autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Vrijeme koje se udaljava

Autor: / Leave a Comment

Mirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava. Fraktura, Zaprešić 2013.

 

Vrijeme koje se udaljava - Mirko KovaćVeć i površno promatranje opusa Mirka Kovača, u njegovoj vremenskoj protežitosti, razotkrit će jednu tendenciju koja sve više maha uzima od početka osamdesetih godina, da bi realizaciju pronašla u knjigama što ih je sukcesivno na hrvatskome idiomu srpskoga ili hrvatskoga jezika publicirao od devedesetih naovamo. Naime, ako se u ranijim Kovačevim knjigama i moglo naslutiti da je ono o čemu se govori/onaj o kome se govori u izvjesnoj mjeri alter ego autorov, ta je pretpostavka morala ostati zaklonjena iza hermetičnosti njegovih knjiga i iza njihove jezične uzbibane inovativnosti.

 

Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički.

Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički

 

Sažimajući: ti su biografski elementi ponajprije bili dostupni onima koji su s piscem bili blisko povezani, koji su mu, u svakom slučaju, bili bliži od standardne čitateljske publike. Jezična je kompleksnost uvijek bila kamen spoticanja za čitateljstvo kojemu posao nije bivao olakšan ni ekstremnom zapletenošću priča, njihovom konzekventnom odbijanju pokoravanja pravolinijskome pripovijedanju, smjelim i beskompromisnim razračunavanjem s kontinuitetom i slavljenjem diskontinuiteta.

 

U jednu riječ: Mirko je Kovač u šezdesetim i sedamdesetim bio spisatelj koji nije tražio lakoću kontakta – ni sa čitateljstvom ni sa politikom. Dok je širu publiku odbijao svjesno izabranom nepristupačnošću proznoga izričaja, politiku je uvijek iznova provocirao temama koje se ni u kojem slučaju nisu mogle podvesti pod kategoriju moralno-političke podobnosti.

 

Osobito je taj njegov ustrajni angažman bio impertinentan kada bi ga se stavilo u kontekst gorespomenute zavičajnosti, momenta koji je omogućavao da se u tekstovima ”prepoznaju“ čak i oni koji u njima nisu bili smješteni, o onim drugim da se ne govori. Iz metropole je slao izazove u provinciju, očekujući reakciju, dobivajući je i na taj način sprečavajući svoju integraciju, kako u sredini-ama iz koje-ih je potekao, kao i u onoj koju je izabrao kao mjesto življenja.

 

Takva je konstelacija uvjetovala višestruko nepristupačnost Kovačeve rane proze. Štoviše, njezina je hermetičnost odbijala čak i one potencijalne recipijente koji bi je inače zbog političke brizantnosti možda i bili spremni konzumirati.

 

Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv. Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma. Naznaka, ako ćemo točnije, promjene pristupa vidljiva je u kratkom romanu Životopis Malvine Trifković, s početka sedamdesetih, no istinski je okret ka drukčijem tipu proze jasno naznačen u knjizi koja ”sluti na autobiografiju“, romanu Uvod u drugi život iz 1983.

Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv. Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma

 

Životopis je tekst na putu ka postmodernizmu. Uvod je realizirani postmodernizam. Dok se u prvome, anticipirajući postupak kojega će Danilo Kiš toliko efektivno primijeniti u Grobnici za Borisa Davidoviča, fingirani dokument stavlja u središte pažnje (ali mu se oduzima važnost time što ga se predstavlja kao svjedočanstvo o marginalnim povijesnim ličnostima), u drugome se kao primarna metoda pojavljuje na postmodernistički način izvrnuta autobiografija – u formi autofikcije.

 

Taj je specifični žanr moguće odrediti kao legitimnog (postmodernističkog) nasljednika same autobiografije. U znanosti je o književnosti opće mjesto da mu je rodonačelnik Serge Doubrovsky koji je njime definirao vlastitu spisateljsku praksu. Istovremeno, njime je opravdao i nelagodu što ga je u javnosti izabrao njegov roma Fils (1977). Sljedeći objašnjenja Doubrovskoga Routledge Encyclopedia of Narrative Theory (2005) autofikciju definira na sljedeći način: ”Samosvojan žanr karakteriziran dvostrukim ugovorom između autora i čitatelja: autobiografski ugovor koji od autora zahtijeva da govori istinu o svojemu životu i fikcionalni ugovor kojim se omogućuju fabuliranje i izmišljanje. Specifičnost se autofikcije nalazi u nerazriješenome paradoksu tih kontradiktornih čitateljskih instrukcija.” (36f.)

 

Uvod u drugi život slijedi tu pripovjednu matricu. Knjiga je konstruirana iz fragmenata koji fingiraju usku povezanost s vremenskim strukturama. Oni su ili obilježeni godinama u kojima su zapisivani, ili su, pak, ispisani u maniru dnevnika. Dojam dokumentarnosti pojačavaju i likovi koje, i bez poznavanja piščeva okoliša, možemo prepoznati kao autentične jer su čvrsti dio kulturalnog pamćenja – Miro Glavurtić, Danilo Kiš, Slobodan Perović, Leonid Šejka. Na taj se način ova knjiga povinovala gorenavedenoj definiciji.

 

Faktor govorenja istine o životu pomiješan je s fiktivnim momentima u kojima se postulira i realizira tendencija ka ”fabuliranju i izmišljanju“ stvarajući na taj način amalgamirani tekst otvoren prema inovaciji i tipično postmodernoj oksimoronskoj otvorenosti u zatvorenosti – zatvorenosti u otvorenosti. Iskrenost je sekundarna kategorija koja će, nakraju, ustupiti pred jednom višom što ćemo je, u nedostatku prikladnijega termina, nazvati estetskom.

Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija

 

Ako je Uvod u drugi život bio uvod u autofikcionalnu prozu, onda je teški biografski urez u piščev život, obilježen protjerivanjem iz Beograda i nastanjivanjem u rovinjskoj rekluziji, značio njezin pun razvitak. Počev od Kristalnih rešetki, romana koji je bez obzira na tegobnu stvarnost u sebi zadržavao momente za Kovača tipične karnevaleskne vedrine, preko sljedećeg romana, Grada u zrcalu koji je označio okret ka pastelnoj melankoliji u kojoj je vraćanje u prošlost stvar introjekcije i introvertiranosti, Istranin po izboru ispisivao je stranice koje su se sve više bavile njegovom unutarnjošću a preko nje i definiranjem vlastitog mjesta u svijetu.

 

Metafora ”kristala“, kao nečega što zbivanja predočena u sebi višestruko reflektira, zamjenjuje se metaforom ”zrcala“ koje ono što je jednom uhvaćeno zadržava u izvornome obliku, preokrećući ga u asimetričnosti ali ostavljajući ga jednoznačnim. Stoga je zrcalo i prigodno za predočavanje prošlosti koja je nepovratno prošla – onoga, dakle, što će generirati, sa svoje nepopravljivosti, sjetu i melankoliju.

 

Radikalnost Uvoda u drugi život, ublažena je polisemičnošću Kristalnih rešetaka, a u toplini mediteranskoga Grada u zrcalu, onoga mjesta koje se iz, progovorimo konkretno, iz trebinjske perspektive doimlje kao uvijek već odmaknuto, uvijek već u bijegu, kojega se može uloviti tek u zrcalnome odrazu – Dubrovnika – dakle, spremnoga za buđenje sentimenata kod onih koji ga pokušavaju uhvatiti ali koji im se uvijek već izmiče, došla je do gotovo potpunoga ugasnuća. Sjeta bez tjeskobe utisnula je svoj pečat u knjigu koja je zračila pomirenošću s vlastitom prolaznošću, ali i s prolaznošću svijeta kojega se voljelo.

 

Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija. Ako bih htio zaoštriti do krajnosti (no u zaoštravanju se uvijek krije i klica pojednostavljivanja), rekao bih da je Vrijeme koje se udaljava autofikcionalni komplement dvjema esejističkim knjigama.

Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan

 

Ta bi se pretpostavka zasnivala na jednoj činjenici: i u romanu i u esejima pojavljuju se isti ljudi koji, u prvom, funkcioniraju kao junaci književnoga djela, a u drugima kao predmeti suptilne analize koja, ipak, povremeno odstupa od načela književnoga razmatranja i prelazi na područje memoarskoga. U tome je smislu djelo kojim se Kovačev opus zaokružuje i svojevrsna dogradnja prethodna dva romana koja s njime dijele autofikcionalnu poetiku.

 

Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan, ipak ostavljajući mali međuprostor, sažet u onoj crtici, da se onaj koji govori o fikcionalnim ličnostima koji nastanjuju jedan fikcionalni svijet spaja s onim u kojem jedna javna ličnost izvješćuje o svojim susretima s drugim javnim ličnostima u prostoru koji se prepoznaje kao realan.

 

Nije li, onda, paratekstualno ukazivanje pokušaj zavođenja čitateljstva na krivi put? Nije li roman-memoari, u jednu riječ, oksimoronska konstrukcija? Upravo se tu usijeca žanrovska oderednica autofikcionalnosti koju sam ja nametnuo Kovačevu djelu, ona, naime, kojom sam ga svrstao u epohu postmodernizma i koji ga dovodi u neposrednu srodnost s dvojicom spisatelja o kojima sam izvještavao prije nekoliko tjedana na ovom istom mjestu: s Miljenkom Jergovićem i Ivanom Lovrenovićem (uz njih bi vjerojatno bilo nužno spomenuti i prvi autofikcionalni roman u bosankohercegovačkoj književnosti, Istoriju bolesti Tvrtka Kulenovića).

 

Mirko Kovač 3Postmodernu, ili bar onaj njezin dio koji po ratovima koji su vođeni nakon raspada Jugoslavije, (da li bi se mogla nazvati post-jugoslavenskom?) odlikuje povratak u sentimentalizam, možda čak i ”novi sentimentalizam“ koji sa dubokom sviješću o autorskoj involviranosti u tekst u drukčijem registru ponovno is-pisuje, pre-ispituje moduse što su ih, opet u dijalogu sa Svetim Augustinom, postulirale Rousseauove Ispovijesti.

 

U središtu se narativnoga interesa tako konstruirane proze nalaze istina i iskrenost. Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima koja ispunjenje neće potražiti u kakvu nadnaravnome biću. Ispovijest, u jednu riječ, postaje sekularizirana te tako proturječna svojoj izvornoj nakani.

 

Romantizmi i realizmi devetnaestoga stoljeća abolirali su Rousseauov diskurz, u modernizmu za njega svakako nije bilo mjesta, da bi ga tek postmoderno doba vratilo, naravno promijenjenog, u središte pažnje. Ako je autobiografija zahtijevala prikazivanje vlastite osobe bez sentimentalnih iskliznuća, autofikcija napušta upravo to načelo. Ona ostaje sekularna ali i ukida apsolutnu potrebu za istinitošću, čime ipak ne umanjuje vlastitu iskrenost (a ona se, rusoovski, odražava u autoflagelaciji).

Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima

 

Divlje izrasline nove sentimentalnosti perverzno će se realizirati u talk-shows u kojima ljudi razgolićuju sebe dok ih slušaju drugi ljudi koji jedva čekaju priliku da to isto učine. Naravno, središnje je pitanje koga takvo što može interesirati. No ostavimo izrasline po strani i vratimo se zdravome tkivu. Vrijeme koje se udaljava u naslovu naznačuje bitnost temporalnosti u izgradnji narativne strukture.

 

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.

 

Da bi se još više udaljio od autobiografije ovaj roman ukida jednu od njezinih središnjih kategorija – linearnost nužno uvjetovanu zapoviješću kontinuiteta. U Vremenu koje se udaljava postupak je dijametralno suprotan. Dimenzija se temporalnosti pojavljuje u svojem diskontinuiranom maniru.

 

Mirko nas Kovač u tekst uvodi kratkim prologom a potom slijede poglavlja iz života koja su ispresijecana zbivanjima koja su im prethodila, ili onima koja su im slijedila. Ništa tu nije pravolinijski sortirano, ništa se ne zbiva po unaprijed propisanom planu. Sve protječe onako kako je zamislio gospodar slučaj, a pripovjedačevo se pamćenje nameće kao neprikosnoveni autoritet iza kojega nema nikakve druge (političke ili ideološke) moći doli one njegove osobne savjesti, njegovog nenadmašnog jezika, otmjenoga stila i britkoga jezika.

 

Autoritet kojega Kovač kreira zasnovan je na unutarnjim faktorima pripovjednoga teksta ali i na znanju i bogatome iskustvu jednoga spisatelja koji je doživio mnogo toga i koji je voljan pripovijedati o onome što je doživio.

 

Autofikcionalni elementi upravo u takvoj konstelaciji stječu dodatnu snagu. Ispovijed nije ispovijed obična čovjeka koji narcistički ali i mazohistički izlaže svoj banalni život navodno strogome prosudbenom oku ljudi koji su mu, zapravo, jednaki. Nije to ni biografija kakve celebrity ispisana tuđom rukom koja nije sposobna unijeti trunak zračenja (ili značenja) u ispraznu priču što ju je dužna (po logici ekonomije) ispisati. Ne, Vrijeme koje se udaljava zapanjuje obiljem podataka i zapažanja u čiju vjerodostojnost ne treba (osobito) sumnjati.

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu

 

Čak i kada treba (a takva je scena susreta s Tinom Ujevićem čiju fikcionalnost u Pogovoru razotkriva Filip David) sumnja može ostati tek na površini pripovjednoga teksta. Njegova unutarnja ekonomija zahtijeva od svojega voditelja-pripovjedača da na tim mjestima fantazira, da na njima stvara fikciju koja će komplementirati ono što se zove životom, a što je, ustvari, isto tako fikcija jer jednom ispripovijedana priča postaje književno djelo makoliko se onaj koji ju je sačinio težio predočiti autentičnom.

 

A Mirko Kovač tome ne teži. On svoju knjigu ostavlja na području lijepe književnosti i ne pretendira na to da će budući znanstvenici u njoj nalaziti građu za rekonstrukciju književnog života u Jugoslaviji i njezinim nasljednicama u periodu od preko pedeset godina – koliko je nastajao njegov zapanjujući opus.

 

Otuda se ova knjiga čita bez potrebe za zadržavanjem na njezinoj anegdotalnoj komponenti (koja mora postojati). Tračersko je u njoj svedeno na minimum. Kovač karakterizira svoje junakinje i junake bez želje da ih razgoliti ili razobliči. Oni/one su za njega legitimni nastanjivači pripovjednoga svijeta čiji je on domaćin i u njemu se trebaju osjećati ugodno. Zloba tu nema mjesta. Kritika svakako, pa čak i poneka ljuta opaska, poneka žaoka.

 

Ali pripovjedač ne osuđuje ni one koji su mu nanijeli zlo. Pokušava ih sagledati u objektivnom svjetlu u kojemu će se njihovi postupci moći interpretirati i u drukčijemu ozračju. Poput istražitelja Kapetanovića iz Uvoda u drugi život (je li on fiktivan ili je zasnovan na realnoj osobi s kojom je Kovač stupio u – nevoljki – kontakt?) koji spisatelju zagorčava život jer mora tako raditi, jer nema drugog izlaza da pokrije razočarenje time što je otpušten iz službe pa ”istražuje“ čak i kada ne smije, jer to je zapovijest njegove naravi, tako se i rijetki negativci u Vremenu koje se udaljava kontekstualiziraju, sistematiziraju i nakraju razumijevaju. A tek kada smo nečije postupke razumjeli možemo o njima reflektirati, razmišljati o njihovoj dubini ili plitkoći.

 

Kako interpretirati poglavlje u kojem Kovač pripovijeda o susretu s Andrićem u Tašmajdanskom parku? Ili ono o vožnji s Danilom Kišom do Imotskoga? Je li Andrićeva izgubljenost izmišljena ili mu je mlađi kolega doista pomogao da dođe do kuće? Je li Kiš doista nije bio sposoban baciti kamen u jezero, dobaciti kamenom do jezera, zato što mu je nedostajala tehnika? Je li rečenica: ”Tu, blizu, više se nije mogao naći kamenčić, to su opustošili oni koji su kao i Kiš uzalud pokušavali dokazati da mogu uspjeti bez ičije pomoći“ samo opisivanje činjeničnog stanja vezanog za jedan minorni događaj, ili je u njoj skrivena generalizacija kojom se pokušava nevježama približiti tajna tragedije Danila Kiša sadržana u njegovoj neprilagođenosti?

Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu

 

U ovim se zapisima privatno (ispovijest, autofikcija) miješa s javnim (uspomene na poznate ličnosti) stvarajući od kroničara, zapisivača, ”sjećača“, dvostruku ličnost: romanopisca i memoaristu. Te naizgled proturječne osobnosti stapaju se u jednu harmoničnu cjelinu koja istovremeno dominira romanom-memoarima ali ga i ovjerovljuje u njegovoj hibridnoj konstrukciji.

 

U Vremenu koje se udaljava postoji jedan odjeljak koji odskače od cjeline, ali koji ne strši. I on je njezin legitimni dio, makar slijedio donekle suprotnu poetiku. Taj je dio, nažalost, ostao nedovršen. Smješten je u posljednja tri poglavlja knjige, Obiteljske nedaće, Prokletstvo zavičaja i Atelje na Zvezdari, raspliće se povijest obitelje kroničarove supruge, slikarice Slobodane Matić. Riječ je o još jednoj za dvadeseto stoljeće tipičnoj priči o ubijenima, nestalima, poniženima…

 

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.

 

Pokušati rasplesti isprepletenosti što ih je kreiralo turobno dvadeseto stoljeće, ali učiniti to u mikrokozmosu obitelji, i još one koja je vlastita ili koja se poznaje jednako dobro kao vlastita, jest mogući put ka reflektiranome poimanju nepojmljivoga.

 

Vrijeme se Mirka Kovača nažalost udaljilo. No postoje i vremena drugih protagonista i antagonista koje treba izvući iz šutnje. U svakom slučaju, ono što kultura južnoslavenskih prostora treba u ovim, recimo to eufemistički, kompleksnim vremenima koja se nažalost ne udaljavaju nisu memoari tipa Milovana Đilasa, s njihovom nekritičnošću i narcističkom okrenutosti prema samome sebi. Naprotiv, potrebni su nam tekstovi novog sentimentalizma, intorspektivni i autorefleksivni, ponekad nemilosrdni u kritičkome samopropitivanju njihovih stvaralaca.

 

Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu.

Kako postati čovek

Autor: / Leave a Comment

Argentinski roman - ProfilPočeću ovaj tekst nečim što naizgled – i samo naizgled – nema veze s knjigom Drage Pilsela, ali o čemu sam mnogo razmišljao baš tokom i nakon čitanja njegovog “romana”, a što nije i ne može biti slučajnost. Šta je to u čemu smo mentalno odrastali mi, otroci socializma? Kakav je to bio vrednosni model?

 

Na jednoj strani autoritarno društvo, nedemokratski politički model s i te kako prisutnim elementima diktature, u ekonomskom bizaran pokušaj kombinacije socijalizma i tržišta, koji je koliko-toliko funkcionisao dok je gledao da uzme najbolje od obeju, ali se sve više izvrgavao u kompilaciju njihovih najgorih osobina.

Ovo je uzbudljiva knjiga o ljudskom i moralnom sazrevanju i odvažnom odbacivanju mržnje i predrasuda za koje ste bili nasleđem “predestinirani” (…) Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu

 

Otuda je neka vrsta antikomunizma za nas morala biti sasvim prirodna stvar, a opet, nismo li u nekom globalno-civilizacijskom smislu svi iole “normalni” bili negde “levo”, makar i vrlo široko shvaćeno? Pa, mislim, teško da si mogao da budeš za Pinočea, Franka ili Homeinija, ne? A tek kod kuće, šta ti je bila alternativa? Draža, Ljotić, Ante Pavelić?!?! Hvala lepo…

 

To jest, hajde da to kažemo ovako: biti “levo” značilo je – i danas znači – najpre, najviše i najnužnije: biti protiv svakog i svačijeg nacionalizma, šovinizma i klerikalizma, a protiv “svog” naročito, ne zato što “tvoji” moraju nužno biti najkrivlji, nego jer je tako jedino pošteno. Sve ostalo što čini repertoar levice može, ali samo ovo mora!

 

U našim, balkanskim okolnostima to je ono što najpretežnije čini emancipatorski potencijal levice, to transcendiranje plemenskog, to dokidanje začaranog kruga “oranja i klanja”; okej, možda je u Čikagu ili tako negde bilo najvažnije buniti se protiv mrskih buržuja i “eksploatacije čoveka po čoveku” u čeličanama ili na pokretnoj traci, ali ovde je to sekundarna stvar: levica je opstajala ili padala pre svega na pitanju nacionalizma (recimo, na tome je u Srbiji 1987-88 ne pala nego tresnula, i do danas se nije ljudski pridigla). A čim bi ga prigrlila (pod nekim od milion bednih izgovora), ni fašizam ne bi bio daleko.

 

Otuda valjda moje iskreno i duboko nerazumevanje sa današnjim pretežno mlađanim neolevičarskim pomodarima (koji se inače množe i šire kapljičnim putem): sve mi to liči na one veselnike što se negde u prašumi bore protiv pošasti “potrošačkog društva”, to jest, na štreberčiće koji su toliko mehanički preučili da uopšte nisu razvili sposobnost razlučivanja bitnog od manje bitnog u vremenu i prostoru koji nastanjuju. Pozdravio ih Horkhajmer… Ne, ko nije u stanju da nesmiljeno i bez malograđanskog pardoniranja govori o nacionalizmu, taj neka ne govori ni o socijalizmu ni o kapitalizmu!

Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije

 

E sad, šta radi i otkud uopšte Pilsel Drago u svemu tome? On upravo nije dete socijalizma, nego čovek vaspitavan u posve drugačijoj vrednosnoj konstelaciji, kao sin nemačko-hrvatske porodice emigranata u Argentini, odgajan u duhu slavljenja Ante Pavelića i genocidne tvorevine NDH, mržnje prema Srbima, Jevrejima i nadetničkoj ideji Jugoslavije, razume se i prema “hrvatskom izdajniku i komunističkom psu” Titu i vasceloj “Titovini”.

 

Odrastajući u Argentini u peronističko i postperonističko vreme, mladi se Pilsel formirao u svetonazorno ponešto šizofreno biće, gde je njegova “argentinska” polovina bila oštar kritičar društvenih nepravdi i borac za prava politički, socijalno, rasno ili kako god već potlačenih, dok je njegova “hrvatska” polovina bila petrifikovana u naučenom fašističkom refleksu slepog obožavanja “oslobodilačkog” ustaškog pokreta i “slavne” NDH, i tako tipično emigrantske idealizacije daleke i nedostupne “domovine”. Odnosno, samo onoga u “domovini” što takvom bolesnom klišeu odgovara.

 

Taj Drago Pilsel, kakav je bio u svojoj argentinskoj mladosti, odavno ne postoji. O njegovoj je čudesnoj transformaciji mnogo toga već mogao saznati svako ko je u poslednjih dvadesetak godina pratio dešavanja na političkoj, medijskoj i ljudskopravaškoj sceni u “regionu”.

 

Došavši u Hrvatsku (tada još u SFRJ) u godinama pred rat i upoznajući se sa stvarnim životom, ljudima i prilikama na Balkanu, Pilsel je zaokružio svoje ljudsko sazrevanje i katarzu, koje je započeo još u Latinskoj Americi. Čak ni golema ratna duševna iskušenja, uključujući i neprispodobivu ljudsku traumu smrti rođenog brata od ruke ratnog neprijatelja, nisu pokolebali ovog hrišćanskog idealistu u najplemenitijem smislu te reči da odbaci nametnute okove mržnje i predrasuda.

Nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga

 

Zato još od ranih devedesetih Pilsela znamo kao novinara dosledno angažovanog na strani mira i razumevanja a protiv (prevashodno hrvatskih, naročito političkih i klerikalnih) propovednika nacionalnih omraza i pokrovitelja zločina, kao aktivistu Hrvatskog helsinškog odbora koji odmah nakon Oluje obilazi srpska sela, pomaže svugde gde može, i bez oklevanja svedoči o zločinima nad srpskim civilima; i tako do dan-danas: cela je zrela bi(bli)ografija Drage Pilsela, čoveka predestiniranog da bude “ustaša”, jedan dirljiv i autentično zadivljujući napor čoveka ka samoostvarenju; ka samoočovečenju, ako hoćete.

 

Istupivši iz morbidnog, zlo slavećeg, zlo održavajućeg i zlo proizvodećeg kruga plemenskih mržnji i idiotskih predrasuda koje su mu bile “rođenjem namenjene” da se u njihovoj mlakoj prljavštini valjuška kroz ceo beslovesni život fašističkog idiota, Pilsel zapravo otelotvoruje ono što je svaki istinski emancipatorski napor: on samog sebe izvlači za perčin i iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja” stupa na drum Istorije. E, to je humanizam i to je, ako hoćete levica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.

 

“Argentinski roman” (Profil, Zagreb 2013), dakako, nije u žanrovskom smislu roman, i ta mu je odrednica zapravo sasvim suvišna. Radi se o autobiografiji, ne sasvim linearnoj, ponegde tekstualno kvrgavoj, fragmentarnoj, repetitivnoj, a opet sasvim jedinstvenoj i neodoljivoj.

Za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti

 

To je neodoljivost ljudske autentičnosti bez ostatka, to je uzbudljivost emocije, empatije, volje i sposobnosti za samopreispitivanje, za prevazilaženje “tamnica koje smo izabrali da u njima živimo”, kako naše kukavičke mentalne šablone naziva Doris Lesing.

 

Ona “kvrgavost” znači da Pilsel nije niti će postati profesionalni beletrist; možda je knjiga mogla izvesnim rewritingom da u tom smislu ispadne “bolje”, ali je zapravo dobro da se na to nije išlo.

 

Što opet nikako ne znači da u njoj nećete naći mnoštvo upečatljivih momenata, osobito u Pilselovom opisivanju sopstvene porodice, sa svim ambivalentnim osećanjima koja to nosi.

 

U svakom slučaju, nije Argentinski roman nastao da bi osvojio neku literarnu nagradu svojim umiranjem u lepoti, nego iz duboke ljudske potrebe za ispovedanjem jedne posve atipične ljudske priče, jedne biografije kakva je osobita iz mnogih razloga, ne naposletku i zarad onoga što je Boris Dežulović pišući o ovoj knjizi nazvao “dolaženjem iz drugog pravca”: za razliku od tolike “dece socijalizma” koja su rasterećeno prigrlila plemenski sumrak i u njemu se kanda sjajno osećaju, Pilsel je došao među nas upravo iz tog i takvog mraka, razgolitio se pred svima odbacujući ga do kraja i uverljivo demonstrirajući da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čime bi vredelo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno.

 

(Objavljeno u tjedniku Vreme).

In memoriam Gabriel García Márquez

Autor: / Leave a Comment

Veličanstvena oluja mašte

IN MEMORIAM GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ – Jer su njegove knjige promijenile svijet

 

Gabriel Garcia Marquez

Gabriel García Márquez

Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel García Márquez.

 

I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Márqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima.

Márquezovi romani čitali su se nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze

 

To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Márquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi.

 

Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Márquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Márquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.

 

Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Márquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Márqueza čitao postajali njemu nalik.

 

Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Márquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcíje Márqueza.

Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat

 

Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina.

 

Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garcíju Márqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.

 

Sto godina samoćeBili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat.

 

Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Márqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Márquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu

 

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Márquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Márquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju.

 

U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.

 

Iz prvoga dijela Márquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali.

Bio je potreban Márquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda

 

I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Márquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Márquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom.

 

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.

 

Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti?

 

Pukovniku nema tko da pišeOdgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Márquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio.

 

Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Márquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.

Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Márquez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo

 

On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča.

 

Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Márquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano.

 

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična.

 

Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Márqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…).

Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Márquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana

 

U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Márqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”.

 

Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Márquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom María de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto.

 

Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici. Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Márquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…

 

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici.

 

Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao?

 

Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel García Márquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao.

 

Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Hitlerov omladinac Salomon

Autor: / Leave a Comment

Bio sam Hitlerov omladinac SalomonNevjerojatna ali istinita ratna priča Salomona Perela, objavljena nedavno u Zagrebu (Profil knjiga) pod naslovom “Bio sam Hitlerov omladinac Salomon”, u izvrsnom prijevodu Borisa Perića, kojom prilikom je autor stigao u Hrvatsku po drugi puta, jer se prilikom predstavljanja njegove knjige dogodila i hrvatska neslužbena premijera filma “Europa, Europa” (kako se Perelova knjiga izvorno zove) poljske redateljice Agnieszke Holland, snimljenog 1990. po njegovom životu, je ona od onih knjiga koje treba čitati da bi se naučilo nositi s obavezom praštanja bez koje se ne može uopće biti čovjekom. Inače, film je iste godine dobio Zlatni globus za najbolji strani film, te je bio nominiran za Oscara za najbolji scenarij.

 

Mali Salomon Perel odrasta s dva brata i sestrom u njemačkom gradiću Peineu, nedaleko od Braunschweiga, kamo su njegovi roditelji doselili nakon ruske revolucije 1918. godine. Premda su se lokalni Židovi prema njima odnosili kao prema siromašnim rođacima s istoka, njemački su ih susjedi dobro prihvatili, a Perelovi su otvorili dućan s cipelama u glavnoj gradskoj ulici. No 30. siječnja 1933. vlast u Njemačkoj preuzima Nacionalsocijalistička stranka i njezin vođa Adolf Hitler.

“Izbjegao sam Holokaust tako što sam postao Arijevac i tvrdio da sam Folksdojčer. Ta je laž postala moje oružje”, kazao je 89-godišnji pisac. “Ta knjiga nije samo opisivanje nečega što se dogodilo u pripovijesti i ne dijeli ljude na počinitelje i neprijatelje, već pokušava opisati kako je to kada i počinitelj i žrtva žive u tijelu jednoga čovjeka: morao sam preživjeti samoga sebe”

 

Nakon nekoliko godina života u sve većem teroru ova židovska obitelj seli se u Poljsku. Kad se pak nakon njemačkog osvajanja Łódźa prošire glasine da će svi Židovi završiti u getu, roditelji odluče da Salomon i njegov brat sami odu na istok i prijeđu k Sovjetima. Stjecajem okolnosti Salomon ponovo dospije na područje pod njemačkom okupacijom i mora se odlučiti na drastičan korak da bi sačuvao život – ne samo da laže o podrijetlu, nego i postaje pravovjerni član Hitlerove mladeži.

 

Želimo vas još malo zaintrigirati. Njemački Židov Salomon Perel, rođen 1925., bio je tinejdžer kada ga je zatekao rat i nacistički progoni, od kojih se spasio spletom okolnosti postavši pripadnik Hitlerove mladeži. U svojoj knjizi objavljenoj na hebrejskom 1985. Perel nastoji objasniti kako mu je to uspjelo.

 

“Izbjegao sam Holokaust tako što sam postao Arijevac i tvrdio da sam Folksdojčer. Ta je laž postala moje oružje”, kazao je 89-godišnji pisac. “Ta knjiga nije samo opisivanje nečega što se dogodilo u pripovijesti i ne dijeli ljude na počinitelje i neprijatelje, već pokušava opisati kako je to kada i počinitelj i žrtva žive u tijelu jednoga čovjeka: morao sam preživjeti samoga sebe.”

 

Iako je u holokaustu izgubio majku, oca i mlađu sestru, u njemu se, paradoksalno, dogodila identifikacija s nacionalsocijalističkom ideologijom, a njegov je alter ego Josef Perjell aktivno sudjelovao u svim aktivnostima Hitlerjugenda.

 

“Riječ je o iskustvu jednog individuuma koji je istodobno utjelovljavao cijelo jedno društvo: sukob tih dvaju različitih identiteta u meni sažima sukob svih različitih ideologija koje su postojale u tome stoljeću; a postupno identificiranje mladoga Salomona s nacizmom pravi je primjer postupnog opisivanja jedne velike istine”, kazao je.

 

Danas ne gaji nikakve osjećaje mržnje, a sebe smatra veleposlanikom mira u svijetu.

“Iz tako se nečega ne može izići neoštećene duše. Trebalo mi je više od 40 godina da se suočim sa svime i da napišem tu priču. No, taj dječak i dalje u meni živi. Želim ga izgnati iz sebe, ali i tog dječaka volim. Taj konflikt da sam Židov i da sam bio Hitlerjugend vjerojatno će me pratiti do kraja života”

 

“Knjiga treba podsjećati na vrijeme koje nitko od nas ne treba zaboraviti, na vrijeme iz kojega mnogi ljudi nose duboke rane. Svojom knjigom želim tematizirati zločine njemačkog fašizma kako ih ne bi prekrio veo zaborava”, pojasnio je Perel.

 

Urednica knjige Iva Karabaić Kraljević ističe kako je riječ o potresnoj i autentičnoj knjizi, svjedočanstvu toka misli i unutarnjih previranja koje je jedan mladi čovjek morao proživjeti u nevjerojatnim ratnim okolnostima u kojima je pokušavao spasiti svoj život.

 

“Iz tako se nečega ne može izići neoštećene duše. Trebalo mi je više od 40 godina da se suočim sa svime i da napišem tu priču. No, taj dječak i dalje u meni živi. Želim ga izgnati iz sebe, ali i tog dječaka volim. Taj konflikt da sam Židov i da sam bio Hitlerjugend vjerojatno će me pratiti do kraja života”, zaključio je Salomon Perel.

 

Sa svojim se kolegama iz Hitlerjugenda i danas povremeno viđa, a susreće se redovito i sa svojom tadašnjom djevojkom Leni.

 

Željko Uvanović s Katedre za njemački jezik i književnost Sveučilišta u Osijeku napomenuo je kako film nije ekranizacija knjige; scenarij je nastajao paralelno sa samim književnim zapisom. Naime, knjiga sadrži jaču religioznu dimenziju Perelove odanosti prema judaizmu, ali i književni i filmski sadržaj imaju pedagošku, povijesnu, moralnu i etičku vrijednost, smatra Uvanović.

 

Hrvatski je 17. jezik na koji je prevedena knjiga, a umjesto klasične recenzije odlučili smo vam dati na uvid predgovor i pogovor knjige iz vizure samoga autora. Mi zaista kažemo: ovo je obavezna lektira!

 

 

PREDGOVOR

 

“U posljednje vrijeme ljudi su me često znali pitati zašto svoju priču svih ovih godina nisam pružio na uvid javnosti. Nažalost, dosad mi je bilo nemoguće na to pitanje odgovoriti jednoznačno i na zadovoljavajući način.

 

Bit će da se u prvom redu radilo o tome da se nisam htio podsjećati na prošlost i sve one tragične događaje koji su je obilježili. Naprotiv, ulagao sam mnogo truda da je potisnem i zaboravim. Siva svakodnevica bila se pobrinula da tu temu smjestim na klupu za rezerve i samo bih se rijetko našao u prilici da se njome ozbiljnije pozabavim. Mislio sam da vrijeme jednostavno za takvo što nije bilo sazrelo.

 

Ako bih katkad i osjetio poriv da pripovijedam o svojoj pustolovini, u isti mah nametala bi se i pitanja koja bi me naprosto paralizirala: Jesam li zaista imao pravo da se uspoređujem s onima koji su preživjeli holokaust? Jesam li imao pravo da samoga sebe smatram dijelom njihove priče, da svoja sjećanja stavljam na istu razinu s njihovima? Jesam li imao pravo da se uspoređujem s borcima u pokretima otpora, sa zatočenicima koncentracijskih logora i geta, sa svima onima koji su se skrivali po šumama, bunkerima i samostanima? Oni su bili istinski heroji. Svojim patnjama dosegnuli su same granice ljudske izdržljivosti. A ipak im je unatoč svemu pošlo za rukom da posljednjim snagama sačuvaju svoj židovski identitet, svoju ljudskost.

 

Ja sam se pak u isto vrijeme, neokaljan sumnjom, kretao među nacistima, nosio njihovu uniformu i kukasti križ na kapi i iz svega glasa urlao “Heil Hitler!”, kao da sam se zaista bio poistovjetio s njihovom ideologijom i njihovim barbarskim ciljevima.

 

Foto: Siniša Kanižaj

Kakvu sam poruku mogao prenijeti? Bi li itko uopće povjerovao u moju priču? A da sam i odlučio da je zabilježim, bih li bio u stanju podnijeti usamljenost pisanja jednog dugog izvještaja usred svih tih noćnih mora, grizodušja i sumnji u samoga sebe?

 

Više od četrdeset godina razmišljao sam o tim pitanjima. Sve do dana kad mi je postalo jasno da više nemam izbora. S vremenom sam shvatio da se tema, koju sam kanio potisnuti, naprosto više ne može potiskivati. S tolikim duševnim pritiskom nisam ni mogao, a ni htio nastaviti živjeti. Ne bih li se oslobodio svega toga, morao sam doslovce napisati sve i time si osloboditi dušu.

 

Pritom sam samome sebi obećao, a sada to obećavam i čitatelju, da ću se od početka do kraja držati istine. Sve prepreke sada su pale i ruka mi napokon može posegnuti za perom, ne bi li se probudila moja bolna sjećanja, sjećanja na moju osobnu šou.”

 

 

POGOVOR

 

“Sad ste pročitali moju priču. I postavljat ćete pitanja – pitanja kojih sam se nekoć bojao, koja su me paralizirala, koja su me dugo sprečavala da ispričam ovu priču. Ja sam je ispričao i time odlučio da se otvoreno i iskreno sučelim sa svim pitanjima. To je već dugo mnogo više od prvotno planirane samoterapije. Kad sam 1988. počeo pisati ovu knjigu, nisam ni slutio da će zadobiti toliku aktualnu važnost. Otad sam razgovarao, diskutirao, pa i svađao se s mnogim ljudima. To ću činiti i dalje, jer to je najbolja mogućnost da svoje sjećanje održimo na životu. A naše je sjećanje najučinkovitiji bedem protiv smeđe opasnosti.

“Jesam li imao pravo da se uspoređujem s borcima u pokretima otpora, sa zatočenicima koncentracijskih logora i geta, sa svima onima koji su se skrivali po šumama, bunkerima i samostanima? Oni su bili istinski heroji. Svojim patnjama dosegnuli su same granice ljudske izdržljivosti. A ipak im je unatoč svemu pošlo za rukom da posljednjim snagama sačuvaju svoj židovski identitet, svoju ljudskost”

 

Ja, Židov Sally, poznajem Juppa u sebi – poznajem nacista. I prihvatit ću provokaciju i od dječaka kojima je petnaest ili šesnaest godina. Na jednoj školskoj priredbi, na kojoj je nekoliko dječaka aplaudiralo kad sam spomenuo sudbonosni datum 1. rujna 1939., upitao sam ih zašto to čine. Razgovarao sam s njima.

 

Nisam im predočio samo strahovite brojke nacističkog terora i Drugog svjetskog rata, koji su izazvali nacisti – pedeset milijuna mrtvih, šest milijuna ubijenih Židova – nego sam im prije svega pričao o Juppu. Oni moraju saznati kako ih zavode, kako ih zasljepljuju i naposljetku žrtvuju. Moraju znati nad kojim se ideologijama vijori crna zastava. Dječacima sam ponudio šalom i mislim da su me razumjeli. Današnja mladež nije odgovorna za zvjerstva koja su počinili nacisti, ali bit će dođe li ponovno do takvih.

 

Do susreta sasvim druge vrste došlo je na jednoj diskusiji u Berlinu. Ondje se za riječ više puta javljao jedan elegantni stariji gospodin, a kad je napokon dobio riječ, očito ga je napustila hrabrost. Ipak, ustao je, s oklijevanjem i uočljivom napetošću na licu, pogleda okrenuta više prema unutra. I tako je preko njegovih usnica prešla tajna, koju je desetljećima skrivao zakopanu duboko u sebi.

 

Bilo je to poput objave, kao da se u dubini njegove duše otvorio nekakav tajni sobičak. On, Židov, otprilike moje dobi, ispričao je kako je preživio. Njega su u maloj sobici malog stana sakrili pred nacističkim pandurima. Drhtava glasa čovjek je opisivao kako je kao židovski dječarac stajao iza zastora i promatrao pohode Hitlerove mladeži – pun straha i jeze. Ali što je dulje morao biti skriven u toj sobi, na tih nekoliko četvornih metara, bez kontakta s vanjskim svijetom, to je veća bila njegova duševna nevolja i muka.

 

Mali židovski dječarac stajao je sve češće iza zastora i sanjao o tome da i sam bude pripadnik Hitlerove mladeži. U dvorani su zavladale zatečenost i šutnja. Vi, reče čovjek obraćajući se meni, vi ste me svojom otvorenošću doveli do toga da ispričam svoju priču. To se nikad prije nisam usudio…

Kad sam 1988. počeo pisati ovu knjigu, nisam ni slutio da će zadobiti toliku aktualnu važnost. Otad sam razgovarao, diskutirao, pa i svađao se s mnogim ljudima. To ću činiti i dalje, jer to je najbolja mogućnost da svoje sjećanje održimo na životu. A naše je sjećanje najučinkovitiji bedem protiv smeđe opasnosti

 

U jednom drugom gradu stvorio se red, kako to nakon predstavljanja knjiga često zna biti slučaj. Ljudi koji su me slušali i diskutirali sa mnom čekali su da im se potpišem u kupljene knjige. Jedan stariji čovjek nije stao u red. Ostao je malo postrance, s druge strane malog stola, za kojim sam stalno ispisivao svoje ime i srdačno šalom. Kad sam u jednom trenutku podigao pogled, ugledao sam ga i vidio kako ondje strpljivo stoji s mojom knjigom u ruci. Činio mi se stariji od osamdeset godina.

 

I zato sam ga htio pozvati preko reda i ispuniti mu želju za potpisom. Ali on to nije htio, nego mi je dao do znanja da bi na kraju rado porazgovarao sa mnom u četiri oka. Čekao je strpljivo. Kad je naposljetku preda mnom bio sam, ispričao mi je tihim glasom da je nekoć bio visoki časnik SS-a. A ja sam mu se te večeri učinio kao netko koga je ‘poslalo samo nebo’, jer mu pružam priliku da me danas zamoli da mu oprostim.

 

Što je tražio? Zaista oprost za tadašnji zločin ili prije razumijevanje za svoj ljudski zahtjev u toj situaciji. Oprosta ili zaborava za tadašnje zločine nikada neće biti. Međutim, ja nisam ispunjen osvetoljubivošću, zato mogu poštovati i takvo otkrivanje.

 

Ali, to sam čovjeku također rekao, ono će imati smisla i ispuniti svrhu samo ako prekinete šutnju i otvoreno priznate što ste učinili i što ste vidjeli. Vi to morate opisati – u svoj užasnosti. Vi ste pozvani da se suprotstavite opasnosti neonacizma koji iznova niče. Da se takva zlodjela nikad više ne dogode u Njemačkoj i nikad više u ime njemačkog naroda.

 

Svoj skroman doprinos ja tomu želim dati ovom knjigom. Tako će užas i suludost mojega preživljavanja još jedanput zadobiti dodatni smisao.”

 

(Zahvaljujemo izdavaču Profil knjiga što nam je dopustio objavu predgovora i pogovora knjige Salamona Perela).

 

Priredio Drago Pilsel

Tako je govorio Stipe Šuvar

Autor: / Leave a Comment

Stipe Šuvar Historia tragicomicaDeset godina po smrti dr. Stipe Šuvara pred nama je knjiga njegovih besjeda “Historia tragicomica“ (“Razlog“, Zagreb, 2013.). Riječ je o izboru intervjua koje je novinama s prostora čitave bivše Jugoslavije dr. Šuvar dao u razdoblju od 1990. do 2004. godine, kao i o izboru njegovih autorskih tekstova, socioloških eseja i izlaganja na međunarodnim skupovima iz tog vremena. Intervjue i tekstove izabrala je i priredila autorova supruga, poznata novinarka Mira Šuvar.

 

Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva.

Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva

 

Osim kao neopozivi ljevičar “do posljednjeg daha“, dr. Šuvar u ovim se zapisima nadaje i kao rasni sociološki komentator koji ne samo prepoznaje lokalne i svjetske društvene trendove, nego ih i uspješno predviđa. Tako u sarajevskim “Danima“ već 2002. najavljuje skorašnju svjetsku krizu kapitalizma, kad nitko o tome ni sanjao nije, a u splitskom “Feralu“ još 1999. upozorava da Hrvatska neće ući u EU prije 2010. ili 2015. godine.

 

Poslušajmo stoga marksističkog “proroka iz Zagvozda“ i njegove analize prošlog, sadašnjeg i budućeg svijeta: ako ništa drugo, nema čovjeka na ovim prostorima koji je bio toliko napadan i od hrvatskih i od srpskih nacionalista. Neki đavo tu mora biti.

 

O TORCIDINOM SKANDIRANJU NJEGOVA IMENA: Nemam običaj da se ispovijedam, ali ću vam reći: navijač sam ‘Hajduka’ od malih nogu. U vrijeme kada su na stadionima skandirali moje ime, igrali su u Zagrebu ‘Dinamo’ i ‘Hajduk’. Na njihove sam utakmice obično išao, no tada sam odustao, jer se ne bih ugodno osjećao u ulozi onog kome navijači skandiraju…

 

Inače, igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak…

(“Slobodna Dalmacija“, Split, 1990.)

 

O SUKOBU S MILOŠEVIĆEM: A onoj politici koju je personalizirao Milošević suprotstavio sam se kada je počela ‘antibirokratska revolucija’, jer mi je postalo jasno da se više ne radi o ovakvom ili onakvom koketiranju sa srpskim nacionalizmom, već da se doista zaigralo na kartu tog nacionalizma. Bilo mi je jasno da to vodi rasturanju Jugoslavije i socijalizma, što se, na žalost, potvrdilo.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

O POPU I BOBU: Što se tiče moje izjave da treba reći popu-pop a bobu-bob, ja sam doista pred 20. sjednicu bio pripremio referat u kojem sam to i napisao, ali je taj referat Predsjedništvo CK SKJ odbacilo većinom glasova, s obrazloženjem da idem na razbijanje SKJ! Bio sam prisiljen pripremiti novu verziju referata, ili dati ostavku… Mislio sam da još mogu ponešto učiniti u suprotstavljanju ‘antibirokratskoj revoluciji’, iako su mi pozicije bile oslabljene i time što me nije podržavalo ni vodstvo Hrvatske, naprotiv…

(“Monitor“, Podgorica, 1994.)

Igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak

 

O RASPADU JUGOSLAVIJE: Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama.

(“Feral Tribune“, Split, 1999.)

 

O TITU: Po današnjim četnicima, iza odluka AVNOJ-a stoji ‘nekoliko protuva’. Sve bi tobože bilo u redu da je pobijedio Draža Mihailović, ‘prvi gerilac u Evropi’. Po današnjim ustašama, boljševik Tito ništa nije učinio za svoj narod, naprotiv, trpao ga je u novu ‘velikosrpsku tamnicu’. Premda je Tito odgovoran za neke evidentne greške i propuste u prošlosti, on ostaje i u našoj i u svjetskoj historiji velikan, prvi predsjednik jugoslavenske socijalističke republike pod kojim se ona tri i pol desetljeća uspješno razvijala i živjela u miru.

(“Nedjeljna Borba“, Beograd, 1990.)

 

O ‘TAMNICI NARODA’: Od 1948. do 1991. broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’ Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477 tisuća zaposlenih, a 1988. milijun i 624 tisuće (da bi ih danas bilo samo milijun).

 

Godine 1952. suvremenih je puteva bilo 965 km, a 1988. godine 23.080 km. 1952/53. godine bilo je 13 tisuća studenata, a 1988/89. više od 65 tisuća. 1953. godine višu i visoku školu imalo je 0,7 posto stanovnika, a već 1981. godine 6,4 posto.

 

1952. godine bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta, dok je 1988. bilo 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1957. godine bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 13,6 tisuća djece, a 1988. godine 1.066 vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 86,4 tisuća djece.

 

U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova, u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi, trećina stanovništva.

(“Hrvatska i Hrvati 1945-1990.“, Hrvatska ljevica, br. 4/1994.)

Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama

 

O NOVIM DRŽAVAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE: Društveni je proizvod negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija. Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost. Broj nezaposlenih povećao se s oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvostručio. Oko šest od oko 24 milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.

(“Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije – uvod u globalizaciju ratova“, referat na okruglom stolu u Beogradu, 2001.)

 

O SUVERENOSTI EX-YU ZEMALJA: Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto.

(“Ekonomist“, Beograd, 2004.)

 

O ULASKU HRVATSKE U EU: Ulazak u Europsku uniju ne možemo nipošto očekivati prije 2010. ili 2015. godine… Optimizam koji je u Hrvatskoj trenutno zavladao vrlo je kratkovidan.

(“Feral Tribune“, Split, 1999.)

 

O KRAHU SOCIJALIZMA: Nema ni govora o tome da socijalizam odlazi s historijske scene. Odlazi njegov prvi oblik, rani socijalizam, prva faza socijalizma. Nagli slom ‘realsocijalističkih’ poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo su dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, ‘u dugim porođajnim bolovima’.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

O BUDUĆNOSTI SOCIJALIZMA: Baš zato što se to novo društvo razvija u ‘dugim porođajnim bolovima’, pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj ‘izgradnji’… Socijalizam ovakav kakav je bio ponovo mora ići u školu kapitalizma iz kojeg je ponikao i trebao biti njegova negacija.

 

U tom smislu, socijalizam je moguć baš time što će dovršiti političku emancipaciju čovjeka, što je zadatak građanskog društva koji ono nigdje nije dovršilo. Kad to dovrši, onda može ići na ekonomiju potreba, koja onda ne bi morala izlaziti iz kapitalske osnove. Da budem jasniji: socijalizam je jedino moguć kao univerzalno društvo.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

NAJVEĆA GREŠKA SAVEZA KOMUNISTA: Glavna strateška greška Saveza komunista Jugoslavije bila je ta što je stvarao i forsirao svijest da se u jednoj relativno maloj zemlji, u kojoj ni kapitalizam ni sve ono što on donosi nisu prethodno uhvatili maha, može ići čak i korak ispred epohalno-svjetskih tendencija.

Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina

 

Htio je da baš seljački narodi na Balkanu, okupljeni tek u 20. stoljeću u zajedničku državu (…) prednjače u svijetu i po ozbiljenju vladavine proizvođača, dokidanju kapital-odnosa, kretanju u susret onom društvu koje je Karl Marx najavio kao asocijaciju slobodnih proizvođača.

(“Puls“, Skopje, 1992.)

 

O ILUZIJI KAPITALIZMA: Nema zemlje na svijetu, meni bar nije poznato, u kojoj više od 15 posto stanovništva sebe može smatrati kapitalistima. U zemljama istočne Europe, kao i kod nas, kod 90 posto ljudi probudila se iluzija da će sada postati kapitalisti. Tako će biti neko vrijeme. Ljudi već shvaćaju da je velika većina naroda osuđena na dugotrajnu bijedu i siromaštvo u procesu tog novog konstituiranja kapitalizma.

(“NIN“, Beograd, 1996.)

 

O SAMOUPRAVLJANJU: U zapadnoj je Evropi na djelu razvijeni kapitalizam metropola, a ovdje je na djelu povratak na sirovi kapitalizam periferije. To je prva razlika. A druga je u tome što kod nas, pa i na cijelom istoku Evrope, ljudi masovno idu na ulicu, ostaju bez posla. I ničim nisu zaštićeni. A onda, mi smo ipak imali samoupravljanje.

 

Može se danas reći da je ono umnogome bilo prazan hod i da je razočaralo veliku većinu ljudi, ali je sigurno i te kako ostavilo traga u njihovom pamćenju i vrlo će brzo zažaliti za samoupravljanjem. Naravno, ne u onom smislu da se vrati sve što je bilo, ali zasigurno u smislu da se ima utjecaj na radno mjesto, na sistem odlučivanja, na raspodjelu.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

Stipe Šuvar (Foto Slobodna Dalmacija)

Foto: Slobodna Dalmacija

O GLOBALIZACIJI: Kada pogledate neke pasuse ‘Komunističkog manifesta’, vidjet ćete da su Marx i Engels ideolozi globalizacije. Oni kažu: kapitalizam prodire u sve kutke globusa i nameće svoja rješenja, ali će se iz toga roditi komunizam, jer će se morati to društvo srušiti. Čovječanstvo se mora mijenjati jer ekonomija profita vodi iscrpljivanju zaliha, vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resursa, a većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom.

 

Globalizacija na kapitalističkim osnovama trajat će, po mome mišljenju, još 10-13 godina i onda će nastati veliki preokret. Ekonomija profita neće moći više funkcionirati jer će čovječanstvo doći do nesagledivih ekonomskih teškoća u jedinstvenom svjetskom tržištu. Sada to razvijeni kapitalizam rješava…, ali kad jednom dođe ponovo, a mora doći, jedna velika ekonomska kriza u centar kapitalizma, svijet će se naglo početi mijenjati.

(“Dani“, Sarajevo, 2002.)

 

O BiH (1): Kao što je rečeno i na zasjedanju ZAVNOBIH-a, Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. To je tako i tako mora biti.

(“Nedjelja“, Sarajevo, 1990.)

 

O BiH (2): Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina.

(“Dani“, Sarajevo, 2002.)

Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!

 

O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (1): Dakako, ni jednom se od citiranih autora ništa loše ni tada ni kasnije nije dogodilo… Činjenica je, međutim, da su se kasnije autori koji su najviše citirani našli među glavnim tvorcima Memoranduma SANU… ‘Bijela knjiga’ i savjetovanje za koje je ona priređena bili su svojevrsni signal za uzbunu, jer su već tada, 1984. godine, upozoravali na ono što se iza brda valja, a što sve ljude i narode u Jugoslaviji može uvaliti u goleme nevolje.

(“Slobodna Bosna“, Sarajevo, 1992.)

 

O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (2): Naravno, kada se stvari sagledaju iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da je tamo, na žalost, u kritičkom kontekstu spomenuta i nekolicina ljudi koji su se u ovih proteklih 16 godina i u vrijeme tragičnih raspleta držali više nego čestito, istupajući protiv zlodjela nacionalističkih totalitarizama na ovim prostorima.

(“Feral Tribune“, Split, 2000.)

 

O REFORMI ŠKOLSTVA: No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan.

(“Index“, Podgorica, 2003.)

 

O BIVŠIM VOĐAMA SFRJ: Bilo je i u SFRJ pojedinih funkcionera koji su voljeli raskoš, pa i grabili za sebe i svoje. A bilo je i pravih siromaha, poput na primjer Vidoja Žarkovića koji je umro kao vlasnik Vartburga. Da kažem i za sebe, da sam uvijek živio samo od jedne plaće, da nisam imao nekretnina, da sa suprugom još i danas otplaćujem društveni stan koji smo dobili pred tri decenije. Ni jedan funkcioner iz bivše SFRJ, pa ni Tito, nije potomcima ostavio u vlasništvo ni tvornice, ni dvorce, ni jahte.

(“Index“, Podgorica, 2003.)

 

O SEBI: Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!

(“Puls“, Skopje, 1992.)

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

Mirko Kovač je zacrtao put

Autor: / Leave a Comment

Vrijeme koje se udaljavaMirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava. Fraktura, Zaprešić 2013

 

Već i površno promatranje opusa Mirka Kovača, u njegovoj vremenskoj protežitosti, razotkrit će jednu tendenciju koja sve više maha uzima od početka osamdesetih godina, da bi realizaciju pronašla u knjigama što ih je sukcesivno na hrvatskome idiomu srpskoga ili hrvatskoga jezika publicirao od devedesetih naovamo. Naime, ako se u ranijim Kovačevim knjigama i moglo naslutiti da je ono o čemu se govori/onaj o kome se govori u izvjesnoj mjeri alter ego autorov, ta je pretpostavka morala ostati zaklonjena iza hermetičnosti njegovih knjiga i iza njihove jezične uzbibane inovativnosti.

 

Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički.

Počev od Gubilišta, preko Moje sestre Elide, Rana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički

 

Sažimajući: ti su biografski elementi ponajprije bili dostupni onima koji su s piscem bili blisko povezani, koji su mu, u svakom slučaju, bili bliži od standardne čitateljske publike. Jezična je kompleksnost uvijek bila kamen spoticanja za čitateljstvo kojemu posao nije bivao olakšan ni ekstremnom zapletenošću priča, njihovom konzekventnom odbijanju pokoravanja pravolinijskome pripovijedanju, smjelim i beskompromisnim razračunavanjem s kontinuitetom i slavljenjem diskontinuiteta.

 

U jednu riječ: Mirko je Kovač u šezdesetim i sedamdesetim bio spisatelj koji nije tražio lakoću kontakta – ni sa čitateljstvom ni sa politikom. Dok je širu publiku odbijao svjesno izabranom nepristupačnošću proznoga izričaja, politiku je uvijek iznova provocirao temama koje se ni u kojem slučaju nisu mogle podvesti pod kategoriju moralno-političke podobnosti.

 

Osobito je taj njegov ustrajni angažman bio impertinentan kada bi ga se stavilo u kontekst gorespomenute zavičajnosti, momenta koji je omogućavao da se u tekstovima ”prepoznaju“ čak i oni koji u njima nisu bili smješteni, o onim drugim da se ne govori. Iz metropole je slao izazove u provinciju, očekujući reakciju, dobivajući je i na taj način sprečavajući svoju integraciju, kako u sredini-ama iz koje-ih je potekao, kao i u onoj koju je izabrao kao mjesto življenja.

 

Takva je konstelacija uvjetovala višestruko nepristupačnost Kovačeve rane proze. Štoviše, njezina je hermetičnost odbijala čak i one potencijalne recipijente koji bi je inače zbog političke brizantnosti možda i bili spremni konzumirati. Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv.

 

Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma. Naznaka, ako ćemo točnije, promjene pristupa vidljiva je u kratkom romanu Životopis Malvine Trifković, s početka sedamdesetih, no istinski je okret ka drukčijem tipu proze jasno naznačen u knjizi koja ”sluti na autobiografiju“, romanu Uvod u drugi život iz 1983.

Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv. Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma

 

Životopis je tekst na putu ka postmodernizmu. Uvod je realizirani postmodernizam. Dok se u prvome, anticipirajući postupak kojega će Danilo Kiš toliko efektivno primijeniti u Grobnici za Borisa Davidoviča, fingirani dokument stavlja u središte pažnje (ali mu se oduzima važnost time što ga se predstavlja kao svjedočanstvo o marginalnim povijesnim ličnostima), u drugome se kao primarna metoda pojavljuje na postmodernistički način izvrnuta autobiografija – u formi autofikcije.

 

Taj je specifični žanr moguće odrediti kao legitimnog (postmodernističkog) nasljednika same autobiografije. U znanosti je o književnosti opće mjesto da mu je rodonačelnik Serge Doubrovsky koji je njime definirao vlastitu spisateljsku praksu. Istovremeno, njime je opravdao i nelagodu što ga je u javnosti izabrao njegov roma Fils (1977).

 

Sljedeći objašnjenja Doubrovskoga Routledge Encyclopedia of Narrative Theory (2005) autofikciju definira na sljedeći način:  ”Samosvojan žanr karakteriziran dvostrukim ugovorom između autora i čitatelja: autobiografski ugovor koji od autora zahtijeva da govori istinu o svojemu životu i fikcionalni ugovor kojim se omogućuju fabuliranje i izmišljanje. Specifičnost se autofikcije nalazi u nerazriješenome paradoksu tih kontradiktornih čitateljskih instrukcija.” (36f.)

 

Uvod u drugi život slijedi tu pripovjednu matricu. Knjiga je konstruirana iz fragmenata koji fingiraju usku povezanost s vremenskim strukturama. Oni su ili obilježeni godinama u kojima su zapisivani, ili su, pak, ispisani u maniru dnevnika. Dojam dokumentarnosti pojačavaju i likovi koje, i bez poznavanja piščeva okoliša, možemo prepoznati kao autentične jer su čvrsti dio kulturalnog pamćenja – Miro Glavurtić, Danilo Kiš, Slobodan Perović, Leonid Šejka. Na taj se način ova knjiga povinovala gorenavedenoj definiciji.

Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija

 

Faktor govorenja istine o životu pomiješan je s fiktivnim momentima u kojima se postulira i realizira tendencija ka ”fabuliranju i izmišljanju“ stvarajući na taj način amalgamirani tekst otvoren prema inovaciji i tipično postmodernoj oksimoronskoj otvorenosti u zatvorenosti – zatvorenosti u otvorenosti. Iskrenost je sekundarna kategorija koja će, nakraju, ustupiti pred jednom višom što ćemo je, u nedostatku prikladnijega termina, nazvati estetskom.

 

Ako je Uvod u drugi život bio uvod u autofikcionalnu prozu, onda je teški biografski urez u piščev život, obilježen protjerivanjem iz Beograda i nastanjivanjem u rovinjskoj rekluziji, značio njezin pun razvitak. Počev od Kristalnih rešetki, romana koji je bez obzira na tegobnu stvarnost u sebi zadržavao momente za Kovača tipične karnevaleskne vedrine, preko sljedećeg romana, Grada u zrcalu koji je označio okret ka pastelnoj melankoliji u kojoj je vraćanje u prošlost stvar introjekcije i introvertiranosti, Istranin po izboru ispisivao je stranice koje su se sve više bavile njegovom unutarnjošću a preko nje i definiranjem vlastitog mjesta u svijetu.

 

Metafora ”kristala“, kao nečega što zbivanja predočena u sebi višestruko reflektira, zamjenjuje se metaforom ”zrcala“ koje ono što je jednom uhvaćeno zadržava u izvornome obliku, preokrećući ga u asimetričnosti ali ostavljajući ga jednoznačnim. Stoga je zrcalo i prigodno za predočavanje prošlosti koja je nepovratno prošla – onoga, dakle, što će generirati, sa svoje nepopravljivosti, sjetu i melankoliju.

 

Radikalnost Uvoda u drugi život, ublažena je polisemičnošću Kristalnih rešetaka, a u toplini mediteranskoga Grada u zrcalu, onoga mjesta koje se iz, progovorimo konkretno, iz trebinjske perspektive doimlje kao uvijek već odmaknuto, uvijek već u bijegu, kojega se može uloviti tek u zrcalnome odrazu – Dubrovnika – dakle, spremnoga za buđenje sentimenata kod onih koji ga pokušavaju uhvatiti ali koji im se uvijek već izmiče, došla je do gotovo potpunoga ugasnuća. Sjeta bez tjeskobe utisnula je svoj pečat u knjigu koja je zračila pomirenošću s vlastitom prolaznošću, ali i s prolaznošću svijeta kojega se voljelo.

Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan

 

Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija. Ako bih htio zaoštriti do krajnosti (no u zaoštravanju se uvijek krije i klica pojednostavljivanja), rekao bih da je Vrijeme koje se udaljava autofikcionalni komplement dvjema esejističkim knjigama.

 

Ta bi se pretpostavka zasnivala na jednoj činjenici: i u romanu i u esejima pojavljuju se isti ljudi koji, u prvom, funkcioniraju kao junaci književnoga djela, a u drugima kao predmeti suptilne analize koja, ipak, povremeno odstupa od načela književnoga razmatranja i prelazi na područje memoarskoga. U tome je smislu djelo kojim se Kovačev opus zaokružuje i svojevrsna dogradnja prethodna dva romana koja s njime dijele autofikcionalnu poetiku.

 

Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan, ipak ostavljajući mali međuprostor, sažet u onoj crtici, da se onaj koji govori o fikcionalnim ličnostima koji nastanjuju jedan fikcionalni svijet spaja s onim u kojem jedna javna ličnost izvješćuje o svojim susretima s drugim javnim ličnostima u prostoru koji se prepoznaje kao realan.

 

Nije li, onda, paratekstualno ukazivanje pokušaj zavođenja čitateljstva na krivi put? Nije li roman-memoari, u jednu riječ, oksimoronska konstrukcija? Upravo se tu usijeca žanrovska oderednica autofikcionalnosti koju sam ja nametnuo Kovačevu djelu, ona, naime, kojom sam ga svrstao u epohu postmodernizma i koji ga dovodi u neposrednu srodnost s dvojicom spisatelja o kojima sam izvještavao prije nekoliko tjedana na ovom istom mjestu: s Miljenkom Jergovićem i Ivanom Lovrenovićem (uz njih bi vjerojatno bilo nužno spomenuti i prvi autofikcionalni roman u bosankohercegovačkoj književnosti, Istoriju bolesti Tvrtka Kulenovića).

 

Postmodernu, ili bar onaj njezin dio koji po ratovima koji su vođeni nakon raspada Jugoslavije, (da li bi se mogla nazvati post-jugoslavenskom?) odlikuje povratak u sentimentalizam, možda čak i ”novi sentimentalizam“ koji sa dubokom sviješću o autorskoj involviranosti u tekst u drukčijem registru ponovno is-pisuje, pre-ispituje moduse što su ih, opet u dijalogu sa Svetim Augustinom, postulirale Rousseauove Ispovijesti.

 

Mirko KovačU središtu se narativnoga interesa tako konstruirane proze nalaze istina i iskrenost. Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima koja ispunjenje neće potražiti u kakvu nadnaravnome biću. Ispovijest, u jednu riječ, postaje sekularizirana te tako proturječna svojoj izvornoj nakani.

 

Romantizmi i realizmi devetnaestoga stoljeća abolirali su Rousseauov diskurz, u modernizmu za njega svakako nije bilo mjesta, da bi ga tek postmoderno doba vratilo, naravno promijenjenog, u središte pažnje. Ako je autobiografija zahtijevala prikazivanje vlastite osobe bez sentimentalnih iskliznuća, autofikcija napušta upravo to načelo. Ona ostaje sekularna ali i ukida apsolutnu potrebu za istinitošću, čime ipak ne umanjuje vlastitu iskrenost (a ona se, rusoovski, odražava u autoflagelaciji).

 

Divlje izrasline nove sentimentalnosti perverzno će se realizirati u talk-shows u kojima ljudi razgolićuju sebe dok ih slušaju drugi ljudi koji jedva čekaju priliku da to isto učine. Naravno, središnje je pitanje koga takvo što može interesirati. No ostavimo izrasline po strani i vratimo se zdravome tkivu. Vrijeme koje se udaljava u naslovu naznačuje bitnost temporalnosti u izgradnji narativne strukture.

 

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.

Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima

 

Da bi se još više udaljio od autobiografije ovaj roman ukida jednu od njezinih središnjih kategorija – linearnost nužno uvjetovanu zapoviješću kontinuiteta. U Vremenu koje se udaljava postupak je dijametralno suprotan. Dimenzija se temporalnosti pojavljuje u svojem diskontinuiranom maniru.

 

Mirko nas Kovač u tekst uvodi kratkim prologom a potom slijede poglavlja iz života koja su ispresijecana zbivanjima koja su im prethodila, ili onima koja su im slijedila. Ništa tu nije pravolinijski sortirano, ništa se ne zbiva po unaprijed propisanom planu. Sve protječe onako kako je zamislio gospodar slučaj, a pripovjedačevo se pamćenje nameće kao neprikosnoveni autoritet iza kojega nema nikakve druge (političke ili ideološke) moći doli one njegove osobne savjesti, njegovog nenadmašnog jezika, otmjenoga stila i britkoga jezika.

 

Autoritet kojega Kovač kreira zasnovan je na unutarnjim faktorima pripovjednoga teksta ali i na znanju i bogatome iskustvu jednoga spisatelja koji je doživio mnogo toga i koji je voljan pripovijedati o onome što je doživio.

 

Autofikcionalni elementi upravo u takvoj konstelaciji stječu dodatnu snagu. Ispovijed nije ispovijed obična čovjeka koji narcistički ali i mazohistički izlaže svoj banalni život navodno strogome prosudbenom oku ljudi koji su mu, zapravo, jednaki. Nije to ni biografija kakve celebrity ispisana tuđom rukom koja nije sposobna unijeti trunak zračenja (ili značenja) u ispraznu priču što ju je dužna (po logici ekonomije) ispisati. Ne, Vrijeme koje se udaljava zapanjuje obiljem podataka i zapažanja u čiju vjerodostojnost ne treba (osobito) sumnjati.

 

Čak i kada treba (a takva je scena susreta s Tinom Ujevićem čiju fikcionalnost u Pogovoru razotkriva Filip David) sumnja može ostati tek na površini pripovjednoga teksta. Njegova unutarnja ekonomija zahtijeva od svojega voditelja-pripovjedača da na tim mjestima fantazira, da na njima stvara fikciju koja će komplementirati ono što se zove životom, a što je, ustvari, isto tako fikcija jer jednom ispripovijedana priča postaje književno djelo makoliko se onaj koji ju je sačinio težio predočiti autentičnom.

 

A Mirko Kovač tome ne teži. On svoju knjigu ostavlja na području lijepe književnosti i ne pretendira na to da će budući znanstvenici u njoj nalaziti građu za rekonstrukciju književnog života u Jugoslaviji i njezinim nasljednicama u periodu od preko pedeset godina – koliko je nastajao njegov zapanjujući opus.

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu

 

Otuda se ova knjiga čita bez potrebe za zadržavanjem na njezinoj anegdotalnoj komponenti (koja mora postojati). Tračersko je u njoj svedeno na minimum. Kovač karakterizira svoje junakinje i junake bez želje da ih razgoliti ili razobliči. Oni/one su za njega legitimni nastanjivači pripovjednoga svijeta čiji je on domaćin i u njemu se trebaju osjećati ugodno. Zloba tu nema mjesta. Kritika svakako, pa čak i poneka ljuta opaska, poneka žaoka.

 

Ali pripovjedač ne osuđuje ni one koji su mu nanijeli zlo. Pokušava ih sagledati u objektivnom svjetlu u kojemu će se njihovi postupci moći interpretirati i u drukčijemu ozračju.

 

Poput istražitelja Kapetanovića iz Uvoda u drugi život (je li on fiktivan ili je zasnovan na realnoj osobi s kojom je Kovač stupio u – nevoljki – kontakt?) koji spisatelju zagorčava život jer mora tako raditi, jer nema drugog izlaza da pokrije razočarenje time što je otpušten iz službe pa ”istražuje“ čak i kada ne smije, jer to je zapovijest njegove naravi, tako se i rijetki negativci u Vremenu koje se udaljava kontekstualiziraju, sistematiziraju i nakraju razumijevaju. A tek kada smo nečije postupke razumjeli možemo o njima reflektirati, razmišljati o njihovoj dubini ili plitkoći.

 

Kako interpretirati poglavlje u kojem Kovač pripovijeda o susretu s Andrićem u Tašmajdanskom parku? Ili ono o vožnji s Danilom Kišom do Imotskoga? Je li Andrićeva izgubljenost izmišljena ili mu je mlađi kolega doista pomogao da dođe do kuće? Je li Kiš doista nije bio sposoban baciti kamen u jezero, dobaciti kamenom do jezera, zato što mu je nedostajala tehnika?

 

Je li rečenica: ”Tu, blizu, više se nije mogao naći kamenčić, to su opustošili oni koji su kao i Kiš uzalud pokušavali dokazati da mogu uspjeti bez ičije pomoći“ samo opisivanje činjeničnog stanja vezanog za jedan minorni događaj, ili je u njoj skrivena generalizacija kojom se pokušava nevježama približiti tajna tragedije Danila Kiša sadržana u njegovoj neprilagođenosti?

Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu

 

U ovim se zapisima privatno (ispovijest, autofikcija) miješa s javnim (uspomene na poznate ličnosti) stvarajući od kroničara, zapisivača, ”sjećača“, dvostruku ličnost: romanopisca i memoaristu. Te naizgled proturječne osobnosti stapaju se u jednu harmoničnu cjelinu koja istovremeno dominira romanom-memoarima ali ga i ovjerovljuje u njegovoj hibridnoj konstrukciji.

 

U Vremenu koje se udaljava postoji jedan odjeljak koji odskače od cjeline, ali koji ne strši. I on je njezin legitimni dio, makar slijedio donekle suprotnu poetiku. Taj je dio, nažalost, ostao nedovršen. Smješten je u posljednja tri poglavlja knjige, Obiteljske nedaće, Prokletstvo zavičaja i Atelje na Zvezdari, raspliće se povijest obitelje kroničarove supruge, slikarice Slobodane Matić. Riječ je o još jednoj za dvadeseto stoljeće tipičnoj priči o ubijenima, nestalima, poniženima…

 

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.

 

Pokušati rasplesti isprepletenosti što ih je kreiralo turobno dvadeseto stoljeće, ali učiniti to u mikrokozmosu obitelji, i još one koja je vlastita ili koja se poznaje jednako dobro kao vlastita, jest mogući put ka reflektiranome poimanju nepojmljivoga.

 

Vrijeme se Mirka Kovača nažalost udaljilo. No postoje i vremena drugih protagonista i antagonista koje treba izvući iz šutnje. U svakom slučaju, ono što kultura južnoslavenskih prostora treba u ovim, recimo to eufemistički, kompleksnim vremenima koja se nažalost ne udaljavaju nisu memoari tipa Milovana Đilasa, s njihovom nekritičnošću i narcističkom okrenutosti prema samome sebi. Naprotiv, potrebni su nam tekstovi novog sentimentalizma, intorspektivni i autorefleksivni, ponekad nemilosrdni u kritičkome samopropitivanju njihovih stvaralaca.

 

Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu.

Jergović nasred mosta

Autor: / Leave a Comment

RODZadnjih se godina nekoliko autora pozabavilo svojim obiteljskim korijenima, odnosom s roditeljima, smještanjem vlastite egzistencije u takozvani obiteljski pakao. James Joyce svojedobno je napisao kako je obitelj “nužno zlo” a ovoj paklenskoj neophodnosti Miljenko Jergović posvetio je zadnjih godina čak dvije knjige: kratki ispovijedni roman “Otac” i žanrovski polivalentni i opsežni “Rod”.

 

Naravno, potraga za ćaćom u samim je temeljima europskoga pisanog kruga, sve tamo od poznatog tragača Telemaha koji je obijao pragove po “Odiseji” ne bi li nekako saznao nešto o svome ocu skitnici. Pronalaženje oca u inicijacijskome smislu nekoć davno označavalo je ucjelovljivanje ličnosti, i najpoznatija kršćanska molitva, jedina za koju Evanđelja tvrde kako je potekla iz Kristovih usta, obraća se upravo ocu. Paganska okrutna figura neprijepornog autoriteta kod Isusa pojavljuje se u toploj hraniteljskoj intonaciji, uz bok kruhu i to je bilo to.

Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Márqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru

 

Nakon Isusove molitve ispunjene duhom zahvalnosti prvi veliki autobiograf svjetske književnosti Aurelije Augustin demonstrira pravo značenje Pada o kojemu naučavaju svjetske religije: roditelji su bića kojima se lagalo, lakonski zapisuje Augustin, veći značaj dajući ljudima koji su ga približavali kršćanstvu – stjecajem okolnosti jedno od njih bila je njegova rođena majka – nego li biološkom okruženju.

 

To je ono što je najteže priznati: naši bližnji spavaju i sve što čine posljedica je njihove neusklađenosti sa zvučnim i drugim intonacijama svijeta. Bruno Schulz je, opisujući oca, zaronio u arhetipski svijet – a svaki korak među arhetipovima već je na izvjestan način literatura.

 

Thomas Wolfe u literaturu na velika vrata vraća starozavjetne figure: njegov je otac na čelu plejade likova kakvi su danas izumrli čak i u nas, na Balkanu, kutka svijeta koji nije imun na čuda.

 

Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Márqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru. Višestruka račvanja, digresije, raznorodni izvori i metode, gdje je jednako inspirativno novinsko žutilo kao i vrhunski literarni izvori i filozofski doživljaj svijeta koji svoje utemeljenje nema u klasičnoj filozofskoj misli nego u djelima pisaca sklonima difamiranju historije kao velike klaonice ideja i ljudi.

Imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati

 

Najpoznatiji je primjer Faulkner i njegov odnos spram Shakespearea, iz kojega je crpio potvrde za svoj nihilistički svjetonazor: sve što ljudi rade kod njega je, kao i kod Márqueza, besmisleno, i svjedoči samo o beskonačnosti ljudske taštine. Jergović je tako u “Rodu” nešto kao onaj stari pripovijedač koji vam priče priča pored logorske vatre – to je baza unutarnjeg ambijenta iz kojeg se događaju događaji u “Rodu”, a njih je podosta i smješteni su u okviru stotinjak godina propadanja jedne velike obitelji na potezu od Rumunjske, Beča, Dubrovnika, Sarajeva pa sve do metropolitanskog Zagreba.

 

Znači imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati.

 

“Rod” je sastavljen iz sedam dijelova: Tamo gdje žive ljudi; Stubleri, jedan porodični roman; Rudari, kovači, pijanci i njihove žene; Mama Ionesco; Inventarna knjiga; Kalendar svakodnevnih događaja i Povijest, fotografije.

 

“Rod” počinje već poznatom pričom o djedu konstruktoru reda vožnje ovaj puta situiranom u vremenske i životne okolonosti prve polovine 20. stoljeća, problemima koje je ova obitelj imala poradi svojih uvjerenja i držanja: nadareni ujak koji gine u njemačkoj uniformi, otata Karlo, Nijemac koji se odupire pokušajima ustaša da odvode njegove srpske susjede, dakle jedan inventar, jedan rasuti obiteljski namještaj kojega je po mjestu proizvodnje bilo gotovo nemoguće uklopiti u Sarajevo, unatoč njegovoj multinacionalnosti, i gdje se nije bilo slijepo ni gluho za takozvani zov krvi.

“Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo

 

No nešto od toga već smo vidjeli u Jergovićevoj knjizi “Mama Leone”, tako da ovi momenti nisu novost piščeva svijeta, nego možda prije povod za uokvirivanje obiteljske zajedničke fotografije. Dio “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene” pisan je drugačijim stilom od uobičajena Jergovićeva naglašena oslanjanja na digresiju i emocionalnost, i to prije zvuči kao dječijom rukom risani pejzaži po sjećanju, nego ona tipična ekstenzivna uronjenost u detalj s pomacima prema osjećajnim registrima.

 

“Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo.

 

Jergović se s ovim temama sreće nasred mosta, uopće se ne uklanjajući tuđim i svojim destruktivnim mislima i motivima. Majka je opisana kranje oštro, a blaže nije prošao ni sam pisac, koji je ovu katanu ili skalpel okretao i lijevo i desno, počesto ironizirajući vlastitu životnu situaciju, imaginizirajući čak i svoju smrt, koja, ipak, izazove komešanje.

 

Pisac priča priču o okolnostima vlastita umiranja tijekom boravka u Sarajevu. Umire presavijen na prozoru, tako da mrtvozornici imaju ozbiljnih problema smjestiti ga na nosila, a iz hrvatskog konzulata vrlo brzo stiže obavijest kako nisu zadovoljni sarajevskom obdukcijom i kako iz ovih stopa šalju svoje stručnjake. I onda stižu dvije perece, dvije čudne karikature iz Zagreba kakve pod imenom stručnjaka možemo na svakodnevnoj bazi vidjeti u novinama i na televiziji. Jergović ovdje staje, podvukavši kako ima treniranu imaginaciju i kako bi mogao nastaviti pisati o ovom fikcionalnom događaju, ali da neće.

Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji

 

“Rod” je vrlo osobna vrsta književnosti, ona je popis rodnih mjesta piščeve imaginacije kao i svega što je mrzio, a čemu se danas čudi. Osim stvarnih likova koje je nadopunjavao fikcionalnim procjenama tijeka događaja, kao npr. pogibiju ujaka Mladena, ovdje se pojavljuju i neki akteri književne i kulturne scene prema kojima pisac osjeća antipatiju. Iako će se ovi dijelovi literarnog teksta mnogima, s manje ili više prava, učiniti grubima, s možda dobro postavljenim pitanjem je li novinskom događaju (kao ipak nečemu prolaznom) mjesto u literarnom tekstu, radi se o piščevu osjećaju za senzacionalizam: marketinški nijedan domaći pisac nije tako dobro orijentiran kao Jergović, on jednostavno ima sad već prirodni osjećaj za izazivanje konfuzije čiji je cilj brkanje protivničke percepcije.

 

Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji.

 

On je, čini se, domaću scenu u svojoj glavi prelomio i sada ide dalje, prema nekom toplijem mjestu. Ovakve napomene kada je “Rod” u pitanju nisu nevažne jer se radi o naglašeno osobnoj knjizi, knjizi koja se obraća osobnosti, koja je protiv uniformnosti, čak i kada su u pitanju plemeniti osjećaji.

“Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi

 

Lako je reći kako je svaka velika literatura i osobna, problem je u pisanju velike literature. Individualni stav otate Karla jednako kao i individualni piščev stav određuju vrijednost i poziciju figura na šahovskome polju. Posebna je priča Jergovićev jezik, koji je ovdje pročišćeniji nego u radovima što ih je potpisivao zadnjih desetak godina, možda zapravo još od romana “Gloria in Excelsis”. Urednička ruka ili piščeva sigurnost, nevažno je, no “Rod” se, unatoč opsegu, doimlje kao pažljivije slagana struktura. Sve je ovdje kao u jedne od opisanih tetaka, izgovarano poprilično sigurno, kao da je stiglo poštom, a ne kao da je smišljeno na licu mjesta.

 

Jergovićev narator orijentiran je prema knjigama, za istaknuti je recimo Nadaseve “Paralelne pripovijesti” ili historiografskog Dedijera i njegovo “Sarajevo 1914″. “Rod” se kreće sličnim meridijanima kao spomenute knjige, golom povijesnom kontekstu dodaje imaginiranje na poznate teme i osobe, tako da se knjigom šeću Ivo Andrić i Silvije Strahimir Kranjčević, svaki s primjetnom dozom dobrodošlog humora kakav omekšava monolitnost povijesnih veličina. Za nešto smo i sami krivi: dvije spomen ploče na Kranjčevićevoj kući samo su nasumično odabran uzorak do koje mjere svakodnevne političke potrebe od ljudi mogu praviti političke mediokritete.

 

A “Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi. Doduše, ne svi.

 

(Objavljeno u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija).

Čovjek iz suprotnog pravca

Autor: / 1 Comment

Argentinski roman - ProfilPočetkom devedesetih svjedočili smo golemoj migraciji Hrvata iz socijalističke agende u jednu posve novu. Iako nam je to tada izgledalo ostvarenjem mitskog tisućljetnog sna o nezavisnoj državi, danas – četvrt stoljeća kasnije – gledajući širu sliku, znamo da smo bili samo dijelom velike seobe naroda, baš kao i ono hiljadu i pol godina ranije, kad smo nomadsko-stočarsku euroazijsku agendu zamijenili novom, mediteransko feudalnom.

 

Ovoga puta bili smo samo još jedno istočnoeuropsko pleme koje je preko razvalina Berlinskog zida, mašući svako svojom šarenom zastavom državne pravice, veselo marširalo iz socijalističke utopije pravde, solidarnosti i bratstva i jedinstva svih ljudi, u kapitalističku utopiju slobode, bogatstva, blagostanja i izbora.

 

Goleme kolone Hrvata tih su godina, pamtimo, ostavljale za sobom svu svoju popudbinu iz socijalizma, odricali se i komunističke ideologije i državnog ateizma jednako kao i svojih privatnih malih socijalizama – očeva partizana, partijskih knjižica, Kardeljevih knjiga iz kućne bibilioteke, Titovih slika u regalu, suvenira s ekskurzija na Tjentištu, sindikalnih izleta u Kuću cvijeća i tetovaža na nadlaktici s velikim slovima “JNA” – pa tako očišćeni, s velikim tetoviranim slovima “DEVETA BOJNA”, iz Saveza komunista pohrlili u Hrvatsku demokratsku zajednicu, iz Saveza socijalističkog radnog naroda ravno u okrilje majke Crkve.

U toj strašnoj gužvi, u nepreglednoj koloni Hrvata pred berlinskim zidom, samo je jedan čovjek išao u suprotnom pravcu. S torbom u ruci zbunjeno je stajao na aerodromu u Zagrebu i gledao sav taj svijet koji je prolazio mimo njega, gurao se, spoticao, padao i grabio dalje. Neznanac se zvao Carlos Zvonimir Pilsel i stigao je iz Argentine

 

Grozničavo su tim putem Hrvati tražili naknadne dokaze i korijene svoga hrvatstva, krsni list, plemićko porijeklo, obiteljski grb, bilo što, nekakav papir koji bi dokazao da ih je pratila Udba ili barem nekog strica na Bleiburgu – primijetili ste valjda da nema danas nijednog Hrvata kojemu neki stric nije najebao na Bleiburgu – pa se učili pravilno prekrižiti, razlikovati katoličko zlamenovanje s lijeva na desno od pravoslavnog, s desna na lijevo, učili napamet Očenaš i Zdravomariju, u dugačkoj koloni pred mjesnom župom čekajući red da se krste ili pred Bogom obnove bračne zavjete, date onomad socijalističkom matičaru pod mrkim okom druga Tita i udbaškim pištoljem na sljepoočnici.

 

U toj strašnoj gužvi, u nepreglednoj koloni Hrvata pred Berlinskim zidom, samo je jedan čovjek išao u suprotnom pravcu. S torbom u ruci zbunjeno je stajao na aerodromu u Zagrebu i gledao sav taj svijet koji je prolazio mimo njega, gurao se, spoticao, padao i grabio dalje.

 

Neznanac se zvao Carlos Zvonimir Pilsel i stigao je iz Argentine, iz svega onoga u što su sada žurili njegovi sunarodnjaci: iz kapitalizma pod generalskom šapkom, iz ustaškog hrvatstva svoga oca i djeda, najzad – iz same katoličke vjere, pripravan da u domovini postane franjevac.

 

Carlos zvani Drago sve je to već vidio, sve je to već bio: odrastao u kući u kojoj je Ante Pavelić bio obiteljski prijatelj i dragi gost, cijelo svoje djetinjstvo i ranu mladost učen da su Srbi, Židovi i komunisti tri lica istog Sotone, Drago je zapravo bježao iz svega onoga u što je sav taj narod iz drugog pravca veselo hrlio. Na kraju tog neobičnog puta, sasvim jedinstvenog u našoj suvremenoj povijesti, Drago Pilsel i Hrvati zamijenili su mjesta: Hrvati su se zatekli u posve shizofrenoj unutarnjoj ustaškoj emigraciji, a Drago sam na brisanom praznom prostoru svoje unutarnje teologije oslobođenja.

Drago je zapravo bježao iz svega onoga u što je sav taj narod iz drugog pravca veselo hrlio. Na kraju tog neobičnog puta, sasvim jedinstvenog u našoj suvremenoj povijesti, Drago Pilsel i Hrvati zamijenili su mjesta: Hrvati su se zatekli u posve shizofrenoj unutarnjoj ustaškoj emigraciji, a Drago sam na brisanom praznom prostoru svoje unutarnje teologije oslobođenja

 

Važno je to reći: utopija iz koje su Hrvati bezglavo bježali, a koju je Drago na kraju svog puta otkrio – bratstvo i jedinstvo svih naroda i ljudi, solidarnost, empatija, pravda, ljubav za druge i drugačije, za slabe i slabije – nije ni komunistička, ni socijalistička, ni marksistička, već kršćanska. Drago Pilsel otkrio ju je upravo kao vjernik, kao kršćansku utopiju. Nemoguću kao utopiju, ali moguću kao kršćansku.

 

Nije to meni važno reći zato što sam ateist, već zato što Drago nije. Najzad, na tom svom dugačkom putu u suprotnom pravcu on je i institucijsku Crkvu napustio jer nije bila dovoljno kršćanska kad je na svom najozbiljnijem ispitu od 1941. godine opet – kao i onda – pala strašnom nebrigom za druge i drugačije, za slabe, nezaštićene, odbačene, progonjene i ubijane, nerijetko i sama sudjelujući u njihovom progonu.

 

Nije to važno reći tek da bi se skinula ideološka hipoteka s plemenite ideje bratstva i solidarnosti među ljudima, već upravo i zato da bi se razotkrila jednako i kršćanskom – ponavljam, ne kršćanskom, već “i kršćanskom” – dakle, sveljudskom i humanističkom.

 

Ima Drago u ovoj knjizi jednu dobru, lijepu i točnu rečenicu – “Nema drugih putova osim putova dolaska” – koja i put njegova dolaska iz suprotnog pravca objašnjava samo još jednim, drugim putom: mjesto njegova dolaska točka je susreta u kojoj nije važno odakle si stigao.

 

Takav Dragin putopis, mada jedinstven, nije i jedina obiteljska saga u kojoj je na tragičan način zgusnuta cijela nesretna hrvatska povijest 20. vijeka.

 

Jednom prilikom, prije pet-šest godina, Andrija Hebrang je izjavio, sjetit ćete se, “Ja sam sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti”. Rijetko kad je Hebrang mlađi u cijelom svom životu bio toliko u pravu, ako je – sjetimo li se njegovoga drugog potresnog priznanja o laganju za Domovinu – ikad u pravu i bio.

Dragina je knjiga povijest Hrvata iz suprotnog pravca, onih koji su na njegovu kraju doživjeli istinsku katarzu ne hraneći je tuđom traumom, već samo svojom, intimnom, privatnom. Ta povijest nije, kako biste mogli pomisliti, povijest Hrvata sa sretnim završetkom: ‘‘Argentinski roman“ Drage Pilsela je – a to je otprilike i najpreciznija definicija katarze – povijest Hrvata sa sretnim početkom

 

I Pilselova obiteljska priča, kao i Hebrangova – kao uostalom i svaka od hiljada onih obilježenih Jasenovcem, Bleiburgom, Golim otokom, jamama, Udbom, Pavelićem, Titom, Partijom, emigracijom – jedna je takva “sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti”.

 

I u Draginoj fascinantnoj obiteljskoj povijesti jednako je zgusnuta nesretna hrvatska povijest 20. vijeka, ali ovaj put – i po tome je jedinstvena – s alternativnim završetkom. Svakako, Hebrangova je povijest istinitija i točnija jer je Hebrang autentičniji i točniji Hrvat od Pilsela: njegova je biografija povijest onih Hrvata pred Berlinskim zidom koji su traumu komunizma samo projicirali u novu traumu, za neke nove Hebrange, kojima krimen neće biti idejno skretanje, već sumnjivo porijeklo.

 

Dragina je knjiga povijest Hrvata iz suprotnog pravca, onih koji su na njegovu kraju doživjeli istinsku katarzu ne hraneći je tuđom traumom, već samo svojom, intimnom, privatnom.

 

Najzad, lažnih katarzi smo se, hvala Pilselovom Bogu, nagledali u ovih četvrt stoljeća, pun je HDZ komunista sa ceremonijalnom katarzom u životopisu, puna je katolička Hrvatska zdravka tomaca koji su prerađenu tetovažu na nadlaktici pokazivali kao osobnu katarzu iako je to opet bila samo još jedna tetovaža.

 

Pa ako je i Hebrangova, i Tomčeva i svaka druga Tuđmanova autobiografija kao “sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti” zapravo osobna, privatna suvremena povijest Hrvata, onda je Pilselovu autobiografiju najtočnije označiti kao alternativnu povijest Hrvata u 20. stoljeću.

 

Ta povijest nije, kako biste mogli pomisliti, povijest Hrvata sa sretnim završetkom: ‘‘Argentinski roman“ Drage Pilsela je – a to je otprilike i najpreciznija definicija katarze – povijest Hrvata sa sretnim početkom.

Knjiga koja će se pamtiti

Autor: / 1 Comment

Strah od promaje(Slobodan Bubnjević, ‘‘Strah od promaje“. Književna radionica Rašić, Beograd 2013.)

 

‘‘Strah od promaje“ druga je prozna zbirka novinara Vremena Slobodana Bubnjevića. Njegovo se književno djelovanje prije nalazi u oblastima samozatajnosti, tako da jedva prodire do onoga što bi se, s dozom ironije, moglo nazvati širom javnošću. Pri tome Bubnjević ne piše hermetično, njegovi su redovi oku ugodni i ne zamaraju. Vjerojatno je stilska jasnoća posljedica novinarske djelatnosti, no ovdje mi nije nagađati već baviti se ozbiljnim poslom književne kritike.

 

A bez okolišanja mogu reći da je ‘‘Strah od promaje“ ozbiljna knjiga koja je zaslužila pažnju. Taj stav temeljim na više elemenata koji govore da je Bubnjević svojemu poslu pristupio sa sviješću o stvaranju jednog integralnog književnog djela, a ne kao spoju nasumično nabacanih, u svrhu debljanja knjige skupljenih, ranije objavljenih priča.

Bez okolišanja mogu reći da je ‘‘Strah od promaje“ ozbiljna knjiga koja je zaslužila pažnju. Taj stav temeljim na više elemenata koji govore da je Bubnjević svojemu poslu pristupio sa sviješću o stvaranju jednog integralnog književnog djela, a ne kao spoju nasumično nabacanih, u svrhu debljanja knjige skupljenih, ranije objavljenih priča

 

Knjiga je podijeljena na tri segmenta: ‘‘Hrapavost kore“, ‘‘Godovi i naslage“ i ‘‘Mekoća jezgra“. Herbalna metaforika, metaforika stabla kreće se, promotri li se redoslijed, od vanjskosti ka unutarnjosti. U kolikoj je to mjeri i strategija ulančavanja samih pripovjednih tekstova? Vodi li i njih ”nevidljiva ruka“ (neka mi Adam Smith oprosti na ovome) tim putom od ekstrinzičkoga ka intrinzičnome?

 

Odgovor na ta pitanja nije jednoznačan. No sasvim je očito da je briga oko ciklizacije rezultat promišljenog rada na pripovjednom tekstu koji je u vezi s instancom implicitnoga autora. Vidljivo je to prije svega u učestalosti pojavljivanja jednoga od junaka pripovijedaka Stanislava Bauka. Pogled u Skokov Etimološki rječnik otkrit će da je bauk postverbal kojim se označuje ”izmišljeno živo strašilo“ kojim se plaše mala djeca, a glagol iz kojega se izvodi je onomatopejsko ”bau“, ”glasovi za plašenje djece kad plaču ili kad nisu mirna“. Prema tome, već i ime junaka ukazat će na moment fantastike povezane sa žanrom horrora koje će graditi ishodišnu matricu čitave zbirke.

 

No Bubnjević cjelinu ne komponira tako jednostavno. Stalo mu je do buđenja čitateljske pažnje na više razina, tako da se Bauk neće pojavljivati, barem ne isključivo, kao figura čija je funkcija u izazivanju straha. Dapače, moglo bi se reći da se on pojavljuje u realističkim segmentima zbirke kojima, svojim prezimenom, pridaje dimenziju čudnovatoga (u smislu frojdovskoga unheimlich), dok će izostajati u onim pripovijestima koje momente fantastičkoga stavljaju u prvi plan. Na taj se način stvara ponešto paradoksalna diskrepancija čije je razvijanje nosivi element složene strukture.

 

S jedne se strane nalazi povijesni segment zbirke – u koji se uranjaju momenti fantastike. S druge je pozicioniran suvremeni kojim dominira realizam. No ta je rascijepljenost i mjesto uzglobljavanja: prošlost uspostavlja dijalog sa sadašnjošću, sadašnjost svoje izvorište pokušava pronaći, manje ili više uspješno, u njoj.

 

Je li cilj Bubnjevićeva implicitnog autora, onda, uspostaviti korelaciju između dviju struja koje se u srpskoj književnosti već sedamdeset godina bore za primat? Odgovor ću na to prejudicirano pitanje ostaviti za neku drugu priliku. Sada mi je prije svega stalo do sadržajne razine tekstova skupljenih u zbirci kao i do njihova unutarnjeg rasporeda.

Knjiga je podijeljena na tri segmenta: ‘‘Hrapavost kore“, ‘‘Godovi i naslage“ i ‘‘Mekoća jezgra“. Herbalna metaforika, metaforika stabla kreće se, promotri li se redoslijed, od vanjskosti ka unutarnjosti. U kolikoj je to mjeri i strategija ulančavanja samih pripovjednih tekstova? Vodi li i njih ”nevidljiva ruka“ (neka mi Adam Smith oprosti na ovome) tim putom od ekstrinzičkoga ka intrinzičnome?

 

Pripovijetka ‘‘Mračna tajna“, kojom se otvara ”vanjski“, na koru skoncentrirani ciklus/segment zbirke, iz daljine priziva romane Miloša Živanovića ‘‘Razbijanje“ i Srđana Srdića ‘‘Satori“. U njezinu se središtu nalazi misteriozni slučaj pogibije jednoga vojnika na isturenom položaju srpske vojske. Radnja se pripovijesti koncentrira na pokušaje komandujućeg majora da se spasi od odgovornosti koja mu se prebacuje, makar je očito riječ o nečemu krupnijih razmjera za što on treba biti žrtveni jarac.

 

U operaciji spašavanja kože pomaže mu pripovjedač u prvome licu, njegov bivši vojnik, a sadašnji stručnjak za kompjutore. On uništava hard-disc na kojemu se nalaze povjerljivi podaci, a i štiti majora pred istražnim sudijom prešućujući ono što zna o njemu. Istraga tako završava u slijepoj ulici.

 

Da je ostala na tome, ‘‘Mračna tajna“ ne bi se osobito udaljila od sličnih tranzicijskih priča u kojima se ukazuje na nemoć pojedinca pred korumpiranim kolektivom. No da tomu ne bude tako, pobrinuo se njezin odjeljak u kojemu se detaljno opisuje vojnikova smrt u baražnoj vatri artiljerijskoga oružja, za koju se ne zna na koga je usmjerena, ali i pojava čudnih spodoba koje pokušava spriječiti da uđu na teren kasarne. Njih će samo ovlaš u posljednjem razgovoru spomenuti i major i nagovijestiti da su došli iz dubine zemlje u koju su bili zakopani u davnim vremenima. Pušta ih se tek povremeno i onda naprave jezive stvari, kao na primjer u Bosni i Hrvatskoj. Pripovjedač ostavlja otvorenom opciju da je tek riječ o majorovoj opsjednutosti natprirodnim.

 

Sljedeća pripovijetka ‘‘Prilagođavanje“ ironično govori o evoluciji čovjeka, od australopithecusa do homo sapiens sapiensa, prelomljenoj kroz glavni lik Lusi (Lusi je, naravno, ime što su ga istraživači dali prvoj ženi čiji je kostur pronađen u Africi) i koju pripovjedač prati u razvoju. Ironija se sastoji u tome što se cijeli proces odvija u suvremenoj Srbiji. Diskrepancija, a ona je jedno od temeljnih mjesta Bubnjevićeve poetike, konstruira se na nesuglasju između znanstvenog diskursa kojim se naznačuju pojedina poglavlja i svakodnevice koja se razotkriva ispod latinskih imena što obilježuju pojedine stupnjeve razvoja čovjeka. Na ovome je mjestu ta diskrepancija, koja će kasnije prijeći u koliziju, još uvijek mehanički sprovedena, što ‘‘Prilagođavanje“ čini jednim od neuvjerljivijih momenata zbirke.

Inicijalna točka ‘‘Freske“ nalazi se u ideji bogatoga poduzetnika da sprejerima da mogućnost da na jednoj strani privatiziranoga hotela naslikaju – fresku s temom Kosovskog boja. Kapitalizam ispunja na taj način domoljubnu funkciju, a i prikriva kriminal u pozadini. Subverzivni momci i djevojke daju vlastitu interpretaciju najznamenitijeg događaja srpske povijesti, čime se pokreće cijeli niz zbivanja čiji je tragični, budući da je apsurdan, kraj unaprijed programiran

 

Taj se nedostatak kompenzira u najduljoj pripovijesti – ‘‘Freski“. Ona je očišćena od elemenata fantastike. U prvi plan dolazi zajedljiva satira koja će na kraju prijeći u modus tragedije. Junaci su ‘‘Freske“ stanovnici anonimiziranoga vojvođanskog grada (iza kojeg će upućeni vjerojatno prepoznati Pančevo) koji tranzicijsku dosadu rastjeruju slikanjem grafita. Bubnjevićev pripovjedač koristi jezik sprejera, vješto nas uvodeći u svijet koji nam i ne mora biti baš osobito poznat, a da se pri tome ne razmeće svojim superiornim znanjem. Dominanta cijele priče je dosada.

 

Ono što doista ostavlja gorak okus je činjenica da je antagonizam izgrađen između ”lijevih“ i ”desnih“ grupacija tek prividan. Ni jedni ni drugi ne posjeduju ništa konkretno što bi ih obilježilo kao individue koje misle svojom glavom, već su tek nositelji i nositeljice floskula i parola koje su im usađene izvana.

 

Potpuno je zamisliva situacija u kojoj bi se zamijenio predznak jednih i drugih i u kojemu se ne bi ništa bitno promijenilo. Jedino što je trajno je žudnja za odlaskom – bilo kamo, samo dalje od teške učmalosti tranzicijske provincije.

 

Inicijalna točka ‘‘Freske“ nalazi se u ideji bogatoga poduzetnika da sprejerima da mogućnost da na jednoj strani privatiziranoga hotela naslikaju – fresku s temom Kosovskog boja. Kapitalizam ispunja na taj način domoljubnu funkciju, a i prikriva kriminal u pozadini. Subverzivni momci i djevojke daju vlastitu interpretaciju najznamenitijeg događaja srpske povijesti, čime se pokreće cijeli niz zbivanja čiji je tragični, budući da je apsurdan, kraj unaprijed programiran.

 

To je ujedno i jedina pripovijest u kojoj se bauci pojavljuju isključivo na metaforičkoj razini, kao da pripovjedaču do njih nije stalo u momentima u kojima se prikazuje kako se realni bauci vuku teritorijem tranzicijske Srbije. Momenti su to u kojima čak ni asocijacije nisu potrebne.

”5. A krvoloci se behu javili među Srbima. / 6. I na sramotu svoga naroda, krvoloci počiniše mnoge zločine. I izazvaše ratove. I mnoge unesrećiše. I poharaše, i popališe, i oteše sve što se oteti moglo. / 7. I rušiše tuđe bogomolje, ne znajući za Boga. I osramotiše nejač, ne znajući za pravdu. I ubijaše ljude bez oružja, ne znajući za milost. / 8. I krv njihovih žrtava pade na sav narod Srbije.“

 

Drugi dio zbirke spušta se u dvostruku dubinu: stabla, ali i zemlje, otuda i geološka kategorija – naslage – kojom se suplementira botanička – godovi. Geologija se prije svega tiče povijesti. Stoga prva pripovijetka i nosi naslov ‘‘Natprirodna historija“. U njoj se, pseudo-kroničarski, ispisuje povijest bauka u Srbiji, počev od prve ”zabilježene“ pojave koja se zbila u mitskim vremenima, preko kasnijih, o kojima se izvještava objektivnijim tonom, pa sve do one posljednje – na Plitvicama 1991.

 

Sljedeća priča, ‘‘Jevanđelje svetog Grigorija“, ponovo donosi promjenu modusa pripovijedanja. Kao da Bubnjević želi pokazati kakvim sve rasterima raspolaže, u njoj pripovijeda biblijskim jezikom, a ta je komponenta pojačana i numeriranjem pojedinih rečenica čime se želi mimikrijski približiti specifičnome stihu Svetog pisma. U njoj se govori o falsificiranju, prepisivanju prijepisa svetih knjiga. Bez rezoniranja i osobite refleksije postavlja se pitanja o autentičnosti umjetničkoga djela, a kolorit je ono što priči daje snagu.

 

Radnja joj je smještena u Kotoru. Pripovjedač se ne libi upotrebe političkih komentara, osobito onih koji se odnose na ulogu Srbije u ratovima nakon raspada Jugoslavije. Ti komentari, dani u arhaičnome diskursu, razvijaju unutarnju napetost koja ulazi u samu semantiku sintagme: ”5. A krvoloci se behu javili među Srbima. / 6. I na sramotu svoga naroda, krvoloci počiniše mnoge zločine. I izazvaše ratove. I mnoge unesrećiše. I poharaše, i popališe, i oteše sve što se oteti moglo. / 7. I rušiše tuđe bogomolje, ne znajući za Boga. I osramotiše nejač, ne znajući za pravdu. I ubijaše ljude bez oružja, ne znajući za milost. / 8. I krv njihovih žrtava pade na sav narod Srbije.“ Bauk u ovoj pripovijesti djeluje iznutra, u napetosti koju generira drevni jezik dok se njime govori o sadašnjosti.

 

U povijesnom je modusu i sljedeća priča iz ”geološkoga“ ciklusa, ‘‘Zamišljeni slučaj“. Njezin je junak bečki pjesnik Stefan Drobnak koji djeluje u prvoj polovici 19. stoljeća, a tema je pripovijetke njegov ”duševni poremećaj“. Drobnakov je, pak, poremećaj postao realnost. Pripovjedač u ironijskoj gesti preokreće povijest i od tvorca suvremenog srpskog jezika – Vuka Karadžića – stvara borhesovsku figuru izmišljatelja civilizacije. Njegova je fikcija postala realnost. Posljednji obrat nastaje prebacivanjem cijele priče u sadašnjost. Od fiktivne nacije, ”zamišljenog slučaja“, dolazi se do teorije zavjere i s njom povezane paranoje.

Cijeli se pripovjedni postupak intenzivira razbijenim prozorom – sićušnim momentom koji naviješta nadolazeću apokalipsu. Na skučenom se prostoru priče prepliću sudbine pojedinaca sa sudbinama cijelih naselja, tvornice… Ta je gustina koja nikad ne prelazi u zasićenost ono što naslovnu priču doista i čini vrhuncem zbirke. I kada apokalipsa konačno i dođe, može se smatrati logičnim ishodom jednoga društva/jedne zajednice koje/koja je griješilo/la prema sebi i prema drugima

 

Slučaj Drobnak u suvremenoj se Srbiji može protumačiti jedino na taj način. Stoga je i konzekventan prijelaz u naslovnu priču ‘‘Strah od promaje“ sljedeće Bubnjevićevo poigravanje realnošću, točnije njezinim potkopavanjem realiziranim gotovo neprimjetnom interpolacijom figure bauka u priču o sumornoj sadašnjosti tranzicijske Srbije. Podzemna komponenta ovoga će se puta pronaći u močvari i borbi ljudi s njezinim zadahom. Upravo je u toj močvari zakopana koža bauka što ga je ”neki Srbin“ nekoć davno ulovio u nekoj jami.

 

Geologija ulazi na scenu sa socijalizmom, isušivanjem močvara i njihovim pretvaranjem u podlogu za industrijska postrojenja. Na močvari se stvara alternativna povijest grada, prikrivena iza bogatstva što je sobom nosi kemijska tvornica čija će se krhkost pokazati u vremenu privatizacije. Slobodan se Bubnjević ne upušta u razmatranja ekonomskih uzusa i konzekvencija kriminalnoga djelovanja. Povijesni se dio smjenjuje s individualnom egzistencijom čovjeka višestruko pogođenog propašću pogona.

 

Cijeli se pripovjedni postupak intenzivira razbijenim prozorom – sićušnim momentom koji naviješta nadolazeću apokalipsu. Na skučenom se prostoru priče prepliću sudbine pojedinaca sa sudbinama cijelih naselja, tvornice… Ta je gustina koja nikad ne prelazi u zasićenost ono što naslovnu priču doista i čini vrhuncem zbirke. I kada apokalipsa konačno i dođe, može se smatrati logičnim ishodom jednoga društva/jedne zajednice koje/koja je griješilo/griješila prema sebi i prema drugima.

 

Posljednji je ciklus, ‘‘Mekoća jezgra“, konzekventni kraj kratkoga pregleda raspadanja. Njegov junak Stanislav Bauk mitološko je biće otjelotvoreno u liku bezopasnoga tranzicijskog gubitnika. On se pojavljuje u sve četiri pripovijetke. Prva, ‘‘Baukov incident“ i posljednja, ‘‘Because the night“, u narativnomu su smislu zrcalne preslike.

 

To postaje razvidno promotri li se promjena lica pripovijedanja. U prvoj se priči Bauk pojavljuje kao pripovjedač u prvome licu, u drugoj se o njemu pripovijeda u trećemu. Prva je koncentrirana na jedan događaj iz sadašnjosti, druga se, što je iskušana strategija u ovoj knjizi, služi zahvatima u prošlost kojima se pokušava generirati kontinuitet – kako same priče tako i biografije. Otuda je prva izravnija, a druga više komentatorsko-meditativna.

Slobodan Bubnjević napisao je uvjerljivu i britku zbirku pripovjedaka. Ono što je osobito bitno je njegova sposobnost asocijativnog, simboličkog ili metaforičkog spajanja na prvi pogled disparatnih dijelova u koherentnu cjelinu. Neke su manje greške stoga i oprostive. No najvažnije je da Bubnjević nije podlegao ponekad sveprisutnoj potrebi za zauzimanjem političkoga stava. Dopustio je da sadržaj govori sam za sebe. Rezultat je knjiga koja će se dugo pamtiti

 

U jednoj se ponovo razastire poznata matrica zavjere i s njom povezane paranoje. Što se nalazi na tajanstvenoj video-kazeti? Je li njezin sadržaj doista toliko važan da bi se za njega zainteresirala Služba? Hoće li to što ju je Stanislav spalio ukloniti tragove i onoga što je na njoj zabilježeno?

 

‘‘Because the night“ stvara dvostruki intertekstualni okvir (pomalo začuđuje što se tek u posljednjoj priči pokazuje intelektualizam zbirke i njezina autora): s jedne strane je istoimena melodiozna balada Patti Smith s albuma ‘‘Easter“ (pri čemu ne treba smetnuti s uma da ju neposredno slijedi ‘‘Ghost Dance“), a s druge tmurni i melankolični Goetheov ‘‘Erlkönig“. U pozadini je svega tužna ljubavna priča, a uspomene iz djetinjstva – i njihova transpozicija u elegični moment sadašnjosti – ne pridonose njezinu ublaženju.

 

‘‘Predskazanje“ još jednom govori o Baukovoj ljubavi koja je prekinuta zbog emigracije, ali i o sablasnoj radio-emisiji koju vodi i u kojoj pokušava spojiti nespojivo – ljude koji se nalaze u potrazi za drugim ljudima s predmetom njihova traženja. Tek je ponešto promijenjen modus u pripovijesti ‘‘Donje Polje“, koja govori o nestalom selu na granici između Bosne i Hrvatske.

 

Priča je složena od novinskih izvještaja od kojih neki pokušavaju djelovati racionalno, a neki, pak, popuštaju sili fantastičkoga i nestanak sela povezuju s tim što su u njemu oduvijek živjele aveti koje su, može se pretpostaviti, konačno došle po svoje. Kao da se u ovoj pripovijesti ćuti daleki odbljesak briljantnog romana ‘‘Črna mati zemla Kristiana“ Novaka.

 

Slobodan Bubnjević napisao je uvjerljivu i britku zbirku pripovjedaka. Ono što je osobito bitno je njegova sposobnost asocijativnog, simboličkog ili metaforičkog spajanja na prvi pogled disparatnih dijelova u koherentnu cjelinu. Neke su manje greške stoga i oprostive. No najvažnije je da Bubnjević nije podlegao ponekad sveprisutnoj potrebi za zauzimanjem političkoga stava. Dopustio je da sadržaj govori sam za sebe. Rezultat je knjiga koja će se dugo pamtiti.

Što se zbilo Uni?

Autor: / Leave a Comment

nesreca-i-stvarne-potrebeIvančica Đerić, ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“. Rende, Beograd 2012.

 

Romani ‘‘Priručnik za zločin“ i ‘‘Bosanci trče počasni krug“ kanadsko-bosansko-srpske spisateljice Ivančice Đerić najavili su zanimljiv pripovjedni glas na čijoj je vještini trebalo dodatno i intenzivno raditi. Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem.

 

Doduše taj bi se prigovor više odnosio na nesolidno obavljen uređivački posao, ali je i autorica snosila svoj dio krivice. Na razini priče zamjerki je bilo daleko manje. Kostur je bio vješto sklopljen, odstupanja od kronologije korištena su kako bi se generirala napetost, dok se zaplet odlikovao angažiranošću i postavljanjem povremeno neugodnih pitanja političkome establishmentu.

Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem

 

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti. No krenimo od početka. Radnja je romana smještena na dva odredišta i prostire se preko dvije vremenske dimenzije. S jedne se strane nalazi bosansko mjesto s fiktivnim toponimom Tromuk (upotrebom realnoga označitelja Sana kao i poznavanjem ponekog detalja iz autoričine biografije moglo bi se pretpostaviti da se iza toga grada krije Prijedor); s druge strane nalazi se itekako realni prostor Vancouvera čija je zbiljnost potencirana upotrebom konkretnog označitelja.

 

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija. Priča se plete oko tajanstvenog događaja o kojemu se podaci otkrivaju iznimno štedljivo, tako da će čitateljstvo tek na kraju znati o čemu je doista i riječ, makar se njegova stravičnost da naslutiti iz govora traume kojim je roman natopljen.

 

Od prvoga je momenta jasno da Una Tromuk nije napustila svojevoljno. Pripovjedački se glas udvaja. Jedan dio romana, i to onaj koji govori o vankuverskoj sadašnjosti, ispripovijedan je u prvom licu, a njegova je vlasnica nedvojbeno Una. Tromučki se, pak, dijelovi predočavaju u trećem licu, glasom iza kojega se da naslutiti autorska instanca. Njoj, dakle, pripada pravo na rekonstruiranje i interpretiranje prošlosti. Na taj način ona stječe prednost u odnosu na ostale sudionike i sudionice naracije. No ta je prednost manje ili više prividna.

 

Zna se da u okviru kanadskog dijela romana postoji tajna čije je rješenje nemoguće bez poznavanja onoga što se zbilo u Tromuku. Tajna je, dakle, izvor traume kao trajnoga stanja koje determinira Unu. Pitanje je hoće li njezino razrješenje dovesti do ukinuća traume, do izlječenja jedne oboljele psihe. Odgovor je, da prejudiciram, negativan. Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu.

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti

 

Koji su stožeri priče što je plete Ivančica Đerić? Na prvome se mjestu nedvojbeno nalazi obitelj pripovjedačice. Una, njezin brat i sestra sa svoje dvoje djece čine ”ćeliju društva” u kojoj se ocrtava egzilantska sudbina. Kanada je pozadina odvijanja radnje, ali ono što dominira je stalno prebacivanje onoga što se zbilo u Bosni na poprište sadašnjosti. Upravo se tim kompulzivnim kretanjem generira pripovjedni tekst.

 

Sestrin je egzil dvostruki, on kao da simbolizira neprestano pomicanje s jednoga na drugo mjesto koje poprima obilježje circulus vitiosusa. Iz Bosne u Švicarsku, u Kanadu, gdje se opet nije zadovoljno… Smirenje bi, doista, značilo i kraj pripovijedanja, a do njega ne smije doći. Stoga i kanadska priča ima svoju zagonetku, ali nju se uvodi in medias res. Već na kraju prvoga poglavlja brat nestaje. Ponešto iskusniji čitatelj shvatit će da je njegov nestanak prolazna stvar, da se iza njega ne krije ništa letalno. Određena autoričina naivnost zasigurno je razlog zbog kojega se moment napetosti suspendira i prije nego što se uopće i započeo razvijati.

 

Valja biti blagonaklon kao kritičar i ne zanovijetati previše. Stoga se vraćam na dvostruki motivacijski sklop kojim se izražava paradoksalno stanje u kojemu se nalazi Una. Naime, njezina je kanadska karijera uspješna, napredovala je prilično visoko u menadžerskoj strukturi reklamne agencije, ali bez obzira na uspjeh prati je difuzni osjećaj nezadovoljstva. Može ga se povezati s naslućenom traumom (”onaj događaj”), ali i s još nečim bitnim. Naime, u Jugoslaviji je bila nadarena crtačica stripova, a to je vokacija kojoj se u Kanadi ne može posvetiti – otuda i frustracija. Uostalom i odluka da napusti dobro dotirani posao donesena je u trenutku susreta s grafičkim romanom koji je pomjera iz uljuljkanosti u sigurnoj egzistenciji.

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija

 

I ovdje je posredovani osjećaj ponešto difuzan. Hoće li Una opet početi crtati stripove? Na to pitanje kao da nema odgovora. Koloplet se tajni na taj način proširuje: brat, događaj koji je generirao traumu, prestanak crtanja… Čak i za relativno obiman roman (319 stranica) čini se da je to gomilanje redundantno.

 

Uz sve to dolazi i sljedeći secret service moment. Tromuk i Vancouver spojit će se u liku Erosa, mladog i gladnog ljubavnika koji emigrantskim kanalima (takorekuć preko veze) uspijeva doprijeti do Une i njezina dotada relativno dobro ograđenog svijeta. Upravo se u konstruiranju njegova imena nalazi ona zamjerka što sam je već na početku teksta stavio pripovijedanju Ivančice Đerić. Banalnost je riječ pod koju je se može supsumirati.

 

Naime, poput kakvog stalnog epiteta, koji bi bio primjeren epici, ali ne i postmodernome romanu, Eros se pojavljuje (gotovo) uvijek kao ”Eros iz Tromuka”. Sve je to legitimno, ali ono što doista smeta je ponavljanje. Doista, ne moramo beskrajno mnogo puta čuti dosjetku kako bi se uvjerili u njezinu poantiranost. Upravo su tu prikriveni momenti stilske nepažljivosti koji su u novom romanu doduše rjeđi nego što je to bio slučaj u ranijima, ali su ipak tu – neprevidivi i izbježivi. Uz to dolazi i sintagma u kojoj se, nevješto, poigrava sa ”s” u njegovom imenu, kao da mu se hoće pridati dvostruki identitet, koji ekvilibrira između naivčine iz narodne pripovijetke i grčkoga boga ljubavi.

 

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez” pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ. Mogućno je da na ovom mjestu provijava dašak feminizma. Ako tomu i jest tako, onda ga se može proglasiti dobrano nategnutim ili, dobrohotnije, naivnim.

Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu

 

Kakva je, dakle, uloga Erosa u romanu? S jedne strane on je označitelj izgubljenog zavičaja. S druge se pojavljuje kao označeno onoga što je u izgubljenom zavičaju novo. Zbog svoje mladosti spriječen da se sjeti onoga ”što je bilo ranije” njegova će svijest agirati samo u stanju vječite, nametnute sadašnjosti.

 

Egzilanti, ljudi koji su ”otišli”, pa se vratili, za njega su, unutar tromučke zbilje, tek ”povratnici”. U toj je obilježbi nemogućno prečuti kritički glas autorice, Ivančice Đerić, usmjeren na osudu jednoumlja koje je naslijedilo nekadašnji multinacionalni život Bosne i Hercegovine. Postoji i moment kojim će se Eros, bar na izvjestan način, intelektualno spojiti s Unom. Ono što ih povezuje je strip, makar se njegov ukus nalazio na tankoj liniji koja ”osmu umjetnost” dijeli od kiča. Njegovi su junaci crtani likovi iz pera Sergia Bonellija, prije svih Zagor.

 

Ta karika će ga povezati i s Jugoslavijom, zemljom u kojoj je Bonelli bio možda čak i snažnije prisutan nego u matičnoj Italiji, da se o ostaloj Europi i ne govori. Moment inicijalnoga paljenja erotičnoga junaka bit će otkrivanje stripova što ih je u predratnim tromučkim novinama objavljivala Una.

 

Prema tome, Erosov odlazak u Kanadu svjedoči o vezi koju Una još uvijek održava s Tromukom. Njegov je egzil rezultat socijalne nesigurnosti (naravno, ovaj iskaz treba shvatiti kao litotu, preciznije je govoriti o beznađu). Tu se srećemo sa sljedećim stereotipom iz tekstova koji tematiziraju egzil. Eros do Kanade dolazi nakon poznanstva s djevojkom zaposlenom u nekoj u Bosni djelatnoj NGO. Ona mu otvara mogućnost emigracije koju bezrezervno prihvaća.

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez”, pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ

 

No ono što je Aleksandar Hemon nekoć briljantno iskoristio kako bi stvorio jedan od najuvjerljivijih toposa bezizglednosti u cijeloj egzilantskoj književnosti ovdje se perpetuira kao blijeda i klišetizirana preslika. Crtačica stripa čija je obećavajuća karijera prekinuta ratom (ali još nečim o čemu nam se informacija uskraćuje) i frustrirani mladić za kojega su predratno i ratno vrijeme stvar povijesti spajaju se na terenu koji je i geografski i kulturalno odijeljen od Jugoslavije. (Bilo bi zanimljivo usporediti načine na koji Kanadu u svoje pripovjedne tekstove integriraju David Albahari u, recimo, ‘‘Svetskom putniku“ ili ‘‘Snežnom čoveku“ i Ivančica Đerić. Odustajem od te usporedbe koja bi, možda, bila i nepravedna.)

 

Unina se tajna, izvor njezine traume, razotkriva postupno. Asocijativnim se putem nagoviješta da joj se u Tromuku desilo nešto čije su posljedice neotklonjive, jedan gubitak koji je upisan u tijelu. Taj dio romana Ivančica Đerić vodi suvereno. Ukazuje se na nokat na palcu koji ne može narasti, da se naslutiti i da je Eros, preko informacija koje je dobio od oca, upućen u zbivanja što su dovela do rasapa etičkog kodeksa koji je držao zajednicu na okupu. No ti momenti traju kratko.

 

Tekst otklizava u nesigurno i nespretno onog trenutka kada se u njemu autorski glas amplificira. Opet dolazi do nesvrsishodnih ponavljanja, ali najpenetrantnija su ona koja bih mogao svesti pod oznaku ”što nam je sve to trebalo”. Jedan je to od tipičnih izazova kojima podliježu spisatelji/ce na tlu bivše Jugoslavije u želji za izgradnjom i provođenjem konzekventne moralne pozicije. Krajnji mu je cilj nivelacija krivnje koja se realizira na nekoliko razina. Jedna bi se mogla svesti na postulat da smo svi jednaki, ili bar da se svi jednako dobro razumijemo. Najčvršći je dokaz tomu jezik kojim se govorilo u Jugoslaviji.

 

Autorica svoju ideju jednakosti provodi tako što će jukstaponirati ”srpsku” i ”hrvatsku” riječ za isti pojam i često im pridodati treću, bosansku koja će ukazati na to koliko je generiranje razlika umjetno. (Primjer: ”naranča”, ”pomorandža” i dijalektička sinteza ”narandža”). Takav je postupak legitiman u političkoj publicistici, ali literatura s njim može malo što započeti. S druge strane, nepravedno bi bilo autorici (jer ovdje mora biti riječ o njoj, ne više o pripovjedačici) prigovoriti zbog neiskrenosti. Ona doista misli da je ”sve” moglo biti spriječeno da smo, svi skupa, više razmišljali o tome da smo isti/slični i, kao takvi, i djelovali.

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno

 

Ta naivnost zaslužuje zaseban pasus kojim ću i završiti ovaj prikaz. ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ lomi se na autoričinoj žudnji usmjerenoj na razrješenje dileme koja je obilježila građansko-liberalnu političku opciju u protekle dvije bosanskohercegovačke decenije. Ta dilema odnosi se daleko više na pitanje zašto nije bilo mogućno spriječiti rat nego na ono zašto je do njega došlo. Kao pozitivni junaci u toj se priči pojavljuju predstavnici sloja odgojenog na masovnoj kulturi importiranoj sa Zapada i njezinim ispostavama u bivšoj Jugoslaviji.

 

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno.

 

S jedne strane neutralno ime, tipično za ona kakva su davana predstavnicima srednje klase u nastajanju. S druge ime koje kao šaka u oko obilježuje ”seljaka”, prezrenu figuru iz imaginacije urbanih rasista (modul raja vs. papci). Una je u toj konstelaciji pacifistica, što drugo, koja strada zbog svog angažmana. Golotrba je čovjek koji će svoje aktivnosti tokom rata na pravi način kapitalizirati u pseudo-mirnodopskoj Bosni. Ni gubitak sina, Uninog momka koji nakon zločina koji je izvršen nad njom (i koji tvori tajnovito jezgro romana) izvršuje samoubojstvo, nije dostatan da poljulja njegovu uvjerenost u pravednost stvari za koju se borio.

 

Na kraju i nije teško sumirati. Ivančica Đerić napisala je mjestimice dobar roman – dobar na onim mjestima na kojima se pomakla od neproduktivnog moraliziranja i traženja jednoznačnih objašnjenja za višeznačne događaje iz prošlosti. To je iritantna dimenzija ‘‘Nesreće i stvarnih potreba“. Snaga je njezina pripovijedanja u vještini pletenja priče. Slabost prije svega u stilističkim nedostacima. Otkloni li ih i oslobodi li se iluzija koje tekst opterećuju osobnošću, dobit ćemo neosporno kvalitetniji pripovjedački glas.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt