autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • Beležnica
    • Beo dijagnoze
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: Multiplex
    • DEMOCROACIA
    • GLOBALNI KAOS
    • IMAM PRAVO
    • Impresije i varijacije
    • Istočno od raja
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • Iz zemlje snova
    • KONTRAPUNKT
    • Kozmopoliteia
    • Ljubljanski zvon
    • Ljuta paprika
    • MAŠKARADA
    • Millenium
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (Ne)mirna Bosna
    • Nije da nije
    • Od knjige do knjige
    • Odjeci vladanja
    • Oklop od papira
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • Pisma s Trećića
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • Polupjesnik il bolesnik
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • Produžeci
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • Romanin peterac
    • RUBNI ZAPISI
    • Ruta Borisa Perića
    • SLOBODNI ZIDAR
    • Subotom uz kavu
    • Terra Sexualis
    • Under cover
    • Uvik kontra
    • Vita Croativa
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • Zimsko ljetovanje
    • RUBNI ZAPISI
  • OSVRT DANA
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • Zimin noćni izbor
    • Ruta Borisa Perića
    • Ex libris D. Pilsel
    • Književni ogledi
    • CSI: Multiplex
    • CSI Vladimira C. Severa
    • Istočno od raja
    • Bez riječi
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • Abrahamova djeca
  • Feljton
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • POROK PRAVDE <br> Josip Kregar
    POROK PRAVDE
    Josip Kregar
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Što se zbilo Uni?

Autor: Davor Beganović / 06.03.2014. Leave a Comment

nesreca-i-stvarne-potrebeIvančica Đerić, ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“. Rende, Beograd 2012.

 

Romani ‘‘Priručnik za zločin“ i ‘‘Bosanci trče počasni krug“ kanadsko-bosansko-srpske spisateljice Ivančice Đerić najavili su zanimljiv pripovjedni glas na čijoj je vještini trebalo dodatno i intenzivno raditi. Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem.

 

Doduše taj bi se prigovor više odnosio na nesolidno obavljen uređivački posao, ali je i autorica snosila svoj dio krivice. Na razini priče zamjerki je bilo daleko manje. Kostur je bio vješto sklopljen, odstupanja od kronologije korištena su kako bi se generirala napetost, dok se zaplet odlikovao angažiranošću i postavljanjem povremeno neugodnih pitanja političkome establishmentu.

Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem

 

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti. No krenimo od početka. Radnja je romana smještena na dva odredišta i prostire se preko dvije vremenske dimenzije. S jedne se strane nalazi bosansko mjesto s fiktivnim toponimom Tromuk (upotrebom realnoga označitelja Sana kao i poznavanjem ponekog detalja iz autoričine biografije moglo bi se pretpostaviti da se iza toga grada krije Prijedor); s druge strane nalazi se itekako realni prostor Vancouvera čija je zbiljnost potencirana upotrebom konkretnog označitelja.

 

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija. Priča se plete oko tajanstvenog događaja o kojemu se podaci otkrivaju iznimno štedljivo, tako da će čitateljstvo tek na kraju znati o čemu je doista i riječ, makar se njegova stravičnost da naslutiti iz govora traume kojim je roman natopljen.

 

Od prvoga je momenta jasno da Una Tromuk nije napustila svojevoljno. Pripovjedački se glas udvaja. Jedan dio romana, i to onaj koji govori o vankuverskoj sadašnjosti, ispripovijedan je u prvom licu, a njegova je vlasnica nedvojbeno Una. Tromučki se, pak, dijelovi predočavaju u trećem licu, glasom iza kojega se da naslutiti autorska instanca. Njoj, dakle, pripada pravo na rekonstruiranje i interpretiranje prošlosti. Na taj način ona stječe prednost u odnosu na ostale sudionike i sudionice naracije. No ta je prednost manje ili više prividna.

 

Zna se da u okviru kanadskog dijela romana postoji tajna čije je rješenje nemoguće bez poznavanja onoga što se zbilo u Tromuku. Tajna je, dakle, izvor traume kao trajnoga stanja koje determinira Unu. Pitanje je hoće li njezino razrješenje dovesti do ukinuća traume, do izlječenja jedne oboljele psihe. Odgovor je, da prejudiciram, negativan. Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu.

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti

 

Koji su stožeri priče što je plete Ivančica Đerić? Na prvome se mjestu nedvojbeno nalazi obitelj pripovjedačice. Una, njezin brat i sestra sa svoje dvoje djece čine ”ćeliju društva” u kojoj se ocrtava egzilantska sudbina. Kanada je pozadina odvijanja radnje, ali ono što dominira je stalno prebacivanje onoga što se zbilo u Bosni na poprište sadašnjosti. Upravo se tim kompulzivnim kretanjem generira pripovjedni tekst.

 

Sestrin je egzil dvostruki, on kao da simbolizira neprestano pomicanje s jednoga na drugo mjesto koje poprima obilježje circulus vitiosusa. Iz Bosne u Švicarsku, u Kanadu, gdje se opet nije zadovoljno… Smirenje bi, doista, značilo i kraj pripovijedanja, a do njega ne smije doći. Stoga i kanadska priča ima svoju zagonetku, ali nju se uvodi in medias res. Već na kraju prvoga poglavlja brat nestaje. Ponešto iskusniji čitatelj shvatit će da je njegov nestanak prolazna stvar, da se iza njega ne krije ništa letalno. Određena autoričina naivnost zasigurno je razlog zbog kojega se moment napetosti suspendira i prije nego što se uopće i započeo razvijati.

 

Valja biti blagonaklon kao kritičar i ne zanovijetati previše. Stoga se vraćam na dvostruki motivacijski sklop kojim se izražava paradoksalno stanje u kojemu se nalazi Una. Naime, njezina je kanadska karijera uspješna, napredovala je prilično visoko u menadžerskoj strukturi reklamne agencije, ali bez obzira na uspjeh prati je difuzni osjećaj nezadovoljstva. Može ga se povezati s naslućenom traumom (”onaj događaj”), ali i s još nečim bitnim. Naime, u Jugoslaviji je bila nadarena crtačica stripova, a to je vokacija kojoj se u Kanadi ne može posvetiti – otuda i frustracija. Uostalom i odluka da napusti dobro dotirani posao donesena je u trenutku susreta s grafičkim romanom koji je pomjera iz uljuljkanosti u sigurnoj egzistenciji.

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija

 

I ovdje je posredovani osjećaj ponešto difuzan. Hoće li Una opet početi crtati stripove? Na to pitanje kao da nema odgovora. Koloplet se tajni na taj način proširuje: brat, događaj koji je generirao traumu, prestanak crtanja… Čak i za relativno obiman roman (319 stranica) čini se da je to gomilanje redundantno.

 

Uz sve to dolazi i sljedeći secret service moment. Tromuk i Vancouver spojit će se u liku Erosa, mladog i gladnog ljubavnika koji emigrantskim kanalima (takorekuć preko veze) uspijeva doprijeti do Une i njezina dotada relativno dobro ograđenog svijeta. Upravo se u konstruiranju njegova imena nalazi ona zamjerka što sam je već na početku teksta stavio pripovijedanju Ivančice Đerić. Banalnost je riječ pod koju je se može supsumirati.

 

Naime, poput kakvog stalnog epiteta, koji bi bio primjeren epici, ali ne i postmodernome romanu, Eros se pojavljuje (gotovo) uvijek kao ”Eros iz Tromuka”. Sve je to legitimno, ali ono što doista smeta je ponavljanje. Doista, ne moramo beskrajno mnogo puta čuti dosjetku kako bi se uvjerili u njezinu poantiranost. Upravo su tu prikriveni momenti stilske nepažljivosti koji su u novom romanu doduše rjeđi nego što je to bio slučaj u ranijima, ali su ipak tu – neprevidivi i izbježivi. Uz to dolazi i sintagma u kojoj se, nevješto, poigrava sa ”s” u njegovom imenu, kao da mu se hoće pridati dvostruki identitet, koji ekvilibrira između naivčine iz narodne pripovijetke i grčkoga boga ljubavi.

 

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez” pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ. Mogućno je da na ovom mjestu provijava dašak feminizma. Ako tomu i jest tako, onda ga se može proglasiti dobrano nategnutim ili, dobrohotnije, naivnim.

Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu

 

Kakva je, dakle, uloga Erosa u romanu? S jedne strane on je označitelj izgubljenog zavičaja. S druge se pojavljuje kao označeno onoga što je u izgubljenom zavičaju novo. Zbog svoje mladosti spriječen da se sjeti onoga ”što je bilo ranije” njegova će svijest agirati samo u stanju vječite, nametnute sadašnjosti.

 

Egzilanti, ljudi koji su ”otišli”, pa se vratili, za njega su, unutar tromučke zbilje, tek ”povratnici”. U toj je obilježbi nemogućno prečuti kritički glas autorice, Ivančice Đerić, usmjeren na osudu jednoumlja koje je naslijedilo nekadašnji multinacionalni život Bosne i Hercegovine. Postoji i moment kojim će se Eros, bar na izvjestan način, intelektualno spojiti s Unom. Ono što ih povezuje je strip, makar se njegov ukus nalazio na tankoj liniji koja ”osmu umjetnost” dijeli od kiča. Njegovi su junaci crtani likovi iz pera Sergia Bonellija, prije svih Zagor.

 

Ta karika će ga povezati i s Jugoslavijom, zemljom u kojoj je Bonelli bio možda čak i snažnije prisutan nego u matičnoj Italiji, da se o ostaloj Europi i ne govori. Moment inicijalnoga paljenja erotičnoga junaka bit će otkrivanje stripova što ih je u predratnim tromučkim novinama objavljivala Una.

 

Prema tome, Erosov odlazak u Kanadu svjedoči o vezi koju Una još uvijek održava s Tromukom. Njegov je egzil rezultat socijalne nesigurnosti (naravno, ovaj iskaz treba shvatiti kao litotu, preciznije je govoriti o beznađu). Tu se srećemo sa sljedećim stereotipom iz tekstova koji tematiziraju egzil. Eros do Kanade dolazi nakon poznanstva s djevojkom zaposlenom u nekoj u Bosni djelatnoj NGO. Ona mu otvara mogućnost emigracije koju bezrezervno prihvaća.

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez”, pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ

 

No ono što je Aleksandar Hemon nekoć briljantno iskoristio kako bi stvorio jedan od najuvjerljivijih toposa bezizglednosti u cijeloj egzilantskoj književnosti ovdje se perpetuira kao blijeda i klišetizirana preslika. Crtačica stripa čija je obećavajuća karijera prekinuta ratom (ali još nečim o čemu nam se informacija uskraćuje) i frustrirani mladić za kojega su predratno i ratno vrijeme stvar povijesti spajaju se na terenu koji je i geografski i kulturalno odijeljen od Jugoslavije. (Bilo bi zanimljivo usporediti načine na koji Kanadu u svoje pripovjedne tekstove integriraju David Albahari u, recimo, ‘‘Svetskom putniku“ ili ‘‘Snežnom čoveku“ i Ivančica Đerić. Odustajem od te usporedbe koja bi, možda, bila i nepravedna.)

 

Unina se tajna, izvor njezine traume, razotkriva postupno. Asocijativnim se putem nagoviješta da joj se u Tromuku desilo nešto čije su posljedice neotklonjive, jedan gubitak koji je upisan u tijelu. Taj dio romana Ivančica Đerić vodi suvereno. Ukazuje se na nokat na palcu koji ne može narasti, da se naslutiti i da je Eros, preko informacija koje je dobio od oca, upućen u zbivanja što su dovela do rasapa etičkog kodeksa koji je držao zajednicu na okupu. No ti momenti traju kratko.

 

Tekst otklizava u nesigurno i nespretno onog trenutka kada se u njemu autorski glas amplificira. Opet dolazi do nesvrsishodnih ponavljanja, ali najpenetrantnija su ona koja bih mogao svesti pod oznaku ”što nam je sve to trebalo”. Jedan je to od tipičnih izazova kojima podliježu spisatelji/ce na tlu bivše Jugoslavije u želji za izgradnjom i provođenjem konzekventne moralne pozicije. Krajnji mu je cilj nivelacija krivnje koja se realizira na nekoliko razina. Jedna bi se mogla svesti na postulat da smo svi jednaki, ili bar da se svi jednako dobro razumijemo. Najčvršći je dokaz tomu jezik kojim se govorilo u Jugoslaviji.

 

Autorica svoju ideju jednakosti provodi tako što će jukstaponirati ”srpsku” i ”hrvatsku” riječ za isti pojam i često im pridodati treću, bosansku koja će ukazati na to koliko je generiranje razlika umjetno. (Primjer: ”naranča”, ”pomorandža” i dijalektička sinteza ”narandža”). Takav je postupak legitiman u političkoj publicistici, ali literatura s njim može malo što započeti. S druge strane, nepravedno bi bilo autorici (jer ovdje mora biti riječ o njoj, ne više o pripovjedačici) prigovoriti zbog neiskrenosti. Ona doista misli da je ”sve” moglo biti spriječeno da smo, svi skupa, više razmišljali o tome da smo isti/slični i, kao takvi, i djelovali.

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno

 

Ta naivnost zaslužuje zaseban pasus kojim ću i završiti ovaj prikaz. ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ lomi se na autoričinoj žudnji usmjerenoj na razrješenje dileme koja je obilježila građansko-liberalnu političku opciju u protekle dvije bosanskohercegovačke decenije. Ta dilema odnosi se daleko više na pitanje zašto nije bilo mogućno spriječiti rat nego na ono zašto je do njega došlo. Kao pozitivni junaci u toj se priči pojavljuju predstavnici sloja odgojenog na masovnoj kulturi importiranoj sa Zapada i njezinim ispostavama u bivšoj Jugoslaviji.

 

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno.

 

S jedne strane neutralno ime, tipično za ona kakva su davana predstavnicima srednje klase u nastajanju. S druge ime koje kao šaka u oko obilježuje ”seljaka”, prezrenu figuru iz imaginacije urbanih rasista (modul raja vs. papci). Una je u toj konstelaciji pacifistica, što drugo, koja strada zbog svog angažmana. Golotrba je čovjek koji će svoje aktivnosti tokom rata na pravi način kapitalizirati u pseudo-mirnodopskoj Bosni. Ni gubitak sina, Uninog momka koji nakon zločina koji je izvršen nad njom (i koji tvori tajnovito jezgro romana) izvršuje samoubojstvo, nije dostatan da poljulja njegovu uvjerenost u pravednost stvari za koju se borio.

 

Na kraju i nije teško sumirati. Ivančica Đerić napisala je mjestimice dobar roman – dobar na onim mjestima na kojima se pomakla od neproduktivnog moraliziranja i traženja jednoznačnih objašnjenja za višeznačne događaje iz prošlosti. To je iritantna dimenzija ‘‘Nesreće i stvarnih potreba“. Snaga je njezina pripovijedanja u vještini pletenja priče. Slabost prije svega u stilističkim nedostacima. Otkloni li ih i oslobodi li se iluzija koje tekst opterećuju osobnošću, dobit ćemo neosporno kvalitetniji pripovjedački glas.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Beograd, Davor Beganović, Dominic LaCapra, Ero, Freud, Ivančica Đerić, knjiga, lektira, Nesreća i stvarne potrebe, Rende, Tromuk, Una, Vancouver

Pažljivi rezbar naracije

Autor: Enver Kazaz / 27.02.2014. Leave a Comment

Ivankovic Price naslovnicaVareš, planina Zvijezda i njen Zvjezdangrad ključni su toposi u pričama Željka Ivankovića. Planina i njen grad, doduše, u pričama za djecu, kako taj žanr u kojemu se prepleću fantazija, stvarnost, oniričko, iskustveno, obrazovno, odgojno, jednom riječju igra mašte u jeziku koja baštini bajku, basnu, uspavanku, poučnu priču itd., određuje književna znanost u nastojanju da klasificira umjetnost riječi.

 

No, ti toposi nose Ivankovićeve prozne svjetove tako da se u njima gubi razlika između fiktivnog i stvarnog, fantastičnog i realnog, snovidog i faktografskog, a oni, ti prozni svjetovi, streme u različitim pravcima.

 

Jednom odlaze u prošlost, u bosansku srednjovjekovnu povijest, njenu egzistencijalnost i ljudske drame u njoj na osnovi kojih se goneta transvremenost i transkulturalnost čovjekove sudbine.

Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti

Drugi put, pak, ti svjetovi streme da dosegnu čudnovato i fantazmagorijsko, ono iza predmetne i ukupne pojavne stvarnosti, kako bi uhvatili u mrežu riječi transcendentalno i na njemu ukotvili ljudsku egzistenciju u prostoru koji se ne može pojmiti racionalnim kategorijama, nego onim što dolaze iz ezoterijskog tipa znanja i njemu sukladnog modela kulture.

 

Treći put i Vareš, i Zvijezda, i povijesno-maštovna stvarnost srednjovjekovne Bosne odlebde u čistu jezičnu igru kojoj kao da je cilj usmjeriti se na samu sebe, na način na koji se realizira, a priča jest na koncu metatekstualna igra opsjednuta sobom i gotovo bez interesa za bilo koji oblik realnosti.

 

Četvrti put ti se svjetovi usmjeravaju na povijest i njen kulturni sadržaj nastojeći biti kulturnopovijesnim arhivima grada, planine ili nekog drugog toposa, a prostorne relacije koje određuju ljudsku sudbinu usmjeravaju se k svojoj vremenskoj dimenziji tvoreći osobeni arhiv kulture i iz nje proizašlog smisla ili besmisla ljudske egzistencije.

 

Naredni put, Ivankovićeva proza bazira se na ljubavnom narativu, paradoksalnosti ljubavi koja je obećanje sreće i sklada, a zna se izvrći u krajnji nesporazum i apsurd. Ili se prozni svjetovi usmjeravaju k ličnom iskustvu i porodičnoj sudbini, a priča onda funkcionira kao ispovijest, odnosno kao fragmentarna porodična kronika.

Model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse

 

Na koncu, Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti.

 

Nabrojani niz intencija proznih svjetova posvjedočuje koliko je tipološki i modelativno razuđen Ivankovićev prozni opus i koliku mrežu razlika u sebi posjeduje. Sposobnost da priču organizira na tako različite načine ukazuje na to da je Ivanković jedan od najplodnijih prozaista našeg vremena ne samo u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti već i u znatno širim kontekstima, pogotovu onim koji pripadaju štokavskom jezičkom izrazu iz kojega su proizašli hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski standardni jezici.

 

Iznimno su rijetki prozaisti sposobni da na osnovi jedne relativno uske topografske podloge izgrade tako različit prozni svijet, koji kulturološki i povijesno jest svijet izjedna, ali u svom formativnom obrascu i načinu izvedbe on je prozni kosmos razlika.

 

AUTOGRAF Željko IvankovićUz to Vareš, Zvijezda i Bosna mijenjaju u Ivankovićevoj prozi svoj narativni izgled, pa su učas u heterotopijskoj igri, gdje se realni prostor preobražava u utopijsko, s nakanom da iz utopijske dimenzije promotri i osvijetli nesavršenost stvarnih prostornih i njima sukladnih kulturnih, egzistencijalnih, ukupnih društvenih i drugih relacija.

 

Vremenske granice pri tom u prostoru razvijaju svoje identitarne razlike, na osnovi kojih se povijest upisuje u prostor ili ponire u ljudsku psihu, um, čak i tijelo, temeljito ih (pre)oblikujući. Stoga se može reći da spomenuti toposi ne tvore samo Ivankovićevu proznu topografiju nego i simbolički Ivankovićev markesovski Macondo.

 

U njemu izranja galerija likova i njihovih sudbina rasprostrta od borbe s transcendentalnim, čudovišnim, zlim, s onim vrstama usuda koje nadilaze čovjekove racionalne sposobnosti, bez šanse da se umakne njihovoj nemilosrdnoj sili.

Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist

 

Taj model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse.

 

Mirakulski ambijent tih priča ima i svoj gnoseološki učinak, jer susret s izvanrazumskim preoblikuje spoznajni horizont, kao npr. u priči o Florijanovom iskustvu čuda u kojemu nije moguće bilo kojim racionalnim aparatom objasniti susret s onostranim. Otud prostor Vareša i Zvijezde jesu arkadijski toposi u kojima se junaci nose s nekim od transcendenasa koji ih nadilaze i koji proširuju horizont egzistencije.

 

Arkadijski prostor potom se pretvara u kulturološki arhiv gdje kultura postaje egzistencijalna šifra smisla postojanja, a vremenske granice u kulturi nadaju se i kao granice redefiniranja ljudskosti. Iz takve perspektive promatrana Ivankovićeva priča spada u model kulturološke proze koja hvata kulturalne hijatuse kao tačke egzistencijalne praznine i uzaludne potrage junaka za bilo kojim oblikom čvrste, koherentne egzistencije.

 

Povijesna priča, pak, na bazi redefiniranja koncepta povijesti u horizontu postmodernističke poetike, uronjena je u srednjovjekovnu Bosnu, da bi se u naraciji izgubila granica između visokog i niskog, plemićkog i pučkog, a ljubavni narativ zna u priči osporiti onaj herojskocentrični.

 

Na drugoj strani, u takvom modelu priče se mitotvoračkom, idealističkom projektu bosanskog srednjovjekovlja, na kojemu političke ideologije grade mitove o utopijskoj zemlji u prošlosti, zemlji dobrih Bošnjana, suprotstavlja priča ljudi koji iz podnožja društvene stratifikacije hrabro prelaze granice društvenih normi. Pri tom, na bazi spajanja realnog i snovidog, iz horizonta planine Zvijezde u tzv. dječjim pričama izrasta heterotop Zvjezdangrada u kojemu se isprepleću bajkovito i žuđeno, a priča postaje osobenom postmodernom bajkom.

Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu

 

Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist.

 

U svom postegzistencijalističkom poetičkom zasnovu Ivankovićeva proza oslanja se na iskustvo tzv. bosanskih neoavangardista i fantastičara, ali ne samo njihovo iskustvo već i znatno šire, muzilovsko, ili prustovsko, odnosno kamijevsko i sartrovsko, samo da spomenem neke poetičke međaše, da bi se u poetičkom rasteru stopila s postmodernističkim proklizavanjem u žanrovskim granicama.

 

Zato je ta proza nekad poetski intonirana, nekad kroničarski, nekad je bajkovita u svome temelju, nekad postmodernistički mirakul, a nerijetko psihološka, odnosno simbolička priča.

 

U tom istraživanju narativnih prosedea, Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu.

 

Jednom riječju, pisac koji pokazuje moć priče i pričanja kao stalnog estetskog zavođenja i vještog  tkanja raznorodnih proznih svjetova. A oni, s osloncem na topose Vareša, Zvijezde i Zvjezdangrada, iz lokalnog uspijevaju doseći općeljudske situacije egzistencijalnog zatočenja u kojima se brišu granice i u prostoru i u vremenu i postaju simbolima jedne jedine stvarnosti, one unutrašnje iza očnih kapaka, o kojoj je tako inspirativno pisao Ivo Andrić obrazlažući ljudsku potrebu za pričanjem priča.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Bosna, detalj, Enver Kazaz, Fragment, Ivanković, književnost, lektira, Lukić, naracija, planina, proza, rat, Vareš, zamka, Zvijezda

Sarajevska knjiga mrtvih

Autor: Davor Beganović / 13.02.2014. Leave a Comment

Miljenko Jergović, ‘‘Rod“, Fraktura, Zaprešić 2013.

 

rodPromatrati nastajanje jedne knjige, in statu nascendi, takorekuć, pratiti kako se pojedini njezini dijelovi samostalno pojavljuju, a bez mogućnosti da vidimo kakav će raspored poprimiti kada se nastajanje zamijeni trajnošću – bio je to izazov pred koji nas je tokom prošle godine stavio Miljenko Jergović.

 

Na njegovoj se internetskoj stranici moglo promatrati kako se pojedine kockice bacaju po zraku, ali nije postojao način kojim bi se moglo ustvrditi kakav će biti njihov raspored onoga trenutka kad iz cyber-prostora padnu na fiksirano mjesto pisanoga teksta.

 

Nije se znalo, čak, ni kakav će naslov ti dijelovi dobiti kada se vrate u okrilje tradicionalnoga medija. Moglo se pretpostaviti da je riječ o obiteljskoj kronici, no kockice na čijim se stranicama pripovijedala povijest pojedinih sarajevskih ulica dale su naslutiti da ćemo doznati ponešto i o intimnoj topografiji grada, dok su druge ukazivale na memoarske elemente, manje povezane s privatnom poviješću, a više s obitavanjem pripovjedačke instance u društvenim krugovima koji su na utjecali na kulturni, ali i politički, život Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo nakon krvavoga pira devedesetih.

Moglo se pretpostaviti da je riječ o obiteljskoj kronici, no kockice na čijim se stranicama pripovijedala povijest pojedinih sarajevskih ulica dale su naslutiti da ćemo doznati ponešto i o intimnoj topografiji grada, dok su druge ukazivale na memoarske elemente, manje povezane s privatnom poviješću, a više s obitavanjem pripovjedačke instance u društvenim krugovima koji su na utjecali na kulturni, ali i politički, život Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo nakon krvavoga pira devedesetih

 

Radoznalost je valjalo suspregnuti i pričekati da je Miljenko Jergović sam razriješi. Moram priznati da me je, makar se možda i neskromno bilježio dobrim poznavateljem njegova djela, i ovaj put uspio iznenaditi. Ne samo da je iznenađenje bilo 1003 stranice s kojima se valjlo boriti i izboriti (ne uznemiravajte se – knjiga se, kao i sve što Jergović napiše, čita lako, on je obdareni pripovjedač), već je i raspored kockica, a on me je kao kritičara doista i najviše zanimao, pružio dostatno iznenađenje koje svjedoči o nezasićenoj želji za inovativnošću što nam je podastire svaki novi tekst ovoga spisatelja.

 

Ranije sam izvještavao o tim inovacijama: o konzekventnoj primjeni bahtinovske polifoničnosti kojom se odlikovala ‘‘Volga, volga“, ili o otvaranju prema fantastičnosti koje je dominiralo u ‘‘Psima na jezeru“; ‘‘Mačka, čovjek, pas“ bila je, pak, etida u kojoj se formalna struktura dovela do savršenstva točno propisanom duljinom na koju je svaka kratka priča (baš tako, short story) bila ”osuđena”, a ‘‘Otac“ je otvorio prostor intimnosti i autoflagelaciji, najzahtjevnijem modusu autobiografije u kojemu se valja do krajnosti suspregnuti kako se ne bi otklizalo u nesvrsishodnu lamentaciju nad sobom i tegobnošću vlastite sudbine.

 

I svaki je put Jergović, svjesni autor, proširio prostore književnoga teksta, eksperimentirajući njime bez prelaženja u hermetičnost.

 

Promatrano u svjetlu gore rečenoga može se ustvrditi da je ‘‘Rod“, i neka to bude moja ishodišna teza, eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti. Tu tvdnju baziram na spoznaji da je Jergović u ovoj knjizi spektralno ugradio sve navedene moduse pristupa pripovjednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih, o kojima će u ovome što slijedi biti i najviše riječi.

 

Prikaz, dakle, zasnivam na formalnome pristupu tekstu, da bih se onome što bi publiku vjerojatno više zanimalo – osvrtu na njegovu semantiku – približavao tek postrance i sa smanjenim interesom. To je svjesna odluka bazirana na volji da se izbjegne, bilo pozitivno bilo negativno, raspravljanje o provokativnosti Jergovićeve knjige i njezinu navodnome obračunavanju sa sredinama, kako s onom iz koje je potekao, tako i s onom u kojoj sada prebiva.

 

Držim da je ta priča, pripovijedana kako s pozitivnoga tako i negativnoga stajališta, neproduktivna i nepravedna prema ovoj, da prejudiciram, veličanstvenoj knjizi.

 

U njoj dolazi do, sa stajališta znanosti o književnosti neoprostive, greške kojom se autor izjednačuje s pripovjednom instancom. Makoliko Jergović u autobiografski obojenim dijelovima teksta smanjivao distancu između dvaju naratoloških kategorija, do njezina potpunog brisanja ne dolazi nijednog trenutka. Onaj tko ”svodi račune” sa Sarajevom nije Miljenko Jergović, već netko drugi, netko fiktivan kojega se, recimo, ne može juristički progoniti zbog njegovih napisanih riječi.

Radoznalost je valjalo suspregnuti i pričekati da je Miljenko Jergović sam razriješi. Moram priznati da me je, makar se možda i neskromno bilježio dobrim poznavateljem njegova djela, i ovaj put uspio iznenaditi. Ne samo da je iznenađenje bilo 1003 stranice s kojima se valjlo boriti i izboriti (ne uznemiravajte se – knjiga se, kao i sve što Jergović napiše, čita lako, on je obdareni pripovjedač), već je i raspored kockica, a on me je kao kritičara doista i najviše zanimao, pružio dostatno iznenađenje koje svjedoči o nezasićenoj želji za inovativnošću što nam je podastire svaki novi tekst ovoga spisatelja

 

Ako ”stvarni” Miljenko Jergović čak i doista misli to što govori o određenim mjestima, ni ta se mjesta ne mogu smatrati manje fiktivnim od instance pripovjedača. Tko želi dokazati suprotno morao bi me uvjeriti da je ‘‘Rod“ dokumentarna knjiga. Bojim se da bi mu/joj taj posao bio zaludan. Mislim da sam jasno pokazao u kolikoj ću mjeri ovim prikazom iznevjeriti očekivanja one publike koja je možda i očekivala kakvo samozadovoljno prčkanje po tuđoj intimi i procjenu u kolikoj je mjeri ono što se otkriva autentično, u kolikoj je mjeri moralni sud koji se zna čuti sa stranica knjige točan, pravedan ili pak lažan i nepravedan.

 

Dakle, o čemu je riječ u ovoj voluminoznoj knjizi? Günther je Grass svoju autobiografiju metaforički nazvao ‘‘Beim Häuten der Zwiebel“ (Dok ljuštim luk). Doduše, ta je metafora i jedino što je istinski uspjelo u knjizi. Ipak, ona se pokazuje iznimno efikasnom želi li se približiti pripovjednoj strukturi ‘‘Roda“. Ono što čini njegovu temeljnu odrednicu jest slojevitost.

 

Ovdje treba paziti. Ne govorim o slojevitosti u smislu kompleksnosti, višeslojnosti, u smislu onog, dakle, iskaza koji se rado koristi kako bi se pokazalo da neki tekst uz površinski (koji je, navodno, uvijek banalan) posjeduje i dublje slojeve u kojima se krije njegovo istinsko značenje. Po toj mehanicističkoj paradigmi vrednovanja što se više značenjskim slojeva u njemu može pronaći, to je tekst i estetski uspjeliji.

 

Jergovićev je roman slojevit zato što se sastoji iz više slojeva koji se mogu ljuštiti, poput Grassova luka, ali koji postaju toliko tanki, cizelirani, da se približavanjem kraju sama procesa njihovo pažljivo skidanje pokazuje sve kompleksnijim, sve zahtjevnijim.

 

Ostat ću još trenutak pri metafori i reći da je onaj prvi, smeđi, sasušeni sloj, kojega se nekako najlakše (i najnepravednije) odbacuje uvodno poglavlje ”Tamo gdje žive drugi ljudi”, obilježeno žanrovskom odrednicom ”predavanje”. Taj termin je povezan sa znanošću, a pripovjedna ga instanca ovdje vješto koristi kako bi postulirala svoju superiornost (ovjerovljenu autoritetom) nad primateljima naracije ali i osobnu izmještenost iz struje događanja.

 

Upravo se na toj razini, na skidanju prvoga sloja, otkriva u kolikoj je mjeri autor distanciran od onoga o čemu pripovijeda. Distanca je osobito vrijedna, i stoga ju je tako teško i realizirati, zato što je predmet pisanja kvintesencija blizine, nedistance: vlastita obitelj. Umijeće je realizirati ju, način na koji se do realizacije dolazi jest fikcionaliziranje, grandiozno i neumoljivo stavljanje u pogon imaginacije.

Promatrano u svjetlu gore rečenoga može se ustvrditi da je ‘‘Rod“, i neka to bude moja ishodišna teza, eksperiment kojim se dokidaju svi eksperimenti. Tu tvdnju baziram na spoznaji da je Jergović u ovoj knjizi spektralno ugradio sve navedene moduse pristupa pripovjednome tekstu obogaćujući ih nekolicinom dodatnih, o kojima će u ovome što slijedi biti i najviše riječi

 

Suština Jergovićeva fikcije nalazi se u paradoksalnoj maksimi ”ja sam tu ali nisam tu”. Narator se materijalizira, penetrantno se ugurava u zbivanja kojima ne može biti prisutan, kojima nije svjedok, već zbog vremenske udaljenosti koja ga odvaja od njih, dematerijalizira se, u pokretu antagonistički orijentiranome prema prvome, tako što veli: ”Tu sam ali ne mogu intervenirati, samo naknadno bilježiti”. Izmišljanje se kondenzira u vremeplovu u kojemu se nalazi nevidljivi putnik koji stoji pred likovima o kojima izvještava ali ga oni ne mogu vidjeti. On je, da parafraziram drugog bosanskog pripovjedača, ”inkapsuliran”.

 

Kakve mu prednosti pruža ta pozicija? Prije svega – neutralnost. Kolikogod se činilo da su njegove reakcije afektivne, taj se naboj razrješuje relativno jednostavno u pripovjednom tonu koji svjedoči o ravnodušnosti naratora prema onome o čemu izvješćuje. Prosudbe su mu oštre, pokatkad doista kirurške, ali one takve mogu biti jer je prema ispripovijedanome izgradio distancu svojstvenu onome koji zna više, zna bolje, distancu koja mu omogućuje aroganciju koju, doduše rijetko, zna upotrijebiti ali ne i zloupotrijebiti.

 

”Predavanje” se, prema tome, koristi kako bi se cijeloj toj ekstremnoj pripovjednoj kompleksnosti pružio motivacijski okvir. U njemu se, minuciozno i sažeto, pruža jezgro onoga što će se odvijati na narednih tisuću stranica.

 

Tri su u njemu momenta koja pitanja etike i etičnosti stavljaju u središte pažnje. Iz njih će se zrakasto širiti, a povremeno i granati, sve bezbrojne priče koje u romanu započinju, ali se u njemu vrlo rijetko završavaju. Nositelj je prvoga gotovo mitska ličnost otate Karla, čovjeka koji je Srbe spasavao od ustaša, u teškim ratnim ilidžanskim godinama, a koji su mu tu dobrotu vratili tako što su ga obranili od partizana koji su ga, nakon pobjede a zbog njegova njemačkoga porijekla, htjeli deportirati u logor.

 

Drugi je oslonjen na prikrivenoga junaka (negativnog, možda) knjige, starijeg ujaka Mladena koji, u tragičnome spletu okolnosti, biva mobiliziran u njemačku vojsku u kojoj, u sukobu s partizanima, i gine.

Ako ”stvarni” Miljenko Jergović čak i doista misli to što govori o određenim mjestima, ni ta se mjesta ne mogu smatrati manje fiktivnim od instance pripovjedača. Tko želi dokazati suprotno morao bi me uvjeriti da je ‘‘Rod“ dokumentarna knjiga. Bojim se da bi mu/joj taj posao bio zaludan

 

Treći je povezan s najnovijim ratom u Jugoslaviji, s pripovjedačem i njegovim odlaskom iz Sarajeva, a završava se opisom njegova ”prijema” u Hrvatskoj, u zemlji koja odbija biti njegova domovina, ali i koju on odbija prihvatiti kao domovinu, opredjeljujući se za status egzilanta i poziciju unutarnjeg egzila, donekle usporedivu s disidentskom u zemljama s onu stranu željezne zavjese – i prije njezina uklanjanja.

 

Tri pripovijesti, ispripovijedane u mikro-modusu, gradbena su osnova svega onoga što će doći kasnije. Ona o otati Karlu stub je kronike obitelji Stubler, priča o ujaku usijeca se kao nož u obitelj Rejc, pokazujući u kolikoj je mjeri njezin raspad, makar se de facto nikad i ne zbio u definitivnoj formi, bio sveprisutan u pripovjedačevu odrastanju, u svojemu procesualnom karakteru. Sam pripovjedač, opet, naraciju o svojemu unutarnjem egzilu povezuje s pričom o umiranju majke koja će, zapravo, tvoriti epicentar ‘‘Roda“.

 

Svakome tko poznaje Jergovićev opus postat će jasno da su u mojim trima mikro-pripovijestima upisani dijalozi s ranijim autorovim knjigama. Otata Karlo Stubler pokretač je onoga što smo mogli upoznati u ‘‘Gloriji in excelsis“, druga se priča doimlje (bolnim) suplementom vedro-melankolične ‘‘Mame Leone“, suplementom kojim se, ako ne dokida ono bar dovodi u pitanje, upravo njezina vedrina. Treća, pak, predstavlja tmurni, meditativniji i reflektiraniji, nastavak ‘‘Oca“.

 

U takvoj se konstelaciji generira dvostruka koherencija; s jedne strane teksta i njegova vlastitoga unutarnjeg svijeta, a s druge teksta i onoga što mu je, u odnosu na ‘‘Rod“ – vantekstualno ali književno, prethodilo. Tek tako brižljivo konstruirana pripovjedna struktura daje podlogu na kojoj se njezini hibridni, fragmentarni, kontingentni dijelovi uobličuju u cjelinu koja publici nalaže nužnost jedinstvene recepcije. Na taj se način ‘‘Rod“ doista i strukturira kao ”obiteljska kronika”.

 

Prije nego što kažem nešto i o njoj kratko ću se osvrnuti na dva autora s kojima Jergović uspostavlja dijaloške veze. Prva je, zbog teškog bremena smrti, jednosmjerna; druga je, i u gramatičkom i u svakom drugom smislu, imperfektivna. Budući da je Jergović i više negoli nesklon poetici (i autopoetici), budući da njegov postmodernizam rezolutno odbija jedno od najčešćih sredstava postmodernizma – metatekstualnost – poetičke/poetološke je momente njegovih tekstova nužno ekstrahirati iz nečega što bih, u nedostatku boljeg termina, označio intertekstualnom imanencijom.

Dakle, o čemu je riječ u ovoj voluminoznoj knjizi? Günther je Grass svoju autobiografiju metaforički nazvao ‘‘Beim Häuten der Zwiebel“ (Dok ljuštim luk). Doduše, ta je metafora i jedino što je istinski uspjelo u knjizi. Ipak, ona se pokazuje iznimno efikasnom želi li se približiti pripovjednoj strukturi ‘‘Roda“. Ono što čini njegovu temeljnu odrednicu jest slojevitost

 

Dva su autora čiji tekstovi tvore Jergovićevu intertekstualnu matricu Danilo Kiš i Ivan Lovrenović. Kiš se javlja diskretnije, preko aluzivnog spektra u kojemu determinirajuću ulogu igra motiv željeznice i željezničara, dok je Lovrenovićevo prisustvo izravnije; izravnost se osobito pokazuje ako se, što se zbilo vašem kritičaru, ‘‘Rod“ čita u sukcesiji s ‘‘Nestalima u stoljeću“.

 

Kišova se autobiografska integracija očeve figure u središte ”porodične trilogije” povezuje s njegovim zaposlenjem na željeznici, ali i s izradom Reda vožnje, teksta koji sjedinjuje kabalu i enciklopediju, nedovršene i nedovršive knjige kojom bi se, možda, trebale završiti sve knjige. Figure u ‘‘Rodu“ koje će prizvati asocijacije na Eduarda Sama jesu otata Karlo Stubler, željezničar koji ostaje bez posla zato što se pridružuje radničkom štrajku u Dubrovniku i, prije svega, Franjo Rejc, pripovjedačev djed i melankolični zarobljenik obiteljske tragedije.

 

Željezničar koji dugotrajno premještanje po kolodvorima bosanske provincije završava konačnim namještenjem u Sarajevu tek je posljednji u nizu onih čiji je život vezan uz vlakove i koji grade jednu od stožernih momenata ‘‘Roda“. No uz Sama ga veže i njegova uloga svojevrsnog rezervnog oca, surogata biološkoga, o čijemu smo izostajanju mogli ponešto doznati u romanu ‘‘Otac“.

 

Franjo Rejc je figura pripovjedačeve intime, utočište od ekscesivne afektivnosti kojom ga okružuju majka i baka. Karlo Stubler je čovjek koji ono što mu se zbiva i ono što prati bilježi u Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika, svesku koji je svojevrsni pendant ‘‘Kondukteru“ Eduarda Sama, kabalističkoj knjizi koja je u svojoj enciklopedijskoj strukturi zrcalila ‘‘Baštu, pepeo“ i anticipirala ‘‘Enciklopediju mrtvih“. U jednom će se poglavlju knjige Jergovićev pripovjedač pomalo braniti od ove veze, smatrajući da vezanost uz željeznicu nije dovoljna za njezinu stabilnost, ali će istovremeno i ”priznati” da postoji nešto, pripadnost Kakaniji, što će povezati Stublere i Rejce sa Samom.

 

Gdje je, u odnosu na Kiša, mjesto u ‘‘Rodu“ predviđeno Ivanu Lovrenoviću? Ako je Kiš ”daleki predak” koji u romanu egzistira intertekstualno, onda je Lovrenović stariji suvremenik, nekadašnji mentor a sadašnji ravnopravni sugovornik.

Jergovićev je roman slojevit zato što se sastoji iz više slojeva koji se mogu ljuštiti, poput Grassova luka, ali koji postaju toliko tanki, cizelirani, da se približavanjem kraju sama procesa njihovo pažljivo skidanje pokazuje sve kompleksnijim, sve zahtjevnijim

 

U tome je smislu ‘‘Rod“ knjiga koja, s Jergovićeve pripovjedačke pozicije, varira i suplementira teme koje su obilježile ‘‘Nestale u stoljeću“. Dva su pripovjedača, međutim, antipodi, što se tiče temperamenta i mentaliteta, tako da je ono što ih povezuje difuzni osjećaj pripadnosti nečemu čemu se ne pripada, nečemu što je izvana nametnuto, što čovjek ne može birati, već samo prihvatiti ili odbaciti. To je nešto, naravno, Bosna koju Jergovićev pripovjedač, evo i kontrasta, doživljava, a i o njoj pripovijeda, puno šire nego Lovrenovićev.

 

Prvi je ravnodušan, povremeno i netrpeljiv, drugi voli, zaboravljajući sve nepravde koje su mu nanesene i destilirajući ono što je, za njega, lijepo. Za prvoga Bosna egzistira kao jedno u nizu prolaznih mjesta na koje su naplavine vremena dovele njegovu obitelj. Gubitak je, prema tome, nesupstancijalan. Za drugoga je gubitak Varcara, ali i onoga što on metonimijski, pars pro toto, predstavlja, trajni izvor melankolije, onog frojdovskog afekta koji je postao temeljna odrednica postmodernizma.

 

Mimo ovih razloga pojavljuju se sličnosti, od kojih je jedna toliko dominantna da je sposobna (gotovo) ukinuti diferenciju. Riječ je o ulozi sjećanja i pamćenja u konstrukciji tih dvaju romana. I u jednom i u drugom slučaju strukture romana počivaju na rekonstrukciji prošlih zbivanja koja je bazirana na dvjema centralnim tehnikama: s jedne strane sjećanje, kao moment individualnog, vrlo često nesistematičnog i kaotičnog, lako povezivo s oralnim, a s druge pamćenje, zasnovano na sustavnom radu na očuvanju prošlih zbivanja, njihovu brižljivome arhiviranju, dokumentarističkom obrađivanju i sortiranju – te prema tome i na istaknutijoj komponenti kolektivnoga.

 

Budući da su i ‘‘Rod“ i ‘‘Nestali u stoljeću“ djela i rezultati fikcije, nije nužno da se pisani dokumenti koji su sadržani u njima pokažu autentičnim: oni mogu biti i izmišljeni, njihova se funkcija/funkcionalnost unutar pripovjednoga teksta ne mijenja. Dakle: ne tiče nas se je li Karlo Stubler doista vodio svoj kalendar. Ono što je važno jest da je Kalendar smisleno inkorporiran u onu cjelinu koja se zove ‘‘Rod“. Tada se i pitanje o njegovoj istinitosti, koje bi bilo relevantno za kakav historiografski tekst, pokazuje obsoletnim.

 

Miljenko Jergović by Ivan Posavec

Snimio: Ivan Posavec

U sljedećem bih koraku trebao i početi raditi ono što se od mene, zapravo, i očekuje: pisati prikaz. Pa dobro, ako je tomu tako, makar bi mi bilo puno draže govoriti na razini koja se ne bi ticala posredovanja informacija, o onome što me fascinira u formalnoj realizaciji teksta.

 

Ipak, i iz onoga što je dosada rečeno mogu se donijeti zaključci, makar i krnji, o čemu se u romanu radi, jer on doista, makar u to na osnovu dosada rečenog bilo i teško povjerovati, i ima radnju, pa će mi time i posao biti unekoliko olakšan. Nakon uvodnog dijela, kojega Jergović, sjetit ćemo se, označuje kao ”predavanje” slijedi drugi koji isto tako ima naslov i podnaslov: Stubleri. Jedan porodični roman. Roman, dakle, unutar romana. U njemu se pripovijeda kronika jedne obitelji, od patrijarha – otate Karla – pa do Olge, pripovjedačeve bake, osobe čijom se smrću de facto završava povijest obitelji Stubler, ili bar onaj njezin dio koji će pripovjedač nazvati romanom.

 

Treći dio Rudari, kovači, pijanci i njihove žene najkraći je, a podnaslov Kvarteti izvješćuje o glazbenom kvalitetu koji mu se pridaje. U njemu središnje mjesto zauzima druga grana pripovjedačeve obitelji, ona koja je Bosnu obilježila (i koju je Bosna obilježila) rudarskim i kovačkim zanatom. Dominantni toponimi više nisu male željezničke postaje (koje određuju život Stublera), već Kreševo, Kakanj… Srednja Bosna stječe životnost i živopisnost na kakvu smo navikli u zbirci pripovjedaka Karivani.

 

Sljedeći je dio onaj koji će, vjerojatno, izazvati najviše sablazni. U njemu se tematizira majčino polagano umiranje. Ime mu je Mama Ionesco, a žanrovska odrednica, evo i malo novinarstva, reportaža. Glazbeni intermeco kojeg je indicirala povijest Karivana produžava se u modernističko kazalište apsurda. Ispripovijedano se kreće na granici tragedije, no ipak ne otklizava u nju, zahvaljujući proplamsajima humora – makabričnim ali povremeno i empatičnim.

 

Odnos pripovjedača prema majci je ambivalentan, njezina bolest neće prizvati žaljenje ili suosjećanje, negativna energija čekala je odveć dugo da se sada ne bi ispraznila. Ipak, nije riječ o osveti. Ona bi bila preplitka za etično u pripovjedaču. Njegova strategija je idealna za nekoga tko, poput Šeherezade iz ‘‘Tisuću i jedne noći“, pripovijedanje izjednačuje sa samom životnom aktivnošću. On će se takorekuć žrtvovati, povući se s položaja koji mu, po prirodnoj nužnosti, pripada i majci prepustiti ulogu pripovjedačice. Makar o njoj ponekad oštro sudio, krivio je za zanemarivanje čija je žrtva znao biti u djetinjstvu, on je – vlasnik pripovjednog teksta ali i sjećanja na doživljeno – obdaruje sposobnošću da pripovijeda i da pripovijedanjem produžuje život.

Svakome tko poznaje Jergovićev opus postat će jasno da su u mojim trima mikro-pripovijestima upisani dijalozi s ranijim autorovim knjigama. Otata Karlo Stubler pokretač je onoga što smo mogli upoznati u ‘‘Gloriji in excelsis“, druga se priča doimlje (bolnim) suplementom vedro-melankolične ‘‘Mame Leone“, suplementom kojim se, ako ne dokida, ono bar dovodi u pitanje, upravo njezina vedrina. Treća, pak, predstavlja tmurni, meditativniji i reflektiraniji, nastavak ‘‘Oca“

 

To je humani Šahrijar kojemu je stalo do života njegove suputnice. Stoga je i nagovara na priču, primorava je da se sjeća najsitnijih detalja, da rekonstruira povijest obitelji koja se, tek u njezinoj – nedovršenoj – priči konstruira kao identitarno traganje, geološko raskapanje slojeva kojim se traži ”suština” znajući da suštine nema, da je suština upravo u traženju nedosežne suštine, da će se bosanska priča jedne nebosanske obitelji skončati onog trenutka kada njezina posljednja, u Bosni živeća, članica nestane.

 

Inventarna knjiga, jedina, nema podnaslov. 150 stranica toga poglavlja inventarizirat će likove koji su prolazili kroz život Stublerovih i Rejcovih, dodirivali se s njima, ostavljajući, ili neostavljajući, tragove. No kolikogod ovo poglavlje izgledalo usmjereno na druge osobe, ono je, na paradoksalan način, najintimnije od svih u knjizi.

 

Upravo se u njemu zbiva depersonalizacija okoliša, ali i njegova personifikacija. Jergovićev pripovjedač, vodeći nas sigurnom rukom kroz mjesta koja su obilježila život njega i njegove obitelji u Sarajevu, ispisuje intimnu geografiju toga grada. Ulice su nositeljice živoga sjećanja a pripovjedač, virtualno se krećući njima, rekonstruira ono što je izgubljeno, za njega i za njegovu intimu.

 

Tamo gdje nije osoban, gdje se ponajviše udaljava od svoje unutarnjosti, postaje, zapravo, najosobniji – utoliko što se u najvećoj mogućoj mjeri definira i determinira prema gradu, što postaje ono što jest kada se stopi s njegovim ulicama, njegovoj topografijom, njegovim reljefom – u jednu riječ s njegovom poviješću i geografijom.

 

Postati jedno s nečim neživim i samim tim postati/ostati živ, to je cilj koji se konzekventno slijedi i realizira u ‘‘Rodu“, a osobito u njegovom dijelu koji postoji pod ekonomsko-trgovačkim, neutralnim imenom Inventarna knjiga. Kritičaru nije lako izabrati favorizirani ”predmet” inventarisanja. Ako me se baš pita, reći ću da je to poglavlje ”Ulica porodice Foht, ili kraj umjetnosti”. Na primjeru se jedne ”ćelije društva” pokazuje lijeva tradicija Sarajeva, jeziva revnost s kojom se ustaška vlast u trenutku neposredno pred poraz obračunala s gradom koji joj se sistematski suprotstavio, pokazuje se groza antisemitizma i iz njega proizašloga holokausta ali i, dobro prikriveno i potisnuto, sudjelovanje muslimanskih bosanskih elita u najvećem zločinu koji je svijet doživio za svojega postojanja.

‘‘Rod“ je knjiga koja, s Jergovićeve pripovjedačke pozicije, varira i suplementira teme koje su obilježile ‘‘Nestale u stoljeću“. Dva su pripovjedača, međutim, antipodi, što se tiče temperamenta i mentaliteta, tako da je ono što ih povezuje difuzni osjećaj pripadnosti nečemu čemu se ne pripada, nečemu što je izvana nametnuto, što čovjek ne može birati, već samo prihvatiti ili odbaciti. To je nešto, naravno, Bosna koju Jergovićev pripovjedač, evo i kontrasta, doživljava, a i o njoj pripovijeda, puno šire nego Lovrenovićev

 

Nakraju, i zaborav koji je proistekao iz tog potiskivanja i koji neće nestati ni onda kada pravednici, suočeni sa svojom tragedijom, budu odbili preispitati vlastitu savjest. Pripovjedač će tu kompleksnu priču umotati u ”u ulicu[u] čudna oblika, zavojit[u], nepraviln[u]” koja će upravo svojom ”zavojitošću” i ”nepravilnošću” simbolizirati sve nepravde i ”krive Drine” povijesti i, osobito, zemlje opsjednute poviješću. Umotavši ulicu u veo vlastitih uspomena uspjet će simboliku prenijeti i na sljedeću razinu, onu na kojoj se individualno takorekuć neprimjetno ulijeva u kolektivno, pojedinačno u opće, u borbu u kojoj hegelovska dijalektika neće moći pronaći svoje spasonosno razrješenje.

 

Korak dalje i naći ćemo se pred najobimjim dijelom ‘‘Roda“, onim s naslovom Kalendar svakodnevnih događaja i podnaslovom fikcije. Neprevidivo je Jergovićevo poigravanje Borgesom, onom njegovom zbirkom pripovjedaka koju su Srbi preveli kao ‘‘Maštarije“, Hrvati kao ‘‘Izmišljaji“, a koja se u originalu zove, sasvim kako treba, ‘‘Ficciones“ (Fikcije).

 

Ranije sam izvještavao o prikrivenim (ali i jasnijim) afinitetima Jergovićeve proze prema fantastici (‘‘Freelander“ i ‘‘Psi na jezeru“ bit će dostatni kao primjer), ali u knjizi poput ‘‘Roda“ za nju, na prvi pogled, ne bi trebalo biti mjesta. No prvi pogled vrlo često vara. Kalendar pripovijeda o posljednjoj pripovjedačevoj posjeti Sarajevu. Majka je na samrti, morfij joj ublažava posljednje dane, komunikacija je postala nemogućna. Napomenuo sam da je u motivacijskom sklopu upravo njezino pripovijedanje o obitelji, ali o ostalim stvarima kojih se sjeća, centralni nositelj pripovjednoga teksta. Konzekventnim se razaranjem te mogućnosti verbalne razmjene zapravo i otvaraju prostori za ”fikcije”, štoviše one se guraju u samo središte naracije, pa čak i u svojemu najradikalnijem raskidu sa zbiljom – fantastikom.

 

Stanje pomućene svijesti, koje je kod majke inducirano djelovanjem medikamenata, kao da se projicira na samoga pripovjedača i njegovo opažanje okoliša koje postaje nesigurno i difuzno. Cijeli je Kalendar somnambulno lutanje noćnim Sarajevom i pokušaj konzistentnoga pripovijedanja priče. Taj se pokušaj pokazuje neostvarivim. Pojačano afektivno stanje pripovjedača onemogućuje mu kontinuirano nizanje događaja. On ostaje zatvorenik svojega unutrašnjega stanja a rezultat je toga prekidanje tek započetih priča, ukazivanje na to da bi ih se moglo završiti kada bi se imalo volje, vremena, u krajnjoj liniji i potrebe.

 

Konstruirano u tom modusu, kojega bi se moglo označiti modusom iznevjerenih očekivanja, to se poglavlje uklapa u red postmodernih pripovjednih tekstova čiji je cilj ukidanje samoga pripovjednog teksta. Naravno, najpoznatiji je (i najradikalniji) primjer te strategije roman ‘‘Ako jedne noći zimski putnik“ Itala Calvina. Priče o obitelji granaju se i obuhvaćaju druge ljude, koji sa Stublerima i Rejcovima imaju tek minimalne dodirne točke.

Neprevidivo je Jergovićevo poigravanje Borgesom, onom njegovom zbirkom pripovjedaka koju su Srbi preveli kao ‘‘Maštarije“, Hrvati kao ‘‘Izmišljaji“, a koja se u originalu zove, sasvim kako treba, ‘‘Ficciones“ (Fikcije)

 

Između priča o tim ljudima (Albert Berti Plaschka, don Emanuel Prpić, Ganimed Troyanovsky) usijecaju se, poput intermeca, izvještaji o noćnom pohodu kroz Sarajevo koji kao da proistječu iz jezgra njemačkog romantizma, kao da ih se crpjelo iz Bonaventurine Nachtwache, dok se rasprava o pčelarskom umijeću Franje Rejca doimlje kao intimna posveta Aleksandru Hemonu i njegovoj pripovijesti The Bees, Part 1 iz zbirke ‘‘Love and Obstacles“.

 

Knjiga se završava kodom Povijest, fotografije. Fotografija na njezinom početku reprezentira bračni krevet koji je pratio povijest obitelji od 1923. do majčine smrti 2012. Postelja koja je služila baki i djedu od početka zajedničkog života krug svojega postojanja završava onog trenutka kada se (na jednoj njezinoj polovici) okončava majčin život. Simbolički naboj koji se krije u letalnom ishodu koji se opetovano zbiva na dugotrajnome predmeta govori i o makabričnome karakteru cjelokupnoga obiteljskog albuma. Slaganje slika, s komentarima pripovjedača, pratit će, po prvi put, kronologiju.

 

Prva fotografija Olge i Franje Rejca, snimljena na dan vjenčanja, otvorit će personalni niz, a zatvorit će ga posljednja, snimljena u Drveniku, neposredno pred Franjinu smrt. Kao što je krevet stajao na početku, tako je i red da se album završi nečim neživim. To će biti aktualni snimak zgrade u kojoj je obitelj provela najveći dio sarajevskoga života.

 

Ne možemo procijeniti kolike su se promjene na njoj zbile, nemamo slikovnu informaciju te nam valja povjerovati pripovjedačevim riječima koji krug vraćanja u prošlost zatvara kupovinom Plavog radiona, ”jer to je jedini predmet u dućanu koji je izgledao kao u vrijeme dok smo tu stanovali”. Predmet kupljen u radnji posljednji put jest sredstvo za čišćenje. Čega? Otvoreno je to pitanje. Jedino je izvjesno da nije namijenjen pranju rublja. O ostalome, simboličkom i inom, moći će se još dugo raspravljati.

 

Dugi prikaz duge knjige Miljenka Jergovića priveden je tako kraju. Ono što nije završeno jest proces recepcije ‘‘Roda“ koji je tek započet i koji će trajati. Zasigurno znam da će o njemu biti rečeno svašta (već je i počelo, ne treba se brinuti), ali ono što će u vezi s tim romanom biti nemogućno jest šutnja. Spokoj koju je njezin pripovjedač nakraju podario glavnoj junakinji romana, svojoj majci Javorki Rejc, ‘‘Rodu“ neće, bar u bliskoj budućnosti ne, biti dopušten. I dobro je što je tako.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Davor Beganović, Ficciones, Fraktura, Günther Grass, Ivan Posavec, Jugoslavija, lektira, Lovrenović, Miljenko Jergović, Otata Karlo Stubler, Rod, roman, Sarajevo

Izvrstan Ivankovićev okvir

Autor: Zoran Grozdanov / 06.02.2014. Leave a Comment

Ivankovic Eseji NaslovnaDa je Željko Ivanković sjeo pisati knjigu eseja, pod pretpostavkom da oni nisu tek tekstovi izabrani iz više desetaka objavljenih eseja u rasponu od dvadeset i pet godina, zasigurno bi imao one nedoumice kakve je naveo u uvodu svoje, vjerojatno i najznačajnije, knjige, 700 dana opsade, gdje se dvoumio želi li pisati dnevnik poput Manna, Brandisa, Gombrowicza, Krleže…

 

Dilemu – pisati eseje strogoćom koja odlikuje znanstvene radove, pisati ih s naglašenim autorskim pečatom ili ih pisati poput kakvih promišljanja o suvremenim fenomenima? Dakle, pisati, opet, kao Mann, kao Edward Said, Geroge Orwell…

 

Gotovo je začudno kojim se rasponom tema, povijesnih razdoblja i likova, Željko Ivanković bavi u svojim esejima. I to, što je gotovo najvažnije, s vrlo velikom dozom opreznosti glede svojega znanja i spoznaja o tim temama. Bez obzira piše li o Ivi Andriću, toj nezaobilanoj temi bosanskohercegovačke povijesti, književnosti, društva, politike, A. B. Šimiću, franjevcima, Hansu Küngu, da nabrojimo samo neke predmete zanimanja našega autora, primjetan je dugotrajan rad, iščitavanje brojnih, glavnih i sekundarnih izvora.

Gotovo je začudno kojim se rasponom tema, povijesnih razdoblja i likova, Željko Ivanković bavi u svojim esejima. I to, što je gotovo najvažnije, s vrlo velikom dozom opreznosti glede svojega znanja i spoznaja o tim temama. Bez obzira piše li o Ivi Andriću, toj nezaobilanoj temi bosanskohercegovačke povijesti, književnosti, društva, politike, A. B. Šimiću, franjevcima, Hansu Küngu, da nabrojimo samo neke predmete zanimanja našega autora, primjetan je dugotrajan rad, iščitavanje brojnih, glavnih i sekundarnih izvora

 

Iako će autor sam za sebe često reći kako je prvenstveno pjesnik, a mogli bismo bez imalo zadrške napisati i prvenstveno pripovjedač, on se u ovim esejima pokazuje kao vrstan esejist jer svoje teme pokušava promišljati pomnim odabirom, bez površnog razmatranja, ishitrenih zaključaka te vrlo temeljito iščitanih brojnih stranica o temama kojih se dotiče.

 

Eseji skupljeni u ovoj knjizi obuhvaćaju tekstove koji su objavljivani od prve njegove knjige eseja, studija i kritika (D)ogledi iz 1987. godine pa sve do Tetoviranja identiteta iz 2007. godine, te neke poslije objavljene u periodici.

 

Izgleda da je, u najširoj javnosti, Željko Ivanković percipiran kao esejist upravo nakon ove posljednje knjige i to zbog teksta Fundamentalizam, koji je uvršten i u ovaj izbor. Taj esej na neki način obilježava područja Ivankovićevog interesa posljednjih dva desetljeća.

 

Iako je i u tom razdoblju on nastavio pisati, ponekad i sa znanstvenom strogoćom, o različitim aspektima bosanskohercegovačke povijesti, primjetno je pomicanje žarišta na društvenopolitičke teme. Radi li se tu o svođenju vjere na ideologiju, problemima jezika, odnosa pojedinca i vlasti, Ivanković u svemu tome pokazuje vrlo visok stupanj svjesnosti o pripadnosti određenom društvenopolitičkom kontekstu, onom bosanskohercegovačkom.

 

Moglo bi se, možda i prelako, zaključiti kako veliki dio eseja sakupljenih u ovom nevelikom svesku, nisu ono što se naziva ”bezvremenim” tekstovima, tekstovima koji svoju relevantnost pokazuju i godinama, možda i desetljećima nakon što su napisani. Možda.

 

Možda će, a to će svakako kotač vremena pokazati, mnogi od ovih tekstova naprosto biti pripisani ”duhu vremena”, tek dokumentu određenog vremena, refleksu na određena povijesna ili društvena zbivanja jer neke teme kojih se dotiče zaista jesu refleks na zbivanja koja će povijest možda baciti u svoju ropotarnicu.

Teme koje Ivankovića zaokupljaju također su i teme koje bismo mogli podvesti pod religijsko, teološko. U takvim tekstovima (o fundamentalizmu, Hansu Küngu i njegovoj borbi za istinu/slobodu, Isusu Kristu u književnosti) dade se iščitati ne samo svođenje onoga vjerskoga na ono ideološko nego i jasno naznačen Ivankovićev senzibilitet. Ne radi se tu o senzibilitetu za pitanja koja se možda tiču onoga vječnoga već o onim pitanjima koja u svojoj srži svaka religija ima – slobodu pojedinca, a to autor jako dobro prepoznaje

 

No ipak, supstanca svih tih tekstova nisu tek povijesno promjenjive teme već su, najčešće, pokazatelji onoga što bi Braudel nazvao ”procesima dugoga trajanja”, mentaliteta, fenomena, odnosa pojedinaca i mase, koji su ipak bezvremeniji i dugotrajniji od pukih povijesnih analiza koje možda netko drugi, upućeniji, stručniji može i bolje napisati. No, u pozadini se ipak nalazi nešto više od puke analize nekoga problema.

 

U tome se Željko Ivanković pokazuje kao iznimno dosljedan autor. Pomno čitanje, pa i kronološko, njegovih tekstova, ukazuje na vrlo visok stupanj kontinuiteta u stavu spram već navedenih problema. Vizura je jasna, različiti su samo akteri.

 

U ovome djelu ne nalazimo samo teme koje Ivankovića stavljaju u njegov jasno naznačeni društveni, povijesni i geografski okvir, gdje, pod tim okvirom, prije svega mislimo na teme koje se dotiču Bosne i Hercegovine, njezinoga kulturnoga prostora, jezika i politike. Mislimo tu i na nezaobilaznu temu svake bosanskohercegovačke povijesti, a to su franjevci i njihov utjecaj i na povijesna zbivanja, mentalitete i mnogo toga drugoga što je bitno oblikovalo bosanskohercegovački krajobraz.

 

Teme koje Ivankovića zaokupljaju također su i teme koje bismo mogli podvesti pod religijsko, teološko. U takvim tekstovima (o fundamentalizmu, Hansu Küngu i njegovoj borbi za istinu/slobodu, Isusu Kristu u književnosti) dade se iščitati ne samo svođenje onoga vjerskoga na ono ideološko nego i jasno naznačen Ivankovićev senzibilitet. Ne radi se tu o senzibilitetu za pitanja koja se možda tiču onoga vječnoga već o onim pitanjima koja u svojoj srži svaka religija ima – slobodu pojedinca, a to autor jako dobro prepoznaje.

 

I stoga ovaj izbor nije slučajan. U njemu se željelo pokazati kojim rasponom tema se Željko Ivanković u ovih dvadeset i pet godina intenzivno bavio, ali i pokazati ”crvenu nit” njegova razmišljanja i njegova odabira tema i osobnosti o kojima je pisao.

 

A pisao je o svemu tome s vrlo velikom dozom poštovanja prema predmetu, osobi o kojoj piše, svjestan ograničenosti svojega diskursa (jer on je ipak pjesnik i pripovjedač, ili?) i u tome se nalazi veličina ovih eseja. Pod krinkom skromnosti, napisane su stranice koje mogu služiti kao izvrstan okvir za buduća razmišljanja.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: A. B. Šimić, Andrić, autograf.hr, Bosna, Brandis, Gombrowicz, Hans Küng, Isus Krist, književnost, Krleža, lektira, Mann, vizura, Željko Ivanković, Zoran Grozdanov

Lovrenović, za pamćenje

Autor: Davor Beganović / 30.01.2014. Leave a Comment

Nestali u stoljecu 300dpiIvan je Lovrenović 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o hibridnome ”romanu” ‘‘Liber memorabilium“ povijest čijega je nastanka sažeto prikazana u bilješci na kraju. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: ”Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao (njihova skupljanja – D.B.) po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča… / Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst…), a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.” [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: arhiv, autograf.hr, biblioteka, Bosna, Camus, Davor Beganović, Fraktura, Ivan Lovrenović, knjiga, lektira, Liber memorabilium, Nestali u stoljeću, pisac, poetika, pripovijest, Synopsis, Zagreb

Grandiozna figura samoće

Autor: Miljenko Jergović / 23.01.2014. Leave a Comment

700-dana-lektiraŽeljko Ivanković pripadao je onoj sarajevskoj književnoj generaciji koja nije doživjela Drugi svjetski rat, vremena života na tačkice, Trumanovih jaja, životne i ideološke oskudice, nego je djetinjstvo i mladost, sve do godina zrelosti, provodila u bolja i bogatija jugoslavenska vremena, obilježena postupnom političkom i kulturnom liberalizacijom, neponovljivim ekonomskim rastom i životnim standardom kakvoga, to je već sasvim izvjesno, za naših života na južnoslavenskim prostorima više neće biti.

 

Formativno razdoblje njegove generacije obuhvaćalo je sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Tada se Sarajevo najviše izgradilo, niknula su brojna satelitska naselja na južnim prilazima gradu, broj stanovnika se skoro udvostručio, obnovljena je infrastruktura, a političke okolnosti – koje su simbolizirale osobe Branka Mikulića i Hamdije Pozderca – vodile su tome da Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina od nedefinirane pokrajine, ili tampon zone između Hrvatske i Srbije, postane ravnopravna drugim republikama i stekne svoj državni subjektivitet, čime je i Sarajevo, prvi puta u svojoj povijesti, postalo metropola.

 

Pokretali su se omladinski i književni časopisi, Televizija Sarajevo je, na užas zagrebačke, a pogotovu beogradske središnjice, pokrenula vlastiti centralni dnevnik, republika je uložila ozbiljna sredstva u uzdizanje i jačanje izdavačkih poduzeća Svjetlost i Veselin Masleša, pojavile su se prve poetske antologije u kojima je, opet uz neraspoloženje Zagreba i Beograda, afirmirano postojanje zajedničke i kompozitne bosanskohercegovačke književnosti, koju su bez obzira na svoje nacionalne pripadnosti, činili muslimanski (danas bošnjački), srpski i hrvatski pisci.

Kada je započela opsada, Ivanković je bio tridesetsedmogodišnjak, obiteljski čovjek, kakvi su u proljeće 1992. masovno gledali kako bi ženu i djecu poslali nekamo izvan grada, da bi zatim, tako životno rasterećeni, odlučivali o vlastitim prioritetima. Je li Sarajevo trebalo braniti ili ga je trebalo u sebi pregorjeti?

 

Bilo je to živo vrijeme, premda je u isti mah trajao i nesmiljeni progon stvarnih i izmišljenih ideoloških protivnika, nacionalista i neprijatelja socijalizma, koji je zahvatio i pojedine pisce, a kojim je Brankova i Hamdijina vlast prema Beogradu garantirala svoju komunističku pravovjernost.

 

Ivanković se pojavio kao osoba s ruba. On nije bio glavni tamo gdje je sve uzavrelo i gdje se stvarala jedna živa kulturna povijest. Tih i pomalo distanciran, netko tko nije rođeni Sarajlija (zanimljivo, ta vrsta zavičajne identifikacije sve do 1990. bila je neobično važna, čime je, između ostaloga, ipak potvrđivan stanoviti provincijalni karakter toga sarajevskog procvata), netko tko je prošao neke vjerske škole (što je tek bilo sumnjivo i odbojno), Ivanković ni time, a ni svojim temperamentom, nije bio predodređen da bude vođa i bard.

 

Pisao je pjesme i književne kritike, prevodio s njemačkoga i uređivao kulturne časopise. Bio je posvećenik književnoga posla, jedan od onih koji su u svakoj kulturi najvažniji i koji stvaraju iluziju o civilizacijskim i identitetskim kontinuitetima, iluziju o tome da društvo stoji na čvrstim i sigurnim temeljima, koji neće biti poljuljani dok god je nas i naših biblioteka. Ljudi poput Ivankovića male su tvrđave u svakoj kulturi. Bosanska i sarajevska nesreća sastojala se u tome što je 1991. i 1992. većina tih tvrđava pala.

 

Kada je započela opsada, on je bio tridesetsedmogodišnjak, obiteljski čovjek, kakvi su u proljeće 1992. masovno gledali kako bi ženu i djecu poslali nekamo izvan grada, da bi zatim, tako životno rasterećeni, odlučivali o vlastitim prioritetima. Je li Sarajevo trebalo braniti ili ga je trebalo u sebi pregorjeti?

 

Malo je takvih koji su se usuđivali postavljati si to pitanje, jer je to bio izbor između dvije prijetnje i dvije zjapeće praznine: ili ćemo gubiti glave, ili ćemo gubiti sebe.

Vrijedi poslušati Šostakovičevu Sedmu simfoniju, onu koja je pisana za opsade Lenjingrada, i samo nekoliko mjeseci kasnije izvođena u New Yorku, kao najčudesnija estetizirana poruka iz pakla u ljudskoj povijesti. Sarajevo je, pak, bilo maleno, u Sarajevo su dolazili ratni turisti. I upravo to, taj moment uzaludnosti, ”700 dana opsade” čini dodatno veličanstvenom knjigom. Premda je već malo onih koji će to jasno osjetiti, ta je knjiga njegova Sedma simfonija

 

Dvadesetak godina kasnije, onima koji su sačuvali glave, a u međuvremenu nisu otišli tako daleko da si više ne bi postavljali sarajevska pitanja, ova je dilema dramatično prisutnija nego što je bila tada. Vrijeme se ne može vratiti, niti se daju otkupiti već učinjeni životni izbori, ali s Ivankovićevog stanovišta, ostanak u vlastitome gradu, značio je odlazak dalje nego što ga je ijedan brod, avion ili pasoš mogao odnijeti. No, o tome ćemo, vodeći računa o kronologiji, kasnije reći još koju riječ.

 

U književnome smislu, rat je za njega bio izrazito blagorodan. Naime, ta ekstremna životna i socijalna okolnost, koja većinu ljudi, ali i većinu pisaca, čupa iz korijena – kao što nevješt seoski brico čupa zdrav zub – u Ivankoviću je našla nepomjerljivog protivnika, čiji su mir i sabranost katkad djelovali pomalo neljudski. U ono pred čim bi svatko drugi makar trepnuo, ako ne bi okrenuo glavu i pobjegao, ovaj je pisac gledao širom otvorenih očiju, gledao i bilježio, kao da u ratu nema baš ničega što bi čovjeka učinilo manje piscem, a više uplašenom zvjerčicom, kao da je potpuno normalno da se, eto, s vremena na vrijeme i zarati.

 

Osim toga, u njegovoj njemačkoj pedantnosti i franjevačkom učenju na kronikama, opisima vremenskih prilika i dnevnicima, našla se podloga za književno djelo što će nastajati u kontinuitetu dugome sedamsto dana.

 

Svakoga, ili skoro svakoga od tih dana Ivanković je mogao umrijeti, mogli su umrijeti njegovi bližnji, moglo se dogoditi, i događalo se, i nešto gore od smrti; svakoga, ili skoro svakoga od tih dana morao se barem po stotinu puta uvjeriti da književnost nije važna, nije važan jezik na kojem nastaje, nije važna kultura i nismo važni mi, i nema, pod ovim nebom, ama baš nijednoga razloga da bi čovjek išta bilježio, jer neće biti, tako se po stotinu puta učinilo, onih koji bi sutra to čitali i razumjeli, onih kojima bi bila važna ova književnost, ovaj jezik i kultura, i pisac koji ju je u tom strašnom vremenu stvarao; svakoga, ili skoro svakoga od dana u kojima je Željko Ivanković pisao svojih ”700 dana opsade” postojalo je nešto što je njegov posao činilo duboko uzaludnim.

 

Često se u to vrijeme sarajevska opsada uspoređivala s opsadom Lenjingrada, koja je bila i strašnija i smrtonosnija, ali je u sebi nosila nadu, na kakvu Sarajevo nije moglo računati, da će se ubuduće čovjekova civilizacija mjeriti mjerilima te opsade. Uostalom, vrijedi poslušati Šostakovičevu Sedmu simfoniju, onu koja je pisana za te opsade, i samo nekoliko mjeseci kasnije izvođena u New Yorku, kao najčudesnija estetizirana poruka iz pakla u ljudskoj povijesti.

Od takvih se knjiga, obično, živi nakon rata, na njima se gradi identitet jedne kulture, one su temeljne, po njima se prepoznajemo. Usporedba nije pretjerana: ono što je za njemačku kulturu nakon 1945. bio ”Doktor Faustus” Thomasa Manna, to je polovinom devedesetih za sarajevsku i bosanskohercegovačku društvenu identifikaciju značila knjiga ”700 dana opsade”, zajedno s, recimo, Vešovićevom kronikom ”Smrt je majstor iz Srbije”

 

Sarajevo je, pak, bilo maleno, u Sarajevo su dolazili ratni turisti. I upravo to, taj moment uzaludnosti, ”700 dana opsade” čini dodatno veličanstvenom knjigom. Premda je već malo onih koji će to jasno osjetiti, ta je knjiga njegova Sedma simfonija.

 

Nakon što je rat minuo, a ovaj se dnevnik premijerno pojavio u Zagrebu, kod tada silno važnog Durieuxa, činilo se da je Sarajevo dobilo knjigu koja će ga spasiti. Osim što je predstavljala krajnje uvjerljiv estetski čin i što je u njoj bila zabilježena povijest svakodnevice pod opsadom, ona je predstavljala pohvalu intelektualne ustrajnosti.

 

Od takvih se knjiga, obično, živi nakon rata, na njima se gradi identitet jedne kulture, one su temeljne, po njima se prepoznajemo. Usporedba nije pretjerana: ono što je za njemačku kulturu nakon 1945. bio ”Doktor Faustus” Thomasa Manna, to je polovinom devedesetih za sarajevsku i bosanskohercegovačku društvenu identifikaciju značila knjiga ”700 dana opsade”, zajedno s, recimo, Vešovićevom kronikom ”Smrt je majstor iz Srbije”. Tada je to, kažem, tako izgledalo.

 

”Tko je upalio mrak” naslov je druge vrste. To je vedra, duhovita i pomalo šašava knjiga, pisana u žanru pojmovnika, leksikona i imenika, kakvi su tih godina među bosanskim piscima bili moderni. I što je prividno paradoksalno, to je nesumnjivo najduhovitija Ivankovićeva knjiga uopće. Danas se čita na gotovo istovjetan način kao u vrijeme kada je prvi puta objavljena. Ako je s vremenom na nečemu izgubila, tada je to baš ta njezina zarazna vedrina. Optimizam koji se pokazao uzaludnim.

 

Danas je cjelokupno književno djelo Željka Ivankovića, a pogotovo ova dva naslova, jedna grandiozna figura samoće. U gradu koji, osim arhitekture i zelenih obronaka, nema gotovo ničega zajedničkog s gradom koji je Ivanković branio i u čiju je korist svjedočio pred vječnošću našega jezika, on kao da je čovjek s drugoga svijeta, živi relikt neke bolje prošlosti, čiji su ideali pokopani dublje i temeljitije od svih naših mrtvih i pokojnih.

Danas je cjelokupno književno djelo Željka Ivankovića jedna grandiozna figura samoće. U gradu koji, osim arhitekture i zelenih obronaka, nema gotovo ničega zajedničkog s gradom koji je Ivanković branio i u čiju je korist svjedočio pred vječnošću našega jezika, on kao da je čovjek s drugoga svijeta, živi relikt neke bolje prošlosti, čiji su ideali pokopani dublje i temeljitije od svih naših mrtvih i pokojnih

 

Pritom, ta se sahrana odvijala nakon što opsade više nije bilo, u desetak poslijeratnih godina, sve dok jednoga dana nije postalo definitivno jasno kako je rat za neke Sarajlije dobiven, dok je za druge izgubljen. Možda bi se kao nadnevak tog poraza trebao uzimati onaj sramotni datum kada je Ambasada Islamske Republike Iran u Sarajevu izdala neku vrstu potjernice, komesarskoga pisma, fetve ili akcionog zaključka – kako je kome drago – u kojoj se Željka Ivankovića istodobno proglašava za neprijatelja islama i bošnjačkoga naroda, te za osobu koja je nepoželjna u Sarajevu.

 

Osim što je uslijedila sramotna, i gotovo jednoglasna šutnja butum šehera, koju je časno narušio tek dnevni list Oslobođenje, te pisci i intelektualci za čije bi nabrajanje bili dovoljni prsti jedne ruke, Ivankovića je javno iskazanom gestom odmahivanja ruke odbio braniti i stanoviti Sven Alkalaj, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Time je službeno Sarajevo, skupa s bošnjačkom kulturnom i književnom elitom, potvrdilo da pravo prvenstva i građanstva u tom gradu ispred Željka Ivankovića danas imaju i portir rođen u Teheranu i šofer rođen u Isfahanu. U političkome smislu, to je rezultat opsade Sarajeva kojoj je u svome dnevniku pisac svjedočio.

 

Željko Ivanković važan je hrvatski pjesnik, prozni pisac i esejist. Kada ostaje izvan obzora nacionalne književnosti, tada se to obično tiče uskogrudosti njezinih carinika i komesara. Ali to, pogotovo sa stanovišta neke već sasvim dohvatljive budućnosti, i nije neki naročit problem. Otkrivat će jednom Hrvatska svoje ”orijentalne” pisce, otkrivat će ih kao što Grci i Armenci, makar i na daljinu, otkrivaju svoje tragove u Izmiru ili Istanbulu. A kada ih konačno otkrije, važan će biti Ivanković, kao i tih njegovih ”700 dana opsade”.

 

Ipak, prvo što se o njemu uvijek treba reći jest da je on bosanskohercegovački pjesnik, prozni pisac i esejist. Dok je živ, to će biti njegov primarni kulturni, književni i identitetski kontekst. Činjenica što je taj kontekst u velikoj mjeri dio nekakvog neobičnog virtualiteta, možda i sjećanja, ništa mu ne oduzima na autentičnosti i uvjerljivosti.

 

Uostalom, možda to jest gadna okolnost po čovjekovu egzistenciju, možda je u njoj više poniženja nego u onome što su nosili rat i opsada, ali ona je za književnost neobično blagotvorna. Iz nje se itekako može pisati.

 

Koliko god bila građanski nedostojanstvena, ona je sama suština književnoga dostojanstva. Zato je danas, više nego ikad, aristokratski uzvišeno smatrati se bosanskim/bosanskohercegovačkim piscem.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: 700 dana opsade, autograf.hr, BiH, Branko Mikulić, Faust, Hamdija Pozderac, knjiga, Miljenko Jergović, New York, samoća, sinfonija, Šostakovič, Srbija, Thomas Mann, Vešović, Željko Ivanković

Dnevnik jednog čitatelja

Autor: Miljenko Jergović / 16.01.2014. Leave a Comment

Miljenko Jergović by Ivan Posavec

Foto: Ivan Posavec

Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu.

 

Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke.

 

S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost.

“Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost

 

Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji. Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci.

 

Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice. Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu. Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.

 

“Zapisi iz NDH” (Disput, Zagreb, prijevod Mirka Gojmerca) dnevnik je Hitlerova opunomoćenika u Zagrebu, školovanog austrougarskog časnika, generala Wehrmachta Glaise von Horstenaua, knjiga koja u Hrvatskoj nije mogla biti integralno objavljena punih dvadeset godina. U dobroj redakciji, kraćenju i krivotvorenju, da, svakako, mogla je to biti pohvala hrvatskoj državnosti, ostvarenoj pod čeličnom rukom Ante Pavelića i crkvenim žezlom Alojzija Blaženika Stepinca, ali bez takve krivotvorine, objavljena cjelovito, ova knjiga je najžešća osuda ustaških vlasti i Nezavisne Države Hrvatske, kakvu ne bi mogao napisati ni zamisliti nijedan povjesničar, romanopisac, antifašist ili jugoslavenski propagandist.

 

U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija. Neće taj njemački militarist, odani Hitlerov general, doživjeti katarzu, niti će u bilo kojem smislu postati ispravan čovjek.

 

Ali će se zgroziti nad ustaškom manufakturom zla, u Anti Paveliću i njegovom poretku prepoznat će društvo krvožednih razbojnika, i uzaludno će raditi na tome da ustašku vlast i njezinu praksu prilagodi njemačkim zahtjevima i potrebama. Zločini nad Srbima i razbojnički karakter vlasti Nijemcima su činili problem, jer je preko toga jačao antifašistički, partizanski pokret. Zanimljivo je pročitati kako Von Horstenau karakterizira glavne protagoniste NDH, Pavelića, njegove ministre, svoga ratnog kolegu Slavka Kvaternika, njegova sina Didu, a onda i samog Stepinca.

U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija

 

Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju.

 

Ali “Blast” je nešto drugo: Larcenet je odustao od likovne i grafičke tipizacije, od pojednostavljenja koja su u samoj biti stripovskoga jezika, pa je slikao “Blasta” kao da je svaki kadar novo likovno djelo, slika sa zida galerije. Izmjenjuju se kadrovi, pred čitateljevim očima teče sjajna, u stripu rijetko viđena filmska režija. Priča “Blasta” je svedena, autsajderska, sirotinjska, sa dna razuma i društvene piramide, strašna postapokaliptična priča. Samo što se apokalipsa nije dogodila na zemlji, nego u čovjekovoj glavi.

 

Prva tri naslova čitatelj je uspio nizati po nekom osobnom senzibilitetu, estetskoj, etičkoj i emocionalnoj važnosti, dok ostale knjige slijede mimo hijerarhije, onako kako bi bile poslagane uz čitateljsku fotelju, ili redom pojavljivanja u ovome članku i u dramaturgiji ovogodišnjih čitanja. Među tim naslovima nema izdanja objavljenih na zajedničkim ili na bliskim jezicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, premda je većina knjiga koje je ove godine čitao objavljena u tim zemljama, a ne u Hrvatskoj.

 

Ali to je zato što je koristio povlasticu slobodnoga putovanja po predjelima i zavičajima sverazumljivih jezika, a ponekad i povlasticu znanja ćiriličnog pisma – koje je u Hrvatskoj, de facto zabranjeno, a bit će zabranjeno i de iure, dopusti li Bruxelles – što nije karakteristično za sve koji bi mogli čitati ovu listu. Čitatelj vjeruje da svi njegovi čitatelji znaju ćirilicu, ili bi je željeli znati, ali on također zna da svi oni ne putuju po bivšoj Jugoslaviji. To je razlog zašto danas govorimo samo o izdanjima koja se mogu naći u hrvatskim knjižarama. I još jedan razlog: na ovaj način može se vidjeti kako se hrvatsko izdavaštvo odražava na jedan čitateljski senzibilitet.

 

Sergej Dovlatov ruski pisac, emigrant u Americi, rođen 1941, umro 1990, pisao je gotovo isključivo autobiografske romane i pripovijetke. Bio je začudno duhovit i anegdotalan, svedenoga, gotovo anoreksičkog stila, kratkih i jednostavnih rečenica, koje čitatelja očaraju, dok onoga koji ima i spisateljskih ambicija ubija u pojam i izluđuje, jer su dovlatovljevska pripovjedačka strategija i njegov stil naprosto neponovljivi.

Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju

 

U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić. Izlazak ove knjige prilika je za pravo malo čitateljsko slavlje svakog pametnog, vedrog i lakonogog entuzijasta, koji će je uzeti u ruke. Takvome će ovaj čitatelj zavidjeti, i to ozbiljno zavidjeti, jer ima priliku da Sergeja Dovlatova čita po prvi put. Kao da je našao zlatan grumen u čistom i ledenom plićaku rijeke Fojnice.

 

Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije.

 

Njemu, i drugima, nedostajalo je nešto po čemu je ova velika Poljakinja privukla kritičare i čitatelje, i širom Europe stvorila fanove – recimo, bio bih toliko blentav i lakomislem da za stolom u krčmi ustvrdim kako će moja Olga Tokarczuk uskoro dobiti Nobelovu nagradu, ili te nagrade neće biti – nedostajalo im je, naime, pripovjedačke polifonije, višeglasja, niza vremenskih tokova i prostornih izmještanja, koje je briljantno demonstrirala u prethodnim romanima. “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” asketski je ispričana priča, u jednom toku, pravolinijski i neumitno. Kao da se J. S. Bach preko noći transformirao u Johna Cagea. Suprotno svome njemačkom poznaniku, ovaj čitatelj smatra da je riječ o sjajnom romanu. Pročitao ga je u dvije večeri, bio osupnut i zadivljen.

 

Saša Stanišić njemački je pisac, višegradskih korijena, Bosanac koji je sastavljen od nekoliko bosanstava. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” prije nekoliko je godina u Njemačkoj izazvao val oduševljenja. Zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, ali više od toga prevoditeljici Andi Bukvić, ženi moćnoga spisateljskog dara, ali i vladanja jezikom na koji prevodi, čitatelj se mogao osvjedočiti što je to Nijemce tako opčinilo. Stanišićeva priča je retrospektivna, čak i pomalo nostalgična, izrazito autobiografska – on ne piše o sebi, nego otkida živo meso sa svojih ruku i bedra – i baš zato u svojoj veličini i literarnoj snazi teško, skoro nemoguće prevodiva.

 

Nije, naime, snaga ovog romana u onome što je ispričano, nego u načinu na koji je ispričano, i u sredstvima pomoću kojih je ispričano. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” jedna je od najvažnijih fikcionalnih knjiga uništenoga i rasutog bosanskog svijeta, svjedočanstvo o nestanku, o emocionaloj čvrstini, ali i o identitetu svijeta koji je nestajao. Iznad svega toga, to je, ipak, svjedočanstvo o literarnom daru i snazi Saše Stanišića. Ponovit će čitatelj još jednom: koje bi nam ostalo zatajeno da iz sjene nije progovorila prevoditeljica s ozbiljnim književnim darom.

U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić

 

Ivan Lovrenović nestor je Stanišićeva nestalog svijeta. Ovoga hrvatskog pisca koji je za hrvatsku književnost bio prekrižen jer se suprotstavio njezinome nacionalnom preporoditelju Franji Tuđmanu, a iz bosanske je književnosti istjeran jer je kao kustos i carinik zemlje Bosne smetao Tuđmanovim bošnjačkim klonovima i istomišljenicima, danas gotovo nigdje nema.

 

Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je (zajedno sa sarajevskim Synopsisom) objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje.

 

Sandra Vitaljić radila je kao novinska fotografkinja, potom je nastavila predavati fotografiju na fakultetu. Bavi se angažiranom umjetničkom fotografijom. Njezin ciklus “Neplodna tla” svojevrsni je filozofsko-fotografski komentar zločina i sjećanja na zločin. Njezin rad bitno je određen ratom. Punoljetstvo je doživjela one godine kada se u nas zaratilo. Knjiga “Rat slikama” dijelom govori o žanru ratne fotografije, ali značajnije od toga, o oblicima manipulacije slikama u ratovima devedesetih.

 

Sjajno napisana, emocionalno ohlađena i precizna, ova knjiga na sjajan način vizualno kontekstualizira prvi europski rat u povijesti, koji je prije i više kontekstualiziran slikama nego tekstom. Odlično ilustrirana i pažljivo grafički opremljena i dizajnirana, knjiga Sandre Vitaljić nije, na žalost, imala sreće s izdavačem. U Algoritmu, naime, nisu poveli računa o tome od kakvog će materijala, ili u kakvoj tiskari, “Rat slikama” biti načinjen i uknjižen. Knjižni blok kao da visi o koncu, papir je loše odabran, a korice su katastrofalno plastificirane, tako da se savijaju na policama, klapne iskaču kao jezik pokvarenoga mehaničkog pajaca.

 

Kada izdavač ima poštovanja prema autoru i djelu koje objavljuje, onda ovako loše načinjen predmet povlači iz prodaje i naloži tiskaru da ponovi posao. Možda je onda to financijski gubitak, možda su vremena krize i recesije, ali tko nije spreman na takvo što, najbolje mu je da ne objavljuje ništa što bi bilo zahtjevnije od romanesknih dostignuća trenutno najvažnije hrvatske spisateljice, buduće vile iz Vile Arko, madame Nives Celzijus. Premda, čak bi i za “Golu istinu” bilo previše da joj klapne iskaču van, baš poput bestidnih stidnih usana.

Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije

 

László Krasznahorkai napisao je roman u jednoj rečenici, i nazvao ga “Posljednji vuk”. Knjigu je u prijevodu Viktorije Šantić objavila MaMa. Navodno, prevoditeljica je Krasznahorkaija prevela za svoju dušu, i onda ga nutkala zagrebačkim nakladnicima, ali nitko nije pokazao interes. Bilo bi budalasto da nije istinito. “Posljednji vuk” prozni je monolit, putopis, pripovijest, pripovjedačka ekshibicija koja nije samoj sebi svrha, nego služi onom tradicionalno shvaćenom i doživljenom čitateljskom užitku, užitku u tekstu.

 

Didi-Huberman i “Kore”, esejistička slikovnica iz Auschwitza i okoline, drugo važno ovogodišnje izdanje MaMe. Knjigu je prevela Ksenija Stevanović, i to na fino uglazbljenu srpsku ekavicu, koja uredniku Petru Milatu nimalo nije zasmetala, nego je Hubermna objavio na matičnome jeziku manjine, na jeziku svehrvatskoga arhe-neprijatelja.

 

Učinio je to iz elementarne pristojnosti, slijedeći zdrav razum: ako je imao dobar i kompetentan srpski prijevod, i to prevoditeljice koja je intelektualno ravnopravna s piscem, zar je trebao tražiti lošiji i nekompetentniji, ali hrvatski prijevod? Ili je trebao nagrđivati gospođu Stevanović, silujući njezin jezik posvemašnjom lektorskom invazijom? Nije to, međutim, ono što ovu knjigu čitatelju čini tako važnom.

 

Važna mu je njezina tema, kora stabla, kora breze, koja je bila korom i kada je Auschwitz doista bio Auschwitz. Didi-Huberman piše lirski snažno, piše s terorijskim znanjem, uvjerljivošću filozofa, piše poput Waltera Benjamina i Jovice Aćina. Dobro je takvu knjigu u današnjoj Hrvatskoj čitati na srpskoj ekavici, objavljenoj u Zagrebu. Ljekovito bi bilo neko njezino buduće izdanje pročitati u novome, povoda dostojnom hrvatskom prijevodu, ali da je objavljena u Beogradu. Zato što je o Auschwitzu uvijek bolje govoriti jezikom manjine, jezikom onih koje se mrzi.

 

O “Rabinovom mačku” Joanna Sfara ovaj je čitatelj već zaneseno pisao u svojoj Subotnjoj matineji, sve pokušavajući na vlastitu publiku prenijeti oduševljenje, i nekako nagovoriti one konzervativnije da zaborave na svoje cjeloživotne predrasude prema stripu, koje nije mogla razbiti ni velika Vera Horvat Pintarić. Ako ona nije mogla, onako moćna i autoritativna, koja bi i s Bogom mogla pregovarati o tome hoće li se Zemlja i dalje okretati od zapada prema istoku, ili će promijeniti smjer, sve da bi odrasli napokon počeli čitati stripove, onda što tu može on, sa svojim slabim i ograničenim moćima? Ništa, osim da još kaže kako postoje priče koje se ne mogu ispripovijedati ni romanom, ni epopejom, a ni filmom. Uzaludni su novci svih svjetskih holivuda i talenti tomasa manova, ako je priča takva da se može ispričati samo stripom.

Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je (zajedno sa sarajevskim Synopsisom) objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Lovrenovićeva knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje

 

Tomislav Buntak pripada takozvanoj mlađoj generaciji hrvatskih slikara i crtača. Virtuozan i bogobojazan, blizak srodnik Hugu Pratu, klasičan slikar, ali i projektant vlastitoga, zatvorenog i zagonetnog svijeta, likovni pripovjedač bez pripovijetke, čije slike i crteži na prvi pogled djeluju kao da imaju snažnu naraciju, a tamo – naracije nigdje… Buntak je fanatizirani slikač po zidovima, neostvareni ikonopisac, čovjek kojeg ovaj čitatelj nikada nije upoznao, ali često o njemu misli, i to kao o romanesknom liku.

 

Zamišlja Buntaka kao zanatliju koji u Tiepolovo vrijeme oslikava svodove bogataških kuća i crkava, i najednom, nakon epidemije kuge koja pomori Veneciju, postaje slavan, kao jedini živi slikar koji je u stanju kistom umočenim u zlatnu boju slobodnom rukom načiniti savršeni krug… Nemamo vremena za priču o tome što se dalje u romanu zbiva, jer je riječ o Buntakovoj monografiji, naslov jednostavan “Tomislav Buntak”, za koju je tekst sastavio Branko Franceschi, a objavljena je u Frakturi. Riječ je o, vjerojatno, i najljepšoj hrvatskoj knjizi načinjenoj u protekloj godini, od dobrog materijala i s kvalitetnim bojama, knjizi koja pri listanju miriše kao svježe namaljano slikarsko platno, i budi maštu slikom, tekstom i mirisom. Buntakova knjiga je poput slikarske monografije u formi strip albuma ili grafičkog romana. Knjiga kojoj bi se mogli diviti čak i oni koji ne čitaju.

 

Luko Paljetak je samo pjesnik. Mogao bi biti i muzičar, pjevač i performer. Neostvareni je hrvatski kantautor. Na tome mu, i na koječemu drugom, ovaj čitatelj zavidi dok čita “Nove tame”, knjigu Paljetkovih izabranih pjesama, koje je objavila Matica hrvatska. Pjesme je pažljivo, sa znanjem i s ljubavlju izabrao Paljetkov prijatelj, pjesnik i likovni kritičar Tonko Maroević. Kada bi to bilo moguće, ovaj čitatelj bi zaobišao knjigu koju je načinio Maroević. Ako ju, pak, i ne bi zaobišao, onda bi je čitao tajno.

 

Ali to, na žalost, nije moguće, a da čitatelj ne žrtvuje svoje čitateljsko dostojanstvo. I za njim da ne žrtvuje poeziju. Da ne žrtvuje književnost. Kada čitatelj izgubi dostojanstvo, tada mu čitanje omrzne, i on prestaje čitati. Ne daj Bože da mu se to dogodi. I upravo zato, on do neba danas hvali posao koji je na pjesmama Luka Paljetka obavio Tonko Maroević, hvali knjigu koja je izašla u izdanju Matice hrvatske, i hvali dragoga Boga i dobar slučaj što je oko jedne knjige okupio toliko i takvih talenata.

 

Pokušao je čitatelj da svoje ovogodišnje oduševljenje izdanjima Šunjićeve Fibre svede samo na jednu knjigu. Ali nikako nije išlo, jer je izašao i roman koji potpisuju scenarist Fabien Nury i crtač Sylvain Vallee (prevela Jelena Bulić), pod naslovom “Bilo jednom u Francuskoj”. Riječ je o nevjerojatnom grafičkom spektaklu, o stripu koji krade od filmskoga žanra, ali takav filmski spektakl bi, vjerujem, trajao dvanaestak sati, i koštao bi koju stotinu milijuna dolara. A pritom, radi se o vrlo ozbiljnoj priči, o raspravi o heroju i zločincu, spasitelju i izdajniku, Židovu i kolaboracionistu.

 

Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima…

Nevjerojatna knjiga, pred kojom se čovjek zamisli i nad vlastitim moralnim prosudbama. Nury i Vallee ne podvaljuju nam reviziju povijesti i prošlosti, ne relativiziraju zločin, ne lamentiraju nad kolaboracijom, nego samo svojim spektaklom pred čovjeka stavljaju imperativ odgovornosti. I misli o vlastitoj, imaginarnoj, kolaboraciji.

 

Gerbrand Bakker nizozemski je pisac, koji, poput Norvežanina Pera Pettersona, piše začudno asketsku, prividno jednostavnu prozu. “Gore je tiho” (Fraktura, prijevod Maja Weikert) snažan je i sveobuzimajući roman o ocu i sinu, i o onom što proizlazi iz logike srodništva. Bakker piše tako da čitatelj nije uvijek sasvim siguran da razumije motive njegovih likova, ali baš nikad ne posumnja da ti motivi postoje, da neprestano djeluju i da priču vode nekom sudbinski neumitnom kraju.

 

Premda nisu iz istog jezika, a Petterson nije ni prevođen na hrvatski jezik (jest na srpski i bosanski), ovaj čitatelj ne može pobjeći od toga da ovu dvojicu pisaca stavlja u istu rečenicu, i da u njihovim poetikama nalazi neko čvrsto zajedništvo, kojem bi valjalo osmisliti stilsku formaciju, dati ime, naći još ponekog pripadnika… Srećom, čitatelj ima i prijateljicu, rođenjem Njemicu, također pasioniranu čitateljicu, s kojom će, nada se, uskoro sjediti u čekaonici nekoga europskog aerodroma, i raspravljati o tome što je zajedničko Gerbrandu Bakkeru i Peru Pettersonu, a zbog čega bismo ih trebali smatrati rođacima po prozi.

 

Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima, deklasiranoj socijalističkoj inteligenciji, inženjerima koji u jeljcinovskoj državi žive od šverca…

 

Većinom, tekst je saliven u formu monologa, dezorganiziran je, a samim tim i prirodan, kao što prirodna može biti samo dezorganizirana, nesređena ispovijest. “Rabljeno doba” je freska o Sovjetskom Savezu i o propasti jednog sustava, ali mnogo više od toga, to je priča o ljudima koji su od žrtava komunizma postali žrtve njegova nestanka. Snaga Svetlane Aleksievič je u snazi dokumenta i dokumentarnog svjedočenja.

 

Čitatelja je ova knjiga sorila i zatravila, kako to mogu samo ruske knjige, dok ju je čitao u vlakovima koji su ga vozili po Švicarskoj. Možda je Švicarska najbolje mjesto da se doživi dokument Svetlane Aleksievič, ali i da se na čas povjeruje u to da ovaj svijet iz jednog pakla nije prešao u drugi pakao, kao da u prizemlju iz parnoga ušao u neparni lift.

 

(Preneseno s autorova portala)

 

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Dnevnik, Fraktura, Gavrilo Princip, Goran Marinić, lektira, Manu Larcenet, Miljenko Jergović, Mirko Kovač, Naklada Ljevak, Radmila Mećanin, Sergej Dovlatov, Von Horsten

  • « Previous Page
  • 1
  • …
  • 18
  • 19
  • 20

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Piše: Jaroslav Pecnik

SCRIPTA MANENT

Oni su stvorili mir

...

Sante leda

...

Doba kože

...

Radikalno žrtvovanje

...

Exterritorium

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Naci-židovi

    Naci-židovi

    marinko-culic
  2. Kritika čistog vakuuma

    Kritika čistog vakuuma

    viktor-ivancic
  3. Samoubojstvo s leđa

    Samoubojstvo s leđa

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    04.12.2019.
  2. Politička akademija SNV-a

    Politička akademija SNV-a

    04.12.2019.
  3. Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    04.12.2019.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Antifašistička liga RH

  1. 9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    31.10.2019.
  2. Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi spornog spomenika

    Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi...

    16.07.2019.
  3. Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i dalje prijeti

    Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i...

    22.06.2019.

Antifašistička liga RH | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2019 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se