autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom

Autor: Josip Kregar / 06.08.2020. 1 Comment

josip-kregarMožda još ima preživjelih koji se sjećaju Univerzijade u Zagrebu. Od jednog prosječnog sportskog natjecanja, umješne vođe i lukavi političari, zamislili su i napravili prvorazredni događaj, izvlačili novac iz federalnih fondova, obnovili Zagreb, i napravili priredbu u kojoj je sport samo bio nužan i glavni, ali ne i jedini sastojak. Grad je živnuo. (Uzgred, takvima bi trebalo dati obnovu Zagreba danas i imitirati tadašnju organizaciju!)

Bageri su izrovali tadašnji Trg Republike, stotine kamiona dovozile su šljunak, radnici s plavim kapama sjedili su u sjeni, ponešto radili. To je bio zvjezdani trenutak za planere i urbaniste. Od bezličnog parkirališta i vječitog prometnog milicajca Mehe koji je s postolja neke automobile slao u Gajevu, druge u Ilicu, trebalo je stvoriti velegradski razigrani trg na nekoliko ploča, i napraviti da trg ne bude samo tramvajska stanica.

I danas se sjećam, zapravo sjajnih zamisli.

No sve je planirano palo u vodu radi trivijalne stvari. Na istočnom dijelu trga iskopana je neka kamena kocka u blatnjavoj bari. Novine su razvile priču da je tu bio izvor na koji je izvjesna Manda dolazila po vodu. Nije baš bilo jasno kada je to bilo, kakav je bio status i životna priča te Mande, ali priča je od nje stvorila ženu koja je dala ime gradu (”Zagrabi, Mando, zagrabi!”).

Osjećaj neizvjesnosti, i to novih neizvjesnosti, procesa i promjena koje ne razumijemo i za koje nismo stvorili običaje i navike, koje nas umiruju, za koje nemamo utjehe u vjeri i vrijednostima, nemamo znanja i ne znamo kako se nositi s novim pojavama

Ta priča ima evidentne logičke nedostatke, vjerojatno nije bilo Mande, izgleda da je tamo bio potok, a ne izvor, svjedoka baš i nema, dokumenti su oskudni. Sve je to sporedno.

Ne stotine već tisuće ljudi hodočastile su na trg, gledale, držeći djecu za ruku, tu žućkasto sivo smeđu kocku poroznog kamena. Nije bilo nikakvog izvora. Nije bilo Mande ni njenog duha. Bio je to mračni komunizam pa su se ljudi diskretno križali. Crkva nije imala stav.

Ja sam gledao s nebodera preko ramena pola razreda neke škole (ona polovica koja je markirala) i nisam vidio zapravo ništa. Raskopani šljunak i nekakav kamen.

No ljudi su dolazili, a službena glasila Socijalističkog Saveza ponavljala su legendu o Mandi, koja je vjerojatno danas pitanje na ispitu za turističkog vodiča. Samozvani povjesničari u pismima čitatelja dodavali su detalje i dokaze. To je, u nekom vrlo pozitivnom smislu, bila socijalna panika. I što sad?

Općinski i gradski komitet analizirali su pojavu, zabrinuti da iza svega ne stoji klerofašizam. Financijaši su tražili da se radovi nastave. Javnost je otvoreno očekivala čuda (Gospa na Univerzijadi?).

Stvar je razriješena trivijalno, a neko je na tome i malo zaradio. Preko noći arhitekti su smislili zdenac, kamene stepenice na kojima će sjediti obožavatelji i gdje će se odigravati kulturni događaji.

Sada imamo zdenac Manduševac. Nitko više ne zna zašto je to zdenac, zašto se u njega baca sitniš, zašto se u njega bacaju pijani maturanti, zašto se peru beskućnici.

Sve u svemu od mjesta obožavanja i očekivanja to je običan vodoskok, nelogično smješten, mjesto kojeg prolaznici uopće ni ne zamjećuju.

Nepretvaranje nečeg svetog u obično u Hrvatskoj je rijetko. Obično je obratno. Sitne i obične stvari dobiju neko simbolično i mistično značenje. Klikće se ”Dinamo svetinja”, govori se o čudesnim pobjedama, a nekad i sinje kukavice, čak zločinci dobiju orden.

Recimo, razbijeni vodotoranj postaje simbol stradanja i želje za mirom. Sveti Otac mirno trpi takve blasfemije, tradicija Crkve je stvaranje mitova i vjera u čudesa, pa je bolje ne otvarati delikatna pitanja.

Jesu li Turci pod Sinjem nastradali od proljeva (doista vulgarno) ili je tu pomogao božanski zagovor, toliko jak da se i danas po takvu pomoć dolazi pješke, čak i bez cipela, da se ljube ili dotiču prsti skulptura u crkvama ili u splitskom parku. Na Stradunu pijani bosi mladići i djevojke skaču na kamen koji viri iz zida crkve, šire ruke i privijaju se, praveći se da će time postati sretni. Na kraju padnu.

Takvi mitovi nisu religija. Štoviše, obiluju stavovima koji poriču priznate religije, ali se dobro uklope u mistiku koja prati religiju. Nisam bio ponesen nego zgađen i šokiran, puzanjem vjernika po crkvi u Trebinju. Krajnje nehigijenski.

No ljubljenje svetih totema nije posebno stvar pravoslavlja. Dobar katolik klanjat će se ostacima jednog sveca vrlo niskog rasta, ljubiti raspelo ili na koljenima puzati po izlječenje ili smirenje. Krajnje nehigijenski.

Svatko tko je čitao ”Zlatnu granu” Georgea Frazera ili ”Elementarne forme religijskog života” dobro zna koliko nevjerojatnih tvrdnji ima u svakom proglašenju vjere, u stvar ili događaj predstavljen svetim.

Ne dirajte svetinje! Emocije su snažne, heretici se proklinju i spaljuju, u novije vrijeme zasipaju govorima mržnje na Facebooku.

Sasvim je jasno da osnovno pitanje nije što je istina. Za vjerovanje u nestvarno i kontrafaktično potrebna je čvrsta vjera, duboka potreba za sigurnošću. Sidro u tmurnim vremenima i društvenim olujama. Što je život složeniji, što su promjene brže, to je potreba za sigurnošću veća.

Osjećaj neizvjesnosti, i to novih neizvjesnosti, procesa i promjena koje ne razumijemo i za koje nismo stvorili običaje i navike, koje nas umiruju, za koje nemamo utjehe u vjeri i vrijednostima, nemamo znanja i ne znamo kako se nositi s novim pojavama.

Možda još ima preživjelih koji se sjećaju Univerzijade u Zagrebu. Od jednog prosječnog sportskog natjecanja, umješne vođe i lukavi političari, zamislili su i napravili prvorazredni događaj, izvlačili novac iz federalnih fondova, obnovili Zagreb, i napravili priredbu u kojoj je sport samo bio nužan i glavni, ali ne i jedini sastojak. Grad je živnuo. (Uzgred, takvima bi trebalo dati obnovu Zagreba danas i imitirati tadašnju organizaciju!)

Bitno pitanje je postojanje, uvjetno rečeno, psihološke potrebe za sigurnošću. Izvor te potrebe sve je manje materijalna oskudica. Ne u platformi o milenijskim ciljevima već stvarno (čitajte Y. N. Hararija!).

Izvori neizvjesnosti su danas pretežno društveni. Kako će ti snaha, zgodna Filipinka ili Afrikanka, podnositi (”bezazlene”?) rasističke šale, kako ćeš prevesti naše psovke, a tek ako je iz nekog susjednog plemena, Srpkinja ili Hercegovka.

To da smo vjernici u istoj zajednici, da volimo čvarke ili pršut, ne volimo blitvu ili prežganu juhu, ne razrješava stotine mogućih nesporazuma, predrasuda i prikrivenih mržnji.

Štoviše, pitanje tko su naši, a tko vaši, dramatično se potencira. Pitanje identiteta počinje i na sitnim simboličkim gestama. Kako se krsti, za koji klub se navija, je li ljepša naša ili njihova zastava?

Svaka stvar nepredvidivo može postati svetinja i pitanje časti, identiteta, kulturne tradicije, ponosa. Obično to zapravo i nisu najvažnije stvari.

Recimo, netko se može uzbuditi činjenicom što nemamo hrvatsku riječ za mobitel, ali nitko se ne uzbuđuje zato što nemamo proizvodnju mobitela, što zarađuju strani teleoperateri koji svoju službu prigovora dislociraju u Vukovar.

To me podsjeća na onu priču o sastanku upravnog odbora nuklearne centrale. O točkama nabave parogeneratora, nove elektronike i cijeni urana odlučuje se skoro bez rasprave i jednoglasno, ali kada na dnevni red dođe nadstrešnica za bicikle rasprava je žučljiva, svi imaju viziju i argumente, padaju teške riječi.

U Hrvatskoj se ne raspravlja puno o zaduženjima, budućnosti, tehnološkom napretku, zelenoj i energetskoj politici. Vijesti iz svijeta svedene su na brojeve zaraženih, više o modi, sportu, ali još više od svega o svetim simbolima, zastarjelim podjelama prema (zapravo) irelevantnim ideologijama.

Oni koji govore reinterpretira se prošlost, relativiziraju činjenice, mašu zastavama, rasipaju se emocije, daje se oduška nejasnim porivima osvete i mržnje. Svi se razumiju u simbole. Mržnja je gorivo.

Nevjerojatno je uz kako malo znanja mnogi imaju čvrste stavove o nastanku nacije, šire romantizirane priče o herojima, zavjerama i neprijateljima. Na svu sreću napušteno je, mada ne bez zadrške, traženje vraga specijaliziranog za Hrvate koji se samo bavi urotama, spačkama i podmetanjima.

Ako imamo svece koji nas štite i dopuštaju povremene masakre, egzoduse i ratove, valjda postoje i vragovi.

Osjećaji koji se vezuju uz takve trenutne ideje i pojmove su strahovito snažni. O tim svetinjama ne može se raspravljati, nema ni razuma ni argumentacije. Sila ne pomaže protiv osjećaja čak i kada su glupi, nepromišljeni i apsurdni.

Komad kamena nije kamen već sveta stvar, križ nije ukršteno drvo već znak identiteta i smisla, boja dresa nije stvar estetskog izbora. U takvim pitanjima djeluje mehanizam osjećajne identifikacije (mi dobri; oni, drugi zli). Racionalnost i tolerancija zaspu pa i oni, inače sasvim razumni, zatvore se u kule svojih predrasuda.

U takvoj manihejskoj kulturi, naravno da su važni sitni znakovi po kojima prepoznajmo tko je naš. Naravno, po obliku glave (Đodan) i nošnji (naročito kapi), ali u posljednje vrijeme ta metoda nije pouzdana.

Najlakše je orijentirati se po jeziku. U stanju sam zapaziti sitne nijanse u akcentu, riječima i frazama. Ne može se sakriti. Ako netko ne voli Hrvatsku otkrivamo ga po sitnim ili većim razlikama. Koristi izraz kaiš, pantalone, pertle ili boranija. Istina ni to nije baš sasvim pouzdano.

Neki naši baš tako govore. Standardni književni hrvatski jezik ugrožen je takvim tuđicama. Međutim pokušaji da se to zakonom regulira su ispadali smiješni i neuspješni. S druge strane novi, navodno, hrvatski izrazi i fraze preuzeli su funkciju prepoznavanja razlika.

I ti pokušaji su ispadali smiješni i neuspješni: zrakomlat, potrebiti, vojnica, bojovnik, sasvim nametljivo smiješni, ali kao i prijam, nadnevak ili zaživjeti, ponavljanjem će ući u upotrebu. Neke riječi kao uspješnica, računalo prihvatio sam kao lijepe riječi, ali još pišem na kompjutoru.

Nedavno je zastupnica u Saboru govorila srpski. Zašto ne? Drugi su je razumjeli. Zašto Mađari i Talijani u Saboru ne govore na svom jeziku. Zato što ih ne bismo razumjeli. Kojim jezikom je govorio premijer Orešković? Kojim jezikom govore zastupnici ponosni na svoje dijalekte?

Na istočnom dijelu trga iskopana je neka kamena kocka u blatnjavoj bari. Novine su razvile priču da je tu bio izvor na koji je izvjesna Manda dolazila po vodu. Nije baš bilo jasno kada je to bilo, kakav je bio status i životna priča te Mande, ali priča je od nje stvorila ženu koja je dala ime gradu (”Zagrabi, Mando, zagrabi!”)

To nije pitanje koji je službeni jezik u Republici Hrvatskoj. Zakoni i akti pišu se na hrvatskom (ako smijemo taj birokratski jezik zvati našim?), ali u saborskoj raspravi važnije je razumljivost poruke nego nametanje standarda, i to afektiranog standarda čistunaca koji kod ”svojih” ne vide manjak gramatike, izostanak padeža i jadan stil (izričaj?).

Hrvatski zastupnici bi od Milorada Pupovca trebali učiti što je standardni književni hrvatski jezik.

Ja ne vidim problem u tome da Srpkinja govori srpski. Ona ima to pravo, ne samo radi slobode izražavanja, već je to znak da pripada jednoj kulturi tolerancije i snošljivosti, stoljetnog suživota s malim razlikama. Ona nije odnekud došla, ona je bila tu, njeni preci su bili tu i sretna je što se vratila iz izbjeglištva. Tamo nije na svojem. Ali dirnula je totem, osporila tabu. Taknula je neke nove svetinje.

I konačno, žestina reakcija pokazuje da se ne radi samo u psihološkom mehanizmu straha od novog, odbijanja onog što nismo navikli, već da, kao i u drugim stvarima, proglasiti nešto svetinjom stvara dogme koje brane realne materijalne interese.

Neke vlasti i mnogi pojedinci žive u mržnji radi toga što ona opravdava njihovo postojanje, brani privilegije i opravdava nejednakost.

Taj trulež materijalnog osjetim često kad se nešto proglasi svetinjom: ratovi, pobjede i porazi, žrtve i odricanja. Totemi i tabui postoje i u modernom svijetu, ali im je mjesto u muzeju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

  • Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
  • Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
  • Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
  • Hrvatska je talac crnih bilježnica
  • Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
  • SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
  • SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
  • Politička alkemija sastavljanja vlade
  • Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
  • Zar je naša sudbina da stalno čepimo nos i biramo manje loše

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: Josip Kregar, Porok Pravde

Comments

  1. Aleksandar Petrovic says

    09.08.2020. at 20:17

    Hvala vam gospodine Kregar za ovaj tekst.
    Na žalost malo njih će razumeti vrednost i dubinu vaših reči jer je tama prekrila umove većine, ali znajte da ste eto barem jednoj osobi razagnali oblake u ovom vremenu ludila i ulepšali dan.

    Log in to Reply

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT