Cindap, ”kurbetina i ljubavnica”

Djed je u podrumu Lenjinove pod ključem držao češku Jawu 350, koju je od milja zvao ”Cindap”.

Kasnije ću shvatiti da je djed baš svaki bolji motor zvao istim imenom, kao što neki ljudi pastu za zube uvijek zovu ”kalodont”, jer je upravo njemački Zündapp bio prvi motor što ga je u životu vidio, i to baš onaj prikoličar, zarobljen zajedno sa švapskom posadom na Kozari.

U djedovu garažu (a bila je to zapravo omanja šupa), koja je u podrumu našega haustora bila prva zdesna, nije bilo jednostavno ući. Podrum i šupa bili su pod dva ključa i katancem, a ženama – napose mojoj babi Mariji – pristup je bio trajno zabranjen, kao što joj je bilo zabranjeno dirati u djedov alat ili čakiju s držalom od jelenskoga roga.

Ta preklopna čakija ”varcarka” bila je uz djeda duže i od babe i od svega ostaloga u njihovu skromnu posjedu. Bila je ona djedova jedina i najvažnija predbračna imovina, a njome je rješavao sve značajnije životne probleme, počevši od razmirica po sarajevskim kafanama, preko žestokih obiteljskih svađa koje bi uključivale daljnju i bližu rodbinu, pa sve do posve svakodnevnih i uobičajenih operacija, poput uklanjanja kurjih očiju i različitih kožnih zadebljanja, izraslina i bradavica, koje je djed otklanjao kirurškom točnošću i s velikim uspjehom.

Tom istom varcarkom ”riješio” je na babin zahtjev i jednu njezinu veliku i ružnu vratnu bradavicu, ali joj je pritom ozlijedio neki vratni živac, zbog čega je nesretnica otad uvijek trzala i kimala glavom, baš kao oni ukrasni psići za automobil.

U međuvremenu sam i odrastao, ali Cindapa više odavno nema. Kada su djedovo beživotno tijelo izbacili iz unproforskog transportera preda me kao da izbacuju vreću govana na nekadašnjem Mostu bratstva i jedinstva, bio je januar devedesetšeste

Ne bi mu ruka nikad poletjela u stranu, pravdao se kasnije preda mnom, da je Marija znala šutjeti i da nije vječno romorila. Djed je uvijek govorio da je anestezija i izumljena upravo stoga da se žene kirurzima ne bi miješale u posao.

Posljednji djedov posao koji pamtim bio je portirski, u zgradi današnje općine Novo Sarajevo. (Kada smo se supruga i ja u njoj vjenčavali, portirnica je još uvijek bila na istome mjestu, ali lijepo ostakljena i bez golišavih slika po zidovima.)

Sjećam se kako bi me djed ponekad ”prošvercao” na posao, a osobito kada bi situacija u kući za njega postala nepodnošljivom, pa bi mi na majicu bio djenuo crvenu pionirsku značku i na glavu zataknuo plavu titovku, baš kao da sam kakav portir, pa bih uljudno pozdravljao i svraćao ljude pravcem kojim bi ih djed bio naputio. ”Druže Selmanoviću, šalter koji tražite na drugom je spratu lijevo, odmah do klozeta.”

Uvijek bih bio neopisivo sretan zbog važnosti koju je djed pridavao stvarima koje su mi tada izgledale vrlo jednostavnima, ali ih je djed radio s takvom razinom posvećenosti i ozbiljnosti, kao da i nije riječ o običnom portirskom poslu, o kurtoaznom ”upitavanju” i svraćanju ljudi, već o poslu o čijoj nepogrešivoj izvedbi upravo ovise i stabilnost i budućnost naše društvene zajednice.

Mogućnost da kao dijete sudjelujem u izvedbi tako zahtjevnih i odgovornih dužnosti – osjećaj koji je novijim naraštajima već potpuno nepoznat i stran – razvijala je u meni osjećaj važnosti i značaja, a posebno bih se obradovao kada bih od djeda za dobro izvršen posao dobio i pokoji svileni bombon, ili – ako sam se toga dana bio posebno iskazao – čak i maleni sladoled u plastičnoj loptici.

Ali meni se ipak najviše sviđalo kada bi djedova portirska smjena završila, pa bi me spremno posjeo ispred sebe na Cindapa, te bismo – na vječno užasavanje mojih bake i mame – besciljno tumarali Grbavicom i Vracama, nekim postranim mahalama, sokacima i blatnim džadama, čijih se imena više niti ne sjećam i kojih zasigurno nije bilo ni na jednoj gradskoj mapi, kao ni birtija u koje bismo znali dospjeti na lozu i bozu.

Jednom kada bismo se ipak nakon silnog izbivanja vratili kući, propustivši uredno i ručkove i večere, ali ne i otrovne komentare i jezikovu juhu, djed bi mi samo šeretski namigivao i šaptao: ”I ti ćeš ovako, Mitre, samo dok porasteš!” (Zapravo, ni danas ne znam zašto me djed ponekad zvao Mitar. Valjda iz zajebancije, što li?)

U međuvremenu sam i odrastao, ali Cindapa više odavno nema. Kada su djedovo beživotno tijelo izbacili iz unproforskog transportera preda me kao da izbacuju vreću govana na nekadašnjem Mostu bratstva i jedinstva, bio je januar devedesetšeste.

Na Grbavicu nisam mogao ući (naime, ona će – kako se to govorilo s ove strane Miljacke – biti reintegrirana tek u martu iste godine), ali je moja baba Marija, bog će ti znati kako, ispregovarala s talijanskim plavim kacigama prebacivanje djedova beživotnog tijela na ovu obalu Miljacke, radi ukopa.

Tada sam nakratko i prvi put od početka rata uspio iz daljine vidjeti baku, koja je bila tek prikaza i sjena od kojih tridesetak kila, kako sjedi u utrobi bijelog čeličnoga transportera, rida i plače, baš poput Jone u utrobi kita.

Kada sam nakon svih tih godina iznova sišao u podrum Lenjinove, koja je odjednom postala Grbavička, pod djedove garaže bio je poplavljen podzemnim i kanalizacijskim vodama, ćutjeli su se ćumur i govna, trulo drvo i memla, a brave i katanca na djedovoj šupi više nije bilo.

Nije bilo ni djedova Cindapa ni alata, a po zidovima su bile ispisane kojekakve poruke, raznobojna ocila i prostote, ipak najviše o balijama i njihovoj rodbini.

Kako i gdje je završio Cindap, nisam mogao znati, ali do mene su dospjele najmanje tri verzije priče, koje ovdje prenosim. Ako su lagali mene, lažem i ja vas.

Prema prvoj priči, koja je ujedno i najmanje vjerojatna, Cindap je bio prodan neposredno prije rata. U tu me priču nastojala uvjeriti moja pokojna mama, jer je mojima uvijek nedostajalo novaca, pa su od novca zarađenog prodajom djedova motora pokriveni zaostali obiteljski dugovi.

Tada sam nakratko i prvi put od početka rata uspio iz daljine vidjeti baku, koja je bila tek prikaza i sjena od kojih tridesetak kila, kako sjedi u utrobi bijelog čeličnoga transportera, rida i plače, baš poput Jone u utrobi kita

Unatoč majčinu uvjeravanju i ustrajavanju, nikako se nisam dao zavesti tom pričom jer, kao prvo, imao sam već dovoljno godina da bih se toga valjda i sam mogao sjetiti, a kao drugo, znao sam da bi djed radije bio odsjekao bubreg ili vlastitu nogu, samo da ne diraju Cindapa.

Prema drugoj verziji priče, onoj bakinoj, motor je bio za vrijeme rata utržen za nešto sitno hrane i lijekova, ali i to mi je bilo jednako neuvjerljivo i blesavo. Koja bi se, naime, budala usred rata odrekla brašna i riže u korist češkoga motora? Iako budala ima svakojakih i svugdje, a možda ponajviše u ratu, nije se ta verzija priče mogla posve isključiti.

Prema trećoj verziji, koju ne mogu ni potvrditi ni opovrgnuti, Cindapa su odvezle talijanske plave kacige kao naknadu za usluge prijevoza i ”krijumčarenja” djedova beživotnoga tijela na našu stranu Miljacke.

Iako ne i posve nevjerojatna, ta se verzija uklapa kao posljednja i pomalo bizarna bakina osveta djedu za račun svih uskraćenih trenutaka što ih je radije provodio u podrumu ”s kurbetinom i ljubavnicom” umjesto s njom.

I kako se u životu upravo najmanje vjerojatne stvari redovito pokazuju izvjesnim i istinitim, ta mi je verzija ujedno najlogičnija i najprihvatljivija. Naime, čak ni krajnja nevolja kao što je to rat, nije u stanju iz supružnika izbiti crv zlovolje, predbacivanja i sitnih bračnih pakosti.

Sjećam se kako mi je djed još za života govorio da u ratu nema veće gamadi od Talijana, jer niti se znaju dobro ”ponosati” i potući, niti su ikakvi mehaničari.

Ako je ova posljednja verzija priče točna, znam da nam djed tu dvostruku izdaju nikada neće oprostiti: hem ga na ovoj strani ukopasmo kao propisnog muslimana, što on nikada nije bio, hem mu se Talijan dokopao Cindapa.

Evo, kao da ga i sad čujem kako iz groba viče: ”Mater li vam fašističku!” Najbolje kod djedovih psovki bilo je to što nikada nisu diskriminirale i bile su jednakim intenzitetom primjenjive na bližu rodbinu i na potpune strance. Naročito Talijane.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako sam postao Zijo Nenametlija
• Krvopije kamarada Hruščova
• Lepe crkve lepo gore
• Mudonja moj
• Socijalizam dolazi na biciklu
• Unutrašnji neprijatelj
• Dokle je ljubav, a odakle zločin
• Od pogleda, soka i keksa nije bilo boljeg seksa
• Ruka iz groba
• Vježbanje holokausta

» Svi tekstovi ovog autora