autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • Beležnica
    • Beo dijagnoze
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: Multiplex
    • DEMOCROACIA
    • GLOBALNI KAOS
    • IMAM PRAVO
    • Impresije i varijacije
    • Istočno od raja
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • Iz zemlje snova
    • KONTRAPUNKT
    • Kozmopoliteia
    • Ljubljanski zvon
    • Ljuta paprika
    • MAŠKARADA
    • Millenium
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (Ne)mirna Bosna
    • Nije da nije
    • Od knjige do knjige
    • Odjeci vladanja
    • Oklop od papira
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • Pisma s Trećića
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • Polupjesnik il bolesnik
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • Produžeci
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • Romanin peterac
    • RUBNI ZAPISI
    • Ruta Borisa Perića
    • SLOBODNI ZIDAR
    • Subotom uz kavu
    • Terra Sexualis
    • Under cover
    • Uvik kontra
    • Vita Croativa
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • Zimsko ljetovanje
    • RUBNI ZAPISI
  • OSVRT DANA
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • Zimin noćni izbor
    • Ruta Borisa Perića
    • Ex libris D. Pilsel
    • Književni ogledi
    • CSI: Multiplex
    • CSI Vladimira C. Severa
    • Istočno od raja
    • Bez riječi
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • Abrahamova djeca
  • Feljton
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • POROK PRAVDE <br> Josip Kregar
    POROK PRAVDE
    Josip Kregar
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Sudačka etičnost

Autor: Ivica Grčar / 22.10.2014. Leave a Comment

Upravo se provode kandidacijski postupci za izbor sudaca u Državno sudbeno vijeće (DSV). Usporedno, ali nekako postrani, vodi se i ”borba” za povratak etičke kritičke prosudbe u hrvatsko sudište. Premda je Ustavni sud odlučio da je u redu da Vlada kao izvršna vlast ”nagrađuje” one suce koji su članovi sudbene vlasti, sutkinja Silvija Sunčica Stubičar i dalje ustrajno pokušava vratiti etičko kritičko propitivanje takve prakse.

 

Premda rade deset dana mjesečno, suci zbog toga što su birani u DSV od suda dobivaju punu plaću kao da cijeli mjesec rade svaki radni dan. Sucima, nadalje, za njihov rad u DSV-u Vlada (povrh pune plaće) isplaćuje svaki mjesec i posebnu ”nagradu” od tri ili četiri tisuće kuna.

 

Je li to korektno imala je prije dvije godine ”petlje” javno pitati sutkinja Silvija Sunčica Stubičar. Poslala je sutkinja Stubičar predstavke Saboru, Vladi i Ministarstvu pravosuđa.

Upravo se provode kandidacijski postupci za izbor sudaca u Državno sudbeno vijeće. Usporedno, ali nekako postrani, vodi se i ”borba” za povratak etičke kritičke prosudbe u hrvatsko sudište. Premda je Ustavni sud odlučio da je u redu da Vlada kao izvršna vlast ”nagrađuje” one suce koji su članovi sudbene vlasti, sutkinja Silvija Sunčica Stubičar i dalje ustrajno pokušava vratiti etičko kritičko propitivanje takve prakse

 

Umjesto odgovora na predstavke iz Sabora su sutkinju Stubičar pokušali zbuniti birokratskim ”ringlšpilom”, tako da su je obavijestili da je ona njih obavijestila da se zbog nepravilnosti u ”nagrađivanju” članova DSV-a postupak vodi na Ustavnom sudu, te da su njezinu predstavku proslijedili Odboru za pravosuđe.

 

A iz tog Odbora za pravosuđe su sutkinju Stubičar opet obavijestili da ”s obzirom da je predložila postupak i Ustavnom sudu” do eventualne odluke Ustavnog suda neće ništa poduzeti.

 

Gotovo potpuno sličan birokratski ”ringlšpil” zavrtio se i između Vlade i Ministarstva pravosuđa. Najprije je sutkinja uputila predstavku Vladi, Vlada je predstavku proslijedila Ministarstvu pravosuđa tobože ”na mjerodavno postupanje”, a Ministarstvo pravosuđa obavijest natrag sutkinji ”da neće inicirati postupak mjerodavnoga postupanja do odluke Ustavnog suda”.

 

E, onda je uslijedila i očekivana odluka Ustavnoga suda da se ”ne prihvaća prijedlog (sutkinje Stubičar) za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Članka 92. stavaka 1. i 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću” (nagrađivanju članova DSV-a).

 

Sutkinja Stubičar je u prijedlogu Ustavnom sudu napisala da su u sastavu DSV-a dva suca iz Vrhovnog suda, jedan sudac Visokoga prekršajnog suda, dva suca županijskih sudova, te dva suca općinskih sudova.

Nedvojbeno je, ustvrdila je sutkinja Stubičar u svojem prijedlogu, da su suci oslobođeni 50 posto norme, a da ipak dobivaju punu plaću, unatoč tome što su umjesto na sudu tijekom radnog vremena u DSV-u zbog sudjelovanja u radu tog vijeća

 

Plaće sudaca iznose od 11.000 kuna (suci općinskih sudova) do 20.000 kuna (suci Vrhovnog suda). Metodologijom izrade ocjene sudaca u Članku 6. točka 13. propisano je da predsjednik ili član DSV-a dobiva četiri ili pet bodova.

 

A ”nagrađeni” su i Okvirnim mjerilima za rad sudaca tako da za sudjelovanje u radu DSV-a imaju pravo na oslobađanje od 50 posto norme.

 

Nedvojbeno je, ustvrdila je sutkinja Stubičar u svojem prijedlogu, da su suci oslobođeni 50 posto norme, a da ipak dobivaju punu plaću unatoč tome što su umjesto na sudu tijekom radnog vremena u DSV-u zbog sudjelovanja u radu tog vijeća.

 

Sutkinja Stubičar je mišljenja da, s obzirom na načela diobe vlasti, nije u skladu s Ustavom zakonska odredba prema kojoj izvršna vlast ”daje nagrade” sucima članovima DSV-a, odnosno da jedan od stupova (izvršne) vlasti ”nagrađuje” drugi stup (sudbene) vlasti, jer bi između ta dva stupa vlasti trebala biti samo uzajamna kontrola i suradnja, a nikako ne i ”nagrađivanje”.

 

Ali suci Ustavnog suda drugačijeg su mišljenja i tvrde da ”propisivanje prava na naknade i nagradu iz stavka 1. osporenog Članka 92. ZDSV-a, odnosno njihove visine, nije ustavnopravno pitanje, već se radi o pitanju svrsishodnosti za čije rješavanje je nadležan zakonodavac”.

Pitanje vladinih ”nagrada” sucima članovima DSV-a je (…) etičke naravi. A zadatak etike je da zauzme kritički stav, u ovom slučaju prema postojećoj praksi ”nagrađivanja” sudaca članova DSV-a unatoč odluke Ustavnoga suda ”da diobu vlasti ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”

 

U nastavku slijedi i ”pitura” Ustavnoga suda upućena sutkinji Stubičar da nije povrijeđeno načelo diobe vlasti, jer diobu vlasti ”ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”, te da zbog toga ne stoji navod (sutkinje Stubičar) da izvršna vlast, “daje nagrade” članovima Državnog sudbenog vijeća, odnosno da jedan od stupova vlasti (izvršni) nagrađuje drugi stup vlasti (sudbeni).

 

Pitanje vladinih ”nagrada” sucima članovima DSV-a je, međutim, prije svega etičke naravi. A zadatak etike je da zauzme kritički stav, u ovom slučaju prema postojećoj praksi ”nagrađivanja” sudaca članova DSV-a, unatoč odluke Ustavnoga suda ”da diobu vlasti ne treba shvaćati i tumačiti mehanički”.

 

Ili jednostavnije, prema propisima se odluke suda moraju poštivati, ali o njima ne treba prestati misliti (kritički).

 

I tako sutkinja Stubičar ni nakon odluke Ustavnog suda nije odustala od etičke prosudbe prakse da jedan od stupova vlasti (izvršni) nagrađuje drugi stup vlasti (sudbeni).

 

Odlučila se kandidirati za člana DSV-a, ali je svoje kolege obavijestila da se odriče vladine nagrade u korist Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici u Zagrebu, te pozvala i ostale kandidate za članove DSV-a da se također odreknu ”nagrade” koju Vlada isplaćuje sucima članovima DSV-a.

 

Sutkinja Silvija Sunčica Stubičar je potpisanom novinaru osoba uzornoga ponašanja.

Filed Under: ODJECI Tagged With: Odjeci

Poslušati želju građana

Autor: Ivo Josipović / 16.10.2014. Leave a Comment

Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora, gospodine Leko,

 

Obraćam vam se sukladno svojoj ustavnoj zadaći da kao Predsjednik Republike brinem o redovitom i usklađenom djelovanju državnih tijela te kao Ustavom ovlašteni predlagatelj predlaganja promjene Ustava (članci 94. stavak 2. i članak 136. Ustava Republike Hrvatske – numeracije prema Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

 

Obraćam Vam se zbog značajnih društvenih, ekonomskih i političkih procesa u državi koji se odnose na funkcioniranje političkog sustava i zahtijevaju krajnje ozbiljnu političku pozornost i reakciju koja ne trpi odgađanja. Obraćam Vam se kao predsjedniku Hrvatskog Sabora, predstavničkog tijela građana i nositelja zakonodavna vlasti u Republici Hrvatskoj te osobi koja uživa visok ugled među zastupnicima i u širokoj javnosti.

 

U ožujku ove godine okupio sam tim vrhunskih ustavnopravnih stručnjaka, koji je od tada, posebno cijelo ljeto, intenzivno radio na prijedlogu novog Ustava. Kako sam i ja profesor prava, radio sam zajedno s timom stručnjaka na pripremi teksta Ustava.

Moje je profesionalno i političko uvjerenje kao pravnika i kao Predsjednika Republike Hrvatske kako se radi o potrebi promjena koje zahvaćaju brojna pitanja. Izdvajam teritorijalni ustroj države (regionalizacija), promjene u demokratskom ustroju (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma i dr.), područje viših generacija ljudskih prava i socijalne države, obuhvaćaju preciznije uređenje odnosa među državnim tijelima (trodioba vlasti i njihov međusobni nadzor), promjene u državnoj upravi i pravosuđu, jačanje demokratskih institucija te druge važne promjene

 

Sada se nalazimo u veoma zreloj fazi artikuliranja konačnog nacrta jer ostaje još samo usuglašavanje oko nekih pitanja za koja su ponuđena alternativna rješenja te bolja profilacija pojedinih normi. Inicijativa za promjenu Ustava rezultat je moga iskustva s funkcioniranjem hrvatske države, ključnih institucija političkog sustava države kao i primjera dobre europske prakse s kojima sam se upoznao proteklih pet godina.

 

Glavni poticaj za izradu novog Ustava su snažne društvene promjene koje traže novi ustavnopravni okvir da bi se Hrvatska mogla dalje uspješno razvijati. Inicijativa za promjenu Ustava je rezultat potreba za promjenama koje su danas potpuno evidentne.

 

Moje je profesionalno i političko uvjerenje kao pravnika i kao Predsjednika Republike Hrvatske kako se radi o potrebi promjena koje zahvaćaju brojna pitanja. Izdvajam teritorijalni ustroj države (regionalizacija), promjene u demokratskom ustroju (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma i dr.), područje viših generacija ljudskih prava i socijalne države, obuhvaćaju preciznije uređenje odnosa među državnim tijelima (trodioba vlasti i njihov međusobni nadzor), promjene u državnoj upravi i pravosuđu, jačanje demokratskih institucija te druge važne promjene.

 

Ovim Vas pismom želim i službeno obavijestiti o započetom poslu na izradi novog Ustava kojeg namjeravam uputiti u Sabor u prvom kvartalu iduće godine.

 

Drugi razlog moga obraćanja su i rasprave koje se vode o mogućoj izmjeni izbornog zakonodavstva potaknute i referendumskom inicijativom za promjenu Ustava.

 

Pitanje jačanja demokratskih procesa i izbornog zakonodavstva koje građanke i građani smatraju primjerenim, jedno je od najvažnijih za povjerenje građana u izabrane predstavnike i institucije vlasti. Upravo je i izborno zakonodavstvo predmet ustavnih promjena koje ću predložiti.

 

Ali, te promjene, ako se usvoje, neće utjecati na naredni izborni ciklus. Zato sam Vam slobodan skrenuti pozornost na određene zaključke do kojih sam došao kroz rad na promjeni Ustava, upravo vezano na izborno zakonodavstvo.

Zaključak koji možemo izvući jest da postoji opasnost potpunog razilaženja građana i političkog sustava u njegovim bitnim segmentima, u vrijednosnom sustavu, posljedično i u odnosu građana prema institucijama

 

Kao rezultat ozbiljnog i odgovornog rada angažiranih stručnjaka, proces izrade prijedlog promjena došao je u fazu u kojoj traži provjeru šireg kruga stručnjaka, političkih faktora i javnosti. U tom kontekstu naručio sam istraživanje javnog mnijenja vezano uz ključne teme i smjernice novog ustavnog poretka. Cjelovito istraživanje Vam šaljem u prilogu ovog pisma.

 

Vjerujem da ćete i sami doći do spoznaja do kojih sam došao zajedno s članovima moga tima. Na gotovo svim ključnim pitanjima građani iskazuju radikalno nezadovoljstvo postojećim zakonskim i ustavnim rješenjima u postocima koji govore o njihovom opravdanom osjećaju isključenosti iz procesa demokratskog odlučivanja, posebice kada je riječ o izborima.

 

Nezadovoljni su niskom razinom otvorenosti sustava i niskim stupnjem odgovornosti političkih faktora, skupom i neefikasnom organizacijom države i radom ključnih institucija. Povodom nekih odluka koje su posljednje vrijeme donesene temeljem postojećih zakona i koje se odnose na status zastupnika u Hrvatskom saboru, prepoznaje se očigledan i dramatičan vrijednosni raskol između stavova javnosti i zakonskih rješenja na osnovu kojih je Sabor bio prisiljen donositi odluke. Taj se raskol sve više vidi i kao raskol građana i politike, građana i političara.

 

Istraživanje koje sam povjerio stručnoj i etabliranoj tvrtci, eksplicite i implicite govori o brojnim konkretnim disfunkcionalnostima sustava. Posebno, o tome možemo zaključivati ako rezultate istraživanja stavimo u kontekst dosadašnje prakse i dnevnih događanja. Zaključak koji možemo izvući jest da postoji opasnost potpunog razilaženja građana i političkog sustava u njegovim bitnim segmentima, u vrijednosnom sustavu, posljedično i u odnosu građana prema institucijama.

Da građani žele drukčiji izborni sustav, pokazuje i izuzetno velik broj potpisnika zahtjeva za referendumom koji, uz ostala pitanja, uključuje i potrebu uvođenja preferencijalnog glasovanja. Nedopustivo je da smo više demokratske standarde i veće mogućnosti izbora omogućili građanima pri izboru zastupnika u Europski parlament proteklog svibnja, nego što ih imamo u izborima za svoj, Hrvatski sabor. Time izravno podcjenjujemo značaj i legitimitet nacionalnih institucija. Istraživanje stavova građana koje Vam šaljem, uvjerljivo govori o želji građana da više utječu na to tko će biti biran u Hrvatski sabor

 

Zbog svega navedenog, smatram da svi politički faktori u zemlji imaju odgovornost djelovati bez odlaganja. Možda je zadnji trenutak za pozitivno artikuliranje političke energije. Potrebne ozbiljne promjene Ustava i sustava, koje ne smiju polaziti od skrivenih strategija i nametanja parcijalnih interesa. Ali, priprema cjelovitih promjena ne smije biti razlog za odgađanje jednostavnih odluka koje mogu biti donesene odmah.

 

Potrebno je hitno poručiti građanima da političke stranke i izborni sustav u zemlji ne služe za nametanje kandidata predodređenih od strane političkih elita, nego da će već sljedeći saziv Hrvatskog sabora u znatno većoj mjeri reflektirati volju građana.

 

Želju građana da više sudjeluju u političkim procesima, posebnice u izborima, pokazuju u zadnje vrijeme učestale inicijative za referendumom. Naravno, temeljna ustavna načela, uključivši i parlamentarni ustroj naše države, daju i određene limite neposrednom odlučivanju građana. Ali, zadržavanje sadašnjeg sustava velike isključenosti građana iz procesa političkog odlučivanja čini mi se neodrživim.

 

Da građani žele drukčiji izborni sustav, pokazuje i izuzetno velik broj potpisnika zahtjeva za referendumom koji, uz ostala pitanja, uključuje i potrebu uvođenja preferencijalnog glasovanja. Nedopustivo je da smo više demokratske standarde i veće mogućnosti izbora omogućili građanima pri izboru zastupnika u Europski parlament proteklog svibnja, nego što ih imamo u izborima za svoj, Hrvatski sabor. Time izravno podcjenjujemo značaj i legitimitet nacionalnih institucija. Istraživanje stavova građana koje Vam šaljem, uvjerljivo govori o želji građana da više utječu na to tko će biti biran u Hrvatski sabor.

 

Zbog svih prethodno izrečenih argumenata predlažem Vam da učinite sve što je moguće unutar Vaših ovlasti predsjednika Sabora uređenih Ustavom i Poslovnikom Hrvatskog sabora, koristeći Vaš ugled i dokazanu političku objektivnost, kako bi osigurali da se hitno postigne konsenzus o uvođenju preferencijalnog glasovanja na narednim parlamentarnim izborima.

 

Na kraju, gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora, bit ću slobodan redovito Vas izvješćivati o radu na promjeni Ustava i svim ključnim radnjama koje poduzimam. Želim da promjene budu najšire verificirane u stručnoj, političkoj i općoj javnosti te da budu pripremljene za kvalitetnu raspravu u Hrvatskom saboru.

 

Primite izraze moga poštovanja,

 

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Ivo Josipović

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Filed Under: ODJECI Tagged With: Odjeci

Osuda hajke na prof. Jovića

Autor: Autograf.hr / 10.10.2014. Leave a Comment

U Centru za mirovne studije zapanjeni smo količinom mržnje iskazane u javnom prostoru na račun profesora Fakulteta političkih znanosti, Dejana Jovića, zbog njegovih stavova iznesenih u stručnoj analizi recentnog škotskog referenduma i referenduma tokom 90tih o odcjepljenjima na prostoru bivše Jugoslavije.

 

Za naše društvo porazna je činjenica da se o događajima iz suvremene hrvatske povijesti ne može raspravljati kritički te imati drugačije poglede, a da izneseni stavovi ne potaknu otvoreni govor mržnje i pozive na linč.

U Centru za mirovne studije zapanjeni smo količinom mržnje iskazane u javnom prostoru na račun profesora Fakulteta političkih znanosti, Dejana Jovića, zbog njegovih stavova iznesenih u stručnoj analizi recentnog škotskog referenduma i referenduma tokom 90tih o odcjepljenjima na prostoru bivše Jugoslavije

 

Pri tome smo iznenađeni činjenicom da se u medijima i izjavama komentatora kontinuirano provlače teze koje prof. Jović u svom tekstu uopće nije izrekao, a prešućuju neke bitne koje jest – poput one da je i referendum o ostanku Crne Gore u zajednici sa Srbijom na isti način bio neliberalan kao i oni koji su završili suprotnom odlukom o odcjepljenju.

 

Dolazimo do zaključka da velik broj sudionika ove ”debate“ tekst prof. Jovića uopće nije pročitao. Reakcije na Jovićev tekst – od micanja sa dužnosti savjetnika predsjednika, gromoglasne šutnje njegovih kolega i kolegica sa Sveučilišta u Zagrebu na napade koje doživljava, te natjecanja političara i dežurnih komentatora u žestini napada na njega kao osobu, a ne iznesene stavove – su u konačnici samo potvrda onog što je prof. Jović zaista u tekstu napisao, a to je da slobode za formuliranje drugačijeg stava nije bilo ni tada, a niti danas.

 

Ono što najviše razočarava je da takve slobode nema niti unutar akademske zajednice, te da ne postoji niti bazična solidarnost kolega i kolegica koji izgleda ne razumiju da bi kad tad i oni mogli odgovarati za bilo koji stručni ili znanstveni stav iznesen u javnosti, naravno kada bi stav o kontroverznim pitanjima imali.

 

Umjesto kolega sa Sveučilišta u Zagrebu, reagirao je jedan kolega sa Sveučilišta u Splitu, prof. Markovina, i Jovićevi kolege sa Sveučilišta u Edinburghu koji su u svom javnom apelu između ostalog naveli da “vjeruju da svi članovi znanstvene zajednice moraju biti u mogućnosti slobodno izražavati svoje mišljenje, pružati nove kuteve gledišta i argumente, te otvarati poštene i inkluzivne rasprave o svim pitanjima, pa čak i ako to uključuje bavljenje bolnim i kontroverznih povijesnim epizodama.

Ono što najviše razočarava je da takve slobode nema niti unutar akademske zajednice, te da ne postoji niti bazična solidarnost kolega i kolegica koji izgleda ne razumiju da bi kad tad i oni mogli odgovarati za bilo koji stručni ili znanstveni stav iznesen u javnosti, naravno kada bi stav o kontroverznim pitanjima imali

 

Želimo izraziti našu podršku prof. Joviću i osuditi ovaj i bilo koji drugi pokušaj koji može dovesti do smanjenja i uskraćivanja akademskih sloboda.”

 

Nakon napada političara, medija pa i kolega, ne treba čuditi pojavljivanje radikalnih zahtjeva u obliku anonimnih plakata po Fakultetu političkih znanosti usmjerenih na diksreditaciju prof. Jovića, te propitivanje njegove pozicije na FPZG-u.

 

Lov na vještice je otvoren i radikalizacija diskursa samo je logičan nastavak i dokaz opće histerije i progona hrvatskog znanstvenika i intelektualca. Kada se to počne događati i unutar akademskih institucija, vrijeme je da se upali znak za uzbunu.

 

Pitamo se što je sljedeće i TKO je slijedeći? Pitamo se koji je sljedeći potez koji ćemo ”odšutiti“ i time i dalje sprječavati razvijanje demokratskog dijaloga u Hrvatskoj?

 

Ova hajka koja se digla protiv prof. Jovića pokazuje nam koliko smo kao društvo i dalje nespremni kritički progovoriti o vlastitoj prošlosti te prihvatiti pluralizam gledišta. Degradiranje osobe u javnom prostoru bez suprotstavljanja argumentima značajka je nasilne komunikacije kojoj u našem društvu lako pribjegavamo. Progon neistomišljenika praksa je sustava kakve želimo nadići i protiv kojih se, barem deklarativno, u ovom društvu borimo.

Lov na vještice je otvoren i radikalizacija diskursa samo je logičan nastavak i dokaz opće histerije i progona hrvatskog znanstvenika i intelektualca

 

Jasno je da se hajka neće zaustaviti na profesoru Joviću, ona će se logikom kolektivizacije ”krivnje i pogrešnih stavova“ preliti ponovno na cijelu srpsku manjinu i dodatno pogoršati međuetničke odnose u Hrvatskoj.

 

Uz pretpostavku da će se slične manifestacije i pojedinačni iskazi netrpeljivosti ”mladih“, poput ove na Fakultetu političkih znanosti, i u budućnosti pojavljivati, pozivamo šutljive promatrače da ih svojim javnim iskazom osude i tim činom prekinu spiralu nasilja koja nastaje, da zaustavimo mogućnosti širenja ovakvih pojava i njihovo strukturno napredovanje.

 

Stoga se nadamo da će stručna i šira javnost stati u obranu argumentiranja, a ne sile, progona i zastrašivanja kao sredstva komunikacije. Sve one koji se ne slažu sa stavovima prof. Jovića pozivamo da svoje stavove artikuliraju u znanstvenom, političkom i javnom prostoru bez poziva na progon. Odrastimo zajedno, već su nam 23 godine!

 

Za Centar za mirovne studije, Gordan Bosanac

Filed Under: ODJECI Tagged With: Odjeci

Glavašević nije izdajnik!

Autor: Eugen Jakovčić / 02.10.2014. Leave a Comment

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Europski dom Vukovar organizirali su 26. rujna 2014. okrugli stol u Vukovaru na kojem je predstavljeno istraživanje potreba civilnih žrtava rata za 2013. godinu kao dio dugogodišnjih zagovaračkih nastojanja Documente kojima se kontinuirano upozorava hrvatsku javnost i institucije na to da je još uvijek nepoznat broj civilnih žrtava rata u RH.

 

Na skupu smo ponovo pozvali na priznavanje prava svih civilnih žrtava kroz učinkovitije traganje za nestalima, procesuiranje ratnih zločina, program institucionalnog obeštećenja i razvijanje uključive kulture sjećanja.

Na tribini je sudjelovalo i 20-ak pripadnika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji su verbalno napali pomoćnika ministra branitelja…

 

Tijekom skupa koji smo organizirali u suradnji s Europskim domom Vukovar između ostalih govorili su Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, Mario Krešić, zamjenik Pučke pravobraniteljice te brojni aktivisti i predstavnici udruga i udruženja koje okupljaju civilne žrtve rata.

 

Na tribini je sudjelovalo i 20-ak pripadnika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji su verbalno napali pomoćnika ministra branitelja pritom ga vrijeđajući i nazivajući  “izdajnikom”, “sinom kojeg bi se trebalo sramiti” i pomoćnikom ministra kojem “nije stalo do žrtava Vukovara”.

Bojanu Glavaševiću je zamjereno što se u Vukovaru pojavio “s mrziteljima svega hrvatskoga”…

 

Bojanu Glavaševiću je zamjereno što se u Vukovaru pojavio “s mrziteljima svega hrvatskoga”, te se pokušala nametnuti teza kako se aktivnostima Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i ministarstva branitelja “izjednačavaju vukovarski agresor i žrtve agresije”.

 

Uvrede kojima napadači pokušavaju diskvalificirati napore za priznavanjem patnje svih civilnih žrtava rata prije svega delegitimiraju njih same.

 

Ovim se priopćenjem ne obraćamo njima već svima koji u svakodnevnoj komunikaciju izražavaju suosjećanje sa svim žrtvama i pozivamo ih na dostojanstvenu komunikaciju u kojoj se uvažavaju patnje svih stradalih.

 

Na ovome linku nalazi se Izvještaj sa spomenutog vukovarskog skupa.

 

Eugen Jakovčić

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Filed Under: ODJECI Tagged With: Odjeci

Kad bi Čilić bio Srbin

Autor: Ana Raffai / 21.09.2014. 1 Comment

Naslušali smo se kako je naš tenisač, zmaj od reketa iz Gospinog Međugorja osvojio i srca i pehar US Opena. Slušam kako je Čilić hrvatski tenisač, što je točno, čovjek zasigurno već odavno ima putovnicu HR i ozario je ponosom sve nas Hrvate. I to može ići. Veselje mi nekako ne ide niz grlo, jer me zafrkava geografija.

 

Naime, slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi. Jedino roditelji slavnog tenisača bez sustezanja pričaju o sebi kao Hercegovcima. Barem tako se spomene kraj odakle je glavni lik trijumfa.

Slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi

 

Doduše, za neupućene strance koji su pratili Čilića i njegove obožavatelje umotane u već naširoko poznate hrvatske kockice, može se pretpostaviti da to usputno spominjanje Hercegovine ne predstavlja ništa. Vrlo vjerojatno doživljavaju, ako uopće čuju ime Hercegovina, da se radi o nekoj hrvatskoj pokrajini kao što su Dalmacija ili Istra. Budući da ni mi ne znamo svih 26 kantona Švicarske, može im se takvo neznanje progledati kroz prste.

 

No, treba li se kao nepromjenjiv fatum trpjeti takva geografska nepismenost kod svih novinara u Hrvatskoj, jer odreda svi unisono prešućuju da se Međugorje ipak NE nalazi u Hrvatskoj, nego u susjednoj državi kojoj puno ime glasi Bosna i Hercegovina?

 

Tako je teško tu rečenicu ubaciti kao da će namah time uvenuti svo hrvatsvo našeg junaka i sav naš ponos.

 

Crvene kockice će namah poplaviti i pervertirati u zvjezdice ili, još gore, male žute ljiljane.

 

Složna hrvatska šutnja, izostanak spomena da je Čilićevo rodno mjesto u Bosni i Hercegovini za nevolju se desila upravo u trenutku kada naš drugi uvaženi susjed – Srbija, i to kroz lik svog predsjednika, demonstrira zorno kako je ružno ne priznati složenost identiteta hineći respekt prema manjinama u maniri: Što vas je više, meni je bolje.

 

Da je Čilić Hrvat, hvala Bogu, nema spora. I drago mi je zbog toga. Da mu hvala (nemam običaj trošiti ponos na sportske događaje, no to je moj osobni izbor), ali hvala mu na radosti i osnaženju u ova nevesela vremena. Nemam problema s njegovim hrvatskim državljanstvom. Ovdje to nije tema.

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas…

 

Imam problema s medijskom neosjetljivošću ili geografskim notornim neznanjem, ne znam u čemu je kvaka. Samo na tren zamislite da je Čilić Srbin iz Vukovara koji za Srbiju igra i pobjeđuje. Što mislite kakve bi se vijesti kod nas vrtjele o njegovoj pobjedi i o informacijama, recimo, beogradskih medija koje bi mogle ovako izgledati: njegovoj pobjedi euforično su skandirali svi u Srbiji, a posebno u njegovom rodnom gradu Vukovaru.

 

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas koji ostajemo zarobljeni u svojim frustracijama velikosrpskim imperijalizmom i takvima ćemo ostati dok god smo slično neosjetljivi prema drugima u situaciji kada se čini da smo mi oni jači, koji kvače.

 

Umjesto da vjerujemo uprazno kako nas drugi hoće iskorijeniti, hajde da malo pogledamo koga mi možemo poštovati. Ta radi čega nam je Bog dao susjede oko nas ako nije zato da se u tom konkretnom kontekstu učimo poštovanju?

Filed Under: ODJECI Tagged With: Odjeci

Zaziva li Šola izgon Srba?

Autor: Dejan Jović / 09.09.2014. Leave a Comment

Ivica Šola, u svom odgovoru, objavljenom u subotu 30. kolovoza u Večernjem listu, u potpunosti ignorira dva od tri pitanja koja sam mu postavio, a na treće odgovara svojim manipulacijama.

 

Prvo, ništa nije odgovorio na moje pitanje zašto naziv analitičkoga instituta (think-tank) uglednoga magazina The Economist, koji se zove Economist Intelligence Unit, prevodi s “ekonomsko-obavještajna agencija”. Naglašavam da se taj naziv u našim medijima prevodi tako samo kad je riječ o meni. U svim drugim slučajevima ta se institucija spominje pod svojim izvornim nazivom, no kad se piše o meni, njezin se naziv tendenciozno prevodi, kako bi se stvorio dojam da je riječ o obavještajnoj službi i insinuiralo da sam ja, dakako, s njom povezan.

 

Takvo podmetanje je u potpunosti u službi dokazivanja da se Predsjednik Republike okružio “sigurnosno problematičnim” ljudima te da Pantovčakom zapravo upravlja Britanija, kao što su u raznim prilikama dosad izjavljivali, primjerice, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo i umirovljeni profesor Zdravko Tomac. Riječ je o smišljenoj manipulaciji kojoj je cilj ne samo širenje neistina o meni, nego i o Predsjedniku Republike Hrvatske.

Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam

 

Drugo, Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam. Iznio je dakle još jednu objedu bez dokaza.

 

U trećem sam pitanju od njega zatražio da pokaže gdje sam to ja u svojoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla napisao da su četnici bili antifašisti. Naveo je dva mjesta, no u oba slučaja neadekvatno. Najprije je naveo citat u kojem nema riječi “četnici” ni “antifašisti”. Kako sam u tekstu u kojem nema nijedne od te dvije riječi mogao reći da su „četnici antifašisti“, to zna valjda samo on.

 

Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti.

 

Još je veću manipulaciju Šola izveo navodeći da sam to rekao na str. 343. istoga izdanja te knjige. Na toj stranici analiziram rušenje mita Josipa Broza Tita u osamdesetim godinama prošloga stoljeća i navodim elemente alternativnih interpretacija povijesti koje su se tada pojavile. U tom kontekstu pišem da su u Srbiji u to doba promovirane i tri nove teze, između ostalih i to da su tada “rojalističke snage (uključujući i četnike) prikazane kao antifašističke”.

Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti

 

Za to navodim primjer knjige Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama (1986.), a u književnosti roman Vuka Draškovića Nož. Prema tim novim i alternativnim interpretacijama, pišem tamo dalje, “četnici su bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe” kojima se zbog ideoloških razloga nakon rata to nije priznavalo. Šola, međutim, riječi „naglašavalo se, prvi antifašisti Europe“ pripisuje meni, kao da je to moj stav. A potom tu konstrukciju koristi kako bi me diskvalificirao kao podržavatelja i rehabilitatora četništva, tvrdeći da se “skrivam iza drugih”.

 

Da sam mislio ili da mislim da su četnici bili antifašisti – to bih bio i napisao. Ne plašim se vlastitih zaključaka i pišem slobodno, bez straha i točno onako kako mislim. Ali, niti sam to napisao, niti tako mislim. Uostalom, Šoli sam naveo i više negoli jasan citat iz moje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005., u kojoj eksplicitno kažem što mislim o četništvu.

 

No Šola se na to uopće ne osvrće. Jasno je i zašto – zato što mu taj citat ruši “tezu”.

 

Dakle, da još jednom ponovim i zaključim: nigdje i nikad – pa ni na navedenim stranicama svoje knjige – nisam rekao da su četnici bili antifašisti. Ivica Šola iznio je dakle potpunu neistinu i na njoj ustraje. Večernji list mu i dalje za to daje priliku time što ga je, sudeći barem po broju od prošle subote, zadržao kao kolumnista, iako ga je jedna od najistaknutijih autorica i nekadašnja urednica tih novina – u kojima sam svojedobno i sam pisao – ukorila zbog ”parazitskog novinarstva“ i samoplagijata.

 

Gospođa Ružica Cigler se zbog Šole ispričala čitateljima, ali sam Šola, katolički teolog koji inače na Sveučilištu u Osijeku predaje predmet ”Etika i medijska kultura“, drži da nema ni mjesta ni potrebe za ikakvu ispriku. Upravo obrnuto, on traži ispriku od mene, valjda po logici izjave: ”Oprostite što ste mi stali na nogu!“

Šoline optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna

 

Sve ostale njegove interpretacije su za ovu raspravu manje važne, jer se odnose na njegove stavove, a stavove drugih ljudi nemam običaj komentirati, i kad su prema meni kritični ili čak i uvredljivi. Svakome ide na račun ono što stavi na papir i o drugome objavi.

 

Međutim, htio bih ipak naglasiti dvije indikativne činjenice.

 

Prvo, optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna.

 

Velika većina hrvatskih Srba, sudionika II. svjetskoga rata, bili su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske – dakle, partizani. Podmetanja o četništvu hrvatskih Srba služe kako bi se opravdalo ono što im se događalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću, a također i kao prijetnja što bi im se moglo dogoditi u ovom stoljeću.

 

Tim je podmetanjima jedina svrha sijanje straha. Ponavljaju ih oni koji nisu zadovoljni rezultatima prošlih ratova, te bi najviše voljeli još jedan novi rat, u kojem bi i preostale Srbe – svedene danas na tek nešto malo više od jedne trećine u odnosu na broj iz 1991. – potakli ili čak i natjerali na odlazak iz Hrvatske. Nažalost, to je mračna pozadina takvih manipulacija, kojima se, eto, bavi i Šola.

 

Tom istom cilju služi i Šolin zaključak: “Što se mene tiče, da smo ozbiljna država za mene bi g. Jović bio sigurnosni problem.”

Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom

 

Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom.

 

Nije potrebno točno ni citirati, a moguće je – iz sigurnosnih razloga – koristiti se i ustrajati u neistinama, ako služe jačanju nacionalne sigurnosti. Prebacivanjem na teren “sigurnosti” može se isključiti javnost, primjerice ona koja ne podržava praksu da se u novinama ponovno objavljuju vlastiti članci, stari tri godine, kao što to radi Šola.

 

Večernji list je o meni već i ranije pisao neistine u vezi s pitanjem sigurnosti. Na primjer, na naslovnici svoga broja od 2. ožujka 2014. stoji naslov: “Davor Ivanković: Ni savjetnici Predsjednika nisu prošli sigurnosnu provjeru”. U podnaslovu samoga članka toga drugog Večernjakova kolumnista, koji je i dalje – unatoč mom promptnom demantiju – dostupan na web-stranici Večernjeg lista eksplicitno stoji: “Ni glavni analitičar Dejan Jović nije prošao sigurnosnu provjeru, a dostupne su mu sve državne tajne”.

 

Tu sam neistinu odmah demantirao, predočivši i dokaz (uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, koje mi omogućuje uvid u dokumente klasificirane na najvišoj razini tajnosti: “vrlo tajno”), ali izgleda da dokazi i dokumenti nekim Večernjakovim kolumnistima ništa ne znače. Za Šolu, ja sam i dalje “sigurnosni problem”. Jer, kako može biti sigurnosno podoban jedan “takav”, o kojem su činjenice “odavno utvrđene”, pa ih ni nema potrebe ”dodatno utvrđivati“ (kao što je to u pismu glavnom uredniku Večernjega lista napisao Šola)?

Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu

 

Kakva je to država u kojoj “takvi” mogu savjetovati Predsjednika? Ta, oni su, zapravo – stranci, gosti, sigurnosno sumnjivi, potencijalni agresori kojih se uvijek treba čuvati. Za Ivu Banca – autoriteta na koji se Šola poziva – sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila dovoljno rigorozna, kao što je nedavno izjavio.

 

Doista, nitko me nije vezao za radijator ni mučio da priznam, ako je na to mislio. No, kad i ako ljudi kao što su Šola i Banac dođu na vlast i ponište profesionalnu neutralnost sigurnosnih službi te ih stave u svoju funkciju, možda će se i to promijeniti. Pokazat će moj kolega, profesor Banac, sigurnosnim službama i meni (koji sam profesor, između ostaloga, i nacionalne sigurnosti) što znači prava, rigorozna provjera à la Banac! A i Šola će tek takvu državu – u kojoj sigurnosne službe odlučuju tko bi smio uopće biti kandidat na izborima za Predsjednika – smatrati ozbiljnom.

 

Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu.

 

Političke stranke i državu vodit će ljudi iz sigurnosnoga sustava, kojima će, kad dođu na vlast, prva stvar biti zabrane i – pisanje novih udžbenika. Jer, neće valjda nama ti sumnjivci pisati povijest – imamo mi svoje plagijatore, autoplagijatore i kompilatore za to. Privatno će, doduše, svatko moći misliti “što hoće” – ali u javnosti, je li, to ne možemo dopustiti.

 

Problem je, međutim, u tome što ni javnosti, a ni privatnosti u tom sistemu više neće biti.

 

(Odgovor Dejana Jovića, člana našega redakcijskog savjeta, autoplagijatoru, širitelju ”onanijskog, parazitskog novinarstva”, kako ga je nazvala zastupnica čitatelja Večernjeg lista Ružica Cigler, te i klevetniku Ivici Šoli smo preuzeli sa Jovićeva Facebook zida gdje ga je objavio, za prijatelje, u četvrtak 4. rujna navečer, ali s molbom da se poštuje embargo jer je napisan s namjerom da ga se objavi u subotnjem broju Večernjeg lista. A mi objavljujemo Jovićevo reagiranje nakon što je ono osvanulo gdje se polemika i vodi, na stranicama Večernjeg lista).

Filed Under: ODJECI Tagged With: autograf.hr, Bruxelles, Chaillot Papers, čitatelj, Dejan Jović, Domovinski rat, facebook, Hrvatska, internet, Ivica Šola, kleveta, medij, neofašizam, novinar, Odjeci, parazit, politika, Ružica Cigler, Večernji list

Preostalih stotinjak novinara

Autor: Ivica Grčar / 02.09.2014. Leave a Comment

Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011.  su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.

 

Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.

 

Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.

 

Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.

Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011.  su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj. Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba

 

Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.

 

No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.

 

Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.

 

Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).

 

Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.

 

Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.

 

Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).

Mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom. Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara

 

Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.

 

U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: iz­vještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.

 

Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.

 

Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.

 

Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.

 

Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.

 

Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.

”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali“ ugovore o radu

 

Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.

 

Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.

 

”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali”  ugovore o radu.

 

Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.

 

Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.

Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (…) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava…

 

Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.

 

Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.

 

I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.

 

Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.

 

Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.

U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (…) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije

 

Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).

 

Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).

 

Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).

 

U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).

 

U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.

Filed Under: ODJECI Tagged With: autograf.hr, autor, cenzura, EU, fo¬to¬karikatura, fotografija, fotomontaža, fotoreportaža, fotovijest, HRT, Hrvatska, Ivica Grčar, Njemačka, novinar, Odjeci, popis, pr, redaktura, stanovništvo, televizor

Pljačka! Hoću plaću na ruke!

Autor: Darinka Bertović / 22.08.2014. Leave a Comment

Nezadovoljna sam kršenjem mojih i tuđih prava, pa želim upozoriti kako su poreznici nametnuli svim građanima obvezu da otvore tekuće račune u poslovnim bankama. Time su hrvatski poreznici praktično suspendirali temeljno ljudsko pravo o slobodnom raspolaganju vlastitom imovinom.

 

Člankom 90. Pravilnika o porezu na dohodak protuustavno je propisano da zaposlenici više ne mogu samostalno odlučivati hoće li svoju plaću uložiti na tekući račun u nekoj poslovnoj banci ili odmah sve potrošiti. Propisano je da se plaće građanima (koji nisu poslovni subjekti) moraju isplaćivati isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama.

 

Godinama poduzetnici i ostale pravne osobe primitke koji imaju obilježje dohotka moraju primati isključivo posredstvom računa. Potpuno bezrazložno je, međutim, Pravilnikom o porezu na dohodak iz srpnja 2013. (kao podzakonskim aktom) propisano da svi u Hrvatskoj moraju otvoriti tekuće račune u poslovnim bankama.

Člankom 90. Pravilnika o porezu na dohodak protuustavno je propisano da zaposlenici više ne mogu samostalno odlučivati hoće li svoju plaću uložiti na tekući račun u nekoj poslovnoj banci ili odmah sve potrošiti. Propisano je da se plaće građanima (koji nisu poslovni subjekti) moraju isplaćivati isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama

 

Nema ni jednog stručnog (financijskog, poreznog, računovodstvenog ili bilo kojeg drugog) osnovanog razloga da isplata plaće u gotovom na blagajni poslodavca bude sumnjivija od isplate posredstvom tekućeg računa u poslovnoj banci.

 

Objašnjenje poreznika iz Ministarstva financija glasilo je: ”Bit će nam jednostavniji porezni nadzor ako se plaće isplaćuju isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama”.

 

To je jednostavno neistina, jer u današnje računalno vrijeme u sustavu platnog prometa moguć je izravni porezni nadzor jednako svih gotovinskih ili bezgotovinskih plaćanja posredstvom Fine koja vodi unutarnji i vanjski platni promet tzv. malih plaćanja za sve poslovne banke u zemlji, odnosno ima izravni uvid u sva tzv. mala plaćanja svih poslovnih subjekta u zemlji (sustav velikih plaćanja vodi se u HNB-u).

 

No, ako (samo hipotetski) ipak prihvatimo neistinitu tvrdnju o lakšem poreznom nadzoru nakon uvođenja odredbe o isplati plaća obvezno preko tekućih računa u poslovnim bankama, predlažemo da Porezna uprava Ministarstva financija barem 50 posto poreznih inspektora uputi na Zavod za nezaposlene i na taj način napokon pojeftini postupak oporezivanja i rastereti državni proračun.

 

A možda bi mogli otkazati ugovore o radu i više od 80 posto poreznih inspektora ako se dodatno propiše da se sve isplate svih plaća smiju obavljati isključivo u poreznim uredima Ministarstva financija.

 

Zezanciju s nekompetentnim hrvatskim poreznim vlastima na stranu, tema je ipak puno šira i dotiče se sustava gotovinskih plaćanja u zemlji. Ostanimo kod suspenzije prava građana koji nisu poslovni subjekti da slobodno raspolažu svojim zaradama (plaćama i ostalim primicima, oporezivim ili ne).

Nema ni jednog stručnog (financijskog, poreznog, računovodstvenog ili bilo kojeg drugog) osnovanog razloga da isplata plaće u gotovom na blagajni poslodavca bude sumnjivija od isplate posredstvom tekućeg računa u poslovnoj banci

 

Vjerujem da je malen broj građana RH koji nemaju neki odnos s bankom. Ili su ga imali, ali su se iz ovih ili onih razloga odlučili taj odnos raskinuti i sami raspolagati svojim novcem. Tako sam i ja, prije 10 i više godina, odlučila da ću svog poslodavca zatražiti isplatu plaće u gotovini. Na što je moj poslodavac (tadašnji, avaj, danas više nemam poslodavca) pristao. I cijelo to vrijeme je moj poslodavac uredno obračunavao i uplaćivao poreze i doprinose na plaću i iz plaće. I tako je to bilo dugi niz godina, neprekinuto.

 

Onda se dogodio 5. srpnja 2013. godine. Donesen je novi Pravilnik o porezu na dohodak i čuveni Članak 90. koji govori da se, između ostalog, dohodak od nesamostalnog rada (plaća) – ne smije isplatiti u gotovini. Nego da se mora isplatiti na tekući račun ili štednu knjižicu. Jer su, objašnjava zakonodavac, jedino takve plaće zakonite.

 

Više od svega šokira potpuni izostanak reakcije javnosti. Bila javnost mi građani, razne udruge, vladine i nevladine. Bila javnost novinari. Istraživački ili oni žuti. Bila javnost zakonodavna tijela ove države. Ili Ustavni sud.

 

Zapravo, reakcije je bilo, mnogi su novinari, knjigovođe, financijaši, ministri, vladajući, stranački ljudi, tko sve ne …. objašnjavali što sad to znači. Neće biti poslodavca koji će plaću isplaćivati na ruke, to jest nelegalno. Svi će jedino legalno isplaćivati plaće. Na tekući račun. U isti koš su strpani svi poslodavci, i oni koji plaće, i doprinose i poreze uopće ne isplaćuju i oni koji nikada nisu propustili isplatiti i poreze, i doprinose i plaću. Jer su pošteni. Ili jer bez toga ne mogu poslovati.

Kako nikome nije palo na pamet da je zakonodavac ove države tako izravno omogućio stjecanje novčane/materijalne koristi bankama? I to tako što je prisilio građane da bankama na ime ove ili one naknade daju dio plaće (primijenivši najobičnije množenje: broj tekućih računa s iznosima naknada jednako enormni profiti). Plaće koja dolazi kao ustavno pravo. Proizašla iz ustavnog prava na rad

 

Pitam se kako nikome nije palo na pamet da kaže da je ta odredba protuustavna?

 

Kako nikome nije palo na pamet da je zakonodavac ove države tako izravno omogućio stjecanje novčane/materijalne koristi bankama? I to tako što je prisilio građane da bankama na ime ove ili one naknade daju dio plaće (primijenivši najobičnije množenje: broj tekućih računa sa iznosima naknada jednako enormni profiti). Plaće koja dolazi kao ustavno pravo. Proizašla iz ustavnog prava na rad.

 

Neki su govorili i da je taj propis donesen zato da se spriječi rad na crno. Pa da podsjetim, prilično davno, puno prije ovog Pravilnika, donesen je zakon koji propisuje kazne za rad na crno. Rješavanje rada na crno je obećano i uvođenjem obveze plaćanja doprinosa na honorare. A rad na crno je sve veći.

 

Pričalo se i da je taj zakon donesen zato da se spriječi utaja poreza. Pa da podsjetim, i ovdje je država zakonom propisala rokove i način na koji se prijavljuju i plaćaju porezi i doprinosi.

 

Nije bilo poreznih inspektora. Možda ni njih nije bilo dovoljno? Ili nije bilo dovoljno poštenih koji će prijaviti pravnu ili fizičku osobu kada ne izmiri svoje obaveze prema radniku i državi ni nakon što prođe 30 dana? Pa da se toj istoj pravnoj osobi, i državi i privatnom poduzetniku blokira račun dok se ne podmiri nastale obaveze?

 

Kako je moguće da nadležne institucije nisu godinama primijetile da u državnu blagajnu ne pristižu novci na račun poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, poreza na dohodak, doprinosa na i iz plaća? Pa nisu to bili baš mali novci da se ne bi primijetili. Što smo vidjeli, i gledamo svaki dan već godinama, u vijestima koje nas zatrpavaju o ovoj ili onoj utaji/pronevjeri, ovog ili onog dužnosnika, mahom javnog i/ili državnog službenika.

Zato sam zatražila provjeru ustavnosti Članka 90. Pravilnika o porezu na dohodak. Odmah u osmom mjesecu 2013. godine. Članak 40. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu govori o roku u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na prijedlog. Ustavni sud to do danas nije napravio, pa sam poslala podsjetnik. I vrlo ću rado, ukoliko Ustavni sud o mom prijedlogu odluči negativno i proglasi spomenuti Članak ustavnim, krenuti put Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I od njih zatražiti zaštitu

 

Protiv sam ove odredbe jer je njenim donošenjem omogućeno stjecanje direktne dobit bankama. Tako što je banka dobila zeleno svjetlo da zavuče ruku u džepove građana. Potpuno legalno zapravo otme dio plaće svakom radniku. S kojom, opet prema Ustavu, imaju pravo raspolagati jedino ti isti radnici koji su je zaradili. A iz toga proizlazi pojedinačna odluka o ulasku u ugovor s bankom (i davanje banci dijela svoje plaće za ovu ili onu uslugu/kredit/dopušteni minus/štogod). Ili pojedinačna odluka da se to ne želi. Koje će mi/nam pravo ili slobodu sutra (htjeti) uzeti? A mi nećemo primijetiti?

 

Nije na meni da odlučujem kako će tko potrošiti svoj novac, hoće li imati tekući račun i hoće li trošiti daleko više nego što zarađuje. Niti hoće li vidjeti koliko koštaju sve usluge banke, sve članarine za kreditne kartice, sve negativne kamate koje im se obračunavaju, pa to pomnožiti s mjesecima u godini, pa onda taj dobiveni rezultat pomnožili s godinama koliko traju sve te usluge banke.

 

Niti na bilo kojoj državi i zakonodavcu. Smatram da svatko ima pravo o tome odlučiti sam.

 

Tako sam odlučila da neću uzeti ni jednu uslugu od banke. Jer sam sposobna sama voditi svoje račune i ne trebam nikoga da za mene to radi. Ni besplatno, ni za naknadu. To nam pravo ne smije oduzeti nitko. I nema države i zakonodavca koji bi to smio ili mogao.

 

Zato sam zatražila provjeru ustavnosti tog Članka 90. spomenutog Pravilnika o porezu na dohodak. Odmah u osmom mjesecu 2013. godine. Kada sam proučila kako je moguće i što je sve potrebno da se podnese prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti.

 

O tome govori Članak 38. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. A Članak 40. istog zakona govori o roku u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na prijedlog. Ustavni sud to do danas nije napravio, pa sam poslala podsjetnik.

 

I vrlo ću rado, ukoliko Ustavni sud o mom prijedlogu odluči negativno i proglasi spomenuti Članak ustavnim, krenuti put Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I od njih zatražiti zaštitu.

 

Isto tako ću vrlo rado ovu tužnu hrvatsku javnost obavijestiti o rezultatima. Za sada još uvijek čekam. I nadam se boljem sutra. A da bismo ga imali, moramo poduzeti sve da stvorimo uvjete za bolje sutra. A ne čekati da to netko drugi za nas napravi.

 

(Za objavu pripremio Ivica Grčar)

Filed Under: ODJECI Tagged With: Odjeci

David je postao Golijat

Autor: autograf.hr / 12.08.2014. Leave a Comment

Otvoreno pismo protiv napada izraelske vojske na civile u Gazi

 

Izrael ima, kao i svaka država, pravo na obranu, ali ne i na brutalne razmjere te obrane. Tim više što je riječ o obrani od vojno neusporedivo slabijeg protivnika – Palestine koju Izrael desetljećima drži pod okupacijom. U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava.

 

U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu.

 

Za kršenje međunarodnoga prava valjalo bi optužiti i Hamas, koji vlada Gazom, jer je nasumice ispaljivao rakete na izraelsko tlo, ponekad u gusto naseljena mjesta, premda prouzročivši neusporedivo manje žrtava i štete od one što ju je u Gazi i Rafahu počinila izraelska vojska.

U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava. U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu

 

Svjetske sile još nisu Izrael pozvale na odgovornost zbog ratnih zločina. Sjedinjene Države, glavni izraelski saveznik, kao ni EU, nisu iskoristile svoj utjecaj da zaustave krvoproliće. Washington ustrajno glasa protiv rezolucija o Izraelu koje donosi Vijeće za ljudska prava, Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti UN-a. U Hrvatskoj se o tom pitanju javno nije očitavala ni jedna politička stranka ili istaknuti političar. A ni vjerska zajednica.

 

A u međuvremenu djeca su u Gazi danima bivala ubijana – u prosjeku svaki sat po jedno – a da nisu imali kamo pobjeći ili se skloniti. Nemoguće je na to šutjeti!

 

Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju.

 

U svojoj povijesti od 1941. do 1945. hrvatska država je progonila Židove i smještavala ih u logore te je naša osobita obaveza da se aktivno zalažemo protiv i najneznatnijeg iskazivanja antisemitizma. No, upravo ta obaveza daje nam pravo kritizirati izraelsku vladu kada ona progoni palestinski narod pridonoseći time opetovanoj proizvodnji nasilja.

 

Izrael je rođen onoga dana kada je David pobijedio Golijata. Izraelci ekstremne desnice i rasističkih nagona pretvaraju Izrael u Golijata koji gnječi Davida.

Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju

 

Situacija je neodrživa, primirja ne bivaju poštovana, premda demokratski izabrano političko tijelo, Hamas u pregovorima nije ravnopravan partner i bojati se da će drama potrajati. Stoga apeliramo na jaču stranu da učini iskorak iz ovoga začaranoga kruga te rješavanju složene političke situacije pristupi uporabom diplomatskih, a ne vojnih vještina.

 

Apeliramo na vjerske vođe svih vjeroispovijesti u Svetoj zemlji da u vjernicima probude vjeru u moć nenasilnog otpora protiv ekstremista u vlastitim narodima. Taj poziv možda se čini idealistički naivnim, ali u mnogim nerješivim političkim situacijama donio je ploda i sačuvao brojne živote. Tako je, primjerice, prije 25 godina u Istočnoj Europi, gdje je rijetko tko vjerovao u moć nenasilja, ”baršunasta revolucija” uspjela.

 

Molimo državnike i vlade naših zemalja da uspostave kontakte s političkim dužnosnicima s obje zaraćene strane i zalažu se za nenasilno rješavanje političkog sukoba.

 

Neka se ne sakrivaju iza svjetskih i europskih institucija, nego pokažu smjelost i umješnost izravnoga razgovora s ”neprijateljima“.

 

Rizik ”prvog koraka“ u izgradnji povjerenja među zaraćenim stranama zacijelo je manji nego stanje trajnoga rata.

 

Holokaust nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu bio je neviđen barbarizam i strahota. Svakako je duboka sramota po našu zajedničku ljudskost. Upravo zato neka u XXI. stoljeću ne doživimo agoniju palestinskoga naroda!

 

Šalom, selam, mir!

 

Jadranka Brnčić

Anna-Maria Gruenfelder

Claudia Keller-Pilsel

Drago Pilsel

Branimir Pofuk

Filed Under: ODJECI Tagged With: Amnesty International, Anna Maria Gruenfelder, antisemitizam, autograf.hr, Branimir Pofuk, Claudia Keller-Pilsel, Crkva, David, Drago Pilsel, Gaza, Golijat, Hamas, islamofobija, Jadranka Brnčić, UN, vjera

Protiv klauzule u CHF

Autor: Ivica Grčar / 30.07.2014. Leave a Comment

Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.

 

U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).

 

Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.

 

Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).

Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta

 

Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.

 

Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.

 

Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.

 

Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.

 

Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF

 

Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.

 

U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.

 

Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).

 

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.

 

U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.

 

No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.

 

Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).

 

I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).

 

Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.

 

Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF

 

Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.

 

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?

 

Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.

 

No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.

 

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.

Filed Under: ODJECI Tagged With: autograf.hr, CHF, čitatelj, Dobronić, EU, euro, gospodarstvo, Hrvatska, Ivica Grčar, klauzula, kredit, Mašarska, novinar, Odjeci, politika, presuda, stan, sud, švicarci, trgovački sud, ugovor, zakon

  • « Previous Page
  • 1
  • …
  • 29
  • 30
  • 31
  • 32
  • 33
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Piše: Jaroslav Pecnik

SCRIPTA MANENT

Fima

...

Herkul

...

533 dana

...

Neka bude inovacija

...

Krvnikov prijelaz

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Naci-židovi

    Naci-židovi

    marinko-culic
  2. Kritika čistog vakuuma

    Kritika čistog vakuuma

    viktor-ivancic
  3. Samoubojstvo s leđa

    Samoubojstvo s leđa

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    04.12.2019.
  2. Politička akademija SNV-a

    Politička akademija SNV-a

    04.12.2019.
  3. Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    04.12.2019.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Antifašistička liga RH

  1. 9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    31.10.2019.
  2. Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi spornog spomenika

    Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi...

    16.07.2019.
  3. Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i dalje prijeti

    Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i...

    22.06.2019.

Antifašistička liga RH | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2019 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se