Božić sam zavolio već kao dijete. Lijepa je to i bajkovita priča u čijoj se dubini krije čitav rudnik spoznaja o čovjeku i njegovim odnosima s Bogom kojeg ima, ili s bogom kojeg nema pa ga ljudi izmišljaju, kako već tko vjeruje, čita, gleda, tumači i osjeća.

 

Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela.

 

Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo.

 

Pustimo vrijeme i običaje, vratimo se bitnom što treba znati i razumjeti o Božiću kao kršćanskom blagdanu i misteriju. Tiče se to podjednako i onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju, a još ponajviše onih koji u svoju vjeru ili nevjeru sumnjaju jer takvi obično najviše i najbolje misle i razmišljaju.

Kao i na štošta drugo što je ljudima važno i od čega čovjek živi, tako i na radost i svjetlo Božića jurišaju crkve nove globalne religije – profita. Uključite blagdane po našoj tarifi – tako nekako poručuje jedan prodavač brbljanja i mobitela. Čuj! Da se blagdani mogu uključiti i isključiti po ovoj ili onoj tarifi, to je stvarno jedna od najblistavijih marketinških budalaština koju sam do sada čuo

 

U Novom zavjetu, a potom u predaji i običajima, božićna je priča okićena zvijezdama i zvjezdoznancima, anđelima, pastirima, magarcima, volovima, devama i istočnjačkim mudracima. Ali, u zajedničkom katoličkom i pravoslavnom nicejsko-carigradskom Vjerovanju (kad ostavimo po strani nesretni “Filioque”) čitava je priča sažeta u jednoj jedino rečenici: “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.”

 

Crkvene i teološke dogme, propisane velike “istine” o Bogu, treba shvaćati i prihvaćati onoliko doslovno koliko i biblijsku priču o stvaranju svijeta u šest dana. Nažalost, i današnji je svijet pun vjernika čija vjera počiva na uvjerenju da samo njihova religija, sa svojim svećenstvom, teolozima i obredima (a počesto i nacijom) posjeduje jedinu pravu i potpunu istinu o Bogu.

 

Još uvijek ima teologa i propovjednika koji upravo takvu vrstu vjere podgrijavaju u nesigurnim ljudskim srcima. Ti su bogoznanci potpuno sigurni, ili se barem takvima prikazuju, da su proučili i otkrili sve tajne svoga Boga, od njegove trojedinosti i podjela nadležnosti između Oca, Sina i Duha Svetoga, pa sve do najintimnije moguće veze s jednom ljudskom kćeri iz Nazareta prije nešto više od dva tisućljeća.

 

Ali, u svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima.

 

Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”.

U svim vjerama, crkvama i religijama, baš kao i izvan njih, ima ljudi kojima Bog predstavlja nekoga i nešto potpuno tajanstveno, nedokučivo, nespoznatljivo, nadprostorno i bezvremensko, nekoga ili nešto što se sluti, čemu se čovjek nada ili za što doista može samo bez ikakvih dokaza vjerovati da postoji onkraj, izvan ili unutar svega ovog što je dohvatljivo našim osjetilima, razumu i osjećajima

 

Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist.

 

Čovjek i čovještvo predmet su njegove ljubavi i čežnje. Mnogo više nego teologija, meni je o toj temi ispričala umjetnost. Uostalom, teološka se dubina nipošto ne može odreći glazbi genija kakvi su bili Johann Sebastian Bach, Wolfgang Amadeus Mozart i Ludwig van Beethoven.

 

Pored brojnih drugih djela koja spadaju u sakralnu glazbu, svaki je od spomenute trojice skladao po jednu veliku, za praktičnu liturgijsku upotrebu preveliku i predugačku misu. Takve su skladbe bila jednako neuobičajene, čudne i teško upotrebljive kako u Bachovoj prvoj i Mozartovoj drugoj polovici 18. stoljeća, tako i na početku 19. stoljeća kojeg svojom glazbom i stavom obilježava Beethoven.

 

Bach je bio protestant koji je veći dio života pisao duhovnu glazbu na njemačke tekstove u duhu Martina Luthera i njegove reformirane i pojednostavljene liturgije. Ipak, u svojoj Velikoj misi u h-molu posegnuo je za stoljećima nepromijenjenim latinskim tekstom katoličke liturgije.

 

Mozart je svoju veliku i svečanu Misu u c-molu skladao nakon što je napustio službu kod salzburškog nadbiskupa i kneza. Pisao je, dakle, to djelo što bi se reklo, baš za svoju dušu.

 

Naposljetku, Beethoven je bio sve samo ne pobožan i redovit posjetitelj crkava, ali ljudi iz katedrala njegovih skladbi i danas odlaze produhovljeniji i pobožniji nego da su bili u bogomolji, bilo kojoj i bilo čijoj. Jedno do takvih monumentalnih glazbenih djela, bez kojih bi obzor europskog duha i kulture bio nenadoknadivo siromašniji, upravo je Beethovenova Missa solemnis.

Ostavimo zato po strani i odgovor na pitanje “kako?”, koji Vjerovanje nudi u riječima “po Duhu svetom” i “od Marije Djevice”. Skratimo rečenicu na ono najbitnije: “I utjelovio se i postao čovjekom”. Premda su se mnogi njegovi sljedbenici kroz povijest svojski trudili o svom Bogu nametnuti neki drugi dojam, a čine to i danas, u tim je riječima o kršćanskom Bogu sadržana jedna prelijepa, stoljećima skrivana misao: kršćanski je Bog nepopravljiv humanist

 

U svakom od tri navedena djela uglazbljen je i tekst Creda, dakle Vjerovanja, u kojem se nalazi i redak “Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine et homo factus est”. Kada se Bach pred sam kraj života, nakon dvadesetak godina ponovno vratio svojoj Velikoj misi, jedan od posljednjih stavaka koje je napisao bila je upravo u majstorski polifoni zborski slog ogrnuta rečenica “Et incarnatus est…”.

 

Mozart je svoj veliki Credo ostavio nedovršenim. Kao da mu do nastavka nije bilo ni stalo, posljednji dio teksta Vjerovanja koji je uglazbio bio je upravo “Et incarnatus est… et homo factus est”. Božje utjelovljenje za Mozarta je bila anđeoski lijepa i nježna sopranska arija, jedna od najljepših koju je napisao. U Beethovenovoj partituri, uskovitlanoj kao što je i ljudska povijest, nastaje čudesno zatišje u trenutku kada se u glasovima muškog zbora, izdaleka, prvi put javljaju riječi “Et incarnatus est…”, nakon čega se i svi solisti uključuju u dramatičan prizor u kojem Bog napušta nebeski tron i uspinje se u obličje smrtnog stvorenja s najljepšim i najstrašnijim darom: slobodnom voljom.

 

Dovoljno je već i malo sluha i smisla za glazbenu umjetnost da se čuje kako su sva trojica genija upravo te riječi nastojali osvijetliti posebnim tonovima, drugačijim od svih ostalih. Ti su glazbeni trenuci oltari u središtu njihovih skladbi koje nisu pisane za crkvu, nego su pisane zato da budu crkva. Ali, sve to može biti još jednostavnije.

 

Bio sam neku večer na lijepoj božićnoj priredbi i pametnoj predstavi studenata Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Na kraju se kolegama, studentima i gostima obratio pater Anto Mišić, jedan od profesora, učen čovjek, doktor znanosti i predavač nekoliko filozofskih i teoloških disciplina. Taj se katolički svećenik prihvatio teškog zadatka da bit i smisao Božića iskaže u nekoliko riječi.

 

Pokazalo se da mu je bila dovoljna i jedna. Rekao je: “Ovdje je važno samo jedno – čovjek”. Sva filozofija, teologija i umjetnost sastaju se u toj točci. Što se mene tiče, ne moram ove godine čuti nijednu drugu božićnu propovijed.

 

Sretan vam Božić. Ne morate vjerovati u Boga. Povjerujte u čovjeka. Onog u sebi i onog do sebe, ma tko on bio.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).