zamutiti ni teolozi, ni lingvisti. Mogu ih samo prešućivanjem pokušati sakriti u zaboravu.

 

Naposljetku, ako je pravoslavnima, muslimanima i svim ostalima bio molba, katolicima koji su ga dočekali kao vrhovnog vjerskog poglavara papina je propovijed bila velikom ljubavlju nadahnuta, ali zato ništa manje izričita i nedvosmislena zapovijed:

Papina je propovijed bila jasna kao dan, taj divan, sunčan i bistar rujanski dan njegova dolaska u ratom izmučenu Hrvatsku: “U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere….”

 

”Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, Zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’.”

 

Pomislio sam da je vrijeme da se ponovno poslušaju i ove povijesne papine mirotvorne riječi nakon propovijedi koje su izrekli najprije požeški biskup Antun Škvorčević 11. ožujka u župnoj crkvi u Jasenovcu, a drugu dubrovački biskup Mato Uzinić u subotu 17. svibnja u Bleiburgu. Nije pravedno reći da se Crkva u Hrvatskoj potpuno oglušila o papinu propovijed. Jedan od najsnažnijih odjeka bilo je Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata koje su 1. svibnja 1995. potpisali kardinal Kuharić i svi hrvatski biskupi.

 

Međutim, nakon umirovljenja i smrti kardinala Kuharića, i to se pismo, također povijesno, rijetko spominjalo, a osobito njegova temeljna poruka koju je u Jasenovcu doslovno citirao biskup Škvorčević: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?

 

A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

”…Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?” Ove su riječi toliko jasne da ih svojim mudrovanjima i objašnjenjima ne mogu zamutiti ni teolozi, ni lingvisti. Mogu ih samo prešućivanjem pokušati sakriti u zaboravu

 

Biskup Uzinić rekao je i ovo: “Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo svoje žrtve i tuđe zločine, nego i svoje zločine i tuđe žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti.”

 

Ali, Hrvati se doista moraju najprije među sobom pomiriti. Premda je i kardinal Bozanić još 2007. u Bleiburgu citirao Stepinčeve riječi o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”, koje je ove godine ponovio i Uzinić, dubrovački je biskup otišao korak dalje. Napravio je prestrojavanje živih uz mrtve koje bi moglo biti plodonosno ako zaživi u mislima i raspravama. On nije pozvao na pomirenje “nas” i “njih”, što bi Crkvu opet ukopalo u blajburški rov nasuprot onog jasenovačkog, nego je pozvao na identificiranje i empatiju sa svim žrtvama govoreći: “Mi, mi u Bleiburgu, i mi, mi u Jasenovcu”.

 

Kao alternativu takvom “preuzimaju odgovornosti za društvu koje nam je povjereno” biskup Uzinić je vrlo jasno označio “zatvaranje u sebične, bilo osobne, bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno”. Nadam se da će biskup Uzinić sve to što prije ponoviti i pod jasenovačkim kamenim cvijetom.

 

Ustašama i udbašima zajedničko je upravo opravdavanje, umanjivanje i nijekanje jednih zločina nasuprot drugih. No, biskupove riječi morat će se ozbiljno pretresti upravo u Crkvi čiji pojedinci i dalje istinu o komunističkim zločinima traže umanjujući one ustaške. Jedan od njih je crkveni povjesničar, svećenik, ali i državni službenik dr. Stjepan Razum.

 

Upravo Razumove teze o sasvim običnom i uobičajenom “sabirnom polju Jasenovac” Uziniću na nos stavljaju filoustaški portali kojima je od biskupove propovijedi ostao gorak okus u ustima.

 

Ali, zato su takve riječi tračak nade, vjere i razuma za sve nas na ovoj strani ljudskosti gdje je žrtva žrtva, a zločinac zločinac. Ustaša ili udbaš, svejedno. Na strani na kojoj se ljudi s obje strane rijeke razumiju.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Ukinimo kulturu!

Autor: / Leave a Comment

O novom srpskom premijeru Aleksandru Vučiću možete misliti što god hoćete. Imate puno pravo sumnjati u njegovu preobrazbu od četničkog vojvode šešeljevskog tipa u proeuropskog demokrata. Možete na njegovu najavu obračuna s korupcijom gledati kao na jeftinu populističku predstavu s pažljivo probranim metama.

 

Takvo mišljenje, uostalom, ima i veći dio mojih beogradskih prijatelja. Uostalom, možete o Aleksandru Vučiću ne misliti apsolutno ništa i praviti se da taj komad Balkana pod imenom Srbija uopće ne postoji, a ako i postoji, nas u Hrvatskoj savršeno se ne tiče. Međutim, ako vam je imalo na srcu ono što zovemo kulturom, zanimat će vas jedan Vučićev postupak o kojem u hrvatskim medijima baš i nije bilo nekog spomena.

Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi

 

Kada je za inauguracije nove Vlade u trosatnom izlaganju pred Skupštinom u Beogradu Aleksandar Vučić predstavljao svoj politički i premijerski program, učinio je jedan presedan: procijenjeno onako od oka, ali najmanje deset posto tog vremena i unaprijed napisanog i pripremljenog teksta posvetio je – kulturi. To je uistinu nešto novo ne samo u Srbiji nego i mnogo šire, a o Hrvatskoj da ne govorimo. I sam je Vučić u svom govoru istaknuo da nijedan predsjednik Vlade Republike Srbije prije njega sa skupštinske govornice uopće nije spominjao kulturu.

 

O svemu tome, ponavljam, ne morate misliti ništa, ali uzmite na znanje makar kao neku bizarnost iz istočnog nam susjedstva.

 

Je li za kulturu neke države i njenih naroda (premijer Vučić, naime, nije zaboravio u svoj program uključiti i brigu o kulturama manjinskih naroda u Srbiji) bolje da ju političar takvog kova spominje ili da je, baš kao i svi njegovi prethodnici, prešuti? Na to se pitanje ne može dati brz i jednostavan odgovor. Vrijeme će iskušati sve segmente Vučićeve politike, pa i onaj kulturni.

 

Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi.

 

Osim toga, Ivan Tasovac prije desetak dana drugi je put gostovao u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Prvi je put tamo bio pozvan kao direktor Beogradske filharmonije, a sada i kao ministar kulture u vladi Republike Srbije da govori o izazovima, vrijednostima i opasnostima za kulturu u globaliziranom svijetu.

Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića

 

Ako ništa drugo, svoju kulturnu politiku srpski su premijer i njegov ministar pošteno prenijeli javnosti, domaćoj i stranoj.

 

Komunikacija, komunikacija, komunikacija… ta se riječ neprestano ponavlja u komentarima i analizama slabosti hrvatskog premijera Zorana Milanovića i njegove vlade u kojoj je isti problem ima i Ministarstvo kulture. Upravljačka kriza zagrebačkog HNK samo je jedna, ali vrlo vidljiva i bolna točka hrvatske institucionalne kulture otkako je upravljanje državom, pa i onim što volimo nazivati hrvatskom nacionalnom kulturom, preuzeo SDP sa svojim koalicijskim saveznicima.

 

Prema oskudnim informacijama koje procure sa sastanaka koje ovih dana ima novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK, što s ministricom kulture i njenim zamjenikom, što s ljudima koji su još uvijek vršitelji svih upravljačkih dužnosti u HNK, do rezultata se dolazi sporo i teško. Ili ni sama ministrica Zlatar Violić nema jasnu sliku o tome što točno očekuje od Dubravke Vrgoč u HNK ili Dubravka Vrgoč za ministričine eventualne vizije ne mari, uglavnom, još uvijek ni umjetnici ni publika HNK ne znaju koji će ih program okupiti najesen i kako će izgledati nova sezona.

 

Požurivanje nije neumjesno. Ta već je kraj svibnja i pretplate su već odavno trebale biti u prodaji, a od publike se ne može očekivati da će kupovati bjanko-mjenice kao izraz slijepog povjerenja novoj upravi čiji sastav još ionako nije poznat.

 

Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića.

No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem

 

Međutim, nema mjesta čuđenju ni zgražanju, ne događa nam se ništa što nam nije prethodnih godina bilo najavljivano, obećavano, čime nam se nije prijetilo i što smo mogli čitati iz znakova vremena. Zašto bi kultura, koja među potrebama građana ipak zauzima mjesto nekakve duhovne, intelektualne i civilizacijske nadgradnje, bila iznimka nakon što je država već u pitanje dovela i mnoge temeljne, egzistencijalne stvari u životu tih istih građana, pa i same naše živote?

 

Razmislite zašto je u havariji hrvatskog autobusa na talijanskoj autostradi poginuo mladić s Pelješca Matijas Grbavac? Koliko je obezvrijeđen ljudski rad i odgovornost koja uz njega ide kada je satnica neiskusnog vozača koji je skrivio nesreću petnaest kuna i kada mu je to ionako usputni dodatni posao? U sustavu u kojem tako malo vrijedi posao profesionalnog vozača autobusa ne vrijede više ni životi putnika koje on prevozi.

 

Zar nas već godinama ne upozoravaju da ćemo morati raditi više sati i na više radnih mjesta da bismo zarađivali manje? Zar ljudski rad i znanje nisu svakim danim u ovoj zemlji sve manje vrijedni i zar se o svim vrstama usluga koje bi država trebala pružati svojim građanima ne govori samo kao o trošku? Što se tu više uopće ima kulturno nadograđivati?

 

Zar nije u pravu gradonačelnik Splita (SDP-ov!) kada intendantu splitskog HNK i umjetničkom ravnatelju Splitskog ljeta Tončiju Biliću pošalje uvredljivi papir na kojem piše da za te svoje opere, za tih pet predstava Nabucca i Aide može dobiti Peristil najviše na tjedan dana? Što će komu taj Verdi kad turisti prolaznici s kruzera negoduju te manje potroše i popiju zbog tih opernih kulisa i tribina?

 

No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Glazba kao opomena živima

Autor: / Leave a Comment

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja.

 

Prethodne su rečenice slobodni prijevod stihova Wilfreda Owena. Tjedan dana prije završetka Prvog svjetskog rata taj mladi poručnik unaprijeđen je u čin velikog ratnog pjesnika. Promaknuće mu je na poljima oko francuskog mjestašca Joncourt uručila smrt. Owen je imao 25 godina kad je prešao na stranu onih u čije je ime do tada pisao, na stranu svojih poginulih drugova.

 

Owen je odrastao u prilično siromašnoj obitelji, ali svojim radom i učenjem, a osobito literarnim interesom i talentom, otškrinuo si je vrata prema nekim širim horizontima i mogućnostima. U rat mu se nije žurilo i nije među prvima 1914. pohrlio za ratnim trubama i zastavama. Ipak, vjerojatno više zbog osjećaja solidarnosti nego dužnosti prema kralju, ujesen 1915. postao je dobrovoljac i nakon obuke upućen je na Zapadni front.

Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja

 

Prva pisma koja je odatle slao kući bila su puna prezira prema vojničinama koji su ga okruživali i bili pod njegovim zapovjedništvom. Zgražao se nad grubošću, prostaklukom i spremnošću na lupeštvo. A onda ga je dohvatila granata i odbacila u jamu punu leševa u kojoj je ležao nekoliko dana prije nego su ga pronašli i spasili.

 

Imao je ozbiljne psihičke smetnje, klasični PTSP, zbog čega je poslan natrag na Otok, na oporavak. Ponovno sposobnim za vojnu službu proglašen je taman na vrijeme da se vrati na bojišnicu i ne zakasni na susret sa sudbinom kod Joncourta.

 

Za stihovima Wilfreda Owena posegnuo je 1961. veliki engleski skladatelj Benjamin Britten nakon što je dobio narudžbu da napiše glazbu koja će uveličati jedan vrlo poseban događaj: posvećenje nove katedrale u Coventryju koja je ponovo izgrađena nakon što je 14. studenog 1940. bila razorena u jednom od strašnih noćnih pohoda njemačkih bombardera. Svečani čin i praizvedba Brittenovog Ratnog requiema dogodila se 30. svibnja 1962. godine.

 

Bilo je to sedamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg je Velika Britanija, nakon velikih žrtava, izašla kao jedan od pobjednika. Ali, Benjamin Britten ne piše veliku simfonijsku odu trijumfalnoj pobjedi, nego misu za mrtve koja snažno i potresno, ponajviše zahvaljujući Owenovim stihovima, svjedoči da trijumfa u ratu nema.

 

Oratorijska skladba za veliki orkestar i veliki mješoviti te još jedan dječački zbor ima i tri solističke pjevačke dionice, a sam je Britten odredio i tko će ih pjevati na svečanoj praizvedbi. Uz engleskog tenora Petera Pearsa stajao je njemački bariton Dietrich Fischer-Dieskau, a pozvana je bila i jednako velika i znamenita ruska sopranistica Galina Višnjevskaja.

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”

 

Takvim izborom pjevača osnažena je humanistička i pacifistička poruka partiture na čijoj su prvoj stranici također bile ispisane riječi Wilfreda Owena: “Moja tema je rat i žalost zbog rata. Poezija je u žalosti… opomena je jedino što pjesnik danas može učiniti.”

 

Jednom od svojih najvećih glazbenih djela Britten je pridao i vrlo osobnu posvetu četvorici svojih prijatelja koje je odnio Drugi svjetski rat. Kosti trojice od njih ostale su razasute europskim bojištima. Četvrti je iznio živu glavu iz klaonice normandijskih plaža i svih kasnijih bitaka, ali je 1959., samo dva mjeseca prije svog zakazanog vjenčanja, počinio samoubojstvo.

 

Ni Britten ni Owen ne likuju nad ubijenim i poraženim neprijateljem. Oni oplakuju sve mrtve. Kada sam nedavno u Berlinu slušao Ratni requiem na samom me početku zgromio stih o onima “koji su umrli kao stoka”.

 

Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”.

 

Vrhunac su Ratnog requiema stihovi u kojima ubijeni vojnik tumara svijetom mrtvih i susreće čovjeka koji mu je strašno poznat i koji mu se predstavlja riječima: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. U posljednjim taktovima tenor i bariton pjevaju “Hajde da sad spavamo”, a zbor im na latinskom odgovara “Počivali u miru. Amen”.

 

Ratni je requiem praizveden u Coventryju sedamnaest godina nakon rata, a ponovo je izveden i u Zagrebu 28. rujna, osamnaest godina nakon završetka našeg rata. Dvorana Lisinski tim je koncertom ne samo otvorila novu sezonu, nego izvršila i velik i važan umjetnički obred oplakivanja svih mrtvih i pomirivanja svih živih.

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima

 

U duhu Brittena i Owena, uz Simfonijski orkestar HRT-a pjevali su zborovi iz Beograda, Sarajeva i Zagreba, ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević obećao je postaviti i zaslone s prijevodom čitavog teksta. Iznimno je bilo važno da svi u publici u svakom trenutku znaju koje se riječi, pojačane univerzalnom, silno potresnom i duboko skrušenom glazbom, pjevaju na pozornici.

 

Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima.

 

I zato je neprilično nad ijednim grobom slaviti bilo što drugo osim mira. Neprilično je na bilo kojem bojištu trijumfirati i likovati. Podlo je i kukavički remetiti mir mrtvih prizivajući opet njihove kosti u to bijesno kolo koje ih je već jednom pregazilo.

 

(…) Samo oplakivanje svih mrtvih i samo slavljenje mira za sve žive priliči ljudskom dostojanstvu i razumu. Ni razuma ni duše nemaju oni koji s govornica, oltara i pozornica čine drugačije, ili su hulje s interesima koji su im važniji od svih živih i mrtvih.

 

(Ovotjedna je kolumna, zbog spriječenosti autora, prilagođena repriza Pofukova teksta o Brittenovom ratnom requiemu objavljen 4.8.13. u Večernjem listu kojeg donosimo u povodu Dana Europe).

Vrgoč: prilika za HNK

Autor: / Leave a Comment

Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?

 

Tko dobro pročita i program Dubravke Vrgoč i napade na nju vidjet će da joj je pitanje na mjestu. Dio onih koji su je napali doista je isticanje nužnosti promjena u programu Dubravke Vrgoč pročitao kao kapitulaciju i izdaju.

 

I progres i nacija i kultura opasne su, velike, teške i poviješću opterećene riječi od kojih lako nastaju i populističke floskule i parole ubojica. Što napretkom, što nacijom, ogrtali su se svi masovni ubojice. Čine to i danas i sve su nam bliže, jer preblizu nam je čitav svijet. Sva njegova veličina i ljepota, sve njegove drame, tragedije i trijumfi, skupa sa svim bizarnostima, gadostima i banalnostima, sve nam to neprestano zuji oko glave, sabijeno u elektronske slike i slova.

Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?

 

Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore.

 

Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište.

 

Da, ona smatra da kazalište, kao i umjetnost općenito, moraju oplemenjivati. Ali, oplemenjivanje se ne postiže samo estetskom ugodom i lijepom deklamacijom biranih riječi. Čitav svijet klizi u sve veću grubost, primitivizam, nasilje i ružnoću. Mi i malo brže od njega.

 

Uostalom, i u Zagrebačkom kazalištu mladih pod dugogodišnjim i prema svim pokazateljima uspješnim vodstvom Dubravke Vrgoč uvijek se s jednakom ozbiljnošću pristupalo i brutalnim predstavama kakve zna raditi, recimo, Ivica Buljan, kao i suptilnim redateljskim i autorskim šaputanjima jednog gotovog pa kazališno-kršćanskog mistika Renea Medvešeka. Ne spada li rad i jednog i drugog među najveće vrijednosti suvremene hrvatske nacionalne kulture?

Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore. Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište

 

U razgovoru koji sam prošle srijede u Knjižarsko-galerijskom centru VBZ-a Fadil Hadžić s Dubravkom Vrgoč najprije vodio ja, a onda i zainteresirana publika, nova je intendantica HNK vrlo jasno izrekla neke stvari koje su čista suprotnost onome što joj se predbacuje.

 

Premda je to očito iz njezinog dosadašnjeg djelovanja za koje su i ona i autori i glumci ZKM-a dobili mnoge hrvatske i svjetske nagrade i priznanja, Dubravka Vrgoč je s pravom osjetila potrebu ponoviti i istaknuti promicanje a da čije i koje druge nego upravo hrvatske kulture u Europi i svijetu kroz toliki broj gostovanja naših glumaca, redatelja, predstava i autora o kakvom se većina drugih hrvatskih kazališta nikada nije usudila ni sanjati. Pogotovo u posljednjih dvadeset godina.

 

No, bez obzira na sve te dobro poznate činjenice, oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč.

 

I upravo ona u tim partnerskim suradnjama inzistira na ravnopravnosti. Pa nije ona ZKM pretvorila u poligon za gostovanja preplaćenih stranaca. Češće se u kontekstu takvog duhovnog i materijalnog rasipništva spominjao HNK.

Oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč

 

Kada je preuzimala vodstvo ZKM-a, prisjeća se Dubravka Vrgoč, dočekalo ju je prazno gledalište, prazna blagajna i otpori slični ovima što su posljednjih tjedana odjekivali HNK-om, novinama i eterom. Činjenice su na njezinoj strani. Hvalospjeve ZKM-u suvišno je ponavljati. To kazalište je živo, puno i bogato, barem u odnosu na ostala, uključujući i HNK s neusporedivo većim budžetom iz gradskog i državnog proračuna. ZKM je, za razliku od hrvatske države, znao kako doći do novca iz europskih fondova koji su također sve škrtiji prema kulturi.

 

HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava.

 

O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom.

 

Nova intendantica zapravo postavlja jedno vrlo logično pitanje: u čemu je zapravo vrijednost te naše nacionalne kulture i njezinih djela ako ona ne prelaze granice hrvatske države, odnosno hrvatskog te eventualno srpskog jezika? Zar je nacionalna kultura nešto što se nosi samo po kući? Ili možda mi nismo sposobni, a možda čak ni uopće zainteresirani da tu našu nacionalnu kulturu predstavimo svijetu i uputimo je da komunicira s tom Europom, ovom sada u svakom, pa i političkom smislu našom Europom?

HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava. O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom

 

Evo jednog primjera iz kojeg će možda i Vrgoč znati izvući koristan zaključak. Najveći uspjeh hrvatske opere posljednjih godina bilo je gostovanje operne fantazije “Posljednji ljetni cvijet” na međunarodnom opernom festivalu ARMEL u mađarskom Segedinu čiji program redovito prenosi i Mezzo, najgledanija europska televizijska postaja specijalizirana za klasičnu glazbu.

 

Za hrvatsku operu i nacionalnu kulturu to je uspjeh zato što je riječ o autorskom djelu i predstavi skladatelja, redatelja i dirigenta Zorana Juranića. Znate li koje je kazalište praizvelo to djelo hrvatskog skladatelja i otišlo s njim u Mađarsku? Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Predstava je gostovala i u Zagrebu, na Muzičkom biennaleu koji je bio koprodukcijski partner.

 

A baš u našim HNK-ovima mnogo je onih koji pred suvremenom i manje suvremenom hrvatskom glazbom začepe nos čim se ne radi o Eri i Zrinskom koje, naravno, ni Dubravka Vrgoč neće izbrisati s repertoara jer ih smatra lektirom svih generacija.

 

U nemogućim uvjetima preuzimanja dužnosti navrat-nanos, što nije njena krivica nego odraz općeg nereda u državi, Dubravka Vrgoč preuzima i silno veliku odgovornost. Ona će osobno, a tko bi drugi, biti odgovorna za izbor suradnika, a potom programa i njegovu realizaciju. Ona zalaže svoje ime i karijeru. To je veliki ulog, kao što je velika i njena ambicija, volja i spremnost na rad. Od HNK je obećala napraviti ponovno važnu te umjetnički, kulturno i društveno relevantnu točku u Zagrebu, Hrvatskoj, regiji i Europi.

 

Ako se doista pokaže da je to u suprotnosti s nacionalnim kulturnim interesima onda ću i ja priznati da nemam pojma što je to uopće hrvatska nacionalna kultura. Srećom, tamo vani uvijek će biti ocean kulture u kojoj imaju o čemu i mogu razgovarati svi ljudi i svi narodi koji to žele i koji to znaju.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Srcem u Auschwitzu

Autor: / Leave a Comment

U mraku kresne šibica i osvijetli ruku koja pali dvije svijeće na stolu oko kojeg židovska obitelj pjesmom pozdravlja početak šabata. U nekoliko kadrova svijeće dogorijevaju, sve dok se ne ugase. Tako počinje film ‘‘Schindlerova lista” iz kojeg u tom trenutku nestaje boja i nastupa doba mraka, dočarano crno-bijelim slikama, s izuzetkom crvenog kaputića jedne djevojčice koja nestaje na lomači.

 

Upravo u Krakowu, na mjestu snimanja filma, o toj mi je kapi crvene boje prije tri godine pričao Branko Lustig, Oskarom nagrađeni producent “Schindlerove liste”. Rekao mi je da je taj crveni kaputić bio posveta Stevena Spielberga svoj djeci koja su ubijena u holokaustu. Njih milijun i dvjesto tisuća.

 

Boja se u “Schindlerovu listu” vraća pred sam kraj filma, u trenutku kada rabin, jedan od spašenih ‘‘Schindlerovih Židova”, u posljednjim danima zatočeništva ponovno smije zapaliti svijeću i pjesmom pozdraviti šabat.

Lustig je tog vikenda u Poljsku, a za njim i ja, hodočastio drugim povodom. Došao je obaviti obred bar micve kojim židovski dječaci postaju punopravni članovi odrasle židovske zajednice. Lustigu je kao dječaku taj obred bio uskraćen jer je svoj dvanaesti rođendan 10. lipnja 1944. “proslavio” upravo u Auschwitzu

 

Sve su ovo fragmenti priče koju sam pisao početkom svibnja 2011., nakon jednog od najvažnijih i najpotresnijih zadataka u mom životu kada sam kao jedini novinar iz Hrvatske imao povlasticu pratiti Branka Lustiga na jednom i za njega vrlo važnom putovanju. Taj me je put doveo u poljski gradić Oswiecim koji je u svjetsko pamćenje upisan pod svojim zauvijek zlokobnim njemačkim imenom Auschwitz. Mislio sam da znam sve o tom mjestu patnje, zločina i smrti. No, znati je jedno, a osjetiti drugo.

 

Upravo u raspravi o tome što je važnije, razum ili srce, zatekao sam tada u Krakowu Branka Lustiga i njegovog prijatelja Yitzhaka Adizesa. Taj ekonomski stručnjak iz Amerike, podrijetlom potomak sefardske židovske obitelji iz Makedonije, isticao je razum koji čovjeku kaže kamo da stavi srce, dok je slavni hrvatski filmaš zaključio da na kraju o tome što je i kakav je čovjek ipak presuđuje srce.

 

Tih je dana, inače, čitava Poljska bila u svečanom i slavljeničkom raspoloženju zbog beatifikacije Ivana Pavla II. I Branko Lustig se prisjetio svog susreta s tim papom i njegovog srdačnog smijeha nad činjenicom da film o njemu rade uglavnom sve sami Židovi. Prisjetio se i priče o mladom Wojtyli koji se za vrijeme rata često odricao svog radničkog ručka dobacajući hranu preko zida krakowskoga geta gladnijima od sebe.

 

Ali, Lustig je tog vikenda u Poljsku, a za njim i ja, hodočastio drugim povodom. Došao je obaviti obred bar micve kojim židovski dječaci postaju punopravni članovi odrasle židovske zajednice. Lustigu je kao dječaku taj obred bio uskraćen jer je svoj dvanaesti rođendan 10. lipnja 1944. “proslavio” upravo u Auschwitzu.

Židovski obred ispred logorske zgrade broj 24a, koji je zanosno pjevajući predvodio kantor Velike jeruzalemske sinagoge Chaim Adler, potresao me je do kosti, kao i sve ostale prisutne. Premda je svatko od njih u mislima imao svoje najdraže ubijene u holokaustu, to nije bilo žalovanje, nego obred radosti i pobjede. Kroz suze su se pjevali blagoslovi i pljeskalo se, pa čak i plesalo od radosti, kako i priliči bar micvi

 

Židovski obred ispred logorske zgrade broj 24a, koji je zanosno pjevajući predvodio kantor Velike jeruzalemske sinagoge Chaim Adler, potresao me je do kosti, kao i sve ostale prisutne. Premda je svatko od njih u mislima imao svoje najdraže ubijene u holokaustu, to nije bilo žalovanje, nego obred radosti i pobjede. Kroz suze su se pjevali blagoslovi i pljeskalo se, pa čak i plesalo od radosti, kako i priliči bar micvi. Bio je to prizor poput onog ponovnog paljenja svijeće u “Schindlerovoj listi”, trenutak u kojem je to mjesto, simbol najcrnjeg mraka i zla, ponovno obasjalo svjetlo, trenutak u kojem su se sunčanom proljetnom danu ponovno vratile boje. Bilo je to veliko slavlje života.

 

Nakon obreda i čestitanja sijedom “dječaku” na pragu svojih osamdesetih, koji se tog dana na simboličan način vratio tradiciji svojih predaka, ispod željeznih logorskih vrata s natpisom “Arbeit macht frei” začuo se zvuk šofara, obrednog ovnujskog roga. Bio je to poziv za više od deset tisuća mladih sa svih strana svijeta koji su se tada, kao i svake godine oko Dana sjećanja na holokaust, okupili na tradicionalni Marš živih kojim se mrtvi oplakuju, a živi ohrabruju u odlučnosti i nadi sažetoj u dvije riječi: nikad više!

 

Branko Lustig nepokolebljivim je korakom predvodio kolonu na tri kilometra dugom putu od Auschwitza do Birkenaua, još strašnijeg mjesta masovnih pogubljenja, do one poznate velike kapije ispod stražarskog tornja koja je, poput vrata pakla, gutala čitave vlakove. Naš junak tamo je komemorativnu baklju i riječ simbolički predao svojoj kćeri Sari kao najboljem svjedoku da poruka njenog oca, koju podjednako strasno zagovara i njezina majka Mirjana, rođenjem katolkinja i Hrvatica, živi i u novoj generaciji.

 

“Zato što je opraštanje jednako važno kao i pamćenje, slušajte one čije je podrijetlo i iskustvo drugačije od vašeg, oni će vas naučiti toleranciji. Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanja s patnjama drugih”, poručila je tada s govornice tisućama mladih ljudi Sara Lustig.

“Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanje s patnjama drugih. I na kraju, molim vas, poslušajte svoju obavezu. Mi imamo dužnost prema našem narodu, našim obiteljima i čitavom svijetu da promičemo mir i dobru volju i da živimo snažne i sretne živote!”

 

Ipak, tog je dana na tom mjestu Sari, Mirjani i Branku Lustigu, a i meni, nešto bolno nedostajalo pri pogledu na tisuće mladih ljudi pod imenima i zastavama brojnih država iz koji su došli u Poljsku. Uzalud smo pogledom tražili hrvatsku zastavu. Upravo tog dana Branko Lustig se zavjetovao da će na Marš živih dovesti i mlade iz Hrvatske.

 

I evo radosne vijesti o ispunjenom zavjetu. U subotu ujutro, kada je ovaj tekst izašao u tiskanom izdanju Večernjeg lista, iz Zagreba je prema Poljskoj, koja će igrom slučaja ponovno biti svečano raspoložena zbog kanonizacije Ivana Pavla II, na jedno drugačije i još važnije hodočašće krenuo autobus s pedesetak studenata Fakulteta političkih znanosti, njihovih profesora, i nekoliko kolega s Filozofskog fakulteta. Za njih će to biti studijsko putovanje i najbolja moguća terenska nastava u sklopu kolegija na kojima uče o povijesti fašizma, teoriji nacionalizma, politici povijesti, državi i nasilju, političkoj i socijalnoj psihologiji te suvremenoj civilizaciji.

 

U suradnji s Festivalom tolerancije, rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš spremno se odazvao Lustigovom pozivu, a sasvim konkretnog pokroviteljstva, odnosno sufinanciranja za čitavu Hrvatsku važne ekspedicije, prihvatio se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. U ponedjeljak će i on, skupa s Lustigom te zagrebačkim studentima, profesorima i rektorom sudjelovati u ovogodišnjem Maršu živih od Auschwitza do Birkenaua. Tamo će ove godine i Branku Lustigu srce biti na mjestu kada nad mnoštvom sa svih strana svijeta ugleda i hrvatsku zastavu.

 

No, još je važnije ono što će se tamo dogoditi djevojkama i mladićima koji će i sve nas predstavljati u Maršu živih koji poučava i opominje razum, ali i potresa i oplemenjuje srce. Želim im sretan put uz ponavljanje riječi koje je u Poljskoj prije tri godine izrekla Sara Lustig: “Slušajte svoja srca i neka vas vodi suosjećanje s patnjama drugih. I na kraju, molim vas, poslušajte svoju obavezu. Mi imamo dužnost prema našem narodu, našim obiteljima i čitavom svijetu da promičemo mir i dobru volju i da živimo snažne i sretne živote!”.

 

(Autor se odnosi na jučerašnji ponedjeljak jer je tekst napisao prije nekoliko dana. Prenosimo ga s portala Večernjeg lista)

Nečovječno postrojavanje

Autor: / 1 Comment

Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu.

 

Ovako u mom slobodnom prijevodu glasi prva strofa pjesme “Nun will die Sonn’ so hell aufgeh’n” njemačkog pjesnika Friedricha Rückerta. To je samo jedna od ukupno 428 pjesama koje je veliki njemački pjesnik napisao 1833. i 1834. nakon agonije i smrti dvoje svoje djece od tada smrtonosnog šarlaha. Manično pišući stihove pjesnik se borio protiv tuge i ludila. Nije pisao da bi pjesme objavio, nego da sebi pronađe utjehu, a svijetu oko sebe i nastavku života smisao.

Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka

 

U prvim godinama dvadesetog stoljeća tih se pjesama prihvatio veliki skladatelj Gustav Mahler. Odabrao ih je pet i uglazbio ih za glas i orkestar. Prva je upravo ona o suncu koje ne mari za užas prošle noći. Riječ je o jednom od najpoznatijih i najpotresnijih glazbenih djela te vrste. Naslov je Mahlerovog ciklusa, baš kao i Rückertovih pjesama, “Kindertotenlieder”. Pjesme o mrtvoj djeci.

 

Pjesme o mrtvoj djeci praizvedene su u Beču 29. siječnja 1905. godine. Dirigirao je sam Mahler. Okrutnom igrom sudbine samo dvije i pol godine kasnije, u srpnju 1907., Gustava i Almu Mahler zadesila je ista strašna nesreća kao i pjesnika Rückerta. Njihove dvije kćerkice oboljele su od šarlaha i difterije. Samo jedna je preživjela.

 

Ta biografska nesretna okolnost dodatno je bacila još malo sablasnog svjetla na “Kindertotenlieder”, ali nije bila presudna za žalobnu slavu tog djela. Mahler je odabrao one Rückertove stihove koji u ljudima bude suosjećanje i empatiju. Čak i čovjeku koji sam nije iskusio brigu za život vlastitog djeteta lako je uživjeti se u očaj roditeljskoga glasa koji sanja kako su njegova mrtva djeca samo nakratko izašla iz kuće i svakog će trenutka nahrupiti kroz vrata uz zvonki smijeh i topot nožica, kao u pjesmi “Oft denk’ ich, sie sind nur ausgegangen”.

 

Pjesma koju je Mahler stavio na kraj svog ciklusa nosi naslov “In diesem Wetter”.

 

“Nikada ne bih poslao svoju djecu van po ovom vremenu, po ovakvoj oluji, Njih su odnijeli prije nego što sam ih stigao upozoriti da se čuvaju”.

Uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata

 

Ipak, na samom kraju, pjesnik nalazi utjehu u čvrstoj vjeri da nad njegovom mrtvom djecom bdije i od nevremena ih čuva neka veća i viša sila koju zove Božjom rukom. I zato vjeruje da njegova djeca tamo vani, na tom nevremenu i oluji, počivaju mirno kao u majčinom domu.

 

Utjeha za neutješne, tako je muzikolog Andreas Dorschel nazvao svoj članak o “Kindertotenlieder” ukazujući na posebnu poruku upisanu u note samog završetka skladbe. Tu je Mahler citirao jednu od glavnih tema svoje Treće simfonije i njenog stavka koji nosi programatski naslov “Što mi govori ljubav”. Smrt je jaka, ali ljubav je još jača.

 

Nisu Mahlerove pjesme samo još jedan antologijski dragulj u povijesti europske glazbe i kulture. One su ritualno djelo za kojim se poseže sa strahopoštovanjem i u trenucima onih najvećih i najstrašnijih nesreća nakon kojih je najteže pronaći utjehu i smisao. Od umiranja djece malo što je strašnije, osim jednog: ubijanja djece. Nažalost, među desecima tisuća žrtava posljednjih balkanskih ratova bila su i djeca. Njih na stotine samo u Hrvatskoj.

 

Kod svih velikih stradanja, kada smrt ljude kosi kao snoplje, imena se vrlo brzo prestaju i zapisivati, a kamoli pamtiti. Kolektivno pamćenje ne vodi računa o pojedinačnim smrtima. Zato pojedinačne mrtve ljude, njihova imena i prezimena, njihova lica, oči, glas i njihove ljudske značajke pojedinačno pamte i čuvaju u sjećanju oni koji su ih poznavali, koji su im bili bliski, koji su ih voljeli. A vjerojatno ih pamte i oni koji su ih ubili.

Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski

 

Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka.

 

Aleksandru Zec i njezine roditelje ubili su ljudi u hrvatskim uniformama, s hrvatskim grbovima, oružjem i mecima koje im je dala hrvatska država.

 

Vlasti ove naše hrvatske države krive su što ubojice obitelji Zec nisu osuđeni, premda su zločin priznali. Institucije ove naše hrvatske države tim su ubojicama dijelile odlikovanja i pomilovanja.

 

Zbog svega toga svi mi, državljani te iste Hrvatske, mi koji želimo vjerovati da je hrvatski grb častan simbol koji predstavlja nešto vrijedno i plemenito, moramo pamtiti ako već ne život, a onda barem ime i smrt Aleksandre Zec.

 

Time govorimo svoje NE takvoj Hrvatskoj koja je dopustila da u njeno ime, njenim metkom i pod njenim grbom bude ubijena dvanaestgodišnja hrvatska djevojčica srpske nacionalnosti. Napraviti jednu kazališnu predstavu, objaviti knjigu, nazvati jedan mali trešnjevački park njenim imenom, u svemu tome vidim upravo tu namjeru: upamtiti ime Aleksandre Zec da bismo, nažalost prekasno i za nju i za nas, ipak rekli NE suučesništvu u njenom ubojstvu.

 

Rückertove i Mahlerove “Kindertotenlieder” nažalost su preslabe kao rekvijem i za Aleksandru Zec i za svu onu ostalu djecu, njih preko četiri stotine, koja su na razne načine ubijena u Hrvatskoj u posljednjem od prokletih ratova. To je doista traženje utjehe za neutješne i spašavanje časti u beščašću.

Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu

 

Nažalost, uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata.

 

Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski.

 

Mnogi koji to čine slavit će Uskrs, a dušom ostati u grobu kao da sunce nije izašlo, kao da ubijeni Krist nije umro i uskrsnuo za sve. Oni i živu i mrtvu djecu dijele na njihovu i našu. Oni i jedinog Boga razvlače na svoju i njihovu stranu, oni slave samo svoj, a ne njihov Uskrs. Ali su im duše zato u zajedničkom grobu iz kojeg i nama živima ne daju van.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Don Damir Stojić kao trol

Autor: / Leave a Comment

Sa svih strana napadaju nas trolovi. Mala i velika ružna čudovišta belje nam se s ekrana, zaskaču nas iza svakog drugog klika na internetu, od njih smrde novine. Njihov je glavni cilj privući našu pažnju i navući nas da reagiramo na besmislice kojima se glasaju. Ti likovi, nazvani prema mitološkim patuljastim i divovskim rugobama, oko sebe šire smrad. Pred većinom je dovoljno samo okrenuti glavu i začepiti nos, ali od nekih nam prijeti opasnost ozbiljnog trovanja i upale mozga.

 

Svima koji su ikada podlegli napasti da se upuste u raspravljanje na internetskim forumima poznati su takvi likovi koji zatiru svaku suvislu raspravu i svaki su razgovor u stanju pretvoriti u besmisleno režanje i izmjenjivanje uvreda. Zato su ih upravo na internetu i nazvali trolovima, a to što oni čine dobilo je svoj glagol trolati. Na pozornicu obično izlaze upravo s nekom uvredom, najčešće zdravom razumu.

Velečasni Stojić nije glavni lik u ovoj priči. Ostavimo ga na trenutak po strani, povjerujmo njegovim kasnije izrečenim demantijima i pretpostavimo da rečena nebuloza nije izašla iz njegovih usta te da on, kao školovan i odgovoran čovjek i katolički svećenik kojem je Crkva povjerila kršćanski odgoj mladih ljudi, ne bi nikada izrekao nešto toliko glupo i za mnoge ljude, a osobito žene, po mnogim osnovama krajnje uvredljivo

 

Nekada je bilo dovoljno kloniti se njihovih internetskih obitavališta, ali su trolovi i trolanje u međuvremenu osvojili čitav javni i medijski prostor. Trolanje je postalo legitimna metoda političkog djelovanja. Njime se više ne bave samo budale koje nešto doviknu iz mase nego i njihovi šefovi za govornicama.

 

Trolanje je postalo i omiljena metoda medijskih “magova” i menadžera. Takve ne brine što će dugoročno rastjerati sve one čitatelje koji se listajući novine i otvarajući portale ne žele izlagati mentalnom zlostavljanju i opasnosti od nagnječenja mozga. Oni su zadovoljni kratkoročnim porastom broja znatiželjnih klikova na bizarne, glupe, gadljive, a često i izmišljene “vijesti” sa svih kontinenata.

 

Ima mnogo vrsta trolova i trolanja. No, u prošlom se tjednu u hrvatskom medijskom prostoru dogodio jedan ogledni primjer kojim se vrijedi pozabaviti zbog metode i rezultata. Riječ je o “slučaju” velečasnog Damira Stojića, katoličkog svećenika u javnosti poznatog po svojem dušebrižničkom radu među studentima. On je prije nekoliko dana završio na naslovnim stranicama gotovo svih novina i internetskih portala zbog svoje navodne izjave da je “medicinski nevjerojatno” da djevojka zatrudni u slučaju silovanja.

 

Ovo je klasičan primjer trolanja. Ubaciti ovakvu idiotariju uvredljivu za svaki zdrav razum u raspravu o tako ozbiljnoj stvari kao što je pobačaj jednako je utrčavanju slona u staklanu. Ali, velečasni Stojić nije glavni lik u ovoj priči. Ostavimo ga na trenutak po strani, povjerujmo njegovim kasnije izrečenim demantijima i pretpostavimo da rečena nebuloza nije izašla iz njegovih usta te da on, kao školovan i odgovoran čovjek i katolički svećenik kojem je Crkva povjerila kršćanski odgoj mladih ljudi, ne bi nikada izrekao nešto toliko glupo i za mnoge ljude, a osobito žene, po mnogim osnovama krajnje uvredljivo.

Zašto bi, dakle, Željka Markić i njena udruga ovakvim podmetanjem pokušale javno diskreditirati svećenika koji je toliko blizak njihovim mislima, djelima i svjetonazoru i koji im je dao svesrdnu podršku u uspješnoj realizaciji referenduma o braku? Osim toga, dotični članak ne sadrži ni najmanju naznaku bilo kakvog komentara, a kamoli ograđivanja od svećenikovih riječi

 

Obratimo pažnju na izvor te informacije s kojeg su je pokupili svi ostali mediji. To je internetski portal narod.hr. Većina tekstova koji se na tom portalu objavljuju nisu potpisani imenom i prezimenom, pa čak ni inicijalima novinara, nego najčešće samo ovako: “Izvor: narod.hr”. Upravo tako potpisan je i članak koji još uvijek stoji na tom portalu iz kojeg su svi uglavnom doslovno prepisali navode velečasnog Stojića onako kako ga je taj portal citirao i kako ću i ja u sljedećem ulomku doslovno prepisati:

 

“Želim razbiti jedan urbani mit glede silovane žene. Kad god raspravljamo o pobačaju, uvijek je korištena jedna metoda koja uključuje pronalazak najmarginalnijeg slučaja, pucanje na emociju i primjenu na opći moral. Ona je pogubna u razlučivanju je li nešto dobro ili zlo. Najmarginalniji slučaj jesu djevojke koje su silovane, ali sva se psihoza društva koncentrirala na njih”, rekao je studentski kapelan Damir Stojić tijekom rasprave o pravu na život u studentskom domu “Stjepan Radić” u Zagrebu.

 

Stojić je dodao da je “medicinski nevjerojatno da djevojka zatrudni u tom slučaju. Tko ne vjeruje, kaže priroda, a ja kažem da je Bog predvidio predigru. Ne toliko zbog nas muškaraca, nego da bi djevojka mogla biti spremna. Njezino je tijelo velik dar i Bog je ponudio predigru kako bi se njezino tijelo pripremilo. I što se događa, koga ne zanima predigra? Životinje i silovatelje. Zato su takvi slučajevi od kojih je i previše, toliko marginalni.”

 

Kod ovako preciznih citata označenim navodnicima podrazumijeva se da je tekst napisao novinar koji je na licu mjesta riječ po riječ zapisao ili snimio, pa kasnije doslovno prenio riječi citirane osobe. Svatko sklon ovom svećeniku i Crkvi općenito, a s dovoljno soli u glavi, morao je, pročitavši riječi koje bi bile skandalozne i iz usta najzadrtijeg afganistanskog talibana, pomisliti da to netko zlonamjeran velečasnom Stojiću podvaljuje nešto što odgovornom, školovanom čovjeku i svećeniku ne može pasti ni na pamet, a kamoli ispasti s jezika.

Zašto velečasni Stojić ni jednom riječju nije ukazao na zlonamjernost ili na neprofesionalnost portala narod.hr? Zašto velečasni Stojić nakon toga s narodom.hr razgovara i u tom razgovoru, za razliku od onog u Dnevniku HTV-a, ne povlači svoje riječi? I zašto narod.hr prenosi podršku studenata velečasnom Stojiću i njihove osude “medijske hajke” na njega, a i dalje na svojim stranicama drži rečenice koje su pokrenule ne hajku, nego opravdano zgražanje?

 

Čak i ja, koji prema velečasnom Stojiću s obzirom na mnoge njegove ranije istupe gajim oprez i smatram ga, najblaže rečeno, sklonim katoličkom fundamentalizmu, pomislio bih odmah da nije moguće da je on izrekao nešto takvo: da djevojka ne može ostati trudna kada ju muškarac siluje.

 

Međutim, njegove je riječi, kako sam to maloprije prepisao, objavio portal narod.hr kojem je izdavač, lijepo piše u impressumu, udruga U ime obitelji. I sada dok pišem ovu kolumnu na naslovnici tog portala stoji najistaknutije lice te udruge: slika i tekst dr. Željke Markić.

 

Zašto bi, dakle, Željka Markić i njena udruga ovakvim podmetanjem pokušale javno diskreditirati svećenika koji je toliko blizak njihovim mislima, djelima i svjetonazoru i koji im je dao svesrdnu podršku u uspješnoj realizaciji referenduma o braku? Osim toga, dotični članak ne sadrži ni najmanju naznaku bilo kakvog komentara, a kamoli ograđivanja od svećenikovih riječi.

 

Nadalje, ako je netko pogriješio i nešto krivo čuo ili zapisao, zašto s portala narod.hr (dok ovo pišem) nisu uklonjene riječi za koje velečasni Stojić tvrdi da ih nije rekao ni pomislio? Zašto velečasni Stojić ni jednom riječju nije ukazao na zlonamjernost ili na neprofesionalnost portala narod.hr? Zašto velečasni Stojić nakon toga s narodom.hr razgovara i u tom razgovoru, za razliku od onog u Dnevniku HTV-a, ne povlači svoje riječi? I zašto narod.hr prenosi podršku studenata velečasnom Stojiću i njihove osude “medijske hajke” na njega, a i dalje na svojim stranicama drži rečenice koje su pokrenule ne hajku, nego opravdano zgražanje?

 

Na sva ta pitanja ja mogu dokučiti samo jedan logičan odgovor: zato što svi oni skupa misle da smo blesavi i zato što su postigli cilj: u samo korak-dva velečasni Stojić dospio je do Dnevnika HTV-a da bi u njemu otvorio pitanje pobačaja. Ima svakakvih trolova, ali ovi nisu samo gladni pažnje nego i moći. A možda su samo željeli isprobati bi li im prošao još jedan referendum.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt