(Opaska uredništva: zbog nezapamćena interesa javnosti nakon klevetničkih tvrdnji tajnika HDZ-a, Miljana Brkića, da je Ivo Josipović zajedno s HDZ-om planirao rušenje Zorana Milanovića, a čime se naš kolumnist bavi u sutrašnjoj kolumni Allegro barbaro, činimo izuzetak i u rubrici Odjeci donosimo dio kolumne u kojoj Ivo Josipović izravno odgovara optužbama Miljana Brkića. [Read more…]
”Paraziti” s Pantovčaka
Dozvolite da se obratim. Smeta me manipuliranje činjenicama u Jutarnjem listu. Ivo Josipović je otvorio zakonsko pravo korištenja dužnosničke plaće – 6 mjeseci pune, 6 mjeseci pola plaće. Grozno je koliko to košta s obzirom na to da mu je predsjednička plaća 23.000 kn. [Read more…]
Sram me što sam član HND-a
Srijeda, 18. veljače 2015. bio je dan kada sam se sramio zbog toga što sam član Hrvatskog novinarskog društva. Kolega Hrvoje Belamarić nema ugovor o radu i svoje autorske novinarske priloge ne radi po nalogu poslodavca. Zbog toga što mu je Hrvatska televizija isplaćivala po dvije tisuće kuna autorskih honorara za novinarske priloge o invalidima tzv. ”institucije sistema” oduzele su mu 1.250 kuna invalidnine (naime, kolega Hrvoje Belamarić je paraplegičar). [Read more…]
Platforma 112 piše Kolindi
Poštovana predsjednice Republike Hrvatske,
U ime organizacija civilnog društva koje čine Platformu 112 čestitamo Vam na izbornom uspjehu i preuzimanju dužnosti predsjednice Republike Hrvatske. Želimo Vam uspješan rad od prvog do posljednjeg dana obnašanja ove važne funkcije.
Nažalost, s pozicije zaštite ljudskih prava, moramo s Vama podijeliti svoju zabrinutost odabirom nekih od Vaših najbližih suradnika. Mudar odabir savjetnika/ca i najbližih suradnika/ca ključan je za osiguravanje kvalitete kreiranja i provedbe politika unutar ovlasti koje imate kao predsjednica Republike Hrvatske, pri čemu bi kriterij poštivanja i razumijevanja ljudskih prava trebao biti vrlo visoko
Nadamo se da će suradnja Platforme 112 i institucije koju predstavljate biti plodonosna i kvalitetna, a Vi djelovati kao zaštitnica demokratskih standarda koje kao društvo gradimo od osamostaljenja Hrvatske.
Svjesni smo pritom da je proces demokratizacije u post-konfliktnom društvu, kakvo je hrvatsko, složen i osjetljiv posao, ali moramo težiti osiguravanju optimalnih društvenih uvjeta u kojima će se sve skupine, ma kako malobrojne i ranjive bile, osjećati sigurno, zaštićeno i prihvaćeno.
Odmjerenom politikom jednakog pristupa prema svima, moguće je osigurati političku kulturu tolerancije i argumentirana dijaloga. Osvješćivanjem pogubnosti predrasuda i stereotipa, moramo zajedničkim snagama iznalaziti rješenja za sva otvorena pitanja i promicati kulturu poštivanja ljudskih prava marginaliziranih i ranjivih skupina.
Nažalost, s pozicije zaštite ljudskih prava, moramo s Vama podijeliti svoju zabrinutost odabirom nekih od Vaših najbližih suradnika. Mudar odabir savjetnika/ca i najbližih suradnika/ca ključan je za osiguravanje kvalitete kreiranja i provedbe politika unutar ovlasti koje imate kao predsjednica Republike Hrvatske, pri čemu bi kriterij poštivanja i razumijevanja ljudskih prava trebao biti vrlo visoko – u ovom području više ne smije biti prostora za nove propuste i greške kakvima smo u prošlosti prečesto svjedočili.
Žalimo što u inauguracijskom govoru niste niti jednom riječju spomenuli antifašizam premda je on jedna od izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske i jedan od neupitnih vrijednosti svih razvijenih demokracija kako unutar Europske unije tako i globalno
Žalimo i što su pri izboru uzvanika vaši suradnici dali prednost osobama koje se procesuiraju zbog ratnih zločina, korupcije i prijetnji a izostavili su ravnateljicu Spomen područja Jasenovac.
Žalimo što u inauguracijskom govoru niste niti jednom riječju spomenuli antifašizam premda je on jedna od izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske i jedan od neupitnih vrijednosti svih razvijenih demokracija kako unutar Europske unije tako i globalno.
Govor mržnje, necivilizirani ispadi, nepomirljiva retorika, produbljivanje jaza između različitih političkih opcija, odraz su niske razine političke kulture i posljedica neznanja te nespremnosti na slušanje i razumijevanje onih drugih i drugačijih.
Glasno negodovanje tijekom Vašeg inauguracijskog govora i spominjanja dvojice bivših predsjednika jedan su od primjera netolerancije i to u iznimno svečanom trenutku, kad Vi pozivate na zajedništvo. Nadamo se kako ćete svojim autoritetom i ugledom pronaći način da se ovakvi izrazi netrpeljivosti ne ponove. Svima nama zajednički bi cilj trebao biti održivi razvoj Hrvatske, uz obavezno poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda svakog građanina i građanke.
Uz ekonomski boljitak prema kojem nas želite voditi, nadamo da nećete zaboraviti promicati vrijednosti razvijene demokracije i mirotvorstva.
Ističemo kako je Platforma 112, unutar koje djeluje 60 organizacija civilnog društva, definirala pet temeljnih prioriteta nužnih za poboljšanje kvalitete života i razvoja demokracije:
Nadamo se da ćete nam svojim djelovanjem pomoći u ostvarenju postavljenih ciljeva i osigurati da Hrvatska postane uzorom i u regiji i svijetu. Suradnja s civilnim društvom, nacionalnim manjinama, posebna skrb o marginaliziranim skupinama i jasna opredijeljenost za bespoštednu borbu protiv korupcije vodit će nas sve do izgradnje kvalitetnijeg društva i odgovorne države
1) stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi, (2) kvaliteta demokracije, (3) borba protiv korupcije i javni interes, (4) ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi, (5) nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mira.
Nadamo se da ćete nam svojim djelovanjem pomoći u ostvarenju postavljenih ciljeva i osigurati da Hrvatska postane uzorom i u regiji i svijetu. Suradnja s civilnim društvom, nacionalnim manjinama, posebna skrb o marginaliziranim skupinama i jasna opredijeljenost za bespoštednu borbu protiv korupcije vodit će nas sve do izgradnje kvalitetnijeg društva i odgovorne države.
Vjerujemo da ćete svojim radom, inicijativama i svakom drugom vrstom djelovanja kročiti pravim putem te pozvati sve da ga slijede.
Nadamo se produktivnoj suradnji i spremne/i smo Vam izložiti cjelovito vlastiti rad, težnje i postignuća.
S uvažavanjem,
Platforma 112
Za Platformu 112, Marina Škrabalo, GONG
Aktivne članice Platforme 112:
B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran, Centar za mirovne studije, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava Zagreb, Regionalni info-centar za mlade Rijeka – UMKI, Roditelji u akciji – RODA, Srpski demokratski forum, Udruga mladih “Mladi u Europskoj uniji”, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga za samozastupanje, Udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda HOMO Pula, Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta Protagora, Zagreb Pride, Zelena akcija, Ženska soba – Centar za seksualna prava
Podržavajuće članice Platforme 112:
Brodsko ekološko društvo, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN, DEŠA – Dubrovnik, Domino, Eko-Eko Komin, Eko Pan, Eko-Zadar, Ekološko turistička udruga Šolta, Ekološka udruga Krka Knin, Fade In – Fantastično dobra institucija, Forum za slobodu odgoja, Hrvatsko debatno društvo, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba DODIR, Hrvatski savez slijepih, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Info zona, Informativno Pravni Centar (IPC), Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga u zdravstvu, Koordinacija udruga za djecu, Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska grupa Kontra, MIRamiDA, Mirovna grupa Oaza Beli Manastir, Mreža mladih Hrvatske, Multimedijalni institut, ODRAZ-Održivi razvoj zajednice, Organizacija za građanske inicijative, Pravo na grad, Projekt građanskih prava Sisak, Radio Mreža, Savez udruga stanara Hrvatske, Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga Delta, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama Put u život – PUŽ, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama – Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET, Udruga za zaštitu ljudskih prava i humanitarne aktivnosti Dalmatinski odbor solidarnosti-DOS, Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek, Volonterski centar Zagreb, Zaklada Slagalica, Zbor istraživačkih novinara, Zelena Istra.
Glavaš simpatizira NDH
Slučajevi u praksi i u svakodnevnom životu su često nepredvidivi. Zakonodavac nije predvidio da bi među saborske zastupnike mogao biti izabran pravomoćno osuđeni ratni zločinac kojem je Ustavni sud iz isključivo formalnih razloga ukinuo pravomočnu presudu ne dovodivši uopće u pitanje dokaze njegove krivnje. Pa i o samim formalnim razlozima neki vrsni pravnici, na primjer suci Vrhovnog suda, imaju oprečno mišljenje.
Branimir Glavaš je izveo demonstraciju razmetljivosti u Hrvatskom saboru. Kad je takvo bahato ponašanje osudio saborski zastupnik Milorad Pupovac, napali su ga Glavaševi stranački kolega Burić i sam Glavaš najprimitivnijim prostačkim riječnikom u kojem su se argumenti svodili samo na laži i klevete ad hominem
Branimir Glavaš, zastupnik u Hrvatskom saboru koji bježi od hrvatskog pravosuđa i cijelo vrijeme dok je bio u zatvoru tvrdi da je bio osuđen u namještenom političkom procesu, po izlasku iz zatvora uopće ne pokušava iznijeti neke argumente u prilog svoje nevinosti.
Umjesto toga, njegova retorika postaje prijeteća, počinje vrlo konkretno zastaršivanje svjedoka, na Facebooku pojavljuje se slika pet obješenih ljudi s tekstom – ”Ne reci lažno svjedočanstvo jer stići će te Božja kazna“. Teško je zamisliti konkretniju prijetnju svjedocima i teško je zamisliti pravnu državu u kojoj Državno odvjetništvo ne reagira.
Branimir Glavaš je zatim izveo demonstraciju razmetljivosti u Hrvatskom saboru. Kad je takvo bahato ponašanje osudio saborski zastupnik Milorad Pupovac, napali su ga Glavaševi stranački kolega Burić i sam Glavaš najprimitivnijim prostačkim riječnikom u kojem su se argumenti svodili samo na laži i klevete ad hominem.
Glavaš je, inače, u više navrata izrazio svoje simpatije za zločinački fašistički režim u NDH.
Tako, prema pisanju Novog lista od 18. siječnja 2015., Glavaš je izmoždene i pretučene hrvatske vojnike, koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. za srpske zarobljenike, dočekao riječima: ”Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sad slobodno možete govoriti da ste ustaše.“
Iste godine Glavaš zabranjuje da se obilježava Dan antifašističke borbe i Osijek je bio jedino mjesto u RH gdje je 22. lipanj 1992. bio radni dan.
Opisani događaji pokazuju da bi povratak Branimira Glavaša u Sabor predstavljalo ne samo rušenje ugleda Hrvatskog sabora nego i ozbiljnu opasnost za Hrvatsku.
Prema pisanju Novog lista od 18. siječnja 2015., Glavaš je izmoždene i pretučene hrvatske vojnike, koji su razmijenjeni 14. kolovoza 1992. za srpske zarobljenike, dočekao riječima: ”Dobro došli u Nezavisnu državu Hrvatsku. Sad slobodno možete govoriti da ste ustaše“
Za onu Hrvatsku koja pokušava biti pravna i demokratska država i, iznad svega, pristojna država za sve svoje građane.
Ako se ne suprotstavimo klevetama, lažima i otvorenim prijetnjama izgovorenim u Hrvatskom saboru, ako osobe osuđene za teške ratne zločine i kriminal budu odlučivale kakvi će biti zakoni u Hrvatskoj, možemo se samo sa zebnjom pitati kakav će to poguban utjecaj imati na hrvatsko društvo.
Ostavljanje mogućnosti da nam se to dogodi nije demokracija nego najgora zloupotreba demokracije. Suprotstaviti se tome nije ni lako ni bezopasno ali treba to učiniti!
Za Antifašističku liga Republike Hrvatske
Eugen Jakovčić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Protesti ili muk
Subota je 7. februara. Čitam u e-novinama, demonstranti se razilaze, razišli su se već oko 15.00. Svi. U Sarajevu ih je bilo 200-tinjak, tek malo više u Tuzli, u Zenici pedesetak, u Mostaru baš toliko, u Bugojnu petnaestak kao i u Banja Luci, u Bihaću tek sačica.
Sve u svemu niti hiljadu/tisuću stanovnika nije izašlo da iskaže nezadovoljstvo stanjem u zemlji, nezadovoljstvo položajem potlačenih, ojadjenih, pokradenih.
Subota je 7. februara. Čitam u e-novinama, demonstranti se razilaze, razišli su se već oko 15.00. Svi. U Sarajevu ih je bilo 200-tinjak, tek malo više u Tuzli, u Zenici pedesetak, u Mostaru baš toliko, u Bugojnu petnaestak kao i u Banja Luci, u Bihaću tek sačica
Skoro da nema protesta, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje taj status uskoro sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od par stotina maraka za cijelu porodicu. Posebno me čudi da nema protesta od strane pola miliona zaposlenih u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo.
Teško je za povjerovati, meni skoro nemoguće. Tražim objašnjenje za čutnju i muk. To ne može biti obeshrabrenost, razočaranost i apatija, te faktore mogu uzeti kao razlog neizlaska na demonstracije tek manjeg dijela starijih sugrađana, recimo onih iznad 50 godina.
Ali mladi, oni od 20 ili 30 godina, šta je s njima? Zar je njima tako dobro da ni tuđu muku ne vide? Pa zaposleni, oni u privatnom sektoru, čiju krv i znoj na slamčicu crpe poslodavci, a za uzvrat im ne pružaju ni trunku socijalne sigurnosti kada su otpušteni, bolesni ili invalidni? Zar ni oni, to roblje moderno, nemaju svijest kako su dovedeni u beznađe, zar nemaju osjećaja za beznadje djece svoje?
Zaposleni u javnom sektoru, što oni šute? Zar ne vide da sutra mogu biti na ulici čim onima “odozgo” zatreba slobodno radno mjesto za nekoga ko ima jaču vezu i “štelu”, zar ne vide da budžet samo što nije presahnuo, sav budžet, onaj za školstvo, zdravstvo, kulturu, sport, pa i za policiju i administarciju? Zar niko, skoro pa niko ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i sa ljubavlju za kuću i sve ukućane, povesti ka boljim danima?
Skoro da nema protesta, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje taj status uskoro sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od par stotina maraka za cijelu porodicu. Posebno me čudi da nema protesta od strane pola miliona zaposlenih u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo
Zar je od cetiri miliona građana ove drzave čak 3.999.000 tako nezainteresovano za sopstvenu sudbinu, pa samo šačica od nekih 1000, uglavnom penzionera, vapaje za promjenama?
Za mene ta milionska masa nije vrijedna ničega boljeg kada na današnji dan ne traži ništa bolje? Ni ne treba joj ništa kada joj je, meni bar tako izgleda, dobro. Sasma dobro. Samo tako ja mogu razumjeti cifre o broju demonstranata protiv sadašnjih nekompetentnih vlasti, a za svoju bolju budućnost.
Kako dobro, šta dobro, upitaće se neko i ponuditi mi podatke o broju narodnih kuhinja, pretraženih kontejnera i prosijaka na ulici. Ja pomišljam na dvije stvari: ili da im je dobro, ili da ih njihovo dobro ne zanima. Ja sebi, samo tako mogu naći objašnjenje za ovosubotnje “masovne” demonstracije.
Velika večina od ovih što sjede u toplim domovima i ne mare za demonstracije je, meni postaje sve jasnije, dobila ono što su tražili prije dvadesetpet godina, na prvim “demokratskim” izborima, a i prije par mjeseci, kada su ponovo glasali. Dobili su “svoju” vlast, vladare koji se istom, njihovom, bogu mole. Dobili su vođe koji ka istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u komšiluku.
To je projekat, čini mi se, kojeg masa podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro svoje djece. I zato biraju kako su davno i nedavno birali. Zato sjede kući, ne protestuju jer ne žele smjene onih kojima daju povjerenje već četvrt stoljeća i mandat da im dugo snivane snove ostvare. Najvažnije snove.
Iskreno, volio bih da sam u krivu, da me neko ubjedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk bosanski vidi sve jasno oko sebe, da se priprema za nove proteste, mnogo masovnije
Da ih povedu putem gdje im drugi i drugačiji neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra.
A ni ne sanjaju da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti skoro pa sigurno više neće imati. Ni oni, ni djeca im u koju se kunu i za koju sve ovo, navodno, čine. Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.
Tako mi se ove demonstracije pokazuju, bar meni. Iskreno, volio bih da sam u krivu, da me neko ubjedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk bosanski vidi sve jasno oko sebe, da se priprema za nove proteste, mnogo masovnije.
Volio bih da me neko ubjedi da je ovosubotnji skromni pokušaj tek jedan korak ka nečem večem. Nečem velikom.
Važne su žrtve
PRIOPĆENJE POVODOM PRESUDE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE
Stalni međunarodni sud pravde odbacio je hrvatsku tužbu, odnosno srpsku protutužbu za genocid. Sudsko vijeće sačinjeno od sedamnaest sudaca utvrdilo je počinjenje brojnih zločina koji zbog izostanka namjere potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja nisu dosegli razinu genocida.
Obje su zemlje obraćanjem Međunarodnom sudu pravde ujedno donijele odluku da će poštivati donesenu presudu.
Jako je važno da ograničena energija naših društava, javnosti i vlada ne ode u interpretacije koje odgovaraju “našoj” strani, već u razvijanje bilateralnih procesa.
Nužno je unaprjeđivati i razvijati instrumente i pristupe procesima obnove povjerenja koji čine temelj priznanje patnje svih žrtava rata i suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj, Srbiji i svim drugim post-Jugoslavenskim zemljama.
Prema javno objavljenim podacima Hrvatska je potrošila 28 milijuna kuna, a Srbija oko 6 milijuna koja su se mogla upotrijebiti za fond za civilne žrtve rata.
Sudac Tomka upozorio je na manjkave dokaze, nepotpisana svjedočenja ili svjedočenja potpisana od strane policije što govori o potrebi daljnjeg istraživanja svih ratnih zločina.
Mada Statut Suda predviđa dvije mogućnosti za ponovno otvaranje pravomoćno okončanog postupka smatramo da bi ubuduće ograničena sredstva trebalo koristiti za intenziviranje istraga, obeštećenje svih civilnih žrtava rata i izgradnju mira.
Institucije Hrvatske i Srbije trebaju uložiti veću energiju u traganje za nestalima, utvrđivanje činjenica o svim stradalima, procesuiranje ratnih zločina i podršku civilnim žrtvama rata koja je do sada bila nedostatna.
Zagreb, 03. veljače 2015.
Vesna Teršelič, Documenta
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava
Koje su Kolindine namjere?
Josipa Buljevića ne poznajem osobno, nikad se nismo sreli, ali on je, kao šef operative POA-e bio jedan od ključnih ljudi koji su procjenjivali i odlučivali da me se, kao novinarku koja je pratila rad predsjednika Republike, one 2004. godine, treba – protiv moje volje – privesti u sjedište zagrebačke POA-e i ondje izložiti petosatnoj torturi.
Podsjećam, pripadnici tadašnje POA-e, a današnje SOA-e, pokušali su me prljavim metodama – prijetnjama, pokušajem ucjene i podmićivanja te psihičkim maltretiranjem – prisiliti da kao novinarka špijuniram za njih vlastite kolege, političare, strane veleposlanike, intelektualce u zemlji i inozemstvu te da u medije plasiram prljave priče prema njihovoj narudžbi.
Krajnje neugodno iznenadila me vijest da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović za savjetnika za nacionalnu sigurnost odabrala Josipa Buljevića, bivšeg šefa SOA-e i bivšeg glavnog operativca POA-e. Ako je to točno, ako je točno da bi osoba koja je sudjelovala u zloupotrebi centralne tajne službe protiv vlastitih građana, ustavnog poretka i novinarskih sloboda trebala savjetovati buduću predsjednicu o njezinoj najvažnijoj ovlasti, onda vam predlažem, gospođo Kolinda Grabar Kitarović, da još jednom dobro razmislite
Na sudu sam morala podići privatnu tužbu, premda ih je moralo progoniti Državno odvjetništvo, a dokazala sam da su višestruko prekršeni Ustav RH i zakonske odredbe. Dokazala sam da su mi ugrozili zdravlje, život i ugled te da su činili ono što je u demokratskoj zemlji zabranjeno, a to je prisiljavanje građana na špijunažu.
Tortura građanima, poslušnost kriminalu
Uz mnoštvo dezinformacija, agenti koji su me maltretirali raspolagali su tolikom količinom informacija o mojem životu i životu moje obitelji da sam s pravom uvjerena kako su mi u stanu u kojem sam živjela bili postavljeni prislušni uređaji, a vjerojatno i kamere za tajno snimanje.
Bilo mi je posve jasno da sam jako, jako dugo pod nadzorom tajne službe. Josip Buljević, kako ću kasnije doznati, jedan je od onih koji su u tom nedjelu neposredno sudjelovali.
Baš u vrijeme kad su se tajne službe bavile mojim životom, životima moje obitelji i prijatelja započela je zločinačka operacija Fimi media, u režiji tadašnjeg premijera Ive Sanadera i HDZ-a. Tajna služba, u kojoj je Buljević imao visoku funkciju, o tome nije znala ništa.
Nisu se borili protiv najgore vrste korupcije i kriminala, što bi se očekivalo od tajnih službi u demokratskoj državi, nego protiv vlastitih građana. Po naredbi onih koji su potkradali vlastiti narod i ovu državu, vrh obavještajne zajednice bavio se novinarima za potrebe prljavih političkih obračuna – i protiv tadašnjeg šefa države.
Koje su vaše namjere, predsjednice?
Predsjednice Grabar Kitarović, je li to državni sustav kakav želite Hrvatskoj? Je li i vaša namjera kontrolirati redakcije hrvatskih medija putem tajnih službi, uz prijetnje, podmićivanje te pokušaje ucjena novinara i urednika? Je li i vaša namjera koristiti tajne službe za obračun s političkim suparnicima? Želite li da hrvatski građani i dalje žive u strahu?
Predsjednice Grabar Kitarović, je li to državni sustav kakav želite Hrvatskoj? Je li i vaša namjera kontrolirati redakcije hrvatskih medija putem tajnih službi, uz prijetnje, podmićivanje te pokušaje ucjena novinara i urednika? Je li i vaša namjera koristiti tajne službe za obračun s političkim suparnicima? Želite li da hrvatski građani i dalje žive u strahu? Zar doista želite nastaviti tu strašnu tradiciju OZNA-e, UDBA-e i POA-e koja je unesrećila stotine hrvatskih obitelji? Ne želim vjerovati da je vaš odgovor na ova pitanja potvrdan.
Iako ste iznikli iz HDZ-ovog političkog stabla, a vašu se stranku veže uz brojne zloupotrebe tajnih službi – od samog osnutka države – znam da ni u toj stranci nisu svi isti te da i među vama ima istinskih demokrata. Iako poručujete da želite nastaviti put predsjednika Franje Tuđmana, želim vjerovati kako nas ne želite voditi i njegovim stranputicama.
Čak i ako je vaš odgovor na moja pitanja potvrdan, razmislite o još nečemu. Izostavimo li udar špijuna na ljudske slobode, slobodu medija, pa čak i torturu kojoj sam bila nepravedno, protuustavno i protuzakonito izložena, trebali biste razmisliti i o tome da je riječ o ljudima koji su pokušali ugroziti ustavni poredak RH.
Vi ste predsjednica, pa razmislite i o tome hoće li vam biti odani ljudi koji su sudjelovali u obračunu protiv jednog od vaših prethodnika.
I još nešto – upravo se na mom slučaju pokazalo da su gospoda, među kojima je i vaš mogući savjetnik za nacionalnu sigurnost, nesposobna. Donijeli su naime posve pogrešnu procjenu kako sam ja ta koju će moći slomiti. A to, donošenje pogrešnih procjena, složit ćete se, nije baš dobra preporuka za posao savjetnika za nacionalnu sigurnost.
(Prenosimo s tportala).
Mnogo buke nizašto
Sve počinje posljednjom večerom. Pa dobro, to nije pogrešno: Mnogo je toga počelo u svijetu baš tom posljednjom večerom. U prvi hip vidimo slikariju. Onda kreće glazba, slikarija ide u nebo te imamo čast vidjeti žive apostole. Njih je, čini mi se, osam. Recesija je, štedi se na apostolima. Neki od njih zaglavili su u prometu.
Uzalud među njima tražim onoga koji će uskoro biti raspet. Tu je ulogu za sebe rezervirao sam redatelj. Tko će biti Juda, slutim. No dobro, riječ je o kolektivu apostola, gluma je ovdje kolektivna, predstava je jedan organizam. Razumijem: Diplomirani apostoli.
Oni izvode prvo od nekoliko presvlačenja na sceni. Mi se grdno varamo u pogledu tih nesretnih apostola. Iza historijskih kostima kriju se u stvari neki crni ljudi. Apostoli imali su tu prednost da su bili šareni. Ali to je bila tek obmana čula. U biti, oni su – ustaše. Da tu ne bi bilo neke dileme, neki od njih nose na kapama svoje pripadanje.
Kako se ovdje uvodno evocira događaj koji se zbio u 33. godini od rođenja Spasitelja (što će reći prije gotovo pa dva tisućljeća), jasno je da su oni koji su se ispilili u uniformama, a u okviru prohodale slike, u nekom ne osobito dobrom stanju, riječju, ustaše su dosta nervozni.
Shvaćam, malo nerado, da sloboda koja se podrazumijeva u kontekstu jednog ”autorskog projekta“ dopušta da se stvari preokrenu tako da posljedica postane uzrok. Pače, simptom. Jer ”dijagnoza“, pa k tomu ”vrlo precizna“, oslanja se na proučavanje simptoma, zar ne? Ovdje je kao simptom raskrinkano to da je ”apostolska crkva“ bila već oduvijek ustaška. Nemojte se, molim, smijati, kao što sam se ja smijao u gledalištu/na pozornici ”Zajca“
No ja se još ne dam; još uvijek navijam za predstavu. Konačno, to je i moja tema, nešto malo sam i ja, zbog te teme, otrpio na svojoj koži. Ali rađa se i sumnja. Možda bi bolje udovoljilo zahtjevu za istinom ustvrditi da su ustaše htjeli biti apostoli nego da su evanđelisti i ostali iz društva za stolom bili u stvari ustaše? Potonji, svakako su to htjeli. Njihov spasitelj nije nosio trnovu krunu, nikoga nije spasio iako je obećavao te nitko od onih koje je dao zaklati nije uskrsnuo.
Shvaćam, malo nerado, da sloboda koja se podrazumijeva u kontekstu jednog ”autorskog projekta“ dopušta da se stvari preokrenu tako da posljedica postane uzrok. Pače, simptom. Jer ”dijagnoza“, pa k tomu ”vrlo precizna“, oslanja se na proučavanje simptoma, zar ne? Ovdje je kao simptom raskrinkano to da je ”apostolska crkva“ bila već oduvijek ustaška. Nemojte se, molim, smijati, kao što sam se ja smijao u gledalištu/na pozornici ”Zajca“.
Prisjest će vam, to vas može odvesti na policijsku postaju. Pokušajte isljednicima ukazati na to da je problem s autorima predstave što nikada nisu čitali marksista ”tople struje“ Ernsta Blocha. Pokušajte nešto zucnuti o tome da je kršćanstvo pra-crkve bilo revolucionarno ”gibanje masa“.
OK, poštujmo autorsku slobodu, čak i kad autori ne poštuju pravo na spontane reakcije (smijeh), a nekmoli druge vidove slobode. Jako dobro znam da postoji umiješanost hrvatskoga klera, osobito onog visokog, u ustaški pokušaj države. Ali čak se i kod onog nesretnog Stepinca javila dilema u tom kontekstu jer nije mogao ”uskladiti principe svoje vjere i principe stvarnosti“. Skupo sam platio taj uvid, recimo baš onim mjestom intendanta koje je Frljiću tako lako palo u krilo. No on nema strpljenja za takve ”suptilnosti“, postavljajući ”vrlo preciznu dijagnozu“.
U njegovoj predstavi izgleda tako da u apostolima drijemaju ustaše, i to oduvijek. Oduvijek – to je mnogo vremena. Zamislimo kako je cvrčku koji drijema kao kukuljica na maslini gotovo 20 godina prije no što se odvaži obratiti se svojoj dragoj. Kako li je tek bilo ustašama u kukuljicama apostola? K tomu, neki od apostola bivaju raskrinkani kao žene. No možda nas time Frljić želi uvesti u suvremenost? Jačaju danas glasi da bi žene mogle biti crkvene dostojanstvenice, pa makar uniformirane.
Ustaše potom dolaze na proscenij te grdo gledaju u publikum. Novo fantastično otkriće jest u tome da svi imaju srca, ne znam od čega, možda od pečenog tijesta. (U predstavi se obilno žvače hostija, što je u redu, s obzirom da je Frljić vegetarijanac. Meso, ono krvavo-sirovo, pridržano je formaciji ustaša koji su očito mesojedi).
Ustaše potom dolaze na proscenij te grdo gledaju u publikum. Novo fantastično otkriće jest u tome da svi imaju srca, ne znam od čega, možda od pečenog tijesta. (U predstavi se obilno žvače hostija, što je u redu, s obzirom da je Frljić vegetarijanac. Meso, ono krvavo-sirovo, pridržano je formaciji ustaša koji su očito mesojedi)
Što se tiče pitanja srca još uvijek ne vidim neki specificum u odnosu na onih 6 i po milijardi naših suvremenika koji su uglavnom opremljeni srcima. No još nisam kapitulirao, strpljivo sjedim. Zbrajam informacije: Do sada sam zaključio da su apostoli prerušeni ustaše, i da ustaše imaju srca koja po potrebi mogu nositi i izvan uniformi. To je često praktično.
No sve je ovo bio tek uvod (a prošla je već četvrtina predstave koja ukupno traje manje od sat vremena). Sad tek počinje – raspašoj! Ustaše se pretvaraju u orgijastički kolektiv. Taj se kolektiv opušta, olakšava, riječju, svršava na jedan posve tipični, poznati ustaški način: trljanjem spolnih organa dok se ne postigne odgovarajuća temperatura. Pažnja: simptom! Analiza simptoma jako je važna za dijagnozu, pače onu ”vrlo preciznu“. Temperatura prizora već je veoma povišena. To tjera zaključku.
U kutku uma ponovo mi se javi crv sumnje. Ponajprije, promiskuitet, orgije, pa i one s ritualnim ubojstvima, tijekom cijele povijesti pripisuju se suparničkim religijskim sljedbama. Takve su stvari kršćani već oduvijek podmetali Židovima, a naročito kao preludij pogroma: jer da su Židovi jeli malu djecu te od njihove krvi pravili svoje sveto tijesto. To je jedno. Daljnja primjedba krije se u ovom jednostavnom pitanju: Je li samozadovoljavanje sučeljenih formacija bitno različito?
Riječju, jesu li se partizani zadovoljavali na neki drugi način? Rat je uvijek doba raznoraznih oskudica. Znam da će vam ovo zvučati bedasto. Ali primjedba je uvjetovana razinom ove ”vrlo precizne dijagnoze“. Pišem samo o onome što sam vidio, a vidjeti nisam smio.
Naime, ako su ljudi u crnom naprosto jedna grupa koja se predaje animalnom, i to iz potpuno nevidljivih razloga, onda bi Frljiću trebalo ukazati na to da u samom animalnom nema nikakvog zla, pogotovo pak ne zla kao apsoluta! Kršćanstvo tu koleba. No ako se životinji odrekne duša, onda se tu nema što spasiti, pa je i priča s prvim grijehom bez uporišta u životinjskom carstvu.
To što mi ljudi neke svoje praktike pripisujemo zvjeradi strašna je nepravda prema njima. No kršćanstvo progoni put, putenost, a to bi spadalo u regiju ispod pupka. To je ona regija u koju je redatelj prognao hrvatske fašiste u liku kazališnih ljudi, a onda i one koji su spram njegovih praktika nedopušteno skeptični… Prognao ih je dakle u one predjele gdje obitava grijeh, kako se i moglo očekivati od jednog bivšeg bogoslova.
Jako dobro znam da postoji umiješanost hrvatskoga klera, osobito onog visokog, u ustaški pokušaj države. Ali čak se i kod onog nesretnog Stepinca javila dilema u tom kontekstu jer nije mogao ”uskladiti principe svoje vjere i principe stvarnosti“. Skupo sam platio taj uvid, recimo baš onim mjestom intendanta koje je Frljiću tako lako palo u krilo. No on nema strpljenja za takve ”suptilnosti“, postavljajući ”vrlo preciznu dijagnozu“
Potom dolazi lijepa domislica, nažalost neiskorištena: Bogorodica sa zvijezdom petokrakom prođe kao bijeli kip. I nestane.
Počinje prvi prazni hod predstave. Zapravo, to me najviše začudilo. U jednosatnoj predstavi postoji 20 minuta praznog hoda: naoko se zbiva nešto, ali to nešto argumentaciji ne pridonosi ništa. Sve stoji. Ja razumijem da je repeticija mater svelikog učenja, no ona je ujedno i sredstvo zaglupljivanja. Ovdje ti prazni hodovi upućuju na diletantizam, na nedopečen zanat.
Daljnje orgijastičko zaoštravanje uzaludan je pokušaj da se izrazi nešto skaredno što bi još moglo zapanjiti buržuje u publici u smislu starog slogana koji su dadaisti ukrali Baudelaireu: Epater la bourgeoise! To je, ali, teško.
Prvo, gdje su ti buržuji danas kad svak zna da je naša srednja klasa deklasirana do jaja; i drugo, što još u svijetu može bilo koga iznenaditi, kad je svaka intima izložena i izručena, izvrnuta kao stara rukavica, kad je oblast ljudskoga ionako tako silno proširena da je nekom spolnom ”aberacijom“ praktički nemoguće izazvati javnu sablazan?
Zar bi prvi redovi publikuma imali osjetiti neki naročiti ushit time što su bombardirani prezervativima? To što si ustaše uzajamno guraju štapove i križeve u stražnjice? Je li to najvažnija differentia specifica pokreta Ante Pavelića? Pa da se barem radi o svastici… Možda bi zbog oblika svastikina užitak bio veći?
Kako je to moglo biti lako da je tako bilo! Da su se ustaše od partizana razlikovali samo vrstom onanije! I kako je to sve skupa naivno! Kako -nemaštovito…
Gdje je tu ”hrvatsko glumište“? Bukovčev zastor? Ta idite, molim vas. Bukovčev zastor dao je prvi otfrkati kao dio predstave Ljubiša Ristić u režiji drame ”Kamov, smrtopis“, a pisala se godina 1978. prošlog stoljeća.
Samo, Ristić je taj zastor stvarno povezao s predstavom, a Frljić nije povezao ni sa čim.
Nekoliko prvih lopti ne čini dobru utakmicu. O Ciullijevim nebesnicima da se i ne govori. Molim, svakoga koga to još uopće zanima da provjeri na što aludiram tako da na tražilicu YouTube-a upuca Der kroatische Faust. Smjerno molim, bez strojnice!
Počinje prvi prazni hod predstave. Zapravo, to me najviše začudilo. U jednosatnoj predstavi postoji 20 minuta praznog hoda: naoko se zbiva nešto, ali to nešto argumentaciji ne pridonosi ništa. Sve stoji. Ja razumijem da je repeticija mater svelikog učenja, no ona je ujedno i sredstvo zaglupljivanja. Ovdje ti prazni hodovi upućuju na diletantizam, na nedopečen zanat
Doživio sam u teatru svašta. Ali kondomima me još nisu gađali. Ne znam jesam li pravilno protumačio ovaj vapaj za kontrolom rađanja, koji gestualno proizvode ustaše kao povampireni kršćani (!), ako ga vidim u slijedu aktualnog nauka pape Franje? Ili je to bio eksplicitni poziv na siguran seks? Nisam dospio provjeriti, privelo me.
No još sam na predstavi, pomalo i u njoj, a crv sumnje radi: Nemam nikakvih iluzija o tome što je hrvatsko glumište danas. Ali ništa od kritike te prilično zlokobne ”konglomeracije“ ne nalazim u Frljićevoj predstavi.
Vidim hrpicu lažnih apostola u maskeradi koja, čim odloži uniforme, postaje ples mrtvaca ugušenih plinom iz slavina, tojest hrpa leševa, djelimice veoma tustih što ukazuje na tešku logorsku prošlost. Velike su oduvijek polemike o tome kako uvjerljivo pokazati te strahote. Ovaj novi doprinos nije nikakav korak dalje.
U literaturi o Jasenovcu ne spominju se tuševi, oni su mnogi put opisana značajka njemačkih logora. Naspram industrije smrti kakav je bio Auschwitz, Jasenovac je ručni rad. Na brojne, teatarski mnogo učinkovitije načine mogao je Frljić pokazati zločin.
Slobodan sam uputiti ga na video Brezovčeve režije ”Petog evanđelja“ u ZKM-u. To bi uistinu bilo jako važno radi novih naraštaja koje u školi podučavaju revizionistički, a da se i ne govori o tome što ta djeca slušaju kod stola. No autorima ovog autorskog projekta stalo je jedino da nekolicinu teatarskih kolega upišu u ustaše, njih su dvojica vrlo predani agitatori. Vidim dalje da su inače prazno gledalište okupirali ljudi u crnom koji gromovito i opasno pjevaju.
Uzgred, to je mala, podmukla i podsvjesna osveta mojeg odbijenog komada, ali neću o tome. Pa zašto Frljić nekom snažnom i teatarski moćnom predstavom ne zaposjedne to gledalište već ga prekriva kulisom ili naprosto zamata u mrak? Ne ćute li se oni koji u njemu pjevaju nekako osamljenima gledajući prazan parter? Što je, dovraga, skrivila zgrada? HNK u Zagrebu Frljić tu i tamo, zasad u maketi, spali. A HNK riječki osuđuje na – prazninu.
O uvođenju djeteta na scenu govorim nerado jer me u respektivnim dvjema scenama ispunjava nelagodom. Frljić i Blažević upravo pokušavaju skrenuti oštricu kritike na taj problem jednom pressicom s koje su poslali vrlo ratoborne poruke; oni naime vode rat, a ne teatar. No već je stari Goethe rekao sljedeće: ”Svak onaj tko u umjetnost uvede dijete može računati sa sigurnim uspjehom.“
Vraćam se onome što piše na lati… uspoređujem. Podravka, naprimjer, ne vara. U konzervi na kojoj piše – goveđi gulaš – uistinu je goveđi gulaš, a ne na primjer, smrznuti miš. Frljićeva predstava isto je tako nekakav gulaš. Ali o dijagnozi ”fašistoidnosti društva“ tu nema ni govora: tek nekoliko primisli i asocijacija, uz silnu buku na kanalima. Moje razočarenje svojim dimenzijama odgovara mojim očekivanjima: Ono je totalno
To je ono što je kod njih tako enervatno: Kalkil! U slučaju ”Hrvatskog glumišta“ oni računaju u prvom redu sa sigurnim uspjehom, ali i s bijesnim, kadikad i prilično kongruentnim odbijanjem onih koji se neće dati uvjeriti njihovim pojednostavljenjima. Taj dvojac uzima za dokaz da su uvijek u pravu to što ih tako mnogi napadaju, a neki napadi dolaze iz drugih tabora.
Umjesto da im to bude signal da nešto rade temeljito krivo, njima je to dodatni začin. Dakako da im je daleko od pameti kakav kaos unose u cijeli politički i kulturni kontekst, kakvu posvemašnju zbrku proizvode zbrčkanom semiotikom svoje predstave. Uvijek se začudim kad vidim što sve ljude veseli.
Vraćam se počeku. U današnje doba strogo je propisano da na svakom proizvodu koji se nađe na polici mora stajati deklaracija proizvođača: što je u piksi, što u lati, od čega je i kako spravljeno… Obavezno je isto tako označiti proizvode koji su smrtonosni, primjer: duhan, kao i rok trajanja. Naravno, proizvodi su proviđeni i sadržajima koji ih otvoreno reklamiraju.
U Novostima sam pročitao takvu deklaraciju, sparenu s reklamom. Citirao sam je u ovoj ”konzervativnoj“ kritici pisanoj u maniri prošlih vremena, onih u kojima me je našao redatelj, i ushtio sam držati se nje kao pijan plota. Predstava, ponovit ću, “daje vrlo preciznu dijagnozu fašistoidnosti društva u kojemu živimo.“ Za istinitost ovoga očitovanja jamči firma Oliver&Marin.
Malo me stvari na svijetu tako zanima kao ”dijagnoza fašistoidnosti“ bilo kojeg društva, a napose našega. Utrošio sam nešto godina na tu neveselu temu, što je, napose u Rijeci, poznato. Hoću reći, moja ushićenost temom bijaše na neki način predprogramirana. K tomu, ovdje je dijagnoza postavljena – slijedim Frljićevu deklaraciju – kazališnim sredstvima.
U nekim razdobljima svojega očito već predugog živovanja pisao sam kazališne kritike, sram me je reći koliko ih je. Itd. Itsl. Dolazim u Rijeku s ogromnom anticipacijom, voljan potpuno izbrisati svaki trag sjećanja na besmislen sukob oko nepostavljanja moje drame premda, što se tog sukoba tiče, nisam ni luk jeo, ni luk mirisao.
Vraćam se onome što piše na lati… uspoređujem. Podravka, naprimjer, ne vara. U konzervi na kojoj piše – goveđi gulaš – uistinu je goveđi gulaš, a ne na primjer, smrznuti miš. Frljićeva predstava isto je tako nekakav gulaš. Ali o dijagnozi ”fašistoidnosti društva“ tu nema ni govora: tek nekoliko primisli i asocijacija, uz silnu buku na kanalima. Moje razočarenje svojim dimenzijama odgovara mojim očekivanjima: Ono je totalno.
I eto me u gabuli: Kako iz toga izvući glavu, to jest da se ona, premda sam pljeskao, šakom vunbacitelja koji mi puše u ovratnik, ne stvori pljeskavicom? Međutim, pljeskao sam uredno, zajedno sa svojom prvom pratiljom, Ms. Banović…
U toj predstavi, to je istina, svega ima… Jedino, nema nikakve dijagnoze, a nekmoli precizne. Jedine ŽIVE osobe u Frljićevoj predstavi jesu slike (!) na gaćama glumaca. Pakost, nažalost, ovdje se nije dovoljno kreativno izrazila.
Teško je, naime, ovdje govoriti o udjelima glumaca, a trebala bi o tome nešto reći svaka normalna kritika. A to zato što je u ovom konceptu njima samima bilo teško nositi se sa slikama živih ljudi od kojih su neke, mislim na slike, mogli vidjeti jedino u zrcalu.
Iako u svom rodnom gradu koristim prednosti nevidljivog čovjeka, u Rijeci mi to nije uspjelo. Primijećen sam kako plješćem i jednoga je glumca zapalo da o tome obavijesti ”dom i svijet“.
Teško je tu biti prav: kad plješćeš ne valja, kad ne plješćeš, onda si neprijatelj. Ako ne dođeš, tada pišeš i govoriš o onome što nisi vidio. Kad dođeš i vidiš, bolje ti je šutjeti. U protivnom ćeš biti onaj koji piše zato što je vidio. To je, ali, još veći grijeh.
I eto me u gabuli: Kako iz toga izvući glavu, to jest da se ona, premda sam pljeskao, šakom vunbacitelja koji mi puše u ovratnik, ne stvori pljeskavicom?
Međutim, pljeskao sam uredno, zajedno sa svojom prvom pratiljom, Ms. Banović, kojoj međutim, to nije priznato. Hajd’ sad ti dokaži!
Ja, naime poštujem svačiji rad, tako isto rad glumačkog proletarijata, čak i ako držim da je rezultat toga rada, kao u ovom slučaju, utaman.
Ekumenska ”ekstremizacija”
(Opaska uredništva: na našu adresu je stigao tekst Nebojiše Zelića i Zorana Grozdanova iz Rijeke kojim reagiraju na otvoreno pismo Ekumenskog odbora grada Rijeke odaslano kao kritika na predstavu “Hrvatsko glumište” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Donosimo, kronološkim redom, rečeno otvoreno pismo i reakciju gospode Zelića i Grozdanova).
Otvoreno pismo javnosti ”Isprovocirani na dijalog’’
Predstava “Hrvatsko glumište” koja se izvodi u HNK “Ivana pl. Zajca” izazvala je i još uvijek izaziva ne malo kontroverzi. Uz prozvane glumce koji su već reagirali, zaposlenike kazališta koji su se svojim pismom požalili riječkom nadbiskupu, te veći dio riječke i šire hrvatske javnosti, Ekumenski odbor grada Rijeke, Islamska vjerska zajednica, Evanđeoska pentekostna crkva “Krista Kralja” i podupirajuće udruge i molitvene zajednice, izražavaju svoje nezadovoljstvo i ožalošćenost zbog obeščašćivanja onoga što vjernici drže svetim.
Vjerujući da je redatelju predstave nakana kritičkim propitivanjem ispravljati društvene devijacije, a poučeni nedavnim nemilim događajem u Parizu, iz naravi našeg djelovanja, pozivamo da se umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanje odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu.
Sam početak dijaloga otvorio bi novu stranicu u društvenom životu Grada Rijeke čime bi se pokazalo da tolerancija i uvažavanje nisu samo zastava kojom se maše, parola bez sadržaja i privilegija jednih, već se odnosi na sve njegove građane ma otkud dolazili.
Rijeka, 15. siječnja 2015.
Ekumenski odbor grada Rijeke i još 19 potpisnica
***
Odgovor na otvoreno pismo Ekumenskog odbora grada Rijeke
Je li dijalog moguć bez samokritike?
Ekumenski odbor grada Rijeke, tijelo oformljeno da svojim sastancima i djelovanjem progovara o otvorenim temama koje su uzrok podjela tih zajednica te da u duhu njihova utemeljitelja, usprkos svojim razlikama, pronađu zajedničke točke vjerovanja i djelovanja u petak je, 15. siječnja 2015. godine održao tiskovnu konferenciju na kojoj je predstavljen plan i program ”Molitvene osmine za jedinstvo kršćana”.
Međutim, na toj tiskovnoj konferenciji dogodilo se nešto posve neuobičajeno za takav događaj jer su predstavnici vjerskih zajednica pročitali otvoreno pismo pod naslovom Isprovocirani na dijalog, u svrhu promicanja tolerancije, dijaloga i razumijevanja u našem duboko polariziranom društvu. Osim vođa glavnih vjerskih zajednica u Rijeci, pismo su potpisale i brojne katoličke udruge.
Unatoč namjeri potpisnika pisma da se ”umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu”, smatramo da su u svojoj polazišnoj točki oni u potpunosti promašili svoju namjeru čime su učinili izlišnim svako pozivanje na toleranciju, razumijevanje i dijalog
Kao organizatori niza javnih tribina Religija i javnost koje se održavaju na Filozofskom fakultetu u Rijeci od početka ove akademske godine, odlučili smo reagirati na gore spomenuto otvoreno pismo jer te tribine, u prvom redu, imaju namjeru stvaranja mjesta javnoga dijaloga između građana koji su vjernici i onih koji to nisu, stvaranja mjesta susreta u kojem će se predstaviti vjerska uvjerenja na manje monolitan način, čime želimo razbiti međusobne predrasude i možda započeti jedan dijalog na postavkama drugačijim od onih koje prevladavaju u postojećim javnim raspravama. U takve postojeće rasprave spada i ovo otvoreno pismo vjerskih vođa i katoličkih udruga.
Unatoč namjeri potpisnika pisma da se ”umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu”, smatramo da su u svojoj polazišnoj točki oni u potpunosti promašili svoju namjeru čime su učinili izlišnim svako pozivanje na toleranciju, razumijevanje i dijalog.
Naime, potpisnici pisma navode dva glavna uzroka svoje reakcije: nemile događaje u Parizu i predstavu Olivera Frljića Hrvatsko glumište, koja je podigla podosta prašine kako u našemu gradu tako i u Hrvatskoj.
Odakle Frljić u ovoj konstrukciji nije nam jasno, kao i koje on veze ima s događajima u Parizu, osim ako se ne radi o tvrdnji (barem implicitnoj) da ”provokacije” poput Frljićevih u predstavi mogu dovesti ili dovode do napada onih koji se s tim provokacijama ne slažu.
Zanimljivo je da se, samo dva dana nakon objavljivanja pisma, pred HNK Ivana pl. Zajca dogodio prosvjed pripadnika Opusa Dei koji su otvoreno upozorili (i prijetili) da se zbog ovakvih provokacija događa ”zlo”, čime su nedvosmisleno povezali Frljićevu predstavu s bezumnim napadom u Parizu.
U ovoj izjavi, što i jest njezin najveći problem, očituje se nemogućnost, gotovo i nesposobnost vjerskih lidera da uključe u svoj tekst ono što se naziva ”samokritika”. Izgleda kao da su tim liderima promakle riječi predstavnika iz njihovih redova o ”apologiji mržnje”, ”demonskom zadahu koji se šiti”, o ”udbaško-komunističkim raljama” ili o ”onima koji dolaze preko Dunava ubijati našu djecu” ili pak, što je vjerojatno najeklatantniji primjer ”zloupotrebe religijskih svetinja” (na koje se danas toliko zdušno svi pozivaju), doček biskupa Košića osuđenome ratnome zločincu Dariju Kordiću i njegova usporedba Kordićeve osude s nevinošću kojom je i Isus došao na križ. Ili možda, u što ne želimo vjerovati, u tim govorima mržnje i vrijeđanju vjerničkih osjećaja potpisnici otvorenog pisma ne vide ništa sporno.
S kojim moralnim kapitalom vjerski lideri i katoličke udruge upiru prstom na zloporabu vjerskih osjećaja onih koji ”obeščašćuju ono što vjernici drže svetim”? Po našemu sudu, s vrlo malim ili gotovo nikakvim, upravo zbog posvemašnjeg nedostatka samokritike koja se, i kada je ima, svodi na apstraktno priznanje svojih pogrešaka i propusta, a nikako na otvorenu kritiku
Predstavlja li obrana mržnje, korištenje oltara (svetinje?) za govor mržnje prema susjednom srpskom narodu ili pak usporedba ratnoga zločinca s Isusom Kristom (nije li i on svetinja?) puno pogubniju i dugoročno mnogo štetniju zloupotrebu vjerskih simbola od redatelja koji je na sebi svojstven način želio uputiti na slične takve zloupotrebe?
Valja imati na umu da se ovdje radi o govoru biskupa, nadbiskupa, o govoru studentskoga kapelana i teologa koji imaju mnogo veći i izravniji utjecaj na vjernike i na društvo no što to jedan redatelj kazališnih predstava ikada može imati.
I, naravno, valja također imati na umu da su autori i potpisnici otvorenog pisma u velikoj većini predstavnici onih vjerskih zajednica kojima je u srži njihova vjerovanja utjelovljeni Bog koji je i sam bio posve bogohulan prema društvu u kojemu se nalazio i koji je uvelike vrijeđao vjerske osjećaje vladajućih vjerskih elita. To sržno uvjerenje predstavlja obavezu da se drugačije odnose prema ”vrijeđanju vjerskih osjećaja” te da ih razumiju na posve drugačiji način.
Nedostatak te samokritike, čime se priprema teren za bujanje takvih izraza mržnje i bogohuljenja u njihovim redovima, upravo je pandorina kutija kojom, mimo njihova znanja i namjera, ili baš zbog njih, omogućuju da se u njihovim zajednicama odgajaju ljudi, napose mladi, koji možda neće posegnuti za bombom zbog ”povrede vjerskih osjećaja”, ali će u svakom slučaju te povrede vrebati na svakome koraku, otvoreno prijetiti i time značajno pridonijeti ekstremizaciji javnoga prostora.
Što bi bilo, primjerice, da su potpisnici pisma jasno osudili te zloupotrebe i povredu vjerskih osjećaja i simbola njihove vlastite vjere i da su ih prepoznali među svojim redovima? I što bi to onda značilo za njihovu osudu Frljićeve predstave? Ne predstavlja li baš takav čin početak mogućega započinjanja razgovora, a ne nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja?
Naravno, gore potpisani predstavnici vjerskih zajednica i građani koji tim zajednicama pripadaju imaju svako pravo iznositi svoje stavove i sudove o umjetničkim djelima, jednako kao što umjetnici imaju svako pravo iznositi svoje sudove i stavove o tim zajednicama, njihovim uvjerenjima, povijesnom djelovanju i simbolima.
Također, vrlo je čudno da su se vjerski predstavnici odlučili na dijalog zato jer su bili ”isprovocirani”, a ne zato jer imaju iskrenu želju voditi razgovor s građanima koji tim zajednicama ne pripadaju. (Pretpostavljamo da se ta isprovociranost nije odnosila na njihov međusobni dijalog). Možda je to zato jer kao kršćani (ili kao vjernici) čine većinu ovog društva pa smatraju da dijalog nije potreban sve dok ih manjina ne isprovocira?
Frljićeva predstava je podložna kritici i treba je kritizirati (kao i njegove reakcije na pisma onih koje je ta predstava uvrijedila), no tko to može činiti i s kojim pretpostavkama?
Drugim riječima, s kojim moralnim kapitalom vjerski lideri i katoličke udruge upiru prstom na zloporabu vjerskih osjećaja onih koji ”obeščašćuju ono što vjernici drže svetim”?
Po našemu sudu, s vrlo malim ili gotovo nikakvim, upravo zbog posvemašnjeg nedostatka samokritike koja se, i kada je ima, svodi na apstraktno priznanje svojih pogrešaka i propusta, a nikako na otvorenu kritiku.
Također, vrlo je čudno da su se vjerski predstavnici odlučili na dijalog zato jer su bili ”isprovocirani”, a ne zato jer imaju iskrenu želju voditi razgovor s građanima koji tim zajednicama ne pripadaju. (Pretpostavljamo da se ta isprovociranost nije odnosila na njihov međusobni dijalog). Možda je to zato jer kao kršćani (ili kao vjernici) čine većinu ovog društva pa smatraju da dijalog nije potreban sve dok ih manjina ne isprovocira? Ukoliko je to tako, onda je ta provokacija ispunila svoju funkciju i nikako nije bila provokacija zbog provokacije same.
Naposljetku, ako bi trebali izvući neke pouke iz ”nemilih događaja u Parizu“ onda je to prije svega pouka da se dijalog treba stalno odvijati i da se trebamo međusobno upoznavati i naučiti poštivati osobe i stavove i uvjerenja koja smatramo lažnim, pogrešnim i grešnim.
Pouka događaja u Parizu, kao i onih događaja i predstava koje vjerski lideri i katoličke udruge povezuju s Parizom, prvenstveno je ta da vjerske zajednice trebaju preispitati svoju ulogu i svoj položaj u stvaranju ozračja netolerancije i isključivosti. Pouka koju svi građani trebaju iz toga izvući jest da se bore za slobodu svojega mišljenja i spremnost da kritiziraju predstavnike svojih vjerskih zajednica kao i svjetonazorskih istomišljenika.
Zbog ovakvog razumijevanja provokacije, uz potpuni nedostatak samokritike kakav je iznešen u otvorenom pismu i, još ekstremnije, na prosvjedu pred kazalištem, bojimo se da dijalog nije moguć i da vodi daljnjoj ekstremizaciji društva.
Nebojša Zelić i Zoran Grozdanov
- « Previous Page
- 1
- …
- 49
- 50
- 51
- 52
- 53
- …
- 55
- Next Page »