Drago Pilsel
Posrećilo mi se da sam tjedan u kojem sam obilježio 60 godina života i 40 godina aktivnog novinarenja okončao boravkom u Sarajevu kamo sam s Claudijom pošao da sudjelujemo na jednoj konferenciji o miru i stabilnosti na jugoistoku Europe (”Demokratska tranzicija i multietničnost – Mogućnosti i izazovi”).
U subotu navečer, premoren i sretan, jer sam uspio pojasniti sudionicima Konferencije što se zaista događa u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i kakva je međureligijska situacija u regiji, jer sam zagrlio voljene mi ljude i dugogodišnje prijatelje (Olju, Vanju, Aidu, Ahmeda…), jer sam, svodeči račune, komemorirao i one tri i kusur godine koje sam proživio u Sarajevu od ljeta 1996. do jeseni 1999. i jer sam lagan kao pero došao natrag u hotel nakon šetnje Baščaršijom, prije nego što sam ugasio svjetlo i tonuo u san čitao sam odlomak poslanice apostola Pavla Galaćanima (Gal 4-6) i shvatio, to jest prihvatio nešto što mi se dugo mota po glavi: pitanje odnosa moje slobode i ljudi s kojima živim odnosno onih kojima sam upućen ili poslan.
Šezdesetu sam zaokružio i smatram se slobodnim, pokušavao sam i pokušavam kao novinar vježbati slobodu, neću i ne želim izdati poziv da živim slobodno. Ali, sâm čovjek, ja kao čovjek, ne može/ne mogu izdržati sam samcat teret slobode; ne možemo opstati u slobodi sami: potrebno mi je/nam je zajedništvo slobodnih.
Živimo u svijetu koji sve više postaje atomiziran, razjedinjen, sebičan. Ljudi se zatvaraju u sebe, nitko ne želi da mu se ometa privatni život.
Zajedništvo se gubi, jurimo k neobuzdanoj sebičnosti, brzo bacamo anateme, što je znak ropstva vlastitom ja. Ajoj, ljudi, ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zavidimo jedni drugima, ne lažimo, ne podmećimo, ne manipulirajmo!
Valjalo bi da nosimo breme drugih. Ali ovaj nam se tako jednostavan zakon čini preteškim pa si izmišljamo druge zakone, neke naše duhovne putove, okrećemo se od bitnog. Padamo u blato, naime, u blato oholosti.
Šezdeset mi je godina. Projurilo je? Ne, baš, intenzivno sam živio, katkad previše napeto, i mori me misao da se često uhvatim u mislima kako bih se trebao pogledati u ogledalo i kazati si: Koliko puta ti se događa da vrijeme razbacuješ, kao da je beskrajno? Ugradi se, čovječe, ti, novinaru, ti, teologu, u bolji, artikuliraniji svijet.
Kažeš da si kršćanin? Pa pozvan si na izgradnju dobra, svojim postojanjem, riječju i djelom. I neka ti riječ bude da – da, ne – ne.
Jedinstvo i zajedništvo slobodnih. Eh, da. Nastojanje oko jedinstva moralo bi nam postati tako po sebi samorazumljivo, kao što je činjenica da smo Bog i mi jedno, odnosno mi jedno u Bogu. Znam da Bogu nisam blizak po naciji u kojoj sam rođen, ili po konfesiji, već po Duhu od kojega živim.
Riječ je o dubljem razumijevanju temeljnih pobuda Božjih postupaka. Poznavanje pak Boga, njegove volje, je dar, moja vjera je dar, nagrada za povjerenje, rekao bih, a povjerenje pokušavam steći molitvom, tim mojim sitnim riječima kada me nešto iznenadi, raduje ili zaprepasti, kada me prijateljica ili prijatelj povrijede, ostave bez teksta, ili kada si kažem: Ok, stari, ideš u san, predaj se, budi svjestan da je sav tvoj život na Božjem dlanu.
Zaista, čemu ta moja sloboda ako nemam oko sebe ljude koji tragaju za zajedništvo slobodnih? Koliko bih volio da me se razumije jer ja se trudim razumjeti apostola Pavla: ”Uistinu, niti je što obrezanje, niti neobrezanje, nego – novo stvorenje” (Gal 6, 11-18). Što? Da, živimo li Duhom, slobodni u zajedništvu, sporedni postaju i porijeklo i konfesija.
Drugim riječima, plemenita smo porijekla, stvoreni od Boga u Kristu, za dobra djela, jer sloboda ne može nego se očitovati u dobromu, inače je ropstvo. Grijeh, negacija tuđeg humaniteta, nepriznavanje žrtve i nepravde, sve je to oblik ropstva.
Svjestan sam da moje riječi ne izlaze često najprije iz srca nego iz raspoloženja, makar se jako trudim da ove kolumne budu iskaz mog srca, i neke moje kritičnosti, ali ne po površnim mjerilima ovoga svijeta i lošeg novinarstva. I zato vas molim za oprost i za razumijevanje mojih slabosti.
Imao sam sinoć negativno iskustvo s osobom koja je izabrala otužnost i snuždenost. Može li se radost zapovjediti? A nada? A ufanje? Povjerenje?
Ja mogu samo pokušati uprijeti prstom u razlog moje nade: to su ljudi koji me vole, oni koji su mi darovani da ih volim i prigrlim; radost je naša u Gospodinu!
Šezdeset mi je godina, 40 pak (premda nešto više od toga, skoro pa 43 jer sam počeo sa 17, 1979.) djelujem kao novinar. Jesam li doživio radost kad ne više ja, nego drugi raspolaže mojim vlasništvom (Isus, supruga, kolega, prijatelj…?), mojim odnosima, mojim vremenom?
Vjerovati da je Bog prisutan u vama koji ovo čitate, makar se sa mnom i ne slagali, u ovom svijetu kojeg toliko ranjavamo, to je kršćanstvo, to je islam i to je židovstvo…
I nema ni jednog životnog doba: ni kada sam bio dijete ili mlad, ni kada sam studirao, ni kada sam vjerovao da ću biti fratar, ni kada sam mislio da sam spreman za brak, ni kada sam ulazio u kojekakve organizacije, polemike i projekte, u kojem bih bio slobodan od neprilike da tražim razumijevanje jer mi nedostaje mudrost i jer ju ne znam izmoliti.
Znam da će i sada mnogi posegnuti za poznate vatre: ogovore, laži, blaćenja, osude… Ali svladati te opačine i tražiti smirenje htio bih da bude moj doprinos miru.
Nudim li alternativu? Ja, koji nisam bez krivice? Vjeruje li se mojoj namjeri da budem pošten i otvoren, makar ponekad bio strog?
Primio sam nešto jako veliko i želim to dijeliti s vama. Odlučno, predano i po mogućnosti nesebično. Jedan je starac rekao: Pa bio naš dar kao kap vode na vrelom kamenu, i to se računa.
Molio bih vas, za kraj, da pamtite i ova moja najneznatnija djela, ove kolumne. Jer ne želim da itko propadne. Pod pretpostavkom da je ova moja molba i želja u skladu s vašom i Božjom voljom.
Što god da kažem ili napišem, bez ljudi, bez zajedništva slobodnih, ostaje bez značenja.
To ne bi trebalo biti i ostati tako.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
- Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (1)
- Zbližavam(o) ljude koji žele i znaju raditi za bolje društvo
- Jedan meni dosta važan tekst koji će mali broj ljudi čitati
- Oduprimo se kulturi ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba
- Nakon godinu dana učenja spremamo Ekumenu za veliki ispit
- NE ustašama! Imperativ je da budemo čestiti spram prošlosti
- Nemojmo biti ili postati zarobljenici straha
