Društvo s organičenom odgovornošću Regionalni centar čistog okoliša Splitsko-dalmatinska županija osnovala je davne dvije hiljade pete, dok je Ivo Sanader još hodao zemljom, s plemenitom idejom da se Lećevici napravi jedno moderno mjesto gdje bi se razumno skrbilo o otpadu. [Read more…]
Uvijek je zabavno kad Zoran Milanović ispadne blesav
Uvijek je zabavno kad Zoran Milanović ispadne blesav, a čini se da ni njemu nije mrsko ispasti blesav jer takve trenutke darežljivo i često dijeli s nama.
Pamteći da je on u lipnju odlučno tvrdio kako je Rusija nepobjediva, kako ruska čizma zauvijek ostaje na mjestu koje je ugazila, ne možemo se ne nasmijati gledajući kako posljednjih dana ruske čizme panično praše put istoka, sve po onoj staroj narodnoj ”bjež’te noge posrat će vas guzica”. [Read more…]
Je li strašnije da je Plenković znao ili da nije imao pojma?
Minulo je deset dana, ali slučaj nas ne prestaje uzbuđivati. Tako je mnogo užasnog i odvratnog i čudnog u pljački Ine da se ne možemo prestati skandalizirati, no dogodilo se ovdje i nešto divno, nešto što vraća vjeru u čovjeka, a prošlo je nezamijećeno, na rubu vidnog polja. [Read more…]
Novac od krađe plina čuvao se za veću političku zvijezdu
Na subotnjoj kavi razgovarali smo o mafijaškom smaknuću na Pagu, snimci nevjerojatnog događaja kad je u bijelu zoru, u šest ujutro, u omiljenoj turističkoj destinaciji, pred gomilom svjedoka koji su izlazili iz noćnih klubova, ubojica sleđa prišao žrtvi i ispalio joj metak u zatiljak. Zar on to nije mogao napraviti diskretnije, tiše, na nekom mračnijem i osamljenijem mjestu bez nadzornih kamera? [Read more…]
Dopalo bi mi se, da se krade od države koju vode lopovi
Jučer je u kafiću opazila da se vrijeme na računu za kavu ne podudara, a i bio joj je sumnjivo pohaban pravokutni papirić koji je konobar ostavio ispod šalice.
“Pogledaj kako se vara država”, kazala je ljutito. “Račun koji je meni donio, prije dva sata je donio nekome drugome. Moramo ovo prijavit.” [Read more…]
Matijanić nam je svjedočio koja je ovo sprdnja od države
Vladimir Matijanić i u smrti je ostao novinar. Čudna me je mješavina žalosti, gorčine, bijesa, divljenja i ponosa preplavila kad sam to shvatio, kad mi je došlo kako je on, koji je razvaljivao afere, poslije svega postao najveća afera.
On koji je neustrašivo razobličavao pokvarenost, lažljivost, pohlepu, oholost, lijenost, jalovost, ravnodušnost, kukavičluk i sve druge nedostatke našega takozvanog sistema, posthumno nam je ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države.
Kao Miljenko Smoje u svojoj zadnjoj fazi, pala mi je na pamet anegdota, kad je u Feralu prvi, puno prije roka, po šoferu slao rukopis, a u isto vrijeme negodovao kako se još mnogo zanimljivog dogodi nakon što on završi posao.
”Ali, ne morate vi odmah u utorak slat”, kazao mu je Predrag Lucić razumno. “Pošaljite nam u četvrtak ili petak.”
”A ne, dico”, odbio je Smoje. “Oću da vi imate moj tekst kad ja umren.”
Jednaku je ustrajnost i radnu etiku imao valjda i Matijanić kad je do zadnjeg detalja zabilježio svoje sporo i bolno umiranje od korone, kad je ostavio snimku svakog sramotnog telefonskog razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima i ostavio da njegova žena završi posao nakon što njega nepomičnog, pokrivenog bijelom plahtom na nosilima iznesu.
“Kako je ovo moćno, kako je ovo genijalno”, ponavljao sam u sebi čitajući dugački, strašni tekst koji je Andrea Topić natipkala shrvana tugom, u njihovom gluhom, praznom podstanarskom stanu.
Blesavo je tako nešto kazati, ali, vjerujte, svaki je novinar u nekom trenutku pomislio kako je to genijalno i moćno. Mi smo novinari nesentimentalan narod i jedino nam je tekst naposljetku važan, da ga urednik na vrijeme ima i kad nas samih nema, kad mi sami probijemo, što se kaže, deadline, a ovaj je tekst bio veličanstven, antologijski, nešto što će se u redakcijama još godinama isticati kao zlatni standard naše struke.
Za priču o vlastitoj smrti Vladimir Matijanić zaslužio je nagradu za životno djelo. Sreo sam ga prije nekoliko mjeseci s Andreom, nakon jedne premijere u kafiću splitskog HNK, dolje u Talogu. Nisam ih prije vidio kao par i baš mi je bilo drago zbog njih, činili su se vrlo sretni.
Zateklo me je kako on, notorna svađalica, otresiti, sitničavi namćor, može biti nježan, kako su se njegove oštre, tvrde crte čudesno omekšavale kada bi nju pogledao. Spomenuo sam mu tekst koji je nedavno bio objavio na Indexu, “Otvoreno pismo Stjepanu Tuđmanu: Otac ti je bio ozbiljan kreten”. Sjećate ga se zacijelo, i vi ste ga čitali i dijelili na WhatsAppu, tekst je bio veliki hit, perfektno napisan, pronicav, duhovit, snažan opis Tuđmanove epohe.
Mnoge je od nas iznenadio. Mnogi su ga od nas čitali ispunjeni zavišću da to sami nisu napisali. Jedan odličan istraživački novinar u pedesetoj se neočekivano ukazao kao još bolji komentator.
Koješta o Vladimiru Matijaniću nismo znali, koješta je krila njegova suhonjava, izmučena, donkihotska pojava. Vrline nam je otkrivao slučajno i nehotice. Recimo, ono o Tuđmanu isprva je bila usputna objava na društvenoj mreži, dvije i po kartice za prijatelje, kao grickalice uz pivo. Autor nije imao ambiciju da ga cijela zemlja pročita kako je on i inače bio suzdržan, snebivljiv.
Nikad se nigdje taj nije gurao, laktovima se borio za svoje mjesto u prvom redu kao ministar obrane na Pelješkom mostu ili pizdio na kraju kolone pred graničnim prijelazom kao ministar branitelja.
Čuli ste napokon one snimke njegovih razgovora s okrutnim i tupim zdravstvenim radnicima, kako je do kraja, usprkos svome sve lošijem stanju, bio strpljiv i tih. Za ono što je smatrao općim interesom žestoko se svađao, ali za sebe nije želio ustati i viknuti.
Ustaški se nakot sad naslađuje njegovom smrću, rugaju se kako ljevičarski novinar nije imao nikoga nazvati da ga pogura u bolnicu. I, naravno, debili opet promašuju bit. Vladimir Matijanić imao je mnogo nas koji smo ga i cijenili i voljeli, koji bismo prevrnuli nebo i zemlju da se on smjesti u bolnicu i dobije najbolju medicinsku skrb, samo da smo znali.
Ali, on nije želio da znamo i zivkamo za njega jer se to njemu gadilo. Cijelog je svog života pisao protiv rodijaka koji mimo službenih kanala zovu na privatne mobitele.
Poslušajte samo kako je on obazriv, s koliko strpljenja i građanske smjernosti razgovara s liječnicima i sestrama koji mu govore nekakav užasni bulšit da piša u lonac, jede slane štapiće i javi se za pet dana.
Na snimkama je ostao zabilježen jedan koji zna da je sistem pokvaren, lažljiv, pohlepan, ohol, lijen, jalov, ravnodušan i kukavan, ali opet on želi vjerovati u njega. Do svojeg zadnjeg daha on želi da ova sprdnja od države uspije, više nego je ijedan ustaški debil to ikada želio.
Mene je to na kraju potreslo više od ičega, sve slabiji glas dobrog i pristojnog Vladimira Matijanića bio mi je zadnji, neoboriv dokaz da smo potpuno izgubljeni. Da nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Matijanić nam je posthumno ostavio najstrašnije svjedočanstvo koja je ovo sprdnja od države. Nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Slavonija danas: ili se propiti ili se odseliti
Konobar je upitao načelnika općine što će popiti, načelnik je kazao da bi konjak. Konobar je odgovorio da nema. Načelnika općine to je ispunilo takvim bijesom da je zatražio knjigu žalbe.
Opis sablažnjivog slučaja, smrtnog grijeha, zvjerskog zločina i teške tragedije da u kafiću nije bilo konjaka sve otad se čuva na šanku kao kakav vrijedni srednjovjekovni misal ili Zlatna bula Bele Četvrtog. [Read more…]
Aleksandra Vučića ponovno su uhvatili s prstima u pekmezu
Skandal je eksplodirao iznenada i niotkud. Nitko ga nije vidio da dolazi. Našega ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana ni u stanju potpune budnosti ne krasi bistrina, a u nedjelju ujutro, kad su ga protresli da mu kažu kako je Milorad Pupovac zvao da bi Aleksandar Vučić želio obići Jasenovac, dobrih je pola sata samo zblanuto treptao. U ministarskoj tikvi sudarala su se pitanja: koji Vučić, zašto Pupovac, kakav Jasenovac, gdje su mu papuče? [Read more…]
Možda je i Bog bio na Ultri
Prijateljici je nedavno izišla knjiga na talijanskom, imala je književnu večer u Rimu i sve je bilo super dok nije shvatila da joj je glupi izdavač zbog nečega, između stotina tisuća rimskih soba u hotelima, pansionima i privatnim apartmanima, unajmio jednu u samostanu časnih sestara. Namrštena časna majka pokazala joj je oskudno namještenu ćeliju, s uskim tvrdim krevetom i raspelom na zidu i upozorila da se samostan zaključava u jedanaest. Tko ne dođe do toga vremena, može spavati na klupi u parku. [Read more…]
Tužan je Kerumov kraj. Na koncu je spao na – influencera
Znamo Ivicu Puljka i njegovu dvojicu zamjenika, u neobičnoj smo zgodi čuli za Luku Baričića, a ostatak od petnaest imena s kandidacijske liste stranke Centar nam je zagonetka. Oni su rezervni ešalon, trećepozivci koje je Puljak okupio nakon što se razišao sa suradnicima s kojima je osnovao Pametno. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
- 6
- …
- 44
- Next Page »