(Opaska uredništva: na našu adresu je stigao tekst Nebojiše Zelića i Zorana Grozdanova iz Rijeke kojim reagiraju na otvoreno pismo Ekumenskog odbora grada Rijeke odaslano kao kritika na predstavu “Hrvatsko glumište” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Donosimo, kronološkim redom, rečeno otvoreno pismo i reakciju gospode Zelića i Grozdanova).

 

Otvoreno pismo javnosti ”Isprovocirani na dijalog’’

 

Predstava “Hrvatsko glumište” koja se izvodi u HNK “Ivana pl. Zajca” izazvala je i još uvijek izaziva ne malo kontroverzi. Uz prozvane glumce koji su već reagirali, zaposlenike kazališta koji su se svojim pismom požalili riječkom nadbiskupu, te veći dio riječke i šire hrvatske javnosti, Ekumenski odbor grada Rijeke, Islamska vjerska zajednica, Evanđeoska pentekostna crkva “Krista Kralja” i podupirajuće udruge i molitvene zajednice, izražavaju svoje nezadovoljstvo i ožalošćenost zbog obeščašćivanja onoga što vjernici drže svetim.

 

Vjerujući da je redatelju predstave nakana kritičkim propitivanjem ispravljati društvene devijacije, a poučeni nedavnim nemilim događajem u Parizu, iz naravi našeg djelovanja, pozivamo da se umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanje odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu.

 

Sam početak dijaloga otvorio bi novu stranicu u društvenom životu Grada Rijeke čime bi se pokazalo da tolerancija i uvažavanje nisu samo zastava kojom se maše, parola bez sadržaja i privilegija jednih, već se odnosi na sve njegove građane ma otkud dolazili.

 

Rijeka, 15. siječnja 2015.

 

Ekumenski odbor grada Rijeke i još 19 potpisnica

 

***

 

Odgovor na otvoreno pismo Ekumenskog odbora grada Rijeke

 

Je li dijalog moguć bez samokritike?

 

Ekumenski odbor grada Rijeke, tijelo oformljeno da svojim sastancima i djelovanjem progovara o otvorenim temama koje su uzrok podjela tih zajednica te da u duhu njihova utemeljitelja, usprkos svojim razlikama, pronađu zajedničke točke vjerovanja i djelovanja u petak je, 15. siječnja 2015. godine održao tiskovnu konferenciju na kojoj je predstavljen plan i program ”Molitvene osmine za jedinstvo kršćana”.

 

Međutim, na toj tiskovnoj konferenciji dogodilo se nešto posve neuobičajeno za takav događaj jer su predstavnici vjerskih zajednica pročitali otvoreno pismo pod naslovom Isprovocirani na dijalog, u svrhu promicanja tolerancije, dijaloga i razumijevanja u našem duboko polariziranom društvu. Osim vođa glavnih vjerskih zajednica u Rijeci, pismo su potpisale i brojne katoličke udruge.

Unatoč namjeri potpisnika pisma da se ”umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu”, smatramo da su u svojoj polazišnoj točki oni u potpunosti promašili svoju namjeru čime su učinili izlišnim svako pozivanje na toleranciju, razumijevanje i dijalog

 

Kao organizatori niza javnih tribina Religija i javnost koje se održavaju na Filozofskom fakultetu u Rijeci od početka ove akademske godine, odlučili smo reagirati na gore spomenuto otvoreno pismo jer te tribine, u prvom redu, imaju namjeru stvaranja mjesta javnoga dijaloga između građana koji su vjernici i onih koji to nisu, stvaranja mjesta susreta u kojem će se predstaviti vjerska uvjerenja na manje monolitan način, čime želimo razbiti međusobne predrasude i možda započeti jedan dijalog na postavkama drugačijim od onih koje prevladavaju u postojećim javnim raspravama. U takve postojeće rasprave spada i ovo otvoreno pismo vjerskih vođa i katoličkih udruga.

 

Unatoč namjeri potpisnika pisma da se ”umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu”, smatramo da su u svojoj polazišnoj točki oni u potpunosti promašili svoju namjeru čime su učinili izlišnim svako pozivanje na toleranciju, razumijevanje i dijalog.

 

Naime, potpisnici pisma navode dva glavna uzroka svoje reakcije: nemile događaje u Parizu i predstavu Olivera Frljića Hrvatsko glumište, koja je podigla podosta prašine kako u našemu gradu tako i u Hrvatskoj.

 

Odakle Frljić u ovoj konstrukciji nije nam jasno, kao i koje on veze ima s događajima u Parizu, osim ako se ne radi o tvrdnji (barem implicitnoj) da ”provokacije” poput Frljićevih u predstavi mogu dovesti ili dovode do napada onih koji se s tim provokacijama ne slažu.

 

Zanimljivo je da se, samo dva dana nakon objavljivanja pisma, pred HNK Ivana pl. Zajca dogodio prosvjed pripadnika Opusa Dei koji su otvoreno upozorili (i prijetili) da se zbog ovakvih provokacija događa ”zlo”, čime su nedvosmisleno povezali Frljićevu predstavu s bezumnim napadom u Parizu.

 

U ovoj izjavi, što i jest njezin najveći problem, očituje se nemogućnost, gotovo i nesposobnost vjerskih lidera da uključe u svoj tekst ono što se naziva ”samokritika”. Izgleda kao da su tim liderima promakle riječi predstavnika iz njihovih redova o ”apologiji mržnje”, ”demonskom zadahu koji se šiti”, o ”udbaško-komunističkim raljama” ili o ”onima koji dolaze preko Dunava ubijati našu djecu” ili pak, što je vjerojatno najeklatantniji primjer ”zloupotrebe religijskih svetinja” (na koje se danas toliko zdušno svi pozivaju), doček biskupa Košića osuđenome ratnome zločincu Dariju Kordiću i njegova usporedba Kordićeve osude s nevinošću kojom je i Isus došao na križ. Ili možda, u što ne želimo vjerovati, u tim govorima mržnje i vrijeđanju vjerničkih osjećaja potpisnici otvorenog pisma ne vide ništa sporno.

S kojim moralnim kapitalom vjerski lideri i katoličke udruge upiru prstom na zloporabu vjerskih osjećaja onih koji ”obeščašćuju ono što vjernici drže svetim”? Po našemu sudu, s vrlo malim ili gotovo nikakvim, upravo zbog posvemašnjeg nedostatka samokritike koja se, i kada je ima, svodi na apstraktno priznanje svojih pogrešaka i propusta, a nikako na otvorenu kritiku

 

Predstavlja li obrana mržnje, korištenje oltara (svetinje?) za govor mržnje prema susjednom srpskom narodu ili pak usporedba ratnoga zločinca s Isusom Kristom (nije li i on svetinja?) puno pogubniju i dugoročno mnogo štetniju zloupotrebu vjerskih simbola od redatelja koji je na sebi svojstven način želio uputiti na slične takve zloupotrebe?

 

Valja imati na umu da se ovdje radi o govoru biskupa, nadbiskupa, o govoru studentskoga kapelana i teologa koji imaju mnogo veći i izravniji utjecaj na vjernike i na društvo no što to jedan redatelj kazališnih predstava ikada može imati.

 

I, naravno, valja također imati na umu da su autori i potpisnici otvorenog pisma u velikoj većini predstavnici onih vjerskih zajednica kojima je u srži njihova vjerovanja utjelovljeni Bog koji je i sam bio posve bogohulan prema društvu u kojemu se nalazio i koji je uvelike vrijeđao vjerske osjećaje vladajućih vjerskih elita. To sržno uvjerenje predstavlja obavezu da se drugačije odnose prema ”vrijeđanju vjerskih osjećaja” te da ih razumiju na posve drugačiji način.

 

Nedostatak te samokritike, čime se priprema teren za bujanje takvih izraza mržnje i bogohuljenja u njihovim redovima, upravo je pandorina kutija kojom, mimo njihova znanja i namjera, ili baš zbog njih, omogućuju da se u njihovim zajednicama odgajaju ljudi, napose mladi, koji možda neće posegnuti za bombom zbog ”povrede vjerskih osjećaja”, ali će u svakom slučaju te povrede vrebati na svakome koraku, otvoreno prijetiti i time značajno pridonijeti ekstremizaciji javnoga prostora.

 

Što bi bilo, primjerice, da su potpisnici pisma jasno osudili te zloupotrebe i povredu vjerskih osjećaja i simbola njihove vlastite vjere i da su ih prepoznali među svojim redovima? I što bi to onda značilo za njihovu osudu Frljićeve predstave? Ne predstavlja li baš takav čin početak mogućega započinjanja razgovora, a ne nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja?

 

Naravno, gore potpisani predstavnici vjerskih zajednica i građani koji tim zajednicama pripadaju imaju svako pravo iznositi svoje stavove i sudove o umjetničkim djelima, jednako kao što umjetnici imaju svako pravo iznositi svoje sudove i stavove o tim zajednicama, njihovim uvjerenjima, povijesnom djelovanju i simbolima.

Također, vrlo je čudno da su se vjerski predstavnici odlučili na dijalog zato jer su bili ”isprovocirani”, a ne zato jer imaju iskrenu želju voditi razgovor s građanima koji tim zajednicama ne pripadaju. (Pretpostavljamo da se ta isprovociranost nije odnosila na njihov međusobni dijalog). Možda je to zato jer kao kršćani (ili kao vjernici) čine većinu ovog društva pa smatraju da dijalog nije potreban sve dok ih manjina ne isprovocira?

 

Frljićeva predstava je podložna kritici i treba je kritizirati (kao i njegove reakcije na pisma onih koje je ta predstava uvrijedila), no tko to može činiti i s kojim pretpostavkama?

 

Drugim riječima, s kojim moralnim kapitalom vjerski lideri i katoličke udruge upiru prstom na zloporabu vjerskih osjećaja onih koji ”obeščašćuju ono što vjernici drže svetim”?

 

Po našemu sudu, s vrlo malim ili gotovo nikakvim, upravo zbog posvemašnjeg nedostatka samokritike koja se, i kada je ima, svodi na apstraktno priznanje svojih pogrešaka i propusta, a nikako na otvorenu kritiku.

 

Također, vrlo je čudno da su se vjerski predstavnici odlučili na dijalog zato jer su bili ”isprovocirani”, a ne zato jer imaju iskrenu želju voditi razgovor s građanima koji tim zajednicama ne pripadaju. (Pretpostavljamo da se ta isprovociranost nije odnosila na njihov međusobni dijalog). Možda je to zato jer kao kršćani (ili kao vjernici) čine većinu ovog društva pa smatraju da dijalog nije potreban sve dok ih manjina ne isprovocira? Ukoliko je to tako, onda je ta provokacija ispunila svoju funkciju i nikako nije bila provokacija zbog provokacije same.

 

Naposljetku, ako bi trebali izvući neke pouke iz ”nemilih događaja u Parizu“ onda je to prije svega pouka da se dijalog treba stalno odvijati i da se trebamo međusobno upoznavati i naučiti poštivati osobe i stavove i uvjerenja koja smatramo lažnim, pogrešnim i grešnim.

 

Pouka događaja u Parizu, kao i onih događaja i predstava koje vjerski lideri i katoličke udruge povezuju s Parizom, prvenstveno je ta da vjerske zajednice trebaju preispitati svoju ulogu i svoj položaj u stvaranju ozračja netolerancije i isključivosti. Pouka koju svi građani trebaju iz toga izvući jest da se bore za slobodu svojega mišljenja i spremnost da kritiziraju predstavnike svojih vjerskih zajednica kao i svjetonazorskih istomišljenika.

 

Zbog ovakvog razumijevanja provokacije, uz potpuni nedostatak samokritike kakav je iznešen u otvorenom pismu i, još ekstremnije, na prosvjedu pred kazalištem, bojimo se da dijalog nije moguć i da vodi daljnjoj ekstremizaciji društva.

 

Nebojša Zelić i Zoran Grozdanov

Ako iole drži do sebe i svojih javnih obećanja, nova predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović morala bi hitno ukinuti Ustavni sud Republike Hrvatske. Ili smijeniti sve njegove članove. Ili ih barem postrojiti u svom Uredu i svakog suca izdevetati šibom po turu. Ili, u najgorem slučaju, dati ogorčenu izjavu za javnost.

 

Isto tako, ako pobunjeni hrvatski branitelji, koji mjesecima u Zagrebu kampiraju pred zgradom Ministarstva branitelja u Savskoj 66, iole prate tko vrijeđa njihova mjerila digniteta Domovinskog rata, morali bi skupiti ratničke transparente i pobunjenički šator hitno premjestiti iz Savske na Markov trg, gdje se nalazi palača Ustavnog suda.

 

Konačno su, naime, identificirani Jugoslaveni koji 2015. tvrde da je slavni Domovinski rat zapravo bio građanski rat. To su suci Ustavnog suda Republike Hrvatske, njih dvanaest. Imena im možete naći u Narodnim novinama.

Ako iole drži do sebe i svojih javnih obećanja, nova predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović morala bi hitno ukinuti Ustavni sud Republike Hrvatske. Ili smijeniti sve njegove članove. Ili ih barem postrojiti u svom Uredu i svakog suca izdevetati šibom po turu. Ili, u najgorem slučaju, dati ogorčenu izjavu za javnost

 

Vratimo se na trenutak u dramatičnu noć s nedjelje na ponedjeljak, kada je Hrvatska dobila svoju prvu predsjednicu, i na još dramatičnije jutro nakon te noći, kada su suci Ustavnog suda jednom odlukom učinili smiješnom i novu predsjednicu, i pobunjene branitelje, i njihov patriotski žar.

 

Prvi predsjednički potez nove hrvatske liderice, kako znamo, bio je posjet braniteljskom šatoru: netom je održala pobjednički govor u dvorani Hypo centra, nova predsjednica se sjurila do Savske 66 da pozdravi branitelje. Došla bi ona i ranije u Savsku, samo da Karamarko nije oduljio sa svojim pobjedničkim govorom. Svakako, došla je u šator čim je mogla.

 

A kad je već došla, morala je nešto i reći. Pa je onda, između ostaloga, promrzlim veteranima euforično obećala kako nikome neće dozvoliti da Domovinski rat naziva građanskim ratom.

 

O daljnjim postupcima nove predsjednice te dramatične noći nemamo pouzdanih spoznaja: neki tvrde da je nastavila slavlje u uskom privatnom krugu, drugi vele kako je otišla doma vježbati lupanje šakom o stol, dok se treći kunu da je cijelu noć bjesomučno nazivala premijera Zorana Milanovića da odmah, prije nego svane, sazove izvanrednu sjednicu Vlade.

 

A kad je svanulo, nova predsjednica doživjela je grubi atak na vlastitu vjerodostojnost. I to od onih od kojih nije očekivala – od ustavnih sudaca.

Ustavni sud se nije ni bavio pitanjem Glavaševe krivnje, nego se bavio pitanjem građanskog rata. Ustavni suci su, naime, utvrdili da je do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma postaje međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka hrvatskog Sabora o prekidu svih veza s bivšom državom

 

Pođimo sada do Markova trga, gdje se nalazi palača Ustavnog suda, u kojoj se u tjednu uoči drugog kruga predsjedničkih izbora radilo sve u šesnaest. Pardon, sve u dvanaest.

 

Dakle, četiri dana zaredom dvanaest sudaca Ustavnog suda održavalo je tematske kolegije o slučaju žalbe osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša. Zadnji, četvrti kolegij, održali su u subotu, dan uoči izbora: novinari su začuđeno primijetili da ustavni suci nikad ranije tematski kolegij na kojem rješavaju neki predmet nisu održavali subotom. U ponedjeljak, dan nakon izbora, ustavni suci ponovo su se sastali da glasaju o presudi, a istog dana su tu presudu i objavili.

 

A presuda veli: poništava se pravomoćna presuda kojom se Glavaš osuđuje zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine. Je li u međuvremenu utvrđeno kako Glavaš nema nikakve veze s mučenjima i ubojstvima osječkih Srba?

 

Nije. Ustavni sud se nije ni bavio pitanjem Glavaševe krivnje, nego se bavio pitanjem građanskog rata. Ustavni suci su, naime, utvrdili da je do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma postaje međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka hrvatskog Sabora o prekidu svih veza s bivšom državom.

Ustavni sud je doveo novu predsjednicu u nezavidnu situaciju. Ako ih išiba po turu, ispast će nedemokratska političarka koja se upliće u svetu neovisnost sudbene vlasti. A ako ih ne išiba, ispast će da su njena obećanja samo prazne riječi koje vjetar raznosi po bespućima povijesne zbiljnosti

 

Stoga se, vele ustavni suci, za zločine počinjene do 8. listopada 1991. ne mogu uz ženevske konvencije primjenjivati kriteriji međunarodnog sukoba (po kojima je Glavaš osuđen) nego kriteriji građanskog rata. Razlika je u tome što se zločini iz međunarodnog rata tretiraju kao ratni zločini, a zločini iz građanskog rata kao ”obična“ ubojstva civila.

 

Drugim riječima, pravosudna krema Republike Hrvatske presudila je da smo najveći dio ratne 1991. godine vodili građanski rat. Tu odluku Ustavni sud je službeno objavio samo par sati nakon što je nova predsjednica svečano obećala braniteljima kako nikome neće dozvoliti da Domovinski rat zove građanskim.

 

Očito je: Ustavni sud je doveo novu predsjednicu u nezavidnu situaciju. Ako ih išiba po turu, ispast će nedemokratska političarka koja se upliće u svetu neovisnost sudbene vlasti. A ako ih ne išiba, ispast će da su njena obećanja samo prazne riječi koje vjetar raznosi po bespućima povijesne zbiljnosti.

 

Također je Ustavni sud u nezavidnu situaciju doveo i branitelje: digli su ustanak zbog fantomskih Jugoslavena koji navodno dezavuiraju Domovinski rat svodeći ga na građanski, a sada im je Jugoslavija progovorila kroz Ustavni sud zemlje za koju su se borili.

 

Prava udbaška zavjera, rekao bi naš čovjek.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću u vezi odluku Ustavnog suda RH-a kojom se ukida presuda Vrhovnog suda RH-a od 2. lipnja 2010. (prvoosuđeni Branimir Glavaš i ostali) i time predmet vraća Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak, želi naglasiti kako je problem prije svega u tome što Ustavni sud RH svoju odluku donosi više od četiri godine nakon uložene ustavne tužbe čime se dodatno može narušiti povjerenje u pravni sustav RH.

 

Mada Ustavni sud RH nije uopće ulazio u meritum krivnje već se bavio pravnim pitanjima, posljedica će ovakve odluke biti puštanje prvoosuđenog Branimira Glavaša iz zatvora. Odluka ne ide u prilog ni pravdi za žrtve jer ih je sigurno uznemirila, a ni pravdi za većinu osuđenika jer su svi, osim Branimira Glavaša, već odslužili svoje zatvorske kazne.

Ustavni sud RH nije uopće ulazio u meritum krivnje već se bavio pravnim pitanjima, posljedica će ovakve odluke biti puštanje prvoosuđenog Branimira Glavaša iz zatvora. Odluka ne ide u prilog ni pravdi za žrtve jer ih je sigurno uznemirila, a ni pravdi za većinu osuđenika jer su svi, osim Branimira Glavaša, već odslužili svoje zatvorske kazne

 

S druge strane ova odluka može pridonijeti ujednačavanju sudske prakse za što se zalažu i organizacije za ljudska prava. No možda bi bolji put bilo pravovremeno organiziranje savjetovanja kao i profesionalnog usavršavanja za pravosuđe u vezi primjene Ženevskih konvencija i protokola u RH.

 

Podsjećamo da je dana 8. svibnja 2009. godine objavljena presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu kojom su optuženici Branimir Glavaš, Ivica Krnjak, Gordana Getoš Magdić, Dino Kontić, Tihomir Valentić i Zdravko Dragić proglašeni krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Osijeku 1991. godine.

 

Vrhoni je sud RH 2. lipnja 2010. okrivljenicima smanjio zatvorske kazne koje su im izrečena prvostupanjskom presudom, pa je tako presudom VSRH Branimir Glavaš osuđen na 8 godina zatvora, Ivica Krnjak na 7, Gordana Getoš Magdić na 5, Dino Kontić na 3 godine i 6 mjeseci, Tihomir Valentić na 4 godine i 6 mjeseci te Zdravko Dragić na 3 godine i 6 mjeseci.

 

Prvoosuđeni Branimir Glavaš i ostali osuđeni su za ubojstvo; Branka Lovrića, Alije Šabanovića, Jovana Grubića, dr. Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, nepoznate ženske osobe, Bogdana Počuče, Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića; zlostavljanje i ranjavanje Radoslava Ratkovića i zlostavljanje Nikole Vasića.

 

Pravosudni tijek predmeta pogledajte na linku kojeg postavljamo u nastavku: http://www.documenta.hr/hr/zlo%C4%8Din-u-osijeku.html

 

Eugen Jakovčić

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Predsjednik Ivo Josipović uputio je novogodišnju poslanicu građankama i građanima Republike Hrvatske. Video poslanice možete pogledati OVDJE, a tekst pročitajte u nastavku:

 

Poštovane građanke i građani Republike Hrvatske,

 

Neka nam novogodišnji blagdani odišu mirom, zajedništvom i ljubavlju. Te su vrijednosti dragocjeni kapital, na temelju kojega možemo graditi budućnost. Danas govorim o univerzalnim i humanim vrijednostima, koje nam predstavljaju i ovi blagdani čija simbolika uvijek ponovno budi vjeru u budućnost, budi optimizam, taj ”čarobni začin“ bez kojega nema pomaka na bolje.

Dani koji su pred nama prilika su za oživljavanje baš onih društvenih vrijednosti koje kriza uvijek gurne na dno, vrijednosti koje dotiču svakog pojedinca osobno. Vrijednosti koje govore o odnosu prema drugomu. U prvom redu mislim na vrijednost razlikovanja dobra i zla, na solidarnost, pravednost, empatiju, suosjećanje, uljudnost i umijeće razgovora

 

To je ono što u idućoj godini želimo Hrvatskoj: da bude bolja od prethodne.

 

Godina u kojoj ćemo pokrenuti gospodarski oporavak, prosperitet i razvoj. Ostvariti poduzetnički uzlet, nova ulaganja, nova radna mjesta, osobito za mlade ljude. Vratiti ćemo povjerenje u institucije, smanjiti korupciju, a povećati sigurnost i stabilnost za sve nas. Želimo još više standarde ljudskih prava i ekološki svjesniju, zeleniju Hrvatsku.

 

Dani koji su pred nama prilika su za oživljavanje baš onih društvenih vrijednosti koje kriza uvijek gurne na dno, vrijednosti koje dotiču svakog pojedinca osobno. Vrijednosti koje govore o odnosu prema drugomu. U prvom redu mislim na vrijednost razlikovanja dobra i zla, na solidarnost, pravednost, empatiju, suosjećanje, uljudnost i umijeće razgovora.

 

Mislim na odgovornost – prema sebi, obitelji, okruženju, naciji, narodu i državi. Mnogo ih je koji tvrde da su te bezvremenske vrijednosti prošlost, da je humanizam odslužio svoje.

 

Ali nije tako i ne smije biti tako. Oživimo u sebi te vrijednosti! Oživimo ih zbog sebe i svojih obitelji. Oživimo ih zbog sve većeg broja naših sugrađanki i sugrađana koji su postali žrtvama krize.Zbog svih onih koji su ostali bez posla i bez mogućnosti da zarađuju za obitelj. Zbog umirovljenika, niza generacija koje su našu zemlju stvorile. Zbog mladih, generacije koja će graditi našu budućnost.

 

Oživimo ih zbog siromašnih.

Unatoč krizi pokazali smo snagu. Imamo na desetke tvrtki koje nam kazuju da hrvatsko gospodarstvo može biti uspješno i na najzahtjevnijim tržištima. Brojni naši građani dali su velik doprinos društvu kroz radne rezultate, kroz inovacije, znanstvena, kulturna i sportska dostignuća. Kroz poduzetničke pothvate u industriji, poljoprivredi, turizmu i drugim djelatnostima. Kroz humanitarni rad i volonterstvo

 

Jer siromaštvo danas ima različita lica. Kriza nam je donijela i fenomen novoga siromaštva koje zahvaća mlade nezaposlene ljude, ljude s kvalifikacijama, obitelji s djecom. Zbog dječjeg siromaštva koje nosi dugoročno nesagledive posljedice.

 

Dugotrajna gospodarska kriza u kojoj se nalazi Hrvatska praćena je krizom društvenih vrijednosti, a time i krizom demokracije.Kada se ne vidi budućnost, ljudi se lako okreću prošlosti. U takvim vremenima, opasnosti isključenja, mržnje, netolerancije i radikalizma uvijek ostaju latentno prisutni.

 

Demokracija je zalog naše budućnosti. Papa Franjo, koji je zaista postao istinskom moralnom vertikalom suvremenog svijeta, nadahnuto kaže: “Cijena demokracije je velika. Novac kojim se plaća ta cijena izrađuje se od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštovanja bližnjega, požrtvovnosti, strpljivosti.”

 

Stvaranjem hrvatske države u vrijeme Domovinskog rata, iskovane su te plemenite kovine. Stvoren je potencijal za građenje budućnosti. Stoga, dostojanstveno i s osjećajem za pravdu vrednujmo prošlost i okrenimo se budućnosti. Neka nam najbolje iz naše povijesti bude pozitivan poticaj za budućnost!

 

Unatoč krizi pokazali smo snagu. Imamo na desetke tvrtki koje nam kazuju da hrvatsko gospodarstvo može biti uspješno i na najzahtjevnijim tržištima. Brojni naši građani dali su velik doprinos društvu kroz radne rezultate, kroz inovacije, znanstvena, kulturna i sportska dostignuća. Kroz poduzetničke pothvate u industriji, poljoprivredi, turizmu i drugim djelatnostima. Kroz humanitarni rad i volonterstvo.

Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer sloboda koju smo izborili i naša Domovina, to zaslužuju! To je cilj vrijedan truda, jer kako je pisao Matoš, ”bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti… Treba ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra – neizvediva bez sloge i zajedničkog stupanja“

 

Posebno moramo prepoznati brojne mlade ljude koji vlastitom inicijativom i nadasve poduzetničkom hrabrošću ulijevaju nadu u bolju budućnost. Svi oni su dokaz da se inovativnošću, upornim radom i znanjem može postići puno, pa i najviše.

 

Čestitam svima koji su u prošloj godini uspjehom okrunili sebe i našu Hrvatsku!

 

Drage sugrađanke i sugrađani!

 

Imajmo više povjerenja jedni u druge, bez obzira na postojeće različitosti. Ne zaboravimo da su najvažniji nacionalni ciljevi iznad interesa dnevne politike. Gradimo, a ne razgrađujmo. Njegujmo dijalog i toleranciju u međusobnom komuniciranju na osobnoj i društvenoj razini.

 

Kada razgovaramo neka nam polazište budu dobrohotnost i uzajamno uvažavanje. Kada se natječemo, neka nam kriteriji budu kvaliteta, ozbiljnost i savjest. Učinimo to za budućnost, jer sloboda koju smo izborili i naša Domovina, to zaslužuju!

 

To je cilj vrijedan truda, jer kako je pisao Matoš, ”bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti… Treba ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra – neizvediva bez sloge i zajedničkog stupanja.“

 

U sljedećoj godini svima vam želim zdravlje, ljubav i sreću!

 

Neka nam je svima sretna i uspješna 2015. godina!

 

(Prenosimo s portala Predsjednika Republike Hrvatske).

”Kako vratiti medije i novinarstvo u službu javnosti“ bila je jesenas tema rasprave u Domu novinara u Zagrebu na promociji knjige o međunarodnom istraživanju o značaju medijskog integriteta. Već iz samog naslova promocijske teme vidljivi su rezultati istraživanja – novinarstvo je odlutalo stranputicama privatizacije i komercijalizacije i treba ga ”vratiti u službu javnosti“.

 

Pozivi za taj promotivni skup odaslani su na više od 600 adresa, a odazvalo se ni deset posto (svega 50-tak) pozvanih. Neki od najavljenih sudionika rasprave, unatoč tome što su potvrdili svoj dolazak, nisu se pojavili.

Ako se nepristrano razmotri medijska politika u Hrvatskoj, vidljivo postaje da je nakon osamostaljenja umjesto privatizacije i slobodnog medijskog poduzetništva sustavno razvijan etatizirani sustav financijske kontrole i vladanja nad medijima i osobito novinarima. Formalno je za novinarstvo bilo nadležno Ministarstvo kulture u kojemu su dobro pazilo da se medijski zakoni ne primjenjuju, a stvarno je ”medijsku politiku“ provodilo Ministarstvo financija dodjeljujući ”poslušnima“ zabranjene državne poticaje, a neposlušnima ”packe“ pokretanjem postupaka tzv. predstečajnih nagodbi

 

Iznenadilo je to i zbunilo organizatore ove promocije koji su očito uložili dosta truda u pripremu ovog skupa. Osobito je organizatore zbunilo da je dobro obavljeno istraživanje o zanimljivoj temi izazvalo tako ”mlako“ zanimanje stručne i ostale javnosti.

 

Dobre poznavatelje hrvatskog novinarstva, međutim, sve to nije ni iznenadilo ni zbunilo. Naprotiv, bilo je očekivati svojevrsno, osobito medijsko, ignoriranje teme vraćanja novinarstva javnosti nakon 25 godina sustavne medijske politike da mediji i novinarstvo ne budu ”u službi javnosti“.

 

Javnu raspravu o tome jesu li mediji u službi javnosti ili privatnih i političkih partikularnih interesa ili kako se uspostavljaju odnosi koji omogućuju korumpiranost i onemogućuju djelatnost regulatornih tijela u medijskim djelatnostima vlasnici medija i političari u Hrvatskoj ustrajno izbjegavaju, zadovoljni dosad ostvarenim utjecajem na medije i većinu novinara.

 

Ako se, naime, nepristrano razmotri medijska politika u Hrvatskoj, vidljivo postaje da je nakon osamostaljenja umjesto privatizacije i slobodnog medijskog poduzetništva sustavno razvijan etatizirani sustav financijske kontrole i vladanja nad medijima i osobito novinarima. Formalno je za novinarstvo bilo nadležno Ministarstvo kulture u kojemu su dobro pazilo da se medijski zakoni ne primjenjuju, a stvarno je ”medijsku politiku“ provodilo Ministarstvo financija dodjeljujući ”poslušnima“ zabranjene državne poticaje, a neposlušnima ”packe“ pokretanjem postupaka tzv. predstečajnih nagodbi.

 

Većina privatnih vlasnika brzo se prilagodila, pa je došlo do sprege vlasnika medija i političara, a novinari su korumpirani ugovorima o radu zbog kojih su se lišili zakonskih autorskih prava prenijevši ih na poslodavce i na kraju se odrekli i novinarstva ”da ne ugroze vlastitu egzistenciju“.

Javnu raspravu o tome jesu li mediji u službi javnosti ili privatnih i političkih partikularnih interesa ili kako se uspostavljaju odnosi koji omogućuju korumpiranost i onemogućuju djelatnost regulatornih tijela u medijskim djelatnostima vlasnici medija i političari u Hrvatskoj ustrajno izbjegavaju zadovoljni dosad ostvarenim utjecajem na medije i većinu novinara

 

Sustavna medijska politika zbog koje je novinarstvo odlutalo započela je prije četvrt stoljeća. Kad je Franji Tuđmanu predstavljen elaborat o osnivanju Hine i nakon što je čuo da je kolega Krsnik u elaboratu o osnivanju Hine tu agenciju zamislio kao javni servis medija, odmah je naredio da se Krsnika smijeni i za ravnatelja postavi osoba koja će Hinu organizirati kao agenciju za širenje istine o Hrvatskoj.

 

I tako je umjesto medijskog integriteta započela izgradnja kontroliranog medijskog sustava u kojemu će prevladavati sprega vlasnika medija i vladajuće političke elite i korumpiranja novinara da plasiraju ”istine o Hrvatskoj“. Koga zanima kako to izgleda može vidjeti u objavljenom istraživanju o značaju medijskog integriteta.

 

Sudjelujući u raspravi, Sandra Bašić Hrvatin je naglasila da se u pravilu na skupovima o medijima ne mogu vidjeti vlasnici medija jer, kako je naglasila, vlasnici medija imaju izravan pristup političarima, a to je i jedino što ih zanima. Bašić Hrvatin je mišljenja da će mediji propasti jer su postali ”dinosauri“ koji se više ne mogu promijeniti, a ono što treba zaštititi je novinarstvo kao profesija.

 

I ostali sudionici u raspravi su istaknuli da sva državna pomoć ide vlasnicima medija, a ne novinarima i da novinari više nemaju ni najminimalnije uvjete za rad. Ni jedan javni medijski servis nije u službi javnosti.

 

Bilo je, dakako, i naklapanja bez kojih ni ovaj skup nije mogao, primjerice, o ”transformaciji medija u tranzicijskim uvjetima“, itd. I Zdenko Duka, predsjednik HND-a, se potužio da je ”najteže je ići protiv vlastitog vlasnika“, kao i da Vijeće za medije nije zaživjelo.

Više sudionika u raspravi istaknulo je da više ne može biti neovisnih medija ni novinara te da se možda može govoriti o objektivnom, korektnom i profesionalnom novinarskom izvještavanju, ali ne i o neovisnom novinarstvu. Začudo, takve ocjene nisu izazvale polemiku; kao da se većina suglasila da neovisno i slobodno novinarstvo više nije moguće

 

Više sudionika u raspravi istaknulo je da više ne može biti neovisnih medija ni novinara te da se možda može govoriti o objektivnom, korektnom i profesionalnom novinarskom izvještavanju, ali ne o neovisnom novinarstvu. Začudo, takve ocjene nisu izazvale polemiku; kao da se većina suglasila da neovisno i slobodno novinarstvo više nije moguće.

 

Jedino si je kritiku više sudionika priskrbio potpisani novinar nakon što je izrekao da kad novinar ima čvrste dokaze, ne treba uvijek robovati načelu ”pitati i drugu stranu“, jer to ponekad dovodi do nesvrsishodnog spiralnog nadmetanja ”jedne“ i ”druge“ strane.

 

S obzirom na to da na takvim skupovima nije pristojno previše često govoriti, ostao sam dužan odgovoriti. U dva slučaja u kojima sam bio tužen, jednom zbog ”prisile na pravosudnog dužnosnika posredstvom medija“ i drugi puta zbog navodne klevete, među ostalima je tužbena inkriminacija bila da ”tuženi nije pitao drugu stranu“.

 

Unatoč tomu, u jednom slučaju je tužba odbačena, a u drugom je spor bio riješen u moju korist, jer su materijalni dokazi bili takvi da nije ”bilo razloga pitati drugu stranu“.

 

Načelo ”pitanja druge strane“ obvezno je ako se objavljuje tema samo na osnovu indicija bez čvrstih materijalnih dokaza, barem što se tiče vrijedeće sudske prakse na kaznenim sudovima.

Medije i novinare u Hrvatskoj financijskim pritiscima kontroliraju nalogodavci poreznika Porezne uprave Ministarstva financija. Kao što se selektivno primjenjuju propisi na medije, jednima likvidacija, drugima ili predstečajna nagodba i reprogram poreznog duga, a trećima subvencija, tako se i kod oporezivanja novinara selektivno primjenjuju porezni propisi.

 

Jednim novinarima izdaju se rješenja o ovrhama zbog neplaćenih doprinosa ili tzv. predujma poreza na nepostojeći prihod, a poslušnim i ”kooperativnim novinarima” korumpirani poreznici odobravaju tzv. reprogram poreznog duga ili povlaštenu otplatu i otpis znatnog dijela dospjelog neplaćenog duga za doprinose i poreze.

 

Suprotno stavu Upravne inspekcije Ministarstva uprave da osobne podatke prekršitelja zakona iz Porezne uprave treba štititi (Agencija za zaštitu osobnih podataka) u ovom tekstu iznosim imena službenika Porezne uprave koji reketare novinare ne pristajući na zahtjev za ”štićenje” osobnih podataka kompromitiranih poreznika kao službenika javne uprave radi zataškavanja poreznog kriminala.

Ispitati bi DORH i USKOK trebali i sve porezne referente ostalih oko 1500 poreznih dužnika objavljenih na popisu Ministarstva financija. Ni svi ti ostali porezni referenti nisu na vrijeme poduzimali propisane mjere prisilne naplate, osobito ne naplate predujma poreza kao u slučaju potpisanog novinara. Tako bi u kaznenim istragama svi ti porezni referenti zajedno s Gordanom Linzenmajer i Anom Molnar objasnili jesu li propuštali primijeniti propise ”za vlastiti račun”, ili su to radili poslušno po nečijem nalogu ”odozgo”?

 

Premda je potpisani novinar u 2013. godini ostvarivao porezno zanemariv prihod, jer su isplatitelji (većina medija) bili blokirani zbog tzv. predstečajnih nagodbi, Ana Molnar i Gordana Linzenmajer iz Poreznog ureda Zagreb Centar donijele su 29. listopada 2013. rješenje o ovrsi 13.756,72 kune predujma poreza s novinarovog poslovnog računa (naglašavamo: ovrha zbog predujma, a ne neplaćenog dospjelog poreza i doprinosa).

 

No, kako potpisani novinar u to vrijeme zaista nije imao promet na poslovnom računu, sa tog ispražnjenog računa jednostavno nije ni bilo moguće naplatiti taj famozni predujam poreza.

 

I ne naplativši spomenutih 13.756,72 kuna predujma poreza, Ana Molnar i Gordana Linzenmajer 17. ožujka 2014. donose rješenje o ”obustavljanju ovrhe”. Rješenje o besmislenoj ovrsi predujma poreza na nepostojeći prihod revnosne poreznice opravdavaju time što je to tako propisano (zakonski se predujam određuje na temelju prihoda ostvarenog u prethodnoj, a ne tekućoj poreznoj godini).

 

Pa ako se i prihvati da je tu nerazumnu zakonsku odredbu o predujmu poreza na nepostojeći prihod trebalo primijeniti, javno pitanje za Anu Molnar i Gordanu Linzenmajer je zašto nisu na vrijeme primjenjivale taj propis i na kolegu novinara Davora Butkovića koji je, prema popisu poreznih dužnika, bio dužan 1,6 milijuna kuna dospjelih i neplaćenih poreza i doprinosa?

 

DORH i USKOK bi u kaznenoj istrazi trebali ispitati zašto poreznice Molnar i Linzenmajer nisu bile tako revne u poreznom postupku Davora Butkovića kao u slučaju (ovrhe 13 tisuća predujma poreza) potpisanog novinara.

 

Ispitati bi DORH i USKOK trebali i sve porezne referente ostalih oko 1500 poreznih dužnika objavljenih na popisu Ministarstva financija. Ni svi ti ostali porezni referenti nisu na vrijeme poduzimali propisane mjere prisilne naplate, osobito ne naplate predujma poreza kao u slučaju potpisanog novinara.

 

Tako bi u kaznenim istragama svi ti porezni referenti zajedno s Gordanom Linzenmajer i Anom Molnar objasnili jesu li propuštali primijeniti propise ”za vlastiti račun” ili su to radili poslušno po nečijem nalogu ”odozgo”?

Tim tobožnjim reprogramom poreznog duga HRT je zauzvrat za otpis 222,6 milijuna kuna dospjelog neplaćenog poreza državi tobože vratila nekretnine. No, ”kvaka” je u tome da su sve te tobože vraćene nekretnine cijelo vrijeme bile u posjedu države (odnosno da je HRT vratila državi državne nekretnine). Ovoj Linićevoj ”mućki” s dodjelom 222,6 milijuna kuna nezakonite subvencije HRT-u treba dodati i da je Nada Čavlović Smiljanec, tadašnja ravnateljica Porezne uprave, na novinarski upit potpisanog novinara o toj raboti uskratila odgovor

 

Potpisani novinar (koji jedini odgovara za sadržaj ovoga teksta) nije mogao pribaviti dokaze da ga Ana Molnar i Gordana Linzenmajer reketare ”za vlastiti račun”, kao što nema dokaza ni da to rade po nalogu ”odozgo”, jedino je nesporno da to rade.

 

No, indikativno je da je Slavko Linić, kao ministar financija, 15. studenoga 2012. uputio pismo Goranu Radmanu, ravnatelju HRT-a, u kojemu je tvrdio da potpisani novinar u svojim nastupima na HTV-u nanosi velike štete Poreznoj upravi i Ministarstvu financija. S obzirom na to da Linić u svojem pismu ništa konkretno nije opovrgnuo, Davor Šoša, tadašnji v. d. glavnog urednika HTV-a, odgovorio je Liniću 21. studenoga 2012. godine da ga ”moli da uputi službeni demanti”.

 

Linić je to pismo uputio Radmanu u vrijeme kad je HRT-u odobrio 222,6 milijuna nezakonite državne subvencije lažno prikazujući tu nezakonitu subvenciju kao tzv. reprogram poreznog duga. Tim tobožnjim reprogramom poreznog duga HRT je zauzvrat za otpis 222,6 milijuna kuna dospjelog neplaćenog poreza državi tobože vratila nekretnine.

 

No, ”kvaka” je u tome da su sve te tobože vraćene nekretnine cijelo vrijeme bile u posjedu države (odnosno da je HRT vratila državi državne nekretnine). Potpisani novinar je sve to provjerio u Katastru Zagreba i raspolaže potrebnom dokumentacijom.

 

Ovoj Linićevoj ”mućki” s dodjelom 222,6 milijuna kuna nezakonite subvencije HRT-u treba dodati i da je Nada Čavlović Smiljanec, tadašnja ravnateljica Porezne uprave, na novinarski upit potpisanog novinara o toj raboti uskratila odgovor donijevši ne baš pametno rješenje da se radi o poreznoj tajni.

 

Inače nije potpisani novinar jedini kojega poreznice Molnar i Linzenmajer reketare. Slično rješenje o ”dugu” predujma poreza, ali na 7,5 tisuća kuna, dobila je i kolegica Vera Kordić, a nema tome dugo da je i kolega Renato Baretić objavio prilog na 3. programu Radio Zagreba kako i njega reketare poreznici.

DORH, USKOK i policija nisu istraživali i sva ranija reketarenja poreznog šefa Zdravka Markača. Zapravo su izbjegli istražiti unatrag cjelokupno porezno reketarenje Zdravka Markača trudeći se sve zataškati kako javnost ne bi, ne daj Bože, pomislila nešto loše o Poreznoj upravi Ministarstva financija. Pritom su DORH, USKOK i policija zanemarili čak i 2005. objavljeni novinski članak o poreznom reketu uhićenog i osuđenog Zdravka Markača

 

Vera Kordić kaže: ”Na neostvareni prihod poreznici uredno zaračunavaju predujam poreza ili tobožnji dug za doprinose, troškove opomena, gomilaju kamate na fiktivni predujam poreza, te napokon i trošak tih tzv. poreznih ovrha. Na kraju mirno mogu povući nenaplaćenu ovrhu na iznos predujma poreza na nepostojeći prihod, ali nastaviti postupke prisilne naplate kamata i troškova besmislenih ovrha zbog predujma poreza na nepostojeći prihod. U Hrvatskoj se provodi porezni fašizam uz pomoć porezne (re)presije na vrlo perfidan način da se veliki ne diraju, a mali satiru”.

 

I zaista, Porezna uprava od prodavača ”grincajga” na gradskim tržnicama zahtijeva da svojim kupcima izdaju tzv. fiskalne račune. No Ana Molnar i Gordana Linzenmajer, ne mogavši besmislenom ovrhom ”skinuti” ni kune s poslovnog računa potpisanog novinara, ”skinule” su s novinarovog tekućeg računa 3 puta po 869,28 kuna. Te dvije revne poreznice, međutim, do danas nisu dostavile račun sa specifikacijom tih tri puta po 869,28 kuna.

 

Zbog toga javno prijavljujem Anu Molnar i Gordanu Linzenmajer USKOK-u, pa da ih se kazni kao što se kažnjava prodavačice ”grincajga” kad ih porezni inspektori na tržnicama ulove da nisu izdale fiskalni račun za ”grincajg”.

 

Reketarenje potpisanog novinara traje već više od deset godina. U Poslovnom dnevniku broj 245 od 16. veljače 2005. na str. 4 potpisani novinar objavio je članak o tome kako je Zdravko Markač, tadašnji šef Poreznog ureda Zagreb Centar, reketario tvrtku Siga-automati d.o.o., te da su se tada još neki porezni obveznici tužili da ih Zdravko Markač reketari.

 

Porezni šef Zdravko Markač ”uzvratio” je potpisanom novinaru pravno dvojbenim tzv. privremenim poreznim rješenjem o obvezi neustavnog retroaktivnog plaćanja 16.229,85 kuna doprinosa za 2005. godinu, premda je potpisani novinar bio osiguran po drugoj osnovi (a o retroaktivnoj naplati doprinosa vidjeti napis dr. Marije Zuber u Poslovnom tjedniku broj 45 na str. 61).

 

Suprotno prevladavajućoj praksi, međutim, potpisani novinar nije se ”povukao”, nego je nakon Markačeve porezne ucjene pokrenuo tzv. legalne (i sudske) postupke i nastavio objavljivati kritičke napise o korupciji Markača i ostalih poreznika u Poreznoj upravi. Sudski postupak zbog Markačeva ucjenjivačkog tzv. privremenog poreznog rješenja sukladno ”pravosudnom ritmu rada” nije ni do danas dovršen i čeka na odluku Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu.

Umjesto odgovornosti prekršaji poreznika se zataškavaju. Nikome iz struktura vlasti još nije palo na pamet da obavi nadzor i utvrdi koliko je trgovačkih društva i obrtnika bankrotiralo zbog porezne presije, primjerice, samo na području Poreznog ureda Centar u Zagrebu za vrijeme šefovanja Zdravka Markača i Ane Molnar

 

U međuvremenu veljače 2009. porezni šef Zdravko Markač je uhićen (kasnije u tzv. aferi ”Dubai“ i osuđen) zbog poreznog reketarenja. A umjesto Markača za poreznog šefa u Područnom uredu Porezne uprave Centar u Zagrebu imenovana je prethodno na zagrebačkoj Trešnjevci kompromitirana Ana Molnar.

 

U tjedniku Lider br. 69. na str. 22 i 23 potpisani novinar je 26. siječnja  2007. objavio članak o tome kako je Ana Molnar, kao tadašnja šefica Područnog ureda Porezne uprave Trešnjevka u Zagrebu, svojim rješenjem tvrtki Beershop d.o.o. nezakonito uskratila povrat preplaćenog PDV-a tvrdeći da je za povrat nastupila zastara (naknadno je Upravni sud to Molnarićino rješenje poništio, ali Porezna uprava tvrtki Beershop do danas još nije vratila preplaćeni PDV).

 

DORH, USKOK i policija nisu istraživali i sva ranija reketarenja poreznog šefa Zdravka Markača. Zapravo su izbjegli istražiti unatrag cjelokupno porezno reketarenje Zdravka Markača trudeći se sve zataškati kako javnost ne bi, ne daj Bože, pomislila nešto loše o Poreznoj upravi Ministarstva financija. Pritom su DORH, USKOK i policija zanemarili čak i 2005. objavljeni novinski članak o poreznom reketu uhićenog i osuđenog Zdravka Markača.

 

A novounaprijeđena kompromitirana porezna šefica Ana Molnar iskoristila je indolenciju DORH-a, USKOK-a i policije i nakon završetka službene (ograničene) istrage nastavila osvetnički utjerivati naplatu na temelju rješenja uhićenog poreznog šefa Zdravka Markača.

 

Ana Molnar je zajedno sa Gordanom Linzenmajer i ostalima iz Porezne uprave izdala dva paralelna rješenja o ovrsi istog tobožnjeg duga ”utvrđenoga” Markačevim tzv. privremenim poreznim rješenjem. I dok se potpisani novinar bavio osporavanjem jednog rješenja, s drugim je Molnarici i Linzenmajerovoj napokon uspjelo na prijevaru utjerati Markačev porezni reket.

 

No i na to drugo paralelno rješenje o ovrsi od 26. travnja 2010. potpisani novinar je uložio žalbu. U žalbi je predloženo da se ovršno rješenje poništi, jer pravno ne mogu postojati dva paralelna (ili više) rješenja o ovrsi istog duga.

Podsjećam na članak dr. Ante Baje iz Instituta za javne financije o poreznom nadzoru u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji. Taj dobar članak ne sadrži ništa o nadzoru rada Porezne uprave u Hrvatskoj nakon 1991. godine, jer on ne postoji, pa o njemu nije ni moguće pisati. Pozivam čitatelje koje su poreznici oštetili da se jave da bismo se udružili u borbi protiv poreznog nasilja korumpirane Porezne uprave

 

Ali Zdenka Koharić, načelnica Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, uopće nije pročitala žalbu prije nego što ju je 11. ožujka 2011. odbila. U obrazloženju odbijenice Koharićka uopće ne spominje argument iz žalbe da pravno ne mogu postojati dva paralelna (ili više) rješenja o ovrsi istog (dvojbenog) duga, već se u obrazloženju osvrće na nešto što u žalbi ne postoji (da ”prigovor žalitelja da podaci u njegovu knjigovodstvu ukazuju na manju visinu duga,..” i bla, bla, bla).

 

I protiv Koharićkinog ”kopipejstanog” rješenja potpisani novinar je 2. lipnja 2011. podnio prijavu Upravnoj inspekciji zbog grubog kršenja propisa kojima se uređuje opći upravni postupak i posebni postupak o poreznim žalbama građana.

 

Ali Nada Budimir, Slobodan Ljubišić i Helga Gavez iz Odjela za inspekciju državne uprave do danas nisu uspjeli okončati postupak zbog sramnog rješenja Zdenke Koharić iz Ministarstva financija.

 

Zataškavajući taj postupak Zdenke Koharić, upravni inspektori odbili su novinarov zakoniti zahtjev za uvid u inspekcijski zapisnik, te besramno se opravdavajući zatražili 30. travnja 2014. ”žurno mišljenje” Agencije za zaštitu osobnih podataka s obzirom na to da se u zapisniku iznose ”osobni podaci službenika državne uprave i načinu njihova rada u Poreznoj upravi Ministarstva financija”.

 

I umjesto odgovornosti vidimo da se prekršaji poreznika zataškavaju. Nikome iz struktura vlasti još nije palo na pamet da obavi nadzor i utvrdi koliko je trgovačkih društva i obrtnika bankrotiralo zbog porezne presije, primjerice, samo na području Poreznog ureda Centar u Zagrebu za vrijeme šefovanja Zdravka Markača i Ane Molnar.

 

Pritom podsjećam na članak dr. Ante Baje iz Instituta za javne financije o poreznom nadzoru u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji. Taj dobar članak ne sadrži ništa o nadzoru rada Porezne uprave u Hrvatskoj nakon 1991. godine, jer on ne postoji, pa o njemu nije ni moguće pisati.

 

Pozivam čitatelje koje su poreznici oštetili da se jave da bismo se udružili u borbi protiv poreznog nasilja korumpirane Porezne uprave.

 

(Napomena uredništva: za ocjene i podatke iznesene u ovom članu odgovara isključivo autor osvrta).

Otvoreno pismo Vijeću sigurnost UN-a, Ban Ki-moonu, Glavnom tajniku UN-a i Pablu de Greiffu, posebnom UN izvjestitelju za promociju istine, pravde, reparacija i garancije neponavljanja zločina te predsjednicima i vladama Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne gore, Kosova, Makedonije, Slovenije i Srbije.

 

 

Poštovani i poštovane,

 

 

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) smatrali smo i smatramo povijesnim doprinosom u razvoju međunarodnog pravosuđa, korakom koji je vodio prema formiranju Međunarodnog kaznenog suda (MKS) i otvorio mogućnost kažnjavanja osoba, bez obzira na njihov vojni ili politički položaj, odgovornih za poticanje, naređivanje ili izvršavanje masovnih zločina ubojstava, silovanja i etničkog čišćenja.

Politikantske klevete i iracionalne, ostrašćene osude Haškog suda, iako brojne, nikada nisu imale pravu težinu niti su ozbiljno ugrozile ugled Haškog suda. Međutim, mišljenja smo da je ugled Haškog suda ozbiljno ugrozio sam Haški sud sa svoja dva relativno nedavna i, na određeni način, međusobno povezana postupka

 

Nije čudo da je provođenje takvih suđenja, posebno kad se radilo o visoko pozicioniranim vojnicima i političarima, izazvalo burne reakcije u zemljama optuženika, da su oni u dijelu javnosti doživljavani kao mučenici ili heroji, a procesi olako proglašavani političkim suđenjima, bez obzira na dokaze o zločinima.

 

U pravilu, javnost je u svakoj zemlji mnogo više zdvajala nad sudbinom ”svojih“ haških optuženika nego nad žrtvama koje su tim optuženicima stavljane na teret. Kroz mnoge godine jedino je postojanje i rad Haškog suda bila kakva – takva garancija da će bar neke žrtve ili njihovi rođaci dobiti satisfakciju koju donosi pravedna presuda počiniteljima.

 

Politikantske klevete i iracionalne, ostrašćene osude Haškog suda, iako brojne, nikada nisu imale pravu težinu niti su ozbiljno ugrozile ugled Haškog suda.

 

Međutim, mišljenja smo da je ugled Haškog suda ozbiljno ugrozio sam Haški sud sa svoja dva relativno nedavna i, na određeni način, međusobno povezana postupka.

 

Jedan, najnoviji, je neučinkovitost suda koji 12 godina sudi Vojislavu Šešelju, jednom od najeksponiranijih krivaca za ratne strahote devedesetih, i sada ga, bez donošenja presude, pušta na privremenu slobodu.

 

Šešelj je na ovim prostorima simbol širenja etničke mržnje i ratnohuškačke politike. Ali ne samo to. Nakon njegovih govora 1991., u kojima svojim sljedbenicima daje upute, neke vrlo konkretne, kako se ljudi mogu zaklati naoštrenom žlicom, šešeljevci i četnici vrše u Vukovaru, Hrtkovcima, Zvorniku i drugim mjestima zločine kakvi se u Europi nisu vidjeli od 2. svjetskog rata. Protjerivanje nesrpskog stanovništva s prostora koje je on htio da se preotmu drugim državama i pripoje Srbiji, etničko čišćenje, bila je metoda koju je on ne samo dosljedno zagovarao nego i provodio tamo gdje je mogao.

Šešelj je na ovim prostorima simbol širenja etničke mržnje i ratnohuškačke politike. Ali ne samo to. Nakon njegovih govora 1991., u kojima svojim sljedbenicima daje upute, neke vrlo konkretne, kako se ljudi mogu zaklati naoštrenom žlicom, šešeljevci i četnici vrše u Vukovaru, Hrtkovcima, Zvorniku i drugim mjestima zločine kakvi se u Europi nisu vidjeli od 2. svjetskog rata. Protjerivanje nesrpskog stanovništva s prostora koje je on htio da se preotmu drugim državama i pripoje Srbiji, etničko čišćenje, bila je metoda koju je on ne samo dosljedno zagovarao nego i provodio tamo gdje je mogao

 

Danas je izronio kao avet iz ranih devedesetih, s nepromijenjenom retorikom i istim ciljevima koji su ovim prostorima donijeli toliko zla i nesreće. Djeluje, za sada, ludo ali na jedan dijaboličan način, inteligentno.

 

Konačno, on je uspio izmanipulirati Haški sud. Tražio je izuzeće suca Frederika Harhoffa zbog njegove navodne pristranosti. Sud je to uvažio i to je razlog zašto presuda nije donesena još 2013. Ostaje činjenica da je isti sudac Harhoff u pismu sudu, koje je na neki način došlo do medija, bio vrlo kritičan prema predsjedniku suda zbog brojnih i krajnje neobičnih oslobađajućih presuda donesenih od Žalbenog vijeća.

 

Radi se o pet relativno nedavnih presuda Žalbenog vijeća, sve pod predsjedavanjem sadašnjeg predsjednika Haškog suda, gdje su osude na zatvor od 18 do 30 godina poništene i svi osuđeni oslobođeni. U svih pet slučajeva osuđujuća presuda donesena je zbog zapovjedne odgovornosti optuženih.

 

To je drugi ozbiljan udarac ugledu Haškog suda. Jer Žalbeno vijeće nove oslobađajuće presude nije donijelo na osnovu novo prikupljenih dokaza nego samo na drugačijoj interpretaciji dokaza koji su Raspravnom vijeću bili dovoljni za kazne od 18 do 30 godina zatvora. Takva neusklađenost u interpretaciji istih činjenica bila bi udar na ugled zadnjeg provincijskog suda, a kamoli ne za jedan od najprestižnijih sudova na svijetu.

 

Šešelj je tim potezom ne samo odgodio izricanje presude za više od godinu dana nego i uklonio suca čiji stav je negativan prema trendu oslobađajućih presuda optuženih po zapovjednoj odgovornosti.

 

Puštanje Šešelja na, za sada, privremenu slobodu, bez ikakvih ograničenja djelovanja, pokazuje veliki stupanj neosjetljivosti za osjećaje svih onih kojima Šešeljevi govori 2014. usred Beograda nisu samo blebetanje uličnog ridikula nego vraćanje noćnih mora.

Mišljenja smo da je vraćanje V. Šešelja u zatvor ili zatvorsku bolnicu u Haagu, da tamo čeka donošenje presude, mnogo ”humaniji“ postupak i prema preživjelim žrtvama i prema sporoj, a tako potrebnoj izgradnji suradnje među zemljama koje su zbog Šešelja i njegovih sljedbenika toliko propatile

 

Nedvosmislena i javno izrečena osuda Šešeljevih stavova i ispada od strane srpske Vlade, koja je i glavna meta tih ispada, bila bi svakako dobrodošla. S druge strane, dok Šešelj nema masovnu podršku ili podršku Vlade u Srbiji, a nema, hrvatska politika ne smije dozvoliti da njom Šešelj manipulira i diktira joj njene poteze. Dovoljno je samo zapitati se što bi Šešelj smatrao svojim uspjehom.

 

Kao što to on u govorima stalno ponavlja, njegov najveći uspjeh bio bi usporavanje ili zaustavljanje Srbije na njenom putu prema EU i zaoštravanje odnosa u regiji, posebno između Srbije i Hrvatske. Može li se uopće zamisliti veća pomoć Šešelju nego što je zahtjev predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP-a) da Hrvatska pošalje zbog Šešelja vojsku na granicu sa Srbijom, a ako ne onda će HSP organizirati i poslati dragovoljce.

 

Mišljenja smo da je vraćanje V. Šešelja u zatvor ili zatvorsku bolnicu u Haagu, da tamo čeka donošenje presude, mnogo ”humaniji“ postupak i prema preživjelim žrtvama i prema sporoj, a tako potrebnoj izgradnji suradnje među zemljama koje su zbog Šešelja i njegovih sljedbenika toliko propatile.

 

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Koje su ti zadnje riječi u životu? – pitanje je, polu-šaljivo, s jednim makabralnim prizvukom, a koje glumac upućuje glumcu kad se prekine dijalog na sceni, naprimjer s razloga redateljske intervencije, pa je u neprilici kojom mu je replikom uskočiti.

 

Zadnje riječi, naravno, mogu biti i neka oporuka, pače ultimatum. Tako je dvojac Blažević/Frljić mojoj malenkosti u Novom listu uputio nešto neljubaznih riječi koje da su zadnje.

 

Ali ništa od toga. Ta dvojica sad doista iskaču iz paštete vrlo raznih proizvođača. Saul Bellow jednom je napisao: “Pogledaj u naše novine ako se usuđuješ!”

 

Kao zasad zadnja riječ, da se vidi kako nema nikakva poštede, na Dan štednje, 31. listopada, u Jutarnjem je izašao gromoglasan intervju, s mojim imenom u naslovu, dakako, a po uzancama epehaovih glodura. Nije prvi put, to s imenom, iako je zadnja riječ.

 

Pa ću ja sada na Frljićeve zadnje riječi iz tog intervjua dati svoje replike. Frljić me je naravno sjajno odstrijelio, pitanje je, doduše, jesam li ja pravi protivnik. Čak  ne znam ni to statiram li u pravom komadu i jesu li moje replike odgovarajuće. Jerbo, dakako, fiksiranog teksta ne ima, a s fabulom, lako ćemo, to je ad libitum.

 

Dakle na novinarsko pitanje kako zdravlje, koja je temperatura vani, i što se radi,

 

FRLJIĆ je otpovrnuo:

 

Riječ je o autorskom projektu koji kolega Marin Blažević i ja radimo zajedno.

Koje su ti zadnje riječi u životu? – pitanje je, polu-šaljivo, s jednim makabralnim prizvukom, a koje glumac upućuje glumcu kad se prekine dijalog na sceni, naprimjer s razloga redateljske intervencije, pa je u neprilici kojom mu je replikom uskočiti. Zadnje riječi, naravno, mogu biti i neka oporuka, pače ultimatum. Tako je dvojac Blažević/Frljić mojoj malenkosti u Novom listu uputio nešto neljubaznih riječi koje da su zadnje

 

Dakle, ne postoji unaprijed zadan tekst niti fabularna organizacija scenske građe.

 

ŠNAJDER: Izvrsno i veoma inovativno. U HNK Ivan pl. Zajc, od 18. do 31. listopada, izuzmu li se četiri dana, u sve je ostale dane na repertoaru bio izvoran autorski projekt, za koji sigurno ne postoji unaprijed zadani tekst niti bilo kakva organizacija scenske građe. Postoji jedino naslov – a toga se treba sjetiti – koji glasi NIŠTA. Komad se zove NIŠTA, i dakako, napisao ga je NITKO.

 

FRLJIĆ: Ovdje bih citirao jednog starog Šnajderova suborca koji kaže: ”Danas je ‘hrvatsko glumište’ realitet bez profila. Premda među njegovim institucijama, poluinstitucijama i akcijama – ni po načinu rada, ni po repertoarnoj usmjerenosti – nema odlučnih razlika, nema niti jedinstva. Gledajući, dakle, njegov sadržaj, to žalosno ‘ni ovo, ni ono’, gotovo je ništa.”

 

ŠNAJDER: Zašto ovo – gotovo? Ako u dva tjedna sezone “Zajca” koji bi imao biti u punom pogonu, deset dana igra NIŠTA od NIKOGA, onda je to NIŠTA naprosto.

 

Možda je na djelu ona Nietzscheova: “Radije ću htjeti ništa nego ništa ne htjeti”?

 

Na pitanje novinara: Ima li u predstavi dijelova “Hrvatskog Fausta”, za što je Šnajder najavio da će vas tužiti? FRLJIĆ odgovara: Gospodin Šnajder može mirno spavati.

 

ŠNAJDER: Hvala na pitanju, mirno spavam. Budući da sam u dubokoj penziji, a to se slovenski kaže upokojec, spavam kao svaki spokojnik. Pogotovo otkako sam čuo da…

 

FRLJIĆ: Nijedan dio ‘Hrvatskog Fausta’ se ne koristi. Čak sam i glumcima najstrože zabranio da čitaju navedeni komad kako bi nevinost Šnajderova autorstva ostala neokrznuta.

 

ŠNAJDER: Moja nevinost svakako je zahvalna na ovoj viteškoj gesti. Jako je dobro zabranjivati ono s čime se ne može izaći na kraj. To čine sve države i njihovi cenzori, uvijek i svuda. Frljićevi glumci imaju sada poštovati jedan TABOO, što ih svakako unapređuje u jednu malu vjersku zajednicu. Javiti se za financijsku potporu!

 

Oliver Frljić prvi je čovjek koji je zabranio čak i čitanje nekog mog komada. Doduše, država za to nije imala potrebe – uvijek je naime u teatrima čučao neki gazda, kakav je naprimjer onaj kojega Frljić tako prilježno škaklja iza uha u Kerempuhu. Tako da neka posebna zabrana i nije bila potrebna jer su svugdje bili raspoređeni pametni nitkovi i sluge.

Oliver Frljić prvi je čovjek koji je zabranio čak i čitanje nekog mog komada. Doduše, država za to nije imala potrebe – uvijek je naime u teatrima čučao neki gazda, kakav je naprimjer onaj kojega Frljić tako prilježno škaklja iza uha u Kerempuhu. Tako da neka posebna zabrana i nije bila potrebna jer su svugdje bili raspoređeni pametni nitkovi i sluge

 

FRLJIĆ: Ali bih htio reći par stvari o onom dijelu kazališne javnosti koji se ovih dana jako uznemirio zbog nepostavljanja ove drame. Gdje su bili proteklih 20 godina? Ne sjećam se da je netko javno kritizirao službenu hrvatsku kulturnu politiku koja je u devedesetima izgnala Šnajdera, a onda ga vratila u širokom luku zaobilazeći njegovo kapitalno djelo.

 

ŠNAJDER: Iako mi se zbog aktualnih Frljićevih marifetluka stvari čine prilično crne, tako crne kako taj genije tvrdi one ipak nisu. U proteklih 20 godina uvijek se našlo ljudi kojima se moja ekskluzija nije dopadala. Bilo je među njima i vrlo upornih i hrabrih. Pitanje odsustva “Hrvatskog Fausta” postavljalo se uvijek iznova. U bolja vremena postojalo je u Zagrebu nekoliko glumačkih podjela – sve mladi ljudi – koji su itekako čekali svoju priliku i nisu si dali soliti. Među kritičarima jako je uporna bila Nataša Govedić.

 

Ista ona kritičarka, daleko najobrazovanija među onima koji se danas zalijeću u kazalište, a koja je istodobno suodgovorna za proizvodnju “fenomena Frljić”. Naravno, i jedan Visković, koji je uredio moja odabrana nedjela kod Prometeja, pa ih je uvelike čitao. Ili Gašparović, “moj stari suborac”, uza sve naše “političke” razlike uvjetovane valjda ponajprije različitim “obiteljskim romanima”, a koje nas nisu uspjele razdvojiti…

 

O novijoj agitaciji Snježane Banović da i ne govorim. Ona je napisala najvažniju publicističku knjigu zadnjeg desetljeća u Hrvatskoj u kontekstu “hrvatskog glumišta”. Njezin ogromni rešerš, naravno neuporedivo je obimniji od ovog trenutnog vršljanja po Wikipediji od strane autorskoga dvojca Frljić/Blažević. Ta knjiga – “Država i njezino kazalište” – važna je potvrda moje drame.

 

FRLJIĆ: Neki od onih koji danas liju krokodilske suze nad Šnajderovom sudbinom su još prije deset godina vodili centralnu nacionalnu kuću i mogli su već tada pokušati postaviti ‘Hrvatskog Fausta’.

 

ŠNAJDER: Mogli su, pa nisu, baš kao i Oliver Frljić. Ali Frljić i opet iskrivljuje cijelu perspektivu: Pretpostavljam da aludira na Mladena Tarbuka, intendanta i Snježanu Banović, tadašnju direktoricu Drame, u doba kad je Drama još smjela imati ravnateljicu, a koje je sada prošlost.

 

Tarbuk je u nastupnom intervjuu najavio “Hrvatskog Fausta”; onda su njih dvoje stavili na repertoar “Nevjestu od vjetra”, dramu o nesretnoj Gemmi Boić koja je početkom prošlog stoljeća pobjegla iz tog teatra glavom bez obzira, baš kao 1942. grupa glumaca što se odlučila za šumu. I to je bila naša zajednička odluka: praizvedba nove hrvatske drame, potom ”Hrvatski Faust“. No onda  je ta uprava skinuta prije kraja mandata ne stigavši postaviti mog ”Fausta“.

Zašto oni to čine? Dio razloga je u njihovom nevještom, i ispast će, skupom petljanju s prodajom pretplate. No pravi je razlog u tome što Frljić NIKADA NIJE KANIO RADITI MOJ KOMAD. Pa ima li boljega dokaza nakon što je za svoj projekt, koji je otpočetka imao na pameti, uzeo samo njegov naslov?

 

Sasvim uzgred. Genije je prije nekih godinu i pol dobio na, vrlo povlašteno i povjerljivo čitanje, moju novu dram “Svjetlucanje kome”, u kojoj se FABULIRA ponešto o aktualnom hrvatskom fašizmu, onom stadionskom, a koji je mnogo opasniji od svega što Frljiću tako izobilno pada napamet u vezi s “hrvatskim fašizmima”; u drami se isto tako ponešto FABULIRA na temu ugroženosti istospolnih zajednica, a s tim u vezi sigurnije je, misli on, na krov Zajca ovjesiti šarenu kuhinjsku krpu.

 

Naravno, tekst ima tu nesreću što je napisan. Frljić do danas nije se oglasio, a i bolje je.

 

“Svjetlucanje kome” sigurno nije genijalna drama. Dapače, ja imam crno-na-bijelo potvrdu da je to NAJLOŠIJA drama napisana u Hrvatskoj te godine. Za razliku od Frljića, ne proizvodim genijalna djela. Meni je u vezi jedne knjige proze javno atestirano da nisam genije. U tom smislu josve sam izuzetan hrvatski književnik. No eto, već pola stoljeća, pišem što prozu, što drame; one nisu genijalne. Priznajem i ovom prilikom da ne pišem genijalne drame. Ja pišem svoje drame.

 

FRLJIĆ: Uostalom, Šnajderov bi se komad  /HF/ mogao igrati i na nekoj maloj sceni.

 

ŠNAJDER: U ovom Frljićevom odgovoru, koji bi valjda imao biti ciničan, kriju se i neki upravo perverzni elementi. Dakle, Frljić preporučuje da se jedan komad posve barokne retorike skuči na malu scenu, pače najmanju; još bi najbolje bilo da se odigra lutkama kakve su mali gospon Goethe imali u roditeljskoj kući u Frankfurtu dok još nisu bili veliki pa su zadobili teatar u Weimaru.

 

Ovo je rekao čovac koji ima pod sobom golemo zdanje “Zajca”, sumjerljivo Weimaru, ili zagrebačkom HNK-u; ovo je rekao čovac koji kontrolira budžet i radno vrijeme stotina ljudi, među inim i nekoliko desetaka glumaca… Nalazim da je to upravo perverzno.

 

Na pitanje novinara o vajnom biltenu (kojim se HNK proglašava Hrvatskim fašističkim kazalištem) FRLJIĆ će odgovoriti: Kazališnim biltenom želimo progovoriti protiv kolektivnog zaborava i revitalizirati kazalište sjećanja, kazalište koje pamti i postavlja pitanja. Postavljamo pitanje o odgovornosti za izgovoreno u turbulentnom periodu 90-ih godina prošlog stoljeća i nakon toga. Postavljamo pitanja o posljedicama javnog djelovanja naših kolega i nas samih. Što kazalište može, smije i mora učiniti za svoju zajednicu.

 

ŠNAJDER: Ovo, ali, zvuči vrlo lijepo. Da bi reč rekel – ali …

Nikakva sloboda, pa ni autorska, ne znači da je slobodno po volji iskrivljavati činjenice samo zato što se ne uklapaju u poželjnu priču. A ta bi po Frljić/Blaževiću glasila: Tašti autor, koji je u prošlom stoljeću ispisao “kapitalac”, to jest on mu se omakao, ne razumije da je došlo novo vrijeme u kojemu više vremena nema. Ništa od onoga što se ne može smjesta pročitati na Wikipediji na postoji! Kakva drama, kakav pak sad to “organski rast”, kakav Božji pisac, kakav tekst… Autorski projekt, pa to ti je

 

Na pitanje o eventualnoj poveznici “Hrvatskog Fausta” i Budakova “Ognjišta” FRLJIĆ: To pitanje trebate postaviti onima koji su ‘91. rehabilitirali Budaka kao pisca i naglašavali literarnu vrijednost njegova romana.

 

Uostalom, u tom periodu se Budak nije vratio samo na scenu HNK Zagreb, već i kao ime koje je nekoliko hrvatskih gradova ponosno dalo svojim ulicama, zaboravljajući pritom na  koljačke navike države u kojoj je isti ministrovao. Postavite to pitanje gospodinu Sedlaru, koji je 12. travnja 1991. na pozornicu HNK vratio glavnog ideologa ustaškog pokreta, jednog od vodećih ljudi u državi koja je uvela rasne zakone na temelju kojih je u tom istom HNK vršena segregacija Hrvata i nehrvata.

 

ŠNAJDER: Bez sumnje je “u tom istom HNK-u” vršena segregacija po krvnim zrncima. No valja odmah reći da se većina kolektiva HNK-a (tojest HDK-a – Hrvatskog državnog kazališta) oduprla Žankovu svrstavanju ljudi u dvije grupe – o tome postoji skurilno-komična scena upravo u “Hrvatskom Faustu”, koja se temelji na Afrićevoj memoaristici. Ako Frljić tvrdi da je HNK, odnosno HDK fašističko kazalište, što je onda Kerempuh, gdje se protjerivanju srpskog pisca iz njegova imena suprotstavio nije nitko, a najmanje Gazda kod kojega Frljić, na poziv, u pravilnim vremenskim razmacima, uredno inkasira?

 

“Postavljamo si pitanja o javnom djelovanju nas samih!”, tvrdi Frljić.

 

Ma nemoj, gdje i kada?

 

Na pitanje o “razmimoilaženjima” na liniji Frljić – Šnajder, prvi odgovara:

 

O tome je HNK Ivana pl. Zajca u više navrata obavijestio javnost. Gospodin Šnajder je inzistirao na dužem vremenu za postavljanje komada od onog koje je za njega predviđeno i koje je meni, s obzirom na dinamiku rada koju imam, potrebno. Ja apsolutno razumijem i uvažavam poziciju gospodina Šnajdera koji traži vrijeme za ”organski rast”. Zato sam i prihvatio njegovu sumnju koju je izrazio kad je napisao ”Sumnjam, dakle, i ako hoćeš, možemo se ovaj čas dogovoriti da čekamo neko drugo vrijeme”, te cijelu stvar odgodio za neko drugo vrijeme.

 

ŠNAJDER: To je ta ključna neistina koju dvojac tako uporno promulgira; odnosno, to je nešto još opasnije: to je poluistina. Autentičan je naime mail u kojemu ga pozivam na dogovor o kasnijem terminu. Podlo je što momci ne citiraju mail koji je uslijedio a glasi: “Prespavaj, Olivere, daj si vremena i učini posao!” Dakle, za razliku od dogovora s Mladenom Tarbukom i Snježanom Banović (2003.) da se najprije radi praizvedba mog tada novog komada, u ovom slučaju teško da je bilo kakav dogovor bio neki stvarni cilj.

 

Bio sam siguran da će Frljić produljiti vrijeme rada na predstavi iznad onoga što si je odredio za stand-up comedy u Kerempuhu, i to barem do početka liturgijskog ludila u prosincu. No on je jedva dočekao – “dogovor”.

 

O Frljićevu konstantnom izrugivanju moje formule – “organski rast” – neću. Humor, naime, nije jača strana Frljićevih talenata.

Facit je u tome što se odsustvo drame “Hrvatski Faust” produljuje, a možda i betonira. Na tome su u posljednje vrijeme najveći doprinos dali Frljić/Blažević i mnogi će im, makar istiha, to honorirati. To je sigurno pobjeda “hrvatskog fašizma”, ma što to bilo

 

Zašto oni to čine? Dio razloga je u njihovom nevještom, i ispast će, skupom petljanju s prodajom pretplate. No pravi je razlog u tome što Frljić NIKADA NIJE KANIO RADITI MOJ KOMAD. Pa ima li boljega dokaza nakon što je za svoj projekt, koji je otpočetka imao na pameti, uzeo samo njegov naslov?

 

Eto, pokušao sam pohvatati zadnje riječi. Ne znam jesam li barem donekle pogodio prave replike. Teško je naime razgovarati s nekim za koga je sama činjenica postojanja neke drame skoro pa uvreda, a svakako ugroza njegove autorske slobode. U drami naime izmjenjuju se replike, zato glumac moli partnera da mu došapne njegovu “zadnju riječ”. U dramama te su replike često napisane, a u nekima postoji, o užasa!, čak i  fabulatorni tok.

 

Mislim da je gospodin Frljić samo na korak do toga da glumcima zabrani čitanje drama kao takvih. To je njegova sloboda.

 

Ali nikakva sloboda, pa ni autorska, ne znači da je slobodno po volji iskrivljavati činjenice samo zato što se ne uklapaju u poželjnu priču:

A ta bi po Frljić/Blaževiću glasila: Tašti autor, koji je u prošlom stoljeću ispisao “kapitalac”, to jest on mu se omakao, ne razumije da je došlo novo vrijeme u kojemu više vremena nema. Ništa od onoga što se ne može smjesta pročitati na Wikipediji na postoji! Kakva drama, kakav pak sad to “organski rast”, kakav Božji pisac, kakav tekst…

 

Autorski projekt, pa to ti je.

 

A ja pak držim da je i sam Gospod Bog trenutno tako snužden svojim autorskim projektom da si možda, u dubini svojega Bitka (Frljić kao školovani teolog znat će na što mislim), grunta o tome da ga je ipak mogao još malo dorađivati… da si je mogao uzeti koji dan više.

 

Frljić je, što se tiče takvih sumnji, a glede svojih “autorskih projekata” potpuno slobodan.

 

Što je, dakle, facit svih tih marifetluka?

 

Facit je u tome što se odsustvo drame “Hrvatski Faust” produljuje, a možda i betonira. Na tome su u posljednje vrijeme najveći doprinos dali Frljić/Blažević i mnogi će im, makar istiha, to honorirati. To je sigurno pobjeda “hrvatskog fašizma”, ma što to bilo.

Kada je osnovana u proljeće 2011. godine, udruga “Knjižni blok – Inicijativa za knjigu” dala si je u zadatak da svojim proaktivnim djelovanjem pokuša inicirati neke promjene u knjižnom sektoru, kako unutar same knjižne branše tako i kroz dijalog s resornim ministarstvima i ostalim institucijama kojima bi knjiga i kultura čitanja trebali biti fokus interesa i dio redovne djelatnosti.

 

U prvom redu nastojali smo surađivati s Ministarstvom kulture, no na žalost, nakon dvije pune godine vrlo intenzivnog rada Knjižni blok je u posljednjih godinu dana naišao na zid, naše inicijative u najvećem broju rasplinule su se uslijed inertnosti sustava koji je, vjerovali smo, trebao biti potpora knjizi.

 

Niže priloženo pismo ministrici kulture Andrei Zlatar Violić naš je možda i posljednji pokušaj da ukažemo na nagomilane probleme knjižnog sektora i hitnost (ako već nije i kasno) njihovog rješavanja. Na žalost, iako je prošlo mjesec dana od upućivanja pisma, odgovor još uvijek nismo dočekali i stoga smo odlučili pismo i javno objaviti.
Članovi Knjižnog Bloka:

 

– Fraktura d.o.o.
– Hrvatska sveučilišna naklada d.o.o.
– Izdanja Antibarbarus d.o.o.
– Moderna vremena Info d.o.o.
– Naklada OceanMore d.o.o.
– Planetopija d.o.o.

 

***

 

MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE
KABINET MINISTRICE
Ministrica dr.sc. Andrea Zlatar Violić
Runjaninova 2
10000 Zagreb

 

Poštovana gospođo ministrice Zlatar Violić,

Priloženo pismo ministrici kulture Andrei Zlatar Violić naš je možda i posljednji pokušaj da ukažemo na nagomilane probleme knjižnog sektora i hitnost (ako već nije i kasno) njihovog rješavanja. Na žalost, iako je prošlo mjesec dana od upućivanja pisma, odgovor još uvijek nismo dočekali i stoga smo odlučili pismo i javno objaviti

 

Obraćamo Vam se ovim putem kako bismo tražili da se naša profesionalna i stručna javnost iz područja knjige i književnog stvaralaštva informira o rezultatima naših inicijativa i preporuka koje smo Ministarstvu kulture uputili još tijekom prošle godine, a posebno nakon velikog sastanka knjižnog sektora kojeg je Knjižni blok organizirao 27. svibnja 2013. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, te još jednog sastanka s predstavnicima sektora kojega je, temeljem zaključaka prvog sastanka, organiziralo Ministarstvu kulture 2. srpnja 2013.

 

Podsjećamo, na tim su sastancima predstavnici knjižnog sektora upozorili na iznimno tešku situaciju u kojoj se nalaze hrvatski nakladnici, knjižari, autori, prevoditelji, knjižničari, svi dionici u lancu knjige, situaciju kada se doslovno gase ili su na ivici preživljavanja brojne nakladničke kuće, kada je prodaja knjiga u zabrinjavajućem kontinuiranom padu, i kada je upitno normalno obnavljanje životnog ciklusa knjige, tj. proizvodnje novih knjiga, a što povezano dovodi i do još teže pozicije pisaca, prevoditelja…

 

Nakon ta dva vrlo sadržajna sastanka, bilo je dogovoreno da će pod daljnjom koordinacijom Ministarstva kulture odmah početi djelovati nekoliko radnih grupa (Radna grupa za hitno djelovanje na poduzimanju mjera za spašavanje nakladništva i knjižarstva; Radna grupa za rad na legislativi o knjizi), uz već prije oformljenu Radnu grupu za izradu nacionalne strategije za poticanje čitanja, koje su trebale potaknuti što hitnije donošenje konkretnih mjera za oporavak knjižnog sektora u Hrvatskoj.

 

Istovremeno, trebalo je započeti pripremati preduvjete za bolju pravnu regulaciju hrvatskog knjižnog sektora (treba li nam Zakon o knjizi), tržišta knjige (daljnje unaprjeđenje Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige), razmotriti dobre i loše strane eventualnog osnivanja Agencije za knjigu, te općenito kreirati jednu novu viziju mjesta knjige i kulture čitanja u hrvatskom društvu.

Unatoč rapidnom pogoršanju situacije i produbljivanju krize, ne primjećujemo odmak u zacrtanim aktivnostima i ciljevima. Nismo upoznati s ikakvim konkretnim rješenjima, izuzev rada na Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja, koja bi, kada se i dovrši, mogla ostati prazno slovo na papiru ako se ne uspiju osigurati sredstva za njezino provođenje. Knjižni sektor i dalje ostaje jedno od najzapostavljenijih područja kulture i umjetnosti

 

Nismo se zalagali samo za bespovratnim financijskim intervencijama u sektor, već je Zajednica nakladnika i knjižara u suradnji i s Knjižnim blokom razradila vrlo konkretne prijedloge mogućih kreditnih linija (dakle, novac od PDV-a se vraća u proračun!) kojima bi se omogućilo kako zatvaranje postojećih nelikvidnosti tako i ulaganje u proizvodnju, dakle povećanje broja naslova i naklada, prometa knjigom, povećanje broja zaposlenih u knjižnom sektoru.

 

Unatoč rapidnom pogoršanju situacije i produbljivanju krize, ne primjećujemo odmak u zacrtanim aktivnostima i ciljevima. Nismo upoznati s ikakvim konkretnim rješenjima, izuzev rada na Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja, koja bi, kada se i dovrši, mogla ostati prazno slovo na papiru ako se ne uspiju osigurati sredstva za njezino provođenje.

 

Knjižni sektor i dalje ostaje jedno od najzapostavljenijih područja kulture i umjetnosti.

 

Na kraju, ne možemo a ne izraziti žaljenje što Ministarstvo nije prepoznalo sada već trogodišnje djelovanje Knjižnog bloka, unatoč vrlo konkretnim inicijativama i akcijama, redom i javno pohvaljivanima, tako da smo ove godine odustali od trećeg pokušaja apliciranja za financijskom potporom radu udruge, zaključivši da su dosadašnje odbijenice bila i kratke i jasne poruke, i da nam još jedna odbijenica nije potrebna.

 

Zaista je šteta da se stručnost i informacije s terena, analize i prijedlozi potrebni za kreiranje javnih politika ne prepoznaju, ne vrednuju i ne koriste.

 

Sve navedeno nije razlog da ne zatražimo odgovore na gore postavljena pitanja, te vjerujemo da traženi odgovori neće izostati.

 

S poštovanjem,

 

Za udrugu Knjižni blok – Inicijativa za knjigu
Nenad Bartolčić, predsjednik

 

Na znanje:

 

Vladimir Stojsavljević, pomoćnik Ministrice kulture
Dubravka Đurić Nemec, načelnica, Sektor za književno-nakladničku i knjižničnu djelatnost