Čitam na nekom od portala kako će hrvatska predsjednica s Pantovčaka deložirati Tita. Usprkos najavama u kampanji, ali i nakon izbora, kako će boraviti u skromnijem, teškim ekonomskim prilikama primjerenijem prostoru, spremno se naša nova predsjednica uselila u Vilu Zagorje, no u prostoru ne želi nikakvo sjećanje na njezinog prvog stanara – druga Tita. [Read more…]
Maskiranje riječima
Vrijeme maškara, mačkara – karnevala. Završava sredinom narednog tjedna, a dotad, do početka korizme, barem u kraju u kojemu ja živim, i veliko i malo, i staro i mlado zabavlja se, preoblači maškara u sve ono što u stvarnome životu nije ili zbog društvenih normi ne može biti. Svetinja nema. Na udaru su svećenici i policajci, časne i suci, poslodavci i političari. Svi! Ama baš svi, jer kad se maskom prekrije lice, svi obziri padaju. [Read more…]
Politička bižuterija
Hladnoću četvrtka poslijepodne, ne samo onu stvarnu prouzročenu orkanskom burom i snijegom što se prosuo obroncima Učke i vrhovima naših najvećih otoka koje, eto, imam privilegij gledati kroz staklenu plohu mog petog kata, razbilo je pismo branitelja Trzebora Piekutowskog koje je s njegovog Facebook profila podigao Index. [Read more…]
Kerummarko
Društvenim mrežama proteklih tjedan dana kruži fotomontaža potpisana sa Kerummarko, “mitsko biće iz Sabora za koje svi vjeruju da postoji, ali ga još nitko nije vidio, jer u godinu dana odradi radnih sati kao običan radnik u sedam dana”. Predsjednik oporbenoga HDZ-a Tomislav Karamarko na fotografiji ima Kerumovu, već ćelavošću dobrano načetu afrofrizuru. [Read more…]
Horvat nedovoljno Hrvat?
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Horvat je jedno od najčešćih prezimena u Hrvata. Pripada grupi prezimena (poput Rus, Nemec, Slovak) nastaloj prema pripadnosti određenom narodu. Horvat je, nema spora, jedno od starohrvatskih prezimena. [Read more…]
Mirovina ili Mirogoj
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo njenu prvu kolumnu za Autograf.
Kada ste u novinarstvu, što honorarno, što profesionalno tri i pol decenije (od jednog davnog srpnja 1979.), kada mu vrlo bukvalno podredite privatni život uvjeravajući sve oko sebe i sebe da se jedino tako čovjek (a pogotovo žena), može baviti tim poslom, ništa ama baš ništa ne može vas pripremiti za umirovljenje. [Read more…]
Ubojice optimizma
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Volim o sebi razmišljati kao o nepopravljivom optimistu. Mislim da sam dosljedno tolerantna, da zaboravljam, praštam i pružam nove šanse. Moja kćer to ne naziva optimizmom, već nevjerojatnom količinom naivnosti za tu količinu godina i životnoga iskustva. Štogod bilo, optimizam ili naivnost (što je u tehničkih umova poput mog odavno odraslog djeteta vjerojatno eufemizam za glupost), ja tu svoju osobinu volim. Žalim one koji su možda lukaviji ili bistriji, mudriji – kako god hoćete – pa ih ta vrsta pameti tjera da opreza ili preventive radi pamte i uzvraćaju, izravnavaju račune, zavide, svete se i mrze do uništenja…
Čemu ovakav uvod? Nužan mi je stoga kako bi bilo jasno da me nije lako baciti u bed. Ne, neću reći da sam imuna na depresiju, ali crnilo me drži kratko, pa ovakva kakva jesam u svemu pronađem nit od koje uvijek iznova ispletem mrežu optimizma uvjeravajući sebe i sve oko sebe da se potopljene lađe uz malo vjere i dobre volje daju izvući na suho, obnoviti – i ponovo porinuti.
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza
No u posljednje vrijeme niti za mrežu optimizma niotkud. Lađe i za mene ostaju fondo, a u meni nekakva nevjerojatna srdžba prema hrvatskoj politici i političarima, svima onima koji su, eto gotovo četvrt stoljeća, sustavno potapali lađe pljačkajući ih prethodno do posljednjeg novčića, a danas ironiziraju i ismijavaju, politiziraju svaki pokušaj hvatanja u koštac s problemima, uvjereni valjda da smo, kao što reče laburist Branko Vukšić, svi oboljeli od psihogeno uvjetovane amnezije. Usput moraliziraju, ne propuštajući ni jednu priliku da nas uz svesrdnu pomoć dijela medija vrate stoljeća unatrag.
Uz pomoć novinara koji rigidne likove s početka devedesetih rado plasiraju na udarnim stranicama i u emisijama u najgledanijim terminima – eto i uspijevaju!
Ne samo da se škole (i ne samo one) škrope za sve prilike svetom vodicom, djeca agnostika i ateista pohađaju vjeronauk umjesto informatike, jer im se mame i tate boje da ne budu segregirani i izopćeni, ginekolozi, nakon što su načinili na stotine pobačaja u drugim okolnostima (ili, bolje rečeno, sustavu), odjednom otkrivaju savjest, pa nesretne žene u nekoliko bolnica u Hrvatskoj taj zahvat ne mogu načiniti usprkos zakonskom pravu na njega.
Aktualni ministar zdravstva Siniša Varga, mrzitelj lika i djela Josipa Broza, na ovaj problem koji je od životne važnosti za mnoge mlade žene na zastupničko pitanje postavljeno u srijedu Vladi na saborskom aktualnom satu lakonski odgovara da je sve “poduzeto da se problematika adresira”.Veli kako je to propust ravnatelja bolnica, te da su oni ti koji su dužni osigurati zahvat tamo gdje je stopostotni priziv savjesti… Kao da ta odgovornost ravnatelja išta znači ženi koja ima relativno kratak rok da pobačaj načini. Ona hoće ostvariti svoje zakonsko pravo, riješiti problem, a ne pozivati ravnatelje na odgovornost.
Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici. Pobjeći od pritiska onih koji bi se,da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza… Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici.
Pobjeći od pritiska onih koji bi se, da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere – da do kobilice opljačkaju nacionalne lađe i narod, u koji se u svakoj prilici kunu, pošalju na dno.
Smiješne su mi i pretužne bile konzultacije ministra obrazovanja Vedrana Mornara s kardinalom Bozanićem. Iako mi je ovih dana, kad je k’o Alisa u zemlji čudesa zaključio kako ne želi biti stečajni upravitelj shvaćajući sa zakašnjenjem da će mu rebalansom proračuna u resoru nedostajati znatna količina sredstava, na pamet palo da se upravo radi o količini milijuna koja odlaze Crkvi u Hrvata prema Vatikanskim ugovorima…
Od prosvijećenoga, lijevo orijentiranog ministra čovjek bi očekivao prijedlog da vjernici sami njemačkim modelom vjerskog doprinosa ili vjerskim porezom financiraju svoje crkve, a ne da kao seoska mlada kuka, nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti, da neće biti stečajni upravitelj.
Opet moj optimizam. Previše očekujem. Ministru je itekako komotno u nišici na kockice kojoj vlasti uporno nameće opozicija.
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina
Strah od etikete jugoslavenstva zbog iskoraka iz udobne nišice na kockice priječi vlast i da kvalitetno odreagira i na informaciju Milorada Pupovca kako Gradsko vijeće Gline odnedavno brani komemoraciju i sjećanje na strašan ustaški zločin u Glini iz ljeta 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi ubijeno više od tisuću Srba s tog područja.
Na mjestu gdje je bila pravoslavna crkva odlukom Gradskog vijeća od 21. listopada 2014. godine ne mogu se više polagati vijenci i paliti svijeće. Nekadašnji Spomen-dom preimenovan je još sredinom ’90-ih u Hrvatski dom, a imena žrtava uklonjena, premda je to kažnjivo prema Članku 325 KZ-a.
Na upozorenje Pupovca premijer Zoran Milanović je kazao kako je to istina tužno i ružno, ali da glinski zločinci s današnjom Hrvatskom nemaju veze, te da valja poštivati pijetet svake žrtve. Riječi, riječi, riječi…
Onaj tko se usudi iskoračiti iz nametnute niše kazao bi Pupovcu da će on i njegova Vlada prvi slobodan trenutak iskoristiti za odlazak u Glinu i polaganje vijenaca na zabranjeno mjesto, mjesto sramotnog zločina koji pokušava negirati i novi sisački HDZ-ov župan Ivo Žinić…
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina.
Oltar u bolnici i zbornici
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Ovih sam se dana, spletom po mene nimalo lijepih okolnosti, motala hodnicima ambulanti, zračila se na roentgenima, čekala u redovima laboratorija, plaćala CT-e u privatnim ordinacijama svjesna, mada nisam provjeravala, da bih redovitim putem na red vjerojatno došla “nekako s proljeća”. Hoću reći, naslušala sam se tužnih priča stvarno bolesnih ljudi, ali i ljutitih komentara o državi, zdravstvu, Milanovićevom i Varginom bijegu u Silicijsku dolinu iz ove Doline suza zvane hrvatska stvarnost.
Mada sam na sva ta moja ukalkulirana čekanja nosila knjigu, “Europu u sepiji” Dubravke Ugrešić, čitati se nije dalo. Priče iz sjedala do zaokupile su mi pažnju. Nekima sam se egoistično naslađivala i tješila – eto, ima i gorih stvari od onoga što je mene snašlo, neke su mi bile zanimljive na razini fenomena poput one rasprostranjene i penzionerima omiljene u posljednje vrijeme koja glasi: ima li života izvan Milanovića i Karamarka? Ako je suditi po ambulantama, Riječani u pravilu daju prednost “Milanoviću, ne zato što je bitno bolji, već stoga jer je manje zlo od ovih Karamarkovih”, kao što rekoše moji supatnici iz hodnika javnog zdravstva.
Nervira ta sprega HDZ-a i crkvenih krugova, to otvoreno drukanje s oltara za političku opciju koja je, zaogrnuta krinkom tradicionalnih vrijednosti, godinama varala, korumpirala, krala odvlačeći narodu pažnju umjetno stvaranim podjelama na partizane i ustaše, Hrvate i Srbe, katolike i ateiste, što i danas čini kad god joj se za to pruži prilika…
Posebno ih je, razumljivo, iznervirala ta sprega HDZ-a i crkvenih krugova, to otvoreno drukanje s oltara za političku opciju koja je, zaogrnuta krinkom tradicionalnih vrijednosti, godinama varala, korumpirala, krala odvlačeći narodu pažnju umjetno stvaranim podjelama na partizane i ustaše, Hrvate i Srbe, katolike i ateiste – što i danas čini kad god joj se za to pruži prilika…
Umorni od bolesti, egzistencijalnih problema, nezaposlene i neplaćene djece, otkaza što im neprestance lebde nad glavama opravdano irelevantnim za ovu deprimirajuću stvarnost smatraju teme koje čelnici HDZ-a izvlače iz podruma prošlosti. Ljuti ih što misle da će narod još jedanput upecati na udicu podjela, što ponovo na vlast hrle samo vlasti radi, ne bi li prije potpunoga sloma skupili i posljednje mrvice preostaloga blaga. Posebno ih ljuti što im na tom putu ponovo ništa nije sveto.
Što od crkava i biskupskih odaja čine političke pozornice, naravno uz svesrdnu pomoć tih istih rigidnih crkvenjaka, koji bi srednjovjekovnim rječnikom – vješticama i zadahom demona – najradije na lomači spalili i iz sve više Lijepe Njihove Hrvatske najradije protjerali sve, ama baš sve što ima ikakve veze s 21. stoljećem.
Politiku bez ikakvih skrupula pripuštaju na oltar, a oltare iz sve slabije posjećenih crkava sele u škole koristeći slabost novog ministra obrazovanja Vedrana Molnara, koji im se, za razliku od prethodnika, silno želi dodvoriti i svidjeti. A eto ih od pred neki dan i u bolnici. No, i dio zdravstvenjaka žudi za odobravanjem Crkve.
I dok kod mojih supatnika bijes izaziva višemjesečno čekanje na pretrage, preglede i zahvate, mene je razbjesnio prizor pred zgradom Klinike za ginekologiju i porodništvo KBC-a Rijeka. Transparenti Pro-life inicijative ispred riječkog rodilišta, zgrade koja je u “mraku” prošloga stoljeća, tamo negdje davnih osamdesetih građena samodoprinosom građana (ne crkvenim milodarima), vjernika i nevjernika.
Svi oni koji su u jutarnjim satima ostavili auto na obližnjem novootvorenom parkiralištu u blizini bolnice morali su naletjeti na skupinu od Crkve u Hrvata indoktrinirane dječurlije s transparentima koji staju na muku jadnim ženama otežavajući im dodatno ionako mučnu odluku za kojom, uvjerena sam, rijetko koja mlada žena poseže bez valjanih razloga. Nisu, dakle, svoj stav o abortusu iznosili na riječkom Korzu, rivi, pred bolničkom rampom koja priječi ulaz u kompleks KBC-a, već na mjestu događaja…
Svi oni koji su u jutarnjim satima ostavili auto na obližnjem novootvorenom parkiralištu u blizini bolnice morali su naletjeti na tu skupinu od Crkve u Hrvata indoktrinirane dječurlije s transparentima koji staju na muku jadnim ženama otežavajući im dodatno ionako mučnu odluku za kojom, uvjerena sam, rijetko koja mlada žena poseže bez valjanih razloga.
Nisu, dakle, svoj stav o abortusu iznosili na riječkom Korzu, rivi, pred bolničkom rampom koja priječi ulaz u kompleks KBC-a – već na mjestu događaja. I što je još strašnije i bezosjećajnije, uz blagoslov v. d. ravnatelja KBC-a i predstojnika Klinike za ginekologiju i porodništvo prof. dr. Hermana Hallera, koji tvrdi da tom svojom dozvolom za višednevne demonstracije nije ugroženo pravo na privatnost pacijentica…Pravo na privatnost nije, ali osjećaji jesu.
O. K. Demonstranti odista ne moraju znati razlog zbog kojeg žene rano ujutro pristižu, ali svaku ženu koja zbog pobačaja ili dogovora za abortus uđe u tu zgradu uznemirit će i učiniti ranjivom ta skupina golobradih mladića i djevojaka kojoj ovdje nije mjesto. Upitat će se. ”Mogu li ja svoj problem ili odluku s povjerenjem iznijeti, inače vrhunskom ginekologu i kirurgu prof. dr. Halleru i liječničkoj ekipi koju on vodi kad se uz njegovo dopuštenje protestira kontra pobačaja takoreći u predvorju Klinike”.
Neće li to olako dano dopuštenje neku psihički labilniju mladu ženu ponukati da pomoć skrivećki potraži u ordinaciji neovlaštenoj za obavljanje takvih zahvata i ugrozi zdravlje. Smiju li i mogu li ginekolozi, kojima je posao razgovarati sa ženama koje dvoje oko toga pobaciti ili ne, kojima je zadaća uputiti djevojke i žene koje su odluku već donijele na štetne posljedice zahvata i kad je načinjen u idealnim bolničkim uvjetima, taj dio svojih obaveza prepuštati isključivim golobradim demonstrantima.
O šteti od ove brzopleto donesene odluke mogu svjedočiti samo žene koje su ovih dana pobacile, a one to zasigurno neće učiniti u zemlji u kojoj se političke stranke propagiraju za oltarom, a oltari zaposjedaju zbornice i bolnice usprkos tome što u njenom Ustavu stoji da je sekularna.
Falsifikatori demokracije
Populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljudi u crnom s ogromnim križevima na prsima blokiraju grad, jeftini senzacionalizam u tjednicima, dnevnim izdanjima novina, po portalima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon zbog prezimena, porijekla, očeva, provala mržnji i isključivosti svih vrsta na društvenim mrežama – whatever – u Hrvatskoj su nadomjestak za demokraciju. Bolje rečeno, puka patvorina demokracije. Taj grubi falsifikat živimo na ovim prostorima već više od dva desetljeća uvjereni da valjda bolje ne može, da smo eto osuđeni na duboku podijeljenost, pomireni s mržnjom.
Prava je istina da te naše podjele, umjetno proizvedene neprestanim štancanjem floskula o navodnoj ugroženosti naših nacionalnih interesa, o onom drugom kao vječnome krivcu za loš život Hrvata (jugoslavenčine, orjunaši, komunjare koje zaslužuju lustraciju) uporno gnoje tlo za nove mržnje i dijeljenja; svjesni smo da bi bez te navodne, potpuno izmišljene ugroze izgubili tlo pod nogama, propali u živi pijesak vlastite neinventivnosti i nesposobnosti manipuliraju nas do krajnjih granica.
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Eklatantan primjer gomile izmanipuliranih ljudi je nažalost i prosvjed branitelja. Nema mislećeg čovjeka kojem se nije sledila krv u žilama na prizore ljudi u crnom s križem na prsima i upitnikom na leđima. Neke su asocirali na Ku Klux Klanovce, a druge podsjetili na križare i strašne križarske ratove. Pa onda onaj slet – križ pred katedralom???
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Neće me nitko uvjeriti da su tim strašnim crnim opravama s križem na poprsju tražili našu sućut za branitelje koji su digli ruku na sebe, podršku za svoje zahtjeve i brže rješavanje prava proizašlih iz Domovinskoga rata… Nee. Izmanipulirani falsifikatorima povijesti i demokracije, ti jadni ljudi koji se nikako ne mogu pronaći, svim pravima usprkos, u mirnodopskome životu (i nije to samo hrvatski specifikum, ima toga i drugdje – ali manipulacija njima jest), zacrnili su ulice predblagdanski okićenog Zagreba i sami se pretvorili u falsifikat prosvjednika, u surogat vjernika…
Ja nisam vjernica, pa možda nemam pravo o tome suditi, no meni se čini da križu na grudima usprkos taj pohod ulicama glavnoga grada nije izraz vjere, brige za branitelje, domoljublja u koje se kunu, a niti ljubavi prema hrvatskim građanima za čiju su se slobodu borili.
Križari su za dio svojih ratova tražili i dobivali blagoslov pape. Čiji su blagoslov tražili zamaskirani branitelji kad su se uputili na Kaptol? Biskupa? Kardinala? Što smo mi svi koji mislimo da je Hrvatska sekularna država i da se vlast bira ubacivanjem našeg glasa u izborne kutije – pogani heretici koji ne zaslužuju ništa drugo do straha, krvi i rata do istrebljenja?
Nelagoda i strah koji su se uselili u srca mnogih nakon što su vidjeli tu rijeku crnila s križem kako se valja ulicama u suprotnosti je sa svim onim što prosvjednici i oni koji ih svesrdno podržavaju javno propagiraju. Po meni je ovaj prosinački marš upravo svojevrsno miniranje Božića kao blagdana mira, spokoja, darivanja, sreće… Mimikrirani križem posijali su samo strah, isključivost i egoizam! Ili će biti onako kako oni kažu ili ništa od mirnog blagdana. Vrlo kršćanski i demokratski.
No treba biti pravedan i reći da nisu samo branitelji ti koji plaše krizom izmučene građane. Mene još više straši i činjenica da na hrvatskoj političkoj sceni nema ni naznake alternativi, stvarnoj alternativi dvjema do krajnjih granica potrošenih političkih opcija koje – povremeno mi se čini – žive u nekom potpuno drugačijem svijetu od našeg u kojem nema plaće za rad, bolovanja za bolesno dijete, posla ni za mlade ni za stare i iskusne, hrane za djecu…
Oni se, obilato potpomognuti javnim i privatnim medijima, bave totalnim budalaštinama tipa je li bio bolji Tuđman ili Mesić, Tuđman ili Josipović te treba li tuđmanizam u udžbenike. Treba li ili ne treba gotovo šezdeset godina od okončanja Drugog svjetskog rata lustrirati onih četiri, pet preživjelih udbaša od devedeset i kusur godina, kao da će to nahraniti djecu, vratiti branitelje doma i reći im da se u miru ne spava pod šatorom ako nisi u kampu, zaposliti nezaposlene. Zastrašujuće, Dakle, sve one teme koje nas dijele i odvlače od proklamiranog mota Europske unije: “Ujedinjeni u različitosti”.
Ja za sebe znam da nema te emisije ili te knjige koja će mene natjerati da zaboravim Tuđmanu i njegovima sve one prijetnje ubojstvom, pisma i telefonske razgovore koje sam zbog svojih tekstova dobivala devedesetih, pa i kasnije. Da im oprostim što su me naučili, a do tada to nisam znala, razlikovati imena i prezimena, da smatram nevažnim što su zbog njihovih pljačkaških pohoda mnogi meni bliski i dragi ljudi ostali bez imovine i posla, itd., itd…
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima…
Ne mogu prihvatiti da se nije okoristio, jer se dobro sjećam kako je cjelokupna obitelj (s izuzetkom Mire i Ankice) – sin, kćer i unuci – u medijima predstavljana kao rijetko talentirana za poduzetništvo, a sjećam se napisa oko vrtoglave cijene popravka krova kuće u kojoj su živjeli… Sjećam se, što ću!
Jednako je tako s meni suprotstavljenom stranom. Ni danas, kad grca u problemima, ne vidi ništa dobro u antifašizmu, radničkome samoupravljanju ili pokretu nesvrstanosti, u gotovo pola stoljeća mira i blagostanja. Za nju su Tito i njegovi samo diktatori i zločinci, progonitelji Hrvata.
O.K. Tuđmanu priznajem državu, iako svjesna da Hrvatska nije nastala njegovim dolaskom na vlast. No čemu država ako je ispražnjena od sadržaja (čitaj života). U čemu je ta njezina vrijednost? U gladi, nezaposlenosti, strahu od bivših branitelja?
Sve te teme koje se ljudima u Hrvatskoj u kampanjama i mimo njih u kontinuitetu nameću nemaju, brate, nikakvu svrhu do one da ostanemo svaki u svom rovu. Da tako ušančeni ne primijetimo da su nam umjesto stvarne demokracije ’90 podvalili populističko povlađivanje i nacionalističko divljanje, ljude u crnom s ogromnim križevima, jeftini senzacionalizam u medijima, grubo zadiranje u privatnost, neodgovorno etiketiranje i progon drugačijih – falsifikat.
Galilei s metlom
Vladina proljetna najava outsourcinga u javnom sektoru, odnosno prepuštanje čišćenja privatnicima, očito je s pola godine zakašnjenja inspirirala na čistku saborskoga zastupnika Hrvatske demokratske zajednice dr. Dujomira Marasovića, popularnog dr. Duju. U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, ovaj šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u.
Veli doktor, a doktori valjda znaju , pogotovo “zna se doktori”, da javna televizija izluđuje hrvatski narod i stoga prvo što valja napraviti kad za godinu dana dođu na vlast, je pomesti sve s HRT-a. Zna naš doktor da je čistoća pola zdravlja. Na replike kolega zastupnika i predsjednika Leke dometnuo je mrtav hladan dr. Duje: “Pomesti” jedna lijepa riječ. Mislio je valjda da već nekoliko puta od HDZ-a meteni i čišćeni novinari zaslužuju i znatno ružniji tretman, primjerice humano preseljenje na Burzu rada. Taj ga saborski zastupnik sa sveučilišnom karijerom (pa nek’ mi još netko kaže da znanje i obrazovanje oplemenjuje i širi vidike) stalno nešto ima s HRT-om.
U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, dr. Duje, šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u
Kad je Sabor birao ravnatelja javne televizije, a Kregar obrazlagao zašto bi na petogodišnji mandat od osam prijavljenih kandidata trebalo odabrati upravo Gorana Radmana, bivšeg direktora TV Zagreb i tadašnjeg dekana Sveučilišta Vern, replicirao mu je upravo Dujomir Marasović i: “Ne, ne pristajem na vaše kriterije! Glavni ravnatelj po meni bi trebao biti intelektualac katoličke provenijencije, jer je većina naroda katolička”, kazao je Marasović.
Pretpostavljam da dr. Duje nije čuo da je Hrvatska sekularna država i neće se smiriti sve dok Bozanić osobno ne zasjedne u Radmanovu fotelju na Prisavlju.
Ne bi ovaj doktor gena kamenih birao samo direktora. Ima ga on i s uređivanjem. Nikako mu se nije sviđala voditeljica Ankica Čakardić u prošlom sazivu “Petog dana”, a ni Srećko Horvat kao gost. Doživio ga je kao anarholiberala, “koji pretendira da bude neki revolucionar”. Naš dr. Duje ovu je emisiju okarakterizirao kao “nihilističku i totalno ljevičarsku”- riječju pogubnu, za mentalno zdravlje pretežno katoličkog hrvatskog naroda.
Pretpostavljam da se njega pita, na HRT-u bi se dvadeset i četiri sata vrtjeli naizmjenice “Mir i dobro” i stranačke konvencije HDZ-a, a ne, kao što je on u četvrtak u saborski mikrofon izrekao: “Agitprop Politbiroa Centralnoga komiteta – kao da je ’46.”
I dok ga Ankica Čakardić i Srećko Horvat nisu, a pretpostavljam da ni sadašnje uredništvo HRT-a neće, tužili za javno izgovorene budalaštine, kao što ga nitko nije pozvao na odgovornost ni kad je prije mjesec i pol ustvrdio da je u javnim ustanovama, u Vladi i Saboru toliko pripadnika manjina da ih se ne bi postidjele ni Terazije, sa svojim Dalmatincima prošao je puno gore.
Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se dogoditi za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT, teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli su ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje
Za klevetanje Kerumovog intendanta Duška Mucala zbog povrede prava privatnosti dosuđena mu je kazna od petnaest tisuća kuna. Mucalo je , naime, protiv dr. Duje podnio privatnu tužbu, jer je ovaj još 2010. godine u dnevniku HTV-a mahao njegovom vojnom knjižicom tvrdeći kako je kosovac koji je radio za Službu državne bezbednosti bivše Jugoslavije. Vojnu knjižicu Duška Mucala Marasoviću je netko, koje li slučajnosti, ubacio u poštanski sandučić baš u vrijeme izbora za intendanta. Premda je Duško Mucalo od Marasovića zahtijevao 110.000 kuna, a sudac Općinskoga suda u Splitu Joso Puljić za sramoćenje dosudio mu je 15.000 kuna.
Dr. Duje je nakon što je proglašen krivim kukao da se presudom zatvaraju usta hrvatskome narodu (narod to sam ja), brani sloboda govora te da se Hrvatska vraća u olovna vremena komunista kad se ljude kažnjavalo i ubijalo zbog izgovorenog. Bilo je tu mnogo naricanja folklornog tipa kakvog smo se naslušali u ogromnim količinama devedesetih, drvlja i kamenja na pravnu struku i pravosuđe koji su ga kaznili zbog javnog iznošenja stava njegove stranke, no mene se tada najviše dojmila usporedba s Galileom.
Nekadašnji ravnatelj KBC-a Split izjavio je na moj užas: Ja sam vam k’o Galileo Galilei, kažnjen zbog govorenja istine. No kako smo mogli vidjeti u četvrtak na saborskoj sjednici, kazna nije utjecala na preodgoj; dr. Marasović i nadalje posvuda vidi kosovce, komuniste, agitpropovce…
Je li mu to od buljenja u ekran ili nečeg drugog teško je reći. Ako je narod poludio od programa HRT-a – a narod, to je on – svakakve su utvare i priviđenja moguće i kod njega. Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se desiti za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli u ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje.
- « Previous Page
- 1
- …
- 31
- 32
- 33
- 34
- 35
- …
- 37
- Next Page »