autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Na Kosovu uhićena skupina povezana s Al Qaidom

Autor: / Leave a Comment

Kosovska je policija u operaciji ”Uragan” uhitila petoricu Albanaca osumnjičenih za planiranje terorističkih napada na području Gnjilana i jezera Grmija u Prištini. Policija smatra kako je riječ o skupini povezanoj s  terorističkom organizacijom Al Qaidom. Šesti uhićeni optužen je za širenje vjerske mržnje jer je napao dvojicu američkih državljana koji su na Kosovu dijelili letke vjerskog sadržaja.

 

Prištinski list ”Zeri” navodi da je jedan od uhićenih ratovao u Siriji, gdje je bio među skupinom Albanaca koja se borila u toj zemlji. Ratni nadimak mu je Ebu Hafs Al Albani. Odjel kosovske policije zadužen za istragu i zločine nadzirao je  njegovu skupinu nekoliko mjeseci. Prošle nedjelje dio njih sastao se u blizini jezera Grmija. Policija je prisluškujući ih doznala da pripremaju teroristički napad.

 

Pretresom njihovih boravišta pronađene su velike količine oružja i eksploziva koji je bio povezan s mobilnim uređajima i spreman za detonaciju. Skupinu čine mladići iz Prištine i Gnjilana. Osumnjičenima je određen jednomjesečni pritvor.

 

Nedugo nakon njihova uhićenja, kako prenose prištinski mediji, putem interneta oglasila se organizacija koja se predstavlja kao ”Džihad na Kosovu”. Zaprijetili su kosovskoj policiji da će se suočiti s ”užasnim i vrlo bolnim napadima” ako odmah ne puste na slobodu uhićene za koje se smatra da su bili povezani s terorističkom organizacijom Al Nusra, sirijskim ogrankom Al Qaide.

 

Istragu će voditi tužitelji Eulexa, prvosudne policije Europske unije, koja djeluje na Kosovu. Prošlog je mjeseca Eulex objavio kako istražuje osam slučajeva terorizma, od kojih su četiri u završnoj fazi. Do sada su podignute dvije optužnice za djela označena kao ”teroristički čin”.

 

Prošlog su mjeseca u Gnjilanu desetorica osuđena na ukupno 59 godina zatvora zbog napada na srpski kontrolni punkt u Preševskoj dolini, okarakteriziran kao teroristički čin. Sudski proces vodio je međunarodni tužitelj iz Specijalnoga tužiteljstva Kosova.

 

Prošle je godine Kosovo za terorizam, korupciju i organizirani kriminal ugradilo oštrije kazne u svoj kazneni zakon. Prema tom zakonu, svatko tko pravomoćno bude osuđen kao dio terorističke skupine, mora u zatvoru odležati najmanje pet godina. Oštre kazne predviđene su za one koji pomažu teroristima, ali i onima koji ih financijski podupiru. Na taj je način Kosovo pravno uključeno u kazneni progon terorizma kao ”globalne prijetnje”.

 

Dio je to mjera kojima se u začetku nastoji spriječiti terorističke aktivnosti na Kosovu. Opasnost u vezi s time povećana je nakon odlazaka brojnih albanskih mladića u rat u Siriju. Ratuju na strani pobunjenika, među kojima značajnu grupaciju čine pripadnici Al Qaide.

 

Povratkom na Kosovo oni predstavljaju sigurnosnu prijetnju. Tako je kosovska policija odmah po dolasku Al Albanija iz Sirije počela nadzirati njegovu skupinu, što je na kraju dovelo i do njihovih uhićenja.

Veliki Srđa Popović, “vanzemaljac među Srbima”

Autor: / Leave a Comment

Srđa Popović, advokat koji se “na našim prostorima” među prvima bavio ljudskim pravima i pravima politički progonjenih svih nacija, napustio nas je u utorak, 29. listopada, u Beogradu, nakon kratke i teške bolesti. Prošle su točno 23 godine nakon što je izašao prvi broj “Vremena”, prvoga privatnog tjednika u bivšoj Jugoslaviji, čiji je dugo godina bio većinski vlasnik.

 

Advokatski sin – njegov otac bio je čuveni Miodrag Popović – Srđa se još 1961. godine priključio očevoj kancelariji osnovanoj 1933. godine, koja se već tada bavila privrednim pravom. On je izabrao kazneno i u toj domeni vjerojatno ostavio najviše među najvećima: branio je u vrijeme kad ljudska prava još nisu bila prepoznata kao najvažnije od najvažnijega, mladoga Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt iz grupe Baader-Meinhof, Franju Tuđmana, Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića zvanog Vlada Revolucija, Milana Nikolića, Božidara Jakšića, Mihajla Mihailova, Momčila Selića, Dobroslava Paragu, Gojka Đoga, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, “Beogradsku šestoricu”, profesore izbačene s Filozofskoga fakulteta…

 

Srđa Popović bio je jedan od onih koji se godinama bore za svoje ideale: jest bio Jugoslaven, onaj iskonski, koji je mislio da je Jugoslavija najbolja opcija za narode koji u njoj žive, ali nikada nije pristajao na ograničenja koja je nametao režim. Otud njegovi potpisi na brojnim peticijama – od zahtjeva za ukidanjem verbalnoga delikta do ukidanja smrtne kazne i zahtjeva za uvođenjem višestranačkog sistema u tadašnoj SFRJ

 

Branio je i Andriju Artukovića sredinom 80-ih na Okružnom sudu u Zagrebu; mnogi su ga napadali zbog toga, a on je tada tvrdio: “Ne branim djelo, nego čovjeka!” Branio je i Željka Ražnatovića Arkana u Zagrebu – o njemu smo razgovarali za trajanja suđenja, sjećam se da je rekao kako Arkan ima dvije strane mozga, jednu posve crnu i užasavajuću, a drugu kao da je najpozitivniji lik na svijetu. U vrijeme kad su mu razni predbacivali kako uopće može braniti neke ustaše i zločince: “Ja sam advokat, branio bih i Dražu Mihajlovića i Antu Pavelića i razne još, kad bih bio u prilici”, odgovarao je na optužbe.

 

I sam Srđa Popović je, danas to posve sumanuto zvuči, u jednome trenutku bio osuđen zbog svog advokatskog posla, braneći književnika Dragoljuba Ignjatovića zbog govora na simpoziju “Kultura i revolucija” (1974.), osuđenog na tri godine zbog verbalnoga delikta. Srđa je branio pravo na Ignjatovićevo mišljenje, ali je potom i sam bio osuđen, najprije na zatvorsku kaznu, (zbog onoga što je u obrani rekao pred sudom), da bi poslije dobio uvjetnu kaznu od dvije godine i godinu dana zabrane obavljanja advokatskoga posla.

 

Iste te godine, londonski The Times o njemu je napisao: “Popović je dugo žigosan čovjek u Jugoslaviji jer je jedan od hrabrih muškaraca i žena koji brane progonjene zbog njihovih uverenja…”

 

Srđa Popović bio je jedan od onih koji se godinama bore za svoje ideale: jest bio Jugoslaven, onaj iskonski, koji je mislio da je Jugoslavija najbolja opcija za narode koji u njoj žive, ali nikada nije pristajao na ograničenja koja je nametao režim. Otud njegovi potpisi na brojnim peticijama – od zahtjeva za ukidanjem verbalnoga delikta do ukidanja smrtne kazne i zahtjeva za uvođenjem višestranačkog sistema u tadašnoj SFRJ. Sve se to, uostalom, jasno vidi iz njegove trilogije “Poslednja instanca”, koju je izdao Helsinški odbor Srbije, a u kojoj su dokumenti o političkim procesima od 1968.-1988. godine.

 

Ima toga još: nakon atentata na premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003. godine Srđa Popović zastupao je obitelj Đinđić, Zoranovu sestru Gordanu i majku Milu, tražeći uporno “političku pozadinu” toga državno-političkog ubojstva. Nije sve to imalo mnogo odjeka: osim dnevno-političkih površnih izvještaja, tek su se neki mediji – u prvom redu emisija i portal “Peščanik” – time dublje bavili. Zahvaljujući upravo dvojcu Svetlana Lukić-Svetlana Vuković, njegov se glas o svemu tome, o atentatu na Đinđića, ali i o stvarnosti u kojoj Srbija živi, čuo u široj javnosti uživo i u objavljenim knjigama “Nedovršeni proces”, (što je ostalo nedorečeno tijekom suđenja atentatorima na premijera Zorana Đinđića), i “One gorke suze posle”.

Čulo se to da je 90-ih nastojao izbjeći nekadašnje prijatelje, koji su se predali Miloševiću, da je onda otišao iz zemlje u Ameriku, da se vratio ipak s nekim nadama nakon pada Miloševićeva režima 2000. godine, da su te nade bile neosnovane…

 

“Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrano. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima”, rekao je Popović prije samo 15-ak dana u svom posljednjem intervjuu za časopis “Esquire”

 

O svom odlasku u Ameriku, Srđa kaže: “Imao sam četvoro dece i nisam želeo da odrastaju u jednom takvom svinjcu. Takvo je bilo vreme. Dok sam još bio tu, na putu od kuće do kancelarije, molio sam boga da nikoga poznatog ne sretnem. Samo da me još neko ne razočara. U jednom trenutku sam shvatio – nisam ja njima potreban, ni oni meni. Većina su. Plebiscitarno su na drugoj strani.”

 

Kad se vratio, imao je javnu polemiku – kako sam kaže – s jednim, možda i najboljim svojim životnim prijateljem – Stojanom Cerovićem, koji je nakon 5. listopada 2000. godine zaključio da prošlost više nije važna, već budućnost. Srđa je mislio drukčije… Otud i to da Srđa “diže ruke” (i prepušta svojim nasljednicima) “Vremena”, list osnovan 1990. kao prvi privatni na području bivše Jugoslavije, u koji je privukao sve one koji do danas brane svoj “protuslobistički” stav i koji su čuvali građansko društvo i pristojnost, za što se Srđa tako žestoko zalagao: Stojana Cerovića (ma koliko su se i posvađali!), Zorana Jeličića, Lazara Stojanovića, Miloša Vasića, Milana Miloševića, Dragoljuba Žarkovića… sve do današnjih Teofila Pančića, Ljubomira Živkova, Muharema Bazdulja. Usput, te su novine u vlasništvu svojih osnivača i nikoga više, osim kredita koji otplaćuju. Žarković, glodur “Vremena”, ovih dana govori: “Jesmo polemizirali, nismo se uvijek slagali, ali Srđa se nikad nije miješao u uređivačku politiku.”

 

Još je nešto Žarković ovih dana rekao, da je Srđa Popović bio “vanzemaljac među Srbima”. Sasvim točno! U svim godinama “nenarodnoga režima”, “tamnice naroda” i oslobođenja po svim tim točkama nakon 90-ih, Srđa Popović zalagao se, i čak postizao, da se ponešto od vladavine prava i ostvari u našim malim i pojedinačnim životima. Ustajao je kada drugi nisu smjeli, aktualne vlasti poražavao je vlastitim zakonima, nije pristajao na kompromise, bio je pravnik, bio je advokat, bio je svoj.

 

“Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrano. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima”, rekao je prije samo 15-ak dana u svom posljednjem intervjuu za časopis “Esquire”.

 

Taj veliki, sjajan čovjek i pravnik, advokat Srđa Popović, svima će nam – ako imalo pameti imamo – nedostajati dok i mi postojimo.

 

Aleksandar Tijanić, šteta što nije bio samo novinar

Autor: / Leave a Comment

Iznenada, ovoga ponedjeljka, u 64. godini, u Beogradu je umro Aleksandar Tijanić, glavni urednik Radio-televizije Srbije i novinar čiji lik i djelo desetljećima izazivaju oprečne komentare, od divljenja do osporavanja.

 

Novinarsku karijeru počeo je u NIN-u 1977. godine kao foto-dokumentarist, da bi ubrzo – zahvaljujući potpori tadašnjega glodura, u to vrijeme najznačajnijega jugoslavenskog političkog tjednika Sergija Lukača, počeo i pisati.

 

Tih 80-ih godina prošloga stoljeća pisao je posvuda i po državama nastalima raspadom bivše Jugoslavije ga pamte: objavljivao je tekstove u ”Startu”, (sjetimo se intervjua s Vukom Draškovićem, kad je te novine nadležno Okružno tužiteljstvo zabranilo!), u ”Slobodnoj” i ”Nedjeljnoj Dalmaciji” – kolumne En Passant, u zagrebačkom tjedniku ”Danas”, sarajevskom ”Oslobođenju”, ljubljanskoj ”Mladini”… Do smrti se, inače, nije uspio riješiti zlobne opservacije onih koji ga nisu voljeli da je, zbog svoje prilično dugotrajne suradnje s hrvatskim tiskom ”gigant hrvatskoga novinarstva”.

 

Potkraj 80-ih godina postaje glavnim urednikom tjednika ”Intervju”; nije dugo potrajao, vlastima se nije sviđalo ono što je objavljivao. Potom slijedi ”Sportski žurnal”, onda RTV ”Politika”, pa 1994. godine BK Televizija, tadašnjeg tajkunskog imperija Bogoljuba Karića, koju je postavio na noge (poslije će ta televizija biti ugašena u obračunu s dosad jedinim tajkunom kojega su vlasti razvlastile većeg utjecaja i dijela imovine).

 

Tih 90-ih Tijanić ostaje zapamćen i po emisiji ”Umijeće življenja”, koju je radio s Mirjanom Bobić Mojsilović i Draganom Babićem, (također nedavno preminulim), u kojoj su gostovale tada viđene javne ličnosti. Emisija, kojoj je producent bio Yutel, nasilno je prekinuta zbog gostovanja Vojislava Šešelja…

Pokušao je Tijanić 1997. godine s dnevnim listom ”Građanin”, ali to je bilo kratkoga vijeka. Potom je pisao u tjedniku ”Evropljanin”, vlasnika Slavka Ćuruvije, ubijenog u travnju 1999. godine, za trajanja intervencije NATO-a. Jest da je u ”Evropljaninu”, u eksplozivnom tekstu koji je potpisao zajedno s Ćuruvijom, tražio da Slobodan Milošević podnese ostavku i spasi Srbiju, da je u jednom od prvih brojeva ”Građanina” napisao da ”zemlji u kojoj je predsednik Vlade Mirko Marjanović, samo Bog može pomoći”, ali je činjenica da je sam nešto prije sjedio kao ministar informiranja u toj istoj Marjanovićevoj vladi.

 

To razdoblje svoga života okončao je ostavkom i nije ga pretjerano volio spominjati, a na svako pitanje o tome reagirao je nervozno, osobito na podsjećanje da je u ministarskom svojstvu čak promovirao jednu od blesavih knjiga Mirjane Marković. Ipak, politika ga je i poslije privlačila, pa je tako od 2001. do 2004. godine bio savjetnik za medije predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice.

 

Od ljubavi prema premijeru Zoranu Đinđiću prešao je put do mržnje prema Đinđiću i naklonosti Koštunici, pa se pamti njegova izjava: ”Ako Đinđić preživi, Srbija neće”. Zlokobnom je postala nakon atentata na premijera u ožujku 2003. godine, osobito garnirana činjenicom da je zajedno s Koštuničinim okružjem kabinetski dočekao predaju Milorada Ulemeka Legije 2004. godine.

 

Do smrti je Tijanić bio direktor RTS-a. Posljednji je put u javnosti viđen 23. listopada na raspravi o javnim medijskim servisima; u međuvremenu, uspio je ”zaratiti” i s novim ministrom kulture Ivanom Tasovcem i s mnogima koji ne plaćaju TV pretplatu, ne obazirući se na optužbe da sve vrijeme ima ”svoje” dobro plaćene novinare i urednike te svu silu onih koji u gomili životare u javnom servisu…

 

O Tijaniću baš svi imaju mišljenje, jedni ga vole, drugi ni blizu. Sigurno je da nije bio ni tih ni neprimjetan onako arogantan, često silovit i nadasve glasan. Tko god i što god mislio o njemu, ostavio je more sjajnih tekstova, kao i (navodno) nedavno završenu knjigu ”Ja i niko moj”, koja bi trebala izaći potkraj godine. ”Računam da će knjigu čitati moji protivnici. Tiraž je, dakle, obezbeđen. Tu je i stotinak javnih ličnosti s tajnim sklonostima o kojima sam pisao tokom tri decenije. Bez obzira na naslov, nisam glavna ličnost knjige, već mali novinar rastrzan željom da preživi i manjkom hrabrosti da bude kukavica”, rekao je nedavno. Kakva šteta što nije bio samo novinar!

Tadeusz Mazowiecki, političar koji je imao načela

Autor: / Leave a Comment

Rijetki su političari koji su i u nacionalnim okvirima i pri međunarodnom angažmanu zaslužili poštovanje zbog ustrajavanja na svojim načelima kojima su beskompromisno širili prostor slobode i stajali u zaštitu žrtava kada su ih drugi ostavljali na cjedilu.

 

Jedan od takvih svakako jest Poljak, Tadeusz Mazowiecki, višegodišnji aktivist sindikata Solidarnost, potom prvi nekomunistički premijer u istočnoj Europi i na kraju, posebni izaslanik Ujedinjenih naroda za BiH.

 

Umro je u ponedjeljak u 86. godini života od srčanog udara.

 

Pamtit ćemo ga po najmanje tri razdoblja iz njegova života. U prvome, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pridružio se sindikatu Solidarnost tražeći rušenje komunističkih okova u kojima je bila njegova domovina. Bio je patriot, angažirani katolički intelektualac, urednik novina koje je izdavao sindikat Solidarnost. Bio je i savjetnik vođe tog sindikata Lecha Walese. Nije odstupao od svojih načela ni kada je poljska vojska (general Jeruzelski) izvela državni udar 1981. i preuzela vlast u zemlji.

 

Zajedno sa stotinama drugih završio je u zatvoru. Pušten je među zadnjima u prosincu 1982. Unatoč policijskoj represiji i životnoj ugroženosti, ostao je dosljedan u svojim stavovima. Ta dosljednost dolazi do izražaja u drugom njegovu bitnom razdoblju. Potkraj osamdesetih, u vrijeme pada komunizma, Mazowiecki je bio jedan od glavnih zagovornika mirne tranzicije. Iako je bilo i drugih ideja, zagovarao je prijelaz iz starog u novo bez prolijevanja krvi.

 

Mjesecima je u ime Solidarnosti i drugih oporbenih skupina strpljivo pregovarao s komunističkim dužnosnicima. Tražio je od njih samo dvije stvari: održavanje slobodnih izbora i poštovanje izbornih rezultata. Na kraju su popustili. Nakon prvih izbora postao je prvim poljskim nekomunističkim premijerom. Nije bio dugo. Samo 18 mjeseci. Proveo je brojne reforme koje su bile nužne zbog prijelaza iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo. Rezultati se nisu odmah mogli vidjeti.

 

Na sljedećim izborima 1991. nije dobio potporu glasača i prepustio je mjesto drugima u političkoj areni. Taj poraz mu je, međutim, otvorio vrata međunarodnog angažmana, trećeg bitnog razdoblja u njegovu životu.

 

Ujedinjeni narodi imenovali su ga 1992. za svoga posebnog izaslanika za Bosnu i Hercegovinu. I dok su neki njegovi kolege kao mirovni posrednici i izaslanici raznih organizacija taj posao, za koji su se plaćale ratne dnevnice, iskoristili uglavnom za podebljanje svojih bankovnih računa ili za političke spletke uz ravnodušnost prema žrtvama, Mazowiecki je opet postupio drukčije. Nastojao je biti ondje gdje su oni najugroženiji. Otkrio je logore, pisao izvješća o masovnim silovanjima, zagovarao je akciju koja bi prekinula nasilje. Na kraju je, zgrožen ravnodušnošću međunarodne zajednice prema genocidu u Srebrenici, dao ostavku. Jedini je od međunarodnih dužnosnika koji je to učinio.

 

Objasnio je kako je prethodno na vojnom aerodromu u Tuzli razgovarao s izbjeglicama iz Srebrenice koji su mu pričali o užasima koje su prošli. Tada je, kako je rekao, shvatio da jedino kako može pomoći jest da podnese ostavku “i to na takav način da cijeli svijet dozna zašto”. Međunarodnim institucijama, koje nisu htjele ništa poduzeti, poručio je kako svoju ostavku tretira kao “prosvjed protiv bespomoćnosti i pomirenja s tom bespomoćnosti”. Kritizirao je one koji su bili najodgovorniji što su dopustili da budu ugrožena “načela međunarodnoga suživota”.

 

U BiH ga zbog toga drže glasom savjesti jer, za razliku od mnogih drugih mirovnih posrednika ili izaslanika, nije zatvorio oči pred grozotama kojima je svjedočio. U međunarodnim krugovima izražavaju mu poštovanje kao jednom od rijektih moralnih vertikala među političarima novijega doba.

 

Ako ništa drugo, imao je hrabrosti i dovoljno morala podnijeti ostavku na dužnost na koju su ga poslali Ujedinjeni narodi, koji se nisu posebno istaknuli u zaštiti stanovnika svojih zaštićenih zona.

 

Mazowiecki potječe iz stare poljske plemićke obitelji. Studirao je pravo na Sveučilištu u Varšavi, ali ga nikad nije završio. Prije bavljenja politikom bio je novinar u brojnim listovima. Po političkom uvjerenju bio je kršćanski demokrat, opcije desnoga centra.

 

Plodove njegova rada i danas ubire Poljska. Na vrijeme provedene reforme, otopljeni odnosi sa susjedima, ponajprije Njemačkom, te usmjerenost prema europskim integracijama, ali uvijek uz inzistiranje na održanju snažnoga poljskog identiteta zbog trauma iz nedavne povijesti, pretvorili su tu zemlju u jednu od najuspješnijih priča nove Europe.

Zasluge za to pripadaju i Mazowieckom. Poljaci mu to priznaju.  Iza njegova međunarodnog angažmana, što potvrđuje i ostavka koju je dao zbog Srebrenice, ostajali su tragovi čovječnosti. Neki su ga jednostavno opisali kao političara koji je imao načela i držao ih se. A to nije malo.

O energetskoj sigurnosti, ekologiji i prometu u EU

Autor: / Leave a Comment

Ovaj tjedan se u Bukureštu održava Dunavski forum na kojem će se okupiti predstavnici Europske komisije i zemalja koje sudjeluju u tom makroregionalnom projektu, dok u Bruxellesu zbog blagdana Svih svetih nema najavljenih događaja.

 

Povjerenik za regionalnu politiku Johannes Hahn i rumunjski premijer Victor Ponta bit će domaćini ovogodišnjeg Dunavskog foruma, koji se u ponedjeljak i utorak održava u Bukureštu. Na tom okupljanju razgovarat će se o provedbi EU-ove Dunavske strategije u toj makroregiji u nizu područja: od energetske sigurnosti, ekologije, prometa do gospodarske konkuretnosti.

 

Dunavska makroregija obuhvaća ukupno 14 zemalja, devet od kojih su članice EU-a ‒ Hrvatska, Austrija, Mađarska, Njemačka, Češka, Slovačka, Slovenija, Bugarska i Rumunjska ‒ te pet zemalja izvan EU-a: Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Ukrajina i Moldova.

 

Dunavska straategija je pokrenuta u travnju 2011. kako bi EU što bolje koordinirala svoje politike u toj makroregiji.

 

Hina

Kako si glup, kako si ohol, dragi moj…

Autor: / 1 Comment

Piše: Ante Tomić

 

Nino Raspudić čudna je voćka koja je rađala svakakvim plodovima. Mijene su mu bile zapanjujuće, kao da gledate Davida Bowieja, koji je čas Ziggy Stardust, a čas Thin White Duke, ili Senada Galijaševića koji je prošao dugi put između Senada od Bosne do oblajhanog disco manijaka Senne M-a. Kada se pojavio prije desetak godina, Raspudić se, po duši ću priznati, činio čistim genijalcem. Mostarski kip Brucea Leeja bio je prekrasna fora, šašava, ironična, ljekovito opičena umjetnička akcija u jednome tmurnom, nenasmijanom, beznadnom, mržnjom raskoljenom gradu.

 

Kad sam se raspitivao tada o njemu, netko mi je kazao kako mladi asistent na talijanistici iz zajebancije piše roto-ljubiće pod ženskim pseudonimom i znam i da me je i to nasmijalo, premda, iskreno, ne vjerujem da se kič romanse mogu pisati bez prave strasti. To ne ideš raditi, ako i sam nisi sentimentalna dušica koja će zaplakati od sreće što su se njih dvoje na kraju ipak spojili i sretno živjeli do kraja života.

 

Kako bilo, sljedeća je Raspudićeva inkarnacija bila još i luđa, na Red Carpetu se pojavio kao biograf Marka Grubnića zvanog Modni Mačak. Pa dobro, valjda i to netko mora, pomislio sam zbunjeno. Ja stvarno nemam nikakvog problema prihvatiti bilo čiji pošten posao. Uvijek kažem, bolje da mladić piše biografiju Modnog Mačka nego da se drogira. Zanimljivo je međutim da će Nino Raspudić mene nazvati medijskim plaćenikom. On je, kao, Modnom Mačku pisao džabe. Iz uvjerenja. Ili možda jest… Ne znam… Bojim se, pravo da vam kažem, to i zamisliti.

 

Napokon, evo nam Raspudića u svoj njegovoj doktorskoj zrelosti i intelektualnoj punini na svim televizijskim panelima o položaju Hrvata u Be i Ha, kao propovjednika Evanđelja po trećem entitetu. U otrcanom habitu i prašnjavim sandalama on kvrgavim hodočasničkim štapom gnjevno šiba pogane koji se ne daju krstiti, ne prihvaćaju božansku istinu kako našem napaćenom narodu u susjednoj državi nema žive glave dok ne dobije što su i Srbi u Daytonu dobili, komad države, pa kolika je da je, naša je. Šireći taj politički nauk prije mjesec i po se na Radio Miru u Međugorju za neistomišljenike, bosanske franjevce, drznuo kazati da su izdajice. Da budem sasvim precizan, a vi me slobodno provjerite na YouTubeu, rekao je kako je među franjevačkim ujacima na stvari “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname (povelje koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću 1463., op. A.T.) do danas”.

 

Prije dva tjedna o tome Raspudićevom sramotnom napadu na ljude koji su i mudriji i hrabriji i pošteniji od njega na ovome istom mjestu sam objavio jedan umjereno oštar tekst i izazvao bujicu odgovora uvrijeđenih rodoljuba. Kao i inače kad se rodoljubi raspizde, bila je to vrlo blatnjava bujica. Javio se, recimo, na portalu dnevno.hr Zvonimir Hodak da meni blesavome objasni kako stoje stvari u Bosni, ali za Hodaka, ne zamjerite, odavno nemam živaca. Što on uopće zna o Bosni?

 

Pamtim kako je jednom, u drugoj polovici devedesetih, Zvonimir Hodak krenuo izlagati svoju istinu o Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, a njegov se klijent Tihomir Blaškić tako prepao da mu je smjesta otkazao suradnju i angažirao pravog advokata.

Uvijek kažem, bolje da mladić piše biografiju Modnog Mačka nego da se drogira. Zanimljivo je međutim da će Nino Raspudić mene nazvati medijskim plaćenikom. On je, kao, Modnom Mačku pisao džabe. Iz uvjerenja. Ili možda jest… Ne znam… Bojim se, pravo da vam kažem, to i zamisliti

 

O mom tekstu nešto su zatim pisali i na poskok.info, najvećoj internetskoj duševnoj bolnici u ovome dijelu Europe, ali to bih vam teško mogao rekonstruirati bez ovlaštenog medicinskog vještaka. Javio se onda u Večernjem listu i jedan Jurasić člankom “Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce”, ali i to sam tek ovlaš preletio.

 

“Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce”, doduše, izvrsno zvuči, zažalio sam gotovo da i sam nisam napisao humoresku s tim naslovom, no Jurasić, bojim se, nije smjerao na tu književnu vrstu.

 

Ukazao se, aleluja, konačno i Nino Raspudić himself, što god himself značilo kod nekoga tko se pojavljuje u mnogo kontroverznih obličja, da me izriba na stranici i po novina, prostoru, po prilici, pet puta većem od dvadeset pet redaka koje sam ja njemu posvetio. Veći dio toga samo se nejasno dotiče naše teme, ili barem ja nisam shvatio što je autor htio amaterski psihologizirajući o mojim imotskim korijenima, mojem školovanju u vojnoj gimnaziji JNA, mojem glazbenom ukusu i odjevnim navikama. Ovo posljednje me totalno zbunilo, zašto mi se okomio na odjeću, ali onda sam skontao kako je to sigurno zaostatak od vremena kad je Nino Raspudić hodao za Modnim Mačkom kao Enes Čengić za Miroslavom Krležom. “Šešir? Ou, Đizis fakin Krajst!” uzviknuo bi zacijelo zgranuto prijatelj Grubnić.

 

No, kada dođemo do srži polemike, njegove uvrede franjevaca Bosne Srebrene, Raspudić je neočekivano sramežljiv. Nije on, tvrdi, mislio na sve svećenike ovoga reda, podlo je to i pomisliti. Njegova je bespoštedna kritika bila upućena samo nekolicini, beznačajnoj manjini dijelom udbaških, a dijelom promuslimanskih izroda nedostojnih kafene halje. Međutim tonski snimak radijske emisije je neumoljiv, a izraz, ponovit ću ga, “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas”, tvrdo jednoznačan. Fra Anđelo Zvizdović je za Radio Mir Raspudiću krajem kolovoza bio kvisling, a u Večernjem listu ga je prošlog petka nazvao mudrim.

 

Dobro, to se može razumjeti. Čovjek je bio među svojima u Međugorju i poželio im, pretpostavljam, kazati nešto što je njima milo čuti, prenijelo ga je, što bi rekli, a sad se povukao. Rekao pa porekao. Dogodilo se to i boljima od njega, a poricanje vlastitih riječi i postupaka, osim toga, nije ni neobično za nekoga kao što je on. Čestiti desničarski muževi često to čine, naprave svinjariju, a kasnije vrdaju i izvlače se. Hrvatska politika u BiH dosta dobro ilustrira taj neobični običaj.

 

Svi se rodoljubi strastveno, na dječje zdravlje i majčin grob danas zaklinju kako naš politički i vojni cilj 1992. nije bio podijeliti Bosnu, premda je bezbroj dokaza da jest. Tako i Raspudić piše kako sam ja “napisao lijepu bajku o bosanskim franjevcima i ratu u BiH, kao ujdurmi Bobana i Šuška”. Pa što je drugo, zaboga, bio sukob između nas i Bošnjaka, nego ujdurma Bobana i Šuška? Dobro, i Tuđmana. Susret Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, Bobanov dejt s Karadžićem u Beču, Koljevićevi tajanstveni noćni posjeti Pantovčaku, stenogrami, salvete i, napokon, silna vojska i oružje prebačeni preko granice, sve je vodilo promjeni, kako pokojni Predsjednik jednom reče, “neprirodnih granica Bosne i Hercegovine”.

 

Onda se s nevjericom otkrilo da i Bošnjaci, suprotno očekivanjima, pravo dobro rukuju kalašnjikovima, a s druge strane je i međunarodna zajednica pritegnula Tuđmana, pa su u Zagrebu zijanili tu stvar i počeli se praviti blesavi. Hrvate u BiH službena hrvatska vlast je povela u jednu bezglavu ratnu avanturu, a zatim ostavila da se koprcaju na suhome, niječući da ima ikakve veze s njima. Meni najstrašnije, najsramotnije poglavlje te izdaje bio je trenutak kad se Tuđmanov stariji, Miroslav, u jednoj emisiji pohvalio kako hadezeovska vlast Haaškom sudu nije izručila nijednog Hrvata. “Iz Hrvatske”, naglasio je obavještajni mastermajnd i nitko mu u studiju nije mogao prigovoriti kako govori neistinu. Kratko prije toga televizijskog nastupa isti je taj Miroslav Tuđman sa splitskog aerodroma osobno ispratio Darija Kordića i devetoricu iz Viteške skupine na avion za Nizozemsku, ali oni se, eto, nisu računali. Kordić i Kupreškići nisu bili naši, nego Bosanci.

 

Petnaestak godina kasnije Nino Raspudić hoda po okruglim stolovima i tribinama, gostuje na televizijama i radijima, gorko naričući za Bobanovom Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom i dijagnosticirajući kako se u bosanskih franjevaca, živeći među muslimanima, “razvio štokholmski sindrom”. Ja bih međutim rekao da se psihološki fenomen identifikacije talaca s otmičarima primjećuje upravo kod Raspudića. Zašto bi inače itko normalan navijao za jednu politiku koja njemu i njegovim hercegovačkim ljudima ništa osim jada nije donijela, koja ih je iskoristila i odbacila, sažvakala i ispljunula?

 

Gledajući ga kako uokolo visoko nosi svjetlo istine o trećem entitetu, imam za njega samo tri pitanja. Raspudić, naravno, pretpostavlja kako bi do žuđenog entiteta, dijela bosanskohercegovačkog teritorija gdje bi Hrvati bili svoji, valjalo doći političkim putem, da se pregovarači okupe oko stola, natoči se rakija, posluži livanjski sir i sudžukica te se, sve uz šale i pošalice, lijepo utanači podjela zemlje. Poznajući međutim visokozapaljivu narav toga svijeta, to nikad ne ispadne tako. Zemlju bez krvi nitko ne pušta. Dođe li do toga, važno mi je znati je li Nino Raspudić spreman poginuti za treći entitet?

 

Pitanje broj dva. Ako se treći entitet, ovako ili onako, i ostvari, što će biti s Hrvatima koji su ostali na prostoru s bošnjačkom ili srpskom većinom? Ima li Raspudić za njih nekakav rezervni smještaj u Tomislavgradu i Širokom, ili bi im samo prepisao nekakve lijekove protiv štokholmskog sindroma?

 

Treće pitanje. Što nam jamči da će Hrvatima u trećem entitetu biti bolje nego što im je sada? Čisto empirijski, ima li Raspudić nekakve primjere kojima bi to potkrijepio? Ja, recimo, ne vidim da su Srbi dobili ikakvu praktičnu korist od one mračne, vučje države koju zovu Republika Srpska.

 

Ovo su, mislim, sve važna pitanja, ali zbog nečega se ne postavljaju. Ili, ako ih netko i postavi, nađe se nekakav Jurasić da mu kaže kako “mrzi Hercegovce”, ili se javi Nino Raspudić, sa zavidnim psihološkim obrazovanjem koje je valjda stekao rješavajući psihotestove u ženskim revijama, da uoči kako pacijent nedvojbeno pati od “očajničke težnje da se urbano legitimira”. Umiješa li netko emocije u političku raspravu, to je uvijek neugodno i nepristojno. Zatekne vas, ne očekujete da će polemičar uzimati za argumente vaš čuvstveni život o kojemu ne zna ništa. Emocije pripadaju pjesništvu, pa ću i ja, u nedostatku boljega, Raspudiću na ovo odgovoriti stihovima Branimira Štulića iz pjesme “Daleko od istine”:

 

Kako si glup.

 

Kako si ohol, dragi moj.

 

Sudiš o mojim osjećajima.

Voajerski uvid

 

Ili, dobro, ne. Neću bježati ni od toga. Želi li Raspudić, a očito ga to uspaljuje, voajerski uvid u moj unutrašnji život, mogu mu ga dati. Ja stvarno imam mnogo zajedničkog, ali ne onako kako Raspudić naivno pretpostavlja, s tvrdim muškarcima iz krševitog kraja. Volim, recimo, njihovu škrtu otresitost i izravni, bezobrazni, nemilosrdni humor. I u mojim knjigama i u novinskim tekstovima ima mnogo toga humora. On mi je jednostavno divan. Rijetko se kad zaista tako nasmijem kao među imotskim i hercegovačkim prostacima. Priznajem, ja sam jedan od njih. Osjećam se ugodno i domaće u Hercegovini. Sve je tu, napokon, kao i u mom Donjem Prološcu, koji leži odmah tu iza brda. Jednak je pejzaž, jednak jezik i običaji, stari mercedesi i sportske kladionice, jednaka hrana i arhitektura, ako se to uopće smije nazvati arhitekturom. Draga mi je čak i ona Gospa koju su Hercegovci izmislili u Međugorju. Bože dragi, ako ima naivčina koji će platiti za tu bezazlenu opsjenu, zašto ne uzeti njihov novac?

 

Sve je, u najkraćemu, i u Hercegovini i u Prološcu meni po mjeri, osim nacionalizma, a nisam slabić poput Nine Raspudića da ljudima govorim ono što je njima milo čuti. Kazat ću im ono što mislim, ali ne zato da bih se dopao svojim prijateljima liberalima, nego stoga što mi je užasno gledati kako narod stradava. Kako trune u mržnji. Želio bih nekako pomoći jer mi je bolno doći u moj izmučeni i gladni zavičaj, koji se čestito najeo tek kad su muškarci otišli raditi u Njemačku, i ustanoviti kako su svi tamo gdje sam ih ostavio. Ma, ni pomakli se nisu. Neobrijani, u nečistim maskirnim prslucima, još uvijek cugaju ispred zadruga, proklinjući u Donjem Prološcu četnike, a desetak kilometara dalje, u Posušju, balije.

Želi li Raspudić, a očito ga to uspaljuje, voajerski uvid u moj unutrašnji život, mogu mu ga dati. Ja stvarno imam mnogo zajedničkog, ali ne onako kako Raspudić naivno pretpostavlja, s tvrdim muškarcima iz krševitog kraja. Volim, recimo, njihovu škrtu otresitost i izravni, bezobrazni, nemilosrdni humor. I u mojim knjigama i u novinskim tekstovima ima mnogo toga humora. On mi je jednostavno divan. Rijetko se kad zaista tako nasmijem kao među imotskim i hercegovačkim prostacima

 

Frustrirajuće je to. Dođeš li u Bosnu i Hercegovinu, dosta ti je pogledati u zrak. Što su zvonici i minareti viši, narod je strašnije propao. U jalovoj zemlji samo bogomolje lijepo uspijevaju. Da crkve i džamije nisu sve krupnije i razmetljivije ukrašene, ne bi se zapravo ni primjećivalo da nije 1992. Dvadeset godina je prošlo, a svi još tvrdoglavo drve po starim nacionalističkim sranjima, živeći očajnim, duhovno obogaljenim, jednodimenzionalnim životima. Tu ne možeš, na primjer, biti socijaldemokrat ili zeleni, panker ili hevimetalac, vegetarijanac, peder, cyber-aktivist, što god. Možeš biti samo Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Nacionalni su identiteti ugušili sve druge identitete, okrutno zadavili svaku mogućnost nečega drugačijeg, boljeg.

 

Kad je Nino Raspudić podigao onaj kip Brucea Leeja, učinilo se na trenutak kako možda u Mostaru ipak ima nekakve nade. Oskudna je ponuda identiteta bila dopunjena nečim osvježavajuće duhovitim, nečim što se zdravo rugalo nacionalnoj i vjerskoj nesnošljivosti. I zapravo je zaprepašćujuće kako je Raspudić otprije desetak godina postao čovjek kakav je danas. On zacijelo nalazi nekakav logičan kontinuitet u razvoju svoje ličnosti, ali ja ga, dopustite, ne vidim. Ne znam kako bih povezao Brucea Leeja i treći entitet. Misli li Nino Raspudić da bi se Bruce Lee borio za treći entitet? Da bi Bruce Lee nunčakama napao bosanske franjevce? Glupost! Mali Zmaj to nikada ne bi napravio, a i Raspudića bi trebalo biti sram da to čini.

 

Prenosimo s portala Jutarnjeg lista uz dozvolu autora

 

Što se zapravo događa s nuklearkom Krško?

Autor: / Leave a Comment

Uprava Nuklearne elektrane Krško u petak je na izvanrednoj konferenciji za novinare održanoj zbog nedavna otkrića oštećenja radioaktivnih gorivih šipki ustvrdila da sigurnost građana nije ugrožena zbog tog incidenta. Naglasili su da nije bilo ugroženo ni zdravlje zaposlenika te da nije bilo negativnih utjecaja na okoliš. Kazali su da ovakvi incidenti nisu rijetkost ni u drugim nuklearnim elektranama te da će remont trajati još dodatnih mjesec dana.

 

Jedna goriva šipka duga 45 centimetara puknula je prije dva dana i pala na dno reaktorskoga bazena s vodom za hlađenje. No iz uprave nisu mogli jamčiti da se takvi incidenti neće ponoviti.

 

Da sve ipak nije tako bezazleno, potvrđuje najava dolaska skupine međunarodnih stručnjaka koji bi trebali utvrditi kako je oštećenje nastalo, a razmotrit će i pitanje eventualne ugroženosti daljnjega rada elektrane.

 

Ekološka udruga Greenpeace prigovorila je upravi što javnosti nije dala dovoljno transparente informacije te što nije navela uzrok oštećenja. Usto, upozorila je i na sve češće incidente u Krškom.

 

Potkraj veljače ove godine nuklearka se automatski zaustavila zbog kvara izolacijskoga ventila na glavnom parovodu, a uprava je i tada obavijestila javnost da nije bilo negativnih posljedica ni za okoliš ni za zaposlenike.

 

Nakon jednoga od “automatskih zaustavljanja” 2011. austrijska je oporba, i na saveznoj i na pokrajinskoj razini, zatražila zatvaranje nuklearke tvrdeći da je Krško, koje je sagrađeno na trusnom tlu, “stalna prijetnja” za Austriju.

 

Neki su čak zagovarali i radikalne mjere, poput stavljanja veta na pristup Hrvatske Europskoj uniji dok se ne obveže da će se kao vlasnik polovice nuklearke povući iz njezina daljnjeg rada.

 

Početkom lipnja ove godine slovensko ministarstvo zdravstva poduzelo je preventivnu mjeru za slučaj da se dogodi veći kvar reaktora u Krškom te svim stanovnicima u krugu od 10 kilometara podijelilo upute za uporabu tableta kalijeva jodida, a mlađi od 40 godina dobili su i kupone kojima su te tablete mogle besplatno podići u ljekarnama u Krškom i Brežicama.

 

Tablete kalijeva jodida, kako su objasnili, pomažu kod kontaminacije radioaktivnim jodom koji bi se širio iz nuklearke u slučaju teže nesreće, nataložio se u štitnjači i višestruko povećao mogućnost oboljenja od raka. Štitnjača je posebno osjetljiva kod mlađih osoba pa zato kuponi za tablete nisu podijeljeni starijima.

 

U nuklearku Krško ugrađena je američka, Westinghouseova tehnologija, a predviđeni radni vijek joj je do 2023. Slovenska vlada u svom prijedlogu energetske strategije donesenom prije dvije godine predlaže da se uz rekonstrukciju i dodatna ulaganja rad NE Krško produlji do 2043.

 

Zeleni su se tomu usprotivili tvrdeći da se time višestruko povećava rizik od nuklearne havarije te istaknuli da je NE Krško tehnološki starija od onih u Fukushimi, gdje se zbog potresa i tsunamija dogodila nuklearna katastrofa koja još nije riješena.

 

Zanimljivo je i to da je Ured za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba početkom rujna ove godine distribuirao svim kućanstvima letak izrađen u sklopu projekta EU-a “Priprema evakuacije u slučaju nuklearne nesreće”.

 

Pavle Kalinić, čelnik toga ureda, kazao je tada kako je “vjerojatnost da će se dogoditi nesreća opasna po život ljudi vrlo mala” te da je letak edukativne prirode. Nuklearka Krško samo je 15 kilometara udaljena od granice s Hrvatskom, odnosno 25 kilometara od Zagreba. “U slučaju evakuacije ne bi se išlo na skloništa, nego na udaljavanje iz Zagreba”, kazao je tada Kalinić.

 

Nuklearka Krško puštena je u rad 1970., a iz nje Hrvatska, koja je njezin pedesetpostotni vlasnik, dobiva oko 16 posto ukupne električne energije koju potroši. Blizu Hrvatske je i nuklearka Paks u Mađarskoj. Ona je sagrađena prema sovjetskoj tehnologiji, ima četiri nuklearna reaktora, a od Osijeka je  udaljena 120 kilometara.

 

Francuski stručnjaci podvodnim robotom pokušavaju utvrditi zašto je došlo do najnovijega incidenta u NE Krško. Zasad nema jasnoga odgovora ni zadovoljavajućega objašnjenja.

 

Neki stručnjaci su već upozoravali da je Krško, kada je riječ o sigurnosti, već prilično zastario. Nuklearke koje se danas grade puno su sigurnije, a time i manje opasne za okoliš i stanovništvo.

 

Unatoč svim obećanjima uprave NE Krško i uvjeravanjima iz različitih ministarstava, nije ugodno na kućnu adresu primati upute o uzimanju tableta kalijeva jodida u slučaju nuklearne nesreće.

 

Nekako se primjerenijom i ljudskijom čini preporuka zagrebačkoga Ureda za hitne situacije kako je “spas u bijegu” nekamo daleko izvan Zagreba. Zlu ne trebalo, dobro je i to znati.

Masovna grobnica Tomašica među najvećima u BiH

Autor: / Leave a Comment

Već dva mjeseca traje ekshumacija posmrtnih ostataka iz masovne grobnice Tomašice kod Prijedora. Dosad je otkriveno oko 200 tijela te dijelovi posmrtnih ostataka još 68 žrtava.

 

Pretpostavlja se da je riječ o žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koje su pripadnici paravojnih postrojbi bosanskih Srba pobili tijekom ljeta 1992. godine.

 

Lokaciju grobnice otkrio je insajder iz vojske Republike Srpske.

 

Nakon provjere i početnih iskapanja, na dubini od deset metara pronađeni su posmrtni ostaci žrtava. Grobnica je primarna, što znači da nije bilo premještanja posmrtnih ostataka. Istražitelji pretpostavljaju da su u nju dovožena tijela nakon likvidacije na drugim lokacijama.

 

Na grobnicu su bagerima naneseni veliki slojevi zemlje. Iskapanja se provode na tri mikrolokacije, a u pripremi su istražni radovi na još dva mjesta. Vjeruje se da bi ova masovna grobnica mogla biti najveća na području Bosanske krajine.

 

Uz posmrtne ostatke žrtava istražitelji su pronašli satove i dijelove novčanica. Zbog nepropusna, glinasta tla sačuvan je i dio tkiva na nekim tijelima. Pronađeni posmrtni ostaci bit će preneseni u Centar za identifikaciju u Sanskom Mostu, gdje će se pokušati obaviti identifikacija.

 

Na lokaciji Jakarina kosa kod Prijedora već je otkrivena sekundarna grobnica s više od 300 posmrtnih ostataka. Pretpostavlja se da su tijela tamo dopremljena s Tomašice nakon što su iskopana bagerima i pritom zdrobljena.

 

S prijedorskoga područja je i više od 200 bošnjačkih i hrvatskih žrtava masakra na Korićanskim stijenama kod planine Vlašić u srednjoj Bosni. Njih su 21. kolovoza 1992. srpski policajci izvukli iz prognaničkoga konvoja, poredali ih uz rub stotinu metara duboke provalije i pucali im u leđa. Potom su na njih bacali bombe i opet pucali kako nitko ne bi preživio. Svi su bili civili. Nekoliko ih je ipak preživjelo i poslije svjedočilo o tome.

 

Prijedor je jedno od najvećih stratišta u BiH nakon Srebrenice. S područja te općine protjerano je oko 50 tisuća stanovnika nesrpske nacionalnosti, ubijeno je oko 5 tisuća ljudi, a na popisu nestalih još je 1200 osoba. U blizini Prijedora bila su tri koncentracijska logora – Omarska, Trnopolje i Keraterm, gdje je bilo više tisuća zatočenih u neljudskim uvjetima. Kada je BBC 1992. otkrio te logore, opisao ih je kao ”šokantne i nečovječne”.

 

Obitelji nestalih vjeruju kako bi se veći dio njihovih posmrtnih ostataka mogao nalaziti u grobnici Tomašici. Iako je ta masovna grobnica u blizini naseljenoga mjesta, trebalo je čekati dulje od dva desetljeća da bi se otkrilo mjesto gdje su njihovi posmrtni ostaci.

Odlazak Jovanke Broz

Autor: / Leave a Comment

U Beogradu je u nedjelju u 89. godini umrla Jovanka Broz, udovica bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Prije dvadesetak dana primljena je u Urgentni centar, u polusvjesnom stanju, dehidrirana i iznemogla. Rođakinje koje su je dovele, kažu da se do zadnjeg trenutka opirala odlasku u bolnicu. Liječnici su je priključili na umjetno disanje, ali su joj ubrzo otkazali bubrezi, a potom je nastupilo pogoršanje i drugih vitalnih organa. Utvrdili su da ima i invazivni rak kože. Umrla je od zastoja rada srca.

 

Strane su agencije vijest o njezinoj smrti objavile uz komentar kako je nakon suprugove smrti bila zaboravljena, ali je za njegova života uživala u razmetanju i glamuru. ”Tri desetljeća bila je prva dama Jugoslavije, ali je ostala zaboravljena i bez države pošto je rat razorio socijalističku federaciju koju je izgradio njen muž Tito”, napisao je Reuters.

 

Rođena je kao Jovanka Budisavljević u mjestu Pećanima kod Korenice u Hrvatskoj, kao drugo dijete u obitelji. Sa 17 godina pristupila je Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). U partizanima je bila medicinska sestra. Godine 1943. ranjena je u nogu i oboljela od tifusa. Iste godine poginuo joj je brat Maksim i umro otac. Iz rata je izašla s dva Ordena za hrabrost.

Strane su agencije vijest o njezinoj smrti objavile uz komentar kako je nakon suprugove smrti bila zaboravljena, ali je za njegova života uživala u razmetanju i glamuru

 

O tome kako je upoznala Tita u optjecaju je nekoliko verzija. Prema jednoj, sreli su se u Bihaću 1942. Prema drugoj, to se dogodilo tijekom njemačkog desanta na Drvar 1944. Postoji i ona Đoke Jovanića, bivšeg šefa Kontraobavještajne službe Jugoslavije (KOS), koji je potvrdio kako su poslije rata na prijedlog ministra policije Aleksandra Rankovića tražili 50 provjerenih djevojaka za rad u Titovu kabinetu. Od njih je Ranković odabrao pet, a Tito se odlučio za Jovanku. Tako je počela raditi u njegovoj blizini. Postala je njegova tajnica.

 

Prvo ”veće približavanje” između njih, kako je nedavno kazala, dogodilo se 1947. kad mu je operiran bruh. ”Ja sam tu bila dosta uz njega i nastojala sam mu olakšati bolesničke dane što sam više mogla”, kazala je i dodala da joj je Tito tada rekao kako osjeća da bi s njom mogao osigurati spokojan i sretan život.

 

Kako god bilo, vjenčali su se u tajnosti u travnju 1952. u Iloku, u vili Dunavki. Administrativni dio vjenčanja obavili su u beogradskoj općini Čukarici. Kumovi su im bili Aleksandar Ranković i Ivan Gošnjak. Titu je to bio treći brak. Njoj je tada bilo 28, a njemu 60 godina. Uskoro se s njim počela pojavljivati u javnosti. Nosila je prepoznatljivu punđu, prilično je polagala na izbor odjeće. Nisu imali djece.

 

Kažu da je brak bez većih trzavica trajao do sredine sedamdesetih. Tada su se njihovim međusobnim odnosima počele baviti i tadašnje državne institucije. Jovanka je navodno počela pokazivati političke ambicije. Željela je određivati tko će raditi u Titovoj blizini, prisluškivala ga je tako da bi malo otvorila vrata kabineta, koja bi on potom s bukom zalupio, a sve koji su joj se protivili proglašavala je špijunima. Iz rezidencije je bila otjerala sve žene, a jedno vrijeme nije bilo ni kuhara.

 

Jugoslavenski obavještajci zabilježili su da je tijekom njihova puta u Indiju jednom generalu rekla kako ona vodi sve državne poslove jer je Tito star. Posebice je bila u ratu s posebnim Titovim savjetnikom za sigurnost Ivanom Miškovićem. Proglašavala ga je hrvatskim nacionalistom, a on je nju pred partijskom komisijom opisao kao ”agresivnu, egoističnu i grubu osobu koja bi mogla biti predradnik u rudnicima dijamanata u Južnoj Africi gdje se bičem šibaju kopači…” Na kraju je sve to postalo predmetom rada jedne komisije, koja je u ožujku 1974. podnijela izvještaj Izvršnom birou Predsjedništva CK SKJ pod naslovom ”Slučaj Jovanke Broz”. Tito je navodno od Miškovića pokušavao saznati ”tko ju je zavrbovao”. Kada je pak njegove suradnike optužila da su krivi za njegovo sve teže zdravstveno stanje, prema zapisniku s jednoga od tih sastanaka, odgovorio joj je kako je ona kriva za to zbog svojih stalnih pritisaka na njega.

 

Sljedeće se godine, 1975., Josip Broz iselio iz njihove zajedničke rezidencije u Užičkoj 15. Zadnji su se put u javnosti pojavili 1977. prilikom susreta s jednom norveškom delegacijom. Tijekom njegova liječenja u Ljubljani nije joj bilo dopušteno posjetiti ga. Na njegovu pokopu 1980. dobila je mjesto koje joj je prema protokolu pripadalo.

 

Potom ju je partijsko vodstvo tri mjeseca nakon Titove smrti iselilo iz Užičke 15. Preselili su je u derutnu vilu Bor. Uzeli su joj svu dokumentaciju koju je imala sa sobom. Bojali su se njezinih memoara koje je stalno najavljivala. Držali su je u izolaciji, u nekoj vrsti kućnog pritvora. Ostala je i bez osobnih dokumenata. Godine 1988. Titova je imovina nacionalizirana. Nudili su joj osobnu mirovinu, ali ju je odbila držeći kako ima pravo na obiteljsku. Zato joj je država svaki mjesec isplaćivala naknadu. Nakon 2000. u tu je vilu uvedeno grijanje. Godine 2009. vraćeni su joj dokumenti.

 

Partijsko vodstvo tri mjeseca nakon Titove smrti iselilo iz Užičke 15. Preselili su je u derutnu vilu Bor. Uzeli su joj svu dokumentaciju koju je imala sa sobom. Bojali su se njezinih memoara koje je stalno najavljivala. Držali su je u izolaciji, u nekoj vrsti kućnog pritvora

 

Pred smrt počela je istupati u javnosti u nekoliko intervjua u kojima se obrušila na bivše Titove suradnike. Stanu Dolanca proglasila je njemačkim špijunom, Nikolu Ljubičića karijeristom kojega je zanimala samo vlast.

 

Kazala je da su nesvrstani bili njezina ideja nastala na putovanju po Indoneziji, gdje su se susreli Tito i Nehru. Stalno su se žalili da su između dva bloka pa im je, kako tvrdi, rekla da prestanu kukati i da naprave tampon između te dvije zone.

 

Kao Titova supruga imala je buran život pun dvorskog sjaja, ali od sredine sedamdesetih i intriga koje je i sama stvarala ratujući s njim osobno, s generalima, obavještajcima i drugim visokim dužnosnicima tadašnje države.

 

Kao njegova udovica bila je izolirana, osiromašena, bez javnog života, oslonjena tek na kontakte s nekoliko prijatelja i osoba s kojima je bila rodbinski povezana. Posljednja želja bila joj je da bude pokopana pokraj Tita.

 

Umrla Titova udovica Jovanka Broz

Autor: / Leave a Comment

Jovanka Broz rođena je 1924. godine u selu Pećanima u Hrvatskoj. Godine 1952. udala se za Tita, s kojim je bila u braku do njegove smrti 1980. Imala je čin potpukovnice JNA, a umrla je u Beogradu u 89. godini, nakon duge i teške bolesti.

 

Jovanka Broz potječe iz obitelji Budisavljević, koja se još u srednjem vijeku preselila s Kosova u Liku i ondje utemeljila naselje Pećane. Jovanka je često isticala da njezina obitelj potječe izravno od loze Nemanjića, a kao svog rođaka spominjala je i Nikolu Teslu. Poslije siromašnog djetinjstva na selu Jovanka na samom početku Drugoga svjetskog rata odlazi u partizane.
Tita je, kako je sama kazivala, sretala nekoliko puta za vrijeme rata, ali uvijek u prolazu. Upoznala ga je u Drvaru prije desanta 1944. godine. ”Za svakog našeg borca bio je doživljaj sresti svoga vrhovnog komandanta, pa i za mene će to uvijek ostati u posebnom sjećanju. Iako tada nisam ni slutila da ću jednog dana postati njegova supruga”, rekla je jednom Jovanka. Tijekom rata ranjena je u nogu, a potom je bolovala i od tifusa. Nakon rata pozvana je u Beograd da u maršalatu bude higijeničarka.

 

Poslije smrti tadašnje Brozove ljubavnice Jovanka je uvijek bila u njegovoj blizini, a radila je kao higijeničarka, bolničarka ili pak njegova tajnica. Njezina najviša kvalifikacija za posao u neposrednoj Titovoj blizini bila je njezina bespogovorna odanost Partiji. Ubrzo su se pojavile priče da Služba sigurnosti nije slučajno odabrala i namjestila Jovanku Titu. Dugo je trajalo dok nije pristala na Titovo udvaranje jer joj je u početku smetala razlika u godinama, a bila je mlada i imala je mnogo udvarača. Ipak, na kraju je popustila, a zaboravila je i razliku u godinama jer je ”Tito bio pun energije”. Vjenčali su se 1952. u Iloku, a kumovi su im bili Aleksandar Ranković i Ivan Gošnjak.

 

Priče iz vremena života s Titom kontradiktorne su i jedni, na primjer Milovan Đilas, tvrdili su da su s Jovankom oko Broza zavladale urednost i savjesnost, što on nije znao odveć poštovati pa bi prema njoj pred drugima bio osoran i ciničan. Drugi tvrde da se prema podčinjenima ponašala prilično naprasito i da je vrlo brzo nakon sklapanja braka s Brozom počela kovati spletke i pokazivati državničke ambicije.

 

Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća odnosi u braku Brozovih postali su tema političkih razgovora i rasprava u državi. Jovanku su optuživali za špijunažu, a ona se branila govoreći da samo štiti Broza. Čak je osnovano i povjerenstvo za ”slučaj drugarice Jovanke”. Službeni pak fotograf bračnog para Broz, Ivo Eterović, drži da je Jovanka bila žrtva ambicija političara koji su htjeli manipulirati ostarjelim Brozom, izravno upirući prstom: ”Glavni krivci za razlaz Tita i Jovanke su onaj prasac Stane Dolanc i general Nikola Ljubičić.” Godine 1975. Tito se odselio iz zajedničke vile u Užičkoj ulici i preselio se u Bijeli dvor. Bila je riječ o rastavi koja nikad nije formalizirana, jugoslavenskoj javnoj tajni.

 

Nakon Titove smrti počela je nova agonija Jovanke Broz, izložene tihom političkom progonu koji je završio kućnim pritvorom. Nekoliko mjeseci poslije Titove smrti, usred noći krajem kolovoza 1980., iseljena je iz rezidencije u Užičkoj 15 u kojoj je živjela. Po tvrdnjama koje su naknadno objavili mediji, nije joj bilo dopušteno ponijeti mnogo toga – tek ponešto od odjeće, posuđa i sitnica. Njezini su odvjetnici poslije tvrdili da joj je oduzeta kompletna arhiva, adresar, telefonski imenik, pa čak i novogodišnje i druge čestitke. Poslije je dobila nešto namještaja, svoju odjeću i dio nakita, ali kako je sama rekla, ”uglavnom bezvrijedne komade”. Iako joj je izolacija nametnuta, poslije se u nju sama povukla i rijetko se pojavljivala u javnosti.

 

Živjela je u skromnim uvjetima, u trošnoj vili na Dedinju u Beogradu, i dugo je bila bez ikakvih osobnih dokumenata. U srpnju 2009. tadašnji ministri unutarnjih poslova i socijalne skrbi Ivica Dačić i Rasim Ljajić predali su Jovanki Broz osobne dokumente, putovnicu i osobnu iskaznicu, koje nije imala gotovo tri desetljeća.

 

Prenosimo s tportala.hr (Ante Srzić)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt