6.Zakon o izmjenama i dopunama ZZPZB-a

Dana 17. travnja 2020. godine Hrvatski sabor usvojio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (dalje u tekstu ZID ZZPZB-a; NN 47/20). Tim Zakonom uvedene su novine koje su, prema mišljenu zakonodavca, bile potrebne i relevantne za suzbijanje Covida-19.

U prvom redu, nadležnost za proglašenje epidemije prebacuje se na Vladu Republike Hrvatske koja određuje i zaraženo područje. Ministar nadležan za zdravstvo pri tome ima smanjene i specifične ovlasti, da na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, posebnom odlukom proglašava opasnost od epidemije zarazne bolesti te određuje zaraženo, odnosno ugroženo područje (promjena čl. 2. st. 4. te dodavanje stavka 5. u ZZPZB-u).

S obzirom na to da je Vlada Republike Hrvatske najviše tijelo izvršne vlasti, ovim se izgledno uspostavlja i veći stupanj kontrole nad odlukama zdravstvenih vlasti, te daje mogućnost da se na potrebe i nužnost za proglašenje epidemije gleda međuresorski, što se, sad već iskustveno, čini od iznimne važnosti.

Osim toga, sukladno čl. 8. Zakona o civilnoj zaštiti, Vlada Republike Hrvatske već rukovodi djelovanjem sudionika u sustavu civilne zaštite u katastrofama uz potporu Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske.

Povijest je pokazala razorne učinke pandemija. Danas je pravo na zdravstvenu zaštitu ključno naše pravo i moćan alat u borbi protiv ove pandemije. Javno zdravstvene institucije, ali i poštivanje ljudskih prava neodvojivo je povezano

Također, ovime se omogućava i bolji hodogram kojim se može povećati pripravnost za postupke u vezi s epidemijom, jer ministar nadležan za zdravstvo ima ovlasti proglasiti opasnost od epidemije te odrediti zaraženo, odnosno ugroženo područje pa se time sustav može bolje pripremiti na izazove nadolazeće epidemije.

Na sličan način postupa i Svjetska zdravstvena organizacija kada prvo proglašava međunarodnu opasnost od širenja zarazne bolesti, a potom u slučaju potrebe i pandemiju.

Potencijalni nedostatak zakona je što ministar nadležan za zdravstvo i Vlada Republike Hrvatske imaju ovlast odrediti zaraženo područje pa nije posve jasno kako će se te nadležnosti među njima rasporediti (čl. 2. st. 3. i 4.).

Dodan je i novi pojam izolacije: ”Izolacija u vlastitom domu ili drugom odgovarajućem prostoru – samoizolacija, izolacija i liječenje oboljelih”, što toj mjeri daje jasno zakonsko značenje (izmjena čl. 12. toč. 4. ZZPZB-a) te se više ne smatra ”drugim mjerama” koje je ministar nadležan za zdravstvo mogao donijeti.

To je svakako dobro i radi jasnoće prilikom izricanja naredbi o samoizolaciji, kao i za eventualnu primjenu kaznenopravnih sankcija za nepridržavanje iste.

Daljnjim izmjenama i dopunama ZZPZB-a dodaje se bolest Covid-19 među protuepidemijske mjere koje su bile predviđene i za druge zarazne bolesti čije je suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku.

Pojam samoizolacije dodan je dakle u novi stavak iza st. 1. u čl. 21. ZZPZB-a, kao iznimka obaveznoj izolaciji koja se provodi u zdravstvenim ustanovama koje imaju osigurane uvjete za izolaciju i liječenje oboljelih od zaraznih bolesti.

Tim prijedlogom je propisano: ”Iznimno od stavka 1. ovoga članka, prema epidemiološkoj ocjeni Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ili prema procjeni doktora medicine specijalista epidemiologije, odnosno drugog nadležnog doktora medicine određene specijalnosti, osobama za koje se utvrdi da su oboljele, za koje se posumnja da boluju od bolesti Covid-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 ili zdravim osobama koje su bile u kontaktu s oboljelim osobama od te bolesti, odnosno dolaze iz područja zahvaćenog bolesti Covid-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, može se odrediti izolacija u vlastitom domu, odnosno u drugom odgovarajućem prostoru – samoizolacija, ako za to postoje odgovarajući uvjeti.”

Treba imati u vidu da je ova iznimka učinjena samo za bolesti Covid-19 uzrokovane virusom SARS-Cov-2 te da se pojam samoizolacije ne može primijeniti na druge zarazne bolesti taksativno navedene u čl. 20. ZZPZB-a.

S obzirom na to da je Vlada Republike Hrvatske najviše tijelo izvršne vlasti, ovim se izgledno uspostavlja i veći stupanj kontrole nad odlukama zdravstvenih vlasti, te daje mogućnost da se na potrebe i nužnost za proglašenje epidemije gleda međuresorski, što se, sad već iskustveno, čini od iznimne važnosti

Na oboljenja Covid-19 uzrokovana virusom SARS-CoV-2 uvedena je i mogućnost primjene sigurnosnih mjera izmjenom i dopunom čl. 47. ZZPZB-a. Tako se pojam samoizolacije dodaje među posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti (toč. 8).

U istoj odredbi dodaje se novi stavak 4. koji propisuje da kada je sukladno zakonu proglašena epidemija zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u odnosu na koju je i Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, odnosno epidemiju ili opasnost od nje, sigurnosne mjere može odlukom narediti, u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, a te su odluke pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske.

Na taj način, kao i prilikom proglašenja epidemije, odnosno opasnosti od epidemije, omogućava se veći nadzor nad odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske koji može narediti provođenje sigurnosnih mjera, a i priznaje se izrijekom nadležnost Stožera koji do sada nije bio spomenut u ZZPZB-u.

Međutim, jedna od najvažnijih novina jest izmjena članka koji regulira pravo na naknadu radi provođenja sigurnosnih mjera u određenim slučajevima.

Kada je naime proglašena epidemija zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u odnosu na koju je i Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, odnosno epidemiju ili opasnost od nje, ministar je ovlašten donijeti odluku kojom određuje pravne i fizičke osobe, način i troškove provedbe obveznih protuepidemijskih mjera.

Radi provođenja sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti osobama pripada naknada, osim ako su ispunjene pretpostavke iz stavka 4. čl. 47. ZZPZB-a, znači ako je proglašena epidemija zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u odnosu na koju je i Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, odnosno epidemiju ili opasnost od nje.

To konkretno znači da naknada za provođenje protuepidemijskih mjera pripada samo u sporadičnim slučajevima pojave zarazne bolesti. Tada, iznos naknade, kao i mjerila za određivanje naknade iz stavka određuje ministar uz suglasnost ministra nadležnog za financije.

Ujedno sigurnosne mjere iz stavka 2. članka 49. koje naređuje ministar i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske objavljuju se u Narodnim novinama.

Izmjenama su proširene i ovlasti sanitarnih inspektora tako da oni mogu u obavljanju sanitarno-inspekcijskog nadzora na granici narediti samoizolaciju (čl. 68. ZZPZB-a). Nadalje, sanitarnim inspektorima daje se ovlast da u provođenju nadzora nad provedbom ZZPZB-a mogu narediti stavljanje u organiziranu karantenu osobe koje ne poštuju propisane posebne i sigurnosne mjere te narediti samoizolaciju (čl. 69. ZZPZB-a).

Pojam samoizolacije dodan je dakle u novi stavak iza st. 1. u čl. 21. ZZPZB-a, kao iznimka obaveznoj izolaciji koja se provodi u zdravstvenim ustanovama koje imaju osigurane uvjete za izolaciju i liječenje oboljelih od zaraznih bolesti

Uvedene su i, sada puno jasnije, prekršajne sankcije u čl. 76.a ZZPZB-a koje odgovaraju potrebama ove pandemije. Tako se novčanom kaznom u iznosu od 8.000 do 15.000 kuna kažnjava za prekršaj fizička osoba ako se ne pridržava sigurnosne mjere samoizolacije te ako se ne pridržava sigurnosne mjere stavljanja u karantenu. Pooštrena je i novčana kazna koju može izreći sanitarni inspektor sa 1.000 na 5.000 kuna (čl. 79. ZZPZB-a).

Prijelazna i završna odredba iz čl. 18. ZID ZZPZB-a omogućava retroaktivnu primjenu zakona, odnosno nastoji dati dodatni legitimitet odlukama Stožera, time što proglašava da se sve dosadašnje odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske u povodu epidemije Covid-19 smatraju sigurnosnim mjerama prema odredbama ZZPZB-a.

Iz ovako intoniranih izmjena ZZPZB-a proizlazi opasna indikacija da doista dosadašnje odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske imaju dvojbenu valjanost što je prvenstveno važno političko pitanje, ali može proizvesti i vrlo ozbiljne pravne posljedice za pravne i fizičke osobe koje su bile podvrgnute mjerama koje su na takav način određene, kao i za pravni sustav u cjelini.

No, prema našem mišljenju, važnije je pitanje zašto te odluke nije donosio ministar nadležan za zdravstvo, poglavito jer nije bilo proglašeno izvanredno stanje.

Ali iščitavajući odredbe Zakona o civilnoj zaštiti također se mogu naći argumenti za nadležnost Stožera u određivanju tih mjera, ali se opet postavlja pitanje zašto su zanemarene odredbe ZZPZB-a koje istu nadležnost daju ministru nadležnom za zdravstvo.

Zakon o izmjenama i dopunama ZZPZB-a donesen je po hitnom postupku s brojem glasova potrebnim za donošenje organskih zakona u skladu s čl. 83. st. 2. Ustava Republike Hrvatske.

Zaključak

Prvi val pandemije Covid-19 u Republici Hrvatskoj, osim što je izazvao neizvjesnost te je doveo do teških javno-zdravstvenih i gospodarskih prilika, otvorio je vrlo ozbiljna pravna pitanja koja će sigurno i nadalje biti aktualna, počevši od opće nadležnosti za donošenje mjera za vrijeme tako kriznih situacija pa sve do razvoja sudske prakse u individualnim predmetima pojedinaca nad kojima su se provodile sigurnosne mjere ili izricale kaznene sankcije.

Pojava Covida-19 upućuje i na nužnost razvoja zakonodavstva i pravne prakse u smjeru zaštite prava pojedinaca te stvaranja primjerene ravnoteže između prava pojedinaca te javnog interesa kada je u pitanju pandemija koja predstavlja opasnost ne samo za zdravlje pojedinca nego i za zdravlje sviju nas.

Pojava Covida-19 upućuje i na nužnost razvoja zakonodavstva i pravne prakse u smjeru zaštite prava pojedinaca te stvaranja primjerene ravnoteže između prava pojedinaca te javnog interesa kada je u pitanju pandemija koja predstavlja opasnost ne samo za zdravlje pojedinca nego i za zdravlje sviju nas

Kako Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra unutarnjih poslova donosi Procjenu rizika od katastrofa za Republiku Hrvatsku, Strategiju smanjenja rizika od katastrofa, Strategiju razvoja sustava civilne zaštite te Državni plan djelovanja civilne zaštite, vjerujemo da je pojava Covida-19 skrenula pozornost da se pandemijama prisupi i na način da ih se shvati kao sigurnosni izazov, ali najprije kao izazov za osiguranje dostupne, univerzalne i učinkovite zdravstvene zaštite.

Dodatno, ovom pandemijom će zasigurno pitanje nejednakosti i prava na zdravstvenu zaštitu, zdravstvene usluge i dostupnost zdravstvene zaštite te osiguranja potrebnih lijekova i medicinske opreme postati jedno od glavnih nacionalnih i globalnih pitanja.

Kako osigurati svima, uključujući i migrante i sve ranjive skupine, pravo na učinkovitu zdravstvenu zaštitu izazov je našeg vremena.

Povijest je pokazala razorne učinke pandemija. Danas je pravo na zdravstvenu zaštitu ključno naše pravo i moćan alat u borbi protiv ove pandemije. Javno zdravstvene institucije, ali i poštivanje ljudskih prava neodvojivo je povezano.

Prije mogućeg novog vala pandemije Covid-19, navedene pravne nedoumice bi morale postati stvar prošlosti. Silina pandemije se zasigurno lakše suzbija kada se zna točno kome je što činiti i u kojim okvirima, kako bi se više potrebne pozornosti preusmjerilo u bolju organizaciju i koordinaciju sustava zdravstvene zaštite te stvaranje preduvjeta za ispunjenje najveće moguće razine prava na zdravlje.

(Kraj feljtona)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe). [Read more…]

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe). [Read more…]

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe). [Read more…]

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe). [Read more…]

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe).

Pandemija Covid-19 (SARS-Cov-2) i dalje predstavlja najveći globalni javnozdravstveni i sigurnosni problem. Gotovo sve zemlje svijeta preusmjerile su goleme resurse u suzbijanje pandemije nastojeći ujedno očuvati gospodarstvo.

Radi sprečavanja širenja te zarazne bolesti uvedene su mjere koje ograničavaju ljudska prava i slobode koje su neizostavne u svakom demokratskom društvu kako bi se nepovoljniji ishodi ove bolesti sveli na najmanju moguću mjeru. U tom krugu zemalja nalazi se i Republika Hrvatska.

Ovom prilikom osvrnut ćemo se na nadležnosti raznih tijela u suzbijanju epidemije zarazne bolesti, na aktualne mjere ograničavanja ljudskih prava u Hrvatskoj i probleme koji se javljaju te dati pregled određenih zakonodavnih promjena u hrvatskom zakonodavstvu koje su uslijedile pojavom pandemije.

Hrvatska, zemlja štamparovskog nasljeđa i brojnih javnozdravstvenih stručnjaka, zaslužuje imati i što je moguće kvalitetniju i nekontradiktornu zakonsku regulativu i što je moguće stručnije osobe koje je provode na svim razinama kada su u pitanju izazovi koje ova pandemija dovodi. Svi elementi koji dodatno osnažuju međunarodno priznata prava na zdravlje trebali bi biti u tome uvažavani

Ono što smatramo najvažnijim naglasiti je kako su pandemija Covid-19 i odgovor na istu pokazatelji kako su organizirane zdravstvene vlasti u pojedinim državama, kakvi su kapaciteti u sustavu zdravstvene zaštite, kakva je kvaliteta pruženih zdravstvenih usluga te u kojoj mjeri se poštuje ljudsko pravo na zdravlje i život i koliko je važno uvažavati načelo zabrane diskriminacije u pružanju zdravstvene zaštite koja mora biti dostupna (Drumbl/Roksandić).

U hrvatskoj javnosti se već javljaju novi problemi organizacijske i komunikacijske naravi, o nekima se i ne govori dovoljno, kao, primjerice, raspoloživosti sanitarnih inspektora za pravodobno reagiranje na izazove koje postavlja epidemija Covid-19 i koje očekujemo ujesen.

Lessons learned nakon prvog vala pandemije trebale bi otkloniti barem neke dvojbe i što je moguće učinkovitije pripremiti sve nadležne službe na sve očito zahtjevniju epidemiološku situaciju i potencijalnu opterećenost zdravstvenog sustava što možebitno slijedi.

U iščekivanju jeseni lessons learned iz prvog vala epidemije trebale bi biti analizirane, a najbolja rješenja prihvaćena tako da pogreške koje mogu biti izbjegnute to zaista i budu u novom valu koji nam izgleda slijedi.

Hrvatska, zemlja štamparovskog nasljeđa i brojnih javnozdravstvenih stručnjaka, zaslužuje imati i što je moguće kvalitetniju i nekontradiktornu zakonsku regulativu i što je moguće stručnije osobe koje je provode na svim razinama kada su u pitanju izazovi koje ova pandemija dovodi. Svi elementi koji dodatno osnažuju međunarodno priznata prava na zdravlje trebali bi biti u tome uvažavani.

Prije svega, koje su nadležnosti Stožera civilne zaštite, a koje ministra nadležnog za zdravstvo kada je u pitanju pojava pandemije i sprečavanje širenja Covida-19, što je obilježavalo javnu scenu pojavom virusa SARS-Cov-2, trebaju postati što je moguće prije res judicata.

1.Ograničenja ljudskih prava za vrijeme epidemije zarazne bolesti – prije izmjena Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (ZZPZB)

Ustav Republike Hrvatske

(NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; dalje Ustav) prepoznaje dva modela ograničenja ljudskih prava, ovisno o tome radi li se o redovnom (čl. 16. Ustava) ili izvanrednom stanju države (čl. 17. Ustava).

U redovnim okolnostima, na temelju čl. 16. st. 1. Ustava, slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Ovlasti za ograničenja prava pripadaju zdravstvenim vlastima, u prvom redu ministru nadležnom za zdravstvo koji pripada izvršnoj vlasti, a radi se primarno o ograničenjima prava na slobodu kretanja, prava na slobodu rada te prava na uživanje vlasništva, a sve kako bi se zarazne bolesti suzbile

Za slučaj epidemije zarazne bolesti, u hrvatskom pravnom sustavu na snazi je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/2018, 47/20; dalje ZZPZB). Tim su zakonom određene mjere koje ovisno o epidemiološkim indikacijama, mogu značajno zadirati u slobode i prava pojedinaca.

U ovom ćemo se dijelu teksta referirati prvenstveno na odredbe ZZPZB-a prije zakonskih izmjena u travnju 2020. koje u određenom dijelu daju odgovor na neka sporna pitanja koja su se javila prije ovih izmjena.

Mjere koje najviše zadiru u slobode i prava pojedinaca vezano uz sprečavanje širenja zaraznih bolesti su sigurnosne mjere iz čl. 47. ZZPZB-a, a odnose se (prije izmjena ZZPZB-a u travnju 2020.) na osnivanje karantene, zabranu putovanja u države u kojima se odvija epidemija zarazne bolesti, zabranu kretanja osoba, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili ugroženim područjima, ograničenje ili zabranu prometa pojedinih vrsta robe i proizvoda, obvezno sudjelovanje zdravstvenih ustanova i drugih pravnih osoba, kao i privatnih zdravstvenih radnika i drugih fizičkih osoba u suzbijanju zarazne bolesti, zabranu uporabe objekata, opreme i prijevoznih sredstava, te druge potrebne mjere koje nisu izričito zakonski predviđene, ali se mogu poduzeti ovisno o epidemiološkoj situaciji.

Iz naravi ZZPZB-a (prije travanjskih izmjena) proizlazilo je jasno da ovlasti za ograničenja prava pripadaju zdravstvenim vlastima, u prvom redu ministru nadležnom za zdravstvo koji pripada izvršnoj vlasti, a radi se primarno o ograničenjima prava na slobodu kretanja, prava na slobodu rada te prava na uživanje vlasništva, a sve kako bi se zarazne bolesti suzbile.

Primjena odredaba ZZPZB-a podliježe načelu razmjernosti iz čl. 16. st. 2. Ustava, pa tako zdravstvene vlasti moraju u svakom pojedinom slučaju osigurati da su ograničenja sloboda i prava razmjerne potrebi za tim ograničenjem, dakle da epidemiološke indikacije doista zahtijevaju baš takva specifična ograničenja za svakog pojedinca.

Ujedno valja spomenuti kako, sukladno odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije, diskriminacija je u svim pojavnim oblicima u Republici Hrvatskoj zabranjena.

Iznimno, ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja zdravlja, javne sigurnosti, održavanja javnog reda i mira, prevencije kaznenih djela i zaštite prava i sloboda drugih ljudi, te ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta.

Dio stručnjaka iz područja ustavnog prava u Republici Hrvatskoj smatrao je, u valu pandemije prije ljeta 2020. godine, da je, s obzirom na nastale okolnosti i način na koji se u Republici Hrvatskoj uvode restriktivne mjere, Hrvatski sabor trebao primijeniti čl. 17. Ustava: donijeti odluku o proglašenju izvanrednog stanja kao što je, primjerice, to učinila i susjedna Italija te o uvedenim ograničenjima slobode kretanja donijeti odluku dvotrećinskom većinom zastupnika (vidi OVDJE i OVDJE).

Drugi dio ustavnih stručnjaka, pak, smatrao je da epidemija zarazne bolesti ne predstavlja izvanredno stanje u smislu čl. 17. Ustava i da je dovoljna primjena čl. 16. Ustava za određivanje ograničenja prava za vrijeme epidemije zarazne bolesti (vidi OVDJE  i OVDJE ).

Zdravstvene vlasti moraju u svakom pojedinom slučaju osigurati da su ograničenja sloboda i prava razmjerne potrebi za tim ograničenjem, dakle da epidemiološke indikacije doista zahtijevaju baš takva specifična ograničenja za svakog pojedinca

Odredba iz čl. 17. st. 1. Ustava striktnija je u pogledu funkcije demokratskog društva jer zahtijeva da Hrvatski sabor, dok god može funkcionirati, mora apsolutnom većinom donijeti odluke o ograničenju pojedinih ustavnih prava i sloboda. Tek ako se Hrvatski sabor ne može sastati, ovlaštenje za donošenje tih odluka pripada Vladi Republike Hrvatske i predsjedniku Republike, koji moraju djelovati suglasno. Međutim, takva situacija u Hrvatskoj nije postojala jer epidemija Covid-19 nije dovela do nemogućnosti da se Hrvatski sabor sastane.

Načelo razmjernosti u čl. 17. st. 2. Ustava, iako dijeli slične karakteristike, ima bitne razlike u odnosu na načelo razmjernosti iz čl. 16. st. 2. Ustava, pa tako ne navodi da se ograničenje prava mora podvrgavati načelu razmjernosti u svakom pojedinom slučaju (dakle, moguća je primjena na sve stanovnike istovremeno), ali je pri tome protektivniji za građane ako je doista riječ o izvanrednom stanju, propisujući jedan kriterij kojim je moguće ograničiti ustavom zajamčena prava, a to je narav pogibelji.

Dok je u primjeni čl. 16. st. 2. Ustava moguće je odrediti više razloga koji opravdavaju narav potrebe za ograničenjem prava, načelo razmjernosti iz članka 17. st. 2. Ustava omogućuje da se ustavom zajamčena prava mogu ograničiti samo ako je to, npr., opravdano naravi pogibelji epidemije Covid-19. Jasno je da bi o procjeni naravi pogibelji presudnu ulogu trebali dati stručnjaci iz oblasti zdravstva iako je pojava epidemije Covid-19 i sigurnosni problem.

Nadalje, to načelo razmjernosti, uvodi i specijalno antidiskriminacijsko pravilo, da ograničenje prava ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo.

I konačno, odredba iz čl. 17. st. 3. propisuje iznimke od ograničenja prava, pa se tako čak ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kaznenih djela i kazni (zabrana tzv. ”prijekog suda”), te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti.

Svrha ove analize nije riješiti dvojbe koje pripadaju u prvom redu nadležnostima Hrvatskog sabora, odnosno Ustavnog suda. Međutim, kako primjećuje i sudac Ustavnog suda Andrej Abramović (op. cit.) za suzbijanje epidemije Covid-19, restriktivne mjere koje se odnose na ograničenje kretanja nisu donesene na temelju odredbe tada važećeg čl. 47. st. 2. ZZPZB-a, već na temelju čl. 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite (NN 85/15, 118/18 i 31/20; dalje ZCZ).

Takvo postupanje, kojim se izbjegavala primjena ZZPZB-a nije posve jasno, jer je Hrvatski sabor već, i to potrebnom većinom za usvajanje organskih zakona, ranije usvojio da u slučaju epidemije zarazne bolesti, pa tako i Covida-19, nadležnosti za ograničenje prava na slobodu kretanja u slučaju epidemije pripadaju ministru nadležnom za zdravstvo, iako je jasno da je u slučaju nepredviđenih sigurnosnih izazova velikih razmjera nadležnost Stožera vrlo važna i neizostavna.

Dakle, postojala je zakonska ovlast i mogućnost ograničenja slobode kretanja u samom ZZPZB-u. Ta se mjera pokazala potrebnom i učinkovitom mjerom u suzbijanju zaraze Covidom-19, ali je i izazvala brojna pitanja među stručnom javnosti.

Prema tome, osim ministra nadležnog za zdravstvo i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, bitno tijelo za koordinaciju svih aktivnosti za sprečavanje širenja Covida-19 postao je i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, ustrojen temeljem Zakona o sustavu civilne zaštite.

Osim ministra nadležnog za zdravstvo i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, bitno tijelo za koordinaciju svih aktivnosti za sprečavanje širenja Covida-19 postao je i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, ustrojen temeljem Zakona o sustavu civilne zaštite

Kako je propisano u čl. 1. st. 2. Zakona o civilnoj zaštiti, civilna zaštita je sustav organiziranja sudionika, operativnih snaga i građana za ostvarivanje zaštite i spašavanja ljudi, životinja, materijalnih i kulturnih dobara i okoliša u velikim nesrećama i katastrofama i otklanjanja posljedica terorizma i ratnih razaranja.

Katastrofa je definirana kao stanje izazvano prirodnim i/ili tehničko-tehnološkim događajem koji opsegom, intenzitetom i neočekivanošću ugrožava zdravlje i živote većeg broja ljudi, imovinu veće vrijednosti i okoliš, a čiji nastanak nije moguće spriječiti ili posljedice otkloniti djelovanjem svih operativnih snaga sustava civilne zaštite područne (regionalne) samouprave na čijem je području događaj nastao te posljedice nastale terorizmom i ratnim djelovanjem (čl. 3. st. 1. t. 8.).

Načela sustava civilne zaštite su opća načela: načelo humanosti i načelo zabrane diskriminacije te načela operativnog djelovanja sustava civilne zaštite: načelo supsidijarnosti, načelo solidarnosti i načelo kontinuiteta djelovanja (čl. 7. st. 1.).

Upravo je na temelju članka 22.a ZCZ-a donesenog u ožujku 2020. izmjenama Zakona o sustavu civilne zaštite, donesena Odluka o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj (sve daljnje odluke, uključivo i posljednju navedenu dostupne su OVDJE ).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.