autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!

Autor: Romana Eibl / 07.11.2013. Leave a Comment

U zemlji Hrvatskoj, duboko podijeljenoj, u zemlji u kojoj se svi svađaju, a malo tko nešto poduzima, u zemlji histerične kakofonije ZA i PROTIV svega i ničega, koja prigušuje sve jače kruljenje želudca i zasjenjuje očaj sve brojnije vojske željne dostojnijeg života, loptanje, pa i ono vrlo važno, nogometno, svakodnevno gubi bitku u sudaru s egzistencijalnim pitanjima, a mnoge sitnice, pa i krupnice što nam ih svakodnevno servira najpopularnija igra na planetu ne padaju samo u drugi plan nego ostaju i nedodirnute.

 

Tako je nekako, bez ikakva javnoga odjeka, bila pa prošla odluka novoizabranoga glavnog i odgovornog čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije Nike Kovača da neće mijenjati svoju gastarbajtersku salzburšku adresu, nego će u tišini i miru Mozartova grada pokušati skladati partituru koja će hrvatskome navijačkom korpusu priskrbiti radost nastupa na Svjetskom prvenstvu dogodine u Brazilu, a hrvatskoj nogometnoj kući stotinjak milijuna kuna, bez kojih Davor Šuker, osjetljiv na valute svih vrsta, drži nezamislivim opstanak nogometa u Hrvata.

 

Zamislite da Roy Hodgson, današnji izbornik engleske reprezentacije, poželi da, poput našega Kovača, kontemplira o svom poslanju u nenarušenome miru izvan domovine, negdje s druge strane La Manchea, dovoljno daleko od engleske javnosti i bezbroj pitanja agresivnih i nemilosrdnih tabloida!? Pa istoga bi ga trena utopili u čaši vode!

 

Dakako, rekli bi nogometni dušebrižnici, ali i fenomenolozi koji smatraju da loptanje nacionalne momčadi na globalnoj smotri ipak može umnogome poboljšati stanje čak i do gole kože opljačkane, isisane, ovršene i nezaposlene nacije, ako cilj opravdava sredstvo, neka Niko Kovač svoje nacrte riše u Austriji, neka sa svojim suradnicima komunicira preko Skypea, a s javnošću opći preko mobitela. No prvi igrač gastarbajter u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji trebao bi nakon odlučujućih utakmica za SP s Islandom, koje su ionako pred vratima – pa izbornik sada vrijeme provodi uglavnom na terenu, pokušavajući od Madrida, preko Münchena i Londona do Kijeva povezati popucale niti indisponirane nacionalne momčadi – dakle, Kovač bi trebao preispitati svoju odluku da Hrvatsku iduće dvije godine vodi iz Salzburga.

 

Ni Šveđaninu Erikssonu, ni Talijanu Capellu, a oni su ipak mnogo veći trenerski mačci od šegrta Kovača, nikad nije palo na pamet biti izbornikom Engleske, a živjeti u Stockholmu ili Milanu. Niti bi im to na Otoku itko dopustio niti bi im to tolerirao jer biti izbornikom Gordoga Albiona, ravno je dužnosti premijera s obzirom na važnost nogometa u engleskoj kulturi, a zbog nemjerljivog patriotizma te emocija, strasti i interesa što prelama u sebi. Biti izbornikom engleske reprezentacije, znači biti 24 sata na dan izložen intenzivnom javnom interesu i preispitivanju. I to ne samo odluka vezanih za nogometno polje nego i privatnoga života, sklonosti i navika.

 

Sve to, ali ipak u mnogo manjoj mjeri jer hrvatski mediji, sve i kad bi htjeli, ne znaju biti brutalni kao britanski, Niko Kovač poželio je izbjeći. Iskreno i naivno to je i priznao, odajući da se ne namjerava preseliti iz Salzburga ni u Zagreb ni u Split. Ni igdje drugdje u Hrvatsku, premda mu je dodijeljena jedna od važnijih i istaknutijih dužnosti u ovoj zemlji. Važna i istaknuta ne zato što će istinski riješiti i jedan jedini problem milijuna ljudi s milijun problema, nego je važna i istaknuta zato što na poseban način tangira milijune, posljedično ih bacajući u trans ili u očaj.

 

Nije li Kovačeva odluka da izbornički mandat odradi kao gastarbajter – ostajući s obitelji živjeti u Salzburgu, gdje živi od 2006. – osim pretjeranog traženja mira i(li) pretjerane komocije, umnogome i manjak profesionalnosti spram važnoga posla, pa i manjak pristojnosti i poštovanja spram vojske navijača čiju tešku egzistencijalnu sudbinu ionako ne dijeli, ali može bar na određeno vrijeme dijeliti komadić istoga neba i podneblja? Pa stoički otrpjeti stotine tisuća narodnih izbornika i kakofoniju njihovih prigovora i zagovaranja te pokušati biti, baš kao što je donedavno bio punokrvni sportaš i lider na terenu, istinski svjetionik u mraku naše nogometne svakidašnjice, na svakom koraku prokazivati menadžerske ucjene i reket, oduzimati svojom riječju i pojavom prostor nasilnima i vulgarnima, promicati fantaziju igre i fair playa, te djelom i primjerom sada i ovdje, nikako ne ondje, nekad i negdje, ujediniti i senzibilizirati deprimirane navijače, čiju potporu, bez koje sve nije samo mnogo teže nego i besmisleno, upravo on sam zaziva otkako su ga Šuker i Mamić postavili za izbornika.

 

Slavenu Biliću smo, osobito u vrijeme njegova drugoga izborničkog mandata, često zamjerali potpunu medijsku izolaciju pozivajući ga da govori i propovijeda za dobrobit i slavu nogometa jer dok pametan govori, budala možda zašuti. No Bilić se sve teže odvaživao na medijske istupe pa je cijelu nogometnu scenu zauzeo Mamić vulgaris, zgađujući nam malo-pomalo nogomet u našem klubu, pa nogomet u našem gradu, pa nogomet u našoj državi, te naposljetku i nogomet državne reprezentacije, a i reprezentaciju kao takvu.

 

Kod nas ni jedan nogometni poslenik, ni jedan novinar, nitko nije smatrao uopće važnim bar upitati se priliči li da hrvatski nogometni izbornik, k tome još i Hrvat, za svoga izborničkoga mandata živi u drugoj zemlji

 

Naravno, Niko Kovač nije mesija koji će hrvatski nogomet prevesti u kraljevstvo Božje, ali bi, bar za početak, mogao postati hrvatski izbornik s prebivalištem u Hrvatskoj. Preuzimajući prije godinu i pol rusku nogometnu reprezentaciju, Fabio Capello nije dvojio gdje će prebivati: ”Odlučio sam živjeti u Moskvi da bih mogao razumjeti mentalitet Rusa te da bolje osjetim senzibilitet vremena u kojem žive.”

 

Makedonci su i prije nego što su počele kvalifikacije za SP u Brazilu, otkazali Velšaninu Johnu Toshacku jer se odbio preseliti u Makedoniju dok vodi makedonsku momčad. Zamislite da Roy Hodgson, današnji izbornik engleske reprezentacije, poželi da, poput našega Kovača, kontemplira o svom poslanju u nenarušenome miru izvan domovine, negdje s druge strane La Manchea, dovoljno daleko od engleske javnosti i bezbroj pitanja agresivnih i nemilosrdnih tabloida!? Pa istoga bi ga trena utopili u čaši vode!

 

Kod nas ni jedan nogometni poslenik, ni jedan novinar, nitko nije smatrao uopće važnim bar upitati se priliči li da hrvatski nogometni izbornik, k tome još i Hrvat, za svoga izborničkoga mandata živi u drugoj zemlji. Je, istina, nije Salzburg daleko – a što je uopće danas daleko? – je, istina je, sve je to Europska unija, istina, postoji i internet i videoveza i Skype i sva sila tehničkih čudesa da bi se lako moglo nogometno operirati i sa svemirske postaje. Ipak, ne bi bilo loše kad bi Kovač mjesto na Marsu prepustio, recimo, Zdravku Mamiću, a on se spustio među Hrvate pa da za početak vidi ima li ikakve šanse njegov njemački mentalitet koji namjerava nametnuti nogometnoj Hrvatskoj.

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: Davor Šuker, Fabio Capello, Niko Kovač, Romana Eibl, Zdravko Mamić

Hoćemo li uništiti Messija iz našeg sokaka?

Autor: Romana Eibl / 31.10.2013. Leave a Comment

Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”

 

U Berlinu su se 30. lipnja 2006. za ulazak u polufinale borili europski i južnoamerički nogometni divovi, Njemačka i Argentina. Igrala se 79. minuta, na semaforu je bliještalo 1 : 1 i nogometni su stratezi i na jednoj i na drugoj klupi već neko vrijeme grozničavo tražili formulu kojom bi riješili utakmicu prije produžetaka. Nogometni svijet, vječno gladan novih lica, nestrpljivo je cupkao iščekujući da Pékerman povuče ”pravi potez” pa da svi skupa na velikoj sceni u velikoj utakmici odmjere je li taj mali, to čudo neviđeno od igrača, legitimni Maradonin nasljednik. No umjesto Lea Messija, koji je samo šest dana prije navršio 19 godina, sjedokosi je Argentinac s klupe podigao ostarjeloga, 31-godišnjega Julija Cruza i poslao ga u finiš dvoboja da odmijeni legendarnoga rasnog centarfora Hernána Crespa.

Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”

 

Nema tog argentinskog navijača, pa ni nogometnoga fana, koji u tom trenu nije zaškrgutao zubima, pa i opsovao. Nevjerojatno, od svih trenerskih pametnjakovića, mudraca, autoriteta i šarlatana zadnji koji bi na klupi ostavio Messijevu mladenačku strast, vatru i talent bio bi upravo José Pékerman, trener koji je s mladim argentinskim nogometašima dotad bio osvojio tri Svjetska prvenstva. I sama sam mu pred TV ekranom poželjela neka sad ispadne. I bi tako.

 

Ni do kraja 90. minute, ni u produžetku nitko nije zabio, pa ni jalovi Cruz, koji je nastupajući deset godina za Argentinu, zabio samo tri puta. Nikada nećemo znati bi li te večeri zabio Messi, koji je devet mjeseci prije Pékermanovih minuta na kapaljku na svom prvom SP-u debitirao za Barcelonu uz ovacije prepunog Nou Campa i otad neumorno ispisuje nogometnu povijest, danas već prepunu njegove ostavštine.

 

Njemačka je nakon boljeg izvođenja penala otišla u polufinale Svjetskog prvenstva, frustrirani Argentinci otišli su kući, a čovjek koji je zaboravio Messija na klupi, otišao je u rezalište. Smijenjen je i prije povratka u domovinu.

 

Nedavno je u hrvatskome javnom prostoru, prije nego što će se znati da reprezentacija Hrvatske neće nužno morati pobijediti Škotsku u Glasgowu da osigura dodatne kvalifikacije za SP, osvanulo pitanje: ”Povede li Škotska, koga biste, tražeći preokret, uveli u momčad, 29-godišnjega Leona Benka, koji je sad u životnoj formi i zabija kao na traci, ili 17-godišnjega Alena Halilovića, tinejdžera koji se, otkako je još prije godinu dana debitirao za Dinamo u Ligi prvaka, u međuvremenu pogubio i na klupskoj i na nogometnoj mapi, pa pomalo i sam sa sobom?” Za većinu nije bilo dvojbe: ”Naravno, Benka.” Dvojbe nije bilo ni za, svjetskom broncom ovjekovječenoga hrvatskog stratega, Miroslava Ćiru Blaževića: ”Pa, naravno, Halilovića!”

 

Pitanje je, međutim, bi li Ćiro na klupi ipak reagirao kao José Pékerman pa u ključnom času ostavio hrvatskog Messija na klupi. Pogotovo ako bi ga dobio u sadašnjem stanju, raskomadanoga Dinamovom i medijskom licitacijom stotinama milijunskih ponuda za jednoga golobradog mladca, te istodobno razapetoga između dviju vizija njegova razvoja, očinske i klupske.

 

Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi.

 

Histerija oko Messija iz našega sokaka počela je i prije nego što je Alen sa 16 godina uopće odigrao svoju prvu utakmicu za prvu Dinamovu momčad, pa je do danas plavokosi dječarac ”skupio” više ponuda Bayerna, Barcelone, Reala, Milana, Intera, Juventusa, Chelseaja, Arsenala, obaju Manchestera… nego nastupa u plavom dresu. Svako drugo jutro, dok njegovi vršnjaci pišu školske zadaće ili statuse na Fejsu, on se uz novine budio u drugome gradu, danas u Londonu, sutra u Torinu, u subotu u Madridu, u ponedjeljak u Manchesteru, svaki put u središtu sve većeg transfera. Novinarski je doajen Božo Sušec u jednom času čak zavapio: ”Prestanite s tom nogometnom pedofilijom! Zar ćete stvarno prodavati igračke fetuse? Za mene je to onda kraj nogometa.”

 

Nekako je to razdoblje za Alena Halilovića i doista bilo kraj nogometa. Kraj onog nasmijanoga i bezbrižnog nogometa iz kojega je svojim talentom izrastao u zvijezdu koja to još ipak nije.

Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi

 

Sa 16 bio je primoran na tešku odluku, i emotivne naravi, da izabere između mame i tate, između Hrvatske i BiH, svoju nogometnu domovinu, te je zapravo neprirodno regrutiran u Štimčev reprezentativni kadar. Umjesto da je sportskim darom i vještinom, kojih ima u obilju, pridobivao publiku, profiteri nad tuđim talentima, ali i sportskim i ljudskim integritetom, kupujući ga za svoje buduće profite, stvorili su oko ovoga još i sad samo klinca odium i publike, pa i nekih suigrača. U tako poremećenim okolnostima Halilovićeve partije dugo već nisu na razini njegova talenta, na terenu je prenervozan i demonstrativno stalno ljutit, ni na jednoj njegovoj novijoj fotografiji nema osmijeha, tek uvijek ista zamrznuta slika prgavih usana i prkosnog pogleda.

 

Zadnji pogodak koji je zabio za reprezentaciju nije proslavio kako bi to priličilo igraču njegove dobi, nego gurajući glavu pred kameru s prstom preko usana, imitirajući neke velike i mnogo starije sportske zvijezde koje su dočekale svojih pet minuta da se usred vlastita postignuća obračunaju sa svima. S kime bi se to, za Boga miloga, imao obračunati mali Halilović!?

 

Hiperkomercijalizirani nogomet u raljama marketinga i medijske industrije ne brine se kako bi i kakva bi trebala izrasti sva ta djeca iz nogometa, ni ona koja će uspjeti ni ona koja neće. Maloga je Halilovića taj naš današnji nogomet već prebacio među otuđene i nedostižne zvijezde prije nego što je mali postao zvijezda.

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: Argentina, autograf, Ćiro Blažević, hr, José Pékerman, Leo Messi, Maradona, Njemačka, Romana Eibl, Svjetsko prvenstvo

Mi smo najveći krivci za ”heroja” Zdravka Mamića

Autor: Romana Eibl / 24.10.2013. 2 Comments

Zdravko Mamić, njegov lik i djelo, i njegov modus operandi u Dinamu i hrvatskome nogometu, odavno su prokazani. Tisuće je novinskih kartica napisano o Mamićevu besramnom obiteljskom biznisu u nacionalnoj sportskoj instituciji, obilato dotiranom javnim novcem, a suptilno zaštićenom od svake vlasti i politike, i gradske i državne.

 

U nogometu dobro znaju kako stvoriti partnerstvo s politikom, stvoriš crni milijun, dva, tri ili koliko već treba, pa se uvijek nađe i kakva torba za podupiranje kampanji moćnih pokrovitelja te kupovanje daljnje zaštite i benevolentnosti gradskih i državnih mehanizama kontrole. Prema tom principu – od kojeg nisu imune ni stabilne zemlje s dugom demokratskom tradicijom, a kako bi onda bila imuna ranjiva, mala tranzicijska Hrvatska – Dinamo je u eri Zdravka Mamića izrastao u praktički nedodirljiv sustav unutar sustava.

 

Umjesto da smo prije ”stotinu godina” postigli konsenzus oko njegove izolacije iz hrvatskog medijskog prostora, on je, malo-pomalo, u paktovima s našim direktorima i vlasnicima, počeo izolirati nas. U maniri ozloglašenih diktatora nastoji ušutkati, pa i eliminirati, svakoga tko misli i govori drukčije od njega o sferi njegova interesa. I uspijeva u tome

 

I o psihoprofilu Zdravka Mamića raspravlja se godinama, o njemu pišu i govore novinari, psihijatri i sociolozi, premijeri, predsjednici i ministri, gradonačelnici, odvjetnici, sportaši, voditeljice, pjevači, glumice, pa i vidoviti Milan. Hrvatski je nogometni car odavno gol, ali  Mamić je umnogomu ogolio i naš novinarski i urednički korpus, medijsku scenu i njezine vlastodršce, njihov karakter i sve njihove slabosti.

 

Čak i bez naše novinarske pomoći, Mamić je rekao sve o sebi, ali i mi smo, jednako novinari koji ga prate, kao i oni koji ga prešućuju, rekli dosta i previše o samima sebi i u velikoj smo mjeri odgovorni za pošast mamićevštine u javnom životu. Kada bismo bili do kraja iskreni, mogli bismo reći: Mi, novinari, naši urednici, izdavači i vlasnici krivi smo za Mamića!

 

Što je bio vulgarniji i ekscesniji, to je više bio prisutan na ekranima, u eteru i na novinskim stranicama. Što je žešće obezvrjeđivao i vrijeđao novinare, prijetio im, pa i fizički nasrtao na njih, oni su mu to brže trčali natrag po novu porciju. Premda je u nekoliko navrata, prije šest-sedam godina, kad su se sve češće redali Mamićevi skandalozni javni nastupi, prigodom kojih se redovito izrazito šovinistički odnosio spram poslenika javne riječi, Hrvatski zbor sportskih novinara pozvao sve hrvatske medije da Mamićevo divljanje sankcioniraju na jedini mogući način, potpunom medijskom blokadom, ujedinjeni medijski blok je, nažalost, ali zapravo očekivano, izostao.

 

I ne samo to! Nemali broj kolega ismijao je pokušaj strukovne udruge, a Mamić postaje poželjan gost kako pred kamerama javne televizije, tako i u komercijalnim TV kućama, u čijim je studijima tada boravio češće nego u vlastitom dnevnom boravku.

 

Hrvatski zbor sportskih novinara posebno je glasno apelirao na glavne urednike, ravnatelje, pa i vlasnike najzastupljenijih medija da zaštite dignitet medija i novinske profesije od Mamićevih prostačkih nasrtaja. No njima se njegovo javno prostačanje i njegova vječna ekscesnost učinila važnijom od zaštite struke i javnog prostora. Otvarajući mu stranice i eter, svi smo zajedno podupirali njegovo necivilizirano ponašanje, što je bio nesnošljiviji – to se više prelijevao medijskim prostorom, a što ga je bilo više u eteru i na stranicama, njegov je imunitet jačao, pa se s vremenom maksimirski šef prometnuo i u gospodara hrvatskoga nogometa, ali i u dobrodošlog saveznika iz sjene raznih političkih opcija, pa i posrnulih medijskih tajkuna s kojima ispunjava križaljku poželjnih i nepoželjnih urednika i novinara.

 

Umjesto da smo prije ”stotinu godina” postigli konsenzus oko njegove izolacije iz hrvatskog medijskog prostora, on je, malo-pomalo, u paktovima s našim direktorima i vlasnicima, počeo izolirati nas. U maniri ozloglašenih diktatora nastoji ušutkati, pa i eliminirati, svakoga tko misli i govori drukčije od njega o sferi njegova interesa. I uspijeva u tome.

 

Sebi pak uzima sav prostor slobode da govori što i kako hoće i o kome god hoće. Ne jednom zapjenjen je izvrijeđao i predsjednika države i sadašnjega premijera i sve njegove ministre. Svakog bi drugog u takvoj situaciji ili odvezla Hitna ili sklonili zaštitari. No, ne i njega! Njega kamera i dalje fokusira,  urednici ga podržavaju, a novinari oko njega kao oko mečke obigravaju.

 

Eksploatacija neciviliziranog, visokofrekventnog i očito neizbježnog lika hrvatskog sportskog života, tako se raširila poput bolesti, za koju još nije izmišljen lijek. Nažalost, ni javnost, ni za to predviđene strukture, a ni pravni sustav ne trudi se po tom pitanju, pa se žrtve Mamićeva nasrtaja iz dana u dan povećavaju, a moja malenkost jedna je od njegovih permanentnih meta.

 

Dok naša djeca žive s Maminjom na zaslonima svojih mobitela, mi, u prvom redu novinari, urednici, nakladnici i medijski tajkuni, odgovorni smo što je taj notorni trgovac, među ostalim i djecom, taj uzor netolerancije i antisporta, postao svojevrsnim herojem mladosti na kojima svijet ostaje

 

Opsesivnu potrebu vrijeđanja svih koji mu nisu po ”ukusu” i koji ukazuju na njegove pogreške, grijehe i minuli ”rad” osjetila sam u više navrata. No, kako me nije uspio ušutkati, svojim je utjecajem, a u dogovoru sa svojim novin-starim saveznicima, a mojim dojučerašnjim prevrtljivim poslodavcima, ishodio da mi otkažu suradnju nakon 25 godina rada u novinarstvu. Nisam Reuters, ali ne dam se baš tek tako zaustaviti, mnogo je platformi s kojih se danas čovjek može oglasiti neovisno o Mamiću i Paviću. Naravno da sam kao i većina građana poharane hrvatske zemlje, gdje je izvjesna samo svekolika neizvjesnost, zabrinuta za vlastitu egzistenciju. No na stranu moj osobni i profesionalni problem, desetljetno podržavanje Mamićeva javnog nastupa doveli su do toga da su njegovi vulgarizmi postali opće dobro u novogovoru hrvatske dječurlije, pa i dosta njih već poodraslih.

 

Uz podršku elektroničkih medija i suvremene tehnologije neprihvatljiv se izričaj širi poput kuge. Tako je između ostalog pokrenuta elektronička ”igrica” u kojoj doista svim akterima nije nimalo smiješna pozicija. Dakle, riječ je o agresivnoj igrici u kojoj je cilj ”slistiti” s lica zemlje ”protivnike”, te se tu, na taj način, našla opet i moja malenkost. Cilj je igrice uništiti protivnike, a glavni ”uništavač” je Zdravko Mamić.

 

U posljednje vrijeme zaživjela je i apsurdna aplikacija ”Maminjo” koju većinom skidaju maloljetnici, (gdje su udruge koje se bave problemima indoktrinacije djece?!), a u kojoj su na jednome mjestu skupljene sve prostote tog sportskog djelatnika-trgovca. Uz već nam znane, njemu svojstvene bezočne psovke, tu se ponavlja i opet njegova originalna izjava kako je novinarka Eibl ”kurvetina”. Znamo svi kako funkcioniraju elektronički mediji i kojom se brzinom šire i informacije i dezinformacije. No ovo je smišljen proizvod koji svoj bezočni sadržaj nudi kao ”upakiran” te, kao i glavni akter istog, bezočno profitira nad tuđim integritetom.

 

Dok naša djeca žive s Maminjom na zaslonima svojih mobitela, mi, u prvom redu novinari, urednici, nakladnici i medijski tajkuni, odgovorni smo što je taj notorni trgovac, među ostalim i djecom, taj uzor netolerancije i antisporta, postao svojevrsnim herojem mladosti na kojima svijet ostaje.

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: autograf, Dinamo, djeca, izdavači, kompjuterska igrica, mobitel, novinari, Romana Eibl, urednici, Zdravko Mamić. Maminjo

Luciferijanski pakt uništio Štimca i nahranio Mamića

Autor: Romana Eibl / 17.10.2013. Leave a Comment

Dok je 50.000 razgaljenih ljudi razliveno ulicama Sarajeva vatrometom u gluho doba noći osvijetlilo povijesni uspjeh svojih nogometnih junaka, dočekavši ponosno njihov slavodobitni povratak iz Litve gdje je Bosna i Hercegovina pobjedom izborila prvi nastup na Svjetskom prvenstvu, dotle se turobna skupina Hrvata, poraženih, obeshrabrenih i obezglavljenih, u domovinu vratila pod okriljem mraka tiho, na prstima, s teškim teretom promašenosti cijeloga jednog kvalifikacijskog puta, bez karte za Rio, bez izbornika, bez igre, bez vjere i – bez duše!

 

Pola sata prije nego što će hrvatska reprezentacija istrčati na travnjak u glasovitom škotskom hramu nogometa Hampden parku po – kako je najavio, i opet promašio, sada već bivši izbornik Igor Štimac – injekciju samopouzdanja prije dvije ključne bitke u dodatnom razigravanju za odlazak na SP u Brazil, s izvjesnom smo dozom ljubomore, ali i s mnogo ushita, svjedočili dojmljivoj simbiozi momčadi Safeta Sušića i desetak tisuća navijača BiH koji su okupirali tribine i ulice Kaunasa. Čak i ako ne pratite nogomet, postoje trenuci kada nogomet prati vas – i u tome i jest snage njegova fenomena i tajna ljudske fascinacije njime.

Karta za Rio reprezentativne družine legendarnoga Safeta Sušića, koji je uvijek mogao zabiti i dva više nego što ih je Petar Borota mogao primiti, ta ulaznica za brazilski nogometni spektakl idućega ljeta za napaćenu raju u Bosni i Hercegovini doživljava se danas kao ulaznica u bolje sutra. Nijedna politika i nijedna ekonomija ne može ljudima u zemljama bez vjerodostojnoga političkog okvira, pravnoga sustava i uspješnih gospodarskih formula donijeti toliko poticaja, zajedništva, ponosa i nade kao nogometni uspjeh na državnoj razini

Ne možeš a da se ne naježiš dok se emocije stotina tisuća istraumatiziranih Bosanaca, cijele jedne istraumatizirane zemlje izlijevaju eterom, a kamera šara čas tribinama u Kaunasu, čas zeničkim Bilinim poljem, a čas sarajevskim ulicama, preko lica od sreće obnevidjelih navijača. Ne možeš a da se istodobno i ne nasmiješ i ne zasuziš dok slušaš kako se Marjan Mijajlović, ”najluđi od svih bosanskih reportera”, koprca pred mikrofonom kao da će izdahnuti pokošen infarktom dok se posljednje minute utakmice u Kaunasu rastežu poput gladne godine.

 

Karta za Rio reprezentativne družine legendarnoga Safeta Sušića, koji je uvijek mogao zabiti i dva više nego što ih je Petar Borota mogao primiti, ta ulaznica za brazilski nogometni spektakl idućega ljeta za napaćenu raju u Bosni i Hercegovini doživljava se danas kao ulaznica u bolje sutra. Nijedna politika i nijedna ekonomija ne može ljudima u zemljama bez vjerodostojnoga političkog okvira, pravnoga sustava i uspješnih gospodarskih formula donijeti toliko poticaja, zajedništva, ponosa i nade kao nogometni uspjeh na državnoj razini. Imali smo priliku tome i sami svjedočiti kada se Hrvatska dojmljivo i ponosno globalno realizirala legendarnim nastupom i brončanom medaljom na SP-u u Francuskoj 1998.

 

Danas je, međutim, nogometna Hrvatska na konopcima, ne zato što ona u matematičkom zbroju vrijednosti svojih nogometaša ne bi mogla premostiti dodatnu prepreku za odlazak na Svjetsko prvenstvo, pa makar joj suparnik bila i Platinijeva favorizirana Francuska. Ne, nego zato što su nam i nogomet i reprezentacija uzurpirani, i otuđeni, i odnarođeni sklapanjem pakta s Luciferom koji je, skloni smo danas čak i tvrditi, svjesno manipulirao nemoćnim i dezorijentiranim bolesnim Vlatkom Markovićem kompromitirajući ga i izlažući bijesu javnosti, dok je istodobno svoju sivu zonu poslovanja i beskrupuloznu tiraniju proširio iz Maksimira i Dinama na Hrvatski nogometni savez i nacionalnu reprezentaciju.

 

Kao i svaki luciferijanski pakt i ovaj je skončan pogubno. Ako je još do prije godinu i pol postojala distinkcija između nogometa u Hrvatskoj kao gnojnoga čira i hrvatskoga nogometa, kojega na najvišoj razini predstavlja nacionalna reprezentacija, danas je teško, zapravo nemoguće, razlučiti gdje prestaje močvara od nogometa u Hrvatskoj, a počinje hrvatski nogomet. Onoga časa kada je Štimac od Bilića preuzeo ravnanje nacionalnim orkestrom, publika u novom izborniku nije gledala ništa drugo doli produženu ruku Zdravka Mamića, kojega se eto i dalje sveudilj pita i sluša kao da se Sunce svaki dan iznova rađa samo zahvaljujući njemu.

 

Mamićev virus koji je od Dinama napravio teškoga kroničnog bolesnika unatoč svim blagodatima javnih dotacija i benevolentnoga zaobilaženja ikakvog neovisnog i ozbiljnog kontrolinga o putevima silnih transfernih milijuna, o off shore računima, igračkim rikvercima, reketiranju talenta, amputiranjem neistomišljenika, promociji ili uhljebljenju poslušnika, amoralnim doživotnim građanskim ugovorima s maloljetnicima…, taj je podmukli virus za godinu dana rasturio i hrvatsku reprezentaciju.

 

Osjećajući da gubi to rijetko narodno dobro, to još malo preostaloga zadovoljstva i igre u nedostatku kruha, publika se na tribinama dosljedno postavljala kao sanitarni kordon, zauzvrat su je, međutim, ti otuđeni „narodni poslenici“ hrvatskoga nogometa prokazivali kao jalnuše, neprijatelje, mrzitelje, huligane i teroriste, pa smo ubrzo u nacionalnoj momčadi i oko nje dobili navlas istu nepodnošljivu shizofrenu atmosferu koja već godinama tlači Mamićev Dinamo. Na tribinama navijački bojkot i revolt, a na travnjaku neprepoznatljiva momčad pokraj koje i europski drugoligaši, baš kao i pokraj Mamićeva Dinama, izgledaju moćno i nedodirljivo.

Mamićev virus koji je od Dinama napravio teškoga kroničnog bolesnika unatoč svim blagodatima javnih dotacija i benevolentnoga zaobilaženja ikakvog neovisnog i ozbiljnog kontrolinga o putevima silnih transfernih milijuna, o off shore računima, igračkim rikvercima, reketiranju talenta, amputiranjem neistomišljenika, promociji ili uhljebljenju poslušnika, amoralnim doživotnim građanskim ugovorima s maloljetnicima…, taj je podmukli virus za godinu dana rasturio i hrvatsku reprezentaciju

 

Kad jedna Belgija, ma koliko svi trubili o nadnaravnoj potentnosti njezine sadašnje generacije, u Maksimir dolazi uvjerena u trijumf kao da je ušetala na travnjak San Marina; kada Škoti ne pamte da su se toliko naigrali nogometa kao u ovom kvalifikacijskom ciklusu protiv Hrvatske; kada sportski Liliputanac Lihtenštajn Hrvatskoj utrpa dva komada; kada bodovna bilanca svijetli nezabilježenim debaklom u povijesti hrvatske reprezentacije – tek jedan osvojeni bod od mogućih 12 u posljednje četiri utakmice, pa ti Srbi serviraju finu ironiju o novokomponiranom bratstvu i jedinstvu jer da nije bilo tog jednog beogradskoga boda, tog jednog jedinog od 12 mogućih u posljednje četiri utakmice, Hrvati danas ne bi bili čak ni u situaciji da u dodatnim kvalifikacijama pokušaju izboriti nastup na SP-u – onda opasno više ništa ne štima(c) u našoj nacionalnoj momčadi. Miroslav Blažević otići će i korak dalje te nogometnoj reprezentaciji proreći i moguću agoniju kroz koju je gotovo dva desetljeća prolazila hrvatska košarka.

 

”Poraz od Belgije narušio je ugled i autoritet reprezentacije, a poraz od Škotske mogao bi biti početak kraja svega što se napravilo u 20 godina”, zdvojno govori Ćiro, kojega je mnogo naroda u anketama nakon najnovijega debakla zazivalo da preuzme i galvanizira demoraliziranu momčad. I Šuker je, kažu svjedoci s povratničkoga leta iz Edinburgha, ustvrdio u jednom trenutku ”da je Ćiro taj koji bi mogao spasiti stvar”. No tada je na scenu stupio stvarni gospodar i našega nogometa, i Dinama, i Šukera, i HNS-a Zdravko Mamić i demolirao u startu Šukerovo okretanje Blaževiću. Dok se naš vrli ministar, među ostalim i sporta, Željko Jovanović sa svim svojim verbalnim žongliranjima o isušivanju malarične nogometne močvare u međuvremenu pretvorio u zmaja od papira, Mamićev je zlokobni utjecaj čvrsto obgrlio reprezentativnu svetinju i na najboljem je putu da je uguši.

 

Igora Štimca na svoju je veliku radost upravo potrošio, no za Štimcem će plakati samo njegovi bližnji, raja mu je okrenula palac dolje kada je pristao na savezništvo s Mamićem izdajući ne samo svoja dotadašnja uvjerenja, pa i samoga sebe, nego i mnogo svojih sljedbenika u borbi za poštenije i pravednije odnose u nogometu. I dok su svi oni koji su ga slijedili još mjesecima ispaštali pod čizmom Mamićeve suspenzije, dotle je novi izbornik bio i rehabilitiran i nagrađen, kako statusom za ponos i izvrstan CV, tako i bogatom apanažom od stotinjak tisuća kuna mjesečno, a kuloari kažu bilo je nešto i pride za potpisivanje luciferijanskoga pakta.

 

Je li sve to bilo vrijedno gubljenja kredibiliteta koji je Štimac mic po mic gradio, nastojeći graditi i nekoga novog sebe, zna samo Štimac, koji odlazi i trenerski osramoćen, primoran na ostavku. Kakve li ironije, otpočetka Štimčeva ciklusa ovdje su mnogi zlurado odbrojavali njegovu suparniku na srbijanskoj klupi Siniši Mihajloviću, ne dovodeći uopće u pitanje da će Štimac debelo nadživjeti srbijanskoga izbornika. Mihajlović se, međutim, kao i njegova momčad, uspio rehabilitirati u završnici kvalifikacija, dok Hrvatskoj nakon 15 mjeseci Šuker-Mamić-Štimac pakta ostaje razvalina od nacionalne momčadi koja će u ovako nepoštenoj konstelaciji snaga, u tom neprirodnom Mamićevu ambijentu silovanja cijeloga jednog sporta, malogdje u Hrvatskoj imati podršku.

 

Niko Kovač, kojega je u međuvremenu Mamić postavio za novoga izbornika, ima istinsko poštovanje navijača i široke javnosti kao dugogodišnji srčani kapetan vatrenih, no pitanje je ima li Niko Kovač tu snagu da u mjesec dana, koliko ostaje do odlučujućega doigravanja za SP, sanira štetu u momčadi i izvan nje.

 

 

Filed Under: ROMANIN PETERAC Tagged With: autograf.hr, BiH, Davor Šuker, hrvatska nogometna reprezentacija, Igor Štimac, Romana Eibl, Safet Sušić, Siniša Mihajlović, Svjetsko prvenstvo u nogometu, Zdravko Mamić

  • « Previous Page
  • 1
  • 2

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    Zagrebačka mjesta stradanja i otpora

    nenad-jovanovic
  2. Povijesni kompromis

    Povijesni kompromis

    marinko-culic
  3. Aleksandar Vučić, najveći ikad

    Aleksandar Vučić, najveći ikad

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Baka bi rađe Vajzer

    Baka bi rađe Vajzer

    paulina-arbutina
  2. Povratak u budućnost

    Povratak u budućnost

    goran-gazdek
  3. Raste slatinski Srpski centar

    Raste slatinski Srpski centar

    goran-gazdek

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Otvoren natječaj za tip operacije 5.2.1. Obnova...

    19.04.2021.
  2. Prvi put s ćaćom u Glini

    Prvi put s ćaćom u Glini

    19.04.2021.
  3. Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2020.

    Predstavljen Bulletin #20 SNV-a: Historijski...

    19.04.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se