Bi li više volila da ti sin oženi Srpkinju ili Hrvata? – pitao je prije referenduma ovaj jedan kojega znam ovu jednu koju znam. Čuvši tih dana jako popularno pitanje, ova se malo zamislila, okretala očima i naposljetku kao odgovor protisnula: “Paaaa, vjerojatno Srpkinju.”

Svakomu tko se iole zadubi nad navedenim pitanjem, brzo će postati jasno da je riječ o svojevrsnoj toleration-fascism zamci u koju se hvataju oni koji ljude vrednuju i dijele po nacionalnoj, seksualnoj i inim orijentacijama. Pitanje je to koje, ako se kao mogući odabir razmatra samo ono što je ponuđeno, nema točnog odgovora.

Jer pretpostaviti jednu osobu drugom ljudskom biću zbog na karti iscrtane granice pokrajine unutar koje se (osoba ili neki njen predak) rodila, ili zbog boje kože, zbog vjeroispovijesti, zbog ljubavi i nagnuća prema osobama istog spola krajnje je pogrešno, rasistički, bogohulno, nemoralno i fašistoidno – žalosno je što u 21. stoljeću, u modernom društvu čiji su za glasovanje zreli pojedinci (u najmanju ruku) bar čuli za stražnji dio autobusa rezerviran za obojenu rasu, za ljude označene zvijezdom na rukavu, za ograde od bodljikave žice, baš žalosno je što uopće postoji potreba to napominjati.

Ali upravo ta žalosna situacija fotografija je okinuta u našoj sredini, slika je to stvarnosti u kojoj živimo, u kojoj si, ohrabrena diktaturom demokracije, većina uzima prava koja joj, naravno, nitko to većini ne niječe, pripadaju, a onda, da dokaže sultansku nadmoć, ona svoja prava zlorabi da uskrati prava manjini.

Što je Hrvatska izgubila referendumom i nakon njega? Hoće li zaista Split biti europska prijestolnica kulture dok god je samo jedan gradski kvart većinski spreman dati podršku drugačijima na referendumu? Hoće li Zagreb tako skoro uhvatiti korak s europskim glavnim gradovima za kojima samodopadno trčkara dok u njemu za drugačije ima mjesta, ali pod posebnim uvjetima?

Prvotno se stvar pravdala lingvistikom – zna se što pojam ”brak” znači i to želimo Ustavom definirati i zaštititi – a evo, svega nekoliko dana nakon referenduma koji kao rezultat ima ubacivanje lingvistike u Ustav, javlja se glas ”U ime obitelji” koji proširuje tezu: nije to bilo samo zaštićivanje riječi brak, kaže glas, zna se što smo MI mislili. Famozno MI spremno je, kaže, za nastavak borbe. Samo perspektiva im je od početka iskrivljena: imaju (i prezentiraju ga tako) obrambeni stav, ali zapravo oni su ti koji (”U ime obitelji”) napadaju.

Pada mi na pamet prizor kojemu sam svjedočio ovog ljeta. Svake godine u Berlinu odredi se tema kojoj će biti posvećeno mnoštvo događanja i izložbi tijekom dvanaest mjeseci koji slijede – ove je (2013.) godine tema bila “Diversity destroyed” – “Uništena raznolikost”. Tema je to koja je koncentrirana na godine prije nacističkoga stupanja na vlast, na desetljeće kad je Berlin bio najvažnija i najživlja svjetska kulturna metropola – prijestolnica svijeta.

A onda se dogodila povijest. Po čitavome su gradu ove godine bili postavljeni valjkasti izložbeni panoi na kojima su veliki plakati sa slikama i tekstovima posvećenima znamenitim virtuozima i građanima Berlina koji su tih svjetskih 1920-ih bili lice berlinske i “scene” svijeta, a koje je povijest tijekom idućih desetljeća izbrisala. Među njima su ubijene balerine Židovke, spaljeni znanstvenik homoseksualac, protjerani obojeni glazbenik, nasmrt pretučeni književnik politički neistomišljenik… Onoga dana kad je odbacio i istrijebio one koji su bili drugačiji, Berlin je izgubio svoje lice.

Što je Hrvatska izgubila referendumom i nakon njega? Hoće li zaista Split biti europska prijestolnica kulture dok god je samo jedan gradski kvart većinski spreman dati podršku drugačijima na referendumu? Hoće li Zagreb tako skoro uhvatiti korak s europskim glavnim gradovima za kojima samodopadno trčkara dok u njemu za drugačije ima mjesta, ali pod posebnim uvjetima?

Raznolikost je ljepota, no kod nas se, izgleda, pomiješalo pojmove: jasno je što je brak, a kao dokaz poštovanja raznolikosti provodi se akcija separacije i izolacije drugačijega u cilju filtracije onoga što je kvalitetno, što je izvornoga, ispravnoga gena.

U društvu koje već lijepi broj godina od osamostaljenja Hrvatske većinski s odobravanjem kima glavom i/ili šuti na svećenikove političke psalme kroz koje propovijeda o vlastitom (i jedinom ispravnom, ovce moje drage) političkom opredjeljenju, nije se onda ni čuditi što s oltara pred referendum (koji je i pokrenut s ili iza oltara) dopiru riječi nadbiskupa Marina Barišića o temeljima logike i matematike, u kojima jedan plus jedan nije, kaže on, dva ni dvije, nego, nastavlja monsinjor, jedan plus jedan je – dvoje

Dok se u Hrvatskoj tako krše i radi na ozbiljnom daljnjem kršenju prava pojedinaca i ograničavanju slobode manjinama, dotle smo paralelno, kao iznimno važnu vijest, svega nekoliko dana pred referendum, saznali da je država nadopunila strateško-krizne zalihe kupnjom 40 tisuća kilograma pilećih pašteta.

Umjesto da se država brine o svojim građanima osiguravanjem dovoljnih zaliha sloboda, a ne pašteta, imamo situaciju da je u sekularno uređenoj republici jednoj strani (Crkvi) dopušteno da se miješa u poslove druge strane (države), dok provedeno s druge strane to miješanje (države u crkvene poslove) izaziva zgražanje, proteste, negodovanje, te zbog toga ovo drugo miješanje biva i svedeno na endemsku rijetkost.

Kada bi postojala nekakva mala povijest propovijedi s hrvatskih oltara, onda bi se vidjelo da je u velikom postotku bogoslužja iz usta svećenika kontekst Biblije tijekom mise bio prizemljen i sveden na obično politiziranje – umjesto hrane za dušu okupljeni vjernici koji su došli pronaći utjehu i okrepu u evanđelju dobivali su začine koji izazivaju želučanu kiselinu.

U društvu koje već lijepi broj godina od osamostaljenja Hrvatske većinski s odobravanjem kima glavom i/ili šuti na svećenikove političke psalme kroz koje propovijeda o vlastitom (i jedinom ispravnom, ovce moje drage) političkom opredjeljenju, nije se onda ni čuditi što s oltara pred referendum (koji je i pokrenut s ili iza oltara) dopiru riječi nadbiskupa Marina Barišića o temeljima logike i matematike, u kojima jedan plus jedan nije, kaže on, dva ni dvije, nego, nastavlja monsinjor, jedan plus jedan je – dvoje.

A da monsinjor Barišić promisli malo bolje o čemu on to priča, o kojoj matematici, onoj Božjoj, crkvenoj ili građanskoj, možda bi mu i došlo do glave da jedan plus jedan nije nikada bilo i ne može biti samo i isključivo dvoje, već (a potvrdu ima i u vlastitim redovima) može itekako biti i dva i dvije.

Pogotovo što je bitno razlučiti o kakvu se paru govori, što se konkretno htjelo definirati referendumom za koji je monsinjor glasačima dijelio savjete, koji točno brak: je li se željelo zaštititi ustanovu crkvenoga braka ili građanskoga braka?

Koliko mi je poznato, u crkvi se sklapa sakrament ženidbe u ime Božje i što Bog spoji, to čovjek (ni monsinjor, ni referendum) ne može rastaviti, i taj je sakrament ustanova koju nitko, pa ni država, nije imala namjeru, niti može ugroziti. U to se država ne miješa. Pa što se to onda željelo zaštititi ovih dana? Što se, ako ne crkveni brak, tj. sakrament ženidbe, štitilo ovim slavnim referendumom na koji su toliki ponosni i najavljuju kako će za koji dan nastaviti bitku da pokažu onima drugima tko je u pravu (dakle temeljna podjela je na ”mi koji smo u pravu” i na ”oni drugi”)?

Koliko mi je poznato, u Crkvi (čiji sam kršteni, pričešćeni, krizmani itd. pripadnik) sklapa se sakrament ženidbe u ime Božje i što Bog spoji, to čovjek (ni monsinjor, ni referendum) ne može rastaviti, i taj je sakrament ustanova koju nitko, pa ni država, nije imala namjeru, niti može ugroziti. U to se država ne miješa. Pa što se to onda željelo zaštititi ovih dana? Što se, ako ne crkveni brak, tj. sakrament ženidbe, štitilo ovim slavnim referendumom na koji su toliki ponosni i najavljuju kako će za koji dan nastaviti bitku da pokažu onima drugima tko je u pravu (dakle temeljna podjela je na ”mi koji smo u pravu” i na ”oni drugi”)?

Kako se čitavo predreferendumsko vrijeme nije čulo ni ž o ženidbi, pitat ću opravdano: zbog čega je u interesu crkvenih otaca i onih koji ih podržavaju bilo zaštititi građanski brak sklopljen u prašnjavom uredu matičara, brak koji tako sklopljen u očima Crkve i Boga ne predstavlja ništa, tek potpis na papiru neke ništave, arhivske knjige, zajednicu koju Bog nije spojio, nego nekakav birokratić, običan čovjek, bez mantije? Čemu odjednom briga veća od brige za dušu, siromašne, djecu i milodare, briga za nešto do čega Crkvi nikada nije bilo stalo, niti mu je pridavala i najmanju važnost?

Odgovor se nameće sam od sebe i potvrđuje u ovim danima nakon referenduma – isti je kao odgovor na pitanje zbog čega bi ona jedna koju znam s početka ovog teksta više voljela da joj se sin oženi Srpkinjom nego da je homoseksualac i oženi se Hrvatom: nije bit referenduma bila u zaštiti građanskoga braka sklopljenoga kod matičara, pa ni u zaštiti pojma i riječi, već se kroz krinku zaštite temelja logike i matematike na kojima počiva famozna ustanova braka progurava ono netrpeljivo, ono rasističko, ono mrzilačko, ono spremno uskratiti prava, mogućnost izbora i slobodu svakomu tko je različit, tko nije prav, tko nije nama jednak, u skladu s tradicijom otaca, tko nije naš i isti i time nas ugrožava.

Crkva ima svoja pravila koja se rijetko i teško mijenjaju i za religiju je vjerojatno i dobro da je tako. Ali zato su građanske slobode nešto što je oduvijek evoluiralo i širilo se. Ne može se građanska sloboda uguravati u okvir Crkve, nasilno je. Ne može se ni crkvena pravila mjeriti s građanskim slobodama, neumjesno je. Zato država i jest sekularna. Zato i postoji crkveni brak – sakrament ženidbe. Zato i postoji građanski brak – da pruži slobodu onome kome, kada se zbroji, jedan plus jedan daje: dva i dvije.

I ne samo to: i monsinjorovo “dvoje” je prihvatljiv, jednako vrijedan rezultat u građanskom braku (dvoje ljudi, dvoje Hrvata, dvoje bivših svećenika…), samo to je već viša matematika, to se ne uči u školi za monsinjora.