Čemu nas uči sadašnja kriza

Svaka kriza nas nečemu uči. To najčešće ne primjećujemo odmah. Vidimo kasnije. Kad prođe i kad njezine posljedice uspijemo integrirati u naš život i krenuti dalje. Stoga bi se trebalo već sad pitati ne što nam oduzima, nego čemu na uči.

U ovoj krizi već sada primjećujemo koliko je važna naša međusobna solidarnost, povjerenje u stručnost ljudi koji trenutno odlučuju o mjerama zaštite te pomažu nezaštićenima.

Otkrivamo ponovno što zapravo čini društvo društvom te koliko valja cijeniti službe i ljude važne za njegovo funkcioniranje. Naposljetku, i čemu bi zapravo država uopće trebala služiti.

Suočavamo se s vlastitim strahovima, kao i s time koliko se znamo ili ne znamo nositi s traumama.

Svaka trauma, posebice ova kolektivna, okidač je za naše osobne neodrađene traume. Iako nam je sada disciplina nužna i treba stalno na nju upozoravati, valja i razumjeti zašto se pojedinci ponašaju  naizgled nehajno, ili se predaju panici iz nemoći da prihvate stvarnost kakva jest. Jedni su u poricanju stvarnosti, druge ona preplavljuje do gubitka psihološkog tla pod nogama.

U ovoj krizi već sada primjećujemo koliko je važna naša međusobna solidarnost, povjerenje u stručnost ljudi koji trenutno odlučuju o mjerama zaštite te pomažu nezaštićenima. Otkrivamo ponovno što zapravo čini društvo društvom te koliko valja cijeniti službe i ljude važne za njegovo funkcioniranje. Naposljetku, i čemu bi zapravo država uopće trebala služiti

Učimo se i važnosti humora. Toga da sami sebe ne shvaćamo odveć ozbiljno.

Vjernici se suočavaju, htjeli ne htjeli, i s infantilnošću religioznosti, pa se govori ili o nekakvoj Božjoj kazni, priziva Božja zaštita ili šuti iz nemoći proizašle iz ograničene predodžbe o Bogu. Kao da bi Bog bio tko god tko odlučuje o nevoljama, bilo da ih dopušta ili od njih štiti, a ne onaj tko nam pomaže, iz naše vlastite nutrine, da se s njima nosimo u nadi koja gleda onkraj prolaznosti i krhkosti naših ljudskih života.

U ovoj krizi sve naše vrijednosti, i individualne i kolektivne, dovedene su u pitanje.

Koliko god to bilo traumatično, to je i vrlo dobro. Ako smo shvatili da u svakom slučaju, ma koliko to željeli, nema povratka na staro, imamo prigodu raditi na sebi, i kao pojedinci i udruženi kao društvo, te ponovno svjesno odabirati. Ne samo kako ćemo prebroditi krizu, nego i kako ćemo nastaviti živjeti poslije.

Kriza je globalna i cijeli svijet je, premda ju manje-više rješava lokalno, pred tim izazovom.

Postajemo svjesni koliko smo međusobno međuovisni, koliko su, izuzev one zajedničke, ljudskoj vrsti, nevažne sve druge naše različite pripadnosti: rodne, rasne, nacionalne, religijske. Postajemo svjesni što je doista važno u životu i do koje mjere nas politički i tržišni sustavi drže u hipnozi, u globalnoj ovisnosti o određenoj slici svijeta da bi o njoj postali ovisnima. Kriza je poziv na buđenje, poziv na radikalnu promjenu.

Nadam se da ćemo početi shvaćati da kroz takve goleme krize mnogi narodi već desetljećima prolaze u ratovima, sušama, siromaštvu, migracijama te da smo mi, većina bijelaca, sve do nedavno bili razmažena derišta kojih se neodgovorno tiče isključivo vlastiti komfor i vlastita nelagoda te slijepi da mnogo, mnogo više nego od ovog virusa, ljudi umiru ili silno trpe od posljedica naših aktivnosti i naše pohlepe za tzv. napretkom.

Nadam se da počinjemo shvaćati koliko su destruktivni razmjeri našega osjećaja superiornosti nad drugima, nad prirodom i nad planetom Zemljom.

Taj osjećaj nas je, zapravo, doveo u poricanje opasnosti te posve nespremne, i doveo u ovu krizu. A protiv nje se borimo istim onim sredstvima ograničavanja i nametanja koji su nas doveli do osjećaja superiornosti.

Ovoga puta neuspješno.

Naime, virus biva pobijeđen imunitetom ljudskog tijela, a ne kakvim lijekom. Kao što se i Zemlja brani svoj autoimuni sustav što ga mi narušavamo.

Kada se pojavi cjepivo, ono neće vratiti izgubljene živote i narušeno zdravlje niti poboljšati naš imunitet. Njime će mali broj ljudi opet okretati gomilu novca i ono neće pomoći kad se pojavi kakav nov virus ili ekološka katastrofa. A pojavljivat će se. Sve dok budemo nasilno intervenirali u ravnotežu u prirodi.

Ono čega se vjerojatno moramo pribojavati jest da ćemo, kad kriza mine, uglavnom, biti zabavljeni njezinim posljedicama koje će biti teške, ako ne i teže od nje same, zaboraviti čemu nas je učila.

Koliko god to bilo traumatično, to je i vrlo dobro. Ako smo shvatili da u svakom slučaju, ma koliko to željeli, nema povratka na staro, imamo prigodu raditi na sebi, i kao pojedinci i udruženi kao društvo, te ponovno svjesno odabirati. Ne samo kako ćemo prebroditi krizu, nego i kako ćemo nastaviti živjeti poslije

U želji da povratimo staro, pribojavati se da ćemo zaboraviti ostati budnima.

Kriza je golema opasnost, ali i rasadište mogućnosti i novih prigoda za raskrinkavanje i nadilaženje opasnosti. Za odgovornost.

Želja ljudi da se vrate na stari stil života samo da ne moraju misliti, nužnost političkih i ekonomskih sustava za samoodržanjem, nova ekonomska kriza ,neće li to proizvesti nove vođe, ”spasitelje”, diktature, neetičnu znanost, ograničavanje slobode kretanja, još oštrije isključivanje onih drugih i novo istrebljenje živih bića, primoravanje na samodostatnost, prestrukturiranje središta moći i bogatstva, još veći ponor između siromašnih i bogatih te sve dublje potonuće u novi krug ropstva i otuđenja u post koronarnom svijetu?

Ne bi li nas ova kriza mogla naučiti udruživanju, solidarnosti na globalnoj razini te, pod cijenu gubitka iluzija, odustajanju od nasilja nad ma kojom skupinom ljudi, živim bićem ili samom Zemljom? Ne potiče li nas da se pitamo tko smo zapravo individualno i globalno kao ljudska vrsta?

Hoćemo li se i dalje baviti simptomima i njihovu suzbijanju a ne uzrocima?

To ovisi o našoj današnjoj budnosti. Poslije će biti možda opet prekasno.

Odveć kasno i za naraštaje poslije nas.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Uz Svjetskoga dana molitve za mir
• Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
• Borba pape Franje za nasljeđe Drugoga vatikanskoga koncila
• O povjerenju u rast
• O preuranjenom sudu
• Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
• Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
• Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
• Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
• Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”

» Svi tekstovi ovog autora