Jadranka Brnčić
Kada je riječi o područjima u kojima kršćani artikuliraju vlastitu vjeru, liturgijsko/sakramentalno i moralno područje zacijelo nisu jedina. Ni dostatna. Čovjek vjere, ukoliko pristaje živjeti u svom vremenu i unutar društva u kojem se zatekao, pozvan je nastojati oko razumijevanja vjere kako unutar vlastite tradicije i njezina razvoja, tako i unutar ljudske događajne i intelektualne povijesti.
Jednako tako, čovjek vjere, ukoliko vjeru razumije i živi kao najdublji i najvažniji izraz vlastita bića, nužno potrebuje tišine i meditacije za osobno iskustvo božanskoga.
Dakle, za život vjere nužna su barem četiri krila tetraptiha: liturgija, ćudoređe, teologija i kontemplacija.
Bez jednoga od ovih krila vjerski život u opasnosti je da bude krnj ili postane neuravnoteženim.
Jednako tako ukoliko naglasak biva stavljen na tek neke od njih: sakramentalni život biva u opasnosti postati samom sebi svrha, ćudoredan život izložen je zamkama skrupuloznosti i hipokrizije, teološki može zaći u područje spekulacije ili apologije, a sklonost kontemplaciji može kadikad udaljiti od zajednice.
Tradicionalna definicija teologije u sebi skriva opasnost da teologiju svede na službenicu crkvenom učiteljstvu i puku apologiju, a zapostavi drugu njezinu bitnu dimenziju važnu za naše vrijeme što ju je Drugi vatikanski koncil definirao sintagmom: ”čitanje znakova vremena”
Zajednica, najčešće animirana i vođena članovima crkvene hijerarhije, odgovorna je za ravnotežu unutar složenog poliptiha vjerskoga života. To je posebice važno za ovo naše vrijeme kada je čovjek vjere suočen s globalizacijskim procesima, promjenama paradigmi i primoran živjeti u pluralističkom društvu i u svijetu na rubu rasapa pa su mu trajno iznova potrebni novi orijentiri i podsjećanje na rodno mjesto kršćanstva.
Definirati teologiju kao nauk o Bogu i o odnosima Boga, čovjeka i svijeta na temeljima objave nije dostatno. Tim više ako se pritom zapostavi činjenica da je i sama objava podložna različitim interpretacijama te da je upravo hermeneutički pluralizam izazov teološkom mišljenju i tvori njegovo bogatstvo.
Tradicionalna definicija teologije, naime, u sebi skriva opasnost da teologiju svede na službenicu crkvenom učiteljstvu i puku apologiju, a zapostavi drugu njezinu bitnu dimenziju važnu za naše vrijeme što ju je Drugi vatikanski koncil definirao sintagmom: ”čitanje znakova vremena”.
Teologija bi, dakle, trebala ponajprije biti uposlena oko promišljanja očitovanja vjere u kontekstu sadašnjega društva i izazova našega vremena. I to ne unutar vlastite samodostatnosti ili podložnosti crkvenom učiteljstvu, nego u dijalogu kako s učiteljstvom, tako i s društvom i svijetom.
Kroz povijest kršćanstva učiteljstvo i teologija, izuzev u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog koncila, trajno su bile u antagonističkoj napetosti, a teologija najčešće zatvorena u akademskim krugovima ili uposlena u službi ne reforme, nego restauracije Crkve, pa samim tim u antagonističkom odnosu prema svijetu kojega je osuđivala zbog sekularizma, relativizma i individualizma, a nije poticala na odgovornost, solidarnost i borbu za pravedniji svijet.
Prigodom teološkog susreta održanoga na Papinskom teološkom fakultetu Južne Italije u Napulju pod naslovom ”Teologija Papinskom teološkom fakultetu Južne Italije Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana” papa Franjo je 21. lipnja održao dug govor, pravu pouku o teološkom radu. Taj je govor nesumnjivo po važnosti usporediv s govorom pape Benedikta XVI. 2006. u Regensburgu, ali je sasvim različit kako u formi tako i u pristupu, manje dogmatskom i u tijesnoj vezi s realnošću.
Teologija bi, dakle, trebala ponajprije biti uposlena oko promišljanja očitovanja vjere u kontekstu sadašnjega društva i izazova našega vremena. I to ne unutar vlastite samodostatnosti ili podložnosti crkvenom učiteljstvu, nego u dijalogu kako s učiteljstvom, tako i s društvom i svijetom
Papa Franjo u svom govoru naglašava: teološku slobodu, propitivanje tradicije, dijalog i u postavljanju problema i u traženju rješenja, interdisciplinarnost, umreženost crkvenih i sekularnih institucija, okrenutost stvarnosti, prihvaćanju različitosti, zalaganje za miran suživot među osobama različitih religijā i kulturā, opetovano vraćanje rodnom mjestu kršćanstva – milosrđu. To su kriteriji koji trebaju nadahnjivati ”obnovljenu teologiju Crkve kako bi ljudi u njoj mogli na vlastitom, razumljivom jeziku čuti odgovore u svojim traženjima punine života”.
Dijalog se uspostavlja potičući na teološkim fakultetima i crkvenim sveučilištima studije drugih jezikā i kulturā, posebice kako bi se poduprlo poznavanje i dijalog sa židovstvom i islamom, shvaćajući zajedničke korijene i razlike, te tako pridonijelo izgradnji društva koje cijeni različitosti i podupire poštovanje, bratstvo i miran suživot – rekao je Papa.
Za teologiju prihvata potrebni su teolozi koji znaju raditi zajedno, u interdisciplinarnom obliku, duboko crkveno ukorijenjeni, ali istodobno otvoreni neiscrpnim novostima Duha; teolozi koji izbjegavaju natjecateljske i zasljepljujuće logike koje često postoje i u našim ustanovama – primijetio je papa Franjo.
Važno je da teolozi budu muškarci i žene samilosti, dirnuti potlačenim životom mnogih, dirnuti suvremenim ropstvima, društvenim problemima, nasiljem, ratovima i golemim nepravdama kojima su podvrgnuti brojni siromasi koji žive na obalama ovoga našeg ”zajedničkog mora”.
Bez zajedništva i milosrđa, stalno poduprtih molitvom, osim duše, teologija gubi inteligenciju i sposobnost za kršćansko tumačenje stvarnosti.
Papa je podsjetio također i na važnost ponovnoga razmatranja tradicije, kazao je da je korijen taj koji daje život, a ne neki muzej. Stoga je potrebna teološka sloboda jer se bez mogućnosti za ispitivanjem novih putova, ne ostavlja prostor za novost Duha Uskrsloga.
Papa Franjo u svom govoru u Napulju naglašava: teološku slobodu, propitivanje tradicije, dijalog i u postavljanju problema i u traženju rješenja, interdisciplinarnost, umreženost crkvenih i sekularnih institucija, okrenutost stvarnosti, prihvaćanju različitosti, zalaganje za miran suživot među osobama različitih religijā i kulturā, opetovano vraćanje rodnom mjestu kršćanstva – milosrđu. To su kriteriji koji trebaju nadahnjivati ”obnovljenu teologiju Crkve kako bi ljudi u njoj mogli na vlastitom, razumljivom jeziku čuti odgovore u svojim traženjima punine života”
”Kerigma, dijalog, razlučivanje, suradnja, umrežavanje – dodao bih i parrhēsia koja je spomenuta kao kriterij, a to je sposobnost biti na granici, zajedno s hypomoné, toleriranjem, biti u granicama kako bi se išlo naprijed – to su elementi i kriteriji koji prenose način na koji je Isus živio i naviještao Evanđelje i na koji ga i danas mogu prenositi njegovi učenici.”
Crkva u Hrvatskoj nema zapravo vlastite izgrađene javnosti, prostora otvorenoga razmjenjivanja teoloških promišljanja, kritičnosti i samokritičnosti, dekonstrukcije normativa, prizivanje važnih autora teološke tzv. postmodernističke misli i njezina pluralizma, povratak rodnom mjestu kršćanstva u specifičnoj situaciji našega tranzicijskog društva, pa ni pozivanje na ekspanziju iz gravitacijskih središta u aktivistički angažman.
Naravno, jest u nas teologa kadrih za ono na što papa Franjo potiče u svom govoru u Napolju, pojedinaca koji pišu knjige i članke, organiziraju tribine, razgovaraju po hodnicima teoloških fakulteta. Oni kritiziraju neuralgične točke Crkve u Hrvatskoj (političko ideologizirano kršćanstvo, identitarnu politiku kolektivnoga ”mi”), propituju teologiju tijela i izvlače ga iz getoizirana područja morala te uvode u široko područje etike i pitanja ljudskih prava, nastoje oko kršćanskoga i međureligijskog dijaloga kao svojevrsnoj duhovnoj ”alternativnoj globalizaciji”, pronalaze i nastoje aktivirati društveno ozdraviteljski potencijala religijskog, nastoje pridonijeti razvoju kontekstualne teologije iz središta teološke misli, odnosno iz teologije križa za kakvu su siromašni, migranti, marginalizirani i diskriminirani znak Božjega siromaštva (odreknuća od moći) i Božje prisutnosti među ljudima (u siromašnome Isusu Kristu).
Jest pojedinaca koji teologiju čitaju iz pozicije žena, LGBT osoba, izbjeglica, žrtava, onih drugih, različitih od našega ”mi”. S pozicije u kojoj je i danas Isus još uvijek raspet na križu.
Takvi pojedinci su, međutim, u Crkvi u Hrvatskoj najčešće potisnuti na marginu, kritizirani, nisu međusobno povezani te teško dobivaju glas unutar crkvene javnosti. Tim je važnije pozdraviti inicijativu biskupa Mate Uzinića.
Ove godine, naime, Dubrovačka biskupija od 15. do 19. srpnja, pokreće Ljetnu školu teologije u Dubrovniku pod naslovom ”Teologija u pluralnom društvu” za studente treće, četvrte i pete godine studija teologije.
Organizatori Ljetne škole teologije u Dubrovniku obrazlažu: ”Uvidjevši da se naša teologija i Crkva nalazi pred izazovom sve veće pluralizacije suvremenoga svijeta, kao i da ta pluralizacija na mnogim razinama predstavlja izazov na koji Crkva i teologija moraju odgovoriti u svjetlu evanđelja, odlučili smo se organizirati ovu Ljetnu školu teologije kako bi mladi studenti i bogoslovi dobili priliku intenzivno promišljati o svim dimenzijama crkvenoga, vjerničkoga i teološkoga govora u suvremenim društvima”
Organizatori obrazlažu: ”Uvidjevši da se naša teologija i Crkva nalazi pred izazovom sve veće pluralizacije suvremenoga svijeta, kao i da ta pluralizacija na mnogim razinama predstavlja izazov na koji Crkva i teologija moraju odgovoriti u svjetlu evanđelja, odlučili smo se organizirati ovu Ljetnu školu teologije kako bi mladi studenti i bogoslovi dobili priliku intenzivno promišljati o svim dimenzijama crkvenoga, vjerničkoga i teološkoga govora u suvremenim društvima”.
U radu ove škole sudjelovat će četiri predavača: Carmelo Dotolo, dekan Fakulteta misiologije Papinskoga sveučilišta Urbaniana; Pantelis Kalaitzidis, ravnatelj Volos Academy for Theological Studies; Tina Beattie, profesorica Katoličkih studija na Sveučilištu Roehampton u Londonu te Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.
U jučerašnjem intervjuu što ga je biskup Uzinić dao za Večernji list čitamo o razlozima organiziranja škole:
”Tu potrebu osjećamo tim više što živimo u pluralnom društvu u kojemu je kršćanska ponuda postala tek jedna od ponuda. Živimo, naime u svijetu slobodnih i autonomnih pojedinaca koji iz svoje slobode traže odgovore na pitanja smisla života i pitanja koja ih tište, a danas je zbog toga puno izazovnije navijestiti kršćansku poruku nego u vremenima kada im se ta poruka nudila kao jedina. Da bismo danas mogli ponuditi kršćansku poruku, moramo za to biti osposobljeni.
Pluralno društvo nije naš neprijatelj, nego je za nas u Crkvi izazov, obogaćenje, znak vremena, koji nas potiče da mu u svjetlu evanđelja ponudimo svoj kršćanski odgovor. Zato smo kao temu ovogodišnje škole izabrali: ‘Teologija u pluralnom društvu’.
Školu možemo promatrati kao jedan oblik priprave na pluralno društvo, a što smatramo izuzetno važnim jer se nalazimo na prostorima koji se tek pluraliziraju. Želja nam je unutar toga progovoriti o ulozi teologije, Crkve i vjernika.
Uvjereni smo da teologija ima autentični, proročki glas u takvome okruženju, a također smo svjesni da takva situacija za samu Crkvu predstavlja veliki izazov u njezinoj temeljnoj zadaći naviještanja Evanđelja. Uz ulogu Crkve, vjernika i teologije u pluralnome društvu, posebnu pozornost želimo svratiti i na unutarnju raznolikost našega kršćanskoga svijeta, ali i same Katoličke crkve i njezine teologije.
Živimo u svijetu u kojemu je nemoguće ignorirati i ne čuti drugačije glasove. Neke stvari neće prestati postojati ako se mi za njih ne zanimamo i o njima ne govorimo, dapače, prije ili kasnije mogu postati problem i za nas i za Crkvu. Zato mi o tome želimo progovoriti već sada. I ne treba se bojati drugačijih glasova, glasova koji propituju uvriježene stavove. Oni nas potiču da bolje promislimo vlastite stavove.”
Biskup Uzinić kaže: ”Živimo u svijetu u kojemu je nemoguće ignorirati i ne čuti drugačije glasove. Neke stvari neće prestati postojati ako se mi za njih ne zanimamo i o njima ne govorimo, dapače, prije ili kasnije mogu postati problem i za nas i za Crkvu…”
Govor pape Franje u Napulju svakako je potvrda da je Ljetna škola teologije u Dubrovniku na dobrom putu. Papa poziva teologiju da pođe na ”periferije mišljenja”. Ovo znači – kaže biskup Uzinić – da se teologija treba suočiti i s krizom svojeg govora i svoje poruke u suvremenom svijetu. A ta je kriza velika.
Potom biskup Uzinić nastavlja:
”Teologija je danas uvelike postala nevažna, a u tome ne vidim krizu odnosa društva prema teologiji nego krizu samoga govora o Bogu. Često za loše vjersko stanje optužujemo suvremeni svijet. Ali nije krivnja suvremenog svijeta što ne prepoznaje našu kršćansku poruku i njezinu vrijednost. Mi smo odgovorni što mu tu poruku nismo u stanju prenijeti na način koji on razumije. A to je prije svega zadaća teologa i teologije koja bi, umjesto da se drži ustaljenog i prokušanog naučavanja, trebala riskirati, pa i eksperimentirati, odnosno pronalaziti uvijek nove putove, crpeći ih, dakako, iz vrela bogate Objave i Tradicije na koje se naslanja.
Čemu služe teolozi, ako im je zadaća samo ponavljati ono što govori crkveno učiteljstvo?”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
- Valja se zaštititi od utjecaja kaotičnog
- Papa Franjo protiv iluzije ”povratka u normalnost”
- Uz Svjetskoga dana molitve za mir
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
Za naše tradicionalne vjernike je ovakav govor razuma – da kršćanstvo nije jedino što se nudi – potpuno neprihvatljiv, budući da je, po njima, kršćanstvo bilo itekako “jedino pravo” u sklopu dojučerašnjega predkoncilskog govora. Zato nije čudno da pojedini naši klerici (klerikalci) mole da papu Franju bogo što prije uzme sa ovoga svijeta, da bi se izabrao neki pravi i povoljniji – za katoličke Hrvatine. Na vlastite sam uši čuo u vezi Stepinca-ne-još sveca, da je redovnica izrazila želju da svećenici mole “na tu nakanu”, tj. da Francek što prije umre. Eto ti kršćansko-katoličkog apsurda. Nema puno razuma kod hrvatskih teologa. Oni uglavnom dogmatski brane dogme koje je već izreklo učiteljstvo, a oni rijetki koji znanstveno prilaze Bibliji, povijesti i drugim vjerama, pa i “vražejm” sekulaziranom i globaliziranom svijetu sa puno različith vjera i kultura – uglavnom su odbačeni kao onih koji “nisu na liniji i koji ruše (dosadašnju) vjeru, npr dr Vjekoslav Bajsić. I neka im ruše.