autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Protiv klauzule u CHF

Autor: / Leave a Comment

Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.

 

U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).

 

Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.

 

Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).

Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta

 

Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.

 

Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.

 

Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.

 

Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.

 

Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF

 

Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.

 

U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.

 

Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).

 

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.

 

U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.

 

No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.

 

Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).

 

I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).

 

Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.

 

Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF

 

Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.

 

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?

 

Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.

 

No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.

 

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.

Analiza presude ”Franak”

Autor: / 2 Comments

Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.

 

I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.

 

A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati

 

Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.

 

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.

 

No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.

 

U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).

 

Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.

 

Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati. Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita

 

Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.

 

Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.

 

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.

 

Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.

 

Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.

 

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi

 

U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.

 

Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.

 

Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).

 

Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.

 

U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.

Da su banke prihvatile nagodbu, to bi značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate. A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (…), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka

 

Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.

 

To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.

 

O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.

 

Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.

 

A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.

 

A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.

Psihotortura DSV-a

Autor: / Leave a Comment

Na 102. sjednici Državnog sudbenog vijeća (DSV) 14. travnja 2014. godine donesena je odluka o provođenju tzv. ”postupka prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” sutkinje koja je imala hrabrosti rješavati prethodno pet godina zataškavan sudski postupak Helene Puljiz zbog pokušaja hrvatskih špijunskih službi da je kao novinarku vrbuju za doušnicu.

 

Tim postupkom ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” DSV vrši neizravni pritisak na suce koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati postupak Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi. Jer kakvu to poruku DSV šalje sucima koji u drugom stupnju tek trebaju rješavati taj predmet ”psihomrcvarenjem” sutkinje koja je u prvom stupnju presudila u korist novinarke protiv države?

 

Očito nije jedina svrha tog DSV-ovog postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” samo stegovno kazniti neposlušnu sutkinju, nego i svim sucima jasno dati do znanja što im se sve može dogoditi budu li donosili presude u korist novinara protiv Republike Hrvatske.

Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”

 

Na sudskom predmetu novinarke Helene Puljiz u prvostupanjskom postupku radilo je čak četvero sudaca. Nakon što je taj nezgodni sudski predmet odležao pet godina u ladicama dvoje sudaca, dodijeljen je sutkinji koja je sada izvrgnuta tzv. ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva”.

 

”Grijeh” te sutkinje u ovom slučaju je što je bez odlaganja zakazala prva ročišta odmah nakon preuzimanja dodijeljenog joj dotad zataškavanog predmeta. I u trenutku nakon završene rasprave, kad je samo trebalo objaviti presudu, predmet je oduzet toj sutkinji i dodijeljen njezinoj kolegici Ani Merlin Božičković.

 

No i mlada sutkinja Ana Merlin Božičković ima ”petlju” kao i njezina prethodnica, te objavljuje presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

 

Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja.

 

Protivno članku 11. Poslovnika o radu DSV-a odluka o provođenju postupka tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” nije objavljena. Prema članku 62. Zakona o DSV-u ”nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti stegovno je djelo”.

 

Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi.

Zamoljeni smo da ne objavljujemo ime sutkinje koju je DSV izvrgnuo postupku tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”. Prema pravilima DSV-a, suviše sklonog tajnosti, bilo kakav istup u javnosti za vrijeme trajanja postupka bi tu sutkinju trajno ”diskvalificirao”. Odlučili smo poštivati zamolbu da ime ne objavljujemo, premda je svima koji su taj postupak pratili jasno kako se zove ta sutkinja

 

Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu. DSV-ov postupak tzv. ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti” je postupak paralelan redovitom u mirovinskom sustavu.

 

Na osnovi odluke DSV-a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (na Klinici Rebro) imenovana je ekspertna skupina koja bi trebala ”prosuditi tjelesna i duševna svojstva” sutkinje koja se drznula pripremiti presudu protiv Republike Hrvatske u korist novinarke Helene Puljiz.

 

S obzirom da odluka DSV-a o ”prosudbi tjelesnih i duševnih svojstva” nije objavljena, nije poznato ni jesu li u toj odluci i rješenju Medicinskog fakulteta o osnivanju ekspertne skupine na Klinici Rebro u Zagrebu navedene činjenice na kojima se odluka i rješenje temelje i predloženi dokazi kojima se utvrđuje u odluci i rješenju izneseno.

 

Koliko je poznato, postupak ove ”prosudbe” nije indiciran medicinski, nego prema pravno – administrativnoj odluci DSV-a. S obzirom na to da je određeno prisilno podvrgavanje tom postupku, pitanje je Medicinskom fakultetu da li je njihova uloga u ovom postupku u skladu s profesionalnom liječničkom etikom? Zašto u ocjeni radne sposobnosti ne sudjeluju redovne komisije iz mirovinsko – invalidskog sustava?

 

Pitanje ustavnosti i etičnosti ”prosudbe tjelesnih i duševnih sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti” postavio je Ustavnom sudu Đuro Sessa, sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca. To znači da se u ovom slučaju ne radi samo o ”izvansudskim” i subjektivnim novinarskim dvojbama.

Nedvojbeno se radi o tajnom i prisilnom postupku DSV-a, odnosno o psihotorturi. Inače, kad se zbilja radi o bolesti i invaliditetu, suci kao i svi ostali ljudi moraju proći redoviti postupak ocjene radne sposobnosti na tzv. invalidskim komisijama u Mirovinskom zavodu

 

U zahtjevu Udruge hrvatskih sudaca za ocjenu ustavnosti članka 62. Zakona o DSV-u navodi se: ”Potpuno je nejasno što znači riječ prosudba i kako je uopće moguće prosuditi tjelesna i duševna svojstva, pa se postavlja pitanje radi li se o uvođenju nekih medicinskih pokusa i stvaranja od sudaca pokusnih kunića, a što je Ustavom izričito zabranjeno”.

 

U nastavku teksta zahtjeva za ocjenu ustavnosti sudac Sessa u ime Udruge sudaca tvrdi da je spomenuta odredba Zakona o DSV-u ”ponižavajuća i diskreditirajuća, ne samo za suce, već i za osobe sa invaliditetom”.

 

Iz svega je očigledno da treba sumnjati u kompetentnost, prije svega DSV-a, kad određuje tzv. ”prosudbu tjelesnih i duševnih svojstava za obnašanje sudačke dužnosti”, ali i u etičnost Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji nekritički prihvaća dodijeljenu mu ulogu izvršitelja u postupku tzv ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva” neposlušne sutkinje.

 

Odluka DSV-a o prisilnom provođenju postupka ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstava” donesena je na prijedlog Mirele Mijoč, predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Predsjednica Mijoč oduzela je predmet kolegice Puljiz sutkinji koja ga se nakon pet godina zataškavanja usudila rješavati u trenutku kad je trebala objaviti presudu.

 

Nesporno su Mirela Mijoč, Ranko Marijan i ostali članovi DSV-a formalno kompetentni pokretati u biti nekolegijalni postupak protiv svoje kolegice. Pojam kompetentnost u pravu u formalnom smislu označuje nadležnosti i ovlaštenja, ali općenito u širem smislu istim pojmom označuju se upućenost i znanja.

Zbog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a

 

Puno je razloga sumnjati u realnu (nažalost ne i formalnu) kompetentnost Mirele Mijoč, Ranka Marijana, DSV-a i znatnog dijela sudstva. Dovoljno se podsjetiti na, primjerice, ignoriranje postotnog računa u iskazivanju učinka prema Okvirnim mjerilima za ocjenu rada suca.

 

U pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru je li moguće da (upravo ista) Mirela Mijoč ostvari više stotina posto (!?) radnog učinka ministar obrazlaže da je to – moguće.

 

Učenici sedmih razreda osmogodišnje škole, međutim, uče iz procentnog (postotnog) računa da se broj jedinica postotka određuje od broja 100 kao cjeline (procent od lat. riječi pro = za i centum = sto), a za iskazivanje više stotina postotka ”sedmaši” dobivaju negativnu ocjenu.

 

Unatoč tome u pisanom odgovoru ministra pravosuđa na pitanje zastupnika u Saboru pogrešno se tvrdi da je u ”statističkom izvješću iskazana norma od 627,3 posto za sutkinju Mirelu Mijoč moguća”.

 

Sve suce ipak ne bi trebalo vraćati u sedmi razred osmogodišnje škole. Ne radi se tu o neznanju (postotnog računa), nego o svjesnoj i namjernoj manipulaciji, istina matematički netočnoj, ali svjesnoj i namjernoj kao i o postupku ”prosudbe tjelesnih i duševnih svojstva”.

 

I zbog takvog pritiska DSV-a na suce koji u drugom stupnju sude u sudskom sporu novinarke Helene Puljiz protiv hrvatskih špijunskih službi odluka tih sudaca ne može iznenaditi. Iznenađenje bi bilo suspenzija DSV-a.

Ne domoljublju neoustaša!

Autor: / 1 Comment

(Nakon prozivanja gradonačelnika Splita Ive Baldasara u zagrebačkim antifašističkim krugovima se proširila vijest da splitski antifašisti nisu iskazali negodovanje zbog postavljanja spomenika neoustaškim formacijama HOS-a njihove 9. bojne ”Rafael vitez Boban”, a što je ”blagoslovio” Baldasar, što je pak izazvalo lavinu reakcija od kojih smo najvažnije prenijeli na ovom portalu.

 

Prof. emeritus dr. sc. Josip Milat, predsjednik Udruge antifašista i antifašističkih boraca Splita, dao je izjavu za Slobodnu Dalmaciju kao predsjednik Udruge, a ne kao član vodstva splitskog SDP-a, a na upit novinarke Milene Budimir u povodu javnog istupa braniteljskih udruga Splita da su i branitelji HOS-a antifašisti.

 

Izjava je objavljena u petak 16. svibnja 2014., ali je cenzurirana, odnosno bitno kraćena. Iz razloga striktno vezanih uz etiku novinarstva donosimo Milatovo stajalište, a u kurzivima su dijelovi izjave kojih je redakcija Slobodne Dalmacije izbacila iz izjave prof. Milata. Uredništvo portala Autograf.hr).

Smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke. Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše

 

Raduje me i kao predsjednika Udruge antifašista Splita i kao čovjeka koji je uvjeren u civilizacijsku vrijednost antifašizma čuti da su predstavnici udruga nastalih iz Domovinskog rata spremni prihvatiti antifašizam kao civilizacijsku vrijednost.

 

Posebno me raduje čuti, a vjerujem i sve humanistički opredijeljene ljude, da su spremni pridružiti nam se na obilježavanju obljetnica antifašizma i odavanju pijeteta žrtvama fašizma.

 

Mi antifašisti smo uvijek uz odavanje počasti antifašistima s jednakim pijetetom odavali i počast poginulim borcima Domovinskog rata – cvijeće smo polagali jednima i drugima.

 

Mi uvijek i bez fige u džepu tvrdimo da je mladost koja je išla u NOR – 1941. imala iste ideale – borbu za slobodu – kao i mladost koja je išla u Domovinski rat – oba su bila oslobodilačka.

 

Također smatramo da je svaka žrtva žrtva i da svakoj, posebno nevinoj žrtvi treba odati pijetet, ali ipak nismo spremni niti ćemo ikada biti spremni prihvatiti da su da su partizanske i nacifašističke žrtve iste, nikada nećemo prihvati stav da su partizani bili zločinačka vojska, a nacifašistička, ustaška i četnička oslobodilačke.

 

Niti jedan se zločin ne može opravdati, ali je ipak nedopustivo izjednačavati partizane i ustaše.

 

U svakom ratu je žrtava na obje strane, jer ipak, rat je rat, ali i u tom nesretnom ratu nema mjesta zločinima i bez obzira na činjenicu da je rat sam po sebi zločin. I u NOR-u, partizanskom kao i u Domovinskom ratu bilo je devijacija, pa i zločina, ali je nedopustivo zbog te činjenice partizane proglašavati zločincima, a zanemarivati zločine počinjene u Domovinskom ratu. Zločini su uvijek individualni i treba ih procesuirati, nije ih moguće ničim opravdati.

Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika (…) Poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku. Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje

 

Zato nam nije prihvatljivo da se Domovinski rat pokušava predstaviti kao slijednik ideologije NDH, jer to onda nije antifašizam. Nije svaki ustaša, a pogotovo domobran, bio fašist. Uostalom i u Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji je djelovao pokret otpora i mnogi su bili antifašisti.

 

Ipak, ne može se zanemariti činjenica da ustaše nikada nisu ratovale protiv nacifašista, već da su im bili saveznička vojska. 

 

Mi antifašisti ne prihvaćamo niti ćemo ikada prihvatiti stav da je hrvatska vojska u Domovinskom ratu bila ustaška, ali ne prihvaćamo ni stav da se na ustaštvu gradi domoljublje ili da se domoljublje i Domovinski rat prikazuju kao nadogradnja na NDH.

 

Mi smatramo da je po svom povijesnom karakteru poklič “Za dom spremni”, i još uz ustaško znakovlje, isto ono što u Njemačkoj znače ”Sieg Heil” ili svastika.

 

Mi također smatramo da se moramo okrenuti budućnosti. Zato svako iskreno pridruživanje udruga nastalih iz Domovinskog rata civilizacijskim vrijednostima antifašizma, na čemu se temelji Republika Hrvatska kao i cijela Europa, primamo s neskrivenim zadovoljstvom. Jer poštivati antifašizam znači poštivati i Republiku Hrvatsku.

 

Bit će nam čast da ubuduće zajednički odajemo pijetet žrtvama kako partizanskog tako i Domovinskog rata, ali ne i uz ustaške pozdrave i ustaško znakovlje.

 

Naša je budućnost zajedništvo, a ne podjela, demokracija, a ne diskriminacija, humanizam, a ne totalitarizam. Istraživanje, da ne kažem prekopavanje povijesti, posebno bez plemenitih namjera, nikada nikome nije donijelo sreću, pa neće ni nama. Jednom je jedna poznata ličnost kazala: ”Po povijesti se relativno lako hoda, hrabrost je poviriti u budućnost”.

Domovina

Autor: / Leave a Comment

Ljubav prema domovini je stvar o kojoj se, u principu, ne govori javno i pominje se samo u posebnim trenucima.

 

Šta je domovina? Parče teritorije negde na kugli zemaljskoj? Da li je to mesto na kome se odigrala istorija jednog naroda? Ili zemlja u kojoj se govori jezik predaka? Da li se pod domovinom podrazumeva država u kojoj je neko rođen? Ime koje budi nacionalna osećanja? Možda je to adresa navedena u pasošu? Ili uzrok najrasprostranjenije bolesti koja muči sve, a zove se – nostalgija?

 

Kako bilo, taj pojam se teško sažima u jednu reč, a za opis njegovog značenja nije dovoljna ni jedna rečenica. Možda je to moguće postići samo poezijom, kako je pokušao Branko Miljković u pesmi “Domovina” iz zbirke rodoljubivih pesama “Smrću protiv smrti” (1959):

 

Nema pesme izvan istine

Volim te

I kada bi poslali na mene životinje sa praznim očima

Volim te

I kada bi iz zemlje iskopali psa da laje na nas

Volim te

I kada bi budućnost premestili iza mene

I kada bi me ubili

Volim te

 

Jedino pesnicima je, valjda, dozvoljeno da slobodno pokazuju svoju najdublju intimu. Ukoliko u tom činu nema poezije, razotkrivanje osećanja svodi se na moralni striptiz ili najobičnije iznošenje prljavog veša. To pominjem zato što rodoljublje smatram jednim od najintimnijih osećanja.

Jedino pesnicima je, valjda, dozvoljeno da slobodno pokazuju svoju najdublju intimu. Ukoliko u tom činu nema poezije, razotkrivanje osećanja svodi se na moralni striptiz ili najobičnije iznošenje prljavog veša. To pominjem zato što rodoljublje smatram jednim od najintimnijih osećanja

 

Ljubav prema domovini je stvar o kojoj se, u principu, ne govori javno i pominje se samo u posebnim trenucima. To je tema koja nije za svakodnevnu upotrebu, a još manje za mlataranje po žutoj (i ostaloj) štampi.

 

Danas je, međutim, patriotizam postao zanimanje, a lov na izdajnike i nepatriotske sumnjivce unosan posao. U svakom slučaju, ako ste osoba bez profesije i budućnosti, dovoljno je da se proglasite borcem za spas nacije i privedete par izdajničkih grla u klanicu.

 

Kada pogledam one koji važe za branitelje nacije, čuvare tradicije, i čega sve ne, one tipove koji mašu crnim zastavama sa mrtvačkom glavom i ukrštenim koskama na njima, čini mi se da sa tim ljudima nemam zajedničku domovinu. Ako su oni koji su istovarivali leševe iz hladnjača, zaustavljali vozove i iz njih izvlačili ljude da bi ih pobili, palili kuće pune žena i dece, ako su oni patriote, onda ja to nisam.

 

Branko Miljković je u nekoliko redaka, punih mraka i rodoljublja, napisao to davno, onda kada se nije dalo ni naslutiti ovo vreme. Ali dobro je predosetio “životinje sa praznim očima” i najavio “psa koga su iskopali iz zemlje da laje na nas”, znao je da se “budućnost premešta iza nas”. Njegova preosetljiva čula signalizirala su nešto što je malo ko razumeo i na šta se nije obraćala pažnja. Zato je, valjda, onako i prekinuo svoj život…

Kada pogledam one koji važe za branitelje nacije, čuvare tradicije, i čega sve ne, one tipove koji mašu crnim zastavama sa mrtvačkom glavom i ukrštenim koskama na njima, čini mi se da sa tim ljudima nemam zajedničku domovinu. Ako su oni koji su istovarivali leševe iz hladnjača, zaustavljali vozove i iz njih izvlačili ljude da bi ih pobili, palili kuće pune žena i dece, ako su oni patriote, onda ja to nisam

 

Mislim da rodoljube treba tražiti među onima koji o svojim zaslugama za domovinu uporno ćute. Među ljudima koji pošteno obavljaju svoj posao, žive “daleko od razuzdane gomile” i bubnjeva rata i mirno obavljaju svoju patriotsku misiju, koje sasvim moguće nisu ni svesni. Služiti svome narodu je nešto što se podrazumeva, to se ne ističe kao posebna vrlina.

 

Ali pre svega treba reći da voleti svoj narod isključuje mržnju prema drugima. Čim se ona uplete, ljubav nestaje i ostaju samo iskeženi očnjaci. Neko će reći da je između ljubavi i mržnje mala razlika. Da, kao između života i smrti. Ako nismo svesni sopstvene mržnje, posmatrajmo makar one koji mrze nas. Šta vidimo? Bespomoćnost, inferiornost, glupost. Takvi smo i mi kada mrzimo.

 

U noći između 11. i 12. februara 1961. godine, po zvaničnoj verziji, u jednoj šumi pokraj Zagreba, u svojoj dvadeset i sedmoj godini, srpski pesnik Branko Miljković izvršio je samoubistvo. Navodno se, ispod nekog grma sa tanušnim grančicama, obesio o sopstveni kaiš. Slučaj nije do kraja razjašnjen (nikada nije kasno), jer su na telu pesnika ostali tragovi koji nisu bili posledica vešanja, a cela stvar se odigrala nedaleko od kafane u kojoj su se, izgleda, prethodno odvijale prilično čudne stvari.

 

Da ga nije ubila prejaka reč, on bi danas imao osamdeset godina. Ako bi uopšte prihvatio da živi u ovakvom vremenu. Čovek koji je autor možda najlepših rodoljubivih redaka na našem jeziku, na kraju života napisao je

 

“Poslednju pesmu”:

 

Zagledaće se večernjača u moje ugasle oči,

i neće naći svoj odraz izgubljeni.

Neko će da se nagne negde nad tihom rekom misli, u seti

Prahnuće u svet tuge što su bile u meni,

i pognuće glave daleki suncokreti.

 

(Politika, 09.05.2014.)

Silovanje Uskrsa

Autor: / Leave a Comment

Gotovo svi dnevni listovi prenijeli su videosnimku koju sam našla na portalu Jutarnjeg lista od 21. travnja 2014. a na kojoj je zabilježen odgovor ruskog parlamentarca Žirinovskog na pitanje jedne novinarke. Zapravo radi se o njegovom monologu, koji poprima oblik ispada, jer je parlamentarac na tiskovnoj konferenciji izgubio živce kada mu je jedna od prisutnih novinarki postavila, po mom sudu, bezazleno pitanje o sankcijama vezanim uz sukob Rusije i Ukrajine.

 

Govor-ispad desio se pred više novinara, vidi se na snimci mnogo mikrofona, a prisutni su i političarevi tjelohranitelji. Videozapis je vrijedan dokument jer ilustrira kako izgledaju razni slojevi strukturalnog nasilja koje u teoriji poznajemo pod pojmovima seksizam ili mržnja prema ženama/mizogamija kada su utjelovljeni u ponašanjima živih ljudi. Obje pojave su dokumentirane u samo dvije minute videozapisa.

Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“

 

Ovaj tekst ističe jedan moment koji podržava seksizam, a to je bespogovorna, meni sablažnjujuća kombinacija koju u ovako izravnom obliku do sada nisam sretala, a istaknuta je u naslovu ovog teksta: uvezivanje Uskrsa i silovanja. Naime Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“

 

Tri sekunde su dijelile ove dvije rečenice ”Sretan Uskrs“ i ”Silujte ih“. Tri sekunde. Moj je dojam da je Žirinovski bio možda u nekom djeliću svog mozga svjestan kako je poprilično zaglibio ovim zahtjevom, tj. glasnim izgovaranjem naredbe ”Silujte ih“.

 

Ali sam jednako tako poprilično sigurna da mu ni u kojem smislu nije nelogično da sretan Uskrs može supostojati kao misao i kao djelo uz drugu misao i djelo, a to je silovanje.

 

Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu. Takve mogu lako postati objekt nasilja ”pravednih“, njih gotovo da ima pravo silovati svaki kršni momak koji ti može poželjeti sretan Uskrs.

Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu

 

Moja interpretacija temelji se na promatranju videozapisa. Naime, dok Žirinovski urla po ruski, oko njega su tjelohranitelji i novinari koji šute. Oni su drugi važan element u priči o tome kako se seksizam podržava i održava.

 

Na bliskom susretu dviju rečenica sretan Uskrs i silujte ih nitko nije ni spontano, ni automatski ni tek slabo reagirao nekim uzvikom, nekom rečenicom poput: “Hej, čovječe, sad si pretjerao“. Zaštitari nisu plaćeni da reagiraju. Premda im oči nešto drugo govore, njihova usta su nijema. Mladi zaštitari koje Žirinovski zove da se izdvoje iz grupe koja ga sluša i da odu u akciju na mlade žene, od kojih je jedna trudna, ne opiru se već izvršavaju, doduše nevoljko, ali izvršavaju njegov zahtjev.

 

Kreću prema dvjema ženama, jedan čak pokušava svoju po dužnosti dodijeljenu ”partnericu“ nekako i zagrliti, ona se izmiče. Dvije napadnute žene se nelagodno smješkaju. Ostali koji stoje okolo gledaju s nevjericom i šute.

 

Od svih koje vidimo na videosnimci govore samo dvije napadnute žene i jedan njihov kolega. Žirinovski se dere, one i on odgovaraju. Ne daju se, ali on djeluje moćnije, one se drže. Drugi šute.

Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?

 

Te scene paradigmatski ilustriraju kako izgleda u stvarnom životu strukturalna nepravda: napadnuti se pokušavaju obraniti, napadač je u punom zamahu, a većina šuti.

 

Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?

 

Izgovara taj glagol kao da se radi o bilo kojem opisu vršenja radnje, kao da je silovati isto što i zidati, ili pokositi ili peglati. Kao da je radnja koju glagol definira legitimna, legitimna da se izgovori, pred hrpom medija, da se naredi drugima i izvrši.

 

Iz tog kuta gledano, jedinu korist iz dokumentiranog ispada zahuktanog političara vidim kao zorno upozorenje: pazi dobro u kojem kontekstu spominješ Uskrs.

 

Uskrsa nema ako se može u jednom dahu vezati uz nasilje, a pogotovo uz ekstremno nasilje nad drugom osobom kao što je silovanje. Nisam zadovoljna što na ispad Žirinovskog nema više protesta jer uzaludno je čestitati Uskrs dok god veza Uskrsa i silovanja ne diže na noge sve nas. Dok god spavamo poput onih zaštitara uz Žirinovskog, dotle grob Isusov još nije za nas prazan. Mi smo u njemu.

Moje srce kuca tek 28 posto

Autor: / 1 Comment

Danas, 27. ožujka 2014., dočekala me jubilarna nagrada za mojih 20 godina neprekidnog rada kao profesorice njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Ovaj staž dio je mog prosvjetnog iskustva koje će iduće godine napuniti treće desetljeće.

 

Za dvadeset punih godina rada prosvjetarke ‘‘sjelo“ mi je na račun punih 875 kuna ili po svakoj godini svih 43,75 kuna. Koliko li su samo vrijedne ove kune samo nebo zna. Da su euri, ne bi toliko vrijedili.

 

Izračun trenutnog iznosa jubilarne nagrade posljedica je uštede Republike Hrvatske tamo gdje ona najdosljednije i zna štedjeti: kao zemlja znanja na širenju znanja i kao zemlja ugrožena depopulacijom na svojim budućim naraštajima. Naime, pretpostavljam odlukom Vlade RH osnovica za izračunavanje jubilarne nagrade smanjena je s 1.800 na 500 kn. Te se nekadašnja svota od 3.150 kuna poput veste u perilici skupila na ovih punih 875 kuna.

Dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo“

 

Nije ni ona prva suma bila neko bogatstvo, ali ova potonja je prava bomba. Vrijedi zlata. Jer da nije njene bezobrazne minimalnosti, ne bih ni napisala ovaj tekst. Stoga moja zahvala na jubilarnoj nagradi sadrži i ovaj aspekt zadovoljstva zbog poticaja na bunt i pozivanja na otpor.

 

Izračunala sam dakako da je ono što je ostalo od jubilarne nagrade tek 28 posto onoga što je donedavno kolektivnim ugovorom bilo prosvjetnim djelatnicima/cama zajamčeno.

 

Nije ovaj podatak šok; on je, nažalost, samo još jedan u nizu činjenica koje sam spoznala kroz tri desetljeća djelovanja kao profesorica. Da, naime, rad i novac nisu uvijek u sretnom braku, već se gdjegod rad vazda povećava, dok se novac stalno nekako smanjuje.

 

Priča s jubilarnom nagradom koja se smanjila za nekoliko puta samo je točka na ‘‘i“. Ona nije razlog da se manje radi, nego je alarm, znak da treba reći: ‘‘Dosta više!“

 

Stoga, dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo.“

 

Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje.

Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje

 

Drugim riječima, valja biti budan za promjenu, alternativu, drugačiji pristup. Valja u sebi okrenuti leđa vama – kao inicijalni čin promjene koja nam treba, 100 posto. Kao vodič može i tebi i nama sa srcima koja kucaju 28 posto i manje poslužiti ona mala knjižica ‘‘Indignez Vous“ (‘‘Naljutite se“). Ljutnja je početak promjene, važno je ne zaboraviti da smo ljuti, ne potisnuti osjećaj bijesa. Pišem da snagu ljutnje zadržim i možda podržim još neko srce koje zbog bijesa kuca samo trećinu ili četvrtinu.

 

Kako vidim Vladu kojoj služiš, moj ministre, u njoj su, po meni, većinom imena kao i tvoje – samo Platzhalter, držači mjesta. Ne vidim da su potrebe i problemi ljudi ove zemlje u fokusu vaše pažnje ni trećinu onoga što bi trebali biti i vidim da je intenzitet vaše brige upravo obrnuto proporcionalan težini vaših primanja.

 

Pa ipak, ne oslobađa vas to odgovornosti za sustav koji nosite, a koji tek s 28 posto vrednuje jedno od najplemenitijih zvanja koje civilizacija poznaje, a to je prenošenje znanja i bavljenje mladim generacijama.

 

Shvatite da mi savjest nalaže ukazati im na to da je ovo što od vas vide upravo suprotnost odgovornosti kojoj ih želim poučiti.

 

Ovih dana moj auto nosi istu poruku koju ti ovdje šaljem: kako u zemlji znanja umijemo odvojiti za svaku godinu odgajanja za život mladih ljudi i učenja novim znanjima pune 43,75 kn i kako to činimo godinu za godinom dvadeset godina.

 

Proslavila sam jubilarnu nagradu s kolegicama i kolegama u osjećaju zahvalnosti Bogu; jer što bi bilo da živimo u zemlji neznanja?

SDF: Vlada RH protiv Srba

Autor: / Leave a Comment

Vlada želi zaustaviti povratak Srba i ukidanjem izbjegličkog statusa provesti završni čin etničkog čišćenja

 

U skladu s najavljenom odlukom Vlade o ukidanju izbjegličkog statusa za osobe izbjegle iz Republike Hrvatske Srpski demokratski forum (SDF) upozorava da bi takva odluka imala dugoročne i ozbiljne posljedice na ovu skupinu ratnih stradalnika i cjelokupan status i položaj Srba u Hrvatskoj.

 

Predmetna odluka može se shvatiti jedino kao mjera kojoj je cilj potpuno zaustavljanje povratka izbjeglih Srba i konačno cementiranje stanja prouzrokovanog ratom. Umjesto aktivnih i progresivnih mjera u poticanju održivog povratka i integracije Srba Vlada se odlučila za politiku zaustavljanja povratka i završni čin u etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske.

Predmetna odluka može se shvatiti jedino kao mjera kojoj je cilj potpuno zaustavljanje povratka izbjeglih Srba i konačno cementiranje stanja prouzrokovanog ratom. Umjesto aktivnih i progresivnih mjera u poticanju održivog povratka i integracije Srba Vlada se odlučila za politiku zaustavljanja povratka i završni čin u etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske

 

Izbjeglice iz RH koje prebivaju u Njemačkoj, Švedskoj ili Kanadi izgubile bi pravo na besplatno zdravstveno osiguranje i socijalne naknade, dok bi izbjeglice koje se nalaze u BiH izgubile pravo na alternativni smještaj, zdravstvenu zaštitu te pravo na besplatan prijevoz stvari prilikom povratka koji osigurava UNHCR.

 

Nadalje, povratnici bi bili dodatno zakinuti činjenicom da u sustavu stambenog zbrinjavanja dobivaju popust pri kupnji stambene jedinice ovisno o broju godina provedenih u izbjeglištvu, to jest na vrijeme kada su bili registrirani kao izbjeglice, te Vlada ovakvim postupanjem značajno umanjuje njihova prava.

 

Ova odluka imala bi i jasne političke implikacije jer se donosi u trenutku kada je samo u susjednim zemljama registrirano više od 49.000 izbjeglica koje se žele vratiti u Hrvatsku.

 

Prema popisu iz 1991. Srba u Hrvatskoj je bilo 568.000, dok je zadnji popis stanovništva donio poražavajuću brojku od 186.000. To znači da je 400.000 Srba napustilo Hrvatsku, a od 135.000 koji su se, prema službenim podacima, vratili tek je njih 65.000 ostalo živjeti u Hrvatskoj. To sve govori o potpuno promašenoj, nekvalitetnoj i neodrživoj službenoj politici poticanja povratka izbjeglih Srba.

 

Vlada usprkos tome što je pitanja povratka očigledno neriješeno i što je trenutačno 11.000 predmeta za stambeno zbrinjavanje pozitivno riješeno, ali ne postoje kapaciteti da se izbjeglice zbrinu, te što više od 30.000 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje još čeka na rješenje, želi zaustaviti proces povratka koji je ionako opterećen diskriminatornim pravim okvirom i nesuradnjom državnih tijela.

Obaveza aktivnog rada na povratku izbjeglica i njihovo stambeno zbrinjavanje bila je jedna od obaveza Hrvatske u pretpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Kako te obveze nisu bile ispunjene do kraja pregovora, EU je u svom zadnjem monitoring izvješću obvezala Hrvatsku da i nakon ulaska mora aktivno raditi na povratku

 

Obveza aktivnog rada na povratku izbjeglica i njihovo stambeno zbrinjavanje bila je jedna od obaveza Hrvatske u pretpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Kako te obveze nisu bile ispunjene do kraja pregovora, EU je u svom zadnjem monitoring izvješću obvezala Hrvatsku da i nakon ulaska mora aktivno raditi na povratku. Ovim potezom Hrvatska bi izravno kršila pretpristupne obveze kao i obvezu sadržanu u ugovoru s EU da će poštivati sve prije preuzete obveze.

 

Hrvatska kao država korisnica Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja ima obvezu sudjelovati u ovom programu do njegovog kraja 2016., ali ukidanjem izbjegličkog statusa bi kroz Regionalni program zbrinjavala samo one ratne stradalnike koji su se već vratili u RH, čime direktno potkopava samu svrhu i cilj Regionalnog programa.

 

Odluka Vlade da se ukine izbjeglički status osobama koje su zbog ratnih djelovanja napustile Hrvatsku je s ljudsko-pravaškog i humanitarnog gledišta potpuno neshvatljiva, te će prouzročiti teške dugotrajne posljedice na status i položaj Srba u Hrvatskoj i njihovu demografsku obnovu.

 

Umjesto aktivnog rada na poticanju povratka i kvalitetnoj integraciji povratnika u društvo Vlada se odlučila ”zažmiriti” nad cjelokupnim problemom i potezom pera ”izbrisati” s dnevnog reda problem koji očito ne zna ili ne želi riješiti na način kako to dolikuje ozbiljnoj demokratskoj zemlji članici Europske unije.

 

Veljko Džakula, predsjednik Upravnog odbora SDF-a

Pismo Nikici Gabriću

Autor: / 3 Comments

Poštovani gospodine Gabriću,

 

pišem Vam ovo pismo kao (svježe) bivši član Vašeg Nacionalnog foruma. Odazivajući se Vašem pozivu na okupljanje svih onih koji misle dobro ovoj zemlji, očekivao sam raskid sa dosadašnjim praksama koje vladaju političkim životom.

 

Po mom osobnom mišljenju temeljni problem političkog života u Hrvatskoj je duopol stranaka koje funkcioniraju bez ikakve ideologije, principijelnosti, morala ili etike. Jedini principi njihovog rada su čista pragma, stranačka poslušnost i podobnost. U javnosti se ”svađaju“, ali izuzetno dobro surađuju ispod stola. No, ukoliko se nađu ugroženi zajednički interesi, padaju maske (sjetite se Srđa!).

 

Unutar tih stranaka vlada zakon poslušnosti i ”pripadanja“. Ukoliko podupireš ”velikog vođu“, a imaš sreće da tvoj favorit bude izabran na unutarstranačkim izborima, tada dolazi vrijeme naplate; dobivaš ”pravo“ na određene sinekure (ovisno o rangu i broju ”donesenih“ glasova).

Po mom osobnom mišljenju temeljni problem političkog života u Hrvatskoj je duopol stranaka koje funkcioniraju bez ikakve ideologije, principijelnosti, morala ili etike. Jedini principi njihovog rada su čista pragma, stranačka poslušnost i podobnost. U javnosti se ”svađaju“, ali izuzetno dobro surađuju ispod stola. No, ukoliko se nađu ugroženi zajednički interesi, padaju maske (sjetite se Srđa!)

 

Tu možeš ”uhljebiti“ svoje stranačke kolege koji su ti vjerni, a ponekad i kojeg člana obitelji, prijatelja, ”netjaka Ćipu“ ili ”obožavatelja“. Naravno, kompetencije ne igraju nikakvu ulogu, jer već ćemo nekako ”naštimati“ natječaj.

 

Oko njih se vrte, kao sateliti, razne strančice koje gledaju isključivo kako da ”istrguju“ što bolju cijenu za svoju potporu ”velikima“ i namire članstvo gladno ”uhljeba“. To se nekada u Feralu prikladno zvalo ”analnom speleologijom“.

 

Naravno, u interesu ”velikih igrača“ nije pojava neke nove snage koja bi rekla: ”Dosta! Politika se može voditi i na drugi način!” Dapače, takvu snagu smatraju najvećom ugrozom i učinit će sve da takvu snagu kompromitiraju i pokažu kako su ”svi isti“. Jer ako su svi isti, izbora (i nade) nema!

 

Upravo to sam od Vas očekivao! Hrvatska je zemlja u kojoj više od 80% građana politiku gleda s gađenjem i jedva čeka da se pojavi snaga koja bi ovu zemlju bila u stanju izvesti na pravi put. Pod time mislim na sve ono što smo sanjali devedesetih, na sve ono za što su se mnogi od nas borili, na sve ono zbog čega su mnogi patili. Prije svega to su jednostavni ideali koji su postavljeni čovječanstvu još u doba Francuske revolucije: jednakost, bratstvo i sloboda. Hrvatska je za to ”zrela“, to pokazuju sve ankete.

 

Očekivao sam od Vas da u politiku uvedete i nova ”pravila igre“. Nasuprot pragmatizmu da postavite moral, da nasuprot diletantizmu postavite kompetencije, da nasuprot plemenskoj ili ”rođačkoj“ pripadnosti postavite jasne kriterije profesionalnosti, da nasuprot stranačkoj poslušnosti postavite argumentiranu unutarstranačku raspravu. Da nam pokažete put iz plemenskog u građansko društvo.

 

Očekivao sam (a vjerujem i većina razočaranih građana ove zemlje) od Vas da na velika vrata u politiku uvedete etiku, moral, poštenje i odgovornost kao kriterije iznad svih ostalih.

Hrvatska je zemlja u kojoj više od 80% građana na politiku gleda s gađenjem i jedva čeka da se pojavi snaga koja bi ovu zemlju bila u stanju izvesti na pravi put. Pod time mislim na sve ono što smo sanjali devedesetih, na sve ono za što su se mnogi od nas borili, na sve ono zbog čega su mnogi patili. Prije svega to su jednostavni ideali koji su postavljeni čovječanstvu još u doba Francuske revolucije: jednakost, bratstvo i sloboda. Hrvatska je za to ”zrela“, to pokazuju sve ankete

 

Očekivao sam od Vas da kažete: “Dosta!“. Hrvatska traži za koga će glasati, a ne protiv koga će glasati. Građanima Hrvatske je dosta izbora između navodnih socijaldemokrata halucinogenog egomanijaka kojeg prati stranačka vojska nekompetentnih šanera i kvaziintelektualaca čije društvo evocira sjećanje na bivše samoupravne interesne zajednice, a od alternative mutavog ”balkanskog špijuna“ koji predvodi horde polupismenih drumskih razbojnika dodatno dobivaju i probavne smetnje!

 

O njihovim pragmatičnim i sette bandiere satelitima ne treba trošiti ni riječi. Hrvatska može puno bolje! I Hrvatska stvarno traži ”treći put“ koji će otpremiti kompletnu sadašnju oligarhiju na Jakuševac (samo nisam siguran primaju li tamo tako toksičan otpad?).

 

Kažu (ne ja, već puno pametniji od mene) da je mjera civiliziranosti nekog društva odudaranje pojma prava od pojma pravde. I na tom planu sam očekivao od Vas da kažete koju.

 

Nemoguće je govoriti o pravnoj državi (osim ako pričamo viceve u birtiji) ukoliko bivši ministar dobije šest mjeseci ”društveno korisnog rada“ (što god to bilo?) za ”zamračivanje“ 10 milijuna (naših!) eura, a baku u Slavoniji šalju u zatvor na 14 dana zato što nije imala novca za platiti režije. Zato upravo farsično zvuči Bandić i mnogi drugi kada kažu: ”Neka institucije pravne države rade svoj posao“. Pa, gospodo, upravo je u tome problem! U ovoj državi institucije ne rade svoj posao (ili ga rade vrlo selektivno)! Zato su rapperi i skladali prikladan refren: “To ima samo kod nas!“

 

Od Vas sam očekivao da formiramo stranku koja ne bi bila sredstvo zadovoljavanja osobnih interesa diletanata i mediokriteta koji nisu u stanju poštenim radom zadovoljiti svoje materijalne apetite. Od Vas sam očekivao da ćemo formirati stranku koja će okupljati ljude koji su svoje individualne resurse spremni staviti na raspolaganje za opće dobro svih građana bez obzira na osobnu korist. Isključivo zato što im je stalo do ove zemlje, njene budućnosti i njezinih ljudi.

 

No, dosta o mojim (utopističkim?) očekivanjima! Što me to dočekalo na osnivanju Nacionalnog foruma?

 

Sve se orilo do parola!

 

Te: KULTURA PARTNERSTVA, što podrazumijeva da:

Očekivao sam od Vas da kažete: “Dosta!“. Hrvatska traži za koga će glasati, a ne protiv koga će glasati. Građanima Hrvatske je dosta izbora između navodnih socijaldemokrata halucinogenog egomanijaka kojeg prati stranačka vojska nekompetentnih šanera i kvaziintelektualaca čije društvo evocira sjećanje na bivše samoupravne interesne zajednice, a od alternative mutavog ”balkanskog špijuna“ koji predvodi horde polupismenih drumskih razbojnika, dodatno dobivaju i probavne smetnje!

 

PARTNERA TREBA: POŠTOVATI, TOLERIRATI RAZLIČITOSTI, BITI MU LOJALAN I ZAHVALAN. BEZ PARTNERSTVA I ZAJEDNIŠTVA NE MOŽEMO OSTVARIVATI SVOJE INTERESE.

 

I pri tom smo jasno rekli:

 

DOBRODOŠLI SU SVI KOJI VOLE OVU ZEMLJU I KOJI SU SPREMNI DATI SVOJ DOPRINOS! PRIMAMO I VIDIMO PRIJATELJE I NA LIJEVOJ I NA DESNOJ STRANI. UVIJEK GLEDAMO I GLEDAJMO ONO ŠTO NAS SPAJA A NE RAZDVAJA.

 

U konačnici zaključujući:

 

ŽELIMO I STVARAMO – SAVEZ / PARTNERSTVO ZA PROMJENE. PROMJENE NA BOLJE! SA SVIMA KOJI PROMJENE ISKRENO ŽELE.

 

NA KONKRETNIM PROJEKTIMA I IDEJAMA. BEZ VEĆINE KOJA NAS PODRŽAVA NE MOŽEMO USPJETI I TE SE PROMJENE – NEĆE OSTVARITI.

 

Naknadno sam dobio i poruku da: ORGANIZIRANA MANJINA POBJEĐUJE NEORGANIZIRANU VEĆINU. Opasno mi je zazvučalo kao definicija stada i stranačke vojske. Pa to imamo sada! Za to Nikica Gabrić nije potreban!

 

Na samom osnivanju stranke sreo sam nekoliko prijatelja, no i osobe koje poznajem, ali za koje nisam bio siguran da se uklapaju u profil ljudi koji traže moral i etiku. No, mislio sam, moramo biti tolerantni i dozvoliti da se ljudi mijenjaju.

 

Osnovan je (među ostalim) i Glavni odbor NF u čiji sam sastav (bez svoje nakane) izabran. Mislio sam, hajde! Neka se nešto radi!

 

No onda, hladan tuš! U novinama pročitam da se sprema ”suradnja sa HSLS-om“, a da se Glavni odbor nije ni konstituirao, bez ikakve diskusije!

Gospodine Gabriću, odakle Vam ideja (temeljem načela sa osnivanja NF-a) da Vam HSLS i njegovi članovi mogu biti ”lojalni“, da Vam mogu biti ”zahvalni“, da NF i HSLS imaju zajedničke ”svoje interese“ (osim ukoliko griješim u pogledu interesa NF-a), da su ”spremni (HSLS) dati svoj doprinos“, da HSLS želi ikakve ”promjene na bolje“, da oni to ”iskreno žele“?

 

Gospodine Gabriću, odakle Vam ideja (temeljem načela s osnivanja NF-a) da Vam HSLS i njegovi članovi mogu biti ”lojalni“, da Vam mogu biti ”zahvalni“, da NF i HSLS imaju zajedničke ”svoje interese“ (osim ukoliko griješim u pogledu interesa NF-a), da su ”spremni (HSLS) dati svoj doprinos“, da HSLS želi ikakve ”promjene na bolje“, da oni to ”iskreno žele“?

 

Mislim da je to ili naivno ili je NF ponuđen na ”prodaju najboljem ponuditelju“. I nije u pitanju suradnja s HSLS-om, nego s bilo kojom kompromitiranom strankom koja je sudjelovala u dovođenju ove zemlje u stanje da je TBF zove ”lijepa naša silovana“!

 

Na potpisivanju suradnje ste (po medijima) izjavili: ”HSLS je prošao veliki povijesni put“. Slažem se, ali kakav? Put koji je vodio od stranke osnovane iz čistog idealizma i osjećaja odgovornosti za budućnost do stranke koja je priredila ”festival demokracije“ na kojem su stada ”novoučlanjenih liberala“, nakon okrijepe kod Macole, urlajući otimala ”ključeve od Amruševe“! Put na kojem je proizveden velik broj „kadrova“ (Adlešić, Kramarić, Radoš, Nikolić, Čehok, Banac, itd., sjećate ih se?) koji su bogato naplatili svoje usluge, ”uhljebili“ se i netragom nestali.

 

Mislim da je prošlo vrijeme kada se stranka može voditi bez principa, ideala i morala. Pa nije to gospodarski projekt, zaboga! Tu nije primarna cost/benefit analiza, PR i marketing već vjerodostojnost. A i od gospodarskih projekata čuo sam samo Vašu namjeru da od ove zemlje učinite gerijatrijski deponij Europe.

 

Građani ove zemlje bit će razočarani nedostatkom hrabrosti i vizije da mobilizirate golemu ”neorganiziranu većinu“ kojoj se ”politika u Hrvata“ jednostavno gadi i da pometete ”stručnjake opće prakse“ s političke scene.

 

Na osnivanju sa svih strana me ”napadala“ parola (parafraziram po sjećanju): ”Ništa nije tako snažno kao ideja čije je vrijeme došlo!“. I, slagao sam se s Vama. No, izgleda da Vi tu ideju niste prepoznali!

 

Srdačan pozdrav,

 

Boris Popović, razočarani liberal.

 

P. S. Na fotografijama objavljenima nakon potpisivanja sporazuma HSLS-a i NF-a Darinko izgleda strašno elegantno i naočito! Kao da je upravo stigao iz St. Moritza ili s kvarcanja! No, ovoj zemlji je stvarno dosta ”ljepotana“ (Sanader, Vidošević, Kalmeta, itd.) bez morala, ideala i integriteta.

Kako razmišljati o Hrvatima?

Autor: / 1 Comment

Dragi moji Hrvati,

 

premda je moje ime za sve vas nepoznato, pa stoga i moje mišljenje o vama za vas relativno nebitno, ipak vam se želim obratiti ovako javno. Želio sam da to bude preko Slobodne Dalmacije ili portala Dalmacija newsa, jer sam to moje, za vas nepoznato ime, po prvi put u Hrvatskoj napisao upravo u Splitu, prije nekih četvrt stoljeća, doduse tada u jednim drugim novinama koje već odavno više ne postoje (Omladinska Iskra). Ali obje su se redakcije oglušile na moje pismo – vjerujem zbog mog ne tako dobrog hrvatskog jezika.

 

Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo sto vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora.

 

Moja prva spoznaja Hrvatske i Hrvata je stara koliko su stare i ostale spoznaje koje sam stjecao tijekom osnovnog obrazovanja – dakle, negdje na koncu prve dekade moga života. U godinama koje su slijedile ta mi se spoznaja razvijala u dva različita pravca, dva ekstrema nespojiva jedna s drugim, kao crno i bijelo, u ovom slučaju kao crno i ružičasto. Jedna krajnost je bila pozitivna i s velikim simpatijama i poštovanjem prema Hrvatima i Hrvatskoj, a drugi je bio jako negativan prema narodu kome vi pripadate.

Želim vam napisati nekoliko rečenica o tome kako ja doživljavam sve ovo što vam se događa zadnjih mjeseci. Mnogi to nazivaju povampirenjem ustaštva i nacizma, mada će moja priča biti više lične prirode. Zato oprostite zbog ove intimizacije javnog prostora

 

Tadašnju takvu moju isključivost vidim u odlikama mladosti i neiskustva, a to je sklonost ka generaliziranju. Tako je kod mnogih mladih – ni ja nisam bio iznimka. Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu.

 

Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati. Novinarstvo sam zavolio još u vrijeme kada mnogi moji vršnjaci nisu znali što će biti kad odrastu. Upijao sam svaki tekst napisan u Startu i Danasu, a kad sam završio fakultet žurnalistike, shvatio sam da sam više o profesiji naučio iz tih novina nego na studiju.

 

I danas kao model vođenja dobrog intervjua imam ono što sam učio čitajući u Startu, a kao model pisanja atraktivne kolumne ono što je bilo objavljivano u Danasu; više nego što sam učio na fakultetu na satima iz Teorije i praktike novinarstva 1, 2, 3. Generalizirao sam i svu sam tu intelektualnu, ljudsku, profesionalnu vrijednost i superiornost konkretnih novinara (Hrvata) pripisivao svima vama – cijelom hrvatskom narodu.

 

U istom tom periodu stvarala mi se i druga slika o vama. Sredinom osamdesetih sam po prvi put odgledao film “Okupacija u 26 slika”. Otišao sam u kino opušten, naivan, bez ikakvih velikih očekivanja, osim da odgledam film, jer je bio naš – jugoslavenski, što je za mene značilo i da će biti dobar film. Uvaljen u kino-fotelji uživao sam u filmu – u divnim kadrovima Dubrovnika, renesansnog naslijeđa, dvorištima punih cvijeća, paprata i zelenila. I sve tako do trenutka dok se nije upalio motor i krenuo autobus…

Obožavao sam vas zbog vaše kulture, jezika kojim govorite, novih vrijednosti koje ste unosili u nekadašnju zajedničku državu, jer ste vi bili za nas ostale pravi prozor ka Zapadu. Sve što ste vi primali direktno iz prve ruke, meni je stizalo preko posrednika, a to ste bili vi, Hrvati

 

Scene koje su slijedile bile su jedna od najvećih trauma koje sam doživio u svom tada još nepunoljetnom životu. Bile su to slike užasa koje su me noćima, mjesecima i godinama pratile i uvijek bile prisutne u glavi. Nisam mogao prihvatiti da se takvo nešto doista dogodilo, pa sam olakšanje tražio u nekakvoj svojoj, ličnoj racionalizaciji da je to umjetničko viđenje koje nema veze sa stvarnošću.

 

U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati.

 

Nekoliko godina nakon mog prvog susreta s filmom Okupacija naletio sam na intervju s njegovim režiserom Lordanom Zafranovićem. Pamtim i danas, naslov je bio vrlo kratak i upečatljiv, a kod mene je izazvao isto toliki šok kao i kad sam odgledao film: “Autobus je doista postojao” – bio je naslov! Bio je to i kraj mojim pokušajima racionalizacije jezivih scena iz filma i nepovezivanja s Hrvatima.

 

Ranih devedesetih počeo je rat u bivšoj državi. Pamtim slike bombardiranja Dubrovnika, kako se crni dim izdiže iznad Straduna. Osim tih scena upamtio sam još nešto. Izjavu Dubrovčanina Ibrice Jusića. Kao danas se sjećam scene, dok u pozadini odjekuju detonacije, kako on sjedi u tamnom skloništu i govori u kameru: “U ovome se vidi razlika između njih (Srba) i nas (Hrvata). Oni uništavaju i bombarduju ovu svjetsku kulturu, a mi to stvaramo i poklanjamo civilizaciji.”

 

Odmah sam prihvatio te riječi kao istinite, jer su se uklapale u moje gledanje na Hrvate i ponovo generalizirao o kulturnoj superiornosti Hrvata i o bradatim, prljavim i primitivnim Srbima koji jedini mogu biti spremni da takvo blago unište.

U toj borbi između traume i racionalizacije polako je prevladavala racionalizacija. Uvjeravao sam sam sebe da takvo nešto ne može ljudski rod učiniti čovjeku, a najmanje moji obožavani i kulturno superiorni Hrvati

 

Prošle su samo dvije godine od tog razmišljanja kada su televizije prikazale snimak rušenja Staroga mosta u Mostaru. Pitao sam se tada, pitam se i danas, što će na to izjaviti slavni Dubrovčanin Ibrica glede njegove izjave o bombardiranju Dubrovnika? Opet mi se vratila stara konfuzija – koja je slika ustvari prava kad razmišljam o Hrvatima?

 

Godine 1998. u malom njemačkom gradiću Izerlohn upoznao sam predivnu osobu – Ivana Salečića iz Zagreba. Sve što sam do tada lijepo mislio o Hrvatima, on je to personificirao. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga i pričati s njim o raznim temama – pravi erudita, lijepo odgojen i prefinjenih manira, kakav samo može proizaći iz “zagrebačke škole”, ma što to značilo (iako se uvijek koristilo u staroj Jugi kao riječ-kompliment).

 

Čak su je i mnogi moji Makedonci koji su se školovali u Zagrebu s ponosom isticali kada bi željeli sebe izdvojiti iz miljea iz kojeg su proizišli i kome su se vratili. Vjerojatno zbog njegove “hrvatske superiornost”, kojoj sam se ja toliko divio, s Ivanom sam ostao dobar prijatelj do dana današnjeg, a zaboravio na mnoga druga poznanstva koja sam stekao u Izerlohnu s Nijemcima, Norvežanima, Rusima, Pakistancima, Talijanima, Kolumbijcima…

 

Zadnjih tjedana i mjeseci čitam po portalima i gledam na televiziji vijesti iz Hrvatske o zabrani ćirilice, o Šimuniću kako kliče “Za dom spremni!” i kako mu masa od 30 tisuća ljudi uzvraća da je također “Za dom spremna”. Na Poljudu se javno deklariraju kao ustaše i to, po njima, treba razumjeti kao nešto što budi ponos, čime se Hrvati trebaju dičiti. Smrtni neprijatelji Torcida i Bad Blue Boysi sponu integracije nalaze jedino u identifikaciji s ustašama.

Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio

 

Opet se pitam koja je Hrvatska prava – ona moga Ivana ili ona njihovog Šimunića!? Prođe mi više od pola života, samo Bog dragi zna koliko ću još živjeti, ali na moju dilemu iz ranog djetinjstva nikako da nađem odgovor.

 

Stariji sam, valjda i zreliji, pa pokušavam personalizirati, a ne generalizirati, ali mi teško ide kad vidim da cijeli stadion kliče kao jedan. To je masa ljudi, narod, a ne samo jedan konkretni nogometaš s imenom i prezimenom. Pa ako je jedan stadion, da li ih doista ima upravo toliko i nijedan više ili je problem samo u kapacitetu stadiona?

 

Što ako je umjesto 30 tisuća Maksimir mogao sakupiti deset puta toliko? Bi li i onda čitav stadion izvikivao “Za dom spremni”!? Ili obrnutim redom: da je to bila dvorana s deset puta manje ljudi, recimo 3 tisuće, bi li se onda tvrdilo da je to samo mala izolirana skupina i ništa više? Ali nije: bilo ih je deset puta više, kao što je moglo biti i još deset puta toliko za dom spremnih.

 

Pokušavam ući u glave tih ljudi, sebe staviti u takvu situaciju i naći nekakav odgovor, čak i opravdanje. Teško mi ide to racionaliziranje. Ipak, mogao bih ih razumjeti, doduše, samo pod jednim uvjetom, a to je da svatko tko uzvikne “Za dom spremni” prije toga na sekundu pomisli na onaj autobus iz filma kao momentum koji se nekada doista dogodio. Ako i nakon toga svi oni budu i dalje spremni reći “Za dom spremni” i vjerovati da to govori o njihovom domoljublju i hrvatstvu – prihvaćam, ali za mene će značiti da se zarad takvog hrvatstva odriču svoje ljudskosti i prava na to da budu civilizirani ljudi.

 

Jer jedno s drugim ne može ići. Na koncu, vratio bih se desetinama godina unatrag. Šteta što tadašnja parola njihovih roditelja nije bila “Za (kon)dom spremni!”. Onda danas ovog problema ne bi bilo.

 

Hvala na pozornosti.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt