Upravo se provode kandidacijski postupci za izbor sudaca u Državno sudbeno vijeće (DSV). Usporedno, ali nekako postrani, vodi se i ”borba” za povratak etičke kritičke prosudbe u hrvatsko sudište. Premda je Ustavni sud odlučio da je u redu da Vlada kao izvršna vlast ”nagrađuje” one suce koji su članovi sudbene vlasti, sutkinja Silvija Sunčica Stubičar i dalje ustrajno pokušava vratiti etičko kritičko propitivanje takve prakse.

Premda rade deset dana mjesečno, suci zbog toga što su birani u DSV od suda dobivaju punu plaću kao da cijeli mjesec rade svaki radni dan. Sucima, nadalje, za njihov rad u DSV-u Vlada (povrh pune plaće) isplaćuje svaki mjesec i posebnu ”nagradu” od tri ili četiri tisuće kuna.

Je li to korektno imala je prije dvije godine ”petlje” javno pitati sutkinja Silvija Sunčica Stubičar. Poslala je sutkinja Stubičar predstavke Saboru, Vladi i Ministarstvu pravosuđa.

Upravo se provode kandidacijski postupci za izbor sudaca u Državno sudbeno vijeće. Usporedno, ali nekako postrani, vodi se i ”borba” za povratak etičke kritičke prosudbe u hrvatsko sudište. Premda je Ustavni sud odlučio da je u redu da Vlada kao izvršna vlast ”nagrađuje” one suce koji su članovi sudbene vlasti, sutkinja Silvija Sunčica Stubičar i dalje ustrajno pokušava vratiti etičko kritičko propitivanje takve prakse

Umjesto odgovora na predstavke iz Sabora su sutkinju Stubičar pokušali zbuniti birokratskim ”ringlšpilom”, tako da su je obavijestili da je ona njih obavijestila da se zbog nepravilnosti u ”nagrađivanju” članova DSV-a postupak vodi na Ustavnom sudu, te da su njezinu predstavku proslijedili Odboru za pravosuđe.

A iz tog Odbora za pravosuđe su sutkinju Stubičar opet obavijestili da ”s obzirom da je predložila postupak i Ustavnom sudu” do eventualne odluke Ustavnog suda neće ništa poduzeti.

Gotovo potpuno sličan birokratski ”ringlšpil” zavrtio se i između Vlade i Ministarstva pravosuđa. Najprije je sutkinja uputila predstavku Vladi, Vlada je predstavku proslijedila Ministarstvu pravosuđa tobože ”na mjerodavno postupanje”, a Ministarstvo pravosuđa obavijest natrag sutkinji ”da neće inicirati postupak mjerodavnoga postupanja do odluke Ustavnog suda”.

E, onda je uslijedila i očekivana odluka Ustavnoga suda da se ”ne prihvaća prijedlog (sutkinje Stubičar) za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Članka 92. stavaka 1. i 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću” (nagrađivanju članova DSV-a).

Sutkinja Stubičar je u prijedlogu Ustavnom sudu napisala da su u sastavu DSV-a dva suca iz Vrhovnog suda, jedan sudac Visokoga prekršajnog suda, dva suca županijskih sudova, te dva suca općinskih sudova.

Nedvojbeno je, ustvrdila je sutkinja Stubičar u svojem prijedlogu, da su suci oslobođeni 50 posto norme, a da ipak dobivaju punu plaću, unatoč tome što su umjesto na sudu tijekom radnog vremena u DSV-u zbog sudjelovanja u radu tog vijeća

Plaće sudaca iznose od 11.000 kuna (suci općinskih sudova) do 20.000 kuna (suci Vrhovnog suda). Metodologijom izrade ocjene sudaca u Članku 6. točka 13. propisano je da predsjednik ili član DSV-a dobiva četiri ili pet bodova.

A ”nagrađeni” su i Okvirnim mjerilima za rad sudaca tako da za sudjelovanje u radu DSV-a imaju pravo na oslobađanje od 50 posto norme.

Nedvojbeno je, ustvrdila je sutkinja Stubičar u svojem prijedlogu, da su suci oslobođeni 50 posto norme, a da ipak dobivaju punu plaću unatoč tome što su umjesto na sudu tijekom radnog vremena u DSV-u zbog sudjelovanja u radu tog vijeća.

Sutkinja Stubičar je mišljenja da, s obzirom na načela diobe vlasti, nije u skladu s Ustavom zakonska odredba prema kojoj izvršna vlast ”daje nagrade” sucima članovima DSV-a, odnosno da jedan od stupova (izvršne) vlasti ”nagrađuje” drugi stup (sudbene) vlasti, jer bi između ta dva stupa vlasti trebala biti samo uzajamna kontrola i suradnja, a nikako ne i ”nagrađivanje”.

Ali suci Ustavnog suda drugačijeg su mišljenja i tvrde da ”propisivanje prava na naknade i nagradu iz stavka 1. osporenog Članka 92. ZDSV-a, odnosno njihove visine, nije ustavnopravno pitanje, već se radi o pitanju svrsishodnosti za čije rješavanje je nadležan zakonodavac”.

Pitanje vladinih ”nagrada” sucima članovima DSV-a je (…) etičke naravi. A zadatak etike je da zauzme kritički stav, u ovom slučaju prema postojećoj praksi ”nagrađivanja” sudaca članova DSV-a unatoč odluke Ustavnoga suda ”da diobu vlasti ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”

U nastavku slijedi i ”pitura” Ustavnoga suda upućena sutkinji Stubičar da nije povrijeđeno načelo diobe vlasti, jer diobu vlasti ”ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”, te da zbog toga ne stoji navod (sutkinje Stubičar) da izvršna vlast, “daje nagrade” članovima Državnog sudbenog vijeća, odnosno da jedan od stupova vlasti (izvršni) nagrađuje drugi stup vlasti (sudbeni).

Pitanje vladinih ”nagrada” sucima članovima DSV-a je, međutim, prije svega etičke naravi. A zadatak etike je da zauzme kritički stav, u ovom slučaju prema postojećoj praksi ”nagrađivanja” sudaca članova DSV-a, unatoč odluke Ustavnoga suda ”da diobu vlasti ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”.

Ili jednostavnije, prema propisima se odluke suda moraju poštivati, ali o njima ne treba prestati misliti (kritički).

I tako sutkinja Stubičar ni nakon odluke Ustavnog suda nije odustala od etičke prosudbe prakse da jedan od stupova vlasti (izvršni) nagrađuje drugi stup vlasti (sudbeni).

Odlučila se kandidirati za člana DSV-a, ali je svoje kolege obavijestila da se odriče vladine nagrade u korist Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici u Zagrebu, te pozvala i ostale kandidate za članove DSV-a da se također odreknu ”nagrade” koju Vlada isplaćuje sucima članovima DSV-a.

Sutkinja Silvija Sunčica Stubičar je potpisanom novinaru osoba uzornoga ponašanja.

Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora, gospodine Leko,

Obraćam vam se sukladno svojoj ustavnoj zadaći da kao Predsjednik Republike brinem o redovitom i usklađenom djelovanju državnih tijela te kao Ustavom ovlašteni predlagatelj predlaganja promjene Ustava (članci 94. stavak 2. i članak 136. Ustava Republike Hrvatske – numeracije prema Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

Obraćam Vam se zbog značajnih društvenih, ekonomskih i političkih procesa u državi koji se odnose na funkcioniranje političkog sustava i zahtijevaju krajnje ozbiljnu političku pozornost i reakciju koja ne trpi odgađanja. Obraćam Vam se kao predsjedniku Hrvatskog Sabora, predstavničkog tijela građana i nositelja zakonodavna vlasti u Republici Hrvatskoj te osobi koja uživa visok ugled među zastupnicima i u širokoj javnosti.

U ožujku ove godine okupio sam tim vrhunskih ustavnopravnih stručnjaka, koji je od tada, posebno cijelo ljeto, intenzivno radio na prijedlogu novog Ustava. Kako sam i ja profesor prava, radio sam zajedno s timom stručnjaka na pripremi teksta Ustava.

Moje je profesionalno i političko uvjerenje kao pravnika i kao Predsjednika Republike Hrvatske kako se radi o potrebi promjena koje zahvaćaju brojna pitanja. Izdvajam teritorijalni ustroj države (regionalizacija), promjene u demokratskom ustroju (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma i dr.), područje viših generacija ljudskih prava i socijalne države, obuhvaćaju preciznije uređenje odnosa među državnim tijelima (trodioba vlasti i njihov međusobni nadzor), promjene u državnoj upravi i pravosuđu, jačanje demokratskih institucija te druge važne promjene

Sada se nalazimo u veoma zreloj fazi artikuliranja konačnog nacrta jer ostaje još samo usuglašavanje oko nekih pitanja za koja su ponuđena alternativna rješenja te bolja profilacija pojedinih normi. Inicijativa za promjenu Ustava rezultat je moga iskustva s funkcioniranjem hrvatske države, ključnih institucija političkog sustava države kao i primjera dobre europske prakse s kojima sam se upoznao proteklih pet godina.

Glavni poticaj za izradu novog Ustava su snažne društvene promjene koje traže novi ustavnopravni okvir da bi se Hrvatska mogla dalje uspješno razvijati. Inicijativa za promjenu Ustava je rezultat potreba za promjenama koje su danas potpuno evidentne.

Moje je profesionalno i političko uvjerenje kao pravnika i kao Predsjednika Republike Hrvatske kako se radi o potrebi promjena koje zahvaćaju brojna pitanja. Izdvajam teritorijalni ustroj države (regionalizacija), promjene u demokratskom ustroju (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma i dr.), područje viših generacija ljudskih prava i socijalne države, obuhvaćaju preciznije uređenje odnosa među državnim tijelima (trodioba vlasti i njihov međusobni nadzor), promjene u državnoj upravi i pravosuđu, jačanje demokratskih institucija te druge važne promjene.

Ovim Vas pismom želim i službeno obavijestiti o započetom poslu na izradi novog Ustava kojeg namjeravam uputiti u Sabor u prvom kvartalu iduće godine.

Drugi razlog moga obraćanja su i rasprave koje se vode o mogućoj izmjeni izbornog zakonodavstva potaknute i referendumskom inicijativom za promjenu Ustava.

Pitanje jačanja demokratskih procesa i izbornog zakonodavstva koje građanke i građani smatraju primjerenim, jedno je od najvažnijih za povjerenje građana u izabrane predstavnike i institucije vlasti. Upravo je i izborno zakonodavstvo predmet ustavnih promjena koje ću predložiti.

Ali, te promjene, ako se usvoje, neće utjecati na naredni izborni ciklus. Zato sam Vam slobodan skrenuti pozornost na određene zaključke do kojih sam došao kroz rad na promjeni Ustava, upravo vezano na izborno zakonodavstvo.

Zaključak koji možemo izvući jest da postoji opasnost potpunog razilaženja građana i političkog sustava u njegovim bitnim segmentima, u vrijednosnom sustavu, posljedično i u odnosu građana prema institucijama

Kao rezultat ozbiljnog i odgovornog rada angažiranih stručnjaka, proces izrade prijedlog promjena došao je u fazu u kojoj traži provjeru šireg kruga stručnjaka, političkih faktora i javnosti. U tom kontekstu naručio sam istraživanje javnog mnijenja vezano uz ključne teme i smjernice novog ustavnog poretka. Cjelovito istraživanje Vam šaljem u prilogu ovog pisma.

Vjerujem da ćete i sami doći do spoznaja do kojih sam došao zajedno s članovima moga tima. Na gotovo svim ključnim pitanjima građani iskazuju radikalno nezadovoljstvo postojećim zakonskim i ustavnim rješenjima u postocima koji govore o njihovom opravdanom osjećaju isključenosti iz procesa demokratskog odlučivanja, posebice kada je riječ o izborima.

Nezadovoljni su niskom razinom otvorenosti sustava i niskim stupnjem odgovornosti političkih faktora, skupom i neefikasnom organizacijom države i radom ključnih institucija. Povodom nekih odluka koje su posljednje vrijeme donesene temeljem postojećih zakona i koje se odnose na status zastupnika u Hrvatskom saboru, prepoznaje se očigledan i dramatičan vrijednosni raskol između stavova javnosti i zakonskih rješenja na osnovu kojih je Sabor bio prisiljen donositi odluke. Taj se raskol sve više vidi i kao raskol građana i politike, građana i političara.

Istraživanje koje sam povjerio stručnoj i etabliranoj tvrtci, eksplicite i implicite govori o brojnim konkretnim disfunkcionalnostima sustava. Posebno, o tome možemo zaključivati ako rezultate istraživanja stavimo u kontekst dosadašnje prakse i dnevnih događanja. Zaključak koji možemo izvući jest da postoji opasnost potpunog razilaženja građana i političkog sustava u njegovim bitnim segmentima, u vrijednosnom sustavu, posljedično i u odnosu građana prema institucijama.

Da građani žele drukčiji izborni sustav, pokazuje i izuzetno velik broj potpisnika zahtjeva za referendumom koji, uz ostala pitanja, uključuje i potrebu uvođenja preferencijalnog glasovanja. Nedopustivo je da smo više demokratske standarde i veće mogućnosti izbora omogućili građanima pri izboru zastupnika u Europski parlament proteklog svibnja, nego što ih imamo u izborima za svoj, Hrvatski sabor. Time izravno podcjenjujemo značaj i legitimitet nacionalnih institucija. Istraživanje stavova građana koje Vam šaljem, uvjerljivo govori o želji građana da više utječu na to tko će biti biran u Hrvatski sabor

Zbog svega navedenog, smatram da svi politički faktori u zemlji imaju odgovornost djelovati bez odlaganja. Možda je zadnji trenutak za pozitivno artikuliranje političke energije. Potrebne ozbiljne promjene Ustava i sustava, koje ne smiju polaziti od skrivenih strategija i nametanja parcijalnih interesa. Ali, priprema cjelovitih promjena ne smije biti razlog za odgađanje jednostavnih odluka koje mogu biti donesene odmah.

Potrebno je hitno poručiti građanima da političke stranke i izborni sustav u zemlji ne služe za nametanje kandidata predodređenih od strane političkih elita, nego da će već sljedeći saziv Hrvatskog sabora u znatno većoj mjeri reflektirati volju građana.

Želju građana da više sudjeluju u političkim procesima, posebnice u izborima, pokazuju u zadnje vrijeme učestale inicijative za referendumom. Naravno, temeljna ustavna načela, uključivši i parlamentarni ustroj naše države, daju i određene limite neposrednom odlučivanju građana. Ali, zadržavanje sadašnjeg sustava velike isključenosti građana iz procesa političkog odlučivanja čini mi se neodrživim.

Da građani žele drukčiji izborni sustav, pokazuje i izuzetno velik broj potpisnika zahtjeva za referendumom koji, uz ostala pitanja, uključuje i potrebu uvođenja preferencijalnog glasovanja. Nedopustivo je da smo više demokratske standarde i veće mogućnosti izbora omogućili građanima pri izboru zastupnika u Europski parlament proteklog svibnja, nego što ih imamo u izborima za svoj, Hrvatski sabor. Time izravno podcjenjujemo značaj i legitimitet nacionalnih institucija. Istraživanje stavova građana koje Vam šaljem, uvjerljivo govori o želji građana da više utječu na to tko će biti biran u Hrvatski sabor.

Zbog svih prethodno izrečenih argumenata predlažem Vam da učinite sve što je moguće unutar Vaših ovlasti predsjednika Sabora uređenih Ustavom i Poslovnikom Hrvatskog sabora, koristeći Vaš ugled i dokazanu političku objektivnost, kako bi osigurali da se hitno postigne konsenzus o uvođenju preferencijalnog glasovanja na narednim parlamentarnim izborima.

Na kraju, gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora, bit ću slobodan redovito Vas izvješćivati o radu na promjeni Ustava i svim ključnim radnjama koje poduzimam. Želim da promjene budu najšire verificirane u stručnoj, političkoj i općoj javnosti te da budu pripremljene za kvalitetnu raspravu u Hrvatskom saboru.

Primite izraze moga poštovanja,

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Ivo Josipović

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

U Centru za mirovne studije zapanjeni smo količinom mržnje iskazane u javnom prostoru na račun profesora Fakulteta političkih znanosti, Dejana Jovića, zbog njegovih stavova iznesenih u stručnoj analizi recentnog škotskog referenduma i referenduma tokom 90tih o odcjepljenjima na prostoru bivše Jugoslavije.

Za naše društvo porazna je činjenica da se o događajima iz suvremene hrvatske povijesti ne može raspravljati kritički te imati drugačije poglede, a da izneseni stavovi ne potaknu otvoreni govor mržnje i pozive na linč.

U Centru za mirovne studije zapanjeni smo količinom mržnje iskazane u javnom prostoru na račun profesora Fakulteta političkih znanosti, Dejana Jovića, zbog njegovih stavova iznesenih u stručnoj analizi recentnog škotskog referenduma i referenduma tokom 90tih o odcjepljenjima na prostoru bivše Jugoslavije

Pri tome smo iznenađeni činjenicom da se u medijima i izjavama komentatora kontinuirano provlače teze koje prof. Jović u svom tekstu uopće nije izrekao, a prešućuju neke bitne koje jest – poput one da je i referendum o ostanku Crne Gore u zajednici sa Srbijom na isti način bio neliberalan kao i oni koji su završili suprotnom odlukom o odcjepljenju.

Dolazimo do zaključka da velik broj sudionika ove ”debate“ tekst prof. Jovića uopće nije pročitao. Reakcije na Jovićev tekst – od micanja sa dužnosti savjetnika predsjednika, gromoglasne šutnje njegovih kolega i kolegica sa Sveučilišta u Zagrebu na napade koje doživljava, te natjecanja političara i dežurnih komentatora u žestini napada na njega kao osobu, a ne iznesene stavove – su u konačnici samo potvrda onog što je prof. Jović zaista u tekstu napisao, a to je da slobode za formuliranje drugačijeg stava nije bilo ni tada, a niti danas.

Ono što najviše razočarava je da takve slobode nema niti unutar akademske zajednice, te da ne postoji niti bazična solidarnost kolega i kolegica koji izgleda ne razumiju da bi kad tad i oni mogli odgovarati za bilo koji stručni ili znanstveni stav iznesen u javnosti, naravno kada bi stav o kontroverznim pitanjima imali.

Umjesto kolega sa Sveučilišta u Zagrebu, reagirao je jedan kolega sa Sveučilišta u Splitu, prof. Markovina, i Jovićevi kolege sa Sveučilišta u Edinburghu koji su u svom javnom apelu između ostalog naveli da “vjeruju da svi članovi znanstvene zajednice moraju biti u mogućnosti slobodno izražavati svoje mišljenje, pružati nove kuteve gledišta i argumente, te otvarati poštene i inkluzivne rasprave o svim pitanjima, pa čak i ako to uključuje bavljenje bolnim i kontroverznih povijesnim epizodama.

Ono što najviše razočarava je da takve slobode nema niti unutar akademske zajednice, te da ne postoji niti bazična solidarnost kolega i kolegica koji izgleda ne razumiju da bi kad tad i oni mogli odgovarati za bilo koji stručni ili znanstveni stav iznesen u javnosti, naravno kada bi stav o kontroverznim pitanjima imali

Želimo izraziti našu podršku prof. Joviću i osuditi ovaj i bilo koji drugi pokušaj koji može dovesti do smanjenja i uskraćivanja akademskih sloboda.”

Nakon napada političara, medija pa i kolega, ne treba čuditi pojavljivanje radikalnih zahtjeva u obliku anonimnih plakata po Fakultetu političkih znanosti usmjerenih na diksreditaciju prof. Jovića, te propitivanje njegove pozicije na FPZG-u.

Lov na vještice je otvoren i radikalizacija diskursa samo je logičan nastavak i dokaz opće histerije i progona hrvatskog znanstvenika i intelektualca. Kada se to počne događati i unutar akademskih institucija, vrijeme je da se upali znak za uzbunu.

Pitamo se što je sljedeće i TKO je slijedeći? Pitamo se koji je sljedeći potez koji ćemo ”odšutiti“ i time i dalje sprječavati razvijanje demokratskog dijaloga u Hrvatskoj?

Ova hajka koja se digla protiv prof. Jovića pokazuje nam koliko smo kao društvo i dalje nespremni kritički progovoriti o vlastitoj prošlosti te prihvatiti pluralizam gledišta. Degradiranje osobe u javnom prostoru bez suprotstavljanja argumentima značajka je nasilne komunikacije kojoj u našem društvu lako pribjegavamo. Progon neistomišljenika praksa je sustava kakve želimo nadići i protiv kojih se, barem deklarativno, u ovom društvu borimo.

Lov na vještice je otvoren i radikalizacija diskursa samo je logičan nastavak i dokaz opće histerije i progona hrvatskog znanstvenika i intelektualca

Jasno je da se hajka neće zaustaviti na profesoru Joviću, ona će se logikom kolektivizacije ”krivnje i pogrešnih stavova“ preliti ponovno na cijelu srpsku manjinu i dodatno pogoršati međuetničke odnose u Hrvatskoj.

Uz pretpostavku da će se slične manifestacije i pojedinačni iskazi netrpeljivosti ”mladih“, poput ove na Fakultetu političkih znanosti, i u budućnosti pojavljivati, pozivamo šutljive promatrače da ih svojim javnim iskazom osude i tim činom prekinu spiralu nasilja koja nastaje, da zaustavimo mogućnosti širenja ovakvih pojava i njihovo strukturno napredovanje.

Stoga se nadamo da će stručna i šira javnost stati u obranu argumentiranja, a ne sile, progona i zastrašivanja kao sredstva komunikacije. Sve one koji se ne slažu sa stavovima prof. Jovića pozivamo da svoje stavove artikuliraju u znanstvenom, političkom i javnom prostoru bez poziva na progon. Odrastimo zajedno, već su nam 23 godine!

Za Centar za mirovne studije, Gordan Bosanac

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Europski dom Vukovar organizirali su 26. rujna 2014. okrugli stol u Vukovaru na kojem je predstavljeno istraživanje potreba civilnih žrtava rata za 2013. godinu kao dio dugogodišnjih zagovaračkih nastojanja Documente kojima se kontinuirano upozorava hrvatsku javnost i institucije na to da je još uvijek nepoznat broj civilnih žrtava rata u RH.

Na skupu smo ponovo pozvali na priznavanje prava svih civilnih žrtava kroz učinkovitije traganje za nestalima, procesuiranje ratnih zločina, program institucionalnog obeštećenja i razvijanje uključive kulture sjećanja.

Na tribini je sudjelovalo i 20-ak pripadnika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji su verbalno napali pomoćnika ministra branitelja…

Tijekom skupa koji smo organizirali u suradnji s Europskim domom Vukovar između ostalih govorili su Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, Mario Krešić, zamjenik Pučke pravobraniteljice te brojni aktivisti i predstavnici udruga i udruženja koje okupljaju civilne žrtve rata.

Na tribini je sudjelovalo i 20-ak pripadnika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji su verbalno napali pomoćnika ministra branitelja pritom ga vrijeđajući i nazivajući  “izdajnikom”, “sinom kojeg bi se trebalo sramiti” i pomoćnikom ministra kojem “nije stalo do žrtava Vukovara”.

Bojanu Glavaševiću je zamjereno što se u Vukovaru pojavio “s mrziteljima svega hrvatskoga”…

Bojanu Glavaševiću je zamjereno što se u Vukovaru pojavio “s mrziteljima svega hrvatskoga”, te se pokušala nametnuti teza kako se aktivnostima Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i ministarstva branitelja “izjednačavaju vukovarski agresor i žrtve agresije”.

Uvrede kojima napadači pokušavaju diskvalificirati napore za priznavanjem patnje svih civilnih žrtava rata prije svega delegitimiraju njih same.

Ovim se priopćenjem ne obraćamo njima već svima koji u svakodnevnoj komunikaciju izražavaju suosjećanje sa svim žrtvama i pozivamo ih na dostojanstvenu komunikaciju u kojoj se uvažavaju patnje svih stradalih.

Na ovome linku nalazi se Izvještaj sa spomenutog vukovarskog skupa.

Eugen Jakovčić

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Naslušali smo se kako je naš tenisač, zmaj od reketa iz Gospinog Međugorja osvojio i srca i pehar US Opena. Slušam kako je Čilić hrvatski tenisač, što je točno, čovjek zasigurno već odavno ima putovnicu HR i ozario je ponosom sve nas Hrvate. I to može ići. Veselje mi nekako ne ide niz grlo, jer me zafrkava geografija.

Naime, slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi. Jedino roditelji slavnog tenisača bez sustezanja pričaju o sebi kao Hercegovcima. Barem tako se spomene kraj odakle je glavni lik trijumfa.

Slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi

Doduše, za neupućene strance koji su pratili Čilića i njegove obožavatelje umotane u već naširoko poznate hrvatske kockice, može se pretpostaviti da to usputno spominjanje Hercegovine ne predstavlja ništa. Vrlo vjerojatno doživljavaju, ako uopće čuju ime Hercegovina, da se radi o nekoj hrvatskoj pokrajini kao što su Dalmacija ili Istra. Budući da ni mi ne znamo svih 26 kantona Švicarske, može im se takvo neznanje progledati kroz prste.

No, treba li se kao nepromjenjiv fatum trpjeti takva geografska nepismenost kod svih novinara u Hrvatskoj, jer odreda svi unisono prešućuju da se Međugorje ipak NE nalazi u Hrvatskoj, nego u susjednoj državi kojoj puno ime glasi Bosna i Hercegovina?

Tako je teško tu rečenicu ubaciti kao da će namah time uvenuti svo hrvatsvo našeg junaka i sav naš ponos.

Crvene kockice će namah poplaviti i pervertirati u zvjezdice ili, još gore, male žute ljiljane.

Složna hrvatska šutnja, izostanak spomena da je Čilićevo rodno mjesto u Bosni i Hercegovini za nevolju se desila upravo u trenutku kada naš drugi uvaženi susjed – Srbija, i to kroz lik svog predsjednika, demonstrira zorno kako je ružno ne priznati složenost identiteta hineći respekt prema manjinama u maniri: Što vas je više, meni je bolje.

Da je Čilić Hrvat, hvala Bogu, nema spora. I drago mi je zbog toga. Da mu hvala (nemam običaj trošiti ponos na sportske događaje, no to je moj osobni izbor), ali hvala mu na radosti i osnaženju u ova nevesela vremena. Nemam problema s njegovim hrvatskim državljanstvom. Ovdje to nije tema.

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas…

Imam problema s medijskom neosjetljivošću ili geografskim notornim neznanjem, ne znam u čemu je kvaka. Samo na tren zamislite da je Čilić Srbin iz Vukovara koji za Srbiju igra i pobjeđuje. Što mislite kakve bi se vijesti kod nas vrtjele o njegovoj pobjedi i o informacijama, recimo, beogradskih medija koje bi mogle ovako izgledati: njegovoj pobjedi euforično su skandirali svi u Srbiji, a posebno u njegovom rodnom gradu Vukovaru.

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas koji ostajemo zarobljeni u svojim frustracijama velikosrpskim imperijalizmom i takvima ćemo ostati dok god smo slično neosjetljivi prema drugima u situaciji kada se čini da smo mi oni jači, koji kvače.

Umjesto da vjerujemo uprazno kako nas drugi hoće iskorijeniti, hajde da malo pogledamo koga mi možemo poštovati. Ta radi čega nam je Bog dao susjede oko nas ako nije zato da se u tom konkretnom kontekstu učimo poštovanju?

Nezadovoljna sam kršenjem mojih i tuđih prava, pa želim upozoriti kako su poreznici nametnuli svim građanima obvezu da otvore tekuće račune u poslovnim bankama. Time su hrvatski poreznici praktično suspendirali temeljno ljudsko pravo o slobodnom raspolaganju vlastitom imovinom.

Člankom 90. Pravilnika o porezu na dohodak protuustavno je propisano da zaposlenici više ne mogu samostalno odlučivati hoće li svoju plaću uložiti na tekući račun u nekoj poslovnoj banci ili odmah sve potrošiti. Propisano je da se plaće građanima (koji nisu poslovni subjekti) moraju isplaćivati isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama.

Godinama poduzetnici i ostale pravne osobe primitke koji imaju obilježje dohotka moraju primati isključivo posredstvom računa. Potpuno bezrazložno je, međutim, Pravilnikom o porezu na dohodak iz srpnja 2013. (kao podzakonskim aktom) propisano da svi u Hrvatskoj moraju otvoriti tekuće račune u poslovnim bankama.

Člankom 90. Pravilnika o porezu na dohodak protuustavno je propisano da zaposlenici više ne mogu samostalno odlučivati hoće li svoju plaću uložiti na tekući račun u nekoj poslovnoj banci ili odmah sve potrošiti. Propisano je da se plaće građanima (koji nisu poslovni subjekti) moraju isplaćivati isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama

Nema ni jednog stručnog (financijskog, poreznog, računovodstvenog ili bilo kojeg drugog) osnovanog razloga da isplata plaće u gotovom na blagajni poslodavca bude sumnjivija od isplate posredstvom tekućeg računa u poslovnoj banci.

Objašnjenje poreznika iz Ministarstva financija glasilo je: ”Bit će nam jednostavniji porezni nadzor ako se plaće isplaćuju isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama”.

To je jednostavno neistina, jer u današnje računalno vrijeme u sustavu platnog prometa moguć je izravni porezni nadzor jednako svih gotovinskih ili bezgotovinskih plaćanja posredstvom Fine koja vodi unutarnji i vanjski platni promet tzv. malih plaćanja za sve poslovne banke u zemlji, odnosno ima izravni uvid u sva tzv. mala plaćanja svih poslovnih subjekta u zemlji (sustav velikih plaćanja vodi se u HNB-u).

No, ako (samo hipotetski) ipak prihvatimo neistinitu tvrdnju o lakšem poreznom nadzoru nakon uvođenja odredbe o isplati plaća obvezno preko tekućih računa u poslovnim bankama, predlažemo da Porezna uprava Ministarstva financija barem 50 posto poreznih inspektora uputi na Zavod za nezaposlene i na taj način napokon pojeftini postupak oporezivanja i rastereti državni proračun.

A možda bi mogli otkazati ugovore o radu i više od 80 posto poreznih inspektora ako se dodatno propiše da se sve isplate svih plaća smiju obavljati isključivo u poreznim uredima Ministarstva financija.

Zezanciju s nekompetentnim hrvatskim poreznim vlastima na stranu, tema je ipak puno šira i dotiče se sustava gotovinskih plaćanja u zemlji. Ostanimo kod suspenzije prava građana koji nisu poslovni subjekti da slobodno raspolažu svojim zaradama (plaćama i ostalim primicima, oporezivim ili ne).

Nema ni jednog stručnog (financijskog, poreznog, računovodstvenog ili bilo kojeg drugog) osnovanog razloga da isplata plaće u gotovom na blagajni poslodavca bude sumnjivija od isplate posredstvom tekućeg računa u poslovnoj banci

Vjerujem da je malen broj građana RH koji nemaju neki odnos s bankom. Ili su ga imali, ali su se iz ovih ili onih razloga odlučili taj odnos raskinuti i sami raspolagati svojim novcem. Tako sam i ja, prije 10 i više godina, odlučila da ću svog poslodavca zatražiti isplatu plaće u gotovini. Na što je moj poslodavac (tadašnji, avaj, danas više nemam poslodavca) pristao. I cijelo to vrijeme je moj poslodavac uredno obračunavao i uplaćivao poreze i doprinose na plaću i iz plaće. I tako je to bilo dugi niz godina, neprekinuto.

Onda se dogodio 5. srpnja 2013. godine. Donesen je novi Pravilnik o porezu na dohodak i čuveni Članak 90. koji govori da se, između ostalog, dohodak od nesamostalnog rada (plaća) – ne smije isplatiti u gotovini. Nego da se mora isplatiti na tekući račun ili štednu knjižicu. Jer su, objašnjava zakonodavac, jedino takve plaće zakonite.

Više od svega šokira potpuni izostanak reakcije javnosti. Bila javnost mi građani, razne udruge, vladine i nevladine. Bila javnost novinari. Istraživački ili oni žuti. Bila javnost zakonodavna tijela ove države. Ili Ustavni sud.

Zapravo, reakcije je bilo, mnogi su novinari, knjigovođe, financijaši, ministri, vladajući, stranački ljudi, tko sve ne …. objašnjavali što sad to znači. Neće biti poslodavca koji će plaću isplaćivati na ruke, to jest nelegalno. Svi će jedino legalno isplaćivati plaće. Na tekući račun. U isti koš su strpani svi poslodavci, i oni koji plaće, i doprinose i poreze uopće ne isplaćuju i oni koji nikada nisu propustili isplatiti i poreze, i doprinose i plaću. Jer su pošteni. Ili jer bez toga ne mogu poslovati.

Kako nikome nije palo na pamet da je zakonodavac ove države tako izravno omogućio stjecanje novčane/materijalne koristi bankama? I to tako što je prisilio građane da bankama na ime ove ili one naknade daju dio plaće (primijenivši najobičnije množenje: broj tekućih računa s iznosima naknada jednako enormni profiti). Plaće koja dolazi kao ustavno pravo. Proizašla iz ustavnog prava na rad

Pitam se kako nikome nije palo na pamet da kaže da je ta odredba protuustavna?

Kako nikome nije palo na pamet da je zakonodavac ove države tako izravno omogućio stjecanje novčane/materijalne koristi bankama? I to tako što je prisilio građane da bankama na ime ove ili one naknade daju dio plaće (primijenivši najobičnije množenje: broj tekućih računa sa iznosima naknada jednako enormni profiti). Plaće koja dolazi kao ustavno pravo. Proizašla iz ustavnog prava na rad.

Neki su govorili i da je taj propis donesen zato da se spriječi rad na crno. Pa da podsjetim, prilično davno, puno prije ovog Pravilnika, donesen je zakon koji propisuje kazne za rad na crno. Rješavanje rada na crno je obećano i uvođenjem obveze plaćanja doprinosa na honorare. A rad na crno je sve veći.

Pričalo se i da je taj zakon donesen zato da se spriječi utaja poreza. Pa da podsjetim, i ovdje je država zakonom propisala rokove i način na koji se prijavljuju i plaćaju porezi i doprinosi.

Nije bilo poreznih inspektora. Možda ni njih nije bilo dovoljno? Ili nije bilo dovoljno poštenih koji će prijaviti pravnu ili fizičku osobu kada ne izmiri svoje obaveze prema radniku i državi ni nakon što prođe 30 dana? Pa da se toj istoj pravnoj osobi, i državi i privatnom poduzetniku blokira račun dok se ne podmiri nastale obaveze?

Kako je moguće da nadležne institucije nisu godinama primijetile da u državnu blagajnu ne pristižu novci na račun poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, poreza na dohodak, doprinosa na i iz plaća? Pa nisu to bili baš mali novci da se ne bi primijetili. Što smo vidjeli, i gledamo svaki dan već godinama, u vijestima koje nas zatrpavaju o ovoj ili onoj utaji/pronevjeri, ovog ili onog dužnosnika, mahom javnog i/ili državnog službenika.

Zato sam zatražila provjeru ustavnosti Članka 90. Pravilnika o porezu na dohodak. Odmah u osmom mjesecu 2013. godine. Članak 40. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu govori o roku u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na prijedlog. Ustavni sud to do danas nije napravio, pa sam poslala podsjetnik. I vrlo ću rado, ukoliko Ustavni sud o mom prijedlogu odluči negativno i proglasi spomenuti Članak ustavnim, krenuti put Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I od njih zatražiti zaštitu

Protiv sam ove odredbe jer je njenim donošenjem omogućeno stjecanje direktne dobit bankama. Tako što je banka dobila zeleno svjetlo da zavuče ruku u džepove građana. Potpuno legalno zapravo otme dio plaće svakom radniku. S kojom, opet prema Ustavu, imaju pravo raspolagati jedino ti isti radnici koji su je zaradili. A iz toga proizlazi pojedinačna odluka o ulasku u ugovor s bankom (i davanje banci dijela svoje plaće za ovu ili onu uslugu/kredit/dopušteni minus/štogod). Ili pojedinačna odluka da se to ne želi. Koje će mi/nam pravo ili slobodu sutra (htjeti) uzeti? A mi nećemo primijetiti?

Nije na meni da odlučujem kako će tko potrošiti svoj novac, hoće li imati tekući račun i hoće li trošiti daleko više nego što zarađuje. Niti hoće li vidjeti koliko koštaju sve usluge banke, sve članarine za kreditne kartice, sve negativne kamate koje im se obračunavaju, pa to pomnožiti s mjesecima u godini, pa onda taj dobiveni rezultat pomnožili s godinama koliko traju sve te usluge banke.

Niti na bilo kojoj državi i zakonodavcu. Smatram da svatko ima pravo o tome odlučiti sam.

Tako sam odlučila da neću uzeti ni jednu uslugu od banke. Jer sam sposobna sama voditi svoje račune i ne trebam nikoga da za mene to radi. Ni besplatno, ni za naknadu. To nam pravo ne smije oduzeti nitko. I nema države i zakonodavca koji bi to smio ili mogao.

Zato sam zatražila provjeru ustavnosti tog Članka 90. spomenutog Pravilnika o porezu na dohodak. Odmah u osmom mjesecu 2013. godine. Kada sam proučila kako je moguće i što je sve potrebno da se podnese prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti.

O tome govori Članak 38. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. A Članak 40. istog zakona govori o roku u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na prijedlog. Ustavni sud to do danas nije napravio, pa sam poslala podsjetnik.

I vrlo ću rado, ukoliko Ustavni sud o mom prijedlogu odluči negativno i proglasi spomenuti Članak ustavnim, krenuti put Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I od njih zatražiti zaštitu.

Isto tako ću vrlo rado ovu tužnu hrvatsku javnost obavijestiti o rezultatima. Za sada još uvijek čekam. I nadam se boljem sutra. A da bismo ga imali, moramo poduzeti sve da stvorimo uvjete za bolje sutra. A ne čekati da to netko drugi za nas napravi.

(Za objavu pripremio Ivica Grčar)