Cijepljenje – razumna želja

Velike boginje, dječja paraliza, ospice, zaušnjaci, rubeola, tetanus… postoje razne bolesti od kojih nas prilično uspješno štite – cjepiva.

Virusolozi, molekularni biolozi, imunolozi, infektolozi, pedijatri… postoje razni ljudi koji su svoje živote ili svoje karijere usmjerili u istraživanja, inovacije, pomaganje drugima, liječenje.

I nije tako davno bilo vrijeme u kojem smo svi puno više vjerovali jedni drugima nego danas. To povjerenje nije se temeljilo samo na osobnim poznanstvima, nego i na uvjerenju da u svakom čovjeku postoji jedna iskra dobrote prema drugome.

Temeljili smo naše povjerenje i na činjenici da postoje ljudi koji su utrošili mnogo vremena u prikupljanje znanja i iskustava u nekom području djelovanja i bespogovorno smo im, s punim povjerenjem, prepuštali da u tom području vode glavnu riječ.

No svijet se promijenio, a kad to kažem onda, pomalo homocentristički, mislim da smo se promijenili mi, ljudi.

Moguće je nabrajati mnoge uzroke te mijene, mnoge korake koji su vodili k njoj, ali meni se čini da je puno važnije promatrati trenutak u kojem se nalazimo i sagledati moguće posljedice te mijene.

Upoznali smo širinu dostupnosti informacija i upoznali smo sumnju. I nije sumnja sama po sebi loša, jer ona razvija kritički um, loše je ono što smo mi sa sumnjom učinili – prizemno i jeftino iskoristili smo je za pokušaje da mukotrpno stjecana znanja i iskustva na kojima počivaju mnogi uspjesi čovječanstva gazimo i bahato blatimo.

Iz COVID-košmara ne možemo izaći bez cijepljenja. Daleko smo od toga da cijepljenje postane obavezno, ali blizu smo tome da cijepljenje bude razumna želja svih koji se zdravim razumom služe i imaju povjerenje u znanje i stručnost

Iskoristili smo sumnju tek da bismo se pokušali rugati dojučerašnjim autoritetima, da bismo uspostavljali neke nove kvazi istine i da bismo napuhavali balone laži.

No jesmo li svjesni koje buduće posljedice to ostavlja po sve nas?

Recimo, sumnjamo u cjepiva. Ok, cjepiva su neke supstance, nemaju ljudski lik. Ali mi sumnjamo i da postoje ljudi koji desetljećima istražuju cjepiva, izrađuju ih i sve svoje znanje i iskustvo usmjeravaju prema cilju izrade nečeg korisnog i dobrog što nam svima može pomoći.

Mi ne vjerujemo u njihove dobre namjere, ne vjerujemo ni u stručnost stručnjaka, ni u etiku znanstvenika, ne vjerujemo voditeljima i zaposlenicima institucija, mi naprosto ne vjerujemo ili, blaže rečeno, sumnjamo u gotovo sve što se može zamisliti.

Istovremeno, neupitno je da čovjek ipak treba (i voli) živjeti u nekom, bar kakvom-takvom, redu i voli se osjećati sigurno.

Zato i postoje oni koji su dojučerašnje povjerenje utemeljeno na činjenicama, ali ipak zatamnjeno izniklom sumnjom, pretvorili u novo ”povjerenje” ili, pak, ”uvjerenje” da su svi znanstvenici samo plaćenici, da su svi stručnjaci samo slijepi sljedbenici nekih vođa opasnih namjera, da su supstance koje nam pomažu zapravo otrovi, da su urote protiv sviju nas upravo na svakom koraku oko nas.

Takav red je nered, a takva vizija svijeta neobično je ružna. A onda ni budućnost takvog svijeta ne može izaći na dobro. Jer nije nepoznata stvar da je čovjek sposoban prilagoditi se mnogočemu.

A ako svoja ponašanja prilagodimo takvoj viziji svijeta u kojoj su oko nas samo prijetnje i gotovo ni jedno sigurno utočište, onda smo korak od toga da postanemo jedni prema drugima prijeteće krvoločni, recimo kao gladni vukovi. Pouzdati se u takvu realnost i na njoj graditi sigurnost, nije baš neka velika sreća.

Pratim ovu podjelu koju je izazvala supstanca – cjepivo. Podijelila je ljude na tri skupine: one koji su se s povjerenjem prema savjetima stručnjaka cijepili, one koji se nikako ne žele cijepiti jer čvrsto vjeruju da se u cjepivu krije otrov, urota i prijetnja i one koji se nisu cijepili jer sumnjaju u stručnjake, u dobre namjere i u korisnost cjepiva.

Mi prvi (a kažem ”mi” jer ja sam se s povjerenjem u savjete znanstvenika i stručnih ljudi – cijepio, uostalom i sam sam se godinama bavio znanošću), mi smo još uvijek skloni vjerovati da svijet nije jedno grozno mjesto u kojem su nam međusobna istrebljenja krajnji cilj.

Antivakseri – tako zovemo ove druge koje sam spomenuo – da se mene pita, oni su skromna manjina koja je već pristala na zakone džungle.

A najzanimljiviji su trenutno ovi treći, skeptici koji iz dana u dan važu i odvaguju razmišljajući zapravo – kojem uvjerenju bi se priklonili. Jer uvjerenje i povjerenje daju životu taman pristojnu dozu sigurnosti i udobnosti.

Usudio bih se reći da na tim skepticima u određenom smislu počiva budući svijet. O njima, a nije ih baš jako malo, dobrim dijelom ovisi koju viziju svijeta će prisvojiti i kojoj viziji će se prilagoditi.

Naime, s pandemijom živimo već godinu i pol dana. Mnogi su koronu preboljeli i preživjeli, mnogi su od korone umrli, mnogi su virus dobili, a nisu razvili simptome i možda nisu ni znali da ga imaju u sebi, a mnogima su simptomi bili izuzetno teški i posljedice bolesti osjećaju i mjesecima kasnije.

Tako šarolik raspon ishoda kod susreta s virusom izaziva u čovjeku prirodni strah. Odatle usmjerenost svijeta da se pandemija stavi pod kontrolu. Cjepiva su patentirana nevjerojatno brzo, i to zahvaljujući ranijem radu znanstvenika i stručnjaka na razvoju brojnih drugih cjepiva.

Svijet u kojem prestajemo vjerovati u izvrsnost i stručnost, u našu izvornu ljudskost i dobronamjernost – taj svijet više neće biti ljudski svijet

Sada smo u prilici cijepiti se i, kao i kod svake dosadašnje bolesti za koju smo stvarali cjepiva, spriječiti da se korona širi, ublažiti njene simptome, utjecati na ishode oboljenja odnosno smanjiti smrtonosne ishode.

No kako cijepljenje nije obavezno, u prilici smo i – ne cijepiti se. U tom slučaju bilo bi dobro da odluka o necijepljenju počiva na barem jednako čvrsto utemeljenim činjenicama, iskustvu, znanjima i istraživanjima kao što su bile utemeljene sve dosadašnje odluke o cijepljenjima (protiv dječje paralize, velikih boginja, ospica… svih bolesti koje nam danas više ne prijete smrću).

Kada u ovom kontekstu razmišljamo o skepticima i njihovim sumnjama, o njihovu odgađanju cijepljenja, čekanju i vaganju, čini se da na slučaju COVID-19, njihova vaga ne valja. Svako daljnje čekanje i odgađanje pomiče ih korak bliže antivakserima.

Pritom vrludanja raznih stožera i kontradiktornosti u propisivanju pravila i epidemioloških mjera, nimalo ne pomažu sumnjičavima. Naime, baš se ti nemušti predstavnici institucija, koji bi trebali biti jasniji i puno mudriji, u ovoj situaciji nerijetko pojavljuju kao autoriteti bez pokrića koji svojim postupcima i izjavama gotovo pa sami pozivaju da ih se ruši.

No ne treba na nekolicini pogrešnih ljudi na bitnim mjestima temeljiti sumnju u dobre namjere i etičnost svih ostalih uključenih stručnjaka.

Cjepiva su nam do sad pomagala. Iz ovog se COVID košmara ne možemo vratiti u normalno stanje bez cijepljenja. Daleko smo od toga da cijepljenje postane obavezno, ali blizu smo tome da cijepljenje bude razumna želja svih koji se zdravim razumom znaju služiti i svih koji imaju povjerenja u znanje i stručnost.

COVID kriza jedan je od onih momenata u kojima se svijet mijenja. Takvih je momenata kroz povijest čovječanstva bilo mnogo, impresivnih i manje impresivnih.

Bilo bi dobro da ovaj moment iskoristimo za rast, a ne za pad jer svijet u kojem prestajemo vjerovati u izvrsnost i stručnost i svijet u kojem prestajemo vjerovati u našu izvornu ljudskost i dobronamjernost – taj svijet više neće biti ljudski svijet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Sjećanje na Ivicu Račana – stimulans umjesto rekvijema
• Osvijestimo svoju agresivnu stranu kako bismo je kontrolirali
• Zvijezda petokraka i kaznena prijava
• Galeb – brod mira, brod ljudi
• Mjerne jedinice za glupost: Hasanbegović, Miletić, Penava…
• Pokret nesvrstanih i njegove vrijednosti
• Falsificiranje riječke povijesti u maniri neofašizma
• Zagrebačke škole u riječkom toku
• Zašto ne dam novce Šeksu za Bleiburg
• Nemoj mi percem prijetiti…

» Svi tekstovi ovog autora