Dok je 50.000 razgaljenih ljudi razliveno ulicama Sarajeva vatrometom u gluho doba noći osvijetlilo povijesni uspjeh svojih nogometnih junaka, dočekavši ponosno njihov slavodobitni povratak iz Litve gdje je Bosna i Hercegovina pobjedom izborila prvi nastup na Svjetskom prvenstvu, dotle se turobna skupina Hrvata, poraženih, obeshrabrenih i obezglavljenih, u domovinu vratila pod okriljem mraka tiho, na prstima, s teškim teretom promašenosti cijeloga jednog kvalifikacijskog puta, bez karte za Rio, bez izbornika, bez igre, bez vjere i – bez duše!

Pola sata prije nego što će hrvatska reprezentacija istrčati na travnjak u glasovitom škotskom hramu nogometa Hampden parku po – kako je najavio, i opet promašio, sada već bivši izbornik Igor Štimac – injekciju samopouzdanja prije dvije ključne bitke u dodatnom razigravanju za odlazak na SP u Brazil, s izvjesnom smo dozom ljubomore, ali i s mnogo ushita, svjedočili dojmljivoj simbiozi momčadi Safeta Sušića i desetak tisuća navijača BiH koji su okupirali tribine i ulice Kaunasa. Čak i ako ne pratite nogomet, postoje trenuci kada nogomet prati vas – i u tome i jest snage njegova fenomena i tajna ljudske fascinacije njime.

Karta za Rio reprezentativne družine legendarnoga Safeta Sušića, koji je uvijek mogao zabiti i dva više nego što ih je Petar Borota mogao primiti, ta ulaznica za brazilski nogometni spektakl idućega ljeta za napaćenu raju u Bosni i Hercegovini doživljava se danas kao ulaznica u bolje sutra. Nijedna politika i nijedna ekonomija ne može ljudima u zemljama bez vjerodostojnoga političkog okvira, pravnoga sustava i uspješnih gospodarskih formula donijeti toliko poticaja, zajedništva, ponosa i nade kao nogometni uspjeh na državnoj razini

Ne možeš a da se ne naježiš dok se emocije stotina tisuća istraumatiziranih Bosanaca, cijele jedne istraumatizirane zemlje izlijevaju eterom, a kamera šara čas tribinama u Kaunasu, čas zeničkim Bilinim poljem, a čas sarajevskim ulicama, preko lica od sreće obnevidjelih navijača. Ne možeš a da se istodobno i ne nasmiješ i ne zasuziš dok slušaš kako se Marjan Mijajlović, ”najluđi od svih bosanskih reportera”, koprca pred mikrofonom kao da će izdahnuti pokošen infarktom dok se posljednje minute utakmice u Kaunasu rastežu poput gladne godine.

Karta za Rio reprezentativne družine legendarnoga Safeta Sušića, koji je uvijek mogao zabiti i dva više nego što ih je Petar Borota mogao primiti, ta ulaznica za brazilski nogometni spektakl idućega ljeta za napaćenu raju u Bosni i Hercegovini doživljava se danas kao ulaznica u bolje sutra. Nijedna politika i nijedna ekonomija ne može ljudima u zemljama bez vjerodostojnoga političkog okvira, pravnoga sustava i uspješnih gospodarskih formula donijeti toliko poticaja, zajedništva, ponosa i nade kao nogometni uspjeh na državnoj razini. Imali smo priliku tome i sami svjedočiti kada se Hrvatska dojmljivo i ponosno globalno realizirala legendarnim nastupom i brončanom medaljom na SP-u u Francuskoj 1998.

Danas je, međutim, nogometna Hrvatska na konopcima, ne zato što ona u matematičkom zbroju vrijednosti svojih nogometaša ne bi mogla premostiti dodatnu prepreku za odlazak na Svjetsko prvenstvo, pa makar joj suparnik bila i Platinijeva favorizirana Francuska. Ne, nego zato što su nam i nogomet i reprezentacija uzurpirani, i otuđeni, i odnarođeni sklapanjem pakta s Luciferom koji je, skloni smo danas čak i tvrditi, svjesno manipulirao nemoćnim i dezorijentiranim bolesnim Vlatkom Markovićem kompromitirajući ga i izlažući bijesu javnosti, dok je istodobno svoju sivu zonu poslovanja i beskrupuloznu tiraniju proširio iz Maksimira i Dinama na Hrvatski nogometni savez i nacionalnu reprezentaciju.

Kao i svaki luciferijanski pakt i ovaj je skončan pogubno. Ako je još do prije godinu i pol postojala distinkcija između nogometa u Hrvatskoj kao gnojnoga čira i hrvatskoga nogometa, kojega na najvišoj razini predstavlja nacionalna reprezentacija, danas je teško, zapravo nemoguće, razlučiti gdje prestaje močvara od nogometa u Hrvatskoj, a počinje hrvatski nogomet. Onoga časa kada je Štimac od Bilića preuzeo ravnanje nacionalnim orkestrom, publika u novom izborniku nije gledala ništa drugo doli produženu ruku Zdravka Mamića, kojega se eto i dalje sveudilj pita i sluša kao da se Sunce svaki dan iznova rađa samo zahvaljujući njemu.

Mamićev virus koji je od Dinama napravio teškoga kroničnog bolesnika unatoč svim blagodatima javnih dotacija i benevolentnoga zaobilaženja ikakvog neovisnog i ozbiljnog kontrolinga o putevima silnih transfernih milijuna, o off shore računima, igračkim rikvercima, reketiranju talenta, amputiranjem neistomišljenika, promociji ili uhljebljenju poslušnika, amoralnim doživotnim građanskim ugovorima s maloljetnicima…, taj je podmukli virus za godinu dana rasturio i hrvatsku reprezentaciju.

Osjećajući da gubi to rijetko narodno dobro, to još malo preostaloga zadovoljstva i igre u nedostatku kruha, publika se na tribinama dosljedno postavljala kao sanitarni kordon, zauzvrat su je, međutim, ti otuđeni „narodni poslenici“ hrvatskoga nogometa prokazivali kao jalnuše, neprijatelje, mrzitelje, huligane i teroriste, pa smo ubrzo u nacionalnoj momčadi i oko nje dobili navlas istu nepodnošljivu shizofrenu atmosferu koja već godinama tlači Mamićev Dinamo. Na tribinama navijački bojkot i revolt, a na travnjaku neprepoznatljiva momčad pokraj koje i europski drugoligaši, baš kao i pokraj Mamićeva Dinama, izgledaju moćno i nedodirljivo.

Mamićev virus koji je od Dinama napravio teškoga kroničnog bolesnika unatoč svim blagodatima javnih dotacija i benevolentnoga zaobilaženja ikakvog neovisnog i ozbiljnog kontrolinga o putevima silnih transfernih milijuna, o off shore računima, igračkim rikvercima, reketiranju talenta, amputiranjem neistomišljenika, promociji ili uhljebljenju poslušnika, amoralnim doživotnim građanskim ugovorima s maloljetnicima…, taj je podmukli virus za godinu dana rasturio i hrvatsku reprezentaciju

Kad jedna Belgija, ma koliko svi trubili o nadnaravnoj potentnosti njezine sadašnje generacije, u Maksimir dolazi uvjerena u trijumf kao da je ušetala na travnjak San Marina; kada Škoti ne pamte da su se toliko naigrali nogometa kao u ovom kvalifikacijskom ciklusu protiv Hrvatske; kada sportski Liliputanac Lihtenštajn Hrvatskoj utrpa dva komada; kada bodovna bilanca svijetli nezabilježenim debaklom u povijesti hrvatske reprezentacije – tek jedan osvojeni bod od mogućih 12 u posljednje četiri utakmice, pa ti Srbi serviraju finu ironiju o novokomponiranom bratstvu i jedinstvu jer da nije bilo tog jednog beogradskoga boda, tog jednog jedinog od 12 mogućih u posljednje četiri utakmice, Hrvati danas ne bi bili čak ni u situaciji da u dodatnim kvalifikacijama pokušaju izboriti nastup na SP-u – onda opasno više ništa ne štima(c) u našoj nacionalnoj momčadi. Miroslav Blažević otići će i korak dalje te nogometnoj reprezentaciji proreći i moguću agoniju kroz koju je gotovo dva desetljeća prolazila hrvatska košarka.

”Poraz od Belgije narušio je ugled i autoritet reprezentacije, a poraz od Škotske mogao bi biti početak kraja svega što se napravilo u 20 godina”, zdvojno govori Ćiro, kojega je mnogo naroda u anketama nakon najnovijega debakla zazivalo da preuzme i galvanizira demoraliziranu momčad. I Šuker je, kažu svjedoci s povratničkoga leta iz Edinburgha, ustvrdio u jednom trenutku ”da je Ćiro taj koji bi mogao spasiti stvar”. No tada je na scenu stupio stvarni gospodar i našega nogometa, i Dinama, i Šukera, i HNS-a Zdravko Mamić i demolirao u startu Šukerovo okretanje Blaževiću. Dok se naš vrli ministar, među ostalim i sporta, Željko Jovanović sa svim svojim verbalnim žongliranjima o isušivanju malarične nogometne močvare u međuvremenu pretvorio u zmaja od papira, Mamićev je zlokobni utjecaj čvrsto obgrlio reprezentativnu svetinju i na najboljem je putu da je uguši.

Igora Štimca na svoju je veliku radost upravo potrošio, no za Štimcem će plakati samo njegovi bližnji, raja mu je okrenula palac dolje kada je pristao na savezništvo s Mamićem izdajući ne samo svoja dotadašnja uvjerenja, pa i samoga sebe, nego i mnogo svojih sljedbenika u borbi za poštenije i pravednije odnose u nogometu. I dok su svi oni koji su ga slijedili još mjesecima ispaštali pod čizmom Mamićeve suspenzije, dotle je novi izbornik bio i rehabilitiran i nagrađen, kako statusom za ponos i izvrstan CV, tako i bogatom apanažom od stotinjak tisuća kuna mjesečno, a kuloari kažu bilo je nešto i pride za potpisivanje luciferijanskoga pakta.

Je li sve to bilo vrijedno gubljenja kredibiliteta koji je Štimac mic po mic gradio, nastojeći graditi i nekoga novog sebe, zna samo Štimac, koji odlazi i trenerski osramoćen, primoran na ostavku. Kakve li ironije, otpočetka Štimčeva ciklusa ovdje su mnogi zlurado odbrojavali njegovu suparniku na srbijanskoj klupi Siniši Mihajloviću, ne dovodeći uopće u pitanje da će Štimac debelo nadživjeti srbijanskoga izbornika. Mihajlović se, međutim, kao i njegova momčad, uspio rehabilitirati u završnici kvalifikacija, dok Hrvatskoj nakon 15 mjeseci Šuker-Mamić-Štimac pakta ostaje razvalina od nacionalne momčadi koja će u ovako nepoštenoj konstelaciji snaga, u tom neprirodnom Mamićevu ambijentu silovanja cijeloga jednog sporta, malogdje u Hrvatskoj imati podršku.

Niko Kovač, kojega je u međuvremenu Mamić postavio za novoga izbornika, ima istinsko poštovanje navijača i široke javnosti kao dugogodišnji srčani kapetan vatrenih, no pitanje je ima li Niko Kovač tu snagu da u mjesec dana, koliko ostaje do odlučujućega doigravanja za SP, sanira štetu u momčadi i izvan nje.