autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Kad bi Čilić bio Srbin

Autor: / 1 Comment

Naslušali smo se kako je naš tenisač, zmaj od reketa iz Gospinog Međugorja osvojio i srca i pehar US Opena. Slušam kako je Čilić hrvatski tenisač, što je točno, čovjek zasigurno već odavno ima putovnicu HR i ozario je ponosom sve nas Hrvate. I to može ići. Veselje mi nekako ne ide niz grlo, jer me zafrkava geografija.

 

Naime, slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi. Jedino roditelji slavnog tenisača bez sustezanja pričaju o sebi kao Hercegovcima. Barem tako se spomene kraj odakle je glavni lik trijumfa.

Slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi

 

Doduše, za neupućene strance koji su pratili Čilića i njegove obožavatelje umotane u već naširoko poznate hrvatske kockice, može se pretpostaviti da to usputno spominjanje Hercegovine ne predstavlja ništa. Vrlo vjerojatno doživljavaju, ako uopće čuju ime Hercegovina, da se radi o nekoj hrvatskoj pokrajini kao što su Dalmacija ili Istra. Budući da ni mi ne znamo svih 26 kantona Švicarske, može im se takvo neznanje progledati kroz prste.

 

No, treba li se kao nepromjenjiv fatum trpjeti takva geografska nepismenost kod svih novinara u Hrvatskoj, jer odreda svi unisono prešućuju da se Međugorje ipak NE nalazi u Hrvatskoj, nego u susjednoj državi kojoj puno ime glasi Bosna i Hercegovina?

 

Tako je teško tu rečenicu ubaciti kao da će namah time uvenuti svo hrvatsvo našeg junaka i sav naš ponos.

 

Crvene kockice će namah poplaviti i pervertirati u zvjezdice ili, još gore, male žute ljiljane.

 

Složna hrvatska šutnja, izostanak spomena da je Čilićevo rodno mjesto u Bosni i Hercegovini za nevolju se desila upravo u trenutku kada naš drugi uvaženi susjed – Srbija, i to kroz lik svog predsjednika, demonstrira zorno kako je ružno ne priznati složenost identiteta hineći respekt prema manjinama u maniri: Što vas je više, meni je bolje.

 

Da je Čilić Hrvat, hvala Bogu, nema spora. I drago mi je zbog toga. Da mu hvala (nemam običaj trošiti ponos na sportske događaje, no to je moj osobni izbor), ali hvala mu na radosti i osnaženju u ova nevesela vremena. Nemam problema s njegovim hrvatskim državljanstvom. Ovdje to nije tema.

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas…

 

Imam problema s medijskom neosjetljivošću ili geografskim notornim neznanjem, ne znam u čemu je kvaka. Samo na tren zamislite da je Čilić Srbin iz Vukovara koji za Srbiju igra i pobjeđuje. Što mislite kakve bi se vijesti kod nas vrtjele o njegovoj pobjedi i o informacijama, recimo, beogradskih medija koje bi mogle ovako izgledati: njegovoj pobjedi euforično su skandirali svi u Srbiji, a posebno u njegovom rodnom gradu Vukovaru.

 

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas koji ostajemo zarobljeni u svojim frustracijama velikosrpskim imperijalizmom i takvima ćemo ostati dok god smo slično neosjetljivi prema drugima u situaciji kada se čini da smo mi oni jači, koji kvače.

 

Umjesto da vjerujemo uprazno kako nas drugi hoće iskorijeniti, hajde da malo pogledamo koga mi možemo poštovati. Ta radi čega nam je Bog dao susjede oko nas ako nije zato da se u tom konkretnom kontekstu učimo poštovanju?

Zaziva li Šola izgon Srba?

Autor: / Leave a Comment

Ivica Šola, u svom odgovoru, objavljenom u subotu 30. kolovoza u Večernjem listu, u potpunosti ignorira dva od tri pitanja koja sam mu postavio, a na treće odgovara svojim manipulacijama.

 

Prvo, ništa nije odgovorio na moje pitanje zašto naziv analitičkoga instituta (think-tank) uglednoga magazina The Economist, koji se zove Economist Intelligence Unit, prevodi s “ekonomsko-obavještajna agencija”. Naglašavam da se taj naziv u našim medijima prevodi tako samo kad je riječ o meni. U svim drugim slučajevima ta se institucija spominje pod svojim izvornim nazivom, no kad se piše o meni, njezin se naziv tendenciozno prevodi, kako bi se stvorio dojam da je riječ o obavještajnoj službi i insinuiralo da sam ja, dakako, s njom povezan.

 

Takvo podmetanje je u potpunosti u službi dokazivanja da se Predsjednik Republike okružio “sigurnosno problematičnim” ljudima te da Pantovčakom zapravo upravlja Britanija, kao što su u raznim prilikama dosad izjavljivali, primjerice, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo i umirovljeni profesor Zdravko Tomac. Riječ je o smišljenoj manipulaciji kojoj je cilj ne samo širenje neistina o meni, nego i o Predsjedniku Republike Hrvatske.

Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam

 

Drugo, Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam. Iznio je dakle još jednu objedu bez dokaza.

 

U trećem sam pitanju od njega zatražio da pokaže gdje sam to ja u svojoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla napisao da su četnici bili antifašisti. Naveo je dva mjesta, no u oba slučaja neadekvatno. Najprije je naveo citat u kojem nema riječi “četnici” ni “antifašisti”. Kako sam u tekstu u kojem nema nijedne od te dvije riječi mogao reći da su „četnici antifašisti“, to zna valjda samo on.

 

Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti.

 

Još je veću manipulaciju Šola izveo navodeći da sam to rekao na str. 343. istoga izdanja te knjige. Na toj stranici analiziram rušenje mita Josipa Broza Tita u osamdesetim godinama prošloga stoljeća i navodim elemente alternativnih interpretacija povijesti koje su se tada pojavile. U tom kontekstu pišem da su u Srbiji u to doba promovirane i tri nove teze, između ostalih i to da su tada “rojalističke snage (uključujući i četnike) prikazane kao antifašističke”.

Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti

 

Za to navodim primjer knjige Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama (1986.), a u književnosti roman Vuka Draškovića Nož. Prema tim novim i alternativnim interpretacijama, pišem tamo dalje, “četnici su bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe” kojima se zbog ideoloških razloga nakon rata to nije priznavalo. Šola, međutim, riječi „naglašavalo se, prvi antifašisti Europe“ pripisuje meni, kao da je to moj stav. A potom tu konstrukciju koristi kako bi me diskvalificirao kao podržavatelja i rehabilitatora četništva, tvrdeći da se “skrivam iza drugih”.

 

Da sam mislio ili da mislim da su četnici bili antifašisti – to bih bio i napisao. Ne plašim se vlastitih zaključaka i pišem slobodno, bez straha i točno onako kako mislim. Ali, niti sam to napisao, niti tako mislim. Uostalom, Šoli sam naveo i više negoli jasan citat iz moje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005., u kojoj eksplicitno kažem što mislim o četništvu.

 

No Šola se na to uopće ne osvrće. Jasno je i zašto – zato što mu taj citat ruši “tezu”.

 

Dakle, da još jednom ponovim i zaključim: nigdje i nikad – pa ni na navedenim stranicama svoje knjige – nisam rekao da su četnici bili antifašisti. Ivica Šola iznio je dakle potpunu neistinu i na njoj ustraje. Večernji list mu i dalje za to daje priliku time što ga je, sudeći barem po broju od prošle subote, zadržao kao kolumnista, iako ga je jedna od najistaknutijih autorica i nekadašnja urednica tih novina – u kojima sam svojedobno i sam pisao – ukorila zbog ”parazitskog novinarstva“ i samoplagijata.

 

Gospođa Ružica Cigler se zbog Šole ispričala čitateljima, ali sam Šola, katolički teolog koji inače na Sveučilištu u Osijeku predaje predmet ”Etika i medijska kultura“, drži da nema ni mjesta ni potrebe za ikakvu ispriku. Upravo obrnuto, on traži ispriku od mene, valjda po logici izjave: ”Oprostite što ste mi stali na nogu!“

Šoline optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna

 

Sve ostale njegove interpretacije su za ovu raspravu manje važne, jer se odnose na njegove stavove, a stavove drugih ljudi nemam običaj komentirati, i kad su prema meni kritični ili čak i uvredljivi. Svakome ide na račun ono što stavi na papir i o drugome objavi.

 

Međutim, htio bih ipak naglasiti dvije indikativne činjenice.

 

Prvo, optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna.

 

Velika većina hrvatskih Srba, sudionika II. svjetskoga rata, bili su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske – dakle, partizani. Podmetanja o četništvu hrvatskih Srba služe kako bi se opravdalo ono što im se događalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću, a također i kao prijetnja što bi im se moglo dogoditi u ovom stoljeću.

 

Tim je podmetanjima jedina svrha sijanje straha. Ponavljaju ih oni koji nisu zadovoljni rezultatima prošlih ratova, te bi najviše voljeli još jedan novi rat, u kojem bi i preostale Srbe – svedene danas na tek nešto malo više od jedne trećine u odnosu na broj iz 1991. – potakli ili čak i natjerali na odlazak iz Hrvatske. Nažalost, to je mračna pozadina takvih manipulacija, kojima se, eto, bavi i Šola.

 

Tom istom cilju služi i Šolin zaključak: “Što se mene tiče, da smo ozbiljna država za mene bi g. Jović bio sigurnosni problem.”

Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom

 

Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom.

 

Nije potrebno točno ni citirati, a moguće je – iz sigurnosnih razloga – koristiti se i ustrajati u neistinama, ako služe jačanju nacionalne sigurnosti. Prebacivanjem na teren “sigurnosti” može se isključiti javnost, primjerice ona koja ne podržava praksu da se u novinama ponovno objavljuju vlastiti članci, stari tri godine, kao što to radi Šola.

 

Večernji list je o meni već i ranije pisao neistine u vezi s pitanjem sigurnosti. Na primjer, na naslovnici svoga broja od 2. ožujka 2014. stoji naslov: “Davor Ivanković: Ni savjetnici Predsjednika nisu prošli sigurnosnu provjeru”. U podnaslovu samoga članka toga drugog Večernjakova kolumnista, koji je i dalje – unatoč mom promptnom demantiju – dostupan na web-stranici Večernjeg lista eksplicitno stoji: “Ni glavni analitičar Dejan Jović nije prošao sigurnosnu provjeru, a dostupne su mu sve državne tajne”.

 

Tu sam neistinu odmah demantirao, predočivši i dokaz (uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, koje mi omogućuje uvid u dokumente klasificirane na najvišoj razini tajnosti: “vrlo tajno”), ali izgleda da dokazi i dokumenti nekim Večernjakovim kolumnistima ništa ne znače. Za Šolu, ja sam i dalje “sigurnosni problem”. Jer, kako može biti sigurnosno podoban jedan “takav”, o kojem su činjenice “odavno utvrđene”, pa ih ni nema potrebe ”dodatno utvrđivati“ (kao što je to u pismu glavnom uredniku Večernjega lista napisao Šola)?

Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu

 

Kakva je to država u kojoj “takvi” mogu savjetovati Predsjednika? Ta, oni su, zapravo – stranci, gosti, sigurnosno sumnjivi, potencijalni agresori kojih se uvijek treba čuvati. Za Ivu Banca – autoriteta na koji se Šola poziva – sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila dovoljno rigorozna, kao što je nedavno izjavio.

 

Doista, nitko me nije vezao za radijator ni mučio da priznam, ako je na to mislio. No, kad i ako ljudi kao što su Šola i Banac dođu na vlast i ponište profesionalnu neutralnost sigurnosnih službi te ih stave u svoju funkciju, možda će se i to promijeniti. Pokazat će moj kolega, profesor Banac, sigurnosnim službama i meni (koji sam profesor, između ostaloga, i nacionalne sigurnosti) što znači prava, rigorozna provjera à la Banac! A i Šola će tek takvu državu – u kojoj sigurnosne službe odlučuju tko bi smio uopće biti kandidat na izborima za Predsjednika – smatrati ozbiljnom.

 

Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu.

 

Političke stranke i državu vodit će ljudi iz sigurnosnoga sustava, kojima će, kad dođu na vlast, prva stvar biti zabrane i – pisanje novih udžbenika. Jer, neće valjda nama ti sumnjivci pisati povijest – imamo mi svoje plagijatore, autoplagijatore i kompilatore za to. Privatno će, doduše, svatko moći misliti “što hoće” – ali u javnosti, je li, to ne možemo dopustiti.

 

Problem je, međutim, u tome što ni javnosti, a ni privatnosti u tom sistemu više neće biti.

 

(Odgovor Dejana Jovića, člana našega redakcijskog savjeta, autoplagijatoru, širitelju ”onanijskog, parazitskog novinarstva”, kako ga je nazvala zastupnica čitatelja Večernjeg lista Ružica Cigler, te i klevetniku Ivici Šoli smo preuzeli sa Jovićeva Facebook zida gdje ga je objavio, za prijatelje, u četvrtak 4. rujna navečer, ali s molbom da se poštuje embargo jer je napisan s namjerom da ga se objavi u subotnjem broju Večernjeg lista. A mi objavljujemo Jovićevo reagiranje nakon što je ono osvanulo gdje se polemika i vodi, na stranicama Večernjeg lista).

Preostalih stotinjak novinara

Autor: / Leave a Comment

Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011.  su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.

 

Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.

 

Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.

 

Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.

Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011.  su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj. Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba

 

Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.

 

No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.

 

Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.

 

Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).

 

Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.

 

Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.

 

Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).

Mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom. Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara

 

Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.

 

U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: iz­vještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.

 

Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.

 

Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.

 

Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.

 

Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.

 

Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.

”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali“ ugovore o radu

 

Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.

 

Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.

 

”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali”  ugovore o radu.

 

Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.

 

Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.

Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (…) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava…

 

Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.

 

Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.

 

I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.

 

Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.

 

Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.

U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (…) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije

 

Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).

 

Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).

 

Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).

 

U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).

 

U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.

Pljačka! Hoću plaću na ruke!

Autor: / Leave a Comment

Nezadovoljna sam kršenjem mojih i tuđih prava, pa želim upozoriti kako su poreznici nametnuli svim građanima obvezu da otvore tekuće račune u poslovnim bankama. Time su hrvatski poreznici praktično suspendirali temeljno ljudsko pravo o slobodnom raspolaganju vlastitom imovinom.

 

Člankom 90. Pravilnika o porezu na dohodak protuustavno je propisano da zaposlenici više ne mogu samostalno odlučivati hoće li svoju plaću uložiti na tekući račun u nekoj poslovnoj banci ili odmah sve potrošiti. Propisano je da se plaće građanima (koji nisu poslovni subjekti) moraju isplaćivati isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama.

 

Godinama poduzetnici i ostale pravne osobe primitke koji imaju obilježje dohotka moraju primati isključivo posredstvom računa. Potpuno bezrazložno je, međutim, Pravilnikom o porezu na dohodak iz srpnja 2013. (kao podzakonskim aktom) propisano da svi u Hrvatskoj moraju otvoriti tekuće račune u poslovnim bankama.

Člankom 90. Pravilnika o porezu na dohodak protuustavno je propisano da zaposlenici više ne mogu samostalno odlučivati hoće li svoju plaću uložiti na tekući račun u nekoj poslovnoj banci ili odmah sve potrošiti. Propisano je da se plaće građanima (koji nisu poslovni subjekti) moraju isplaćivati isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama

 

Nema ni jednog stručnog (financijskog, poreznog, računovodstvenog ili bilo kojeg drugog) osnovanog razloga da isplata plaće u gotovom na blagajni poslodavca bude sumnjivija od isplate posredstvom tekućeg računa u poslovnoj banci.

 

Objašnjenje poreznika iz Ministarstva financija glasilo je: ”Bit će nam jednostavniji porezni nadzor ako se plaće isplaćuju isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama”.

 

To je jednostavno neistina, jer u današnje računalno vrijeme u sustavu platnog prometa moguć je izravni porezni nadzor jednako svih gotovinskih ili bezgotovinskih plaćanja posredstvom Fine koja vodi unutarnji i vanjski platni promet tzv. malih plaćanja za sve poslovne banke u zemlji, odnosno ima izravni uvid u sva tzv. mala plaćanja svih poslovnih subjekta u zemlji (sustav velikih plaćanja vodi se u HNB-u).

 

No, ako (samo hipotetski) ipak prihvatimo neistinitu tvrdnju o lakšem poreznom nadzoru nakon uvođenja odredbe o isplati plaća obvezno preko tekućih računa u poslovnim bankama, predlažemo da Porezna uprava Ministarstva financija barem 50 posto poreznih inspektora uputi na Zavod za nezaposlene i na taj način napokon pojeftini postupak oporezivanja i rastereti državni proračun.

 

A možda bi mogli otkazati ugovore o radu i više od 80 posto poreznih inspektora ako se dodatno propiše da se sve isplate svih plaća smiju obavljati isključivo u poreznim uredima Ministarstva financija.

 

Zezanciju s nekompetentnim hrvatskim poreznim vlastima na stranu, tema je ipak puno šira i dotiče se sustava gotovinskih plaćanja u zemlji. Ostanimo kod suspenzije prava građana koji nisu poslovni subjekti da slobodno raspolažu svojim zaradama (plaćama i ostalim primicima, oporezivim ili ne).

Nema ni jednog stručnog (financijskog, poreznog, računovodstvenog ili bilo kojeg drugog) osnovanog razloga da isplata plaće u gotovom na blagajni poslodavca bude sumnjivija od isplate posredstvom tekućeg računa u poslovnoj banci

 

Vjerujem da je malen broj građana RH koji nemaju neki odnos s bankom. Ili su ga imali, ali su se iz ovih ili onih razloga odlučili taj odnos raskinuti i sami raspolagati svojim novcem. Tako sam i ja, prije 10 i više godina, odlučila da ću svog poslodavca zatražiti isplatu plaće u gotovini. Na što je moj poslodavac (tadašnji, avaj, danas više nemam poslodavca) pristao. I cijelo to vrijeme je moj poslodavac uredno obračunavao i uplaćivao poreze i doprinose na plaću i iz plaće. I tako je to bilo dugi niz godina, neprekinuto.

 

Onda se dogodio 5. srpnja 2013. godine. Donesen je novi Pravilnik o porezu na dohodak i čuveni Članak 90. koji govori da se, između ostalog, dohodak od nesamostalnog rada (plaća) – ne smije isplatiti u gotovini. Nego da se mora isplatiti na tekući račun ili štednu knjižicu. Jer su, objašnjava zakonodavac, jedino takve plaće zakonite.

 

Više od svega šokira potpuni izostanak reakcije javnosti. Bila javnost mi građani, razne udruge, vladine i nevladine. Bila javnost novinari. Istraživački ili oni žuti. Bila javnost zakonodavna tijela ove države. Ili Ustavni sud.

 

Zapravo, reakcije je bilo, mnogi su novinari, knjigovođe, financijaši, ministri, vladajući, stranački ljudi, tko sve ne …. objašnjavali što sad to znači. Neće biti poslodavca koji će plaću isplaćivati na ruke, to jest nelegalno. Svi će jedino legalno isplaćivati plaće. Na tekući račun. U isti koš su strpani svi poslodavci, i oni koji plaće, i doprinose i poreze uopće ne isplaćuju i oni koji nikada nisu propustili isplatiti i poreze, i doprinose i plaću. Jer su pošteni. Ili jer bez toga ne mogu poslovati.

Kako nikome nije palo na pamet da je zakonodavac ove države tako izravno omogućio stjecanje novčane/materijalne koristi bankama? I to tako što je prisilio građane da bankama na ime ove ili one naknade daju dio plaće (primijenivši najobičnije množenje: broj tekućih računa s iznosima naknada jednako enormni profiti). Plaće koja dolazi kao ustavno pravo. Proizašla iz ustavnog prava na rad

 

Pitam se kako nikome nije palo na pamet da kaže da je ta odredba protuustavna?

 

Kako nikome nije palo na pamet da je zakonodavac ove države tako izravno omogućio stjecanje novčane/materijalne koristi bankama? I to tako što je prisilio građane da bankama na ime ove ili one naknade daju dio plaće (primijenivši najobičnije množenje: broj tekućih računa sa iznosima naknada jednako enormni profiti). Plaće koja dolazi kao ustavno pravo. Proizašla iz ustavnog prava na rad.

 

Neki su govorili i da je taj propis donesen zato da se spriječi rad na crno. Pa da podsjetim, prilično davno, puno prije ovog Pravilnika, donesen je zakon koji propisuje kazne za rad na crno. Rješavanje rada na crno je obećano i uvođenjem obveze plaćanja doprinosa na honorare. A rad na crno je sve veći.

 

Pričalo se i da je taj zakon donesen zato da se spriječi utaja poreza. Pa da podsjetim, i ovdje je država zakonom propisala rokove i način na koji se prijavljuju i plaćaju porezi i doprinosi.

 

Nije bilo poreznih inspektora. Možda ni njih nije bilo dovoljno? Ili nije bilo dovoljno poštenih koji će prijaviti pravnu ili fizičku osobu kada ne izmiri svoje obaveze prema radniku i državi ni nakon što prođe 30 dana? Pa da se toj istoj pravnoj osobi, i državi i privatnom poduzetniku blokira račun dok se ne podmiri nastale obaveze?

 

Kako je moguće da nadležne institucije nisu godinama primijetile da u državnu blagajnu ne pristižu novci na račun poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, poreza na dohodak, doprinosa na i iz plaća? Pa nisu to bili baš mali novci da se ne bi primijetili. Što smo vidjeli, i gledamo svaki dan već godinama, u vijestima koje nas zatrpavaju o ovoj ili onoj utaji/pronevjeri, ovog ili onog dužnosnika, mahom javnog i/ili državnog službenika.

Zato sam zatražila provjeru ustavnosti Članka 90. Pravilnika o porezu na dohodak. Odmah u osmom mjesecu 2013. godine. Članak 40. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu govori o roku u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na prijedlog. Ustavni sud to do danas nije napravio, pa sam poslala podsjetnik. I vrlo ću rado, ukoliko Ustavni sud o mom prijedlogu odluči negativno i proglasi spomenuti Članak ustavnim, krenuti put Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I od njih zatražiti zaštitu

 

Protiv sam ove odredbe jer je njenim donošenjem omogućeno stjecanje direktne dobit bankama. Tako što je banka dobila zeleno svjetlo da zavuče ruku u džepove građana. Potpuno legalno zapravo otme dio plaće svakom radniku. S kojom, opet prema Ustavu, imaju pravo raspolagati jedino ti isti radnici koji su je zaradili. A iz toga proizlazi pojedinačna odluka o ulasku u ugovor s bankom (i davanje banci dijela svoje plaće za ovu ili onu uslugu/kredit/dopušteni minus/štogod). Ili pojedinačna odluka da se to ne želi. Koje će mi/nam pravo ili slobodu sutra (htjeti) uzeti? A mi nećemo primijetiti?

 

Nije na meni da odlučujem kako će tko potrošiti svoj novac, hoće li imati tekući račun i hoće li trošiti daleko više nego što zarađuje. Niti hoće li vidjeti koliko koštaju sve usluge banke, sve članarine za kreditne kartice, sve negativne kamate koje im se obračunavaju, pa to pomnožiti s mjesecima u godini, pa onda taj dobiveni rezultat pomnožili s godinama koliko traju sve te usluge banke.

 

Niti na bilo kojoj državi i zakonodavcu. Smatram da svatko ima pravo o tome odlučiti sam.

 

Tako sam odlučila da neću uzeti ni jednu uslugu od banke. Jer sam sposobna sama voditi svoje račune i ne trebam nikoga da za mene to radi. Ni besplatno, ni za naknadu. To nam pravo ne smije oduzeti nitko. I nema države i zakonodavca koji bi to smio ili mogao.

 

Zato sam zatražila provjeru ustavnosti tog Članka 90. spomenutog Pravilnika o porezu na dohodak. Odmah u osmom mjesecu 2013. godine. Kada sam proučila kako je moguće i što je sve potrebno da se podnese prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti.

 

O tome govori Članak 38. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. A Članak 40. istog zakona govori o roku u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na prijedlog. Ustavni sud to do danas nije napravio, pa sam poslala podsjetnik.

 

I vrlo ću rado, ukoliko Ustavni sud o mom prijedlogu odluči negativno i proglasi spomenuti Članak ustavnim, krenuti put Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I od njih zatražiti zaštitu.

 

Isto tako ću vrlo rado ovu tužnu hrvatsku javnost obavijestiti o rezultatima. Za sada još uvijek čekam. I nadam se boljem sutra. A da bismo ga imali, moramo poduzeti sve da stvorimo uvjete za bolje sutra. A ne čekati da to netko drugi za nas napravi.

 

(Za objavu pripremio Ivica Grčar)

David je postao Golijat

Autor: / Leave a Comment

Otvoreno pismo protiv napada izraelske vojske na civile u Gazi

 

Izrael ima, kao i svaka država, pravo na obranu, ali ne i na brutalne razmjere te obrane. Tim više što je riječ o obrani od vojno neusporedivo slabijeg protivnika – Palestine koju Izrael desetljećima drži pod okupacijom. U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava.

 

U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu.

 

Za kršenje međunarodnoga prava valjalo bi optužiti i Hamas, koji vlada Gazom, jer je nasumice ispaljivao rakete na izraelsko tlo, ponekad u gusto naseljena mjesta, premda prouzročivši neusporedivo manje žrtava i štete od one što ju je u Gazi i Rafahu počinila izraelska vojska.

U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava. U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu

 

Svjetske sile još nisu Izrael pozvale na odgovornost zbog ratnih zločina. Sjedinjene Države, glavni izraelski saveznik, kao ni EU, nisu iskoristile svoj utjecaj da zaustave krvoproliće. Washington ustrajno glasa protiv rezolucija o Izraelu koje donosi Vijeće za ljudska prava, Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti UN-a. U Hrvatskoj se o tom pitanju javno nije očitavala ni jedna politička stranka ili istaknuti političar. A ni vjerska zajednica.

 

A u međuvremenu djeca su u Gazi danima bivala ubijana – u prosjeku svaki sat po jedno – a da nisu imali kamo pobjeći ili se skloniti. Nemoguće je na to šutjeti!

 

Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju.

 

U svojoj povijesti od 1941. do 1945. hrvatska država je progonila Židove i smještavala ih u logore te je naša osobita obaveza da se aktivno zalažemo protiv i najneznatnijeg iskazivanja antisemitizma. No, upravo ta obaveza daje nam pravo kritizirati izraelsku vladu kada ona progoni palestinski narod pridonoseći time opetovanoj proizvodnji nasilja.

 

Izrael je rođen onoga dana kada je David pobijedio Golijata. Izraelci ekstremne desnice i rasističkih nagona pretvaraju Izrael u Golijata koji gnječi Davida.

Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju

 

Situacija je neodrživa, primirja ne bivaju poštovana, premda demokratski izabrano političko tijelo, Hamas u pregovorima nije ravnopravan partner i bojati se da će drama potrajati. Stoga apeliramo na jaču stranu da učini iskorak iz ovoga začaranoga kruga te rješavanju složene političke situacije pristupi uporabom diplomatskih, a ne vojnih vještina.

 

Apeliramo na vjerske vođe svih vjeroispovijesti u Svetoj zemlji da u vjernicima probude vjeru u moć nenasilnog otpora protiv ekstremista u vlastitim narodima. Taj poziv možda se čini idealistički naivnim, ali u mnogim nerješivim političkim situacijama donio je ploda i sačuvao brojne živote. Tako je, primjerice, prije 25 godina u Istočnoj Europi, gdje je rijetko tko vjerovao u moć nenasilja, ”baršunasta revolucija” uspjela.

 

Molimo državnike i vlade naših zemalja da uspostave kontakte s političkim dužnosnicima s obje zaraćene strane i zalažu se za nenasilno rješavanje političkog sukoba.

 

Neka se ne sakrivaju iza svjetskih i europskih institucija, nego pokažu smjelost i umješnost izravnoga razgovora s ”neprijateljima“.

 

Rizik ”prvog koraka“ u izgradnji povjerenja među zaraćenim stranama zacijelo je manji nego stanje trajnoga rata.

 

Holokaust nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu bio je neviđen barbarizam i strahota. Svakako je duboka sramota po našu zajedničku ljudskost. Upravo zato neka u XXI. stoljeću ne doživimo agoniju palestinskoga naroda!

 

Šalom, selam, mir!

 

Jadranka Brnčić

Anna-Maria Gruenfelder

Claudia Keller-Pilsel

Drago Pilsel

Branimir Pofuk

Protiv klauzule u CHF

Autor: / Leave a Comment

Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.

 

U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).

 

Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.

 

Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).

Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta

 

Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.

 

Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.

 

Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.

 

Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.

 

Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF

 

Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.

 

U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.

 

Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).

 

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.

 

U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.

 

No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.

 

Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).

 

I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).

 

Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.

 

Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF

 

Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.

 

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?

 

Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.

 

No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.

 

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.

Analiza presude ”Franak”

Autor: / 2 Comments

Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.

 

I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.

 

A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati

 

Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.

 

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.

 

No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.

 

U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).

 

Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.

 

Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati. Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita

 

Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.

 

Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.

 

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.

 

Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.

 

Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.

 

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi

 

U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.

 

Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.

 

Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).

 

Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.

 

U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.

Da su banke prihvatile nagodbu, to bi značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate. A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (…), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka

 

Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.

 

To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.

 

O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.

 

Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.

 

A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.

 

A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.

Psihotortura DSV-a

Autor: / Leave a Comment

Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.

 

Tim postupkom ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet ”psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?

 

Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.

Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”

 

Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.

 

”Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.

 

No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima ”petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

 

Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.

 

Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u ”nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.

 

Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.

Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja

 

Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.

 

Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala ”prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

 

S obzirom da odluka DSV-a o ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.

 

Koliko je poznato, postupak ove ”prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?

 

Pitanje ustavnosti i etičnosti ”prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o ”izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.

Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi. Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu

 

U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: ”Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.

 

U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u ”ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.

 

Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. ”prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.

 

Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.

 

Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.

Zbog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a

 

Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.

 

U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (!?) radnog učinka ministar obrazlaže da je to – moguće.

 

Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka ”sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.

 

Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u ”statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.

 

Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.

 

I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.

Ne domoljublju neoustaša!

Autor: / 1 Comment

(Nakon prozivanja gradonačelnika Splita Ive Baldasara u zagrebačkim antifašističkim krugovima se proširila vijest da splitski antifašisti nisu iskazali negodovanje zbog postavljanja spomenika neoustaškim formacijama HOS-a njihove 9. bojne ”Rafael vitez Boban”, a što je ”blagoslovio” Baldasar, što je pak izazvalo lavinu reakcija od kojih smo najvažnije prenijeli na ovom portalu.

 

Prof. emeritus dr. sc. Josip Milat, predsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca Splita, dao je izjavu za Slobodnu Dalmaciju kao predsjednik Udruge, a ne kao član vodstva splitskog SDP-a, a na upit novinarke Milene Budimir u povodu javnog istupa braniteljskih udruga Splita da su i branitelji HOS-a antifašisti.

 

Izjava je objavljena u petak 16. svibnja 2014., ali je cenzurirana, odnosno bitno kraćena. Iz razloga striktno vezanih uz etiku novinarstva donosimo Milatovo stajalište, a u kurzivima su dijelovi izjave kojih je redakcija Slobodne Dalmacije izbacila iz izjave prof. Milata. Uredništvo portala Autograf.hr).

Smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke. Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše

 

Raduje me i kao predsjednika Udruge antifašista Splita i kao čovjeka koji je uvjeren u civilizacijsku vrijednost antifašizma čuti da su predstavnici udruga nastalih iz Domovinskog rata spremni prihvatiti antifašizam kao civilizacijsku vrijednost.

 

Posebno me raduje čuti, a vjerujem i sve humanistički opredijeljene ljude, da su spremni pridružiti nam se na obilježavanju obljetnica antifašizma i odavanju pijeteta žrtvama fašizma.

 

Mi antifašisti smo uvijek uz odavanje počasti antifašistima s jednakim pijetetom odavali i počast poginulim borcima Domovinskog rata – cvijeće smo polagali jednima i drugima.

 

Mi uvijek i bez fige u džepu tvrdimo da je mladost koja je išla u NOR – 1941. imala iste ideale – borbu za slobodu – kao i mladost koja je išla u Domovinski rat – oba su bila oslobodilačka.

 

Također smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj, posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke.

 

Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše.

 

U svakom ratu je žrtava na obje strane, jer ipak, rat je rat, ali i u tom nesretnom ratu nema mjesta zločinima i bez obzira na činjenicu da je rat sam po sebi zločin. I u NOR-u, partizanskom kao i u Domovinskom ratu bilo je devijacija, pa i zločina, ali je nedopustivo zbog te činjenice partizane proglašavati zločincima, a zanemarivati zločine počinjene u Domovinskom ratu. Zločini su uvijek individualni i treba ih procesuirati, nije ih moguće ničim opravdati.

Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika (…) Poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku. Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje

 

Zato nam nije prihvatljivo da se Domovinski rat pokušava predstaviti kao slijednik ideologije NDH, jer to onda nije antifašizam. Nije svaki ustaša, a pogotovo domobran, bio fašist. Uostalom i u Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji je djelovao pokret otpora i mnogi su bili antifašisti.

 

Ipak, ne može se zanemariti činjenica da ustaše nikada nisu ratovale protiv nacifašista, već da su im bili saveznička vojska. 

 

Mi antifašisti ne prihvaćamo niti ćemo ikada prihvatiti stav da je hrvatska vojska u Domovinskom ratu bila ustaška, ali ne prihvaćamo ni stav da se na ustaštvu gradi domoljublje ili da se domoljublje i Domovinski rat prikazuju kao nadogradnja na NDH.

 

Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika.

 

Mi također smatramo da se moramo okrenuti budućnosti. Zato svako iskreno pridruživanje udruga nastalih iz Domovinskog rata civilizacijskim vrijednostima antifašizma, na čemu se temelji Republika Hrvatska kao i cijela Europa, primamo s neskrivenim zadovoljstvom. Jer poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku.

 

Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje.

 

Naša je budućnost zajedništvo, a ne podjela, demokracija, a ne diskriminacija, humanizam, a ne totalitarizam. Istraživanje, da ne kažem prekopavanje povijesti, posebno bez plemenitih namjera, nikada nikome nije donijelo sreću, pa neće ni nama. Jednom je jedna poznata ličnost kazala: ”Po povijesti se relativno lako hoda, hrabrost je poviriti u budućnost”.

Domovina

Autor: / Leave a Comment

Ljubav prema domovini je stvar o kojoj se, u principu, ne govori javno i pominje se samo u posebnim trenucima.

 

Šta je domovina? Parče teritorije negde na kugli zemaljskoj? Da li je to mesto na kome se odigrala istorija jednog naroda? Ili zemlja u kojoj se govori jezik predaka? Da li se pod domovinom podrazumeva država u kojoj je neko rođen? Ime koje budi nacionalna osećanja? Možda je to adresa navedena u pasošu? Ili uzrok najrasprostranjenije bolesti koja muči sve, a zove se – nostalgija?

 

Kako bilo, taj pojam se teško sažima u jednu reč, a za opis njegovog značenja nije dovoljna ni jedna rečenica. Možda je to moguće postići samo poezijom, kako je pokušao Branko Miljković u pesmi “Domovina” iz zbirke rodoljubivih pesama “Smrću protiv smrti” (1959):

 

Nema pesme izvan istine

Volim te

I kada bi poslali na mene životinje sa praznim očima

Volim te

I kada bi iz zemlje iskopali psa da laje na nas

Volim te

I kada bi budućnost premestili iza mene

I kada bi me ubili

Volim te

 

Jedino pesnicima je, valjda, dozvoljeno da slobodno pokazuju svoju najdublju intimu. Ukoliko u tom činu nema poezije, razotkrivanje osećanja svodi se na moralni striptiz ili najobičnije iznošenje prljavog veša. To pominjem zato što rodoljublje smatram jednim od najintimnijih osećanja.

Jedino pesnicima je, valjda, dozvoljeno da slobodno pokazuju svoju najdublju intimu. Ukoliko u tom činu nema poezije, razotkrivanje osećanja svodi se na moralni striptiz ili najobičnije iznošenje prljavog veša. To pominjem zato što rodoljublje smatram jednim od najintimnijih osećanja

 

Ljubav prema domovini je stvar o kojoj se, u principu, ne govori javno i pominje se samo u posebnim trenucima. To je tema koja nije za svakodnevnu upotrebu, a još manje za mlataranje po žutoj (i ostaloj) štampi.

 

Danas je, međutim, patriotizam postao zanimanje, a lov na izdajnike i nepatriotske sumnjivce unosan posao. U svakom slučaju, ako ste osoba bez profesije i budućnosti, dovoljno je da se proglasite borcem za spas nacije i privedete par izdajničkih grla u klanicu.

 

Kada pogledam one koji važe za branitelje nacije, čuvare tradicije, i čega sve ne, one tipove koji mašu crnim zastavama sa mrtvačkom glavom i ukrštenim koskama na njima, čini mi se da sa tim ljudima nemam zajedničku domovinu. Ako su oni koji su istovarivali leševe iz hladnjača, zaustavljali vozove i iz njih izvlačili ljude da bi ih pobili, palili kuće pune žena i dece, ako su oni patriote, onda ja to nisam.

 

Branko Miljković je u nekoliko redaka, punih mraka i rodoljublja, napisao to davno, onda kada se nije dalo ni naslutiti ovo vreme. Ali dobro je predosetio “životinje sa praznim očima” i najavio “psa koga su iskopali iz zemlje da laje na nas”, znao je da se “budućnost premešta iza nas”. Njegova preosetljiva čula signalizirala su nešto što je malo ko razumeo i na šta se nije obraćala pažnja. Zato je, valjda, onako i prekinuo svoj život…

Kada pogledam one koji važe za branitelje nacije, čuvare tradicije, i čega sve ne, one tipove koji mašu crnim zastavama sa mrtvačkom glavom i ukrštenim koskama na njima, čini mi se da sa tim ljudima nemam zajedničku domovinu. Ako su oni koji su istovarivali leševe iz hladnjača, zaustavljali vozove i iz njih izvlačili ljude da bi ih pobili, palili kuće pune žena i dece, ako su oni patriote, onda ja to nisam

 

Mislim da rodoljube treba tražiti među onima koji o svojim zaslugama za domovinu uporno ćute. Među ljudima koji pošteno obavljaju svoj posao, žive “daleko od razuzdane gomile” i bubnjeva rata i mirno obavljaju svoju patriotsku misiju, koje sasvim moguće nisu ni svesni. Služiti svome narodu je nešto što se podrazumeva, to se ne ističe kao posebna vrlina.

 

Ali pre svega treba reći da voleti svoj narod isključuje mržnju prema drugima. Čim se ona uplete, ljubav nestaje i ostaju samo iskeženi očnjaci. Neko će reći da je između ljubavi i mržnje mala razlika. Da, kao između života i smrti. Ako nismo svesni sopstvene mržnje, posmatrajmo makar one koji mrze nas. Šta vidimo? Bespomoćnost, inferiornost, glupost. Takvi smo i mi kada mrzimo.

 

U noći između 11. i 12. februara 1961. godine, po zvaničnoj verziji, u jednoj šumi pokraj Zagreba, u svojoj dvadeset i sedmoj godini, srpski pesnik Branko Miljković izvršio je samoubistvo. Navodno se, ispod nekog grma sa tanušnim grančicama, obesio o sopstveni kaiš. Slučaj nije do kraja razjašnjen (nikada nije kasno), jer su na telu pesnika ostali tragovi koji nisu bili posledica vešanja, a cela stvar se odigrala nedaleko od kafane u kojoj su se, izgleda, prethodno odvijale prilično čudne stvari.

 

Da ga nije ubila prejaka reč, on bi danas imao osamdeset godina. Ako bi uopšte prihvatio da živi u ovakvom vremenu. Čovek koji je autor možda najlepših rodoljubivih redaka na našem jeziku, na kraju života napisao je

 

“Poslednju pesmu”:

 

Zagledaće se večernjača u moje ugasle oči,

i neće naći svoj odraz izgubljeni.

Neko će da se nagne negde nad tihom rekom misli, u seti

Prahnuće u svet tuge što su bile u meni,

i pognuće glave daleki suncokreti.

 

(Politika, 09.05.2014.)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt